< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Koliko vam se često dogodi da od sitnih svakodnevnih stvari odlutate u glavi do Hegelove dijalektike? Da vas u jednom nedjeljnom šopingu stegne pola marksizma? U jednom gledanju dnevnika napad antiglobalističkih i neoimperijalističkih teorija?

Ako su vas ove prve rečenice zavele na daljnje čitanje, molim vas odmah odustanite – ovo nikako neće biti tako ozbiljan blog. Ovo je blog koji će filozofirati o malim, svakodnevnim stvarima, bićima i pojavama. Neće to činiti nikako sustavno, metodički – već više kroz igru i slobodno strujanje misli.

Kako je najljepše filozofirati u dvoje, troje i tako dalje… – sve vaše komentare, antiteze i sinteze rado iščekujem!

Linkovi

...a za intimne rasprave

filozblogija@gmail.com

14.01.2007., nedjelja

CRNI PETak

Eto, i filozblogiju je dopalo da napiše tih pet stvari koje blogosfera o njoj ne zna. Rockoholic je u biti prepoznala moju silnu želju za pisanjem i sveopći kaos ideja koje se bore za izlazak u zbiljnost virtualnog svijeta (ser-ser) pa stoga stoje zapretene, te joj dala mali poticaj. Zato - hvala Rockoholic!

Kojim redom? Što reći?

Uglavnom i ne pišem o sebi (osim onog najbitnijeg:-) pa bi toga trebalo biti na pretek. Jedno je jasno - ovih pet stvari u skladu s mojim (pre)kritičkim umom neće biti baš ružičaste:-)). Evo nasumičnog odabira:

1 Nomen est omen u mom slučaju zaista vrijedi. Jasna sam kao knjiga. Nemam skoro nikakvih tajni i nekakvih primisli. Ono što mislim govorim i ono što govorim mislim. U zadnje vrijeme učim da to nije uvijek dobro i da treba odgoditi misli i reakcije jer stvari često nisu kakvima se odmah čine. Ova osobina povlači za sobom niz srodnih: brzopleta sam i nestrpljiva, lako se naljutim, ali, nasreću, još laške odljućujem:-)

2 Volim mane i nepravilnosti. Ne volim savršeno uredne stanove (pogotovo ne ove nove koji nalikuju jedan drugom kao serijski proizvedeni auti), pravilne ljepote i apotekarski složene police. Volim žene s prošlošću i skandalozne muškarce:-)

3 Obooožavam vesele ljude. Fora je da su i najgori namćori veseli, a njih obožavam još više (to mi je maltene kriterij za prijateljstvo). Ne volim depresivce koji se samosažaljevaju i sebično su u stanju satima pričati o svojoj patnji (osim ako zaista nemaju pravo pokriće za takvo što - nekakvu boleštinu ili nešto slično). Kad mi zdrav čovjek na pitanje "kako si?" složi facu kao da pati svjetsku bol, najrađe bih mu dala šećerlemu:-)

4 Jedina gora stvar od narcizma mi je onaj u dvoje. Kad se dvoje pronađu i izoliraju od ostatka svijeta uživajući u "savršenstvu" onog drugog, i onda još skupa kontempliraju o tome:"Nu nas kako smo mi super, a oni drugi ovakvi ili onakvi...". Volim parove koji se druže i izmjenjuju ideje i pomažu drugima kojima je to potrebno...

5 Jako sam neodlučna. Nisam uvijek bila takva - to mi se nekako dogodilo s vremenom. Ranije sam se uvijek čudila ovakvim ljudima i nikako mi nije bilo jasno kako nisu mogli cijelu noć spavati radi pitanja putovati sutra negdje ili ne...Razlog ovakvoj neodlučnosti vidim u sudbinskoj važnosti koja se pridaje svakom koraku kojeg namjeravamo učiniti. To je loše, jako loše. Ali koliko je loše toliko i iracionalno pa treba vremena i energije kako bi se riješilo ove boljetice...

Eto, to sam bila ja, palicu predajem Hakerima:-)

17.11.2006., petak

O LJUTNJI I DRUGIM NEČISTIM SILAMA

Strašan primjer pružam: kao majka dvoje male djece ne možete pisati - tako se barem čini. U Jutarnjem sam prije nekoliko mjeseci pročitala kako je R. Carver imao muke s djecom i pisanjem pa je tako i nastala njegova omiljena forma - kratka priča. Mislim da je čovjek a) malo pretjerao ili b)imao jako zahtjevnu djecu. Mala djeca puno spavaju. Imam osjećaj da sad imam vremena više nego ikad. Ne moram ići na posao jer sam na tzv. porodiljnom dopustu. Ne moram se pretjerano brinuti oko dosadnih kućanskih poslova jer imam odličan izgovor - "tko će to stići uz dvoje djece...". U stvari, ništa ne moram raditi osim brinuti se za moje sinove - što nije lak posao, ali ne može se reći da nemam vremena (samo da napomenem da sam u ovih 7 mjeseci uspjela zaraditi i neke dodatne novce - "intelektualnim" radom, biti kuma na vjenčanju jednoj dragoj prijateljici, otići na par koncerata i jedan tulum - jupipi!) Zašto onda nisam pisala?
Čitajući postove sada imam osjećaj da su oni bili neka vrsta mog obračuna s njima - mojim prijateljicama i prijateljima (kako pompozno!!!). Gotovo je svaki post govorio o nekoj mani koja me je posebno smetala ili je bila posebno izražena kod neke od njih. Kad sa pisala o traču - napomenula sam kako tračajući druge govorimo najviše o sebi, a u jednom od postova dobila sam i sličan komentar - da zapravo pišem o sebi... (zvučim kao kakva srednjoškoljka - batajdontgivadem!!!).
Sad teško mogu reći da se ljutim na te moje prijateljice. Ovih sedam mjeseci s dečkima su bili čisti užitak velikim dijelom zahvaljujući njima. Uvijek je jedna od njih bila na raspolaganju i pomogla kad je trebalo. Prijateljice su dobile instrukcije iz pranja guza, presvlačenja pelena, nošenja beba okomito, nošenja beba vodoravno, riganja, bljuckanja, uspavljivanja i sličnih životno bitnih stvari, a ja neprocjenjivu pomoć na kojoj sam beskrajno zahvalna (velike riječi za velika djela:-)!
I gle mene sad - zrele i više se ne ljutim. Nikom više ništa ne zamjeram... Jearajt, kako kaže jedna moja draga prija - anglofiličarka, nažalost. Taj trenutak neće tako brzo doći. Skromno zaključujem kako je intelektualac nužno ljut. Ne zbog svojih prijateljica, nego zbog stanja stvari uopće zbog kojih jesmo kakvi jesmo.
No, isto tako, ako se stalno ljutim na nekoga radi nečega, mogu slobodno zaključiti kako sam ja savršena. Pljujem i na ovo. Najčešće sam ljuta na samu sebe i eto - spasila sam se od ove moguće osude. Ali, poznajem i takve koji se stalno ljute i nikad ne posumnjaju u vlasitu ispravnost. Sva sreća nema ih puno, a i ono malo što je bilo u mom kružoku - nestade (pregrešna sam za njihove standarde, avaj). No evo, ja pišem o krajnostima - stvarnost je najčešće nešto između (a svima onima koji tvrde kako ona ne postoji, kako je ona konstrukt i blablasranja neko treba prosuti mozak i sigurno će im se promijeniti mišljenje i neka mir bude s vama i #$%&####!!!!). Ili se stalno ljutimo il uopće ne. Prava sam teoretičarka. Svaka situacija zahtijeva posebno promišljanje - kejsstadis, ne...
Sumnjivi su mi i ljudi koji se nikada ne ljute. Tu se postavlja pitanje granice - gdje prestaje empatija i počinje rezignacija i obrnuto - odnosno, koliko se može reći da one prijateljice koje se nikada ne ljute to čine jer nas grešne skroz razumiju ili je to zato što im i nije previše stalo...Slobodno se može reći da i jedne i druge imaju pravo (teško je nekoga suditi jer mu nije preveć stalo), ali bi rado poručila ovim drugima da se steraju kad zovu na kave ili nešto slično, ne. Ovaj pasus možemo skratiti maksimom - ljuta sam, dakle stalo mi je (izlika moje majke što se cijeli život ljuti nešto na mene:-)
Za kraj, prisjećam se kako je Borges negdje napisao kako najviše mrzimo svoje prijatelje. Često sam se vraćala toj priči i opčinjeno buljila u tu rečenicu pokušavajući shvatiti njen tajni smisao. Iako je sve bilo jasno, ja još nisam bila svjesna te kristalne jasnoće. Naravno, najviše ih mrzimo i najviše volimo, ovaj drugi nenapisani dio mi je tada izmakao. Nekima je to jasno još u srednjoj školi, ali eto...uvijek sam bila malo usporena.
I sad, za kraj krajeva - a što ako griješim? Što ako je stanje stvari sasvim drugačije i ja koračam s krive strane ograde? Ljevičarski gledano, a i kršćanski bogme - treba se okaniti bilo kakvih sudova. S leve - jerbo nikad nisi u pravu jer pravice nema, s kršćanskog jerbo dobri ne sude... Ali, nema smisla da se borim - ljutnja je moj modus vivendi (malo latinštine radi dojma). Ja sam jedna vesela ljuta osoba i gotovo! A to pitanje - o Velikoj zabludi - ostaje mi samo da vjerujem. Kao što je Auster negdje napisao - "Postoje dva tima dobri i loši momci. I ja jednostavno znam da pripadam dobrim dečkima..."(parafraza po sjećanju), a ja ću jednostavno vjerovati u to...

16.06.2006., petak

ODA RADOSTI

Često se može pročitati kako je neka slavna žena izjavila da joj je najveća sreća u životu bila rođenje njenog djeteta, a to će vam isto, najvjerojatnije, reći vaše majke. Zapravo, većina će majki kao događaj života navesti trenutak našeg dolaska na svijet. A to, uslijed silnog ponavljanja, može zvučati poprilično otrcano.

Eto, sad slijedi jedan otrcani tekst. I uz svu svijest o ponavljanju i prežvakavanju teme, Filozblogija mu se ne može oduprijeti. Tako je to s majčinstvom – koliko god je prežvakana tema, sve majke uvijek s radošću otkrivaju toplu vodu, neke pričom, a ja, evo, ovim mojim blogom. Teško je pronaći riječi koje mogu opisati tu sreću, a i sreća se čini skromnom riječju s obzirom na sve osjećaje koji su upleteni – ushit, blaženstvo, olakšanje, zahvalnost, snaga…Kad pogledate svoje mladunče, ili, izravnije, u ovom mom slučaju, mladunčad - onako gole, krhke, čujete njihov prvi plač i primite ih na prsa, onda se počne događati nešto što još niste okusili (ako niste, ne?:-) – pretvarate se u pravu životinju. Svi oni tekstovi od ranije, lamentiranja o bliskosti nas sa životinjama, smislu života i tako dalje, dobivaju svoj empirijski odgovor. Majka više nije racionalno ljudsko biće, ona se povezuje s prirodom, osjeća svoju ulogu u evolucijskom lancu. Za nju sad postoji samo jedna misija: zaštiti mladunče! Život se vrti oko jedne točke, ili dvije, triJ i sva ostala pitanja postaju sporedna; svi problemi i sve muke koje su se donedavno činile bitne i velike postaju smiješne. Gledam svoju djecu kako dišu i rastu i osjećam život kako pulsira kao nikada ranije. Osjećam snagu koja može brda micati; ne moram spavati, mogu se dići u noći bezbroj puta, mijenjati pelene svakih pola sata, hraniti ih kad god požele, sve mogu – radi njih. Forest Gump nije patetično smeće od filma – suosjećam s tom fiktivnom majkom, i ne samo to. Suosjećam sa svim majkama. Život je dobio novu dimenziju, neopisivo ljudsku, i, ujedno, toliko blisku s prirodom. Zamišljam sve te ljude koji su mi bili mrski – bliske i daleke, poznate samo iz novina ili televizije i jasno mi je da su svi oni bili te buhtle koje su bespomoćno tražile zagrljaj i toplo utočište svoje majke i cijelo čovječanstvo je puno lakše voljeti i razumjeti zahvaljujući ovo dvoje smotuljaka.
Teško je izbjeći patetiku pišući na ovu temu. Emocije u igri jesu one čiste, osnovne i svaki njihov opis vodi u zamku patetičnosti – »kako ja volim svoju djecu«. Strašno patetično i strašno istinito, nema pomoći!

Uz sve to rađa se još jedna svijest, a ta je o novom životu kao svom životu. Tražite svoje crte lica, svoj pogled – nešto što pripada vama jer ste ta bića nosili u sebi devet mjeseci, ali, usprkos sličnostima, shvaćate da su oni sasvim svoji. Na kraju vas ta spoznaja iz nekog neobjašnjivog razloga veseli i umiruje. Osjećate kako ste maleni u usporedbi sa velikom prirodom i taj osjećaj vlastite ništavnosti, paradoksalno, naslađuje poput nekakvog komplimenta vašem egu. Svijet je sada savršeno mjesto za mene, koliko god nesavršen bio…

04.04.2006., utorak

GROZE OD METAMORFOZE

Prije dvije tisuće godina, već ostarjeli Ovdije sjeda za svoj, vjerojatno, mramorni stol i piše Metamorfoze, ili, još vjerojatnije, ležećki, pljuckajući nehajno koštice boba nekog sočnog ne-GM grozda kakvih se danas blijedo sjećamo kao paradoksalno nejasno-intenzivnih okusa sretnoga djetinjstva. Ova knjiga ima tako znakoviti naslov, pogotovo s obzirom na svoj sadržaj – nastanak i stvaranje svijeta.

Još je davno prije Ovidija, ispod sjene mediteranskih maslinika jedan mudri, pomalo mračni, stari Grk ustvrdio kako samo mijena stalna jest. I zato se ne smijem čuditi. A ja se svejedno čudim. Čudim, ljutim i odljućujem. Čemu, pitate se (ili vjerojatno uopće ne;-). Pa mijeni, mijeni mojih prijateljica, mijeni žena koja potvrđuje teorije koje korijene vuku od Filozofa koji ženu smatra slučajno spriječenim muškarcem, preko Svetog Tome Akvinskog koji nam govori o pasivnoj moći kao biti žene, Basare i njegove groteskne verzije Žene kao praznine koja se u vanjskom svijetu ispoljava prazninom njezina spolna organa, a za nadopuniti ovu plejadu mizogina dovoljno je sjetiti se utjecajnih mislilaca modernog doba – psihoanalitičara Freuda i njegovih sljedbenika.

Kakav antifeministički tekst, pomislit ćete (ili ne?;-) i bit ćete u pravu, ili gotovo skoro u pravu. Dakle poticaj na pisanje ovog elegičnog eseja (šmrc, šmrc) dolazi iz duboke frustracije vlastitom ženskom vrstom i njenom opjevanom nestalnošću.

Svaki put me iznenadi kako se neke moje prijateljice i poznanice s kojima se družim po inerciji i odgojno mi usađenoj pristojnosti (maska za konformizam) izmijene pred publikom. Ponekad (i najčešće), za publiku je dovoljan samo jedan muškarac. Pametna ženska odjednom se počinje pretjerano hihotati, biti jako (jače) pametna, ismijavati nekoga drugog ili, u drugoj varijanti – ako joj se ne poklanja dovoljno pažnje – biti krajnje zlovoljna, šutljiva i cijelo njeno biće čeka ono famozno pitanje naivčina i naivki: »A što ti je?«, »Jesi li dobro?«. I onda, najednom, cijela bujica rečenica koje počinju s: »Ma ok sam ja (samo sam čekala da neko primijeti moju egzistenciju i sad mi je odmah bolje, uf!)…………………………..«

Sad mi nedostaje velika količina znanja iz psihijatrije, psihologije i antropologije i sličnih znanosti koje bi mi objasnile te mehanizme. Ovako samo nagađam, razvijam teorije o podsvjesnom kao ženama dominantnom, razmišljam o životinjama i njihovim mehanizmima podražaja i reakcija. Pitam se koliko sam nepravedna i koliko se zapravo i muška bića izmijene kad je veći broj ljudi prisutan i koliko smo još zapravo svi skupa ono pleme blisko majmunu koje se stotinjak (ili duplo?) tisuća godina potucalo u svom primitivnom obliku po netaknutoj prirodi naše planete. Odnosno, konkretno, koliko smo mi žene, kad muškarcima prikazujemo svoje groteskne osobine u nekom naglašenom izdanju, poput majmunica koje partnerima pokazuju svoje žarko crvene stražnjice kako bi privukle njihovu pažnju…

Osim ovog antropološkog čitanja problema, pada mi na pamet i neka vrsta »književne dijagnostike«. Prisjećam se Kafkinog kukca iz omiljenog štiva mnogih srednjoškolaca. U Preobražaju je situacija obrnuta od ove o kojoj pišem. Dok je u Kafke društvo obilježeno kao bolesno jer je pojedinac drugačiji, a društvo ga ne prihvaća, u ovoj mojoj frustraciji pojedinac je bolestan jer ne prihvaća društvo kakvo jest, već očekuje svojevrsnu izmjenu odnosa društva prema sebi.

Ovakve će knjige mnogim ženama (djevojkama) o kojima je riječ ići u prilog. Stalno su posebne i izdvojene od društva i društvo ne shvaća njihovu bit. Kao rezultat toga, one se uzjogune te na ovaj ili onaj način daju društvu do znanja da je njihova egzistencija pomaknuta, posebna, i metodom pokušaja i pogrešaka nailaze na društvo koje će tu posebnost prepoznati i prihvatiti. Kad ugledam takve mehanizme u neke srednjoškolke, to mi je, u najmanju ruku, poznato i očekivano. Još se uvijek traži i njeno ponašanje je primjereno njenim godinama. Ali, u već zrelih žena ovakvo mi ponašanje izaziva ljutnju ili sažaljenje (ovisi koliko mi je stalo do njih). Ponekad me takvo ponašanje toliko iznervira da se prestanem družiti s takvim ženama jer na koncu shvatim da ne znam ni tko su one niti s kim se ja zapravo družim (tko je prava ličnost – dr Jekyl ili Mr Hyde?).

Na kraju ovog posta (koji bi kao i mnogi prijašnji mogao još potrajati, ali vrijeme i prostor ne dozvoljavaju) prisjećam se serije koju nisam nikad pogledala, ali moj brat je, dovoljno puta (možda samo jednom) da upamti jednu rečenicu koju često zna citirati. Serija je Jack and Jill, a rečenica glasi: »Buddies over babes«. Nekako mi se čini, kad dođemo do stupnja »Friends over bodies«, da će cijeli svijet doći na svoje mjesto. Ali do tada, još dug je i dalek put…

***(Sinoć, nakon što sam malo ostavila tekst, u krevetu razmišljam kako sam u najboljem slučaju nepravedna, a u nešto gorem – površna. Ovdje je opisano više vrsta preobražaja kojima je jedini zajednički nazivnik to što su preobražaji. Neke se žene mijenjaju ovisno tko je ispred, nekima je dovoljno da je bilo tko ispred, a neke samo pred muškarcima. A, u krajnjoj liniji, promjene muškića u društvima žena su romani u nastavcima…Kako bilo, svaki ovaj fenomen zahtijeva posebnu analizu i korijeni su mu, vjerujem, drugačiji…)

09.03.2006., četvrtak

O PODRIJETLU SNOBOVA

Tko su snobovi i kako ih prepoznati? Prije sam mislila kako im piše na čelu, da bih s vremenom shvatila kako je snobovština vrlo perfidna stvar kojoj mimikrija nije nimalo strana tako da se može skrivati iza likova čija vas osobnost u prvi mah natjera da pomislite na svetog Franju Asiškog. Još je gore, naravno, kad taj nedragi obrazac ponašanja prepoznate u nekome bližnjem te, pogotovo, kad vam se izbelji iz ogledala… No, danas ćemo se baviti nekim općenitijim stvarima vezanim uz ovu zlu pojavu…

Zbunjujuće kod pojma snobizma je njegovo paradoksalno podrijetlo. Naziv SINE NOBILITATE prpošni su mladi aristokrati, polaznici elitne (još jedna snobovska formulacija) škole Eton, stavljali na ormariće svojih kolega koji su imali sreće imati novaca (što im je omogućilo ulazak u takvu školu) i nesreće – nemati »plemenito« podrijetlo.
Ovo plemenito u meni izaziva veliku pomutnju. Što stoji iza tog naziva plemenito? Nečiji je čukundjeda silovao malo više seoskih djeva, pokorio nešto više slobodnjaka, orobio komad više zemlje, čuvao to blago kroz generacije predstavljajući se kao drugačiji i bolji (odnosno razvijao običaje koji će ga razlikovati od plebsa – nosio drugačije halje, odlučio prihvatiti izum naših susjeda – vilicu i lijepo boc-boc, a ne nabadati nožem kao što je to činila raja…) kako bi očuvao poziciju moći i negdje nesvjesno s porivom da njegov prapotomak piše po ormarićima svojih kolega one riječi i još se više razmeće svojom drugačijom pozicijom, pozicijom moći…

U Engleskoj (i većini zapadnog svijeta) ovi su se pojmovi i odnosi toliko okamenili da je teško razmišljati drukčije. Pozove li kraljica nekoga na kavu, taj će netko njen poziv shvatiti kao najveću čast, možda će nekome to biti i događaj života, a da se uopće ne zapita tko je kraljica i zašto bi mu/njoj njen poziv nešto značio. Ljudi su prihvatili te izmišljene odnose ugleda i moći kao takve i usvojili nevidljivi jezik vladajućih struktura kao nešto prirodno i istinito samo po sebi.

Ovo je samo pahuljica na vršku sante leda. Moglo bi se o temi snobizma pisati u nedogled jer inspiracije, odnosno materijala ima dovoljno (pogotovo u ovoj našoj državici), mjesta, međutim, i vremena trenutno ne. Kad pogledam prostorno-vremenske koordinate moga rođenja i odrastanja, mogu samo zahvaljivati sudbini na komunističko-kršćanskom okruženju koje nas je koliko-toliko učilo bratstvu i jednakosti svih ljudi (mada, ikonografija i stvarnost iza ovih ideologija uopće nije tako benigna, ali o tome jednom drugom blogoprilikom:-)...

22.01.2006., nedjelja

ENGLESKI PACIJENT

Većina se ljudi može nekako ukalupiti – reći ćemo da su ovakvi ili onakvi. Netko će vam početi tračati, a vi ćete reći – »Da, znam taj tip ljudi …«. Ali, ima i onih s kojima to teško izvedivo, a takav je i on – moj engleski pacijent. Koliko god poseban, moj engleski prijatelj, nazovimo ga sad Trevor, ima jednu crtu koja se poput obrasca pojavljuje na Otoku, a vezana je uz pitanje braka.

Trevora poznam već nekoliko godina. Viđam ga rijetko, ali mi je uvijek drago vidjeti to biće siraste puti, dječje žute kose i prozirnih očiju. Zadnji put kad smo se vidjeli, uspjeli smo popiti koju više pa je Trevor zaboravio stroga pravila engleske etikete te se usudio dirnuti u moju intimu. Duže od pola sata sam mu morala objašnjavati zašto sam se udala. Niti jedan mu razlog nije bio dovoljno dobar. Drugim riječima – malo je davio. Njemu je negdje oko 35, meni 27. Za njega sam ja premlada počinila ionako apsurdan čin.

Kako bih mu predočila »pritisak« pitanja – okrenula sam ga. Pitala sam ga:»Dobro Trevore, zamisli da ja tebe pola sata gnjavim zašto se ti ne ženiš?« Moj je engleski prijatelj jedva dočekao ovo pitanje koje neženje/neudavače našeg podneblja uglavnom ŽIVCIRA. Onako zajapuren, nakon silnih protuargumenata, uzrujano je poentirao:»Čovjek se rađa sam i umire sam!«

Apsurd situacije: Njegova je djevojka (dugogodišnja) stajala pokraj njega cijelo vrijeme i bezizražajno pratila našu raspravu.

Epilog priče »Čovjek se rađa sam i umire sam«:
Mjesec dana kasnije, u Austriji počinje izlaziti Dylan Dog. Entuzijastično kupujem prvih nekoliko brojeva. U jednom od njih je i priča o ocu – psihopati koji spaljuje svoju četveročlanu obitelj. Moj osmijeh i konačni (doduše, osobni) trijumf one debate izvlači sličica na kojoj otac palikuća, sjedi na fotelji bandijevski raširenih nogu, niz tri dana staru bradu cijedi mu se pivo, te poluspuštenih kapaka progovara:»Jeder Mensch wird allein geboren und stirbt allein. «

Ova strašna rečenica ima sebi suprotnu, koja nam, gle ironije, dolazi iz Engleske – »No man is an island«. Napisao ju je jedan od njihovih meni najdražih pjesnika – John Donne, najpoznatiji predstavnik takozvanih metafizičara. Ako Donne, kao što je vjerovao, odnekud vidi što se na njegovom otoku događa mora da je strašno ljut:-)

16.01.2006., ponedjeljak

THE CRACK-UP

U srednjoškolskoj bahatosti i osjećaju općeg sveznanja često sam znala pljuvati po američkoj kulturi. Onda, puno kasnije, zadesila me ta sreća da se moram sustavno pozabaviti američkom književnošću. To je bilo jedno od najljepših otkrića Amerike, ili osobnih otkrića uopće. Otvorilo se tisuću prozora i upoznala sam svijet na tisuću načina.

Jedan od tih prozora otvorio je i F.S. Fitzgerald. Upoznao me s jednom idejom koju nisam imala osviještenu - idejom da čovjek istovremeno osjeća dvije suprotne stvari i pritom funkcionira sasvim normalno. Zvuči jednostavno! Oni kojima se to događa znaju da li je ili nije. Priča koji slijedi govori o tome.

»Što je emancipacija? Što je feminizam? Vrag će ga znati. Ni samoprozvane feministice više ne znaju. Razvio se u nekoliko faza. Najbolja je bila ona početna kad smo si izborile pravo glasa. Trebalo je nastaviti tim smjerom. Sad me uvjeravaju da sam žena samo jer imam takav spolni organ (spol), a sve ostalo je konstrukt (rod). Ja se držim one izvorne ideje – ne pušem na hladno. Meni treba pravo glasa, jednaka plaća i tako dalje. Ovo ostalo su intelektualne floskule koje se empirijski ne mogu dokazati pa me ni ne zanimaju. Kako god bilo, bitni su principi. Ako stojite u jednom redu, onda ga se i držite, a ne kao moja prijateljica…

Ta je žena hodajući ridikul. Tip osobe koja sama sebi skače u usta. Svaki put kad onako pametno, s visoka nešto kaže – uputim joj oštri pogled i nasmijem joj se u brk. Prije točno deset godina mahala je s ovom mišlju:»Nikada se neću udati.« Taj ju je stav dugo držao. Jedan ju je bivši dečko upitao: »Kako misliš takva naći muža?« (Pod tim sigurno nije mislio na to što nije znala kuhati, peglati, spremati i što joj je stan imao jedan poprilično junkie-look, nego na njeno hiper/ultra/turbo liberalne stavove). Malo se našla šokirana – »Pa ja se ne želim udati!« - odgovorila mu je, pomalo uvrijeđena jer mu je takvo što palo na pamet. Mjesec dana kasnije, veza je pukla. Njemu ona nije ulijevala dovoljno sigurnosti, njoj su njegove potrebe bile poprilično čudne. »Pa tek mu je 25.« - mislila je.

Prije malo više od dvije godine njen se radikalni antibračni stav smekšao i sveo na ovo:»Nikada neću praviti velike svatove i nikada neću promijeniti svoje prezime.«.

Svatovi su joj bili sve samo ne mali. Pravi veliki slavonski svatovi – sa cijelim popratnim dekorom – tamburašima, Thompsonom, govorima, molitvom prije večere…A prezime, pretpostavljate, nije samo njeno već je, onako kompromisno, dodala i muževljevo.

Dosta tužno. Nekako, žalite čovjeka kojega je snašla sudbina po kojoj je toliko pljuvao. Ali, s druge pak strane, ne izgleda ona nesretno, ne kao netko tko je pregazio ideale. Možda ju je muž zatravio – svašta oni znaju učiniti od žena.

Kako bilo, nek' joj je sa srećom. Ja ću po svome, ona je po svome. Malo smo se udaljile. Prestala me zvati, i mislim da se malo stidi preda mnom jer sam previše znala, potisnula me u zapećak svog novog građanskog života. Misli da me se riješila, ali ja svoje prijateljice ne zaboravljam! Pogotovo ne kad su mi bile tako drage poput nje. Neću odustati od nje, pa netko će trebati djeci imena odabrati, kumove… Puno je još prilika da si vrati obraz i moje prijateljstvo!

Hm, hm – ako ga još uopće želi…«

14.12.2005., srijeda

METABLOG (iliti o ljubavi, generalizacijama i drugim blogopojavama)

»Ljubav i filozofija, kakve li to veze ima?« - pitat će se neki. Drugi će se lagano osmjehnuti, jer već znaju da jedno bez drugoga ne ide; kao što je zelena salata bez octa i ulja obična trava tako je i prosto umovanje bez ljubavi tek stvar nekog debatnog kluba. I sama nam grčka riječ filozofija govori kolika je to veza. Doslovan bi njezin prijevod bio: ljubav prema mudrosti.

Već nas etimologija riječi upućuje da za filozofiju mržnja nije plodan medij. U mržnji smo ograničeni, zatvoreni i skloni jednom viđenju stvari. Za filozofiju je potrebna širina vidokruga, ne stajanje na danim odgovorima već uvijek novo propitivanje mogućnosti.

I sama Filozblogija često upada u stupice konačnih odgovora – krajnjih sudova – tog velikog zla po filozofiju (da su svi tako razmišljali, vrijeme bi stalo…). Sva sreća pa je blog - ovako dijaloški osmišljen - pravi filozofski medij. Kad bi napisali knjigu ili objavili negdje neki članak, onda bi kritika morala pričekati da stigne do vas, i kad bi stigla, pitanje je u kakvom bi obliku ona bila i kakav bi bio njen ton. Ovako se glas nekog drugog čuje odmah, a taj glas vas tjera na daljnje razmišljanje (uz uvjet da ste otvoreni prema njemu) i tako vaša početna misao sazrijeva uz pomoć nečije druge...

Ti drugi su u zadnje vrijeme izvjesni Hure i Hmudek čiji je naslov bloga esencijalno filozofski. Njih dvojica upozoriše ubogu Filozblogiju kako je generalno loše govoriti o generalizacijama - loše. I moram im skinuti kapu, argumenti su im jaki i uvjerljivi i moje mišljenje se korigiralo…što se nekih stvari tiče;-). Priznat ću da možemo govoriti o nekom prosjeku kao takvom, iako se neću složiti s nekim njihovim generalijama, ali tu je temu prekrila prašina i mene danas muče neke moje, pomalo osobne generalije.

Trenutno nisam doma, a s obzirom da sam u nekakvom transferu, to doma, reklo bi se, tek trebam izgraditi. No, o ovome mjestu gdje jesam, na trulom zapadu, državi još trulijoj, postoji niz generalizacija. Jedna je od njih da je starosjedilački narod ove zemlje škrt. Analizirajući reklame, stječemo dojam da oni i sami pristaju na takav opis. Jedna tako glasi; Škrtost je super! I to je reklama! Umjesto opće poznate seks sells, ovdje vrijedi škrtost sells.

Danas sam išla s prijateljicom u omraženi mi šoping (to je za novi post – koliko mrzim ići u trgovine). Ona si je trebala kupiti hlače. Problem je u tome što se njeno tijelo mijenja, i to rapidno zahvaljujući jednom pomalo čudesnom, ali prekrasnom razlogu, koji možete pretpostaviti…:-) Nakon što smo par puta prošli sve police i pomislile kako broj 38 za trudnice a)ili ne postoji ili b)sve trudnice nose baš taj broj, konačno smo našli jednu jedinu trideset i osmicu koja joj je pristajala, ali…

ALI – hlače su imale jedan mali problemčić… (malo tautologije nije na odmet); iako je gore bila guma – onaj dio koji ide na trbuh, hlače su bile napravljene bez elastina – to znači da bi određena trudnica koja ih odluči kupiti trebala izgledati nekoliko mjeseci isto (što je nemoguće), ili bi te hlače neka br.36 trebala kupiti u zadnjim mjesecima, ili ih ova br.38 treba kupiti sada i nositi mjesec dana??? I dok smo s tugom vraćale hlače na policu, sjetila sam se nedavne rasprave o generalizacijama, i tužno se s prijom složila kako ovaj narod škrtari, čak i kad je o trudnicama riječ…

02.12.2005., petak

KSENOFILIJA

Kod nas je u Hrvatskoj čest fenomen da se ljudi plaše stranaca. Nekako, nitko ne može biti dobar i normalan kao jedan prosječan 'Rvat, i naravno katolik. »Ali što Filozblogija otkriva toplu vodu? Pa imamo Feral!« pomislit će moji dragi i rijetki čitatelji. I bit će u pravu! No, dragi čitatelji, moram vas upozoriti – čitat ćete danas nešto (urgh-argh) COMPLETELY DIFFERENT! Naime, ako socijalna pojava ksenofobije svakoj jedinki otvorena uma i duha ide na živce, onda bi i njena krajnost, po svojoj isključivosti, trebala biti jednako upitna. Nazovimo tu krajnost ksenofilijom.

Bit ću toliko slobodna da osim novog pojma skujem i njegovu definiciju:

KSENOFILIJA - pretjerana ljubav prema svemu stranom ili, općenito, ljubav prema nečem samo jer je strano.

Već uigrani čitatelj znade da sada slijedi jedan trač! Nismo tu da ukazujemo na globalne probleme univerzuma, nego da si olakšamo dušu. Daklen, da ovako svima – anonimno, a ne samo nekima – s imenom, otračamo drage nam prijatelje, odnosno, danas, prijateljice.

Ne znam da li uočavate kako mnogi pokazuju veću ljubaznost prema strancima. Mene ovaj problem prati od malena. Imala sam neku (ne)sreću da me je život često nosio izvan Lijepe naše, a ponekad i na malo duže vremena. Tamo sam se družila s djevojčicama/djevojkama svog uzrasta, podrijetlom iz tadašnje domaje i susjednih nam državica. Netko bi pomislio – posrećilo joj se, otvorili joj se horizonti! No, da nije bilo nekih drugih faktora (mog djeda genija;-), ne bi me ta putovanja ništa otvorila, već dapače. Naime, te su se djevojke redovno zaljubljivale u strance. Pogotovo ako su stranci bili Englezi ili Ameri.

Prolazile su godine. Njih je, moje prijateljice iz djetinjstva, prekrila paučina zaborava. Poslije bih, prisjećajući se njihove fiksacije, opravdala tu pojavu dječjom zaluđenošću američkim filmovima. Onda sam upisala fakultet, intelektualno pretenciozni. Tamo sam upoznala mnogo djevojaka koje su sebe doživljavale vrlo intelektualno, a moram priznati, imale su puno razloga tako se kategorizirati. Međutim, uza sav taj otvoreni duh, načitanost, finoću i kritički stav pojavila se i jedna pukotina koja me je pomalo, ne u prvi mah, zabezeknula. Primijetila sam onaj isti (urgh-argh) pattern kao i mnogo godina ranije. Ova je naša buduća intelektualna elita (neke su već sadašnja) patila od stranaca, jednako kao i one djevojčice od svojih dvanaest-trinaest godina. Nisu voljele izlaziti (jer – učiti se mora), ali ako bi došao koji stranac – tulum do pet ujutro – kakvo učenje, kakvi (urgh-argh) neardovi. I tako… godine prolaze, glupost ne jenjava. Mnoge nikada nisu ni imale dečke do li strance, a neke su se udale za stranca i sad žive na ovom (urgh-argh) awesome zapadu, te su tako vrlo mlade ispunile svoju misiju…(Kako je svaka generalizacija, odraz uskoga uma, ne želim da vjerni čitatelj pomisli da sve žene koje se udaju za stranca, ili hodaju sa istim spadaju u ovaj obrazac, samo one koje isključivo biraju strance.)

Nekada su žene iz naših krajeva pokazivale slabost prema nositeljima austrougarskih vojnih uniformi. Ta je uniforma predstavljala moć za koju su nerealizirane žene podsvjesno vjerovale da će ju i one posjedovati ako posjeduju onoga tko ih nosi. Meni se čini da ovaj obrazac nije zamro. Samo što je sada simboličnu konkretnost uniforme zamijenio jedan apstraktniji znak moći – jezik moćnog zapada, uglavnom i najviše taj (urgh-argh) ubiquitous English

25.11.2005., petak

ZLOČIN GADOSTI

Što je boja kože? Povijesno gledano mnogo toga – povod ratovima, ustancima, pokazatelj ljudske gluposti i uskogrudnosti. No, nažalost, ne treba ići daleko u povijest jer je ona i danas predmet rasprava, studija, psihičkih bolesti i borbi za ljudska prava. Ako nekoga ne volite samo zato što je crn, bijel ili žut vi ste rasist i točka. Glupi ste i trebate se sramiti – jasno kao dan! (Znam da je Mao Ce Tung rekao: »Nek' cvate tisuću cvjetova«, i moj djeda genije »Svak' ima svoje«, ali ne mogu si pomoći! Uf!).

Postoji nažalost jedan puno perfidniji "zločin" od boje kože. Ako nekog (automatski) ne volite jer mu je gen za pigment drugačiji od vašeg ipak će se u vašoj glavi probuditi puno kočnica koje će vas uputiti na to da suspregnete svoje antipatije, propitate vaše razloge i onda još jednom donesete prijeki sud. No, ako je u pitanju zločin gadosti teško ćemo mu se oduprijeti i po svoj prilici ćete formirati mišljenje bez puno susprezanja. Za razliku od rasne diskriminacije, malo nas tko uči da nije u redu diskriminirati ljude zbog izgleda. Možda jesu mama i tata, ali sustav je nekako zakazao, a i ako gledamo medije, oni nam govore baš suprotno! Tako smo svi mi danas pomalo estetisti. Ali moram primijetiti i pri tome ne želim nikoga uvrijediti, muški možda malo više nego žene. Kod njih postoji cijela povijest izjednačavanja dobrote, ljepote i istine – romantične klopke u koju su upadali mnogi filozofi, pjesnici, a nažalost i pjesnikinje (ovoj zadnjoj doduše skidam kapu!). Ovakva diskriminacija ne da nije prolazila nekažnjeno nego je čak diljem svijeta izazivala divljenje i odobravanje, pa stoga ne možemo kriviti ljude što tako razmišljaju!

Nikada neću zaboraviti jedno okupljanje. Bila sam na nekoj večeri u jednom većem društvu. Za stolom je sjedila i jedna djevojka, koju većina ljudi nije poznavala i ne sjećam se više preko koga je došla. Cura je bila dosta šutljiva i većinu vremena je samo promatrala što se događa. (Moram napomenuti da ju muškarci ne bi okarakterizirali kao nekog super komada.) Kad je cura otišla muška se ekipa odmah pobunila (blago rečeno) – »Tko je ta? Što je tako šutljiva? Baš je bez veze.« Onda ih je jedna cura zamolila da zamisle malo drugačiju situaciju – da je ova cura komad. Što bi bilo onda? Možete i sami zamisliti – »Kako je misteriozna! Što skriva? Tko zna što joj se dogodilo!… Eto - cura je bila kriva samo jer nije neka ljepotica. To je bio njen najgori zločin!

Priča o ljepoti, gadosti i gluposti ima na pretek. Ovaj prvi slučaj je pokazao glupost i uskogrudnost promatrača. Postoji i onaj drugi slučaj kad se (samo-prozvani) objekt promatranja pokaže glupljim (kakvog li eufemizma!):
Prije puno godina, kad sam bila još mlada i zelena, mislila da sam kul ako se kul oblačim i čitam kul literaturu, došla sam u kul grad kupila kul novine i sjela u kul kafić. Svi pogledi su bili prikovani za mene. »Ah, kako sam danas lijepa« onako glupa pomislih. Postalo je sumnjivo kad mi je konobar uputio smiješak koji nije ličio na »Mala, daš mi broj telefona?«. Nesigurno sam otišla do toaleta. Dočekalo me iznenađenje – iz zrcala me se cerio dimnjačar! Moje je lice bilo prekriveno olovom kul novina netom pristiglih iz tiska!

Sad mi je sve to skupa – kul, ljepota i ine budalaštine – naravno smiješno, ali bio je dugačak i dalek put do te spoznaje! Vjerojatno na tom prosvjetljenju treba zahvaliti malo i onom dimnjačaru što mi se onako lijepo izbeljio iz ogledala:)

16.11.2005., srijeda

Naslov se nalazi u trećem odlomku

»Svako umovanje treba započeti osjetilima, kaže Baader«, kaže Hamvas. Hamvas je nekim ljudima gotovo pa najdraži pisac. Iako ih ne osuđujem odmah zbog toga (!), propitujem njihove razloge. Za vas koji ga niste nikada držali u rukama, i pitate se o kome je riječ izdvojit ću jedan citat jer ne postoji niti jedna razrađena stranica (na meni razumljivom jeziku) o ovoj impozantnoj ličnosti na velikoj nam Mreži informacija – a i vjerujem da će citat biti dostatan. Dakle:

»Hladno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa do nespretno isprobavanje kako bi on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj! Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca

Iako bi vam se ovo mogao činiti kao prigodan uvod u jedan snobovski, nadobudno-estetski tekst, on zaista to ne želi biti. Dapače, otići ću čak korak dalje i pretenciozno mu nadjenuti naslov MANIFEST PROTIV OSJETILNOG SNOBIZMA (problem je kad napišete takvu rečenice što ste odmah snob, ali o tom jednom drugom filozgodom…:).

Obično, ljubitelji Hamvasa vole pričati o jelu. Vrate se s nekog putovanja i onda do zadnjeg detalja pričaju o izvjesnoj večeri koja se sastojala od neviđenog broja jela i sa zamarajućim detaljima opisuju što su te večeri stavljali u usta. Ova opskurna opsjednutost hranom i hranjenjem nije odlika isključivo »sljedbenika« velikoga pisca, mnogi koji nikada nisu ni čuli za njega vole činiti to isto – pogotovo ljudi na, gle čuda, Zapadu. Tamo nerijetko čujem rečenice poput ove: »Kod njih nam je bilo super, napravili su tako fantastičnu večeru.« I onda opet slijede detalji – što se kuhalo, što se pilo, što je bilo predjelo, što je bio desert, koje boje je bio desert, otkuda je došao sir, otkuda meso. Nekim je ljudima glavni kriterij gostoprimstva hrana. Nije bitno da li su od srca dočekani, s ljubavlju – ako hrana nije bila dobra – sve je bilo uprazno! Postoji ona druga krajnost, ali se na kraju svede na isto, takozvane seljačine:»Kako sam se dobro natrpao/ kako smo se dobro nažderali/…«. I tako hrana uz svoj primarni smisao (da preživimo), ima i sekundarni (da uživamo) i tercijarni (da pričamo o tome kako smo uživali). Problem je kad tercijarni smisao počne oduzimati puno više vremena i energije od primarnog i sekundarnog. Možete reći da sam malo pretjerala, ali što smo stariji to je sve više ovakvih razgovora pa mi je teško reći počinje li nekim ljudima život u tridesetoj ili samo prazno preživanje!

Čemu Hamvas na početku? Mislite li da sam tako drska da stavim takvu veličinu na početak kako bi kroz nju iskazala frustraciju čitavim jednim sojem ljudi (još jedna snobovska)? Baš naprotiv! Hamvas piše o vinu i hrani, piše s najvećim okom za detalj, piše kao vrhunski poznavalac vina, hrane i žena - za njega je Miles Raymond puki početnik!
Ali fora je u tome da Hamvas ne piše o vinu! On piše o životu, o bogu i o smislu! Vino nije alfa i omega Filozofije vina – vino je samo prizma kroz koju Hamvas može pričati o Životu!

To se da naslutiti već iz prve rečenice spomenutog djelaOdlučio sam napisati molitvenik za ateiste.«

Kao dijete sam često provodila ljeta u jednom malom selu u zapadnoj Hercegovini. Kako sam rasla na kupovnom kruhu i Evrokremu, domaći su mi kruh i maslo (ah srama!) smrdjeli pa su ti vrijedni ljudi svako jutro išli u, kako su oni zvali, polje u trgovinu jer »gradsko dite ne može jisti ovo naše domaće«…Sjećam se da nikada nisu previše pričali o hrani, a vjerujem da su jeli najfinije i najzdravije što se moglo.

06.11.2005., nedjelja

NEDJELA


Postoji li izlizanije teme kad su u pitanju dani u tjednu od one o nedjelji? Postoji li ofucanijeg motiva pop pjesmuljaka sumnjive kvalitete od onog o nedjelji? Dobro, postoje izuzetci – kao na primjer Tužna je nedjelja, stari mađarski šlager, djelo – ubojica, znakovito po svom utjecaju na povećanje broja samoubojstava – koja su se mahom događala, gle čuda, nedjeljom!

No ove uvodne riječi nisu tu da nas navedu na pomisao kako ćemo se baviti kvalitetom pop pjesama, niti lamentirati o nedjelji. Nedjelja je dan kad čovjek, ako je tome sklon, više razmišlja o bogu. Čovjek ne čini to jer u nekoj svetoj knjizi piše da treba, nego iz prirode stvari – kad čovjek ne radi (ne djela) onda ima više vremena za razmišljanje i za druženje i za razmišljanje kroz druženje (postoji li bolje mjesto za filozofiranje od onog među par ljudi?). Pri tom ne mislim na strogog djedicu s bradom kako ga je voljela prikazivati kršćanska umjetnost kroz stoljeća, nego o prisutnosti ili odsutnosti nekog višeg bića koje prožima sve stvari… Mene u zadnjih nekoliko godina dosta rastužuju mnogi moji prijatelji vjernici i nevjernici. Zašto i jedni i drugi? Odgovor je dosta jednostavan – vjernici zbog svog formalizma, a nevjernici zbog svog fanatizma. Ovi prvi su otkrivanje tople vode – ljudi koji idu u crkvu, džamiju ili gdje već, mole se bogu, ali u svakodnevnim stvarima ne pokazuju puno duhovnosti – druge stalno osuđuju i prosuđuju, često se ljute i rijetko se žrtvuju.
Ovi drugi su nešto manje tema razno raznih kvazi-filozofskih kuloara. To su ljudi koji decidirano ne vjeruju u boga i ne pokazuju nimalo razumijevanja za one koji to čine te im se često i izruguju. S obzirom na dozu njihove uvjerenosti možemo reći kako su veći fanatici od umjerenih vjernika – količina i agresija njihove nevjere može se izjednačiti s količinom i agresijom fanatičnih vjernika (dobro, ne mislim na ove aktualne krvavo fanatične – ali ako je vjerovati stručnjacima o religiji u pitanju to nema veze s njihovom vjerom). A i kod jednih i kod drugih kruna svega je taština koja izranja iz uvjerenosti kako su spoznali istinu.

Filozblogija je dobila kritiku da je didaktički orijentirana. Nadam se da me ovaj put moji vjerni i rijetki čitatelji neće takvom pronaći. Nisam imala namjeru nuditi odgovore na ova velika pitanja, nego samo malo tračati drage prijatelje kako bih si dala oduška, a i čuti što vi mislite o svemu. Kao što vidite, danas nije bilo linkova, ali bih ipak stavila samo jedan i to blog – zbog naslova – meni tako znakovitog za ovu temu. Ugodno druženje s prijateljima, obitelji i vlastitom dobrom voljom u ovom divnom jesenjem danu vam želim:)

04.11.2005., petak

UŽAS PRAZNINE FRIŽIDERA

Ovakav će vas naslov možda navesti na pomisao kako će vaše oči čitati jedan angažirani socijalni tekst o siromašnima, ali moram vas odmah razočarati - danas ćemo malo filozofirati o praznini – a praznina frižidera samo je jedan od fenomena praznine, za mene nekako znakovit. A zašto, o tome malo poslije…

Dakle, praznina. Zanimljivo je kako nam nešto čega nema može predstavljati punoću. Ustvari, ako prazninu definiramo kao prisutnost odsutnosti onda se ona može odnositi na bilo što – bilo što čega nema. Dakle punoooo toga.

Od svih silnih praznina, mene trenutno dosta zaokuplja praznina prostora koja nastane kad vam ode netko voljen i drag (može to biti zauvijek ili samo na par dana). Nevjerojatno je kako ta praznina ispuni prostor. Prostor u kojem ste neko vrijeme živjeli polusvjesno (kraj stvari ste prolazili nehajno, niste ih ni primjećivali), odjednom, zbog jednog takvog snažnog odsustva, postaje preprisutan - stvari vam počinju zapinjati za oči, i vi sve vidite – lampu, bocu, olovke, stol itd. Isto se dogodi sa zvukovima – zvukovi sa ceste koji vam prije uopće nisu smetali iz prostog razloga što ih zaista niste čuli sada su buka, i noću dok se komešate u krevetu koji vam je do jučer bio ugodan i topao, ona vam ne da spavati…Te još sto nevidljivih stvari, praznih značenja počinju drečati u odsustvu voljene osobe.

Ako ta praznina potraje neko duže vrijeme, onda se to najbolje (barem u mom slučaju) vidi na frižideru. Dok ste bili zajedno i činili stvari zajedno – punili ste frižider. Sami ga nećete toliko puniti, jer se hrana kvari - vi ju ne možete tom brzinom jesti, a nekako nemate ni toliko apetita kao kad jedete u društvu. Na koncu će u frižideru biti neki namaz i hrenovke (ako niste te sreće da ste iz Slavonije pa onda možda neka kobasica) te eventualno jedno jaje. Čest je prizor i malih zelenih pjega plijesni na tom namazu jer ste ga jednostavno zaboravili. I eto, prazan frižider, u njemu tek tri stvari – a tolika punina značenja.

Ovo je više za neku tugoblogiju, a ne filozblogiju – ali – od pamtivijeka je praznina filozofska tema pa smo joj morali odati dužno poštovanje. O njoj bi se moglo još puno reći i u kontekstu trača (u kontekstu seksa smo je već sreli), ali o tome nekom drugom filozgodom. Do tada – odsutnost praznine u vikendu vam želim:)

TRAČAJU ME - DAKLE POSTOJIM

Trač je jedno od najstarijih i najčešćih oblika širenja i dijeljenja informacija . Vijesti koje se njime prenose često su krive, trivijalne i osobne.

Hm, hm. Ako ovu parafraziranu definiciju trača pogledamo u okviru današnjih medija, izgleda da nam samo trač i ostaje. Svaki malo slušamo demante neke informacije, mediji pišu što god žele kako bi si povećali tiražu, te se ljudima trač servira kao povod nekom ratu – šuška se šuška da imaju nuklearno oružje – bum, bum!
S druge pak strane svih tih lažnih i iskrivljenih informacija nema ništa drugo. Ne postoji osim. Ako nečega nema na vijestima, u novinama ili na internetu – za nas tog nečeg zaista nema. Dakle maksima ovog našeg informatičkoga doba može biti – informiran sam o tome – to postoji.

To bi bila mala filozofska promišljanja o velikim pitanjima, a što je s onim malim, osobnim?
Neka se javi tko nikada nije tračao! Postoje li takvi ljudi? Poznajem jako puno ljudi, a takvih jako jako malo. Možda jednu ili dvije osobe. Moram Vam odmah reći da oni nisu normalni. Ovim ne mislim ništa loše. Baš naprotiv. Pomalo su čudni, prati ih glas da su geniji, a ja ne razumijem ni osnove onoga čime se bave pa uopće neću posumnjati u takve pretenciozne tračeve. U njihovom društvu mi je uvijek nekako neugodno, iako u njima nema gotovo nikakve zloće ili osude. Jednostavno mi je neugodno od te neke njihove nenametljive dobrote.

Ja sam se dugo vremena skamenjivala od trača. Činilo bi mi se kao da sudjelujem u nekom strašnom zločinu kad bi slušala neki trač, a znala sam imati noćne more kad bi svojoj jezičini dala oduška i puštala ju da galopira na nekoj neobaveznoj kavi. Ne znam što se dogodilo, ali s vremenom mi je to prestalo biti bitno. Ali shvatila sam neke stvari koje mi se čine bitne za trač.

Vrlo je bitno tračati bez emocija. Kad netko trača i u to unosi emocije djeluje kao da pati od te osobe koju trača. Tračanje je dobro kad je transparentno i autoironično. Dakle, nije loše početi priču sa – »Imam trač!!!« i pritom nabaciti najširi osmijeh koji imate i uz to neki šaljivi mig. Na taj je način patetika izbačena iz nadolazeće priče. Isto tako, ako se stalno trača jedna te ista osoba – to će toj osobi dati preveliku važnost (pričanjem o njoj već joj se daje…). Na koncu, ako vam je osoba koju tračate prijatelj, ne smijete naglašavati kako vi nju ili njega jako volite – »ali on je takav« jer ćete djelovati dosta neuvjerljivo i ono što će drugi čuti bit će »zavidim mu do zla boga« . I što god da tračate, to nikako ne smije biti neka tajna koju vam je netko izrekao u strogom povjerenju jer onda ste zaista nikogović i ne zaslužujete imati prijatelje.

Ima nas svakakvih, pa tako i egzibicionista. Oni će dati sve od sebe da se o njima priča. U krajnjoj će nuždi izmisliti neki trač o sebi samo da ne nestanu s tapeta ubogih kava. Takvi ljudi su možda nus- proizvod ove informatičke ere pa bi njihova maskima u skladu s maksimom naše ere mogla biti – Tračaju me – dakle jesam. A neki su ljudi opet jednostavno takvi i bez puno muke stalno će izazivati naše komentare dobre i loše, i onda ćemo govoriti o upečatljivim ličnostima. U svakom slučaju, ako tračate bit ćete i tračani – to je začarani krug kojemu nema kraja - zarazna društvena igra pri kojoj je najbitnije biti svjestan da dok govorimo o drugoj osobi, najviše zapravo pričamo o nama samima :)

03.11.2005., četvrtak

DOK ON HVČE ONA RAZMIŠLJA O PLATONU

Sve možemo gledati dijalektički – (sve je nečemu bilo razlogom), onda opet sve možemo gledati dekonstrukcionistički (svugdje možemo pronaći neke rupe – svakoj misli, rečenici ili pak djelu), ili pak možemo slobodno zaključiti kako je sve relativno (ode nam prvo i drugo gledanje u vodu, a ni treće nije sigurno…), te na još tisuću filozofskih načina promišljati stvari...

Kad kažem sve, onda zaista mislim sve. Počnimo na primjer od onoga od čega je sve počelo…ne riječi, nego seksa.

Koliko veze seks može imati s filozofijom? Odgovor je mnogostruk i jednostavan – puno, puno! Osim silnih suvremenih teorija koje su nam se uvukle u krevete te nam pokušavaju objasniti naš intiman čin, i stara je filozofija rado progovarala o toj temi. Tako i danas koristimo neke vrlo seksualne pojmove koji korijene vuku od tada, ali im se značenje s vremenom iskrivilo – tako na primjer pojam platonska ljubav koristimo kad želimo reći da se dvoje voli, ali ne tjelesno. Moramo pretpostaviti da između nas i starih Grka leže i tzv. mračni srednji vijek i sva ostala razdoblja poprilično konzervativna u odnosu na staru Grčku. Pojam je navodno prvi upotrijebio Marsilio Ficino u 15. stoljeću aludirajući na odnos Sokrata i njegovih učenika. Ficino nije morao raditi neka velika istraživanja kako bi došao do ove informacije – dovoljno mu je bilo pročitati Platonovu Gozbu – filozofsko djelo koje osim o lijepom i dobrom raspravlja o seksu. Na površinu te knjige izbija kako je seks s mladim naočitim muškarcima poželjan i preporučljiv – kao žena složila bih se s tom (u tom kontekstu) pederastom misli. S vremenom se značenje tog odnosa mijenja i odmiče se od onog tjelesnog dijela, a naglasak stavlja na razvijanje odnosa radi razvijanja lijepog i dobrog. I tako mi danas govorimo o Platonskoj vezi u nekom sasvim suprotnom značenju nego što je ona imala izvorno.

No, ako promislimo te prastare filozofske pojmove kao što su dobro (predmet etike) i lijepo (predmet estetike) vidjet ćemo da se oni s lakoćom mogu povezati sa seksom. Možemo reći kako je neki seks bio dobar jer je bio dobro izveden, a možemo raspravljati i o moralnosti nekog seksa, no isto tako možemo reći da nam je bilo lijepo. Na koncu, postoji niz teorija kako cijela umjetnost ustvari imitira seks je žudi za nastankom novog bića, te si umjetnik sam kao i žena i muškarac ponekim seksom omogućuje potencijalnu besmrtnost.

Filozofirajući dalje možemo pretpostaviti kako nakon vrhunskog užitka dolazi praznina (odsustvo vrhunske prisutnosti) – tada će se muškarac radije družiti sa svojom podsviješću (tj. hrkat će), a žena će ju popunjavati mislima o Platonu i svakodnevnom životu, činit će joj se kako je sve došlo na svoje mjesto i bit će nekako sklonija dijalektici nego dekonstrukciji. Mogli bi to stanje nazvati blaženom prazninom – vacuum benedictus.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se