U potrazi za samim sobom...

Dragi moji blogeri, evo nas (napokon) na kraju priče... Za one kojima su nastavci bili prekratki, možda će ovaj pružiti malu utjehu, duži je od drugih... Pa evo, poslušajte kako je završila priča o ljubavi Marka i Laure...I je li doista sve onako kao što se činilo u prošlom nastavku...priznajem, ovdje ima dosta izmjena, koje se slažu s mojim sadašnjim mišljenjem... Znat će Angie...
Dodatak:Vidim da za dizajn već ima kontradikcija...Molim što više mišljenja!I, zapamtite, ovaj dizajn nije trenutačno u konačnom obliku, font mogu slobodno mijenjati, a i boje slova, tu će još biti varijacija!Ako se čini malo nepregledno(možda zbog boxa na lijevoj strani), tu baš i ne mogu puno...ali možda pokušam nešto sa slovima...Prijedlozi su dobrodošli, kao i sve kritike!

Ona je iznenađeno piljila u njega, očima crvenim od suza, ali sa zahvalnošću i ljubavlju... U trenutku su poletjeli u zagrljaj jedno drugom, dotičući si usne, ispreplićući se u dugom, strastvenom poljupcu... Bio je to i njihov prvi poljubac uopće(da, s bilo kim)... Zaboravili su na sve ostalo, tada su postojali samo njih dvoje i njihova ljubav... «Želio sam odletjeti u nebo, ali sada vidim da je nebo ovdje, jer ti si tu, moj anđele...» - prošaptao joj je strastveno....
«Marko, volim te!» - nježno je rekla, ispunivši ga predivnim blaženstvom...
«I ja tebe volim, Laura!» - odgovorio je tiho, prožet ljubavlju prema - «tom divnom biću»...Lauru je protresao još jedan snažan jecaj, izbacila je iz sebe potisnute frustracije, patnju, razočaranja, privijajući se još čvršće uz Marka, bojeći se da ga ne izgubi...

***

Što vi mislite, što se promijenilo nakon tog dana? Da je maltretiranje prestalo? Sve nestalo u trenu, tek tako, dok pucneš prstima? E pa varate se... Marko je učinio nešto, ali taj postupak sam od sebe nije mogao zaustaviti maltretiranje na duže vrijeme... Jer, nitko nam ne može pomoći, ako sami sebi ne pomognemo... Drugi nas mogu ponukati na to, ali na nama ostaje većina posla...
A Laura... U njoj se nešto pomaklo. Nakon tog dana nije više bila ona stara Laura, koja je dopuštala drugima da je gaze, da je vrijeđaju, ona Laura koju su pogađale njihove riječi(jer, ako ti svi govore nešto godinama, i sam počneš to misliti...sve dok se ne dogodi nešto što te uvjeri u suprotno). Što se promijenilo? Sada je imala momka. On nije mislio da je ružna i glupa, on ju je tako puno cijenio... Shvatila je da ne treba obraćati pozornost na riječi nekih budala, koje očito imaju vlastitih kompleksa ,i liječe ih iskaljujući se na drugima... Naučila je kako se ograditi od vrijeđanja, zadržati hladnoću, nemarnost, pred uvredama...
Neko vrijeme, svi su je ostavljali na miru, i ti dani pomogli su joj, uspjela se pripremiti, polako se privikavala na prva zadirkivanja, pa i kada je postalo gore... Vrijeđanje je opet počelo, ali više jednostavno nije marila... Pokazivala je svima da je nije briga za uvrede...
Bio je to njen život, i nije više dopuštala da joj drugi govore tko je i što je... I tako, maltretiranje je polako počelo slabjeti, sve dok nije potpuno zamrlo, jer više nitko nije vidio nikakvog smisla u tome, zbog njenih hladnih reakcija...

A što je bilo s Markom? Bio je uz nju kad joj je bio najpotrebniji, mnogo vremena provodili su zajedno, uživajući u svojoj sreći... Naravno, nije sve išlo baš glatko, ali uspijevali su riješiti probleme...
A na jesen, krenuli su u istu gimnaziju, i sve je bilo drukčije, ljudi odrasliji, više nije bilo toliko maltretiranja... Za njih, nije ga uopće bilo, jer više nisu marili(i Marko se našao nekoliko puta u takvoj situaciji)...
Da, u školi je bilo teško, ali su imali jedno drugo...

EPILOG

20 godina prošlo je od prvog susreta Laure i Marka, one prekrasne jeseni u malom, osamljenom parku... Marku je sada 35, a Laura je 6 mjeseci mlađa, i u braku su već 12 godina... Imaju jedno dijete, a i drugo je na putu... Što vi mislite, da ih upitate je li njihova veza i njihov brak bila savršena, što bi vam rekli? Naravno da nije – savršenstvo ne postoji... Bilo je tu malih svađa, nesuglasica, razmirica, pa čak ponekad i ozbiljnih prepirki! Ali, ne događa se često da se ozbiljno posvade... Rješavaju svoje nesuglasice razgovorom, a ne vikom... Sretni su zajedno, pitajte ih... To je, njima dvoma, prava ljubav... A onda je zaista tako, štogod mi mislili... Kraj ove priče nije «Živjeli su sretno i zadovoljno do kraja svojih života...», jer život im nije uvijek divan i krasan... Kao i svi, i oni imaju svojih uspona i padova... Ali kraj ove priče ipak je sretan... Zašto? Jer ljudi ne trebaju savršenstvo da bi bili sretni... Male stvari čine ih sretnijima... A i, naravno, neke veće stvari... Pronaći pravu ljubav... To je zaista nešto... A Marko i Laura uspjeli su je pronaći...

***

A što je sa mnom?I dalje sanjam... Sanjam da ću i ja jednom pronaći svoju Lauru... Ima li nešto loše u snovima? Čak i ako vjerujete u njih, ako ih slijedite, pokušavate ostvariti...
Ali možda, samo možda, snovi postanu stvarnost....