U potrazi za samim sobom...

Možda. Puno je vremena prošlo od onog "ispod" i nisam više osoba koja bi neke od takvih stvari pisala, ili bar ja tako mislim.. Što dalje s ovim? To ćemo tek vidjeti.

... da imam komu posvecivat sve one pjesme, da imam koga prepoznati u njima, ne cistu apstrakciju.
... da mogu s nekim razgovarat onda kad ne mogu razgovarat s nikim.
... da postoji netko tko će mi porukom jednostavno poželjeti dobro jutro, ili laku noć.
... da postoji netko s kim mogu... dobiti one stvari koje na jednu vecer ne dobijes.

Samo ponekad. A onda, vratim se natrag u stvarnost, u život. Prestanem razmišljati o tome, i krenem dalje svojim putem, s nekom skrovitom, mutnom željom da će se taj netko naći na mom putu, uskoro.

I vrijeme, koje kao da je nakratko stalo, odmah krene dalje.

Sjedim u tišini sobe i pišem ove riječi. Ne, nije tišina. Zvuk tipkovnice. Ventilator. Anino kašljucanje u pozadini. Tiho, duboko zujanje hladnjaka. Škripa naslonjača. Sve je tako tiho ali svijet je prepun zvukova.

A ja... prožela me neka nelagoda. Osjećaj kojeg se nikako ne mogu otarasiti, pa u očajničkom pokušaju prelijevam svoje misli u ovaj tekst, samo za svoju dušu, kao pravi dnevnik. Što se događa? Strepim li ja to od budućnosti? Nepoznatog? Od tako neizbježno skorog kraja ovog tjedna koji je bio stvarno predivan... Znate onaj osjećaj da želite zamrznut vrijeme i zaustavit se u nekom trenutku, danu, vremenu? I bojite se krenuti dalje, bojite se onog što čeka iza ugla.. Mislim da ova tjeskoba koja sad već lagano i popušta ima svoje korijene u tom strahu.. strahu od budućnosti, od neizvjesnosti, od zaborava.. Ali, svi smo mi ipak samo ljudi, sa svojim radostima, strahovima, vrlinama i manama.. A vrijeme teče, i nikog ne čeka, i koliko god se trudili, nikad ga ne možemo pobijediti..
jer budućnost je uvijek korak ispred.

Prošle su tri duge godine..

29.06.2006., četvrtak
Upoznavanje
E pa, za početak, par riječi o meni.Imam 16 godina, živim u Splitu(i ako se netko zapita zasto pišem više-manje književno, to je zbog toga šta mi je glupo pisat ono n umjesto m), idem u gimnaziju, imam brata, i sve to tako....Nedavno sam ovo otkrio, i tako mi palo na pamet pisat malo o sebi.Ne očekujem da će puno ljudi ovo čitat, al eto....A zasto sam ovo ime uzeo?Pa eto, pokušavam pronaći sebe(zvuči glupo, znam), ali ne samo to, želim i mnoge druge stvari, ali iskreno, nijedno bolje ime nije mi palo napamet, pa zato evo je ovo.Ono sto mene često muči je da nikad nisam biaa u vezi s nekim, da, opet glupo, možda i jadno, ali tako stvari stoje.Možda zato šta nisam previše druželjubljiv...A možda i zbog nekih drugih razloga.E sad se stvarno nadam da ovo neće puno ljudi čitat, jer vidim da pišem razne gluposti...Samo bez nekih komentara...A o čemu ću pisati? Neznam još točno, o životu, možda malo filozofije, malo svakodnevnih situacija, mozda o nekim zanimljivim događajima, sta mi dođe pod ruku.Vjerojatno neću ni puno pisat, bar ne sad - preko ljeta, možda posli, ali nadam se da sve u svemu neće bit baš toliko dosadno, a ako ništa drugo, ako itko ovo bude čitao, bar će vidit iskrene izjave i mišljenja.Ne želim se upuštat u maštanja,poput nekih mojih godina. Nisam bas nešto popularan u školi, ali ipak mi ne pada napamet sad ovde nešto izmišljat...Pa, ako ikoga nekim slučajem bude zanimalo ono sta imam za reć, a neka čita.....To bi bilo to zasada....

U jednom trenutku, čini ti se kao da su sve lađe potonule, a onda, baš kad pomisliš da ponovno toneš i da ovaj put nikad nećeš dotaknut dno, osjetiš čvrsto tlo pod nogama. Život nam katkad pruži u teškim trenucima baš ono što tada najviše trebamo - nadu. Kad pomisliš da je nada nestala, da je i ona naposlijetku mrtva, zakopana negdje duboko, pojavi se negdje iz prikrajka, kad je najmanje očekuješ, gdje je najmanje očekuješ. Iznenadi te, obori s nogu, i zapitaš se što se to događa, otkud sad to, baš sad? Otkud se sad ta nada, ili ono što ju je donijelo, pojavilo? A odgovor zna samo.. netko negdje tamo, gore, a nitko zapravo ne zna ni tko ili što je to. Možda je i bolje tako.

Zadnjih dana sam se prisjetio nekih stvari iz djetinjstva, iz svoje prošlosti.. Osnovne škole, osmog razreda, srednje škole, početaka ovog bloga.. Ljudi. Istinskih prijatelja i onih koji to nikada nisu bili.. Zgoda i nezgoda.. A najviše od svega, prisjetio sam se jedne daleke osobe.. Jednog zbunjenog, nesigurnog, mladića ili gotovo dječaka, koji je osjećao da mu nešto u životu nedostaje, jedna definiranost, odlučnost, izgrađen identitet. I onda, jednog dana, znao je što traži - sebe. I tako je krenuo u dugu i mukotrpnu potragu za svojim identitetom. Tada je još mislio da ga nitko neće shvatit, tada nije znao da se milijuni adolescenata diljem svijeta bore s istim problemom, formiranjem identiteta. I zapravo, nije otkrio da je ta pojava sasvim normalna sve dok nije, nakon dugo, dugo vremena, u jednom drugom gradu, vremenu i vrsti obrazovne ustanove saznao taj podatak, i shvatio da je to ono što se njemu događalo, uz male ispravke. No, priča nije gotova, niti će biti još dugo, jer svi mi, na jedan ili drugi način, u većoj ili manjoj mjeri, još uvijek tražimo neki djelić sebe. Adolescencija je samo period u kojem se ta potraga počne definirati i dolaziti do sve većeg izražaja, razdoblje mnogih odluka i promjena, nesigurnosti, pitanja i još mnogočega.

Sjetio sam se te osobe kakva sam bio tada, davno.. i pomislio na sebe sada.. Neke promjene, pogotovo otkad sam krenuo na fakultet, počeo sam naglo primjećivati. A i ljudi oko mene, iako u manjoj mjeri.. Toliko toga se promijenilo. A opet, to sam još uvijek ja.. Sve to, sve što sam ikad bio, još uvijek sadržano je u meni.. Sva ta iskustva, prošlost, događaji, osjećaji, faze, to sve me čini osobom kakva sam sada. Da nije bilo moje prošlosti, da je ona bila drugačija, i ja bi bio druga osoba. Sve su to stvari koje određuju ljude (ne u potpunosti, ali ih ipak određuju). No, prošlost je prošlost, ona je sadržana u meni, a ne ja u njoj, ne treba živjeti u prošlosti, iako je dobro katkad se prisjetiti nekih stvari.. No, sad je vrijeme za neke nove putove, nova iskustva, uspjehe i neuspjehe.. Za sve ono što će ubuduće činiti mene kao osobu.
Jer, na određen način, svaki trenutak koji proživimo djelić je nas samih, našeg života.. I zbog toga, svaki taj trenutak na određen način sudjeluje u mijenjanju, daljnoj izradi čovjeka kao osobe. I onda, ta potraga za samim sobom na neki način nikada ne prestaje..