U potrazi za samim sobom...

29.09.2006., petak

Bijeli bengalski tigar

Tko još nije čuo za bijele tigrove? Dosta su popularni, ali neke preciznije informacije o njima ljudi često ne znaju. Što uzrokuje njihovu boju? Da li se radi o albino tigrovima? Postoje li uopće albino tigrovi? Jesu li oni ugroženi kao takvi? Imaju li svi tigrovi pruge, ili mogu biti i sniježnobijeli?
Nastavite li čitati, saznati ćete odgovore na ova i druga pitanja s kojima ljudi često nisu upoznati...(usput rečeno, ovaj tigar mi je omiljena životinjarolleyes)
Bijeli bengalski tigrar poseban je po svojim neuobičajnim obilježjima. Ružičastog je nosa, bijele do kremaste boje krzna, i crnih, sivih ili čokoladnih pruga. Oči su mu obično plave, ali mogu biti i zelene ili žučkasto smeđe boje. U svijetu postoji nekoliko stotina bijelih tigrova, ali taj broj se svake godine povećava. Zbog svoje posebne boje, postali su popularne atrakcije u zološkim vrtovima. Iako se vjeruje suprotno, oni nisu sami po sebi ugrožena vrsta, jer ne spadaju u nikakvu podvrstu(ugroženi su bengalski tigrovi, općenito)!
Image Hosted by ImageShack.us
Što se tiče njihovog podrijetla, neki smatraju da samo kod bengalskih tigrova može nastati ta boja, dok drugi vide smatraju da su zapravo miješanog Bengalsko/Amurskog podrijetla.
Boju uzrokuje recesivni gen, što znači da je to zapravo negativno obilježje.
Često se smatra da žive u Sibiru, gdje im boja pomaže da se uklope u snijeg, što nije točno, potječu iz Indije. Bijela se pojavljuje i kod nekih podvrsta amurskih i sibirskih tigrova, ali iznimno rijetko, a i takvi primjerci su vjerojatno križanci s bengalskim tigrom.
Dakle, u principu, takva boja pojavljuje se samo kod bengalskih tigrova, a šanse za to su jako male. U prirodi, na 10 000 rođenja, rodi se jedno bijelo mladunče. Zanimljivo je da, zbog gena koji prouzrokuje bijelu boju, dva bengalska tigra uobičajne boje mogu dobiti mladunče bijele boje, ali mladunče dvaju bijelih tigrova uvijek će biti bijelo!
Postoje i sniježnobijeli(nisu albino) tigrovi, no oni su vrlo rijetki, a u današnje vrijeme neki su nastali dugotrajnim selektivnim razmnožavanjem bijelih tigrova. Neki imaju vrlo blijede pruge, koje se vide samo pod određenim kutom ili svjetlom. Nažalost, kod bijelih tigrova koji potječu od oba takva roditelja(razmnožavanje u zatočeništvu), može doći do problema u genetskom kodu, zbog premale raznovsnosti u genima, odnosno sparivanja tigrova bliskih rodbinskih odnosa. Tako nastaju razne deformacije i zdravstveni problemi(česta je razrokost). Zato neki odgovorniji zološki vrtovi odbijaju pariti dvoje takvih tigrova koji su u bližem srodstvu, i traže načine da spare one iz različitih porodica(uspješno), ali njihov broj je malen. Drugi to i dalje rade zbog velike potražnje, jer cijena takvog tigra iznosi oko 60 000 američkih dolara!
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Usprkos uobičajnom vjerovanju, bijeli bengalski tigrovi nisu albino tigrovi, jer onda ne bi uopće imali pruge. Do sada nisu pronađeni nikakvi dokazi albinizma kod tigrova. Boja pruga(svjetlija ili tamnija) ovisi o utjecaju drugih gena.
Svi bengalski tigrovi su vrlo ugrožena vrsta. 2005. godine na svijetu ih je bilo samo oko 4580(sjetimo se da se u prirodi otprilike na 10 000 običnih bengalskih tigrova rodi jedan bijeli)! Ugroženi su zbog krivolova, posebno zbog toga što u tradicionalnim istočnjačkim medicinama koriste razne pripravke s tigrovim komponentama(vjeruju u njihovu veliku ljekovitost – smatraju da npr. pripravcima od tigrovih kostiju ili zubiju mogu dobiti «snagu tigra»), koje su zbog toga na crnom tržištu vrlo cijenjene.
Image Hosted by ImageShack.us
Ako ikada budete u prilici da kupite takve pripravke, molim vas da to ne činite jer tako podržavate krivolov i podupirete nestajanje bengalskih tigrova!
Njihova boja zapravo je loše obilježje, jer im otežava kamuflažu u prirodnoj okolini, ali to ne znači da ne zaslužuju naše poštovanje kao i sve ostale životinje. Posebna boja čini ih i primamljivim plijenom krivolovaca, što ih dodatno ugrožava.
Bengalski tigar samo je jedna od vrsta koju smo mi, svojim destruktivnim djelovanjem, doveli do ruba egzistencije. Zašto? Iz praznovjerja, želje za moći onih koji kupuju takve pripravke, a iz pohlepnosti onih koji ih prodaju i nabavljaju... Nije li krajnje vrijeme da zastanemo i zapitamo se što to činimo?
Image Hosted by ImageShack.us
- 09:52 - Tvoje mišljenje (47) - Čuvajmo šume - #

26.09.2006., utorak

Šesti nastavak...Kraj

Dragi moji blogeri, evo nas (napokon) na kraju priče... Za one kojima su nastavci bili prekratki, možda će ovaj pružiti malu utjehu, duži je od drugih... Pa evo, poslušajte kako je završila priča o ljubavi Marka i Laure...I je li doista sve onako kao što se činilo u prošlom nastavku...priznajem, ovdje ima dosta izmjena, koje se slažu s mojim sadašnjim mišljenjem... Znat će Angie...wink
Dodatak:Vidim da za dizajn već ima kontradikcija...Molim što više mišljenja!I, zapamtite, ovaj dizajn nije trenutačno u konačnom obliku, font mogu slobodno mijenjati, a i boje slova, tu će još biti varijacija!Ako se čini malo nepregledno(možda zbog boxa na lijevoj strani), tu baš i ne mogu puno...ali možda pokušam nešto sa slovima...Prijedlozi su dobrodošli, kao i sve kritike!

Ona je iznenađeno piljila u njega, očima crvenim od suza, ali sa zahvalnošću i ljubavlju... U trenutku su poletjeli u zagrljaj jedno drugom, dotičući si usne, ispreplićući se u dugom, strastvenom poljupcu... Bio je to i njihov prvi poljubac uopće(da, s bilo kim)... Zaboravili su na sve ostalo, tada su postojali samo njih dvoje i njihova ljubav... «Želio sam odletjeti u nebo, ali sada vidim da je nebo ovdje, jer ti si tu, moj anđele...» - prošaptao joj je strastveno....
«Marko, volim te!» - nježno je rekla, ispunivši ga predivnim blaženstvom...
«I ja tebe volim, Laura!» - odgovorio je tiho, prožet ljubavlju prema - «tom divnom biću»...Lauru je protresao još jedan snažan jecaj, izbacila je iz sebe potisnute frustracije, patnju, razočaranja, privijajući se još čvršće uz Marka, bojeći se da ga ne izgubi...

***

Što vi mislite, što se promijenilo nakon tog dana? Da je maltretiranje prestalo? Sve nestalo u trenu, tek tako, dok pucneš prstima? E pa varate se... Marko je učinio nešto, ali taj postupak sam od sebe nije mogao zaustaviti maltretiranje na duže vrijeme... Jer, nitko nam ne može pomoći, ako sami sebi ne pomognemo... Drugi nas mogu ponukati na to, ali na nama ostaje većina posla...
A Laura... U njoj se nešto pomaklo. Nakon tog dana nije više bila ona stara Laura, koja je dopuštala drugima da je gaze, da je vrijeđaju, ona Laura koju su pogađale njihove riječi(jer, ako ti svi govore nešto godinama, i sam počneš to misliti...sve dok se ne dogodi nešto što te uvjeri u suprotno). Što se promijenilo? Sada je imala momka. On nije mislio da je ružna i glupa, on ju je tako puno cijenio... Shvatila je da ne treba obraćati pozornost na riječi nekih budala, koje očito imaju vlastitih kompleksa ,i liječe ih iskaljujući se na drugima... Naučila je kako se ograditi od vrijeđanja, zadržati hladnoću, nemarnost, pred uvredama...
Neko vrijeme, svi su je ostavljali na miru, i ti dani pomogli su joj, uspjela se pripremiti, polako se privikavala na prva zadirkivanja, pa i kada je postalo gore... Vrijeđanje je opet počelo, ali više jednostavno nije marila... Pokazivala je svima da je nije briga za uvrede...
Bio je to njen život, i nije više dopuštala da joj drugi govore tko je i što je... I tako, maltretiranje je polako počelo slabjeti, sve dok nije potpuno zamrlo, jer više nitko nije vidio nikakvog smisla u tome, zbog njenih hladnih reakcija...

A što je bilo s Markom? Bio je uz nju kad joj je bio najpotrebniji, mnogo vremena provodili su zajedno, uživajući u svojoj sreći... Naravno, nije sve išlo baš glatko, ali uspijevali su riješiti probleme...
A na jesen, krenuli su u istu gimnaziju, i sve je bilo drukčije, ljudi odrasliji, više nije bilo toliko maltretiranja... Za njih, nije ga uopće bilo, jer više nisu marili(i Marko se našao nekoliko puta u takvoj situaciji)...
Da, u školi je bilo teško, ali su imali jedno drugo...

EPILOG

20 godina prošlo je od prvog susreta Laure i Marka, one prekrasne jeseni u malom, osamljenom parku... Marku je sada 35, a Laura je 6 mjeseci mlađa, i u braku su već 12 godina... Imaju jedno dijete, a i drugo je na putu... Što vi mislite, da ih upitate je li njihova veza i njihov brak bila savršena, što bi vam rekli? Naravno da nije – savršenstvo ne postoji... Bilo je tu malih svađa, nesuglasica, razmirica, pa čak ponekad i ozbiljnih prepirki! Ali, ne događa se često da se ozbiljno posvade... Rješavaju svoje nesuglasice razgovorom, a ne vikom... Sretni su zajedno, pitajte ih... To je, njima dvoma, prava ljubav... A onda je zaista tako, štogod mi mislili... Kraj ove priče nije «Živjeli su sretno i zadovoljno do kraja svojih života...», jer život im nije uvijek divan i krasan... Kao i svi, i oni imaju svojih uspona i padova... Ali kraj ove priče ipak je sretan... Zašto? Jer ljudi ne trebaju savršenstvo da bi bili sretni... Male stvari čine ih sretnijima... A i, naravno, neke veće stvari... Pronaći pravu ljubav... To je zaista nešto... A Marko i Laura uspjeli su je pronaći...

***

A što je sa mnom?I dalje sanjam... Sanjam da ću i ja jednom pronaći svoju Lauru... Ima li nešto loše u snovima? Čak i ako vjerujete u njih, ako ih slijedite, pokušavate ostvariti...
Ali možda, samo možda, snovi postanu stvarnost....

- 20:42 - Tvoje mišljenje (44) - Čuvajmo šume - #

25.09.2006., ponedjeljak

Peti(predzadnji) nastavak

Stajali su oko Laure i dovikivali joj: «KRAVO! ŠTREBERICE! GLUPA SI!NIKAD NEĆEŠ NAĆ MOMKA JER SI PRERUŽNA! NITKO TE NE VOLI! OSTAT ĆEŠ SAMA, ZAUVIJEK, JADNA SI!»(i još slične uvrede pljuštile su po Lauri, koja je šutila, nemoćna da išta napravi, pogleda uperena u pod) – za Marka, to je bilo i više nego previše... Smračilo mu se pred očima... U naglom nastupu bijesa proderao se: «BUDALE JEDNE GLUPE! PUSTITE JE NA MIRU! BJEŽITE ODAVDE! OSTAVITE JE NA MIRU, IDIOTI JEDNI! ŠTO VAM JE ONA UČINILA?! GONITE SE ODAVDE! ODMAH!»(moram napomenuti da je ovo ublažena i skraćena verzija onoga što je Marko zapravo rekao u groznom nastupu bijesa). Naglo su ušutili, potpuno šokirani njegovom tamnom pojavom, očima koje su se krijesile u iskonskom gnjevu. «PUSTITE JE NA MIRU! ZAŠTO JE VRIJEĐATE?!?!?» - zaderao se ponovno. Jedan oniži, crni momak iz grupe povikao je: «ZATO ŠTO JE GLUPA, RUŽNA KRAVETINA!»(ublaženo). Možete misliti što se sada događalo u Markovoj glavi... U tom trenutku, izgubio je kontrolu nad samim sobom, jer nije mogao trpjeti daljnje vrijeđanje osobe koju je toliko volio. Pribjegao je nasilju (iako inače nije bio takav, ali sada se jednostavno nije mogao kontrolirati)... Stisnuta šaka mu je sama od sebe poletjela i opalila mladića ravno u lice... Ovaj se srušio na zemlju(bez nekih težih ozlijeda), a ostali su se u tišini brzo razišli(ubrzo je i onaj mladić ustao te otrčao psujući i proklinjući)... Marko i Laura ostali su sami...

Za mene, ovaj nastavak je poseban, iako se na prvi pogled čini da je bezvezan... Postoje situacije u kojima smo poželjeli biti spašeni... Ali, shvatio sam da nas nitko ne može spasiti, ako ne spasimo sami sebe, ako zaista ne želimo biti spašeni... Ne smijemo se pasivno prepuštati stihiji života, ponekad je potrebno pronaći snagu u sebi, i oduprijeti se... Svima vama, koji prolazite teške životne trenutke, koji vape za nekim tko bi ih spasio, posvećujem ovaj tekst...
Možda izgleda da Laura nije spasila prvo sebe, ali da li je to zaista tako... Mislim da treba prvo malo razmisliti o tome, a i pričekati poslijednji nastavak...
P.S. Internetska apstinencija je prošla, kao što su neki već primjetili, jer je moj "dragi" brat uspio potrošiti oko 800MB u jednom danu(bravo za njega!)...lud
A dobro, sada će on plaćati dodatnih 20 kn... Ostalo je jos oko 200 MB, sto je meni i vise nego dovoljno... I zato sada ponovno komentiram...
P.P.S.Vidim, na anketu, do sada je,osim mene, glasalo još šestero tražitelja sebe...vidim da vam dobro to ide!smijeh Zanima me, naravno, i mišljenje ostalih! Slobodno glasujte, baš me zanimaju rezultati!
I, kako vam se sviđa anketa?
Dodatak opet: Za anketu: Ako napisete u komentarima odgovor, ne bi bilo lose ni da glasujete, jer ta anketa ce stajati tu neko vrijeme, a post ce proci brzo...Vidim da neki samo napisu odgovor, ali tako njihovo misljenje zapravo ne ostane zabilježeno iz vec navedenog razloga!
- 09:05 - Tvoje mišljenje (44) - Čuvajmo šume - #

23.09.2006., subota

Četvrti nastavak

Baš u tom trenu ugledao je u daljini neku priliku... U dubini duše znao je da će doći, unatoč svemu, i sada je znao da je to ona... Srce mu je brže zakucalo... Bio je u pravu...
Približila mu se i zapitala: «Marko, mogu li sjesti?». «Da, naravno!Čula si moje ime!» - odgovorio je Marko uz osmijeh... «Ima tako divan, ženstven glas» - bio je zanesen... Na neko vrijeme, šutnja ih je obuzela, a tada je rekao: «Upoznali smo se, ali zapravo se nismo ni rukovali!». Ona ga je pogledala uz divan osmijeh: «Pa onda, drago mi je!» - i pružila mu ruku. «I meni je drago!» - osjetio je dodir njene ruke, i ponovno su ga proželi ugodni trnci... S Laurom, naravno, situacija je bila ista...
Tako su se pomalo opustiti, i počeli razgovarati, o svojim životima, o interesima, o svakakvim stvarima... «Srodna duša...» - pomislili su, ne bez razloga... - «Kako divan osjećaj, tako je lijepo razgovarati s nekim tko te shvaća, poštuje, komu možeš povjeriti svoje najskrovitije misli...» Oboje su uživali u razgovoru sve dok noć nije pala... A tada je bilo vrijeme za odlazak... Dogovorili su se da će se opet naći na istom mjestu... «Naravno da ćemo se opet vidjeti, nakon ovako prekrasnog razgovora!» - rekla je Laura, nakon što je Marko to predložio.

Počeli su se redovito viđati, ne više samo u parku, nego i drugdje... Ali, još uvijek nisu imali hrabrosti za korak dalje, da poduzmu nešto više od tih ugodnih šetnji, razgovora...
Jedne sunčane srijede, Marku je prije završila škola, pa je odlučio otići do Laurine, ali ništa joj nije rekao, želio je da to bude iznenađenje... Došao je desetak minuta nakon kraja nastave, nije ju nigdje vidio, i pobojao se da je već otišla... Tada je začuo neke uzvike i ugledao desetak svojih vršnjaka u blizini, koji su se zbog nečega uskomešali, i vikali... Osjetio je da nešto nije u redu, i potrčao vidjeti što se događa... Približio se, i čuo što govore. Shvatio je što se događa...


Dodatak:Ovo jutro, možda i popodne, stalno sam na internetu(u oca na poslu), ali to je samo danas. Pisem komentare, iskupljujem vam se malo...smijeh
- 23:39 - Tvoje mišljenje (26) - Čuvajmo šume - #

22.09.2006., petak

Treći nastavak

***
Kada je Laura došla u park, nije ni primjetila Marka. Bilo je uronjena u misli, tužna, usamljena, sita od razočaranja, patnji... «Da bar mogu odletjeti od svega toga, od glupe škole u kojoj me svi maltretiraju, vrijeđaju, od loših sjećanja, propalih ljubavi, svih razočaranja...» - «Kad bih se barem mogla vinuti u zvijezde, negdje daleko, u bolje svjetove...» - razmišljala je tužno gledajući u divno, modro nebo... Odjednom, a da ni sama nije znala kako, osjetila je nečij pogled na sebi... Prenula se iz misli i osvrnula oko sebe. Tada ga je prvi put ugledala - mladića kratke, smeđe kose, zelenih očiju (bili su poprilično blizu) koje su bile uperene u nju... «Te oči...Tako su...Tako je...» - pokušavala je objasniti, ali riječi nisu bile dostatne... Što više reći nego da je Laura osjetila isto ono što i Marko kada su im se pogledi susreli... Vidjela je onu istu patnju u njegovim očima... Sve ono, sve je bilo tu, skriveno duboko iza tog dubokog, prekrasnog pogleda....
Vrijeme je prošlo u trenu, i sjajni dan polako je počeo ustupati mjesto tamnoj noći, koja se polako i nečujno šuljala, provlačila kroz krošnje drveća... Bilo je vrijeme da krene kući.
«Hoću li ga ponovno vidjeti?» - zapitala se sa zebnjom u srcu... Nevoljko se ustala i krenula. Odjednom, začula je iza sebe ubrzane korake. «To je on» - bila je sigurna. Proželi su je ugodni trnci kad ga je ugledala tako blizu... Gotovo da je osjećala njegovu toplinu, njegov dah, o one divne oči sada su bile još bliže... Poželjela je priviti se uz njega, pronaći utjehu u njegovom zagrljaju(što nije bilo daleko od Markovih želja), ali, naravno, nije to učinila, iako bi onda možda stvari krenule mnogo brže svojim tokom...
Upitao ju je ime, i ona je tek nakon nekoliko trenutaka uspjela prozboriti...Nakon toga, otišla je užurbano, uzbuđena, drhtava, u strepnji... Iza sebe začula je daleki uzvik «Ja sam Marko!».- «Marko» - prošaputala je zaneseno...

Sutradan je bila subota, ali Marko nije mogao spavati dugo... Sve je odisalo njom... «Laura» - stalno mu se provlačilo glavom... - «Danas opet idem tamo, u onaj park. Popodne, baš kao i jučer. Možda opet dođe...» - odlučio je, siguran jedino u to nakon čudesnog dana... I, nakon jako dugačkog jutra provedenog u isčekivanju, došlo je vrijeme da se spremi... Obukao se, malo uredio(onako, da se ne primijeti puno), i zastao ispred kućnog ogledala... Obuzeo ga je manjak samopouzdanja... – «Pogledaj me samo... Ajme meni... Kako bi joj se uopće mogao sviđati? Njoj, koja je tako lijepa... Prekrasna je... A ja...» - «Ma, dosta bi bilo toga!» - promrsio je odlučno. – «Vrijedi riskirati... Ovaj put, vrijedi riskirati. Idemo! Samo hrabro...». U takvim mislima, zaputio se, iako nesigurno, na svoje odredište...
«Nema nikoga.» - bio je razočaran kad je stigao... Marko je sjeo na onu istu klupu i čekao, bacajući nervozne poglede po parku... Vrijeme je prolazilo, a ona se nije pojavljivala...«Što ako ne dođe, i više je nikada ne vidim?» - preplašeno je pomislio...


Dodatak: Možda ste primjetili u poslijednje vrijeme da ne odgovaram baš na komentare. Za to imam jako dobar razlog. Ja sam na ADSL-u, i nije puno ostalo do limita, tako da sada, do kraja mjeseca, internet mi je na kapaljku!Ispricavam se svima kojima nisam odgovorio na komentar, odgovaram samo ponekad, sve rijeđe, jer stvarno ne mogu sada... Eto, samo sam vas to zelio obavjestit, iduci mjesec mozete ocekivati da ponovno odgovaram na SVAKI komentar, osim naravno, u iznimnim slučajevima i kad se radi o anonimnim korisnicima!Ali, svejedno, čitam sve vaše komentare, i hvala svima koji odluče ostaviti jedan! Tako pokazujete svoj interes za nastavak objavljivanja ove priče, a i uvijek mi je drago zbog komentara(a kome nije)... Eto, toliko od mene, pozdrav svima i zahvaljujem (unaprijed) na svim komentarima!
- 19:18 - Tvoje mišljenje (21) - Čuvajmo šume - #

20.09.2006., srijeda

Drugi nastavak

Podigao je pogled i tada ju je prvi put ugledao... Bio je zapanjen. U njegovim očima, bila je anđeo, pravi nebeski anđeo koji se spustio tu samo da uljepša svijet svojom blistavom pojavom... Vjetar se poigravao njenom dugom, kestenjastom kosom koja joj je lepršala po licu. A tek te oči... Te prekrasne, smeđe oči... Cijela njena pojava odisala je mističnom, upravo čudesnom ljepotom. U očima djevojke, mogao se nazrijeti odraz njegove tuge, boli, svih razočaranja, patnji... U njima je vidio istu onu samoću koja ga je ispunjavala, koja mu nije davala mira... Dok ju je tako zaneseno promatrao, ona je, pogleda uperenog u pod, još ga ne primjećujući, sjela na obližnju klupicu, zaokupljena vlastitim brigama... Ali, odjednom, povučena nekom nevidljivom silom, podigla je pogled i susrela se s njegovim zapanjenim i blistavim očima... U tom beskonačnom trenutku, osjetio je kako mu cijelo biće preplavljuje ugoda, dok su mu trnci prolazili tijelom... Tada još nije znao što je taj osjećaj, bila je to ljubav, ali ne ista kao prije... - «Kakve prekrasne oči... Mogao bi ih zauvijek promatrati... A to lice, kosa... Sanjam li?» - pitao se očaran... Odjednom se trznuo iz misli i brzo odvratio pogled... Dugo su sjedili u parku, pogledavajući se povremeno, u šutnji, jer nijedno od njih nije moglo izustiti ni riječ, nisu imali dovoljno snage... Tama se polako provlačila kroz krošnje drveća, i djevojka je polako, ali očito nevoljko, ustala i krenula kući. On je, iako nesiguran i uzbuđen, osjetio da nešto mora napraviti... Obuzela ga je iznenadna snaga, podigao se, dostigao je, iako su mu koljena klecala i jedva je stajao na nogama...Okrenula se i pogledala ga onim svojim divnim očima... - «Ej, čekaj malo!» - izustio je u jednom dahu – «Mogu li barem saznati tvoje ime?» - nije mogao vjerovati vlastitim riječima... - «Koje glupo pitanje» - pomislio je gotovo odmah... - «Laura» - prošaptala je nakon nekoliko trenutaka. - «Laura» - odjekivalo mu je dušom, i zaplutao je nekim dalekim vodama... Ubrzo se prenuo, ali već je daleko odmakla... - «Ja sam Marko!» - zavikao je. Nije bio siguran je li ga uopće čula...
- 22:20 - Tvoje mišljenje (23) - Čuvajmo šume - #

Prvi nastavak

Radnja ove priče je izmišljena! Napisao sam je davno, a sada je preuređena(ali ne previše, to je ista priča, zapravo)... Priznajem na početku da sam mnogo sebe, svoje duše u nju unio... Oba lika sadrže jedan dio mene... I, ovo stanje u kojem se nalazi protagonist priče, u ovom nastavku... To je bilo onda... Prije oko godinu dana... Sjetite se toga pri čitanju... Vidim sada da neki misle da je priča tužna... Ne stvarajte preuranjene zaključke... Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!rolleyes
Do sada, samo su je dvije osobe pročitale, a jednu od njih ni ne poznajem(Angie)... Prepuštam se u vaše ruke... O vama ovisi hoće li svi nastavci biti objavljeni, ostavite komentar(mišljenje)... I zapamtite, ovo je djelo amatera, i ja nemam nikakve spisateljske tendencijeyes, pa zato, nemojte biti prestrogi prema meni...
Znam da je ovaj nastavak kratak, neki su duži, a neki kraći, ali ni cijela priča nije preduga, tako da se više ne možete žaliti da previše pišem!smijeh
Ovo je priča o ljubavi, željama, snovima... Mojim snovima i željama, ali ujedno i o svima koji sanjaju i dalje, nadaju se, vjeruju i traže ono nešto, onog netkog... Posvećujem ju svima - u potrazi za ljubavi...
If you want to hear echoes from the depths of my soul, continue reading...
Počinje...


Bila je jesen. Stabla su se zaogrnula onim smeđim, tužnim ruhom. Vjetar je kidao osušene listove i odnosio ih daleko, u neke druge, nepoznate krajeve... Sve je izgledalo tužno, depresivno, ali bilo je neke ljepote u tim naizgled oronulim stablima, u lelujanju osušenih listova, koje je vjetar podizao visoko u nebo, da bi se opet spustili negdje drugdje, na neku drugu zemlju, u šuštanju vjetra koji se zaplitao u krošnje stabala, da bi se opet, u novom naletu oslobodio trgajući listove, odnoseći ih daleko... Ljepote vidljive samo budnom oku promatrača, poput njega...
Njega? Da, on je bio tu, u osamljenom parku, promatrajući beskrajnu igru vjetra... Gledajući male, osušene listove, kidane sa stabala nemilosrdnim naletima snažnog vjetra, sjedio je na staroj, zelenoj klupi, razmišljajući o svom životu. Osjećao se usamljeno, nedostajala mu je ona... «Tko je ona?», zapitat ćete se... «Tko je ona, zapravo?» - mislio je i on – «ona prava»...
U osamljenom parku, na zelenoj klupi, sjedio je razmišljajući o svim patnjama koje su mu se tako duboko urezale u srce, razočaranjima koja su mu bila neizbježan pratioc u životu, djevojkama koje su mu toliko puta slomile srce, odbijajući njegovu ljubav, ljubav zbog koje je katkad bio spreman na gotovo sve... Osjećao je takvu težinu, bol, tugu, jad u svom mladom, ispaćenom srcu... I nije imao s kime to podijeliti... Toliko tuge, toliko očaja nakupilo se u njemu... Više nije mogao izdržati, ponestalo mu je snage, i oči su mu se orosile suzama... Tiho je zajecao, proklinjući takav odvratan život, tu tužnu sudbinu koja ga je - mislio je - unesrećila... Podigao je glavu, osvrnuvši se oko sebe... –«Nema nikoga, sve je u redu» - promislio je brišući suze, pa se zagledao u daleko, plavo nebo... -«Da bar mogu odletjeti tamo negdje, daleko od svega, u neki bolji svijet.»... Odjednom, začulo se šuškanje lišća. Netko se približavao. Podigao je pogled i tada...
- 07:26 - Tvoje mišljenje (33) - Čuvajmo šume - #

19.09.2006., utorak

Ovo će biti vjerojatno poslijednji post koji se odnosi na temu iz prethodnog... Vidim da sam tamo napisao puno gluposti, tako da cu pokusat biti kraći i jasniji... Necu ponavljati o cemu se radi, one koje zanima mogu vidjeti to na dnu prošlog posta... Da nastavim pricu.. Nisam bio u pravu kad sam rekao da to treba prespavati... Teži je slučaj... Promjene raspoloženja su karakteristične za mene inače, a sada pogotovo... Depresija još nije otišla... Ali mislim da sam prije dosegnuo dno. Sada se samo mogu podizati prema gore... Ma ne znam ni sam što da pišem... Imam neki plan, ali ne želim baš tu pisati o tome, glupo je ionako, i ne vjerujem da vas zanima, a i može se vidjeti iz odgovora na komentare o čemu se radi... Ovaj post cu nadopunjavati s budućim događajima, ako ih bude(a sigurno hoće) - dakle, nemojte misliti da je ovo sve!Pošto ću mijenjati vrijeme objave svaki put kad nadopunim, sada je 7:34, utorak...
Isti je dan, ali vratio sam se iz škole i sati je 15:20... Ne znam uopće koliko ću dugo ostaviti ovaj post, sad mi je bolje, iako se ništa nije u školi dogodilo... Depresija mi nikako neće pomoći... Ako bude nešto, odlično, ako ne, barem ću znati da sam pokušao... Preko drugih malo možda, ali samo na početku...ma ne znam... Nada umire poslijednja... Ovaj jedan tip(prijatelj, recimo) iz razreda me obeshrabrivao, rekao je da neće tu biti više ništa, ali ja ne odustajem tek tako... A ionako nemam ništa izgubiti... Pa vidit ćemo... A, inače, nisam još spreman za objavljivanje posta o životinjama, koji možda već dulje vrijeme čekate... Pa sam odlučio da objavim jednu priču, u nekoliko nastavaka... Jedinu priču koju sam napisao, i u koju sam izlio svoju dušu... Da, jako je intimna, možda tako saznate nešto više o meni... Pročitala ju je Angie već, a osim nje još samo jedna osoba, tako da... O vama, dragi moji čitatelji, ovisi hoće li svi nastavci biti objavljeni... Možda prekinem da bi objavio taj post koji već dulje vremena pripremam, ali, ako budete zainteresirani, svi nastavci će biti objavljeni!Ako vidim da vas to ne zanima, neću sve nastavke objaviti... Priča stiže sutra, ili možda već danas, ne znam još... Moram još malo doradit... To je to za sada, sve u svemu, bolje mi je, nadam se trajno, iako još nisam u potpunosti onaj stari... S vremenom, biti će bolje...
Sad je 18:25, isti dan... I bolje mi je... Prošlo je, bar za sada... Ubrzo ću početi s objavljivanjem priče... Samo da malo pregledam... Pa ćemo vidit...
- 18:25 - Tvoje mišljenje (13) - Čuvajmo šume - #

15.09.2006., petak

R.I.P. .......... + Još nešto novo....

Opet lagana depresija me hvata... Ma bilo je danas nešto u školi...Glupost...Rekli su mi da...ma nije važno...jedna ženska je jucer u kaficu nesto pitala za mene(vjerojatno), s izleta u petom mjesecu...pa je rekla da sam joj "sladak"...ali ne meni, ja nisam tamo bio, nego prijatelji iz razreda...ako se tako mogu nazvati...a baš i ne mogu...ali koristim uobičajni termin...i onda su mi oni to rekli danas, mene je to zainteresiralo...čudno mi je tako čuti...ma ne znam... onda mi je oni meni počeli cura, ovo ono...a ja ne znam želim li to uopće...sada...ovisi o...o njoj...znate na koga mislim...a i inače, tako mi je nekako patetično, ni ne znam koja je to(doduše, mislim da znam)... Uopće je ne poznajem...ma dobro, nije ni da izgleda nešto posebno, ako je to ta, ali nije ni loše, što sad...nije u tome stvar...ne znam kakva je...bi li uopće potrajalo...imam li ja uopće neke šanse...pa, na kraju krajeva, nije ništa posebno rekla...doduše, znala je da ce mi oni reci...a pravo pitanje je želim li ja to uopće...ako apsolutno nikakve šanse nema da budem s njom(znate na koga mislim...), onda možda trebam prihvatiti priliku...zato to trebam znati...trebam znati to...kako dalje...što dalje...ali kakvu priliku...pa ni ne znam tu zensku...a sto mogu izgubiti...puno...ali ako nemam sanse kod nje, onda nemam ni sto izgubiti, zapravo...tuzno, ali istinito...znam da ovo govorim u afektu...pitao sam je sto bi bilo da dodjem...bi li bilo isto...rekla je ne... nisam daleko od toga da skupim za put...mogao bih to učiniti...ludo, znam, ali tako je...ako ona to zaista želi...chasing my dream...vrijedilo bi riskirati, sto se mene tice...ali ne znam sto bi ona rekla...mislim da bi vrijedilo otici tamo...ali ne znam sto ona zeli, sto misli...sto bi rekla da dodem...mozda ce rec da trebam bit s ovom ovdje...ali ni ne znam ovu...sto ako mi se ne svidi...tako puno onda mogu izgubiti...pogotovo ako sam mogao otici...vise nista ne znam...ma nije mi dobro...i ovaj post je cijeli nikakav...uhhh...evo, ubacujem ga tu negdi...pa sutra-preksutra ce bit novi, pravi...
P.S.ovo je usput i odgovor na zasad jedini komentar...pa volio bi otici ja, ali ona...a kaze da bas i nema sanse za to, pa ovo, pa ono...ja bih to mogao uciniti, put nije problem, ali pitanje je sto ona zeli...a to ne znam...unatoc svemu...ma javit cu se jos ako mi rece...to je to, zasad...pisem gluposti...
----------
Mislim da je ovaj put stvarno gotovo. Ja nešto ne mogu prihvatiti, a to je da budemo prijatelji, da se i dalje tako dopisujemo. Komentari da, to mogu podnijeti, možda, ali dopisivanje...ne mogu... Ona to ne razumije... Kaže da pretjerujem. Ali moje srce je preslabo. Jednostavno ono ne bi moglo izdržati tako nešto... Rekao sam joj da želim doći, ali kaže da bi se razočarali... Pa čemu onda nastaviti?! Nema više smisla... Čudno je to...toliko sam se bojao toga... A sada, bar do maloprije, nije me bolilo... Znao sam da će početi, sada počinje... Ali nema veze, znam da ću zažaliti zbog ovoga. Bio sam siguran u sebe. I još sam. Tako je najbolje za oboje. Oni dani na početku veze... Stvarno sam bio sretan... Možda zvuči pretjerano, ali zaista, bilo mi je to jedno od najljepših vremena u životu,i najljepše po tom pitanju(ljubav)... Zahvalan sam joj na svemu tome. Toliko toga sam naučio iz toga... Naučio sam poštovati sebe više nego prije. Naučio sam da se mogu nekom sviđati... Zbog mene samog. Naučio sam i da se nekomu može sviđati moj izgled(to mi je još uvijek čudno)... Naučio sam puno toga, pomogla mi je u nekim stvarima... I iskreno sam joj zahvalan na svemu. Mislim da se sve događa s razlogom. Znao sam ovo, i mislim ovo sada...Naučio sam nešto iz svega toga, bilo je to nešto novo za mene, ta nježnost, afekcionizam, osjećaj da te netko želi... To je nešto prekrasno, uistinu prekrasno... I ujedno, ovo je najbliže što sam ikada bio nekoj vezi...A dalje...Ne znam ni sam... Pokušat ću ovo nešto... Priliku... uhhh... A zašto ne pokušati... Ne patim, čudno je to... Bio sam spreman. Onaj prošli put(iz pretprošlog posta) pripremio me na ovo... tada sam patio... sada sam spreman krenuti dalje... Bilo je vrijeme za to... Nemojte misliti da ništa više ne osjećam prema...njoj...ali vrijeme je da krenem dalje...poslijednja poruka, vjerojatno... Sve je gotovo... I osjećam se drukčije... Jedan duboki uzdah...glazba...I sve će proći... Tako puno sam naučio... Mislim da je ovo bio dio mog životnog puta - jer inače se ne bi ni dogodilo...i to važan dio... Naučio sam, bar malo više, cijeniti sebe... Prihvatiti sebe kao osobu, fizički. Postati zadovoljan svojim izgledom. Nisam tkoznašto, pa što onda? Ne mogu to promijeniti... Samo mogu prihvatiti sebe... Život teće dalje... V., ako ovo čitaš, ponovno ti hvala na svemu. Značila si mi puno, i još uvijek značiš. Zaslužuješ pravoga. Vjeruj u pravu ljubav, jer inače je možeš izgubiti... Vjeruj i doći će... Ti si divna osoba, ni ne slutiš koliko...
Opet poruka... Ma, nije ni važno što piše...Nije nam išlo...Gotovo je... Znam to, sigurno... Nisam se zavaravao, ne, jer trebalo mi je ovo, na neki način...puno sam naučio iz ovog svega... Promijenilo me, pomogla si mi u potrazi za samim sobom. Hvala ti ponovno, hvala ti tisuću puta.... Ali ovo je kraj. Kraj u miru. Takav kraj želim... I takav kraj će biti, bar s moje strane...a za tebe još ne znam...ljutiš se, znam to...patiš, bar malo, iako nećeš da priznaš to...ne moraš više ništa priznavati meni. Priznaj sebi... U pravu si, ne poznajem te dovoljno... Zato i kažem... Budi iskrena prema sebi... Ako misliš da jesi, a dobro... Miran kraj želim, ne neprijateljski...hvala ti na svemu, tko zna po koji put...zbogom!
Da, znam da ću patiti poslije, vjerojatno...znam to...znam...ali to je život...idem dalje...u nove, nepoznate vode...A ona neće da se rastane u miru...ja se tako rastajem, sada...S moje strane, to je tako... A ona... Njen izbor, žao mi je ako neće biti tako...Zbogom jednom andelu...bili su to prekrasni dani...znam da su i njoj, štogod ona sada govorila...To je to...Gotovo je... Poslijednji put, zbogom!
P.P.S.Evo, da vam sve objasnim, ovo mi je napisala u poruci, poslijednjoj(za sada):
...zao mi je jer sam navodno izgubila frenda. ... , ali ona iskrica je odavno nestala, prije kod mene, sad ti mogu reći, da te ne uvrijedim. Jer kad sam to poslala prije, digao si paniku. Nema ljutnje, nego ne želim da misliš da sam te voljela, znam da ni ti, a bome ni ja to nisam!
Eto, nadam se da se neće uvrijedit zbog ovog citata... Tako je lijepo to rekla... Primijetio sam i ja to...Nije više bilo one iskre kod nje...kod mene da... A eto, tako da znate u čemu je zapravo stvar... Jednostavno nije više bilo "kemije" među nama...nije išlo, to sam i ja rekao...To je to...Vidio sam sada ove sve komentare ohrabrenja, žao mi je što ću vas razočarati, ali, tako je...eto, ta njena poruka sve govori, sve objašnjava... Sada sve znate... Znam i ja, i zahvalan sam joj na istini... Napokon znam istinu, potpunu...Eto zato nije išlo dalje...
Rastanak u miru...ipak je bilo tako...drago mi je zbog svega...eto, bolje je ovako, nije više osjećala onu iskru...zato je ovako najbolje...krećem dalje...pa ćemo vidit sutra...i ne, ne patim, jer rekla mi je istinu, i drago mi je...spremao sam se duže vremena na ovo...spreman sam...spreman krenuti dalje..tko zna gdje će me put nanijeti?
P.P.P.S.Nevjerojatno...baš me sad razveselila slika, za naslov posta...Hvala Rusalki!
Vidim da u komentarima svi nešto govorite da će proći, o patnjama i tako...Ali, ponavljam, ta patnja prošla je i prije ovog, formalnog kraja...Bio sam spreman...Prebolio sam to otprije, postepeno...a ovo je jednostavno bio kraj...bez neke posebne boli...ne osjećam se sada ispaćeno, teško...mislim da je utjecaj na to imala i ona njena poruka(koju sam napisao ovdje, djelomično)...Tako znam da je ovako najbolje, i da jednostavno nemam za čim žaliti...nije više išlo...to je to...Čemu sada patiti, što mi to znači...Nisam se razočarao. Naučio sam puno, dobroga. To je bio dio mog puta. Zato i postovi ostaju. Neću ih brisati... Oni su dio mene, dio ovog bloga koji predstavlja moju potragu i koji mi pomaže u mojoj potrazi...puno mi pomaže, na više načina...mogu se slobodno izraziti...ljudi cijene moje mišljenje...to je inače teško naći...ovaj blog pomaže mi da ne posustajem, da se sjetim svoje potrage u teškim trenucima...Hvala svim posjetiteljima, posebno onima koji me prate već dulje vrijeme!
----------------------
Evo večer je došla...i moram ovo pisati, moram pretočiti osjećaje u ovaj tekst...možda mi to pomogne malo...bar malo...Radi se o onoj curi...ma zaj... sam sve... ne mogu vjerovat... evo ovako... ona je danas bila dežurna...i onaj moj prijatelj rekao joj je da se ja zanimam za nju...iako sam mu ja rekao da ne govori ništa...ma dobro... njoj je bilo drago, iznenadila se, rekla je da dodem...a mene,naravno, uhvatila trta...i nisam zelio doc...nije gotovo...otisao on do nje opet i rekao joj da ne mogu sad, da cemo se nac u kaficu poslije skole...a ja ono...ma bilo mi je drago... A ja bio redar pa sam morao ici sat-dva posli po kredu...a kreda di je ona...i tako sam s prijateljem otisa po kredu,ona se pocela smijat...ali pozitivno...i tako...a onda, posli skole, izlazim ja iz skole, a ona ceka doli na vratima i gleda me, ono, znacajno...još sve dobro...i onda se makla s vrata i otisla na drugu stranu, kao ono, malo prije nego sto sam prosao...a onda sam bio siguran...i otisli mi tako u kafic(ja i prijatelji), dosla ona s njenim prijateljicama ubrzo...i onda sam sve zaj.... ne mogu virovat...koji sam ja...uhhhhh....sjedimo mi za našim stolom, oni za stolom do, između ima prolaz...i nista ja, ne znam sta da radim...i tako smo sidili nešto malo, ovo ono...nista posebno...i zovu one da im fali jedan za igrat tresetu...i ja isa igrat tresetu...e tek sam onda zapravo zasrao(oprostite na izrazu)...ona nije igrala, a ja sam šutia...treba sam je nesto pitat...i prije kraja partije, kaze ona:"idem doma"...A sta da radim...nista... e j*bi ga...ma uprska sam sve...treba sam nesto rec prije...ne mogu virovat...a jos sam zna da joj se svidam...a ja...koji sam ja debil...ovo je nevjerojatno...ne mogu vjerovat...zašto mora biti ovako?zašto?trebao sam biti malo otvoreniji...mrzim to...ali problem je i sta je sve bilo prebrzo za mene...pa stala je u kaficu 10-15 minuta...mogla je bit malo strpljivija...kao da je meni lako...ali zna sam...ajme...ubit cu se...ne mogu virovaaaat......shit....shit,shit,shit,shit...........i šta sad...ma nije to meni samo zbog nje...više općeniti moj postupak...problem je u tome šta bi i s nekom drugom tako postupio....i nisam si mogao pomoci...ali da je bila malo intimnija atmosfera, mozda jos i bi nesto...ipak sam debil...i sad mi, naravno, ostaje tračak nade...ali nema nade...gotovo je...bilo je prebrzo za mene...ne mogu ja to tako...u tome je moj problem...mrzim to...zašto moram bit takav...ne mogu virovat...da bar ima nade još...a ne znam baš...ne bi se reklo...ne vjerujem, ali necu znat do ponediljka...to je grozno...utučen sam...patim ne zbog nje, zbog neke određene ženske, nego zato što bi tako sa svakom...počeo sam se već i sažalijevati malo...baš sam jadnik...gubitnik... da je bar cekala malo vise...a mozda jos ima nade...nadam se da ima nade...hmmm..ne zvuci bas dobro...ma nema veze...ionako me nije briga puno sta pisem...prošle su mi glavom i misli poput one, vec klasične:"nikad necu nac curu...", a i čini se da slijedim to pravilo...pa imam skoro 17 godina...i nikad nisam imao curu...pa ako to nije mizerno...da bar ima još šanse ovde...ali ne znam baš...bilo bi lijepo...ali ne vjerujem...vjerojatno sad misli da sam debil...a i u pravu je...pa ako mi prijatelj uspije nesto sredit...a ne vjeruje baš ni on...a ne mogu ja to tako, sam...znam, rec cete da trebam sam...ali ne mogu...pogotovo ne sad...da mi da broj...hmmm...ali ne vjerujem da ce ista bit...ma skartala me... znam, bit ce drugih prilika, to svi govore...ali ja se više brinem za svoj postupak...da se bar ovde može još nešto napravit...ma vidit cu u ponediljak...i to ce vjerojatno bit poslijednji udarac...eto zasto patim i zasto sam lose volje...jer uvijek upropastim priliku...dokad ja to tako mislim?!grozno...užasno...ne mogu virovat...lose, jako...nije mi dobro...padam u duboku depresiju...da bar jos nesto bude...a ne znam vise...spiska sam priliku, i gotovo sad...ali tako brzo...ne mogu tako brzo...pokusavam, nesto sam i napravio, ali ona je ocito zelila vise...a nista od strpljenja...ma ne znam ni sam, sad pisem gluposti, znam da ovo ionako vise nitko ne cita...preglupo...tako sam jadan...ovo je grozno...da bar...lako mi je govorit...a ne znam, mogu li išta učinit...pokušat ću...a što drugo da kažem...boli me, jer uvijek tako upropastim priliku...svaku priliku...a i nije ih toliko bilo...ne mogu virovat da sam joj se uopce svidio...ahh..ovo je bio duboki uzdah...zapravo...ma necu vise pisat, i previse je ovo...možda je najbolje da prespavam...ali ne vjerujem da ce proc tako lako...idiot...ja..da, to sam ja...zašto...kako sam tako...ajme meni...ajme...loše je ljudi, loše...tonem...tonem duboko...a ovo nitko ionako ne cita...kako se lako srozati do dna...ovo je dno...bar se nadam da je, da nece bit jos gore...koji sam ja debil..debil...užas...grozno...ovo je samo primjer...još jedna izgubljena prilika...a tako očito je bilo...stvarno je moglo nesto bit...da ovo, da ono...ne mogu vise...ne mogu vise, dosta mi je svega...jednostavno mi je dosta...
- 20:52 - Tvoje mišljenje (74) - Čuvajmo šume - #

11.09.2006., ponedjeljak

Ugrožene vrste

Čovjek svojim djelovanjem na okoliš utječe ne samo na svoj život, nego i na život milijuna drugih vrsta koje nastanjuju zemlju... Ono nipošto nije beznačajno – podaci su zastrašujući!
U prosjeku, svakih 2.30 minuta jedna vrsta na svijetu izumre... U jednom danu, to iznosi oko 580 vrsta... U jednoj godini između 30 i 50 tisuća vrsta izumre! Prema nekim znanstvenicima, oko 37% zemaljskih vrsta moglo bi izumrijeti do 2050. godine.
U svijetu postoji više od 1000 ugroženih životinjskih vrsta
Image Hosted by ImageShack.us
Razni su uzroci njihove ugroženosti.
Najvažnije je je uništenje prirodnih staništa. Svakodnevno, na svijetu se uništi 85 600 hektara prašuma. To je 1 hektar u sekundi(ili komad veličine nogometnog igrališta)!
Do sada je uništeno oko 80% drevnih prašuma, a prašume su dom 61% svih biljnih i životinjskih vrsta.
Dovođenje egzotičnih vrsta na određeno stanište može izazvati teške poslijedice. One ih uništavaju, okupiraju i tako ugrožavaju domaće vrste. Postoje i drugi problemi, kao što su npr. bolesti, onečišćenje itd.
Image Hosted by ImageShack.us
A zašto bi uopće trebali očuvati biljne i životinjske vrste? Razloga je puno, a većina ljudi zna bar za one najvažnije...
Puno biljaka ima važnu upotrebu u medicini(farmaceutska industrija).
Jestivih biljaka ima oko 80 000. Ljudi najviše koriste oko 20 biljnih vrsta, ali one čine 90% ukupne svjetske proizvodnje hrane!
Image Hosted by ImageShack.us
Biljne i životinjske vrste čine temelj zdravih ekosustava, o kojima, naravno, i mi ovisimo!
Usto, kada izumre jedna biljna vrsta, za sobom povlači oko 30 drugih vrsta! Biljke su i proizvođači kisika(samo u Amazonskoj prašumi proizvodi se 20% svjetskog kisika).
Žalosno je što čovjek radi prirodi, gledajući samo na sadašnjost, ne mareći za sudbinu budućih generacija... Zapitajmo se kakvu ćemo im Zemlja ostaviti u naslijeđe?
Uništenu ili očuvanu? Kakvu bi je vi radije gledali? Prirodnu, raznoliku, prepunu života, ili osušenu, iscrpljenu, sprženu zbog nedostatka ozona?
Koliko samo vrsta izumre, a da mi toga nismo ni svjesni... Neki znanstvenici naše doba nazivaju jednim od "velikih doba umiranja", ne uzalud. Ne shvaćamo(ili nas nije ni briga) da uništavajući prirodu zapravo uništavamo sebe. Kako izumiru druge vrste, mi polako, ali sigurno kopamo vlastiti grob...
Moderan čovjek je prekinuo spone koje ga vežu za prirodu. Odvojeni smo od nje, priroda sada označava ono što čovjek nije napravio... Krajnje je vrijeme da joj se vratimo, da postanemo svjesni opasnosti koje nas čekaju ako ne prekinemo s tim besmislenim uništavanjem, jer neophodno nam je potrebna... A mali čovjek, pojedinac, u ovoj uništavajućoj, nerazumnoj stihiji čovječanstva može se samo zapitati: "Što će biti poslije?"... Možda je bolje da ni ne znamo odgovor... Što poslije ako nastavimo ovako?
Sve što nam ostaje je strepnja, nada, snovi... Ali snovi mogu postati stvarnost. Ljudi čine čovječanstvo. U jednom komentaru pročitao sam ovaj citat: "Ako promijenite kut gledanja, promijenili ste čitavu svoju stvarnost!" A.P.Kezele
Ako ljudi promijene način razmišljanja, promijenit će svoju čitavu stvarnost, koja nas vodi u uništenje ovog predivnog planeta... Ima puno stvari koje možemo učiniti za (ugrožene) životinje, za prirodu... Samo se treba odvažiti i započeti s promjenom!
Image Hosted by ImageShack.us
P.S.Kaže sa da je čovjek razumno biće... Pitam se je li ovo što čovjek čini prirodi razuman čin...
Dodao sam sad neke slike...
- 21:46 - Tvoje mišljenje (50) - Čuvajmo šume - #

10.09.2006., nedjelja

All good things must come to an end...

9.9.(23:30)
A naslov vam govori sve...ovo je još jedan post u obliku dnevnika...uopće mi nije važno tko čita, koliko će biti komentara, koliko će vas ovo zanimati...pišem za sebe, nije me briga više za ništa... Da, naravno, pogađate što je... Novo razočaranje, nova patnja... I to upravo sad... Da, mislim da je gotovo... Ne mogu vjerovat...tako naglo... koja sam ja budala... koji sam ja idiot... znam, znam šta cete sad govorit... znam sve... ne treba mi nikakva utjeha, nikakvo suosjecanje, a pogotovo nikakve prodike... oprostite na ovome, ali nije mi lako... znao sam da ce se ovo dogodit... prije ili kasnije... evo, kaze da sam joj ja bio "vise kao frend"...A kao da ne znam vec odavno da ne valja...koji sam ja debil...to nisu istine...opet, sve ispočetka...pomislim:"ovaj put će biti drugačije"...ali opet ista stvar...ne želim bol, ali boli...pokusavam se suzdrzat, pokusavam zaustavit suze, ali prije ili kasnije doc ce...opet sam...i to baš sada...sada...ne mogu vjerovati...A najgore od svega je što mi je rekla da sam ja zapravo kriv...da,naravno, samo mi još i to fali... ma super.. samo mi sad treba da se grizem zbog toga, da mislim kako je moglo biti drugacije...
opet poruka..ne zelim gledati...ali moram...uhhhhh....ma da... da bi bili zajedno da sam bliže...koja utjeha...ako osjeća kao da sam joj "frend", onda bi to bilo isto..a i,napokon, ona se meni javila...pa zašto?!A onda mi govori kako smo predaleko...znao sam da ce se ovo dogoditi...znao sam...slijep sam...gluh sam...glup sam pogotovo...i mislio sam da necu patit...mozda prije i ne bi...ali sada jednostavno nisam bio spreman...uzdisati mogu koliko hoću, ali ne olakšava mi to puno...
ne mogu vise..opet s porukama..nemam snage ni pisati...ne znam...samo znam da cu se nocas morat naci u krevetu...sam...ispunjen boli...i znam da vjerojatno necu moci suzdrzati suze...i sad mi jedva ide...ne znam kad cu novi post napisati...mozda sutra, mozda za tjedan, mozda za mjesec...ne znam kad cu pogledat komentare...ne znam vise nista...nista ne zelim...nemam snage za nista...pisat cu kad mi bude bolje...a ne znam, iskreno, kad ce to biti...a sada...ne zelim ici spavat...slusam muziku koja me samo još više deprimira...i boli...kaze i ona da je boli...mogli smo bar malo biti sretni ovako... a ne ovakvo ohlađivanje s njene strane... ne, ne mrzim je...ne mrzim je... razumijem je, na neki nacin...tako dugo govori o tome...znao sam da ce doci prije ili kasnije...ne mogu više...opet cu past u depresiju...mrzim to...ja sam pogriješio...previše sam trazio, previse sam ocekivao...a sto sam ocekivao? sliku, u krajnjem slucaju jedan susret...nista od toga...
a i nije ona tako kriva...i misli da je okrivljujem za sve...ali nije kriva...možda nisam ni ja toliko...nitko nije kriv...ali tako me boli...klecaju mi koljena, doslovno...muka mi je...dosta mi je svega...ne mogu više...samo želim mir...da me puste svi na miru...ona stara bol se vraća...tako intenzivna...ne mogu vise pisat, ne znam do kada, ali shvatite me...ne mogu...

P.S.(00:52)
Nije sve onako kako sam mislio...ona ne zeli prekinut...ma komplicirano je...vidit cu sutra sta ce bit...a u svakom slucaju, mislim da neko vrijeme necu moc odgovarat na vase komentare...sad mi je bolje, ali ne znam kako ce biti poslije...ako mi bude dobro, vracam se natrag...ako budem trebao mira, a to ce biti vjerojatno, jer morat cu razmislit o svemu, i svašta još, onda cu pocet odgovarat malo poslije...uhh..sad mi je trenutacno dobro, ali boli me glava, iscrpljen sam dusevno... ostaje nada u bolje sutra... Vidit cemo... Sto ce biti... ipak ju je briga...još uvijek....ipak sam joj vise od prijatelja... to mi ostaje kao utjeha..i to sto ne zeli da prekinemo...ma,sto vas ja gnjavim sa svojim problemima...ako zapustim ovo, na neko vrijeme, znat cete o cemu se radi...

P.P.S.Ma ipak je sve dobro ispalo...pretjerao sam malo...
sad sam u nekom čudnom raspoloženju...naravno da mi je drago zbog toga, ali ipak se osjećam čudno...ne znam sto mi je...ne mogu uopce opisati ovo...ma dobro, samo tako da znate da je sve u redu, vise manje, ona zbog udaljenosti kaze da ne mozemo bit skupa, ali nece ni da prekinemo, pa isto nastavljamo, bez nekih prevelikih očekivanja...ono sto ja ocekujem je malo njeznosti....i nadam se slici...ma dobro, necu vas gnjavit s time...sta se tiće komentiranja, ne znam još što ću s time... vidit ću sad, možda prošvrljam malo po blogovima...a ne znam za komentare, ako mi se bude dalo odgovorit cu na koji...ali nisam baš raspoložen za to...bar ne za neke prave...vidit cu još...to bi bilo to, imam jedan normalan post u pripremi al ne da mi ga se objavljivat, ovaj ispod je trebao još malo stajati...Necu još objavljivat to jer nemam baš inspiracije, imam još nesto sta mogu objavit, ali nemam volje za pisanje novih, pa moram ovo dobro tempirati...dok mi ne dođe volja...eto, to bi bilo to, ovaj post nije baš nešto, a ionako je više za mene, ma eto, al necu ga brisat... All good things must come to an end....but this is not the end...
09:45
Ma polako se oporavljam...još sam malo čudno, u nekakvom polušoku, ali bolje je...hmm... što mi se događa...ne znam ni sam...
12:23
Ovo već počinjem pretvarati u dnevnik...objavio bi jedan normalan post, al, s druge strane, rano mi je nekako...premalo ih imam...Inače mi je bolje...nekako sam "u balunu", ali dobro mi je...Kao što kaže Rusalka, nije sve uvijek crno kao što se čini...Možda danas napravim jedan post za kasnije...iako mi se baš i ne da...ma vidit cu...bolje da objavim normalni nego da pišem ovdje neke gluposti...doduše, blog je zamišljen kao internet dnevnik, al eto...nemojte zamjerit na ovome...ispušni ventil...ma dosta više...
- 12:23 - Tvoje mišljenje (13) - Čuvajmo šume - #

08.09.2006., petak

Moji dnevnički zapisi

5.9.
16:30
burninmadPonekad se dogodi nešto što vas baš onako, izbaci iz takta... I meni se dogodilo nešto takvo... Nikola(da,reći ću njegovo ime – on je onaj iz osnovne kojeg sam neutemeljeno nazivao prijateljem) je govorio okolo da pišem blog, i dodao kako pišem «po pet strana», «same gluposti» itd... Ja POKUŠAVAM oprostiti osobi koja mi je nanijela NAJVIŠE ZLA U ŽIVOTU, i SKORO MI USPIJEVA TO, ali onda se dogodi nešto ovako...mad Pokušam mu oprostiti, trudim se, trudim se ne prisijećati se previše prošlosti, a on mi tako uzvraća. Vidio je onaj post u kojem sam govorio o maltretiranju u školi, i njegova reakcija je bila: «javilo ti se puno ženskih!»... A sve što sam napisao o njemu... Ništa ga nije ni malo dirnulo... A onda mi on govori o nekakvoj religioznosti, Bogu, Isusu, Crkvi, i tome kako je on veliki vjernik i pravi katolik, kako je to prava vjera itd.... Puno važnije od vjere je kakva je netko osoba. Pitam se kakva osoba može biti takvo bezosjećajno, šminkersko govno(oprostite na izrazu)!burninmad

19:20
Prekidam s temom zbog nečeg što sam nedavno saznao...Umro je Steve Irwin(lovac na krokodile)...no Nekako me deprimirala ta vijest... Stvarno mi je žao, njegove emisije tako su mi se sviđale... On je želio svijetu pokazati da trebamo poštovati životinje, voljeti ih, pokazivao je na svoj način ljepotu životinjskog svijeta... A i način na koji je umro čini mi se kao njegova poslijednja poruka svijetu... Cijeli život izazivao je opasne životinje poput krokodila i zmija kojih se toliko bojimo... A na kraju, usmrtila ga je raža... Od 1945. to je prvi smrtni slučaj napada takve raže... Mislim da upravo u tome možemo pronaći njegovu poslijednju poruku svijetu... Očito je da je pretjerao s izvrgavanjem opasnostima, ali poznavao je posebno dobro neke životinje, poput krokodila ili zmija... Nije stradao od neke od takvih životinja kojih se bojimo svakodnevno... Dakle, sa životinjama jednostavno treba znati... Nisu opasne ako ih se pretjerano ne uznemiri...

19:55
Da sada nastavim... Prošao sam u međuvremenu kroz razna raspoloženja...ludBijes, ljutnja, pa onda prkos, pa depresija, pa letargija, pa opet u normalu... Mislio sam mu sve sasuti u lice kad ga vidim, ali neću se spuštati na tu razinu... Ali više ga neću pozdraviti ako ga vidim negdje... Ako mi nešto kaže, dovoljan će biti jedan pogled...Značajni pogled... A i tko je on da mi govori kako je moj blog loš? Nitko i ništa, niti mi išta njegovo mišljenje znači... Neću dopustiti da mi takve stvari upropaštavaju raspoloženje... I baš ću mu prkositi tako da budem sretan. Tako da učinim one stvari koje želim učiniti. Tako da budem ono što zaista jesam. NEĆU DOPUSTITI DA MI DRUGI GOVORE TKO SAM! Već dulje vrijeme toga se držim... A ako on ovo čita: «Hvala ti, Nikola, što si me učvrstio u odluci da nikad ne dopustim iste greške, greške kao što si ti. Da, ti si jedna ogromna greška u mom životu. To je ono što zaista mislim o tebi!»
Ovaj post neću još objaviti, pa možda još nešto budem nadopisivao idućih dana, malo o mom životu i tako...

6.9.
15:30
Još jedan dan škole...headbang Depresija, letargija, zamorenost... Osjećaj nemoći... Strah od budućnosti, od fakulteta(ne znam još gdje ću)... Obeshrabrenost, česti napadaji opasno niskog samopouzdanja... Nespremnost na početak ozbiljne škole... Česte glavobolje...puknucu Kronični umor... Umrtvljenost... A ima i osjećaja o kojima i baš nebi(fali mi...onarolleyes).....
U svakom slučaju, nije baš najbolje... Tako sam umoran... Nemam volje za ništa... Ne da mi se ni radit postove... Imam dva-tri u pripremi(uključujući ovaj), a što onda? Pišem još jedan,osim ovoga, ali ide sporo... Tako sam bezvoljan, umoran...zijev Depresivno raspoloženje... Moram se malo oraspoložit...ali tu je nedostajanje... nema me baš tko oraspoložit... nema nje...no ni njenih komentara... tiha patnja... Ma dobro, dosta o tome... Previše sam i rekao... Nisam još zvao ono za volontiranje... Nemam volje ni snage trenutačno... Pogotovo snage... Imao sam i boljih dana... stalno čekam poruku na mobitelu...ili komentar...ali nema ničeg... Opet ja... Bolje da prekinem...To je sve, zasad, tako se otprilike osjećam... Problem mi je škola... Već smo počeli radit... Imamo ove godine 17 predmeta... Pa je li to normalno?! 17 predmeta!!!mad Znate li vi koliko je to knjiga? Knjige su skupe i teške... Ovih dana karakteriziraju me česte promjene raspoloženja(kao maloprije, iz letargije u ljutnju pa u ovo sad, malo življe)... A i inače, nekad mi se to događa... Spava mi se...zijev Zadržavam nadu u bolje sutra...čekam njenu poruku...a tko čeka, dočeka... Bar se nadam da će biti tako... Ajoj... Opet ja... Previše govorim o tome... E sad bi stvarno bilo dosta...zaliven To je to, za sada, a možda i za danas, ako mi se ništa posebno ne dogodi.......

22:01
rolleyesHvata me romantično,sjetno raspoloženje... Rekla mi je jednom da će biti dovoljno ako joj dam samo dio srca, da udaljenost ne uništi cijelo... A ja se pitam je li vec kasno... I može li se moje srce uopće tako dijeliti...rolleyes Nije to zaljubljenost... Nije to još ljubav... Ali nije ni dalekocerek ...Ne znam ni sam... Nadam se da će ona ovo pročitati... Da će se javiti... Da je sve u redu... Da se ne ljuti na mene... Nadam se ja puno toga... Ali ovakva šutnja me ponekad ubija...bang Osjećam se kao da.. nema moje polovice(one bolje)...a što će mjesec bez sunca... I tako me ponekad hvata ovakvo sjetno raspoloženje...rolleyes Osjećaji se ne mogu opisivati riječima... Da je bar upoznam...bar jednom da se vidimo... Onda bi bilo drukčije, možda bolje, možda lošije(ali vjerojatno bolje)... Da bar... Zar tako puno tražim?

7.9
20:18
Koji dan...Bio sam u knjižari, čekao sat vremena(evo sad sam došao doma, a izašao sam u 18.30), i nabavio sve knjige... I tako su skupe... 817 kn... 7 udžbenika i 4 radne bilježnice... Pa jesu li oni normalni? Svake godine novo izdanje... I onda moram kupit to novo... A gdje je tu i ekološki aspekt? Ma neću ništa ni govorit...burninmad Ne da mi se pisat... Jedino odgovorim na nove komentare tu i tamo...Ni post mi se ne da objavit... A i vidim da vas još zanima sada aktivna tema...
Imam više od 1000 posjeta!!!!partyI boli me glava...headbangTo bi bilo to, vjerojatno, nemam baš volje za pisanje...
22:26
cerekJavila se!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Joj....Napokon...rolleyesOdmah mi je bilo malo bolje... Kako sitnice mogu uljepšati dan...Ali, to meni nije samo sitnica... Možda je upravo u tome i stvar... Da nas male stvari čine sretnima... Možda zato što nam se tada te male stvari čine važnima...
A falila mi je tako....teško je to i reći...i priznati...čitat će ovo vjerojatno...a eto...to je to...previše vremena sam za kompjuterom...moram ovo malo smanjit...s blogom i tim...glava me boli...ali važno da nije sve crno...sada imam svijetlu točku...svjetlo na kraju tunela...rolleyesma bolje da ušutim...zaliven

8.9
15:20
Osjećam se čudno...Stalno onaj osjećaj u grudima...rolleyes Poznajem ja dobro taj osjećaj... I predobro... Ne mora to biti ljubav... Više onako, između... Nije baš toliko intenzivno... Ma ne znam, zapravo... Mislim da nije, još... Još... Svjestan sam da u zadnje vrijeme prevladava jedna tema... Ali ne ide drugačije... Prije sam to uspijevao sputavati nekako... Takav osjećaj nije tako ugodan, baš... Više kao bol... Na neki način... Knedla u grlu... Bol,ali nekako... Sjeta... Bolje da prestanem...zaliven
U školi je bilo kao i obično... Previše predmeta... Hrvatski, matematika, biologija, fizika, talijanski, izborna, likovni, glazbeni, psihologija, logika, sociologija, tjelesni, kemija(...), engleski, vjeronauk, zemljopis i povijestheadbangnamcor... Previše... Stvarno previše... Oni nisu normalni... Koliko je to knjiga?! A za učiti... Grozno... Opet isti simptomi... Samo, danas ima i nekih pozitivnih stvari...Nećemo sad u detalje, ali bolje je nego prije...rolleyesBar nešto...

15:31
Osjećaj ne prolazi...ipak je bol...stvarno ne znam što mi je, ali ovo je previše...uhhhheadbangpuknucu

17:39
Bolje mi je...prošlo je...Olakšanje... Mislim da je otprilike vrijeme da objavim ovaj post... Primijetio sam da se komentiranje na ovom trenutačnom dosta smanjilo...Ostavit ću ga do sutra ili večeras, vidit ću hoće li biti novih komentara... Ako ne, to znači da se tema iscrpila... Tako ja to gledamyes... A bilo je dosta komentara... Ali fali od jedne osobe... Ma dobro, ona će komentirati poslije...Bar se nadam da hoće... Šlag na kraju...rolleyes I ne samo taj post, nego i ostale... Baš sam nezasitan...naughty A eto... Dosta bi bilo, ima ovoga i previše...

18:33
Objavit ću ovaj post...Sada...Znam da ima puno...Znam da je poprilično osobno...Ali trebalo mi je ovo...yesIspušni ventil, na neki način... I možda dobijete neku novu predodžbu o meni...Evo idem objavit.mah Još da napomenem da tekst nisam naknadno mijenjao, želim da sve ostane onako kako sam tada to napisao i doživio...

P.S.Vidim sad da sam malo pretjerao s ovim smajlićima... Oni su naknadno dodani... Necu brisati sada... Oprostite na tome... Ma ovaj post je ionako bezvezan, bar za većinu... Ali posebno želim da ovo netko pročitarolleyes... A bolje išta nego ništa...Ovako bi vjerojatno izgledao moj dnevnik, moji dnevnički zapisi...Ma, gluposti većinom...I za većinu(bar se nadam ne za nju...).Ako ste pročitali sve do ovdje, zahvaljujem...
P.P.S.Neke boje sam promijenio, radi lakšeg čitanja, i pokušao smanjiti broj smajlića, ali ne vrlo uspješno... A kad mi se sviđajusmijeh...

- 19:19 - Tvoje mišljenje (35) - Čuvajmo šume - #

04.09.2006., ponedjeljak

Nasilje nad životinjama

Tekst je preuzet s ove stranice.
Neki dijelovi su izbačeni, ostavio sam samo ono najvažnije.


Nasilno ponašanje prema životinjama već dugo je poznato kao indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje."Svatko tko je stekao naviku gledanja na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, u opasnosti je da dođe na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni", napisao je humanist dr. Albert Schweitzer.
... Istraživanja su uvjerila sociologe, donositelje zakona i sudove da nasilno ponašanje prema životinjama zaslužuje našu pažnju. Ono može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ljudskih žrtava.
Zlostavljanje životinja nije rezultat samo neke sporedne mane u osobnosti, nego je puno vjerojatnije simptom dubokog mentalnog poremećaja. Istraživanja u psihologiji i kriminologiji pokazuju da se ljudi koji su okrutni prema životinjama ne zaustavljaju na tome; mnogi od njih postanu okrutni i prema ljudima.
U FBI-u je otkriveno da je okrutnost prema životinjama jedna od značajki koja se redovito pojavljuje u računalnim zapisima o serijskim silovateljima i ubojicama ...
Istraživanje koje su proveli Northeastern University i SPCA iz Massachusettsa pokazalo je da za ljude koji zlostavljaju životinje postoji pet puta veća vjerojatnost da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Prema upravitelju zatvora San Quentin u Kaliforniji, većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubojstva, "vježbala" je svoje zločine na životinjama.

Zloglasni ubojice

Kao dijete je, serijski ubojica i silovatelj Ted Bundy – kojemu je dokazana krivnja za dva ubojstva, ali se sumnja da je ubio više od 40 žena – bio svjedokom očevog nasilja nad životinjama, a i on sam je kasnije mučio životinje.
Earl Kenneth Shriner, koji je silovao i probo nožem sedmogodišnjeg dječaka, u svom je susjedstvu bio poznat po vješanju mačaka i mučenju pasa.
...
Serijski ubojica i kanibal Jeffrey Dahmer je glave pasa i mačaka nabijao na kolac.

Okrutnost prema životinjama i nasilje u obitelji

Istraživanja su pokazala da je zlostavljačeva prva žrtva često životinja koja živi u vlastitom domu, a druga bračni partner ili dijete. ... Istraživanje napravljeno 1995. u skloništima u Wisconsinu gdje su smještene žene zlostavljane u obitelji, pokazuje da je 80% njihovih zlostavljača bilo nasilno prema njihovim životinjama. Istraživanje napravljeno 1997. pokazalo je da su djelatnici u 85% najvećih skloništa za zlostavljane žene u 48 država SAD-a primili prijave žena o incidentima zlostavljanja životinja. ...

Okrutnost prema životinjama, okrutnost prema djeci

Kako je zlostavljanje u obitelji usmjereno prema slabijima, zlostavljanje životinja i zlostavljanje djece često idu ruku pod ruku. Roditelji koji zanemaruju potrebe životinje ili je zlostavljaju mogu također zlostavljati ili zanemarivati i vlastitu djecu.
... Djeca koja zlostavljaju životinje mogu to raditi zato jer su tu lekciju naučili u vlastitom domu; kao i njihovi roditelji, oni na ljutnju ili frustraciju reagiraju nasilno. Njihovo nasilje je usmjereno na jedino živo biće u obitelji koje je ranjivije od njih samih - na životinju.
Od 57 obitelji u New Jerseyu koje zlostavljaju djecu, u 88% njih su i životinje u kući bile zlostavljane...Ascione je otkrio da je prema životinjama okrutno 25.5%fizički zlostavljane djece, 13.2% seksualno zlostavljane djece te 34% i fizički i seksualno zlostavljane djece, dok je samo 4.7% djece koja nisu zlostavljana okrutno prema životinjama.
...

Zlostavljači ne poznaju granice među vrstama

...
- Nakon što se Melissa Davis iz Ocale na Floridi preselila prijateljici, jer ju je muž učestalo tukao, muž ju je pronašao i zaprijetio da će joj ubiti pse ako se ne vrati kući. Davis je to odbila i kasnije toga dana pronašla glavu svog četveromjesečnog psića.
- Prije nego što je velečasni Javan M. McBurrows iz Pennsylvanije bio optužen da je na smrt pretukao četverogodišnjeg dječaka, u dva okruga je optužen za okrutnost prema životinjama zbog maltretiranja dva psa i osuđen za davljenje svoje žene koja je svjedočila da je McBurrows tukao svo osmero djece koje je živjelo u njihovu domu. Iza kuće je policija pronašla zapuštenog psa, koji je bio zatočen u uskom prostoru, pothranjen i prekriven ranama.
-Guillermo Lerma iz Edinburga u Texasu, koji služi doživotnu kaznu zbog ubojstva dvogodišnje kćeri svoje djevojke, odrubio je glavu živom psiću pred očima druge djece svoje djevojke, upozoravajući ih da će i njima odrubiti glave ako kažu svojoj majci nešto o tome.
-Rebecca M. Byrd iz Brunswicka u Maineu je optužena jer je pretukla svoje dvoje djece, slomivši devet kostiju u tijelu svoje četveromjesečne kćeri i izudaravši svog sina po glavi. Kratko prije nego što je uhićena zbog tih zločina, njezin pas je pronađen mrtav na kraju lanca privezanog za naftni rezervoar, ostavljen da umre od gladi, bez ikakve zaštite od vremenskih prilika.

Dugačak put nasilja

Prečesto se na okrutnost prema životinjama gleda kao na dječju psinu. No, lakomisleno je ignorirati statistike koje pokazuju da djeca koja muče životinje mogu doći na opasan put koji može ići samo prema još gorem, ako se takvo ponašanje ne popravi....
Kanadsko istraživanje provedeno 1999. na 63 osumnjičena za okrutnost prema životinjama ... pokazalo je da je 78% njih također bilo optuženo za prijestupe koji su uključivali nasilje ili prijetnju nasiljem prema ljudima. ...

Djeci koja pucaju u školi zajedničko je nasilje nad životinjama

-Eric Harris i Dylan Klebold iz vatrenog su oružja ubili učitelja i 12 svojih kolega učenika, a ranili više od 20. Oba tinejdžera su se navodno hvalila osakaćivanjem životinja.
- ... Petnaestogodišnji Kip Kinkel je ubio roditelje i pucao iz vatrenog oružja u restoranu svoje srednje škole, ubivši dvoje te ranivši 22 ljudi. Bio je poznat po mučenju životinja, hvalivši se kako je raznio kravu te ubijao mačke i vjeverice tako da bi im stavio petardu u usta. ...
- ...Šesnaestogodišnji Luke Woodham je iz vatrenog oružja ubio dvojicu svojih razrednih kolega i ranio sedmero njih, nakon što je svoju majku izbo nožem na smrt. Woodhamov dnevnik je otkrio da su u trenutku "istinske ljepote" on i njegov prijatelj izudarali, zapalili i mučili njegovog vlastitog psa Sparklea do smrti.

Ovo su samo neki od primjera ljudskog sadizma usmjerenog prema životinjama. Neke slike ne bih preporučio onima slabijeg želuca(jer nije lako neke gledati)... Pogotovo dvije.(koje su, ovdje da bi pokazale dokle seže nasilje nekih ljudi, ali nepodnošljive su čak i meni...)



Mislim da ovi podaci(i slike) govore sami za sebe...
Ako netko može sadistički uživati u patnji životinja, to očito ukazuje na ozbiljan psihički poremećaj...
Za vas koji imate kućnog ljubimca, možete li uopće zamisliti da bi ga neki član vaše obitelji mučio,zlostavljao,ubio? Što se to dogodi u nečijoj psihi da uživa u patnji živih bića? Počinju sa životinjama. Ali se ne zaustavljaju na njima... Taj problem često se shvaća olako, iako se situacija polako mijenja... Ovim postom želim dajem svoj doprinos toj promjeni...
A da ne ostane sve na riječima, dodajem i da i vi možete nešto učiniti. Možete spriječiti nasilje nad životinjama... Ovim pozivam sve ljude kojima su životinje zaista važne da se odvaže i poduzmu nešto u sprječavanju slučajeva nasilja nad njima. Ako ste upoznati s takvim slučajem, prijavite ga! Kako to učiniti možete saznati ovdje. Slučaj se može prijaviti direktno putem internetske stranice. Ne dopustite da se pred vašim očima nastavi patnja tih nemoćnih bića!
- 19:47 - Tvoje mišljenje (74) - Čuvajmo šume - #

02.09.2006., subota

Nasilje bolje od seksa?!

Postoji jedna zanimljiva pojava u našem društvu koja me inspirirala na pisanje posta...
Kada na televiziji gledate neki film koji sadržava nasilne scene ratovanja, ubijanja, pucnjave itd., taj film neće biti označen kao neprikladan za djecu. Ali, ako on sadržava scene koje su zapravo prirodan i sastavan dio našeg života (ne govorim o sebi, nego općenito), iako ih mnogi ljudi nazivaju nemoralnim, bezobraznim, neprikladnim, ne smiju ga gledati mlađi od 18 godina! U čemu je zapravo problem? Dijete od 10 godina može gledati kako čovjek nekome prosipa mozak(to je u redu), ali ne smije gledati ljubavni odnos dvoje ljudi(to je nemoralno,bezobrazno, sramotno). Ne znam kako roditelj može biti tako licemjeran i reći djetetu da je seks bezobrazan i nemoralan, kad sam najvjerojatnije taj čin obavlja posve prirodno, često i bez ikakvih skrupula ili zgražanja...
Svjestan sam da se prihvaćam jedne od tabu tema našeg društva, teme na koju ćete možda različito reagirati, i zato napominjem da poštujem svako mišljenje(i očekujem isto zauzvrat),
i ujedno ne želim nikoga uvrijediti ijednim segmementom ovog posta!
Što je tako besramno i nemoralno u seksu? Zašto je lošiji od nasilja(sudeći po filmovima, tako je)? Djeci je dozvoljeno gledati tučnjavu, pucanje,masovni pokolj, ali ne i nago tijelo i prirodni spolni odnos dvaju osoba... Pa kad je ovako, ne bi nam trebalo biti čudno da je sve više silovanja, seksualnog zlostavljanja i raznih nastranosti koje su posljedica svakakvih seksualnih frustracija. Roditelji, zašto vaša djeca moraju o prirodnom činu razmnožavanja saznati s internetskih stranica sumnjivog sadržaja, a ne od vas? Zašto im to ne objasnite na prirodan i normalan način? Kakav je ovo današnji svijet?
S jedne strane, seks je nešto što se treba kriti, nešto bezobrazno, a s druge strane, ljudi to svakodnevno rade bez ikakvih skrupula, a i ljepota ljudskog tijela koristi se u reklamiranju, glumi, glazbi,...
Mislim da tu postoji velik utjecaj Crkve(što se tiče katoličkih, ili, općenito, kršćanskih zemalja) koja nam zabranjuje spolne odnose prije braka(...), korištenje kondoma(a spolne bolesti?), koja nam govori da se trebamo kajati jer smo "sagriješili bludno"( "sa sobom ili drugima"-užitak je grijeh?)... Ne želim sad dovoditi u pitanja vaša religijska uvjerenja, niti ikoga uvrijediti ovim, samo primjećujem...
Mi smo od spolnog čina učinili nešto izopačeno, nešto što on uopće nije. Seks je u svom najosnovnijem smislu esencijalan zbog razmnožavanja, zbog produžetka vrste. A je li loše uživati u tome? Zašto bi uopće bilo tako? Zašto je užitak loš,a donosi nam radost,ugodu? Zašto bi si ga uskraćivali ako smo takvi stvoreni? U nekim religijama ili sektama(neću navoditi određene zbog vaših religijskih uvjerenja) spolni odnosi dopušteni su samo u rijetkim prilikama, i to isključivo zbog stvaranja potomstva. Za mene, takav stav je nenormalan, nepotreban i neprirodan. Naše društvo od intimnog vođenja ljubavi napravilo je nešto sasvim drugačije. Prevelika je potreba za skrivanjem toga(što proizlazi iz ljubavi dvaju bića), naše društvo je previše zatvoreno prema seksu. Sada će neki pomisliti na egzibicionizam, na žene koje oblače oskudne krpice koje više pokazuju nego skrivaju, na razne reklame, filmove koji svašta prikazuju... I to je vama otvorenost? Ne, to je upravo ta izopačenost, nenormalnost koju smo sami stvorili! Postoje neka(rekli bi mi "primitivna") društva u kojima se seks prihvaća kao nešto normalno i prirodno(zvuči li vam čudno?). Da, to su tehnološki nerazvijena društva... Ali, ima tu još nešto što je vrlo važno. U tim društvima nema seksualnih frustracija, nema silovanja, sodomije, raznih perverzija koje je iznjedrilo "civilizirano" društvo. Pitate li se ponekad što se događa s ovim svijetom?(uzmimo primjer one košarkašice,crnkinje – mislim da su svi upoznati sa slučajem, ne bih o detaljima)
Seksualne frustracije(u raznim oblicima) posljedica su izobličenog pogleda na seks i sve što on zapravo predstavlja. Možda bi bilo bolje da ga ponešto drugačije shvaćamo. Ne kažem da bi svi trebali bez ikakvog srama hodati okolo goli, voditi ljubav u javnosti ili slično... Roditelji bi mogli otvoreno govoriti djeci o spolnom činu, poučiti ih njegovoj prirodnosti, naučiti ih da se ne srame svog tijela(postoji strah od golog tijela, mržnja prema vlastitom tijelu, u raznim oblicima) nego da ga prihvate takvog kakvo je, bez ustručavanja. Onda bi možda bilo manje frustracija, perverzija, izobličenosti.....

Što vam je bolje,ljepše,normalnije?
ovo(isječci iz filmova Predator, Alone in the dark)

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

ili ovo?

Image Hosted by ImageShack.us

Nasilje bolje od seksa?! Gledajući naše društvo, čini se da je tako. Mislim da seks nije ništa nemoralno, bezobrazno, nepristojno, ni loše. On je, osim što ima svoju temeljnu funkciju, u najljepšem izdanju najbolji mogući prikaz sjedinjenja dvaju bića koja se vole, nešto vrlo intimno, divno!Mislim da bi trebao biti doslovno "vođenje ljubavi" - ne ono što neki ljudi stalno prakticiraju...
On nije loš. To je prirodna ljudska funkcija, sjedinjenje dvaju bliskih osoba, usudio bih se čak reći i u jednoj svojoj komponenti sveto(ovdje toplo preporučam knjigu P. Coelha "Jedanaest minuta" ), a ne grijeh, nešto loše čega bi se trebali sramiti...
- 13:01 - Tvoje mišljenje (43) - Čuvajmo šume - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Siječanj 2012 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (10)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (14)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (14)
Kolovoz 2006 (9)
Srpanj 2006 (25)
Lipanj 2006 (1)