U potrazi za samim sobom...

Ovo je moj nedavni sastav iz vjeronauka na istoimenu temu. Znam da prije nikad nisam o religijskim temama govorio na blogu, jer takve i političke teme izbjegavam (politiku i inače), ali ovaj put se nisam mogao suzdržati, a, na kraju krajeva, radi se o mom gledanju na stvarnost, mom osobnom mišljenju, i zato se nadam da se nece netko naći uvrijeđen ovim tekstom ili da će izazvati neke polemike van pristojnog razgovora. A ovo drugo nemam namjere dopustiti u komentarima.

Pubertet je uistinu burno razdoblje čovjekova života kada mladi ljudi počinju razmišljati o svijetu oko sebe, preispitivati ga, uočavati njegove mane,... To je razdoblje u kojem počinjemo, da se tako izrazim, intenzivno tražiti sebe, svoje JA, svoje mjesto pod suncem, naš životni put... Zašto ovo govorim? Jer, da bi mogli govoriti o odnosu Crkve prema mladima, ne smijemo zaboraviti na mlade – radi se o dvosmjernoj ulici. Dok mladi kritički preispituju svijet, ne prihvaćajući sve zdrago za gotovo, Crkva, u globalu, i dalje inzistira na tradicionalnim vrijednostima i običajima. Većina naših religijskih pitanja ostaje neodgovoreno, jer obično su odgovori: «To je jednostavno tako», «Nemoj to doslovno shvaćati» i sl., a nama, adolesentima, ostaju neodgovorena pitanja, kopkajući po duši...
Osobno, ja se ne slažem s mnogim postupcima Crkve i njenog svećenstva, ali nije stvar u tome već u globalnom, objektivnom pogledu na današnjicu. Pridržavajući se tradicionalnih običaja, vrijednosti i zakona u modernom svijetu, a istodobno pokazujući svoje licemjerne kršeći u nekim slučajevima vlastite zakone, Crkva udaljava od sebe sve više mladih ljudi. Zašto se kod nas grade tolike crkve? Zašto se troši toliko novca na njihovu izgradnju i uređenje dok s druge strane naviru molbe iz Caritasa i drugih dobrotvornih organizacija za doniranjem novca? Zašto kod nas neki svećenici drže propovijedi tipa: «Oni su najbolji, ako ne glasate za xxx politicku stranku niste pravi katolik!» - to se zove direktno uplitanje Crkve u politiku, a ovakvu propovijed sam i sam čuo od dotičnog svećenika.
Zašto neki svećenici voze BMW-ove (crkveno vlasnistvo?!? da, da, koja razlika..), čemu celibat (koji se u bibliji nigdje ni ne spominje)? Zabrana korištenja prezervativa, masturbacije, spolnog odnosa prije braka, karakteriziranje homoseksualnosti kao bolesti, neprimjerenosti, grijeha, neljudskosti(a jesu li i oni djeca božja?!), protivljenje umjetnoj oplodnji,... Toliko je tih primjera, a Crkva ostaje pri svojem, bez obzira što se nekih pravila više nitko ne drži, što nitko ne vjeruje u njihovu vrijednost – a i ako ih se poštuje, može izazvati štetne poslijedice. Recimo, to sa korištenjem prezervativa. Svi znate za primjer Afrike, gdje se obitelj zarazila sidom zbog nekorištenja kondoma... I da, naravno, kad smo mi razgovarali o tome s našim profesorom iz vjeronauka, on je govorio kako nije sve baš tako, kako je upotreba dopuštena u takvim slučajevima, ovo ono.. Ali kad ste to čuli javno, od strane nekog predstavnika svećenstva? Ako je to tako, zašto nitko ne objasni svima da je tako, a ne da se takve stvari događaju?!?
Vratimo se mi na sva ona pitanja na koja zadovoljivi odgovor jos nisam dobio. A sto mislite, koliko mladih ljudi koji razmisljaju svojom glavom, a ne slusaju bespogovorno riječi roditelja i svećenika, slijedeći ih poput ovaca, mogu NE posumnjati u današnju crkvu i njene prave moralne vrijednosti?!?
Naravno, još uvijek postoje svećenici (znam jednog dosta poznatog u svom gradu) koji ne rade sve to i ne podržavaju sve postupke Crkve, već im se čak i suprostavljaju (pa im se oduzima titula ili slicno). Ali, to su, nažalost, iznimke. Za mene, čak je i pokojni papa Ivan Pavao II. bio iznimka. Iznimka na svom položaju, i samo mogu zamisliti kako bi bilo da nije bilo njega. A ionako vidimo sad sto se sve dogodilo (npr ono s muslimanima)...
Zašto je odnos Crkve i mladih ovakav kakav jest? Zašto je broj mladih ljudi koji se odvajaju od Crkve u porastu? Mislim da je to zbog svega što Crkva (ne) čini. Možemo li reći da zaista postoji prilagodba situaciji, neki ozbiljniji i veći program Crkve da se približi mladima, da ih pokuša barem razumjeti? Svi ste nekad bili u pubertetu (ako još uvijek niste), znate kako je..
Vratimo se mi još malo na one zapovijedi.. Npr. misa nedjeljom, na koju, po Božjem zakoniku, 'moramo' ići. A kakav je to Bog koji, pitam vas ja, prisiljava ljude na nešto, prijeteći im vječnom kaznom pakla ako ne izvršavaju Njegove zapovijedi? I to je slobodna volja? Je li ucjena poštivanje slobodne volje čovjeka?!? Ako netko želi ići u crkvu nedjeljom, ok, zašto to ne bi činio? Ali zašto se ne bi mogli moliti sami, u tišini, bez okupljanja? Zar to ne bi trebao biti osobni izbor svakog pojedinca? Nedjeljna misa ne kao obaveza, vec kao vlastiti izbor, zelja. A mozda bi tada i vise ljudi islo u crkvu, iako možda ne stalno, slijedeci svoje srce, a ne obicaje i zapovijedi (a pogotovo uz izbjegavanje politike kod propovijedi, uvođenje nekih novih sadržaja koji bi zainteresirali ljude vise i slicno.. Eto, recimo, u mojoj zupi propovijeda jedan svecenik koji je za svaku pohvalu, svi mladi idu u njega, imaju i crkveni bend – ne zbor, vec bend s elektricnom gitarom, sintisajzerom.. Zvuci cudno, ali on puni crkvu).
Iako se možda čini da sam se malo udaljio od teme, želio sam samo prikazati svoje, a vjerujem i dileme mnogih mojih vršnjaka koji sve više i više gube vjeru u tu «Božju ustanovu» - vođenu od nikog drugog nego – tek ljudi.

P.S. Moj profesor iz vjeronauka pročitao je ovaj sastav (prozvao me). Nakon toga, samo me pitao jesam li imao prošli put taj sastav (nisam) i zapisao da imam domaći rad. Nije ni pokušao riješiti moje dileme.. Ok, priznajem da je kasnije rekao da možemo napisati na papir pitanja, i ja sam postavio jedno na koje je on dao, naravno, tradicionalan crkveno-moralni odgovor. A na neka pitanja je davao objasnjenja, poput onog s prezervativima i okolnostima u kojima je to dopušteno. Ali nitko od učenika to prije nije znao... A zašto? Pitajte svećenstvo..