U potrazi za samim sobom...

Nadam se da ćete mi oprostiti ovu naknadnu posvetu... Dodat ću to u prvi nastavak isto... Posvećujem ovu priču svojoj majci, koja mi je zapravo i dala ideju za priču... Hvala ti... Na svemu...


Odjednom, poprilično izvan grada, na obližnjem obronku ugledao je neku kuću. Velika, obiteljska farma, izgledala je puno primamljivije od smrdljivog grada gdje sve vrvi ljudima... S olakšanjem, ali i oprezom, zaputio se prema kući... Kada se približio, i počeo kružiti oko farme, ugledao je pseću kućicu, i, zamislite, pravog njemačkog ovčara koji je ispred stajao, vezan metalnim lancem... Rikiju je srce poskočilo od radosti! Pas, i to isti kao i on! No, nikad se ne zna... Teškom mukom, naš junak se suzdržao i ostao na oprezu, u dubokoj travi, promatrajući psa... Shvatio je još nešto o tom psu, ali to ćemo tek poslije otkriti... Vrijeme je prolazilo, a on je znao da treba čekati noć, kad ljudi spavaju, da krene u akciju... Drugi vučjak samo je ležao ispred kućice, ali nekako mu nije izgledao baš sretno... Bilo je neke tihe patnje u njegovim pokretima, i Riki se sažalio, ali nije znao što učiniti... Čekao je dugo, a ništa se nije događalo... No, odjednom, čovjek je izišao iz kuće, i obilato napunio pseću zdjelicu nečim, očito hranom... Pas je pojeo dva – tri zalogaja, pa se zaputio u kućicu, dok je lanac šuškao za njim...
I noć je napokon nadvladala mrak, zaogrnuvši pse, kuću, gradić, i čitavu okolicu svojim tamnim ogrtačem... Prve zvijezde počele su se pojavljivati na nebu, za njima dolazile su druge, pa treće, sve dok se cijelo nebo nije obasulo treperavim svjetlima... Riki se polako prišuljao psećoj kućici. Glad ga je toliko mučila, da se odmah bacio na zdjelicu s hranom, ne gledajući uopće o čemu se radi... Okus je bio odličan, vjerojatno jer dva dana ništa nije jeo, a inače, radilo se o nekoj psećoj hrani... Zapravo, nije bilo ni loše, pogotovo ne nekom tko je tako dugo postio... Baš kad je Riki završavao zadnji zalogaj, iz kućice se začulo neko šuškanje... Riki se u skoku udaljio(ali ne previše), a onaj pas izašao je iz kućice, i ugledao neznanca u noći... “Uzbuna! Netko je tu! Dođite ovdje!” - zalajao je. Riki je pobjegao u travu, a iz kuće je izašao onaj čovjek, valjda vlasnik, u pidžami... “Što je bilo? Tko je tu?” - osvrnuo se oko sebe, ali nije nikoga vidio, i to ga je stvarno razljutilo... “PA JESI LI TI LUDA?!ŠTO LAJEŠ BEZVEZE?!KOJI TI JE VRAG?! PROBUDILA SI ME, GLUPO PSETO!” - počeo je udarati jadnu životinju, a ova je bespomoćno cvilila... Riki se brzo pomakao, proletio kroz travu, nadajući se da će ga čovjek čuti. Uspio je u svom naumu. Čovjek se prenuo i prestao udarati onog psa, pogledao oko sebe, a tada je Riki prošišao mrakom, preko čistine, do druge strane polja. “Što je to? Vuk! Oh!” - uplašio se vlasnik, videći tamni odraz vučjaka. “Dobra si ti, Nala... Nisi lajala uzalud! Dobra cura...” - pogladio je psa po glavi, a onda se užurbano uputio u kuću, ne brinući uopće o životu psa, kojeg je mogao napasti “vuk”... Riki se vratio pokunjenoj Nali, a ona je sada samo ležala i otužno gledala u prazno...
Ono što je naš junak shvatio o psu, gotovo odmah, zapravo je bilo da se radi o “njoj”, i mora se priznati da mu i nije baš bilo žao zbog toga...

----------------------
A sad, nakon nastavka... Želim podijeliti nešto s vama... Sjećate se one prijateljice koju sam spominjao nekoliko puta (npr. u postu o anoreksiji)... Zadnji put kad sam je vidio... bilo je to prije ni više ni manje nego pola godine... Duga priča... I zaista ne želim sve pričati sada, ali bit je u tome da smo se mi onda tako dogovorili, zbog određenih stvari, ne vidjeti pola godine.. Ili, točnije, do kraja polugodišta.. I točno zadnji dan polugodišta ona bi meni trebala poslati poruku... Nakon škole. Sada je utorak. Škola završava u petak...
Svo ovo vrijeme, ja ne znam što je s njom... Kako je sada... Što se promijenilo u ovih pola godine... Tako čudno je sve ovo, znam... Ali oduvijek je bilo tako među nama, pomalo... Da.. Duga, duga priča...
Znate, ona je zapravo osoba koja me potakla na ovu potragu... za samim sobom... Da, ona me je potakla da koristim upravo te riječi. Prije... Mislim da sam tražio sebe, ali nisam razmišljao o tome tako... Nisam bio svjestan toga... Pročitao sam jednu knjigu koju mi je preporučila, i još uvijek neke stvari pamtim iz te knjige... Neke životne stvari... Naravno, moje oduševljenje knjigom s vremenom je splasnulo te sam "filtrirao" ono što je napisano... Na neki način... Jer, uvijek smo sposobni pronaći različite vidove istoga... I tako sam ja počeo pisati ovaj blog... Da, nakon tog rastanka... Zato sam i uzeo ovaj nick... Onda... Ali nisam ni bio svjestan čega sam se prihvatio... Nisam bio svjestan da moja potraga nema kraja.. I da već odavno traje... Previše sam filozofirao o tome... Više nije tako... Ne znam, nekako ne razmišljam toliko o tom traženju... Mislim, razmišljam, ali nemam sad neke jasne ciljeve niti išta, ne razmišljam na taj način... Jednostavno sam se prepustio tome, svojoj stazi, ne razmišljajući toliko o načinima na koji ostvarujem to, koliko o poslijedicama, o pozitivnim promjenama u svom životu... Možda se čini glupo, ali blog mi je zaista mnogo pomogao u tome... Jer shvatio sam mnogo toga, u interakciji s drugim ljudima... Da nisam sam u ovoj potrazi... Nemojte misliti da mi svi ti glasovi za opciju "tražim sebe" u anketi ne znače ništa... To je takva potpora... Nekako... Podrška, znanje o tome da nisam jedini, da puno ljudi isto radi... i svjesno je toga...
Vratimo se mi malo na prijateljicu... Znači, u petak... Trebala bi mi se javit... Pitam se hoće li... Nadam se da hoće, ali ne znam... I toliko toga se promijenilo, ja više nisam isti, jednostavno je sve ovo utjecalo na mene... Nevjerojatno je to, i sam kad gledam, čini mi se ludo... Ali tako je... Recimo, pogled na sebe... Sada se gledam drugim očima... Ne više onako... Da, tako je...
Gubim se polako u ovim riječima... Gubim nit... Mislim da nećete mnogo shvatiti..
Opet sam skrenuo s teme... Petak...susret, moguci...
Jednostavno je - bojim se... strah me je tog susreta, onoga što će biti... i hoće li ga biti... Trema, vjerojatno... toliko je vremena prošlo... sretan sam zbog tog susreta, ali ujedno se strašno bojim... Jer, onda, prije, uništavalo me to, ta njena depresija, i.. sve...
Bojim se da će se prošlost ponoviti, a nikako to ne želim.. Mislim da neće, jer se previše toga promijenilo... Bar što se mene tiče, za nju ne znam...
Ok... Ne želim vas više zamarat, mislim da ionako ne čitate sve ovo... Ali dobro, pišem ovo za svoju dušu, a i možda zato što će ona to vidjeti... hm... čudno... tako sam sad.. ne znam, ravnodušan na neki način, smiren... Pisanje uvijek pomogne... Prijateljstvo može biti zeznuta stvar, pogotovo muško-žensko, jer uvijek vas svi drugi gledaju ono, znate, kao da ste skupa ili nešto tako, i svi zezaju... mda... nadam se da će uspjeti sve... da će sve proći dobro... ne samo taj prvi put, nego i inače... jer ja... potrudit ću se da ne radim iste gluposti kao i prije... zašto sam ih onda radio? ne znam ni sam, valjda sam mislio da je dobro tako... Ali vremena se mijenjaju...
To bi bilo to, jer stvarno sam se previše izgubio u ovim riječima...