petak, 26.04.2013.

la mome

Combien d'amour avais t'une personne dans leur vie.
Edith vas dire une. Pour elle c'etait Marcelle.
Na pitanja novinarke pred kraj života je Edith Piaf je poručila zanimljive stvari.
Na pitanje što bi savjetovala ženama rekla je ljubite, na pitanje što bi poručila djevojkama ponovila je ljubite, i na kraju je djeci također poručila da vole.
Gledate film i vidite jednu ljubav. Ljubav prema životu, prema muškarcu života kojem je doslovno Velika Edith skinula vlastitu kožu i potpuno mu se kao što u pravoj ljubavi to i treba biti, predala.
Imala je težak život. Režiser se osvrnuo samo jednom na progon novinara i publike i to po smrti Papa Lapleea čovjeka koji ju je doslovno maknuo sa ulica Pariza. No film je kako sam i na početku započeo samo i jedino priča o životu i ljubavi koju je izvrsno kroz pjesme interpretiro pariški Vrapčić.
Ovaj film bi također trebao biti prepoznatljiv svim Amerima koji nekako po defaultu od rođenja su inficirani američkim snom kao svetim gralom za kojim treba tragati te stoga bi trebali prepoznati jednu od osobu koja je samo svojim talentom to pronašla i ostvarila u životu.
Sasvim sigurno u ovo doba interneta želje za što bržim saznanjem činjenica moći ćete nakon što odgledate film i shvatiti njene pjesme koje su iako ih nije napisala opisivale ono što je proživljavala. Tako je Hymne a L'Amour posvećena nikad prežaljenoj ljubavi života Marcelu, a za kraj života ogroman hit "Non, je ne regrette rien" (1961) nakon mnogih životnih razočarenja dolazi kao zaslužena katarza.

... ili kada govori o trku kojeg srce proživljava kucajući ubrzano kada vidite svoju ljubav...

Meni osobno je, iako je to ako je Ona u pitanju deplasirano spominjati, jedna od najlješih (kad je njen repertoar u pitanju onda ne postoje lijepe pjesme već samo naj...).

Svi vi koji niste nikad govorili francuski ili tek počinjete shvatiti ćete nakon njenih pjesama poantu onog famoznog "r", koji je postao prepoznatljivim simbolom njenih chansona.
Oscar koji je dodijeljen glumici za najbolju žensku ulogu ove godine je malo je to nakon maestralne role reči samo zaslužen. Marion Cotillard je ako pogledate snimke prave Edith, nevjerojatno zarobila duh te sičušne i samo naizgled krhke žene. "Skinula" ju je fenomenalno a kad dodate tome i Oscar za ponajbolju filmsku šminku shvatiti ćete da je opet i tu AFI ove godine pogodila. Kretnje i nevjerojatna sličnost je naprosto zapanjujuća i zavodljiva koliko treba da vas majstor opsjene ili režiser filma dovede u stanje da ispred sebe na filmskom platnu imate stvarno sliku i priliku Edith Piaf.
Svakako ovaj film vam može ako se tako mogu izraziti, može poslužiti kao primjer zašto toliko naši pjevači žele u pariškoj L'Olympiai pjevati. Naravno svi žele dotaknuti nebo te koncertne dvorane koju je svojim nikad od pariške publike prežaljenim nastupima stavila Edith.
Ruke i oči. To su uz njen nevjerojatan glas njena legitimacija.

- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se