U potrazi za samim sobom...

Onaj prošli post sam bio prisiljen prekinut neplanirano, čini mi se pomalo nedovršen. Toliko sam još toga htio reći, ispričati, povjeriti. Jučer navečer, nije mi htjelo upalit stranicu. Danas, puno posla. Pa zato ovo prvo pišem u wordu, samo par riječi, da se podsjetim da me nešto čeka, nešto što želim napraviti.
Pričao sam o.. ljudima. O ljudima koji nekad nisu onakvi kakvima se čine. Hvata me pomalo i nostalgija kad se sjetim tih davnih dana, kad je sve bilo tako drukčije, tako jednostavnije – a možda i nije? Bar ne jednostavnije. Ili sam tada tako mislio. Ali bilo je i dobrih dana, naravno, i dobrih stvari. Ali, ne može čovjek živjeti od takvih trenutaka, jer to je sve što su bili, samo trenuci. Možda sad i iskrivljavam prošlost, moguće je da na sve to gledam previše negativno, ali tako je, ne mogu si pomoći ni da želim, jer tamne mrlje okaljale su tu prošlost, taj život za koji mi se sada čini da je pripadao ne meni, već nekoj drugoj osobi. Nekom dalekom strancu. Ali ne, to sam bio ja, i to sam ja još uvijek. Možda je promjena samo iluzija, igra našeg uma. A onda, kada mislite da ste se riješili svega, da je ta prošlost iza vas, pojavi se netko tko vam jednostavno ne dopušta da se u potpunosti riješite te prošlosti, mračna uspomena koja vas pritišće stalno, i dovodi do raznih pitanja i sjećanja.. Pa se pitam je li sve još uvijek isto kao prije? Možda je to zato što se čovjek nekad mora i suočiti sa strahovima u životu, s lošim sjećanjima i svim onim ranama na duši. Možda je vrijeme da one napokon zacijele, u potpunosti, a ne da ih prikrivam. Vrijeme da napokon otrgnem taj flaster, jer ne trebaju mi prikrivene rane, nego zacijeljene, ali to nije baš lako postići. Treba se boriti, a s druge strane, ne želim biti nepravedan prema nikome. Možda se on i jest promijenio, duboko u duši, ali čak i da je to istina, mislim da ja to ne bih mogao shvatiti, priznati. Previše je toga iza nas a da bi se moje mišljenje promijenilo. Možda i jesmo bili prijatelji, onda davno, ali to prijateljstvo nije bilo ono što je meni u tim godinama trebalo, meni je trebalo nešto sasvim drugačije. Nipošto ne netko tko će me izdati, tko će iznevjeriti moje povjerenje. A upravo to se i dogodilo, povrh svega ostalog. Kad bih i mogao zaboraviti na sve druge stvari koje su se dogodile, koje je napravio, to je nešto što nikad, nikad ne mogu zaboraviti – a ni oprostiti još nisam spreman, koliko god ja to sebe uvjeravao. Teško je, gotovo nemoguće, vratiti izgubljeno povjerenje, pogotovo u tim godinama, a moje povjerenje u njega i bilo što vezano uz njega je u potpunosti izgubljeno, u potpunosti.. Znam da nije to dobro, i nije dobro što me katkad progone takva sjećanja i razmišljanja, ali ne mogu se prisiliti na nešto drugo, na oprost, barem. Na normalno ponašanje. Bilo što. Ne, nisam spreman.. Tko zna, možda jednog dana budem.. Ali previše je toga, previše, da bi mogao biti ravnodušan. Teže je to nego što se čini. Pogotovo kad morate tu osobu gledat svaki dan. A sama prisutnost vam je katkad nepodnošljiva. Predobro ga poznajem kakav je bio, da bi sada mijenjao mišljenje.. A što je najžalosnije, ni nemam baš zašto ga mijenjati. Zbog sitnih priča iz treće ruke? Svatko ima svoje dobre i loše trenutke, pa tako i on, ali pozadinu takvih stvari ja ne znam, niti bi me trebala zanimati.
Ali dosta o tome. Stvarno. Previše me sjećanja progone zadnjih dana, ali nostalgičan postajem. Čak i kad se o njemu radi, zanimljivo.. Imam potrebu da ispričam ovo sve nekom, ali nekom tko zaista želi slušati. Mogu mene ljudi pitati što je bilo i ja im mogu ispričati priču, s fizičke strane, ali to nije sve.. Jer onu pravu, istinsku stranu svega toga neću ispričati nekom kome se ne mogu povjeriti, tko ne želi istinski čuti, i tko neće moći zaista razumjeti podlogu svega toga, moje viđenje stvari. A vjerujem da ima ljudi kojima i nisam ispričao detaljno sve, pa ipak razume, bar djelomice, tu moju podlogu.. Tko zna. Ali mislim da razume, neki, da. No, razume li što je to meni značilo istinski izgubljeno povjerenje, to ne znam.. Ne vjerujem da to može razumjeti itko tko nije sam doživio istu stvar.
Okej, sad stvarno dosta o tome. Bit će to dobro, samo mene katkad hvataju ovakve stvari, al zapravo se pomalo i navikavam na sve to.
A ja popodne imam praktikum i vrijeme je da se vratim knjigama. Hm, baš se pitam čita li tko ovo uopće? A nije ni bitno, netko nekad hoće.
I eto.. Vratio sam se.. Trajno.