U potrazi za samim sobom...

26.03.2007., ponedjeljak

Crkva i mladi

Ovo je moj nedavni sastav iz vjeronauka na istoimenu temu. Znam da prije nikad nisam o religijskim temama govorio na blogu, jer takve i političke teme izbjegavam (politiku i inače), ali ovaj put se nisam mogao suzdržati, a, na kraju krajeva, radi se o mom gledanju na stvarnost, mom osobnom mišljenju, i zato se nadam da se nece netko naći uvrijeđen ovim tekstom ili da će izazvati neke polemike van pristojnog razgovora. A ovo drugo nemam namjere dopustiti u komentarima.

Pubertet je uistinu burno razdoblje čovjekova života kada mladi ljudi počinju razmišljati o svijetu oko sebe, preispitivati ga, uočavati njegove mane,... To je razdoblje u kojem počinjemo, da se tako izrazim, intenzivno tražiti sebe, svoje JA, svoje mjesto pod suncem, naš životni put... Zašto ovo govorim? Jer, da bi mogli govoriti o odnosu Crkve prema mladima, ne smijemo zaboraviti na mlade – radi se o dvosmjernoj ulici. Dok mladi kritički preispituju svijet, ne prihvaćajući sve zdrago za gotovo, Crkva, u globalu, i dalje inzistira na tradicionalnim vrijednostima i običajima. Većina naših religijskih pitanja ostaje neodgovoreno, jer obično su odgovori: «To je jednostavno tako», «Nemoj to doslovno shvaćati» i sl., a nama, adolesentima, ostaju neodgovorena pitanja, kopkajući po duši...
Osobno, ja se ne slažem s mnogim postupcima Crkve i njenog svećenstva, ali nije stvar u tome već u globalnom, objektivnom pogledu na današnjicu. Pridržavajući se tradicionalnih običaja, vrijednosti i zakona u modernom svijetu, a istodobno pokazujući svoje licemjerne kršeći u nekim slučajevima vlastite zakone, Crkva udaljava od sebe sve više mladih ljudi. Zašto se kod nas grade tolike crkve? Zašto se troši toliko novca na njihovu izgradnju i uređenje dok s druge strane naviru molbe iz Caritasa i drugih dobrotvornih organizacija za doniranjem novca? Zašto kod nas neki svećenici drže propovijedi tipa: «Oni su najbolji, ako ne glasate za xxx politicku stranku niste pravi katolik!» - to se zove direktno uplitanje Crkve u politiku, a ovakvu propovijed sam i sam čuo od dotičnog svećenika.
Zašto neki svećenici voze BMW-ove (crkveno vlasnistvo?!? da, da, koja razlika..), čemu celibat (koji se u bibliji nigdje ni ne spominje)? Zabrana korištenja prezervativa, masturbacije, spolnog odnosa prije braka, karakteriziranje homoseksualnosti kao bolesti, neprimjerenosti, grijeha, neljudskosti(a jesu li i oni djeca božja?!), protivljenje umjetnoj oplodnji,... Toliko je tih primjera, a Crkva ostaje pri svojem, bez obzira što se nekih pravila više nitko ne drži, što nitko ne vjeruje u njihovu vrijednost – a i ako ih se poštuje, može izazvati štetne poslijedice. Recimo, to sa korištenjem prezervativa. Svi znate za primjer Afrike, gdje se obitelj zarazila sidom zbog nekorištenja kondoma... I da, naravno, kad smo mi razgovarali o tome s našim profesorom iz vjeronauka, on je govorio kako nije sve baš tako, kako je upotreba dopuštena u takvim slučajevima, ovo ono.. Ali kad ste to čuli javno, od strane nekog predstavnika svećenstva? Ako je to tako, zašto nitko ne objasni svima da je tako, a ne da se takve stvari događaju?!?
Vratimo se mi na sva ona pitanja na koja zadovoljivi odgovor jos nisam dobio. A sto mislite, koliko mladih ljudi koji razmisljaju svojom glavom, a ne slusaju bespogovorno riječi roditelja i svećenika, slijedeći ih poput ovaca, mogu NE posumnjati u današnju crkvu i njene prave moralne vrijednosti?!?
Naravno, još uvijek postoje svećenici (znam jednog dosta poznatog u svom gradu) koji ne rade sve to i ne podržavaju sve postupke Crkve, već im se čak i suprostavljaju (pa im se oduzima titula ili slicno). Ali, to su, nažalost, iznimke. Za mene, čak je i pokojni papa Ivan Pavao II. bio iznimka. Iznimka na svom položaju, i samo mogu zamisliti kako bi bilo da nije bilo njega. A ionako vidimo sad sto se sve dogodilo (npr ono s muslimanima)...
Zašto je odnos Crkve i mladih ovakav kakav jest? Zašto je broj mladih ljudi koji se odvajaju od Crkve u porastu? Mislim da je to zbog svega što Crkva (ne) čini. Možemo li reći da zaista postoji prilagodba situaciji, neki ozbiljniji i veći program Crkve da se približi mladima, da ih pokuša barem razumjeti? Svi ste nekad bili u pubertetu (ako još uvijek niste), znate kako je..
Vratimo se mi još malo na one zapovijedi.. Npr. misa nedjeljom, na koju, po Božjem zakoniku, 'moramo' ići. A kakav je to Bog koji, pitam vas ja, prisiljava ljude na nešto, prijeteći im vječnom kaznom pakla ako ne izvršavaju Njegove zapovijedi? I to je slobodna volja? Je li ucjena poštivanje slobodne volje čovjeka?!? Ako netko želi ići u crkvu nedjeljom, ok, zašto to ne bi činio? Ali zašto se ne bi mogli moliti sami, u tišini, bez okupljanja? Zar to ne bi trebao biti osobni izbor svakog pojedinca? Nedjeljna misa ne kao obaveza, vec kao vlastiti izbor, zelja. A mozda bi tada i vise ljudi islo u crkvu, iako možda ne stalno, slijedeci svoje srce, a ne obicaje i zapovijedi (a pogotovo uz izbjegavanje politike kod propovijedi, uvođenje nekih novih sadržaja koji bi zainteresirali ljude vise i slicno.. Eto, recimo, u mojoj zupi propovijeda jedan svecenik koji je za svaku pohvalu, svi mladi idu u njega, imaju i crkveni bend – ne zbor, vec bend s elektricnom gitarom, sintisajzerom.. Zvuci cudno, ali on puni crkvu).
Iako se možda čini da sam se malo udaljio od teme, želio sam samo prikazati svoje, a vjerujem i dileme mnogih mojih vršnjaka koji sve više i više gube vjeru u tu «Božju ustanovu» - vođenu od nikog drugog nego – tek ljudi.

P.S. Moj profesor iz vjeronauka pročitao je ovaj sastav (prozvao me). Nakon toga, samo me pitao jesam li imao prošli put taj sastav (nisam) i zapisao da imam domaći rad. Nije ni pokušao riješiti moje dileme.. Ok, priznajem da je kasnije rekao da možemo napisati na papir pitanja, i ja sam postavio jedno na koje je on dao, naravno, tradicionalan crkveno-moralni odgovor. A na neka pitanja je davao objasnjenja, poput onog s prezervativima i okolnostima u kojima je to dopušteno. Ali nitko od učenika to prije nije znao... A zašto? Pitajte svećenstvo..
- 23:08 - Tvoje mišljenje (34) - Čuvajmo šume - #

20.03.2007., utorak

Kome zvono zvoni?

No man is an island, entire of itself
every man is a piece of the continent, a part of the main
if a clod be washed away by the sea,
Europe is the less, as well as if a promontory were,
as well as if a manor of thy friends or of thine own were
any man's death diminishes me, because I am involved in mankind
and therefore never send to know for whom the bell tolls
it tolls for thee.

Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje,
ako More odnese Grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav Rt,
Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono Zvoni; Tebi zvoni.


John Donne


Ovo su jedni od meni najdrazih stihova uopce, a zasigurno najdrazi apokrif koji poznajem.. Inače, pročitao sam cijelu Hemingwayevu knjigu "Kome zvono zvoni", i sviđa mi se, ali ne želim sada govoriti o tome, već o samim ovim stihovima..

Za najvece mudrosti ponekad nije potrebno mnogo rijeci...
No, izgleda da ih tako ljudi ne shvacaju, izrecene jednostavnim rjecnikom - ili mozda jednostavno ne zele shvatiti istinu? Pogledajte samo današnjicu, svijet u kojem živimo i s čijim strahotama se svakodnevno suočavamo. Koliko ljudi se sjeti ovih stihova, ovog zajednistva, kada vidimo ono što se događa u Iraku, Izraelu, kada se sjetimo fašizma, holokausta, pa još i dalje u povijest, američkih ratova s indijancima, britanskih kolonija (sjetite se Indije i Ghandija), pa srednjeg vijeka, feudalizma, rimskog carstva i robovlasnickog drustva... i tako dalje i dalje u povijest, covjek samo izmislja nove načine kako naštetiti bližnjemu. Na početku se radilo o kamenju, kopljima, mačevima, a sada su to nuklearne bombe, ratni projektili, strojnice, biokemijsko oružje... I da, napredujemo, jer ta oružja postaju sve efikasnija, ubijaju ili ranjavaju sve veći broj ljudi. I to je napredak? Da, nažalost, i to je tehnološki napredak!
U takvim slučajevima, kada se razrađuju načini kako naštetiti drugom, umjesto da pronalazimo načine kako ujediniti ljude i pomoći im, rijetki se mogu sjetiti tih riječi.. Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam... A zašto? Jer smo svi mi povezani, svi smo dio Kontinenta, dio čovječanstva. Što učinimo drugome, činimo sebi - uništavanjem drugih ljudi štetimo i sebi, štetimo čovječanstvu, međusobnim ratovanjem srozali smo čovječanstvo, i to doslovno.. Ali ljudi i dalje ne shvacaju, kao da nam je to ratovanje u krvi, ta destruktivna mržnja prema drugima, prema svemu, ljudima i prirodi.. Zašto pravimo podjele, umjesto da ujedinjujemo ljude? Što razlikuje crnce, bijelce, hrvate, kineze, engleze, u suštini? Zar svi nismo ljudi, bez obzira na običaje, na nacionalnost, rasu? Nikako ne shvacam kako netko moze mrziti nekoga samo zato sto pripada odredenoj nacionalnosti, rasi, vjeri ili slicno. Sto je to u nama?
Ali ne, ljudi ne shvacaju... Ne shvacaju, na globalnoj razini, svu mudrost koja je sadrzana u tih nekoliko stihova.. Procitajte ih ponovno, svatko od vas, i ponovno i ponovno, sve dok ne shvatite da je to uistinu tako, da su ljudi ovisni jedni o drugima, da je čovjek dio čovječanstva - ne otok.

Unistavamo prirodu, unistavamo ljude... A onda...
Što preostaje, osim spaljenih rusevina, ne samo izvan nas, već i u našim dušama?
Jer nama zvono zvoni...

- 16:26 - Tvoje mišljenje (36) - Čuvajmo šume - #

15.03.2007., četvrtak

Kako da počnem ovo pisati, ne znam ni sam, ali znam o čemu želim pisati. O svom životu malo. Ipak je ovo internet dnevnik i ja imam potpuno pravo na to. :D
Kao prvo, obećao sam vam napisati nešto više o tome što je bilo s Amelie.. Pa, javila mi se na msn, cak smo i isli prosetat jednom. I stvarno mi je drago sto je tako. Ne znam kako da vam to sve opisem i objasnim, ali... prica se nastavlja. I cini mi se da poprima neke svjetlije oblike. Kada smo se nasli, razmislio sam koliko se toga zapravo promijenilo u zadnjih pola godine, koliko sam se JA promijenio, a i ona.. Tako sam drukciji onda bio.. Prije ovog bloga.. eh..
Ajmo dalje.. bas sam primijetio nedavno komentar na proslom postu... Kaze da trebam vise izlaziti.. A znate sto? Ja pokusavam. Trudim se izaci negdje ali jednostavno nemam prilike, jer nemam s kim izaci i na kraju zavrsim subotom navecer pred ekranom kompjutera ili s nekom knjigom u ruci! Od ovih mojih u razredu, izlazimo u kafic cesto poslije skole, ali nikako da se dogovorimo za navecer.. Jedan ne moze, drugi nece, i tako dalje. A usto slusaju cajke (za razliku od mene) i onda nikad ne bi isli na isti koncert kao i ja. Ali pokusavam. No, jednostavno ne mogu naci neko svoje drustvo, prijatelje s kojima mogu tako izaci u disco ili nesto tako.. A volio bih, stvarno bih volio. Jer da se mene pita izlazio bi svaku subotu. A kako cu sad? Sam da izlazim? A kako cu u disco sam... gdje da nadem takve prijatelje? ah... ne znam, stvarno ne znam sto cu sa ovim svojim zivotom.
Jos sam vam htio ispricati da sam, kao i obicno, u emocionalnom kaosu. hm.. pa recimo da mi se svidala/svida jedna cura iz razreda.. Ali nista od toga najvjerojatnije. Nije da ima momka ili nesto tako al ona mene gleda kao prijatelja i ja to dobro vidim. Nije da smo nesto bliski ali opet.. Ne vjerujem, ne znam ima li smisla ista pokusavati..

Nekad me uhvati takva apatija prema svemu. Znam da bi najlakse bilo ne truditi se uopce, ne pokusavati nista, prepustiti se... Ali ne zelim to, odupirem se tome, takvim osjecajima. Neki ljudi govore "ja ne mogu", "nemam snage", ali mislim da je ono u što vjerujemo zapravo ono što vidimo, ono što jest. I zato se trudim i dalje... Bar u nekim stvarima, iako nije uvijek lako..


Dodatak:
Evo ovaj večerašnji primjer odlično pokazuje kakvo je to moje društvo. Dogovorimo se za izlazak ja i prijatelj.. sve ok.. Ja njega u 21:30 zovem (a on je mene trebao zvati), da bi mi on rekao da je nesto iskrsnulo i da ne moze. Naravno, sve propadne, kao i obicno... Eto to ja jednostavno mrzim.

- 11:04 - Tvoje mišljenje (36) - Čuvajmo šume - #

11.03.2007., nedjelja

Some are gone, and those remain..

O Amelie nesto vise mozda u iducem postu.. i zasto spada u "some remain"...
# Želim ti uspjeh u tvojoj potrazi! (Amelie 30.06.2006. 20:39)

Prva blogerica koja me jos uvijek prati redovito (i komentira).. I puno vise od toga. Prijateljica kakvu samo mozete pozeljeti.
Procitajte moj opis nje u boxu. :)
l.y.b. :D
# Kad sam pročitala onaj post o nasilju, stvarno sam mislila da si stariji... Rijetko kad pročitam neki takav post od ljudi mojeg godišta. Obično neki kratki osvrt, i to je to... pozz (Fade Angellica 25.07.2006. 18:55)

ne nedostaje joj optimizma.. nikad..
uvijek svoja =) misli: "Slažem se da su ljudi učinili novac lošim. Dobar post..." (03.08.2006., 12:09)

prava vila...
# Ne volim baš usporedbe ljudi i životinja (iako životinje i ljude ne dijeli baš takav jaz kako se obično tvrdi). Iako nisam mizantrop, mislim da bi ljudima nekada bilo dobro ugledati se na životinje. S dušom ili bez nje, životinje su živi stvorovi, dio prirode, čovjekovi "susjedi" na našem plavom planetu, o čijim pravima tek odskora razmišljamo. A civilizacijska razina jedne sredine u velikoj se mjeri dade izmjeriti i njezinim odnosom prema životinjama! (Rusalka 06.08.2006. 14:39)


noka... ne mogu je opisati u par rijeci.. nije ni svjesna koliko toga (dobrog) ima u sebi.. :)
lookinforsoul misli: "Super su ovi jednostavni kvizovi sa dva odgovora...najiskreniji su...ispalo mi što sam i očekivala.Super ideja!" (16.08.2006., 22:27)

puno slozenija osoba nego sto se cini na prvi pogled.. i uvijek spremna pomoci..
# bundeva misli: "Davno sam prestala ići u cirkus! Mama još prije upoznala sa činjenicom da se životinje u cirkusu, ali ovaj post mi je omogućio bolji uvid u to! Jadne životinje. Moram priznati da me post i rasplakao! Obožavam životinje i one ne zaslužuju da pate. Kvragu! One su sve tako nevine! Nimalo pakosne! Samo slijede svoje instinkte! Ono što im čovjek radi.....odvratno!
Pročitati sve ovo bio je veliki izazov! Jako dobar post, ali i jako potresan! Doduše takav i treba biti! Do čitanja! Pozdrav!" (22.08.2006., 13:08)
(sada Petar Pan u haljini)


dobra majka (ne moja :D ), isto takva osoba...
# aquaria misli: "Odličan ti je ovaj post, meni je najvažnije što ukazuješ na jako važne stvari o kojima i ja imam isto mišljenje, ali bez vrijeđanja i prozivanja onih koji to još nisu shvatili. Vjerujem da je to najbolji način, jer znam koliko mene odbijaju agresivne kampanje, čak i kad su najpozitivnije usmjerene. Nemam što dodati, sve si rekao o ovoj temi što je bitno reći. Imam samo malu primjedbu na sam blog - stavio si puno svega što je jako zgodno, ali teško se učitava, pokušala sam dvaput s refresh, ali je ostalo petnaestak neučitanih stvari. Srećom, post je O.K, nego sam čitala da većina ljudi odustane kad im se neka stranica dulje ne učitava zbog svoje veličine. Sad imam širokopojasni pristup, ali još nedavno na dial-up pristupu sigurno te uopće ne bih mogla otvoriti. A to bi bila velika šteta. Pitaj nekoga tko se u to razumije, ja samo znam da je to problem. Veliki pozdrav! :)))))" (26.08.2006., 22:37)

Ne bih smio reci neke stvari zbog anonimnosti.. Ali.. kod nje sam naucio gledati ispod povrsine.. a friend..
l. y. .. I'll be there for you.
# Minerva misli: "Prvi sam put na tvom blogu i pročitala sam ovaj dug, no veoma poučan post. Rastužio me. Moram priznati da tu knjigu nisam pročitala, nego ''Zov divljine'', bio je i onaj film o njoj, ali nisam ga gledala.
Ja sam nedavno prestala jesti meso upravo zbog takvih stvari. Jesi li gledao film ''Baraka''? zapravo, to je dokumentarac koji su snimali ljudi iz različitih država, govori upravo o ''uzgajanju'' životinja da bi mi imali masne naslage pod kožom koje bi ''skidali'' onim bolesnim kemikalijama, postali bulimičari i slično. Jadno.
Strah. Jedno sam se vrijeme, kada sam bila malena, bojala svega, svojih roditelja, svojih rođaka, automobila, ptica, a najviše od svega: PASA. Danas sam većinu tih strahova pobijedila, srećom, ima jedan bloger koji mi pomaže, uči me bahatosti i tome da se odupirem drugim ljudima. Uglavnom, jedno sam vrijeme proučavala pse, a kako nikada nisam imala psa, potražila sam na netu mnoge stravi o njima. Naravno, tu je bilo i neizbježno zlostavljanje…jao, koje sam slike vidjela. Žao mi je svakog psa.
No, o mom strahu od pasa: moji na selu su imali svaki pse. Bojala sam ih se, nisam izlazila van ili sam se šetala izvan dvorišta. Kada sam imala 10 godina, uginuo je jedan pas (Medo se možda zvao) i bila sam tužna, iako sam ga se bojala. Nakon toga su nabavili Bobija, neki niži mješanac, po dlaki sličan haskiju, bojala sam ga se. zatim da ovaj ne bude solo, nabavili su Maksa koji je bio razigran. Taj me pas polagano privlačio, sprijateljila sam se s njim i sve. počela sam vjerovati psima.
Danas, kada imam 16 godina, bez problema priđem prijateljičinu psu i dopustim da me svu izliže. Obožavam pse. Čak me i inspiriraju, no još nisam takve stvari (priče) objavila na blogu.
Sorry što sam se raspisala, jednostavno sam morala, osjetila sam takav poriv… pozdrav!" (29.08.2006., 22:01)



još uvijek prate moj blog... a mogu reći i mnogo više od toga za njih. S nekima se cujem samo preko bloga, s nekima preko msn-a... Ali ovaj post posvecujem prijateljstvima koja odolijevaju vremenu... Vama, vjernim čitateljima mog bloga.. Hvala vam...na svemu.
P.S
A usput, naravno, zahvaljujem i svima koji me ne citate tako dugo... Nije sve u vremenu.. :)

- 10:17 - Tvoje mišljenje (27) - Čuvajmo šume - #

06.03.2007., utorak

She...

Where are you? Who are you? Help me...

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we-
And neither the angels in Heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee


Cijeli zivot trazim nesto sto mi se cini tako nedostizno.. Sad cete vi misliti da govorim o pravoj ljubavi, sto je djelomicno tocno, jer sam dosad govorio o tome. Ali ne mislim samo na to. Mislim na ovo moje stanje. Vjecno. Punih 17 godina. Bez... bez nje. Bez ikakve romanticne veze. To je jedno veliko sranje, znate? Kako je buditi se sam.. svako jutro.. I tjesim se da je tu negdje, iza ugla. A koliko dugo vec cekam? 4, 5 godina? I jednostavno postaje sve gore i gore... kada vidim kako ljudi oko mene... zavidim im na tome. Znam da ne bih trebao ali ne mogu si pomoci. Sjecam se ovog ljeta.. Pisao sam o tome u predzadnjem postu.. I neceg sto je bilo najblize vezi. ikad. u mom zivotu. Opet cu pocet sa samosazalijevanjem... Ali tako sam usamljen... bez obzira na ljude oko sebe...
Have you ever felt alone in a room full of people?
Eto tako je meni.. A ta praznina unutra... kao da me... uništava... uzima komad po komad.. i to boli.. to tako boli... O Bože, zar nije više vrijeme? Pa trudim se pokusati nesto.. ali nikad ne uspije.. nikad dosad nije uspjelo.. A tako mi nedostaje ono sve ovog ljeta..bar prvih mjeseca dana.. jedno od najljepsih razdoblja u mom zivotu.. unatoc svemu sto je poslije bilo..
Zasto je to sve tako? Zasto ne mogu odagnati ovaj osjecaj? Pitam se isto i sam... toliko toga se promijenilo u zadnjih pola godine (nesto vise).. mozda cak i od drugog razreda srednje.. i od srednje opcenito.. ali... ta usamljenost samo jaca.. praznina kao da me prozdire... sve vise i vise.. Jednom ce doci, znam, znam da cete mi to svi reci, ali to nije nikakva utjeha.. kada je to jednom? Uvijek cekam.. stalno cekam... Zapravo, ne cekam samo. Pokusavam nesto napraviti. Trazim. Ali ne ide. Nema je. Mozda se ne trudim dovoljno, ne znam... mozda cu se za mjesec dana sa smiješkom na licu sjecati ovoga... mozda, mozda.. uvijek ta vjerojatnost.. ubija me sve ovo.. venem.. sjetite se ovog posta.. vi koji ste ga citali.. ne znam sto da radim... ne znam kako da je pronadem.. ne znam vise nista..


---------

Nisam bio na netu cijeli dan... Pa se nadam da ce mi dame oprostiti na ovoj zakašnjeloj čestitci kojom vam zelim sretan dan zena! :D
- 20:16 - Tvoje mišljenje (32) - Čuvajmo šume - #

Depresija..

Broken...

Shattered pieces of my heart,
dark thoughts, depression,
again and again, forever just a life
this life, so empty, so lonely..
Once again i find myself
In a dark and scary street,
Wandering, wondering where am i
Where is this world going to?
Why o why, i ask again...
Why does it has to be this way?

Another day, nothing new,
just the same old gray today..
One more time a look from far
People suffering, friends in need
And i just stand alone in here...

I can't do much, i can't do a thing..
O why, o God, why it has to be
this way, this life, this street in gray
The friends in need, my heart in bleed,
But my hands tied hard..
what can i do, where can i go?



Ovo je bila jedna malo starija pjesma, ali posluzit ce svrsi.. Da, da, opet ja sa svojim depresijama. A tko zna, mozda jednostavno zelim privuc pozornost, suosjecanje... Ne znam ni sam. Ali praznina opet hara mojom dusom.. 17 godina proslo je. Bez nje...

Update:
Razmišljao sam danas kako je to sve sa mnom čudno ponekad. Kao da ni sam ne znam što želim. Zapravo, na jedan dublji način možda jednostavno tražim sažalijenje. Ali ne želim to tražiti. Ta depresija... A onako, nekad manje nekad više.. Ne znam više ni sam.. Ma izvučem se ja uvijek iz toga. Ne dopustam da me previse i predugo obuzme..
- 08:09 - Tvoje mišljenje (6) - Čuvajmo šume - #

02.03.2007., petak

All that remains

The mistakes we make in life,
Remain here in the depths of our hearts.
Never to fade from memories,
Never to leave our life.

I did something – but I was wrong,
A long time ago, and i still regret,
I threw away a friend – foolish I was,
I thought i was doing it right.

but now my regrets are wasted,
my tears lost in the wind,
my sorrow, regard – nothing.

Because there's nothing I can do
Cos the past cannot be changed
nothing now can be done,
for me to fix my mistake..

If i could just change the past,
Fix it all, undo my mistake,
Oh how, oh how i want to..

But my wishes are now for nothing,
My tears lost in the wind,
Cos all that now remains,
Is sadness, sorrow and pain.


Neki ljudi su zazeljeli jos mojih pjesama, pa evo... Radi se o nečem što se ponovno, nedavno vratilo u moj život.. A što činiti? Jedino iz naših pogrešaka možemo učiti.. Bilo je to prije pola godine. Nisam želio nastaviti odnos s dotičnom osobom u prijateljstvu.. I još uvijek žalim zbog toga jer smo zato izgubili svaki kontakt. I ne mogu ništa učiniti da to popravim. Ali znam da neću takvo nešto ponoviti više. Nadam se da neću. Našao sam se nedavno u sličnoj situaciji (ok, nije baš ista bila ali ipak), i izabrao sam drugu opciju.. prijateljstvo.. Onda, u tom trenutku odluke, sjetio sam se toga što se dogodilo prije pola godine. Jer, neke pogreške ostaju tu, u nama, a na nama je da učimo iz njih - ili ne..
- 09:23 - Tvoje mišljenje (25) - Čuvajmo šume - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2012 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (10)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (14)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (14)
Kolovoz 2006 (9)
Srpanj 2006 (25)
Lipanj 2006 (1)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se