U potrazi za samim sobom...

Where are you? Who are you? Help me...

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we-
And neither the angels in Heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee

Cijeli zivot trazim nesto sto mi se cini tako nedostizno.. Sad cete vi misliti da govorim o pravoj ljubavi, sto je djelomicno tocno, jer sam dosad govorio o tome. Ali ne mislim samo na to. Mislim na ovo moje stanje. Vjecno. Punih 17 godina. Bez... bez nje. Bez ikakve romanticne veze. To je jedno veliko sranje, znate? Kako je buditi se sam.. svako jutro.. I tjesim se da je tu negdje, iza ugla. A koliko dugo vec cekam? 4, 5 godina? I jednostavno postaje sve gore i gore... kada vidim kako ljudi oko mene... zavidim im na tome. Znam da ne bih trebao ali ne mogu si pomoci. Sjecam se ovog ljeta.. Pisao sam o tome u predzadnjem postu.. I neceg sto je bilo najblize vezi. ikad. u mom zivotu. Opet cu pocet sa samosazalijevanjem... Ali tako sam usamljen... bez obzira na ljude oko sebe...
Have you ever felt alone in a room full of people?
Eto tako je meni.. A ta praznina unutra... kao da me... uništava... uzima komad po komad.. i to boli.. to tako boli... O Bože, zar nije više vrijeme? Pa trudim se pokusati nesto.. ali nikad ne uspije.. nikad dosad nije uspjelo.. A tako mi nedostaje ono sve ovog ljeta..bar prvih mjeseca dana.. jedno od najljepsih razdoblja u mom zivotu.. unatoc svemu sto je poslije bilo..
Zasto je to sve tako? Zasto ne mogu odagnati ovaj osjecaj? Pitam se isto i sam... toliko toga se promijenilo u zadnjih pola godine (nesto vise).. mozda cak i od drugog razreda srednje.. i od srednje opcenito.. ali... ta usamljenost samo jaca.. praznina kao da me prozdire... sve vise i vise.. Jednom ce doci, znam, znam da cete mi to svi reci, ali to nije nikakva utjeha.. kada je to jednom? Uvijek cekam.. stalno cekam... Zapravo, ne cekam samo. Pokusavam nesto napraviti. Trazim. Ali ne ide. Nema je. Mozda se ne trudim dovoljno, ne znam... mozda cu se za mjesec dana sa smiješkom na licu sjecati ovoga... mozda, mozda.. uvijek ta vjerojatnost.. ubija me sve ovo.. venem.. sjetite se ovog posta.. vi koji ste ga citali.. ne znam sto da radim... ne znam kako da je pronadem.. ne znam vise nista..


---------

Nisam bio na netu cijeli dan... Pa se nadam da ce mi dame oprostiti na ovoj zakašnjeloj čestitci kojom vam zelim sretan dan zena! :D