16.11.2005., srijeda

Naslov se nalazi u trećem odlomku »Svako umovanje treba započeti osjetilima, kaže Baader«, kaže Hamvas. Hamvas je nekim ljudima gotovo pa najdraži pisac. Iako ih ne osuđujem odmah zbog toga (!), propitujem njihove razloge. Za vas koji ga niste nikada držali u rukama, i pitate se o kome je riječ izdvojit ću jedan citat jer ne postoji niti jedna razrađena stranica (na meni razumljivom jeziku) o ovoj impozantnoj ličnosti na velikoj nam Mreži informacija – a i vjerujem da će citat biti dostatan. Dakle: »Hladno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa do nespretno isprobavanje kako bi on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj! Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca.« Iako bi vam se ovo mogao činiti kao prigodan uvod u jedan snobovski, nadobudno-estetski tekst, on zaista to ne želi biti. Dapače, otići ću čak korak dalje i pretenciozno mu nadjenuti naslov MANIFEST PROTIV OSJETILNOG SNOBIZMA (problem je kad napišete takvu rečenice što ste odmah snob, ali o tom jednom drugom filozgodom…:). Obično, ljubitelji Hamvasa vole pričati o jelu. Vrate se s nekog putovanja i onda do zadnjeg detalja pričaju o izvjesnoj večeri koja se sastojala od neviđenog broja jela i sa zamarajućim detaljima opisuju što su te večeri stavljali u usta. Ova opskurna opsjednutost hranom i hranjenjem nije odlika isključivo »sljedbenika« velikoga pisca, mnogi koji nikada nisu ni čuli za njega vole činiti to isto – pogotovo ljudi na, gle čuda, Zapadu. Tamo nerijetko čujem rečenice poput ove: »Kod njih nam je bilo super, napravili su tako fantastičnu večeru.« I onda opet slijede detalji – što se kuhalo, što se pilo, što je bilo predjelo, što je bio desert, koje boje je bio desert, otkuda je došao sir, otkuda meso. Nekim je ljudima glavni kriterij gostoprimstva hrana. Nije bitno da li su od srca dočekani, s ljubavlju – ako hrana nije bila dobra – sve je bilo uprazno! Postoji ona druga krajnost, ali se na kraju svede na isto, takozvane seljačine:»Kako sam se dobro natrpao/ kako smo se dobro nažderali/…«. I tako hrana uz svoj primarni smisao (da preživimo), ima i sekundarni (da uživamo) i tercijarni (da pričamo o tome kako smo uživali). Problem je kad tercijarni smisao počne oduzimati puno više vremena i energije od primarnog i sekundarnog. Možete reći da sam malo pretjerala, ali što smo stariji to je sve više ovakvih razgovora pa mi je teško reći počinje li nekim ljudima život u tridesetoj ili samo prazno preživanje! Čemu Hamvas na početku? Mislite li da sam tako drska da stavim takvu veličinu na početak kako bi kroz nju iskazala frustraciju čitavim jednim sojem ljudi (još jedna snobovska)? Baš naprotiv! Hamvas piše o vinu i hrani, piše s najvećim okom za detalj, piše kao vrhunski poznavalac vina, hrane i žena - za njega je Miles Raymond puki početnik! Ali fora je u tome da Hamvas ne piše o vinu! On piše o životu, o bogu i o smislu! Vino nije alfa i omega Filozofije vina – vino je samo prizma kroz koju Hamvas može pričati o Životu! To se da naslutiti već iz prve rečenice spomenutog djela:»Odlučio sam napisati molitvenik za ateiste.« Kao dijete sam često provodila ljeta u jednom malom selu u zapadnoj Hercegovini. Kako sam rasla na kupovnom kruhu i Evrokremu, domaći su mi kruh i maslo (ah srama!) smrdjeli pa su ti vrijedni ljudi svako jutro išli u, kako su oni zvali, polje u trgovinu jer »gradsko dite ne može jisti ovo naše domaće«…Sjećam se da nikada nisu previše pričali o hrani, a vjerujem da su jeli najfinije i najzdravije što se moglo.

- 19:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #