< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Koliko vam se često dogodi da od sitnih svakodnevnih stvari odlutate u glavi do Hegelove dijalektike? Da vas u jednom nedjeljnom šopingu stegne pola marksizma? U jednom gledanju dnevnika napad antiglobalističkih i neoimperijalističkih teorija?

Ako su vas ove prve rečenice zavele na daljnje čitanje, molim vas odmah odustanite – ovo nikako neće biti tako ozbiljan blog. Ovo je blog koji će filozofirati o malim, svakodnevnim stvarima, bićima i pojavama. Neće to činiti nikako sustavno, metodički – već više kroz igru i slobodno strujanje misli.

Kako je najljepše filozofirati u dvoje, troje i tako dalje… – sve vaše komentare, antiteze i sinteze rado iščekujem!

Linkovi

...a za intimne rasprave

filozblogija@gmail.com

16.06.2006., petak

ODA RADOSTI

Često se može pročitati kako je neka slavna žena izjavila da joj je najveća sreća u životu bila rođenje njenog djeteta, a to će vam isto, najvjerojatnije, reći vaše majke. Zapravo, većina će majki kao događaj života navesti trenutak našeg dolaska na svijet. A to, uslijed silnog ponavljanja, može zvučati poprilično otrcano.

Eto, sad slijedi jedan otrcani tekst. I uz svu svijest o ponavljanju i prežvakavanju teme, Filozblogija mu se ne može oduprijeti. Tako je to s majčinstvom – koliko god je prežvakana tema, sve majke uvijek s radošću otkrivaju toplu vodu, neke pričom, a ja, evo, ovim mojim blogom. Teško je pronaći riječi koje mogu opisati tu sreću, a i sreća se čini skromnom riječju s obzirom na sve osjećaje koji su upleteni – ushit, blaženstvo, olakšanje, zahvalnost, snaga…Kad pogledate svoje mladunče, ili, izravnije, u ovom mom slučaju, mladunčad - onako gole, krhke, čujete njihov prvi plač i primite ih na prsa, onda se počne događati nešto što još niste okusili (ako niste, ne?:-) – pretvarate se u pravu životinju. Svi oni tekstovi od ranije, lamentiranja o bliskosti nas sa životinjama, smislu života i tako dalje, dobivaju svoj empirijski odgovor. Majka više nije racionalno ljudsko biće, ona se povezuje s prirodom, osjeća svoju ulogu u evolucijskom lancu. Za nju sad postoji samo jedna misija: zaštiti mladunče! Život se vrti oko jedne točke, ili dvije, triJ i sva ostala pitanja postaju sporedna; svi problemi i sve muke koje su se donedavno činile bitne i velike postaju smiješne. Gledam svoju djecu kako dišu i rastu i osjećam život kako pulsira kao nikada ranije. Osjećam snagu koja može brda micati; ne moram spavati, mogu se dići u noći bezbroj puta, mijenjati pelene svakih pola sata, hraniti ih kad god požele, sve mogu – radi njih. Forest Gump nije patetično smeće od filma – suosjećam s tom fiktivnom majkom, i ne samo to. Suosjećam sa svim majkama. Život je dobio novu dimenziju, neopisivo ljudsku, i, ujedno, toliko blisku s prirodom. Zamišljam sve te ljude koji su mi bili mrski – bliske i daleke, poznate samo iz novina ili televizije i jasno mi je da su svi oni bili te buhtle koje su bespomoćno tražile zagrljaj i toplo utočište svoje majke i cijelo čovječanstvo je puno lakše voljeti i razumjeti zahvaljujući ovo dvoje smotuljaka.
Teško je izbjeći patetiku pišući na ovu temu. Emocije u igri jesu one čiste, osnovne i svaki njihov opis vodi u zamku patetičnosti – »kako ja volim svoju djecu«. Strašno patetično i strašno istinito, nema pomoći!

Uz sve to rađa se još jedna svijest, a ta je o novom životu kao svom životu. Tražite svoje crte lica, svoj pogled – nešto što pripada vama jer ste ta bića nosili u sebi devet mjeseci, ali, usprkos sličnostima, shvaćate da su oni sasvim svoji. Na kraju vas ta spoznaja iz nekog neobjašnjivog razloga veseli i umiruje. Osjećate kako ste maleni u usporedbi sa velikom prirodom i taj osjećaj vlastite ništavnosti, paradoksalno, naslađuje poput nekakvog komplimenta vašem egu. Svijet je sada savršeno mjesto za mene, koliko god nesavršen bio…