U potrazi za samim sobom...

Evo jednog lijepog teksta... 30. idem u Austriju, pa oko tjedan dana nece biti novih postova...

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti...
Kada se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Primjerice, naši roditelji...
Nažalost, istina je posve drugačija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svog prijateljstva i svoga društva.
Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali, ima i onih koji su u vlaku uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.
Mnogi nakon svog izlaska iz vlaka ostavljaju za sobom trajnu čežnju. Mnogi nas sunoglavljuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i izlaze, a da ih nismo ni primijetili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja. Naravno, to nas ne priječi da preuzemo na sebe tegobe, poteškoće putovanja i samoće, ni da ih potražimo i pokušamo se smjestiti u njihov vagon.
Međutim, na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih već je netko drugi zauzeo.

I, takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka, i ti trenuci nikada se neće vratiti... Pokušajmo svoje putovanje kroz život ostvariti najbolje što možemo.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru.
Pokušajmo u svakom od njih vidjeti ono što je najbolje u njima.
Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnog kolosijeka netko od naših suputnika može “iskliznuti” te da treba naše razumijevanje i simpatije. Možda i mi “iskliznemo” s kolosijeka... I vjerujemo da će se naći netko tko će nas razumjeti...
Najveći misterij putovanja je što ne znamo kada ćemo napokon sići s vlaka. Ne znamo ni kada će naši suputnici sići, čak ni oni koji sjede tik do nas...

Bit ću veoma tužan kada budem morao zauvijek sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja, koji su mi postali dragi.
Jako će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu samu. Međutim, gajim nade da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svojom prtljagom što je pri ulasku u vlak nisu ni imali. To će me silno obradovati, usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojimo imati sretno putovanje, pa da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo pri izlasku iz vlaka ostaviti prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima koji nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!