U potrazi za samim sobom...

28.12.2006., četvrtak

Što je to s nama?

Ulazim na internet. Pa u msn. Gledam komentare na blogu, pa malo ulazim na forume. Ništa ne pišem, ništa ne govorim, ništa ne komentiram... Napokon, preda mnom se otvara naslovna stranica blog.hr-a.
Upisujem korisničko ime i lozinku, ulazim u blog editor. Zastanem. Uzdahnem duboko i počnem pisati ove retke.
U čemu je sada stvar? Još jednom, duboko sam razočaran ljudima. Čovječanstvom i ljudima kakvo je ono iznjedrilo. Gdje je pravda u ovom svijetu, pitam se po tko zna koji put... Gdje je humanost? Što se dogodilo s ljudima? Što je to u nama, još od davnina, da se događaju stvari kakve se događaju? Ne želim vam govoriti ništa konkretno, što ne znači da ne postoji ništa konkretno što me navelo na pisanje ovog posta. Ali zapitao sam se, dobro sam se zapitao, što je to sa ovim svijetom... Sa ljudima, nekim... To nisu normalni ljudi - to su psihopati. Luđaci. Ali doslovno. Iako, ne, u uobičajnom smislu nazvali bi ih drukčijim jednim nazivom (nećemo specifirati). Ali to su psihički poremećeni ljudi. I to ne bilo kakvi, i ne s bilo kojim poslom...
Gledajte... Postoje ljudi s psihičkim poremećajima kojima se može i treba pomoći, koji nikome ne čine žao, i koji su, na kraju krajeva, smješteni u prikladnim ustanovama, ljudi koji se liječe. Ali, čak i ako se ne liječe, neće naštetiti drugim ljudima.
A postoje i oni drugi. Uzmimo jedan radikalan primjer serijskog ubojice. Takva osoba očito je luda, jer inače ne bi činila to što čini. Naravno, u ovim slučajevima policija reagira i poduzima oštre mjere (bar obično). No, postoje i drugačiji tipovi. Tipovi kojih se ne možete tek tako riješiti. Koliko često u crnoj kronici čitate ovakvo nešto: "Susjed ubio četveročlanu obitelj, a zatim sebe", "Otac sustavno silovao maloljetnu kćer", "doktor(ginekolog) optužen za seksualno zlostavljanje pacijentica"... ili slično... Kad se malo zapitam, u prvom slučaju, radi se o osobi koja pati od PTSP-a (što je donekle i shvatljivo, razlozi). Pogledajmo ove druge slučajeve.
Iskreno, moram vam reći da se sramim muškog roda. Sramim se, čisto me je sram takvih idiota koji hodaju ovim svijetom. Sramim se što su muškarci u 95% slučajeva. Ovakvi slučajevi nisu tek neki neki usamljeni slučajevi... To se događa. To se događa. To se događa.
SHVATITE TO!
To se događa u našem društvu. Često. Ali, jako često se pred tim zatvaraju oči. Prečesto. Zašto? Strah, sram, obiteljski odnosi, sve to utječe na ovakve slučajeve... Zamislite primjer oca koji seksualno zlostavlja svoje dijete. Pa kakva je to osoba? Kakav poremećen um može napraviti nešto takvo? Što je to u njegovoj glavi, što se to dogodi s čovjekom? I gdje je tu pravednost? Tko može reći da je dijete od 12 godina zaslužilo da ga otac seksualno zlostavlja, da je TO pravda? Tko mi to može reći? Zamislite to, otac, ili recimo očuh, ili stric, ili netko... U jednom nedavnom razgovoru o tome (s odraslom osobom), shvatio sam neke stvari. To se događa, takve stvari uobičajne su. Nažalost, uobičajne su. Iskreno govoreći, koliko žena starijih od 20 godina može sasvim iskreno i sa sigurnošću tvrditi da nikada, ama baš nikada, nije doživjelo nikakav oblik seksualnog zlostavljanja od strane nekog starijeg muškarca? A koliko žena je prijavilo tog muškarca, koliko ih je uopće reklo nekome za taj slučaj?
Ja vam mogu navesti nekoliko istinitih primjera.
Recimo, dotična osoba (s kojom sam razgovarao) i sama mi je potvrdila takav slučaj kod nje same u više navrata. Kada je bila u dobi od oko 12-13 godina, jednom su u kuću došli neki majstori, radili su nešto. Tu je bio i jedan obiteljski prijatelj, koji ju je, ni više ni manje nego u jednom trenutku, kada nitko nije vidio, počeo gladiti po nozi, a ova je, zbunjena, pobjegla... Ajmo drugi slučaj, kod iste osobe. Sada ima oko 14-15 godina. Ljeto je, na plaži je s obitelji. Jedan prijatelj, isto obiteljski, koji je tu sa ženom i djecom, često je, ispred vlastite žene, gladi, dira, i slično. Ona ide u more plivati. On gasi cigaretu i ide za njom. Odupire mu se, a on se izruguje. No, zbog dobrog obiteljskog odnosa, maltretiranje se nije nastavilo. I treći slučaj kod iste osobe. Ovo će možda zvučati šokantno, ali istinito je. Zamislite ispovijedaonicu. Da, dobro ste pročitali. Dotična osoba ide na ispovijed. Ima oko 14 godina, o seksu i sličnim stvarima zaista ne zna mnogo (to su bila ipak druga vremena). Govori svećeniku svoje grijehe. On je pita "je li sagriješila bludno" , što ova ne razumije te ga pita o čemu se radi. On počinje U DETALJE opisivati seksualna iskustva, odnos s drugim muškarcima na seksualnoj razini i slično. Ona primjećuje da nešto nije u redu, kada shvaća o čemu se radi i o čemu ovaj govori, na koji način govori, izlijeće iz ispovijedaonice. Svećenik izlazi za njom, star, oznojan, uspaljen... Djevojčica se onesvjestila. Doslovno. To je poslijednji put u njenom životu da odlazi na ispovijed.
Uzmimo slučaj jedne druge osobe, poprilično radikalan, po meni. Isto se radilo o mladoj djevojci, tinejđerici. Njeni roditelji ne bi se mogli baš nazvati obrazovanima i kulturnima. Ima strica. Da, strica. Stric je ono, znate, silan, on je nekakav uzor, pokazuje tu duhovnu visinu... Jednom, dogodilo se da je u stanu ostala sama sa stricom. On joj ulazi u sobu dok ona uči za školu. Silom je baca na krevet, pokušava joj skinuti gaćice, ustrašena djevojčica nema pojma što se događa. Uspaničena, skače kroz prozor. Na sreću, stan se nalazio u prizemlju. Poslijedice? Nikada nije smogla snage priznati roditeljima što se dogodilo jer je znala da joj ne bi vjerovali. Stricu se ništa nije dogodilo. Ubuduće ga je izbjegavala, nije dopustila više da ostane sama s njim u stanu.
Treći slučaj - odlazak ginekologu... Jeste li vi uopce svjesni koliko takvih ima, koji zapadnu u krizu srednjih godina, pa onda rade svašta pacijenticama? Uzmimo jedan primjer (ima ih jako puno)...
Recimo, djevojka od 14-15, ili 16 godina ide u ginekologa... Naravno, u toj dobi, kada nema bas iskustva s time, strah ju je... Recimo da se radi o nekom muškom ginekologu.. I sad, ona ide u njega bez pratnje roditelja, jer roditelji ili rade ili nešto tako (ali to na neki način ukazuje na loš odnos u obitelji). Naravno, kada čovjek koji već ima takve neke sklonosti vidi djevojku koja je tu sama, odmah pomisli da se nitko ne brine za nju, da može raditi što želi... Umjesto normalnog pregleda, on čini svašta. Pregled se odugovlači više nego što bi trebao. Medicinska sestra nije nazočna. Može raditi što hoće... I iskorištava to. Počevši od toga da je tjera da se skine do gola, ne daje joj nikakvu haljinicu, grudi joj pregledava pola sata umjesto desetak minuta, dira je, kao ono, slučajno... Pregled traje dugo, on joj se obraća prosto i brutalan je pri pregledu, neprofesionalan. Djevojka će nakon takvog nečeg imati traume. Pogotovo ako se boji otprije takvog pregleda. Možete li uopće zamisliti koliko je to užasno, taj osjecaj? Ja jednostavno ne mogu...
Pitam se kakav čovjek može učiniti nešto od ovih slučajeva. Kakvi su to muškarci, kakvi su to ljudi? Zar smo došli do toga da je pedofilija uobičajna pojava u našem društvu? Zar smo dogurali i do toga da se u nekim zemljama osnivaju stranke pedofila? Pa ljudi moji... Kakav je ovo svijet? Gdje mi živimo? Zar se sami ne zapitate to ponekad?
A reakcije na ovakve slučajeve? Sram, nelagoda... Pogledajmo samo zadnji slučaj. Kako da reagira osoba takva, koja nije u dobrom odnosu s roditeljima? Nema snage da im to kaže. A treba razgovarati s odraslom osobom... Što ako joj doktor kaže da mora doći opet, recimo po nalaze ili ako bude problema ili nešto tako? Pa mislim, takvi ljudi su spremni na sve. Samo bi odlazak odrasle osobe (po mogućnosti majke) spriječio ponavljanje takvog slučaja.
Naravno, u vecini slucajeva, tuzbu nitko nece podici zbog straha, srama, zbog želje da ne odugovlaće s tim, već da ostave to iza sebe... I to je razumljivo. A isto tako, i vlasti bi to trebalo biti razumljivo.
Ali, recite vi meni, opet pitam, u kakvom mi to svijetu živimo? Zašto se moram čisto sramiti svog roda?
Sličnih slučajeva ima na tone, u tome je problem. Ali ljudi zatvaraju oči. Ili, barem, drže to unutar obitelji. To shvaćam... Ali nešto je potrebno učiniti... Bar netko... Da bi, ako ništa drugo, se spriječilo ponavljanje takvih slučajeva (bar kod iste osobe). Mislim da bi trebala naša javnost biti više informirana o ovakvim stvarima... Naravno, to je problem jer uvijek je riječ protiv riječi, ali... Ne znam kako da kažem... Samo.. Razočaran sam svinjama kakve muškarci mogu postati... A koliko ste puta tek čuli da je muškarac od cca 40 godina ostavio ženu i djecu da bi bio sa 20 godina mlađom? To je još legalno, ali možemo li reći da je normalno? A ovo, ovo je već pretjerivanje i samih zakonskih normi...
Neki možda pomisle kako ono, neki od slučajeva koje sam naveo su pretjerani, da je to samo očinsko draganje, milovanje(recimo, kod prve osobe)... Ali postoji jedna razlika između takvog dodira i one druge vrste. I svi bi mi to znali razlikovati.
Svi govore kao, u zadnje vrijeme, da je pedofilija razvikana i sve to... Ali razvikanost ne sprječava nužno slučajeve. Takvo pretjerivanje možda i postoji, ali obično je ograničeno na dosta mlađu djecu. I ne sprječava nužno slučajeve zlostavljanja.
Ja stvarno ne znam što se događa s ljudima da se tako počnu ponašati, stvarno ne znam kakva osoba(mogao bih naći razne druge nazive tipa svinja, gad, manijak, pedofil i sl.) netko treba biti da bi napravio nešto tako...
Znate li vi odgovor na moja pitanja? Gdje je nestao čovjek, u ovom svijetu punom ljudi?

Dodatak(29.12.):
Sutra, rano ujutro, putujem... Nece me biti tjedan dana... Zato unaprijed čestitam svima novu godinu! I nadam se da ce iduca biti (jos) bolja od ove... Pozdrav svima!

EDIT:
Da napomenem nesto... Moram priznati da je post bio napisan pomalo u afektu.. Zapravo ne mislim da takvih slucajeva ima samo kod muskaraca. Svi ljudi mogu biti takvi, stvar je psihe. I zato se i pitam sto je to s nama. Opcenito.
- 18:56 - Tvoje mišljenje (45) - Čuvajmo šume - #

27.12.2006., srijeda

Vlak života

Evo jednog lijepog teksta... 30. idem u Austriju, pa oko tjedan dana nece biti novih postova...

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti...
Kada se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Primjerice, naši roditelji...
Nažalost, istina je posve drugačija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svog prijateljstva i svoga društva.
Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali, ima i onih koji su u vlaku uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.
Mnogi nakon svog izlaska iz vlaka ostavljaju za sobom trajnu čežnju. Mnogi nas sunoglavljuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i izlaze, a da ih nismo ni primijetili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja. Naravno, to nas ne priječi da preuzemo na sebe tegobe, poteškoće putovanja i samoće, ni da ih potražimo i pokušamo se smjestiti u njihov vagon.
Međutim, na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih već je netko drugi zauzeo.

I, takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka, i ti trenuci nikada se neće vratiti... Pokušajmo svoje putovanje kroz život ostvariti najbolje što možemo.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru.
Pokušajmo u svakom od njih vidjeti ono što je najbolje u njima.
Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnog kolosijeka netko od naših suputnika može “iskliznuti” te da treba naše razumijevanje i simpatije. Možda i mi “iskliznemo” s kolosijeka... I vjerujemo da će se naći netko tko će nas razumjeti...
Najveći misterij putovanja je što ne znamo kada ćemo napokon sići s vlaka. Ne znamo ni kada će naši suputnici sići, čak ni oni koji sjede tik do nas...

Bit ću veoma tužan kada budem morao zauvijek sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja, koji su mi postali dragi.
Jako će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu samu. Međutim, gajim nade da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svojom prtljagom što je pri ulasku u vlak nisu ni imali. To će me silno obradovati, usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojimo imati sretno putovanje, pa da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo pri izlasku iz vlaka ostaviti prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima koji nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!
- 14:18 - Tvoje mišljenje (15) - Čuvajmo šume - #

25.12.2006., ponedjeljak

Riki, 7. nastavak (ujedno i poslijednji) + Božićna čestitka + pismo

Za početak, želim vam svima sretan i bagoslovljen Božić! Napokon, i ovaj blog doživio je svoj prvi Božić... Sad svima ostavljam komentare sa čestitkama, ali ipak ponavljam čestitke i ovdje... To bi bilo to, slijedi kraj priče...


I tako je Riki dobio pratiteljicu u svojim pustolovinama, i to takvu da bolju nije mogao ni poželjeti... Putovali su svuda, brdima i poljima, uz cestu i po divljini... Za hranu su se snalazili su se kako su god mogli... Smeće kraj kuća na koje bi naišli, a kad su bili u divljini, dolazio je u obzir i lov(koji im i nije išao baš najbolje na početku, ali su se ubrzo uvještili)... Često su gladovali, ali bili su sretni zajedno... Na svom putu, nailazili su na mnoge, njima čudne stvari, i to one vezane uz ljude... Prvi put, kada je primijetio neko smetlište u divljini, Riki je bio šokiran... “Pa ovo je grozno! Pogledaj samo! Gdje to bacaju smeće? U divljinu, u šumu...” - rekao je Nali. “Tko bi razumio ljude... Pogledaj što čine od prirode...” - Nala je primjetila. Drugom prilikom, u opazili su daleko neki grad... Bilo je još jako rano, i sunce se tek počelo pomaljati iza obzora... Nad dalekim gradom vidio se tamni, niski oblak smoga... Prizor je odisao sivilo, izgledao je tmurno, sablasno... Kao neki grad iz budućnosti(kakve možete vidjeti na filmovima), zagađen, siv, pun isparavanja... Činilo se da pripada nekom drugom vremenu, vremenu u kojem je divljina, priroda pala u zaborav...
Riki i Nala stajali su u tišini i promatrali grad “iz budućnosti”... Riječi nisu bile potrebne, prizor je govorio sam za sebe... “Što je čovjek, zapravo?” - zapitao se Riki gledajući taj prizor... “Biće koje, očito, nije baš razumno... Tko bi razuman mogao živjeti tamo? Tko bi mogao stvoriti sebi takav dom, okoliš?”. Svakim danom, sve više je vjerovao da su svi ljudi zapravo loši, izopačeni... Ovakvi prizori to su samo potvrđivali. Podijelio je s Nalom svoje misli. “Da, znam, žalosno je to... I ja tako mislim... Svakim danom sve više mi se čini da dobrota nije čovjekovo obilježje...”.
I idućih dana, sretali su slične prizore, sve sigurniji u svoje riječi, i s uzdahom bi nastavljali dalje, bespomoćni da išta učine...
Jednog sunčanog dana, stigli su do neke kuće, koja se Rikiju učinila poznata... Dugo je razmišljao, promatrajući tu veliku, seosku kuću, i odjednom mu je sinulo. Bila je to kuća u kojoj je došao na svijet... Prošle su mnoge godine od tada, Riki je sada bio zreo pas, ali još uvijek se sjećao te kuće i dječaka koji je bio tako dobar prema njemu, možda jedini čovjek koji je prema njemu tako postupao... “Možda je još ovdje” - pomislio je s nadom u srcu... “Ali, što je sada s njime? Nisu li svi ljudi zli? Možda je to bila samo djetinja naivnost!”.
“Što je bilo? O čemu razmišljaš?” - zapitala ga je Nala, koja je primjetila da je utonuo u misli. “Znaš kad sam ti pričao o svojim prvim danima.” - rekao je – “Sjećaš se toga?”. “Da, govorio si o kući u kojoj si se rodio, o onom dječaku koji je bio dobar prema tebi... Kuća je bila seoska, zar ne? Baš kao... Čekaj malo... Je li to moguće? Jesi li zbog toga tako zamišljen? Ovo je tvoja rodna kuća?!?!” -sinulo joj je. “Da, pogodila si.”. “Što da sada napravim?”.
“Ne znam ni sama...” - “A da pričekamo? Ako on još tu živi, vidjet ćemo ga!”. “Da, u pravu si. Kao i uvijek, imaš odlične savjete!” - pohvalio ju je iskreno, a ona se nasmijala(onako kako to psi znaju, više očima nego ustima). I čekali su...
Nebo je polako počelo tamnjeti, i prve zvijezde slabašno su pružale svoje srebrne zrake na zemlju... Sve je utihnulo, samo su se čuli prigušeni glasovi u kući, gdje su se upalila svjetla s dolaskom mraka...

Mrak je već poprilično zatamnio svijet kad su začuli neke zvukove i vidjeli otvaranje ulaznih vrata... U mraku, mogli su se nazrijeti samo obrisi tamnog lika, ali Riki je znao... Bio je to on, dječak... Izašao je vani u namjeri da baci smeće, i usput se malo prošeće, jer bila je prekrasna, svježa noć...
Kada je dječak došao do ceste, začuo je neko šuškanje u gmlju, i prepadnuto se okrenuo... Imao je što i vidjeti... Dva njemačka ovčara stajala su na mjesečini i promatrala ga... U prvi tren pomislio je da se radi o vukovima, ali ubrzo je shvatio istinu... Riki mu se laganim korakom približio, ali ovaj je ustuknuo. Ali, kad je pogledao psu u oči, u njegovim očima zasjala je iskra prepoznavanja... “Pa čekaj malo... To je Riki... Ti si ono malo štene koje smo prodali prije toliko godina! Ne mogu vjerovati da se još sjećam” - razmišljao je glasno, i Riki ga je razumio... Prišao mu je i nježno oblizao ruku, a dječak ga je zagrlio... “Riki moj mali... Tako si narastao...” - tepao mu je. Tada se priblizila Nala i oprezno onjušila dječaka...
Znate, psi imaju ono šesto čulo, mogu osjetiti nečiju dušu... I ona je odmah shvatila da je dječak dobra osoba... Jedna od rijetkih na ovom svijetu...
U tom trenutku, Riki se sjetio svoje majke, koja je već bila odavno mrtva, i tuga mu je obuzela srce... No, dječak ga je milovao i tuga se ubrzo pretvorila u sreću zbog tog ponovnog susreta...
“Riki, vidim da imaš i prijateljicu!” - osmjehnuo se dječak. “Ali, što sad da radim s vama? Pa ne mogu vas ostaviti tek tako! A, opet, ne mogu kući dovesti ni jednog psa, a kamoli dva...”
Što činiti... “Pa, za početak, nešto da ih nahranim” - razmišljao je - “a kasnije ćemo vidjeti...”.
To je i učinio, na veliku radost pasa koji već dulje vrijeme ništa nisu jeli... “A što sad?” - zamislio se...
Riki je znao u čemu je problem...
On i njegova družica naučili su nešto vrlo važno... Svjedočili su glupostima i ironiji čovječanstva, ali, sada su bili sigurni da nisu svi ljudi zli... I da još uvijek ima nade... Da još uvijek svijet može biti bolji, i to upravo zbog ljudi poput tog dječaka... Ljudi kojima moral nije samo pojam, već nešto više... Ljudi koji mare za druge ljude, životinje, i za cijelu prirodu...
Riki je znao da se dječak ne može brinuti za pse...Zahvalno ga je, s ljubavlju u očima pogledao i otkaskao zajedno sa svojom životnom družicom u tamnu, gluhu noć...


DODATAK:

Za Amelie:
Upravo sam vidio tvoj komentar, odgovorit ću ovako da lakše primjetiš... Pa, počnimo zapravo od kraja.. :D
Ne znam što će ti ti mailovi, ali žao mi je, ja ih nemam već odavno... Ti mailovi pripadaju jednom drugom razdoblju... Iskreno rečeno, očekivao sam nešto poput ovoga... Mislim, da se nećeš odmah javiti... Ne znam, toliko problema me muči u poslijednje vrijeme... Ne znam sto da ti kazem... U svakom slucaju, bilo bi mi drago da mi se javis kad napravis novi mail (preporucam yahoo, zbog spam filtera), moj mail imas sa strane, pa se slobodno javi... Onaj stari ni ja vise ne koristim bas zbog previse spama...
Sad opet na početak... Ovako... Što se tiče tog odnosa, ja znam dobro da nije bio u redu, nisam ni namjeravao ponavljati iste greške, jer stvarno mislim da sam naučio neke stvari kroz ovo vrijeme... Možda si u pravu, ne znam ni sam je li sada pravo vrijeme za taj susret... Ako ti nisi spremna, onda nije vrijeme...
Trebam li prekinuti i tu zadnju vezu? Ili je možda ono što nas veže jače od toga, ako postoji.
Prijateljstvo je ono što nas veže, i ja to neću zaboraviti. Vjeruj mi. Da se nisi javila, uopće, za mene bi to bilo razočarenje... i neću zaboraviti na to... Ne trebaš prekinuti tu zadnju vezu... Jer ja nisam veza sa prošlosti, ili barem ne želim biti, na loš način... Kažeš, zaljubila? Ne vjerujem, ali, u tom slučaju, dobro da znaš da sam to ja... To sam samo ja... To što se meni dogodilo, ne mogu nazvati ljubavlju... Vidiš tužan kraj, kažeš? E, pa onda si u krivu... Jer to nije bio tužan kraj. Ta veza bila je uspješna, unatoč svemu. Jer puno toga me naučila, naučila me kako cijeniti sebe, prihvatiti sebe kao osobu, fizički i psihički, naučila me da mogu biti voljen i na taj način... Nešto slično odvija se i sada, ali necu o tome...
Možeš me optuživati, kriviti, razumjeti, žaliti...ali to ništa ne mijenja.
Od ovoga, iskreno, ništa ne proživljavam, bar ne intenzivno... Ne žalim tebe, žalim što je ovako, ali znam da ne može drugačije, u ovom trenutku. Zajedno smo proživjeli mnogo toga... I ono u osnovnoj, i dopisivanje mailom, i razdoblje druženja, i ovu tek proteklu nekomunikaciju... I mislim da to sve nije bilo uzalud. Jer ne vjerujem u slučajnosti, ne više. Isto kao to što ti nazivaš "tužnim krajem". To razdoblje, i razdoblja poslije, i ljudi u tim razdobljima mnogo su me naučili. Sve zbog ovog bloga... Dobro, ne sve, ali većina... Zvuči glupo, ali zaista je tako... Upoznao sam toliko zanimljivih ljudi, stekao neka prijateljstva, shvatio da nisam jedini u nekim svojim željama i ciljevima. Da postoje ljudi koji će me shvatiti i prihvatiti takvog kakav jesam. No dobro, ne želim toliko o sebi pričati sada, čitaš blog, pa ionako gotovo sve znaš.
To je sve što mi za sada možeš ponuditi, pisanje, kažeš.. Govoriš kao da je to mala stvar... Možda ti se čini da je to, za mene, slamka nade... Ali nije. Jer, iskreno govoreći, i ja i ti znamo, i sama si to rekla, da je mene onakav odnos, tvoje stanje, jednostavno uništavalo na određen način. Ne želim bježati od problema, ali sada znam da ja tu ne mogu mnogo. Susretima sam ti samo odmagao ponekad... Vidim pred nama opet jedno razdoblje pisanja... Nažalost? Pa da... Iako... Ne znam, iskreno, nekako su me u zadnje vrijeme zaokupljali razni problemi, tako da o ovome nisam previše ni razmišljao.. Kada se nisi javila, nije mi to bio nekakav ogroman udarac kao što bi možda bio prije pola godine... Znači li to da je ona ovisnost prošla? Zauvijek ili privremeno? Ni sam ti ne mogu reći...
Ne znam više što da ti kažem, ali samo te jedno molim, za kraj... Zapravo, zaboravio sam još nešto... Nedavno sam počeo ponovno pisati onaj svoj dnevnik..
Da te zamolim... Iako je ovaj blog osobne prirode poprilično, ipak bih volio, pošto si izrazila želju za pisanjem(dopisivanjem, zapravo), da mi se javiš, kad otvoriš novi mail, na moj mail (srebrni1@yahoo.com)... Ovako mi je malo glupo.. Jer, ipak, znam da nisi jedina koja će ovo čitati... Sputava me ovo na neki način, unatoč svemu... Jer ipak se radi o komunikaciji između samo dvije osobe... Zato te molim da mi se javiš na mail kad budeš htjela... Možeš i ostavit komentar ovdje, ali onda mi bar daj svoj mail, jer ovako mi je stvarno čudno malo odgovarati... Mislim da je mail bolji način, puno bolji, za nešto ovakvo..
I nemam ti što oprostiti... oprosti sama sebi... to je ono što tebi treba... ne traži toliko isprike od drugih, pokušaj zatražiti je od same sebe... I javi se. Sretan ti Božić(bez obzira na vjeru)! Pozdrav...
- 11:51 - Tvoje mišljenje (20) - Čuvajmo šume - #

23.12.2006., subota

Riki, 6. nastavak

Ovaj nastavak malo je kraći, ali, eto, iako se ne čini tako možda, došli smo i do predzadnjeg nastavka ove priče... Zbog toga, idući, "božićni", biti će duži... Znate, i ja sam upravo sam to shvatio, pomalo sam iznenađen, a vjerujem i da ćete vi biti... Ne znam... Nadopunjavanje priče... Pa, možda, ali ne vjerujem... Još ću razmisliti, možda budu 2 nastavka. Žao mi je, na neki način, čini mi se da je pomalo kratka priča.. Ali, u odnosu na onu prošlu, nije, jer nastavci su bili duži... Baš me zanima što vi o tome mislite?

P.S. Ah, da... Prijeteljica, ne, nije se javila (još)... Ne znam, nije da me je to baš pogodilo nekako... Nisam ja nestrpljiv sada... Jer, u odnosu na proteklo vrijeme, nekoliko dana mi ne igra neku ulogu... Tko zna.. Vidjet cemo sto ce biti (poslao sam joj poruku, ali ne moze isporucit)...
A sada, evo vam nastavka...


Odjednom, sinulo mu je - “Znam! Imam ideju! Ali moglo bi potrajati...”. Ispričao joj je svoj plan, a ona se oduševila. “Pa to je odlično! Ne mogu vjerovati da se prije nisam toga sjetila! Ti si genijalac!”. Nije to bilo ništa komplicirano, ali trebalo se dosjetiti, a i izvesti takvo nešto... Sve su se dogovorili, većinu je zapravo trebala napraviti Nala...
Riki se ubrzo povukao u travnato polje, jer netko bi ga mogao vidjeti, i čekao... Ona je stajala ispred kućice, sjedeći na stražnjim nogama, također čekajući. Ubrzo je Riki primijetio neku ženu kako izlazi iz kuće, vjerojatno suprugu onog čovjeka. Nala je počela lajati, cviliti, molećivo gledajući u ženu. Ona se približila. “Što ti je sada? Što nije u redu?”. Nala je cvilila i dalje, istežući lanac. “Što želiš? Osloboditi se lanca? Pa znaš da ne možeš!” - ženi još nije bilo jasno. Nala je zalajala, gledajući u ženu, i počela mahati repom. “A da nije ... Pa naravno! Nisi prošetala odavno! Čekaj malo, moram prvo pitati muža”... Nala se još više obradovala. “Napokon!Sve ide po planu!”. Žena je otišla u kuću, i ubrzo se vratila s uzicom... “Uh, ima uzicu... Što sad?”. Došla je, zavezala je za uzicu, otkačila s lanca, i povela u šetnju, po obližnjoj livadi... Riki, koji je sve to promatrao, shvatio je da je vrijeme da učini nešto... Nala je bila zavezana, i morao joj je pomoći da pobjegne. Došuljao se do livade, pazeći da ga žena ne vidi. Nala ga je zamijetila, brzo je shvatila što joj je činiti, te je počela snažno potezati uzicu. “Stani! Stop! Čekaj malo! Stani!” - vikala je žena, ali uzalud. “Što ti je sada? Želiš trčati? Ne može sada!” - uporno i snažno je držala psa... Dok je ona bila zaokupljena Nalom, Riki joj se približio odstraga, dosta blizu, pa naglo snažno zalajao i počeo režati bijesno promatrajući ženu. Ona se okrenula te je, skamenjena od iznenađenja i straha ugledala krupnog vučjaka iskešenih zubiju i vatrenog pogleda, i u tom trenutku iznenađenja ispustila uzicu koju je Nala uporno i snažno potezala.
“Bježi odavde, bježi!” - posegla je za kamenom. Ali, Nala je već šmugnula u polje, a Riki je poletio za njom, ostavivši zabezeknutu ženu. Oko nje ne da više nisu bila dva vučjaka, nego nije bio nijedan! “Nala!Nala!Kući!Dođi kući” - vikala je, ali ona nije obraćala pozornost, trčali su sve dalje i dalje, do iznemoglosti, od te kuće, tih ljudi i njihove zlobe, od odvratnog lanca, batina, od tog strašnog mjesta... Trčali su u slobodu...
- 13:46 - Tvoje mišljenje (18) - Čuvajmo šume - #

22.12.2006., petak

Riki, 5. nastavak

Evo i novog nastavka, s malim kasnjenjem... Vidite, u vezi one osobe iz proslog posta... Uopce me ni ne muci to toliko... Sad ne... Ma, imam ionako dovoljno problema i zbrke tako da... glava mi je u kaosu... samo se nadam da ce sve dobro proci... sa svime... ili bar skoro svime... Sa Bozicem... I danima poslije Božića... jedva čekam... ali prerano je da vam išta govorim...

“Hej!Oprosti zbog onoga prije, nisam ti trebao smetati... Udario te zbog mene, oprosti!” - započeo je pomirujuće... Ona ga je tužno i bezvoljno pogledala, uzdahnula i progovorila(ne mislim ljudskim jezikom) “Ma u redu je... Da ja glupača nisam počela lajati, sve bi bilo u redu... Hvala ti što si me poslije spasio, s onim.” - pogledala ga je svojim lijepim smeđim očima... Ušutjeli su, gledajući se nesigurno... “Pa prije nisam ni primijetio kako je lijepa... Prekrasna je... Ima divnu dlaku... A oči...” - Riki ju je zaneseno promatrao... A i Nala je upravo primijetila da se radi o snažnom, mladom psu... “Joj, baš je zgodan...hmm” -razmišljala je... Nakon kratke šutnje, on je ponovno progovorio “Oh, pa nismo se ni upoznali! Ja sam Riki, ti?”. “Nala” - rekla je tiho... “Lijepo ime”. Skrenula je pogled, a i njemu je bilo malo neugodno... Ubrzo su se opustili, i Riki joj je ispričao svoju priču, a i ona njemu svoju... Kupili su je ljudi s farme, stavili je tu da čuva, ali stalno je bila na lancu... Doduše, ponekad bi je pustili da se malo istrči, ali to nije moglo nadomjestiti svo ono vrijeme provedeno s teškim lancem... A i gospodar ju je ponekad tukao, i to zbog raznih sitnica... Ako nije imao dobar dan, sve bi mu smetalo, i iskaljivao se na njoj za svaku sitnicu... “Znači, bio sam u pravu...Užasno” -sjetio se - “Primijetio sam da nije baš sretna, ali ovo je i previše...”. “I, što ćeš sada?” - upitao ju je – “Želiš ostati ovdje, dopustiti da te tuče?”. “Naravno da ne želim, ali nemam izbora. Gdje da odem? Osim toga, ovaj lanac mi ne dopušta da pobjegnem”. Riki se zamislio... Legli su jedno do drugoga, u tišini, promatrajući zvjezdano nebo... Prošao je meteorit... “Jesi li zaželjela nešto?” - upitao ju je... “Da.” - odgovorila je kratko uputivši mu blistav pogled... Rikija su proželi ugodni trnci... “mhmm..aha..dobro...” -promrmljao je zbunjeno... “I ja isto...” - napokon je izustio, gledajući je... Mogli bismo to nazvati “ljubav na drugi pogled”... Približili su se jedno drugom još više, i nježno ju je liznuo po njušci... A što je dalje bilo? Pa, Nali to nije smetalo, i uzvratila je istom mjerom... A ostalo neka ostane među njih dvoje... Ležali su tu zajedno, sve dok se mrak nije počeo polako povlačiti, a zvijezde su izblijedjele pred pojavom snažne svjetlosti sunca... I ono se lagano počelo pojavljivati na obzoru, još uvijek skriveno iza brda... Mali žuti krug lagano se povećavao, i sunce se ponovno uspinjalo u želji da dosegne vrhunce... Promatrali su skupa taj magičan izlazak sunca, buđenje novog dana, koji je donosio nova događanja, nastavak utihlog noćnog života... Riki se odvažio i zapitao Nalu “Da nisi na lancu, bi li otišla odavde? Bi li otišla sa mnom?” - gledajući je ravno u oči. Ona se iznenadila, i zamislila... “Što da mu kažem... Ali na lancu sam... Možda ga se mogu riješiti...A što onda... Bi li mogla poći s Rikijem? U neizvjesnost...”. Dugo je razmišljala i na kraju se odlučila... “Da nema lanca, bi li pošla s tobom? Da, pošla bih... Vrijedilo bi riskirati...Ali, lanac je tu, ne možemo ništa!”. Rikija je obuzela sreća “Učinit ćemo nešto, kažem ti. Riješit ću te ja još tog lanca...”. Pogledao je dobro lanac i njegov kraj... Sve je bilo čvrsto vezano, mogle su ga samo otkačiti ruke čovjeka, a ne pseće šape... Uzdahnuo je, i razmislio...

Dodatak: Ispričavam se na ovom kašnjenju, ali, kada sam se sjetio ovog nastavka, njegovog drugog dijela, odlučio sam, ako dopuštate, posvetiti ga posebno jednoj osobi o kojoj reći mogu samo najbolje... Jer, ponekad je vrijedno riskirati... Makar se činilo gotovo nemogućim... Nadam se da si razmišljala o tome čitajući ovu priču... Život nam pruža puno toga, a mi odlučujemo kojim putem krenuti... Mislim da je vrijedno ponekad riskirati... Meni je vrijedno, ako se radi o nečemu zbog čega vrijedi riskirati...
- 09:59 - Tvoje mišljenje (11) - Čuvajmo šume - #

19.12.2006., utorak

Riki, 4. nastavak + još nešto...

Nadam se da ćete mi oprostiti ovu naknadnu posvetu... Dodat ću to u prvi nastavak isto... Posvećujem ovu priču svojoj majci, koja mi je zapravo i dala ideju za priču... Hvala ti... Na svemu...


Odjednom, poprilično izvan grada, na obližnjem obronku ugledao je neku kuću. Velika, obiteljska farma, izgledala je puno primamljivije od smrdljivog grada gdje sve vrvi ljudima... S olakšanjem, ali i oprezom, zaputio se prema kući... Kada se približio, i počeo kružiti oko farme, ugledao je pseću kućicu, i, zamislite, pravog njemačkog ovčara koji je ispred stajao, vezan metalnim lancem... Rikiju je srce poskočilo od radosti! Pas, i to isti kao i on! No, nikad se ne zna... Teškom mukom, naš junak se suzdržao i ostao na oprezu, u dubokoj travi, promatrajući psa... Shvatio je još nešto o tom psu, ali to ćemo tek poslije otkriti... Vrijeme je prolazilo, a on je znao da treba čekati noć, kad ljudi spavaju, da krene u akciju... Drugi vučjak samo je ležao ispred kućice, ali nekako mu nije izgledao baš sretno... Bilo je neke tihe patnje u njegovim pokretima, i Riki se sažalio, ali nije znao što učiniti... Čekao je dugo, a ništa se nije događalo... No, odjednom, čovjek je izišao iz kuće, i obilato napunio pseću zdjelicu nečim, očito hranom... Pas je pojeo dva – tri zalogaja, pa se zaputio u kućicu, dok je lanac šuškao za njim...
I noć je napokon nadvladala mrak, zaogrnuvši pse, kuću, gradić, i čitavu okolicu svojim tamnim ogrtačem... Prve zvijezde počele su se pojavljivati na nebu, za njima dolazile su druge, pa treće, sve dok se cijelo nebo nije obasulo treperavim svjetlima... Riki se polako prišuljao psećoj kućici. Glad ga je toliko mučila, da se odmah bacio na zdjelicu s hranom, ne gledajući uopće o čemu se radi... Okus je bio odličan, vjerojatno jer dva dana ništa nije jeo, a inače, radilo se o nekoj psećoj hrani... Zapravo, nije bilo ni loše, pogotovo ne nekom tko je tako dugo postio... Baš kad je Riki završavao zadnji zalogaj, iz kućice se začulo neko šuškanje... Riki se u skoku udaljio(ali ne previše), a onaj pas izašao je iz kućice, i ugledao neznanca u noći... “Uzbuna! Netko je tu! Dođite ovdje!” - zalajao je. Riki je pobjegao u travu, a iz kuće je izašao onaj čovjek, valjda vlasnik, u pidžami... “Što je bilo? Tko je tu?” - osvrnuo se oko sebe, ali nije nikoga vidio, i to ga je stvarno razljutilo... “PA JESI LI TI LUDA?!ŠTO LAJEŠ BEZVEZE?!KOJI TI JE VRAG?! PROBUDILA SI ME, GLUPO PSETO!” - počeo je udarati jadnu životinju, a ova je bespomoćno cvilila... Riki se brzo pomakao, proletio kroz travu, nadajući se da će ga čovjek čuti. Uspio je u svom naumu. Čovjek se prenuo i prestao udarati onog psa, pogledao oko sebe, a tada je Riki prošišao mrakom, preko čistine, do druge strane polja. “Što je to? Vuk! Oh!” - uplašio se vlasnik, videći tamni odraz vučjaka. “Dobra si ti, Nala... Nisi lajala uzalud! Dobra cura...” - pogladio je psa po glavi, a onda se užurbano uputio u kuću, ne brinući uopće o životu psa, kojeg je mogao napasti “vuk”... Riki se vratio pokunjenoj Nali, a ona je sada samo ležala i otužno gledala u prazno...
Ono što je naš junak shvatio o psu, gotovo odmah, zapravo je bilo da se radi o “njoj”, i mora se priznati da mu i nije baš bilo žao zbog toga...

----------------------
A sad, nakon nastavka... Želim podijeliti nešto s vama... Sjećate se one prijateljice koju sam spominjao nekoliko puta (npr. u postu o anoreksiji)... Zadnji put kad sam je vidio... bilo je to prije ni više ni manje nego pola godine... Duga priča... I zaista ne želim sve pričati sada, ali bit je u tome da smo se mi onda tako dogovorili, zbog određenih stvari, ne vidjeti pola godine.. Ili, točnije, do kraja polugodišta.. I točno zadnji dan polugodišta ona bi meni trebala poslati poruku... Nakon škole. Sada je utorak. Škola završava u petak...
Svo ovo vrijeme, ja ne znam što je s njom... Kako je sada... Što se promijenilo u ovih pola godine... Tako čudno je sve ovo, znam... Ali oduvijek je bilo tako među nama, pomalo... Da.. Duga, duga priča...
Znate, ona je zapravo osoba koja me potakla na ovu potragu... za samim sobom... Da, ona me je potakla da koristim upravo te riječi. Prije... Mislim da sam tražio sebe, ali nisam razmišljao o tome tako... Nisam bio svjestan toga... Pročitao sam jednu knjigu koju mi je preporučila, i još uvijek neke stvari pamtim iz te knjige... Neke životne stvari... Naravno, moje oduševljenje knjigom s vremenom je splasnulo te sam "filtrirao" ono što je napisano... Na neki način... Jer, uvijek smo sposobni pronaći različite vidove istoga... I tako sam ja počeo pisati ovaj blog... Da, nakon tog rastanka... Zato sam i uzeo ovaj nick... Onda... Ali nisam ni bio svjestan čega sam se prihvatio... Nisam bio svjestan da moja potraga nema kraja.. I da već odavno traje... Previše sam filozofirao o tome... Više nije tako... Ne znam, nekako ne razmišljam toliko o tom traženju... Mislim, razmišljam, ali nemam sad neke jasne ciljeve niti išta, ne razmišljam na taj način... Jednostavno sam se prepustio tome, svojoj stazi, ne razmišljajući toliko o načinima na koji ostvarujem to, koliko o poslijedicama, o pozitivnim promjenama u svom životu... Možda se čini glupo, ali blog mi je zaista mnogo pomogao u tome... Jer shvatio sam mnogo toga, u interakciji s drugim ljudima... Da nisam sam u ovoj potrazi... Nemojte misliti da mi svi ti glasovi za opciju "tražim sebe" u anketi ne znače ništa... To je takva potpora... Nekako... Podrška, znanje o tome da nisam jedini, da puno ljudi isto radi... i svjesno je toga...
Vratimo se mi malo na prijateljicu... Znači, u petak... Trebala bi mi se javit... Pitam se hoće li... Nadam se da hoće, ali ne znam... I toliko toga se promijenilo, ja više nisam isti, jednostavno je sve ovo utjecalo na mene... Nevjerojatno je to, i sam kad gledam, čini mi se ludo... Ali tako je... Recimo, pogled na sebe... Sada se gledam drugim očima... Ne više onako... Da, tako je...
Gubim se polako u ovim riječima... Gubim nit... Mislim da nećete mnogo shvatiti..
Opet sam skrenuo s teme... Petak...susret, moguci...
Jednostavno je - bojim se... strah me je tog susreta, onoga što će biti... i hoće li ga biti... Trema, vjerojatno... toliko je vremena prošlo... sretan sam zbog tog susreta, ali ujedno se strašno bojim... Jer, onda, prije, uništavalo me to, ta njena depresija, i.. sve...
Bojim se da će se prošlost ponoviti, a nikako to ne želim.. Mislim da neće, jer se previše toga promijenilo... Bar što se mene tiče, za nju ne znam...
Ok... Ne želim vas više zamarat, mislim da ionako ne čitate sve ovo... Ali dobro, pišem ovo za svoju dušu, a i možda zato što će ona to vidjeti... hm... čudno... tako sam sad.. ne znam, ravnodušan na neki način, smiren... Pisanje uvijek pomogne... Prijateljstvo može biti zeznuta stvar, pogotovo muško-žensko, jer uvijek vas svi drugi gledaju ono, znate, kao da ste skupa ili nešto tako, i svi zezaju... mda... nadam se da će uspjeti sve... da će sve proći dobro... ne samo taj prvi put, nego i inače... jer ja... potrudit ću se da ne radim iste gluposti kao i prije... zašto sam ih onda radio? ne znam ni sam, valjda sam mislio da je dobro tako... Ali vremena se mijenjaju...
To bi bilo to, jer stvarno sam se previše izgubio u ovim riječima...
- 13:13 - Tvoje mišljenje (28) - Čuvajmo šume - #

17.12.2006., nedjelja

Riki, 3. nastavak

Nakon nekog vremena, opazio je da se približava nekom selu. Male kuće trošnih krovova stajale su u udolini... Odišući siromaštvom, zapuštenošću, vjerno su prikazivale život njihovih ukućana, siromaštvo u kojem žive... “Koja razlika..” - iznenadio se Riki - “U gradu, kuće su toliko drugačije, bogatije i ljepše, nego ovdje...”. -”Odakle tolika razlika među njima? Meni svi izgledaju jednako!” - pitao se kad je ugledao neke ljude u polju. -”Čovjek je zaista čudno biće...” - zaključio je rezignirano, ne mogavši razumjeti našu prirodu... Već je počeo ulaziti u selo, i prve kuće su ga počele okruživati, kad je zamijetio skupinu dječaka koji su išli prema njemu, vičući –”Vidite, pas, pogledajte ga!”. –”Pa dobro, volim djecu, oni nisu opasni” - zaključio je pas. Dječaci su došli i okružili ga. Sad je već počeo osjećati da nešto nije u redu. “Što ćemo s njim? Pogledajte ga samo! Cijeli je ofucan(bio je prašnjav od dugog putovanja uz cestu)! Očito je neki lutalica!” - prozborio je stariji dječak. - “Ne treba nama takav pas! Potjerajmo ga odavde! Zabavit cemo se malo!”. – i posegnuo za kamenom. Iako ljudi ne razumiju govor životinja, obrnuto ne vrijedi u potpunosti, i Riki je razumio dječakove riječi i pokrete. Brzo je počeo bježati, probivši se između dvoje manjih dječaka... “Uhvatite ga! Za njim!” - povikao je stariji dječak. Svi su uzeli kamenje, potrčali za jadnim psom, i počeli ga gađati. Riki se izvukao, ali jedva... Nekoliko kamenja pogodilo je cilj, bolilo ga je tijelo, ali nastavio je trčati izbezumljeno, što dalje od tog sela, od te djece i njihovih nerazumnih postupaka, i sakrio se iza jedne stijene... Bila je to velika, siva stijena, na nekim mjestima su se vidjele mrlje od lišajeva, ponegdje je bilo i pukotina, ali stijena je uporno odolijevala svim nasrtajima vremena, svim pokušajima da je se sruši... Bila je kao i Riki... Iz svojeg poraza učio je, pretvarajući ga u pobjedu... Nije posustajao na svom životnom putu, bez obzira na neuspjehe, jer znao je da će biti još prilika, još problema, i da će samo znanjem, učenjem iz prošlih iskustava riješiti nove probleme...
U zaklonu te čvrste stijene proveo je noć, svoju prvu noć u divljini... Gledao je sjajne zvijezde, nebeske svjetiljke čija je svijetlost obasjavala umorna Rikijeva leđa... Zvijezde su mu bile vjerni noćni prijatelji u toj divljini, otkrivale sve ono što je tama uzalud pokušavala oviti, popuštajući pred nebeskim svjetlom, otkrivajući jedan sasvim novi, noćni svijet... Bojao se divljine, tame, ali pronašao je utjehu u svjetlosti zvijezda, u dobrom, srebrnom Mjesecu, i utonuo u dubok san...
Kada se probudio, sunce se već uspelo visoko na nebo... Ono kao da je tražilo nešto više, uporno dosežući nebeske visine, kao da se želi uspeti sve više i više, ali na kraju, uvijek je padalo dolje, a visine bi postajale samo trenuci sjećanja... Nikada nije moglo ostati dugo na vrhu, već se svaki dan ponovno uporno uspinjalo, samo zbog trenutka slave, da bi odmah potom skliznulo natrag, i sakrilo se duboko, prikupljajući snagu za novi uspon...
A Riki? Nastavio je svoj put, a da nije ni znao kamo će ga odvesti... Ubrzo nakon buđenja, osjetio je kruljenje u želucu... Cijeli dan nije ništa pojeo... Za vodu se lako snašao, bilo ju je lako pronaći, ali hrana je već druga stvar... “Gdje naći nešto za jelo?” - zabrinuto je hodao, gledajući oko sebe... Bio je u divljini, a da bi nešto pronašao za jelo, ponovno se morao približiti ljudima.. “Ljudima...Tim tako mrskim, okrutnim bićima...” - sada je tako mislio... Ubrzo je naišao na zemljani put... “Ovo je ljudsko djelo, znači da ni oni nisu daleko. Na dobrom sam putu, ali ovaj put biti ću oprezan!”. Slijedio je put, koji ga je odveo do asfaltirane ceste... “Sada počinju problemi..” - oprezno je pogledao oko sebe. Cesta je bila pusta. Nije više išao uz samu cestu, hodao je poljem, ali stalno ju je slijedio. U daljini su se počele nazirati kuće... Gradić je izronio iz plavkaste izmaglice, kao sablast, nadvijajući se nad našim njemačkim ovčarom... “Moram ići tamo” - nevoljko je zaključio...
- 10:56 - Tvoje mišljenje (15) - Čuvajmo šume - #

15.12.2006., petak

Riki, 2. nastavak

U krilu ga je držala mlada žena, lijepo je mirisala, bila je topla, i Riki se privio uz nju, tražeći utjehu... -Joj, kako je sladak! - oduševljeno je rekla.
Došli su u grad... Ono što su ljudi nazivali gradom, za njega je bilo nešto jako čudno... Svugdje metalne kutije koje su bučile kretajući se u nekim svojim neprepoznatljivim putanjama, crna cesta, sve puno užurbanih ljudi... Pitao se gdje tako svi žure... Sa strane je vidio siva, metalna stabla bez listova, kuće su bile zbijene... -Što je ovo?Gdje sam ja to?! - pitao se ne vjerujući vlastitim očima.
-Ah, ljudi me tako zbunjuju! -Što zapravo znam o njima? - razmišljao je -Oni su Gospodari. Upravljaju svime, treba ih slušati, poštovati. - to mu je majka rekla. -Ne znam mnogo... Ljudi su tako čudni... Mislim da ih nikada neću moći razumjeti. - uzdahnuo je rezignirano... Odjednom, automobil se zaustavio i mlada žena izašla je s Rikijem iz auta. -Ovdje je zrak tako čudan, ne miriše onako lijepo kao doma - primjetio je razočarano... Ubrzo su došli do jedne kuće, i uspeli se u stan... Tu je bilo ljepše, mirnije... Muškarac(koji je prije vozio) postavio je Rikiju ležaj koji se sastojao od nekoliko krpi, ali njemu je to bilo dovoljno...Toplo i mekano... -Uh, tako sam umoran od puta - zijevnuo je sneno i ubrzo utonuo u san... Sanjao je majku, bila je kraj njega, govorila mu kako će sve biti dobro, da se samo treba čuvati, osjetio je ponovno njenu toplinu, njen miris... -Mama - promrmljao je u snu... Kada se probudio, nje nije bilo, i tuga mu je ponovno ispunila srce... Ubrzo je došla ona djevojka, koja se zvala Marija, i dala mu jesti... Nakon toga, izvela ga je vani, u neki obližnji park...
Kako je vrijeme prolazilo, Riki se sve više privikavao na novi dom... Rastao je dobro, zbog prehrane, brige, šetnji... Dani su letjeli, a za njima tjedni, kako je Riki sve više rastao. Njegovi vlasnici primjetili su to ubrzo... No, više nije bio onaj “mali, slatki psić”... Postajao je pravi njemački ovčar... I tako su počeli problemi... Marija ga više nije gledala onako umilno, s ljubavlju, jer sad je izgledao opasnije, snažnije... Više nije bio beba kakvu su oni kupili, a nekako, na to uopće nisu računali... Nisu znali da je držanje psa (svakog, a pogotovo velikog) u stanu, poprilična odgovornost. Jednog dana, u šetnji, naišao je na buldoga koji i nije izgledao baš prijateljski. -Hej, čekaj malo - ipak mu je prišao veselo mladi, neiskusni Riki. –Pusti me na miru! Bježi odavde!Gdje ti je mamica? - zarežao je buldog. Ali, Riki nije bio baš plašljivac, a i naljutio ga je taj bezobraznik. Nije bio na uzici, i nastavio je tapkati u smjeru buldoga. Ovaj je počeo podmuklo režati, ali mladi pas nije odustajao, uporan i tvrdoglav u svom naumu da dođe baš na to područje... I, kako to nekad biva kad se dvoje tvrdoglavaca sretne, izbila je tučnjava... Djevojka, koja je tek sada primjetila što se događa, povikala je u panici –Bobby(tako su ga oni zvali) ovdje dođi!Odmah! - ali pas, zaslijepljen bijesom, nije slušao. Istovremeno je i vlasnik buldoga zvao svog ljubimca, pokušavajući ih rastaviti... Konačno to mu je i uspjelo. Razjaren, proderao se na Mariju –KAKAV VAM JE TO PAS?! KAKO GA TO DRŽITE?! NIJE BIO NA UZICI! TUŽIT ĆU VAS ZBOG OVOGA, POGLEDAJTE ŠTO JE NAPRAVIO MOM PSU!!! - pokazao je lagane ogrebotine koje je Riki buldogu zadao... Djevojka se počela ispričavati, prestrašena tužbom
-Nikada to prije nije napravio, kaznit cu ga ja, oprostite.. Molim vas, sve ce biti u redu!. Vlasnik je počeo popuštati, i na kraju je uzdahnuo –Ubuduće pripazite na tog psa! - te produžio svojim putem. Riki je znao da je situacija loša, i pokunjeno je gledao u pod, dok ga je vlasnica grdila
– Sram te bilo, kako si to mogao!Sram te bilo!Zločesti pas!. –Da joj bar mogu reći što se dogodilo. On me je izazvao! - procvilio je. No, Marija je bila ljuta na njega, i pošli su doma... To je bila kap koja je prelila čašu. Oni nisu bili sposobni brinuti se za jednog njemačkog ovčara... Nakon nekoliko dana, strpali su ga u auto, i odvezli izvan grada... – “Oprosti, ali ne možemo te zadržati...” - djevojka je prozborila. Izvukli su ga nasilu iz auta(jer Riki je bio pametan, znao je što se događa), i ostavili pokraj ceste... Što bi bilo da je tada znao što ga sve čeka... Postao je pas lutalica, prepušten sam sebi, na milost i nemilost svijeta... Zabrinuto je koračao uz cestu, razmišljajući što sada...
-”Gdje ću se hraniti, spavati, živjeti?” - pitao se tapkajući. Pred Rikijem se otvarao jedan posve novi svijet, svijet neizvjesnosti, slobode, divljine, preživljavanja... Bio je pomalo zbunjen, ali odlučan, gonio ga je snažan instinkt za preživljavanjem, bio je uporan.
A upornost se uvijek isplati...
- 14:58 - Tvoje mišljenje (17) - Čuvajmo šume - #

13.12.2006., srijeda

Riki, 1. nastavak

Nakon dugog pisanja, u naletima inspiracije, te sušnim razdobljima, nakon svih onih: " ma poslije ću", nakon drugih tema koje su u nedavnoj navali inspiracije prije došle na red, a ovaj tekst ostavljen u pozadini, donosim vam još jedan svoj literarni uradak, ili, točnije rečeno, jednu svoju priču... Ako očekujete nešto poput moje prošle priče(ako ste je pročitali), znajte da se varate... Tema je poprilično drugačija... Likovi su poprimili neke druge oblike... Kao i svaku priču, i ovu sam pisao za "svoju dušu", ali, ujedno, i s posebnom namjerom da je objavim na blogu... Pa, dakle, u idućih nekoliko postova(priča je duža od prethodne) imati ćete priliku pratiti priču nazvanu "Riki"... Zašto i o čemu se radi, saznati ćete samo nastavite li čitati...
P.S. Nadam se da ovaj nastavak nije predugačak.



Svjetlo dana ugledao je prvi put jednog toplog, proljetnog dana, u mekom kutku prostrane kuće... Prvo što je ugledao bilo je nešto veliko, smeđe, u svojoj blizini, što se pomicalo... Instinkivno je krenuo prema tome, i otkrio da je toplo, meko i ugodno. Ubrzo je saznao da se to zove "mama". "Mama" je zapravo bila njemački ovčar... Ta riječ za njega označavala je nježnost, toplinu, ljubav, pa i hranu – sve sabrane na jednom mjestu... A on? Tada je još bio jedan od pet štenaca u leglu, malen, čupav, smeđkasto-crne boje s simpatičnom mrljicom na obrazu... Bio je slab, ali uporan u nastojanju da preživi te prve, najkritičnije dane... Na početku, svi su smatrali da je preslab da bi preživio, ali on se uporno stiskao uz toplu majku, tražeći svoj red na hranu... A, uz to, i dječak, koji je tu živio, hranio ga je ponekad na bočicu. I to je bio jedan od razloga kojima je imao zahvaliti za svoje preživljavanje... Dječak je bio dobar prema njemu, volio ga je i posebno se za njega brinuo, a psić mu je uzvraćao svojom zahvalnošću, ljubavlju i odanošću... Kada se počeo već normalno kretati po kući i vrtu, često je slijedio dječaka... Godila mu je njegova blizina, sviđalo mu se je kada bi ga uzeo u krilo i lagano češkao... Volio je puno tog malog dječaka...
Inače, vrijeme je provodio u igri s braćom, koja se sastojala od skakutanja uokolo, grickanja, kotrljanja i raznih drugih zanimacija koje bi smislili u svojoj bezbrižnoj, dječjoj igri, a kad bi se umorio, potražio bi slonište u toplom majčinom krznu... Ti prvi dani prolazili su bezbrižno, u igri, veselju, istraživanju svijeta... Vrijeme je letilo na krilima sreće... Ali, kako svemu dođe kraj, tako su došla i loša vremena za malog Rikija(da, tako se zvao naš junak)... Jednog dana, u kuću su došli neki strani ljudi... Mati je zarežala, braneći svoju djecu, ali to joj nije pomoglo... Stranci su odnijeli jednog od mladunaca dok je plaćući zazivao majku, a ona se bespomoćno trzala, zavezana, cvileći, moleći da joj vrate štene... Ali, ljudi nisu mogli razumjeti njen govor, a i da jesu, ne bi je poslušali... Tako se obitelj počela raspadati... Nakon nekog vremena, drugi mladunac je došao na red, pa treći, sve dok samo Riki nije ostao s tužnom majkom... Mali dječak(onaj koji se brinuo za Rikija), molio je roditelje da ga zadrže, očajavao je i plakao do iznemoglosti, ali oni su bili nemilosrdni... Ma sine, ne možemo imati dva psa u kući, tko će se brinuti za njih, nemamo vremena, a i prodaju smo već ugovorili! - Ja ću se brinuti za Rikija, imam vremena za njega! - odgovorio bi on. – Ali, ne možeš, još si premlad, pas je velika odgovornost! - nisu popustili... Unatoč svom jecanju i preklinjanju, jednog dana, ponovno su došli neki stranci i Riki je znao da se mora oprostiti od majke, od dječaka, od te kuće u kojoj je proveo predivne dane svog djetinjstva... S tugom u srcu oprostio se s majkom... – Mama, bit ću dobro, pazit ću se, obećajem ti!Nemoj biti tužna, bit će mi dobro..." - tješio je majku, i sam jedva susprežući suze - Čuvaj se, mali moj, volim te, i uvijek ću te voljeti, zapamti to!. – I ja tebe volim, mama... - privio se uz nju, i tiho zajecao... Ostali su tako neko vrijeme, a onda su stranci došli i odnijeli Rikija, koji je počeo glasno plakati... -Čuvaj se!Volim te, zapamti to! - povikala je majka za njim. – Bit će mi dobro, ne brini se!I ja tebe volim, mama, neću te nikada zaboraviti! - vikao je psić, dok su ga stranci vodili do nekakve duguljaste, metalne kutije, otvorili je sa strane i smjestili ga unutra(tek kasnije je saznao da se to zove "automobil" i da je bolje izbjegavati ga, ako se kreće, a ti nisi u njemu)...
- 15:48 - Tvoje mišljenje (19) - Čuvajmo šume - #

12.12.2006., utorak

Duša na dlanu...

Ponekad osjećam ogromnu prazninu u sebi... I to boli, jako... To je ona praznina koju izaziva usamljenost, koja me muči, razdire, agonija... Treba mi netko... Ona... Tko je ona? Ne, ne mislim (nužno) na onu pravu... Dobro, treba mi cura, ali preferiram koristiti osobnu zamjenicu... Ne znam, riječi su ishlapile, sve što sam želio reći, bestalo je negdje, možda nepovratno izgubljeno...
Ljubav... Čini se tako daleka, nedostižna, bajkovita... Koliko sam već puta govorio o tome... Kako nevjerojatno mi se čini biti u vezi, imati nju, nekoga... Ta samoća, uništava me, izjeda mi dušu, trga je na komadiće... Tako boli... Nedostaje mi, tako mi nedostaje sve to, počevši od naizgled malih i banalnih stvari... Njena ruka u mojoj, dok se šećemo gradom... Topao dodir kože... Njene usne... Ta nježnost, romantika... Netko tko će te gledati zaljubljeno, netko tko će te zagrliti, koga ćeš ti zagrliti, dotaknuti, poljubiti... Pa i sam izlazak s njom... Sve su to za mene daleki snovi... Dodir njene kože... Njena glava na mom ramenu... Riječi, one tihe, nježne riječi... I sve ostalo...
Znate, ja sam jedan (skoro) sedamnaestogodišnjak, pubertet je u punom zamahu, hormoni divljaju... Ponekad to tako mrzim... Mrzim što mi se u nekoj situaciji može svidjeti skoro svaka ženska mojih godina... Da, to mi se ponekad događa...
Što mi još nedostaje... Naravno, i taj tjelesni dio ljubavi, koji je zapravo upotpunjuje... Ne mislim na seks, naravno, jer malo je rano za to, već na one male stvari o kojima sam već govorio.... I neke druge...
Ova samoća me ubija... Izluđuje me taj osjećaj, ne pretjerujem, zaista je tako... Tako boli... Boli, ta praznina užasno boli... Ponekad, razmišljam o curama na onaj, perverzni način... mda... To je kao, normalno... Valjda... Ponekad mi se dogodi da, dok tako razmišljam, i... mda... Znate već što... Dogodi mi se da, kad ta euforija prođe, osjećam se tako glupo, jadno, nekako... Neispunjeno, kao da nešto nedostaje... A i nedostaje, znam ja dobro što nedostaje...
Znate u čemu je još problem? Upoznam jednu curu koja mi se stvarno sviđa, koja je divna, i... Više ne smijem reći... I, naravno, postoji prepreka, velika.. Zašto, zašto, zašto... ??? Zašto mora biti tako, sve, uvijek?!?! A, što je najgore, radi se o problemu(prepreci) tehničke prirode... Vjerojatno otprilike nagađate o čemu je riječ... Prije sam se suzdržavao u strahu od određenih osoba koje bi mogle ovo pročitati, ali jednostavno ne mogu više ovako, morao sam to reći, olakšati dušu...
Za sve postoji razlog, i sam uvijek to tvrdim... Ali zašto? Zašto tako boli ta usamljenost? Pa zar previše tražim? Znam, reći ćete: « ima još vremena, kad dođe, doći će...» Ali boli... Tako boli ponekad...
Sjetio sam se još nečega, što prije nisam dodao... «Volim te»... Te dvije riječi tako žarko želio bih čuti od nje, od neke osobe kojoj bi i sam to iskreno mogao reći... Ali, ovaj svijet zna biti okrutan, a moje srce... Ni sam ga ne razumijem ponekad... Ali... Želim nekoga komu bih mogao pružiti sve ono o čemu sam govorio, sve ono što želim, pa čak i više... Što ona želi...
Želim vezu, ljubavnu, romantičnu, nazovite to kako god želite... Jer ovu prazninu ne mogu podnijeti... Venem u samoći... Izluđuje me to, doslovno... Tako boli ponekad, izjeda me čežnja, samoća, nedostatak ljubavi... One ljubavi kakvu mi ne mogu ni roditelji ni prijatelji priuštiti, već samo - ona...
Znam da je teško razočarati se u ljubavi... Znam kako je to... Ali, ovako, ova usamljenost, praznina, nije uopće bolja od toga... Meni nije... Jer, ni u jednom svom segmentu, ne donosi ništa lijepo, nikada ne uživam u njoj, već me samo pritišće sve jače i jače...
Ovaj post mogao bi se nazvati vapajem jedne usamljene duše... Ali, isto tako dajem vam svoju dušu na dlanu... Što učiniti s njome – odaberite sami...

DODATAK:
Nisam uopce spomenuo kako mi je u Zagrebu zapravo bilo super... Unatoč ovom gore postu... Bilo je lijepo, uživao sam... Bar nešto svjetla u ovom životu...
- 15:36 - Tvoje mišljenje (43) - Čuvajmo šume - #

08.12.2006., petak

Povratak u prošlost, 3.dio (priroda)

Ovaj tekst(kao što već znate), pisao sam prije 3 godine... Jedan dio moje stranice o kojoj sam već prije govorio. Radi se o prirodi... Originalni tekst sam preveo na hrvatski(da, prvotno je napisan na engleskom), ali nisam mijenjao njegovu strukturu, držao sam se samo prijevoda...

Zanimaju me priroda i njena čudesnost od djetinjstva. Oduvijek sam volio životinje i uživao u proučavanju njih i njihovog načina života. Zbog toga, boli me vidjeti što su ljudi napravili od okoliša. Svakodnevno, tone nafte se prolijevaju u Zemljine oceane. Onečišćenje je sada svugdje. U vodi, zemlji i u zraku.

Zašto? Zašto je to tako? Zašto nastavljamo zagađivati prirodu? Zašto nastavljamo iskorištavati njene prirodne resurse?
Sve je to zbog profita. Ljudi jednostavno ne razumiju. Možda ne žele razumjeti... Ako nastavimo raditi ovo prirodi, cijela Zemlja će se zagaditi i nećemo više moći živjeti ovdje. A to će se dogoditi uskoro. Ako nastavimo ovako, dogodit će se uskoro. A, tada, što ćemo imati od tog novca, od tog profita? Ništa. Jedina stvar koju ćemo od toga imati je uništeni planet. Naša Zemlja. A zašto? Zbog novca i naše pohlepe. Možda ćemo preživjeti. Možda ćemo otputovati na drugi planet. Mars, recimo. Ali, čak i ako učinimo takvo nešto, hoćemo li ikada promijeniti naš način života? Što ako Marsu učinimo isto što smo učinili Zemlji? Što onda? Još jedno premještanje na neki drugi planet? Jesmo li u mogućnosti da to napravimo?
Odgovor je ne. Ne, nismo. Nismo u mogućnosti da odemo na Mars, ili na neki drugi planet.
Ne još...
A čak i ako se promijenimo, hoće li biti prekasno za spas Zemlje?
Možda.
Da, možda. Opet, možda... Jesmo li sposobni preuzesti odgovornost za uništenje našeg planeta? Što ćemo reći našim unucima na nekom dalekom planetu kada nas upitaju što se dogodilo sa Zemljom? Što ćemo im reći? DA nismo znali što će se dogoditi ako nastavimo onečišćavati Zemlju? Možda nešto poput: «Oprostite, misli li smo da će se vode same od sebe očistiti, radioaktivnost nestati, da će se smeće samo reciklirati?»
Hoće li mariti za našu ispriku? Mislim da neće...
Postoji previše pitanja bez odgovora.

Možda sam samo sanjar, ali mislim da još uvijek nije kasno za nas, ali ne smijemo zaboraviti da vrijeme ističe!
Postoje i neke pozitivne stvari. Postoje ljudi koji shvaćaju ovo. U zadnje vrijeme, ljudi se sve više okreću spašavanju prirode. Postoje neke udruge koje pokušavaju pomoći u očuvanju okoliša. Ljudi su počeli shvaćati da prirodni resursi nisu beskonačni kao što smo mislili.
Zbog toga sam rekao da, možda, još uvijek nije kasno za nas.

Ljudi nisu oduvijek bili ovakvi. S industrijom došlo je i zagađenje okoliša. Sada, da vam kažem nešto o vremenu prije industrije i zagađenja.
Sjetimo se Indijanaca, jednog od poslijednjih primjera sklada prirode i čovjeka...
Živjeli u skladu s prirodom. Poštovali su je i pokušavali očuvati prirodnu ravnotežu. Nisu lovili životinje samo zbog sporta iz zabave, ili samo zbog nekog posebnog dijela životinje. Lovili su da bi preživjeli, da bi se nahranili. Iskorištavali su gotovo svaki dio životinje koje bi ulovili. Nikada nisu iskorištavali prirodu, poštovali su je i voljeli. Shvaćali su da je priroda najveće blago te da je mnogo vrijednija od novca ili ičeg sličnog. Živjeli su u miru dok mi, bijelci, nismo došli. Otjerali smo ih iz njihove zemlje. Poklali smo njihov glavni izvor hrane, bizone. A zašto? Zbog njihovih koža. Opet, zbog novca. Zbog novca smo gotovo istrijebili bizone. Prije, mogli ste ih vidjeti u beskrajnim rijekama kako putuju kroz zemlju. Sada, dovedeni su na rub izumiranja. Sve zbog jedne stvari. Zbog naše beskrajne pohlepe za novcem. Mnogo ljudi misli da možemo činiti sa zemljom što god želimo. To nije istina.
Čovjek ne posjeduje zemlju, zemlja posjeduje čovjeka(kao što je rekao indijanski poglavica Seattle u svom poznatom pismu).
Ono što zapravo želim cijelo vrijeme reći je da ne mamo pravoraditi ovo s zemljom. Nemamo pravo uništavati i iskorištavati ovako prirodu. Nitko nema pravo na to.
Kada naštetimo prirodi, naštetili smo sami sebi. Ako ne marimo za prirodu, onda bi barem trebali mariti za nas same.
Ali, pitam se kako ljudi mogu ne mariti kada vide prirodu, njene biljne i životinjske vrste koje svakodnevno pate zbog naše pohlepe za novcem, i zbog naše sebičnosti. Kako možemo ostati mirni kada vidimo strahote koje se svakodnevno događaju? Mi smo svjedoci masivnog pokolja i iskorištavanja prirode i njenih ljepota. A, sada, žrtve smo vlastite propasti. Tu propast uzrokujemo jer stalnim uništavanje prirode, kontinuirano uništavamo sami sebe, naš dom i sve za što marimo, ili, barem, sve za što smo nekad marili...

P.S. Sutra ujutro, u 5 sati, napuštam svoj rodni grad i krećem autobusom u Zagreb(da, opet)... Povratak je u 4 sata popodne... Vraćam se oko 10... Naravno, radujem se odlasku...
To bi bilo to... Pozdrav svima!

- 20:17 - Tvoje mišljenje (18) - Čuvajmo šume - #

05.12.2006., utorak

Povratak u prošlost, 2.dio

Ovo se nije promijenilo... Ne puno... Ali, sada bih malo više precizirao pojam "ljubav"... Ne samo ljubav između muškarca i žene(eros), nego i svi ostali oblici ljubavi... Ljubav prema prijateljima, prema svim ljudima, prema životinjama, prema prirodi,... Ljubav, općenito...

Najvažnija stvar na svijetu: Za mene, najvažnija stvar na cijelom svijetu je ljubav... Netko bi se zapitao: "Zar to ne bi trebala biti priroda ili nešto tako?". Volim prirodu, ali, meni, ona nije najvažnija stvar na svijetu. Kada bi imali ljubavi za prirodu, ne bi je iskorištavali kao što to radimo. Dakle, ljubav je važnija od prirode. Što je ljubav? To je pitanje na koje ne mogu odgovoriti u potpunosti, jer je nemoguće dati potpuni odgovor. Ljubav je ono što nas gura naprijed u životu. Bez nje, ne bi imali razloga za život. Što je čovjek bez ljubavi? Samo prazna ljuska, ništa više. Ljuska... Sjećam se kada smo jednom, na satu vjeronauka, razgovarali o najvažnijoj stvari na svijetu. Trebali smo napisati listu od najvažnijih od manje važnih stvari. Nastavnica nam je rekla pet stvari i trebali smo ih napisati u tom redoslijedu. Sjećam se njih dvije: ljubavi i zdravlja. Moj prijatelj (*** - onaj isti, spomenut prije) mislio je da je zdravlje najvažnije. A ja sam mislio da je ljubav. Rekao mi je: "Što će ti ljubav ako nemaš zdravlja, brzo ćeš umrijeti i nećeš ništa imati od te ljubavi." Ali, kažem vam, radije bih živio godinu dana okružen ljubavlju i voljenim osobama, nego stotinu godina bez ljubavi, okružen jedino s mržnjom i nebrigom... Što ćeš imati od života bez ljubavi? Ništa, tvoj život biti će ništa. Zašto živjeti ako nitko ne mari, ako te nitko ne voli, tkogod da je ta osoba... Opet, reći ću da bez ljubavi ne bi imali razloga za život, razloga za uživanje, razloga za radost... Pa, onda, možete li reći da je zdravlje, bogatstvo ili išta drugo važnije od ljubavi, prekrasne, čiste ljubavi?

zaključak/kraj:
To je sve. ako mislite da sam ovdje pokazao samo svoje dobre strane, u pravu ste, na neki način. Kao i svi, imam i dobrih i loših strana. Ali mislim da ipak ima više dobrih nego loših, možda griješim, ali mislim da sam u pravu... U tome je problem. Svi koji me gledaju vide samo tvrdu ljusku, vanjštinu. Ne vide što je zapravo unutra. Ono unutra, moju dobru stranu, nitko ne vidi, niti ne pokušavaju vidjeti. Svi vide samo moju lošu stranu... Ako želite vidjeti moju dobru stranu, morate me poznavati bolje od samo imena, svatko tko me želi bolje upoznati mora se probiti kroz tu ljusku i doseći ono unutar mene, moju dobru stranu...
Ali, barem u mom razredu, nema mnogo ljudi koji znaju da, negdje unutar mene, postoji i dobra strana. Možda dvoje u razredu od 29 učenika...


To je vjeran prikaz mog tadašnjeg života... Toliko toga se promijenilo u ove 3 godine... Toliko stvari sam shvatio... A i od otvaranja ovog bloga, pogotovo... Ne mogu vjerovati, ali mislim da me blog na jedan način promijenio, na bolje... Znam da se to nekima čini nemoguće, ali počeo sam cijeniti više sebe, svoj rad, svoje pisanje... Da, mogu reći da sam zadovoljan sa svojim blogom. Naravno, moglo bi biti i bolje, ali ja sam zadovoljan... Znam da su ponekad malo lošiji postovi, ali ponekad su i malo bolji, nekad nemam inspiracije, nekad je imam napretek... Ali, sve u svemu, primjetio sam da se moj stil pisanja promijenio od početka bloga... I drago mi je zbog toga... Da, mogu reći da sam (relativno) zadovoljan sadržajem ovog bloga... Vaši komentari su glavni odgovorni za to... Hvala vam...

P.S. Ovo nije kraj... Ima još jedan post o stranici, ali tema je ekologija/priroda... Pa, ako vas zanima što sam o tome mislio u osmom razredu... Imati ćete prilike pročitati!
- 23:10 - Tvoje mišljenje (33) - Čuvajmo šume - #

04.12.2006., ponedjeljak

Putovanje u prošlost, 1.dio

Nedavno sam se prisjetio jedne stranice na geocities koju sam napisao u osmom razredu... Zaboravio sam njenu adresu, i bilo je nekih problema s time, ali zato imam na kompjuteru sačuvane tekstove... To je bila stranica o meni, mojim stavovima, mislima, o mom životu... Zapravo, ono što je meni tada trebalo je blog, a ne stranica, ali onda još nisam ni čuo za pojam "blog", a pogotovo što je to i kako se koristi...

U svakom slučaju, odlučio sam s vama podijeliti neke retke s te stranice(koja je pisana na engleskom jeziku)... To je svojevrsno putovanje u prošlost... Pogotovo ondje gdje sam pisao o sebi... U te retke izlio sam svoju dušu, probleme koji su me tada mučili, svoj život, opis svoje okoline...
Povratak u prošlost - ipak je moguće...
Baš sad, dok ponovno čitam te retke na engleskom, razmišljam o svemu tome... I kako sam puno lošije znao engleski... Da vas ne zamaram s originalom, prevest ću vam, od riječi do riječi, neke djelove teksta...
Ime ovog dijela je "About me(o meni)"... Tu ću se najviše zadržati... Koncepcija stranice je pitanje-odgovor(na neki način)... Vidjet ćete sad o čemu se radi...

Ako niste pročitali moju priču o maltretiranju u školi, pročitajte sada ako želite shvatiti iduće retke... U iduća dva dijela riječ je većinom o tome... Želim vam približiti moj tadašnji svijet, iz prve ruke... Prvo, o okruženju...

O mojoj školi: Idem u osnovnu školu (8.razred). Nisam omiljena osoba, znate? Uvijek sam bio drukčiji od drugih u nekim stvarima... U nižim razredima, nisam bio baš društven, pa me nitko zapravo nije volio. Imao sam samo jednog prijatelja. Gotovo svi su me uvijek zadirkivali zbog nečega – odjeće, mog ponašanja... Uvijek postoji nešto. A zašto? Jer sam drukčiji od njih. Jer ne pronalazim zabavu u zadirkivanju i nerviranju drugih osoba koje nisu poput svih ostalih. Postoji i još mnogo razloga. Čak i sada sam, na jedan način, izoliran od drugih.
Ne fizički. Psihički sam izoliran od većine razreda. Ali, uvijek ih pokušavam ignorirati. No, ne uspijem uvijek. Ponekad, jednostavno ih ne mogu ignorirati. Ponekad eksplodiram. Ali, to znači da su uspjeli. Neki me nerviraju, vrijeđaju više od drugih. Ali, uvijek pokušavam dati najbolje od sebe i ignorirati ih. Ne kažem da je moj razred grozan i zao, mogu oni biti i dobri, ali puno puta nisu.


Ako ste pročitali onaj post, znate o kome se radi... Oni koji me duže čitaju također znaju odgovor... Radi se o osobi koju sam smatrao prijateljem. On mi to nije bio. Unatoč ovome, to on nije bio... A ja sam njega gledao ovako... To što sam govorio... Mislim da sam onda stvarno vjerovao u to... Ali, to je bilo zato što nisam znao kako bi prijateljstvo trebalo izgledati... Činit će vam se, po ovim riječima, da je zaista tako i bilo, da je bilo to dobro prijateljstvo... Ali, vjerujte mi, nije bilo tako... Ja sam bio tako ovisan o njemu... To čak i ovdje možete primijetiti... I bio sam slijep... Nisam vidio istinu... Nisam vidio sve...

Moji prijatelji: Moj najbolji prijatelj se zove ***(spomenut je u postu o maltretiranju). Znam ga od prvog razreda i prošli smo kroz puno toga zajedno... Ponekad može biti jako čudan i ponekad me ljuti(nervira, u originalu annoyes), ali, kada trebam pomoć, uvijek je tu za mene, i ja sam za njega. Volimo skupa provoditi vrijeme i uvijek možemo razgovarati o nečemu. Pomogao mi je da budem društveniji i da pokušam ne biti toliko različit od drugih... Ali, ponekad, ja želim biti drugačiji.
U svakom slučaju, znam da mi on može uvijek pomoći i zato, ali i zbog mnogih drugih stvari, on je dobar prijatelj. Osim njega, pokušavam imati i neke druge prijatelje, i ponekad uspijevam u tome.
Bio sam i zaljubljen 3 puta, uključujući sada, ali, kao i uvijek, nitko ne vidi ništa u meni, samo vide ljušturu, osim možda ovaj, poslijednji put(sadašnji), ali ona nije vidjela sve, možda samo mali dio... I, zato, mogu reći da je jedan od razloga zbog kojih pišem ovu stranicu bio da me ljudi bolje upoznaju, bez obzira na to tko su oni, ili poznajem li ih. Samo sam htio reći da nisam onakav kakvim se činim, da nisam poput svih ostalih, ili, barem, gotovo svih ostalih.


Drugi dio slijedi idući put... Ne želim vas zamarati s predugim postovima... Ali, eto, to je moj život osnovnoškolca... Moj 8. razred... Nisam originalan tekst prepravljao, samo sam preveo na hrvatski... Prijevod izljeva moje duše prije pune 3 godine... To je moje tadašnje stanje...
- 08:29 - Tvoje mišljenje (31) - Čuvajmo šume - #

01.12.2006., petak

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a

Image Hosted by ImageShack.us Danas, u znak podrške borbe protiv AIDS-a, i ja stavljam crvenu vrpcu(barem ovu na blogu).
U ovom trenutku, 38 milijuna ljudi boluje od te bolesti, a od toga ih je u Africi čak 25 milijuna. Očekuje se da će zbog zaraze jednog ili oba roditelja do 2010. godine biti ugroženo djetinjstvo 40 milijuna djece. Mislim da ovakve statistike nikoga ne ostavljaju ravnodušnim...
AIDS(eng. Aquired Immune Deficiency Syndrome - stečeni sindrom nedostatka imunosti) bolest je koja uništava imunološki sustav, te bezazlena prehlada može biti smrtonosna za oboljelog.
Prvi slučaj je zabilježen 1981. godine u Atlanti u SAD-u, kada je registrirano pet mladih homoseksualaca oboljelih od dotad nepoznate zarazne bolesti. Malo je tko slutio da se radi od bolesti koja će se epidemijski proširiti po gotovo svim zemljama svijeta...
Uzročnik AIDS-a je virus HIV(eng. Human Immunodeficiency Virus), koji napada i uništava određenu vrstu imunoloških stanica.
Virus se prenosi krvlju(transfuzija, korištenjem nesterilnih igala - kod narkomana), spolnim tekućinama(tijekom spolnog odnosa) te majčinim mlijekom(s majke na dijete, također prije rođenja se može prenijeti krvlju preko posteljice).
Čak 90% zaraza prenese se u spolnom odnosu, i to između muškarca i žene!
Kao što svi znamo, nažalost, nema poznatog cjepiva protiv virusa, iako je on izoliran prije već dvadesetak godina...
Važno je razlikovati i HIV pozitivne osobe od osoba oboljelih od AIDS-a. Virus može biti inaktivan i po desetak godina, ne izazivajući nikakve simptome. Kod AIDS-a, radi se o bolesti, virus je aktivan, množi se u organizmu oslabljujući imunitet.
Osobnom zaštitom(pri spolnom odnosu) može se spriječiti širenje ove bolesti, jer se ona NE PRENOSI nikakvim društvenim kontaktom.
To velik broj ljudi ne shvaća! Virus se zapravo ne prenosi tako lako, samo krvlju ili spolnim odnosom... Često se od HIV pozitivnih osoba bježi, u društvenoj su izolaciji, izopćeni od ostatka svijeta, a to im sigurno ne pomaže, uz sve ostalo što moraju podnositi! Čovjekov život se zbog nečeg takvog može srušiti pred očima... Zbog toga, na nama je da učinimo što možemo da se u dovoljnoj mjeri informiramo o ovoj bolesti. Znanje je najjače oružje koje posjedujemo, adekvatnim informiranjem i takvim postupanjem(kontracepcija, izbjegavanje promiskuiteta) činimo ono što možemo da bi zaustavili širenje zaraze... Jer, jako puno ljudi zbog manjka informiranosti i nemara stradava od ovog smrtonosnog virusa...
- 17:04 - Tvoje mišljenje (45) - Čuvajmo šume - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2012 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (10)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (14)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (14)
Kolovoz 2006 (9)
Srpanj 2006 (25)
Lipanj 2006 (1)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se