22.01.2006., nedjelja

ENGLESKI PACIJENT Većina se ljudi može nekako ukalupiti – reći ćemo da su ovakvi ili onakvi. Netko će vam početi tračati, a vi ćete reći – »Da, znam taj tip ljudi …«. Ali, ima i onih s kojima to teško izvedivo, a takav je i on – moj engleski pacijent. Koliko god poseban, moj engleski prijatelj, nazovimo ga sad Trevor, ima jednu crtu koja se poput obrasca pojavljuje na Otoku, a vezana je uz pitanje braka. Trevora poznam već nekoliko godina. Viđam ga rijetko, ali mi je uvijek drago vidjeti to biće siraste puti, dječje žute kose i prozirnih očiju. Zadnji put kad smo se vidjeli, uspjeli smo popiti koju više pa je Trevor zaboravio stroga pravila engleske etikete te se usudio dirnuti u moju intimu. Duže od pola sata sam mu morala objašnjavati zašto sam se udala. Niti jedan mu razlog nije bio dovoljno dobar. Drugim riječima – malo je davio. Njemu je negdje oko 35, meni 27. Za njega sam ja premlada počinila ionako apsurdan čin. Kako bih mu predočila »pritisak« pitanja – okrenula sam ga. Pitala sam ga:»Dobro Trevore, zamisli da ja tebe pola sata gnjavim zašto se ti ne ženiš?« Moj je engleski prijatelj jedva dočekao ovo pitanje koje neženje/neudavače našeg podneblja uglavnom ŽIVCIRA. Onako zajapuren, nakon silnih protuargumenata, uzrujano je poentirao:»Čovjek se rađa sam i umire sam!« Apsurd situacije: Njegova je djevojka (dugogodišnja) stajala pokraj njega cijelo vrijeme i bezizražajno pratila našu raspravu. Epilog priče »Čovjek se rađa sam i umire sam«: Mjesec dana kasnije, u Austriji počinje izlaziti Dylan Dog. Entuzijastično kupujem prvih nekoliko brojeva. U jednom od njih je i priča o ocu – psihopati koji spaljuje svoju četveročlanu obitelj. Moj osmijeh i konačni (doduše, osobni) trijumf one debate izvlači sličica na kojoj otac palikuća, sjedi na fotelji bandijevski raširenih nogu, niz tri dana staru bradu cijedi mu se pivo, te poluspuštenih kapaka progovara:»Jeder Mensch wird allein geboren und stirbt allein. « Ova strašna rečenica ima sebi suprotnu, koja nam, gle ironije, dolazi iz Engleske – »No man is an island«. Napisao ju je jedan od njihovih meni najdražih pjesnika – John Donne, najpoznatiji predstavnik takozvanih metafizičara. Ako Donne, kao što je vjerovao, odnekud vidi što se na njegovom otoku događa mora da je strašno ljut:-)

- 22:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak

THE CRACK-UP U srednjoškolskoj bahatosti i osjećaju općeg sveznanja često sam znala pljuvati po američkoj kulturi. Onda, puno kasnije, zadesila me ta sreća da se moram sustavno pozabaviti američkom književnošću. To je bilo jedno od najljepših otkrića Amerike, ili osobnih otkrića uopće. Otvorilo se tisuću prozora i upoznala sam svijet na tisuću načina. Jedan od tih prozora otvorio je i F.S. Fitzgerald. Upoznao me s jednom idejom koju nisam imala osviještenu - idejom da čovjek istovremeno osjeća dvije suprotne stvari i pritom funkcionira sasvim normalno. Zvuči jednostavno! Oni kojima se to događa znaju da li je ili nije. Priča koji slijedi govori o tome. »Što je emancipacija? Što je feminizam? Vrag će ga znati. Ni samoprozvane feministice više ne znaju. Razvio se u nekoliko faza. Najbolja je bila ona početna kad smo si izborile pravo glasa. Trebalo je nastaviti tim smjerom. Sad me uvjeravaju da sam žena samo jer imam takav spolni organ (spol), a sve ostalo je konstrukt (rod). Ja se držim one izvorne ideje – ne pušem na hladno. Meni treba pravo glasa, jednaka plaća i tako dalje. Ovo ostalo su intelektualne floskule koje se empirijski ne mogu dokazati pa me ni ne zanimaju. Kako god bilo, bitni su principi. Ako stojite u jednom redu, onda ga se i držite, a ne kao moja prijateljica… Ta je žena hodajući ridikul. Tip osobe koja sama sebi skače u usta. Svaki put kad onako pametno, s visoka nešto kaže – uputim joj oštri pogled i nasmijem joj se u brk. Prije točno deset godina mahala je s ovom mišlju:»Nikada se neću udati.« Taj ju je stav dugo držao. Jedan ju je bivši dečko upitao: »Kako misliš takva naći muža?« (Pod tim sigurno nije mislio na to što nije znala kuhati, peglati, spremati i što joj je stan imao jedan poprilično junkie-look, nego na njeno hiper/ultra/turbo liberalne stavove). Malo se našla šokirana – »Pa ja se ne želim udati!« - odgovorila mu je, pomalo uvrijeđena jer mu je takvo što palo na pamet. Mjesec dana kasnije, veza je pukla. Njemu ona nije ulijevala dovoljno sigurnosti, njoj su njegove potrebe bile poprilično čudne. »Pa tek mu je 25.« - mislila je. Prije malo više od dvije godine njen se radikalni antibračni stav smekšao i sveo na ovo:»Nikada neću praviti velike svatove i nikada neću promijeniti svoje prezime.«. Svatovi su joj bili sve samo ne mali. Pravi veliki slavonski svatovi – sa cijelim popratnim dekorom – tamburašima, Thompsonom, govorima, molitvom prije večere…A prezime, pretpostavljate, nije samo njeno već je, onako kompromisno, dodala i muževljevo. Dosta tužno. Nekako, žalite čovjeka kojega je snašla sudbina po kojoj je toliko pljuvao. Ali, s druge pak strane, ne izgleda ona nesretno, ne kao netko tko je pregazio ideale. Možda ju je muž zatravio – svašta oni znaju učiniti od žena. Kako bilo, nek' joj je sa srećom. Ja ću po svome, ona je po svome. Malo smo se udaljile. Prestala me zvati, i mislim da se malo stidi preda mnom jer sam previše znala, potisnula me u zapećak svog novog građanskog života. Misli da me se riješila, ali ja svoje prijateljice ne zaboravljam! Pogotovo ne kad su mi bile tako drage poput nje. Neću odustati od nje, pa netko će trebati djeci imena odabrati, kumove… Puno je još prilika da si vrati obraz i moje prijateljstvo! Hm, hm – ako ga još uopće želi…«

- 15:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #