U potrazi za samim sobom...

***
Kada je Laura došla u park, nije ni primjetila Marka. Bilo je uronjena u misli, tužna, usamljena, sita od razočaranja, patnji... «Da bar mogu odletjeti od svega toga, od glupe škole u kojoj me svi maltretiraju, vrijeđaju, od loših sjećanja, propalih ljubavi, svih razočaranja...» - «Kad bih se barem mogla vinuti u zvijezde, negdje daleko, u bolje svjetove...» - razmišljala je tužno gledajući u divno, modro nebo... Odjednom, a da ni sama nije znala kako, osjetila je nečij pogled na sebi... Prenula se iz misli i osvrnula oko sebe. Tada ga je prvi put ugledala - mladića kratke, smeđe kose, zelenih očiju (bili su poprilično blizu) koje su bile uperene u nju... «Te oči...Tako su...Tako je...» - pokušavala je objasniti, ali riječi nisu bile dostatne... Što više reći nego da je Laura osjetila isto ono što i Marko kada su im se pogledi susreli... Vidjela je onu istu patnju u njegovim očima... Sve ono, sve je bilo tu, skriveno duboko iza tog dubokog, prekrasnog pogleda....
Vrijeme je prošlo u trenu, i sjajni dan polako je počeo ustupati mjesto tamnoj noći, koja se polako i nečujno šuljala, provlačila kroz krošnje drveća... Bilo je vrijeme da krene kući.
«Hoću li ga ponovno vidjeti?» - zapitala se sa zebnjom u srcu... Nevoljko se ustala i krenula. Odjednom, začula je iza sebe ubrzane korake. «To je on» - bila je sigurna. Proželi su je ugodni trnci kad ga je ugledala tako blizu... Gotovo da je osjećala njegovu toplinu, njegov dah, o one divne oči sada su bile još bliže... Poželjela je priviti se uz njega, pronaći utjehu u njegovom zagrljaju(što nije bilo daleko od Markovih želja), ali, naravno, nije to učinila, iako bi onda možda stvari krenule mnogo brže svojim tokom...
Upitao ju je ime, i ona je tek nakon nekoliko trenutaka uspjela prozboriti...Nakon toga, otišla je užurbano, uzbuđena, drhtava, u strepnji... Iza sebe začula je daleki uzvik «Ja sam Marko!».- «Marko» - prošaputala je zaneseno...

Sutradan je bila subota, ali Marko nije mogao spavati dugo... Sve je odisalo njom... «Laura» - stalno mu se provlačilo glavom... - «Danas opet idem tamo, u onaj park. Popodne, baš kao i jučer. Možda opet dođe...» - odlučio je, siguran jedino u to nakon čudesnog dana... I, nakon jako dugačkog jutra provedenog u isčekivanju, došlo je vrijeme da se spremi... Obukao se, malo uredio(onako, da se ne primijeti puno), i zastao ispred kućnog ogledala... Obuzeo ga je manjak samopouzdanja... – «Pogledaj me samo... Ajme meni... Kako bi joj se uopće mogao sviđati? Njoj, koja je tako lijepa... Prekrasna je... A ja...» - «Ma, dosta bi bilo toga!» - promrsio je odlučno. – «Vrijedi riskirati... Ovaj put, vrijedi riskirati. Idemo! Samo hrabro...». U takvim mislima, zaputio se, iako nesigurno, na svoje odredište...
«Nema nikoga.» - bio je razočaran kad je stigao... Marko je sjeo na onu istu klupu i čekao, bacajući nervozne poglede po parku... Vrijeme je prolazilo, a ona se nije pojavljivala...«Što ako ne dođe, i više je nikada ne vidim?» - preplašeno je pomislio...

Dodatak: Možda ste primjetili u poslijednje vrijeme da ne odgovaram baš na komentare. Za to imam jako dobar razlog. Ja sam na ADSL-u, i nije puno ostalo do limita, tako da sada, do kraja mjeseca, internet mi je na kapaljku!Ispricavam se svima kojima nisam odgovorio na komentar, odgovaram samo ponekad, sve rijeđe, jer stvarno ne mogu sada... Eto, samo sam vas to zelio obavjestit, iduci mjesec mozete ocekivati da ponovno odgovaram na SVAKI komentar, osim naravno, u iznimnim slučajevima i kad se radi o anonimnim korisnicima!Ali, svejedno, čitam sve vaše komentare, i hvala svima koji odluče ostaviti jedan! Tako pokazujete svoj interes za nastavak objavljivanja ove priče, a i uvijek mi je drago zbog komentara(a kome nije)... Eto, toliko od mene, pozdrav svima i zahvaljujem (unaprijed) na svim komentarima!