Lijepa večer sa još boljim, odličnim ali potresnim filmovima. Iako su oba koja sam gledao eksplozivna, po iznesenom materijalu ona su ponešto drugačijeg ritma, ali sa temama koje su u kino dvoranu izvabile podosta gledatelja. Osobno moj favorit dana i kandidat za najbolji film međunarodne konkurencije je film Burma VJ. Ovaj film jednako može se svrstati u kontroverzne filmove jer priča uzbudljivu, skoro triler priču o posljednjoj buni u zemlji sa najžešćom diktaturom na svijetu. Riječ je o Burmi koja je u međuvremenu pod dugogodišnjim diktatom generala promijenila ime u Miyanmar.
Prvo što mi pada na pamet kad je riječ o ovom filmu je da je rijetkost da se naiđe na ovakav biser, ali direkcija se potrudi svake godine pronaći takva dva, tri vanserijska filma. Filmove koji temom, dinamikom i prikazom iskaču od ostatka konkurencije.
Zadnji olfaktivni film sam gledao u Motovunu na interaktivnom programu, no jučer u centralnoj kino dvorani SC-a sam ostao zatečen koliko sam mogao namirisati strah i očaj preko filma burmanskih videoreportera DVB-a. Vjerujem da je ne samo u meni nego i u ostalim prisutnima film izazvao toliko osjećaja i ježenje kože na stvarne prikaze tog zločinačkog režima kao niti jedan film dosad na Dox-u.
Riječ je dakle o grupi ljudi koji su okupljeni oko naziva DVB (Democratic voice of Burma) ili nezavisnim reporterima iz Burme koji će svjedočiti ustanku ljudi 2008 godine predvođenim burmanskim budističkim svečenicima. Naime sve što je sveto će te godine bilo pogaženo. Jedina sila koju se vojska bojala jest ona budističkih svečenika. Oni koji su se uvijek zalagali za srednji put, zlatnu sredinu i miran način razrješavanja problema su u ogromnim brojevima pritisnuti patnjom svog naroda ustali i krenuli na ulice Rangoona. U impresumu su to nazvali ustankom, ja bih to nazvao ipak protestima koji su izrasli u općenarodni revolt opresiji.
Režiser nam niže događaje brzinom inače naviklom za neki triler. U vama kao gledatelju koji se suosjećate sa patnjom koju vidite na platnu raste nada da ćete ipak svejdočiti nećemu lijepom. Kako će ipak sa snagom, koju i taj iskvareni i krvlju okupani vojni režim priznaje, budističkih svečenika će nešto promijeniti i dovesti na vlast demokraciju. Sve se više ljudi okuplja i prati svečenike. Kamermani DVB-a se osokoljuju snagom i voljom sudionika prosvjeda te odlučuju da nešto promijene da više ne budu prikriveni i pridružuju se povorci koja doslovno okupira ulice. Kolona se kreće prema kući dobitnice Nobelove nagrade za mir (1991.g.) i žene koja se borila za nezavisnost Burme i bila izabrana na slobodnim izborima no potom zatvorena u kućni pritvor, Aung San Suu Kyi.
Sve završava u kaosu. Kaosu kakav si nitko ne želi. Jeza me prožela i sjećanje na autokratske režime kojima sam svjedočio no ovo prelazi sve ono što si čovjek zapravo želi. Ponovno nakon 88 godine generali Burme guše prosvjede u krvi. Ovaj puta ništa im nije sveto na putu njihova nagona za samoodržanjem.
Ovo je možda jedini pravi dokumentarac, pravi punokrvni i krvlju natopljen jer preko kamera snimatelja DVB-a svjedočimo i ubojstvu jednog japanskog novinara koji je nastojao zabilježiti događaje i životinjskom progonu sudionika povorki i općem očaju krajnje situacije. Ovo je jedan od definitivno najrepresivnijih režima na svijetu uz one u Sj. Koreji i nekim državama ustanovljenim na vjeri kao ishodištu vlasti.
Osim što ste mogli svjedočiti usponu ove male gerilske televizije ono najgore za svjesnog gledatelja jest da ste mogli svjedočiti i njenu rušenju i progonu njenih djelatnika. Uglavnom užas jedan. Iako je sve te emocije polučio u meni tvrdim da je to jedan od najboljih filmova viđenih na Dox-u.

Za drugi film večeri imao sam puno očekivanja. Riječ je o filmu "Pismo Anni" o novinarki Anni Politkovskajoj. Iako lišen dinamike, kao prethodni film, ipak mi je uspio dočarati sudbinu jedne hrabre žene. Žene koja se nije bojala ići u pregovore sa okrutnim čečenskim teroristima koji su zatočili nevine ljude u moskosvkom kazalištu i koja se nije bojala otići u grotlo borbi u Čečeniji. Osoba je to koja je bila dovoljno hrabra i drska da se suprotstavi novom ruskom caru Putinu i u tom naumu je ostala kraća za glavu, no ono što ovaj film govori je zapravo lekcija kojekakvim novinarskim poltronima koji će pogaziti postulate te časne profesije. Iako je ostala kraća za glavu ona je nije nikad sagibala i uvijek je željela dobro. Osobno ovaj film bi vrtio danas na HTV-u jer ima toliko ljudi oko mene koji su moralno pali i etika im nije ni na kraj pameti već samo vlastita, ona najogoljelija osobna korist. Ko zna možda bi sudbina jedne dobre osobe izvan kina SC-e ipak doprla do okoštalih srca ... tko zna.
Ne znam kako je drugima, no ja sam našao nešto poetike u ovom filmu koje me je taj dan Dox-a ispunilo željom za djelovanjem pa ako nikakvim drugim onda da o ovom filmu napišem nekoliko redaka.

Jučer je bio čudan dan. Umoran i kišan, usudio bih se reći no ekipa s festivala je kao da je predvidjela da će to tako i nekako biti pa je i program prilagodila tim "kišnim uvjetima". Naime iako to nije dio programa koji se zove Happy dox, jučer navečer na otvaranju u ne do kraja ispunjenoj dvorani centralnog kina SC-e direkcija festivala nam je priredila program koji je bio pozitivan. Na otvaranju osim uz za festival neophodne "političke atrakcije" u vidu Mesića, Bandića i ostalih kino je bilo ugodno popunjeno. Nije onoliko koliko sam ja očekivao da će biti jer je ipak otvaranje i na takvim se dešavanjima svi vole zbog fetiša na kamere raznoraznih dalekovidnica ... nazočiti ne bi li osvanuli u nekoj od emisija.
"Pinnucio Lovero, San ivanjske smrti!" je bio film koji me je u ova dva dana ponajviše obradovao i razveselio a očekivanja nisam imao. Naime mnogi se rukovode onime što glavni selektor ili pisac festivalskog menua ima za reći, to ponekad ne mora biti ono što će vas oduševiti i pokazati se pravim izborom. Uglavnom što se tiće ovog filma nisam se puno informirao pa me je i podosta iznenadio, što će se pokazati kao dobar recept u ova dva protekla dana na Dox-u. Nadalje što se tiće filma, kad bolje osmotrim naslov filma i referencu na djelo Shakespearea o Snu ivanjske noći mogu se nasmijati na svojevrsni nagovještaj koji nam režiser filma pruža u samom naslovu. Jednako tako ako tražimo poveznice doći ćemo i do neobičnog imena samog ime glavnog aktera radnje koje je izuzetno inspirativno, no ako će se tu tražiti neki skriveni smisao vjerojatno ćete zabluditi u slijepoj ulici jer to nikako nema veza sa poznatim likom talijanskog književnika Carla Collodia.
Da se vratim na film. Dakle režiser nije mogao odabrati boljeg lika za snimati u svojem filmu od Pinnucia. On je momak koji ima jaku životnu silu, volju. Pomalo je i tvrdoglav. Na momente mi je izgledao i "kratak" jer kao da mu nedostaje dubine u tim svojim životnim, tvrdokornim izborima. Pinnucio je naime odlučio biti čuvar groblja i glavni grobar, no kad mu se ta životna želja ostvarila ... on nema posla. Naime 8 mjeseci nitko u tom malom talijanskom mjestacu ne umire pa on ne može obaviti onaj dio posla koji ga privlači. U međuvremenu vrijeme krati na raznorazne načine od sviranja u lokalnom limenom orkrestru, što moram priznati da čini sasma ok i uspješno bar po onom viđenom na filmu, do manijakalnog uređivanja cijelog groblja i kopanja raka unaprijed.
Ovaj radišan momak stvarno ne staje ni minute na filmu. Iako bi nekom bilo dosadno u toj suši grobarska posla, on si non stop nalazi posla i čini si svoj život, neobičan za prosječna čovjeka, napućenim poslom i hobijima.
Naravno smiješni momenti filma počinju kada se za kamerom jada nam Pinnucio i očajno želi da netko konačno umre ne bi li on mogao obući svečano odijelo i ispuniti svoj dio grobarskog posla. On je totalni "firk" kad je to u pitanju, no mjesto ga voli... naravno jer ga doživljavaju ko svoju amajliju, zečju šapu ili šta već u toj vječnoj borbi sa smrti.
Zanimljiv mi je odnos drugih djelatnosti koje idu uz bok njegovu poslu. Oni ga pak za razliku od običnih građana preziru, ili se samo zafrkavaju pred kamerama kad vele da od kad je on došao na tu poziciju oni nemaju posla. Nitko ne kupuje cvijeće, nitko ne kupuje ljesove, ne rade se grobovi itd.
Ovaj iako vrlo usmjeren u životnim ciljevima je ipak prije svega jednostavan mladić. Režiser nam je kroza njegovo bavljenje glazbom, čak i komponiranjem (koje za moj ukus je tako-tako) ga ipak prikazuje kao ljudsko biće. Pitate se šta se ljubavlju i naravno i na to pitanje nam Pinnucio odgovara i kaže kako je imao jednu ljubav života i da je to to. Sve u svemu ovaj film je za sad najkompletniji u konkurenciji Dox-a.

Što se tiće drugog dana festivala, odgledao sam tri filma. Mislio sam da kako je jučerašnji dan započeo da neće nadmašiti prvi dan i odličan film o grobaru u jednom malom talijanskom mjestu na jugu čizme. Naime prva dva filma, jedan iz Happy dox i drugi programa konkurencije, nisu me ostavili bez daha dapače ponešto i razočarali u očekivanju.
Osim što me film Crisa Waitta ponešto i razočarao bio je i to prvi film kojem sam svjedočio velikoj gužvi za karte. Naime bio je ovo jedan od filmova koji su bili dobro od medija izreklamirani pa je dvorana bila dupkom ispunjena i podsjetila me na prošlogodišnje gužve sa programa Kontroverznog dox-a.
"Kompletna povijest mojih seksualnih neuspjeha" je u naravi trebao biti dokumentarac o smiješnoj strani onoga zbog čega je došlo do raspada veza. Ono što je u meni probudilo je sumnju u vjerodostojnost (ne samo meni) jer je ovo najbliže onom što bi nazvali mockumentarcem, "fejkom" itd. Naime zasmetala me je aritmičnost filma i jedna poduža depresivna rupa. Tako da sam na kraju posumnjao u potrebitost svrstavanja ovog filma u red Happy doxa. Tako da su moja očekivanja razbijena u paramparčad. Nije da se nisam nasmijao, kao i većina ženske populacije koja je došla vidjeti smiješnu ispovijest pripadnica svojeg roda a zapravo nazočila jednoj čudnoj mješavini i lutanju glavnog aktera, režisera filma u pogledu smjera filma, da li će to biti svojevrsna dokumentarna komedija ili depra. Prije na kraju depra. No, Criss je uspio to nekako pokrpati u zadnjim minutama filma i izgladiti nesavršenosti i bezizlaznost njegova deprimirajućeg života. On je to izgladio "solomonskim rješenjem", a to je da je uveo lik žene, njegove nove djevojke koja ima strpljenja i koja razumije jer je i ona pomalo "šašava".
Dakle odlično popunjeno kino i prava festivalska gužva ali po meni bezmesna ili vegetarijanska.

Drugi dan konkurencije je pomalo za moj ukus zakazao. Nije to bio film po mom ćefu. Prvi kratkometražni film "Ma bar" je još bio i prihvatljiv. Priča je to o ljudima koji se bave power liftingom. To su dizači utega koji dižući utege debelo premašuju svoju težinu. Ljudi su to koje rijetko vidimo na tv ekranima, a o kojima (ako ste muško) slušate bajke i narodne predaje čije izvorište su lokalne teretane. Ovo su pravi primjerci. Zanimljivo mi je bilo neobično prikazivanje ljudi na filmu. Muške dizače se prikazivalo u totalu dok su se ženama prikazivale samo glave i ponešto od ramena. Zašto je to tako? Da li je razlog tome njihova androgeno naličje, pa to mislim da svi znaju tako da tu ne bi bilo šoka. Uglavnom zanimljiv pristup režisera filma u korištenju snimateljskih tehnika.

Nakon ovog filma je uslijedio film Westmeiera o ruskim maloljetnim delikventima "Sami u četiri zida". Film je totalna depra, što se i očekivalo od ovakvog filma s temom o bezizlaznosti ove djece. Film ima zanimljivih detalja no kako je stručno motažersko oko mog prijatelja ustvrdilo, to se sve moglo skratiti i prikazati u nešto kraćoj varijanti. Zanimljivo je da se ispočetka pomalo idealizira tu djecu koja su ubojice, lopovi, nasilnici i zapravo opasni krimosi. Ne znam koliko je ekipa bila svjesna no ovo je zapravo rasadište najokrutnije mafije na svijetu, one ruske te se s pravom pitam da li su svjesni da će ih možda netko od te djece jednog dana i potražiti ali ovaj puta ne sa dobrom namjerom. Film nije dovoljno zagrebao ispod površine i režiser je lutao od dobrog ka totalno crnom ili zlom prikazu tih delikvenata. Istaknuo bih jedan zanimljiv detalj iz filma koji se tiče pravnog sustava. To su zanimljive sankcije za kaznena djela koje dobivaju ti klinci. Naime za ubojstvo kao i za krađu i preprodaju ukiseljenih krastavaca i paprike ta djeca dobivaju iste kazne, po dvije godine. Tu se pomalo ističe apsurd ruskog pravnog sustava i siva zona odgoja još gorih kriminalaca.
U ovom filmu doista do izražaja dolazi onaj izraz "ubojica dječjeg lica".

Moj zadnji film večeri mi je zapravo bilo svojevrsno otkrivenje. Riječ je o filmu o Kathy Acker, "Tko se boji Kathy Acker", newyorkškoj spisateljici i svojevrsnoj urbanoj buntovnici s razlogom. Teško da bi ju mogao svrstati u red boraca za ženska prava jer je bila osuđivana od samih gorljivih fenimistica. Više bi ju mogao nazvati kao zanimljivu, čvrstu ženu. Prije je bila zatočeni muškarac u tijelu žene. Pisala je po onome što je za prosuditi iz filma o svojem životu kroza usta svojeg njiževnog alter ega. Neki su tvrdili da je ona u životu slijedila primjer te fiktivne ženske osobe drugi da je to samo dokumentiranje njena života.
Bila je buntovnik protiv ustaljenih životnih normi i vrlo seksualna osoba koja je zapravo eksplicitnim seksualnim eskapadama skandalizirala i feministički estabishement USA i književni svijet kako USA tako i svijeta.
I da, ja se ne bojim Kathy i uvijek ću navijati za takve žene koje se neće igrati nego biti odlučne u svojim htjenjima, vjerojatnost je da će se sa time složiti i ostali muškarci.

Doxamo se!

Najbolji film :
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolji glumac:
Sean Penn
MILK

Najbolja glumica:
Kate Winslet
THE READER

Najbolji režiser:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolji film sa neengleskog govornog područja:
Departures Departures

Najbolja originalna pjesma napisana za film:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolji filmski soundtrack:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolja filmska montaža:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolji miks zvuka:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolja montaža zvuka:
THE DARK KNIGHT

Najbolji specijalni filmski efekti:
THE CURIOUS CASE OF BENJAMIN BUTTON

Najbolji kratki dokumentarac:
SMILE PINKI

Najbolji dugometražni dokumentarac:
MAN ON WIRE

Najbolja sporedna muška uloga:
Heath Ledger
THE DARK KNIGHT

Najbolji kratki igrani film:
SPIELZEUGLAND (TOYLAND)

Najbolja kamera:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolja filmska maska:
THE CURIOUS CASE OF BENJAMIN BUTTON

Najbolja kostimografija:
THE DUCHESS

Najbolja scenografija:
THE CURIOUS CASE OF BENJAMIN BUTTON

Najbolji kratki animirani film:
La Maison en Petits Cubes

Najbolji dugometražni animirani film:
WALL-E

Najbolji scenarij po predlošku:
SLUMDOG MILLIONAIRE

Najbolji originalni scenario:
MILK

Najbolja ženska sporedna uloga:
Penelope Cruz
VICKY CRISTINA BARCELONA

... iako nisam zadovoljan sa žetvom Oscara milijunaša iz Mumbaija, i ipak licemjernim dodjeljivanjem posmrtnog Oscara Heathu Leadgeru moram priznati da me je od sve te strke na samoj dodjeli ipak najprestižnijih filmskih nagrada oduševio čovjek ovjenčan sa nekoliko Tonya i za mene iznenađujućim zabavnjačkim talentom, Australac Hugh Jackman. Čovjek je stvarno multitalentiran, on pleše, pjeva, zabavlja, sipa šale i odlično, odlično glumi. Iz istog je grada i iste filmske akademije potekao kao i Heath, "grada otoka" Pertha.
Iznenađenje za mene je bio Oscar za glavnu mušku ulogu koju je dobio Sean Penn. Daleko od toga da on ove godine kao i prethodnih godina loše glumi, no nekako sam se nadao kao i mnogi koji su vidjeli i upoznali čudan životni put Mickey Rourkea i vidjeli njegovu odličnu kemiju s kamerom i ispred kamere sa Marisom Tomei na filmu Wrestler imaju razloga za žaliti. Ipak je ovaj Oscar Seana Penna više socijalno korektan nego li što ima veze sa performansom. Šteta da je pobijedila socijalno/generična snošljivost spram prave socijalno/radničke teme.
Nadalje Kate Winslet je, iako sam imao simpatije prema ove godine fenomenalnoj Angelini i odličnoj priči, odnijela Oscara u filmu Reader u kojem je ove godine pokazala manje. Osobno je pokazala odličnu transformaciju u filmu o izgubljenoj domaćici u Revolutionary roadu, koji uzgred budi rečeno je ostao zakinut po više pravaca. Prvo u njemu odlično glumi uz Kate, i njen bivši partner iz Titanica, Leonardo Di Caprio te možda najbolja ovogodišnja sporedna uloga ... ona Michaela Shannona. Ovo zaslužuje titulu "propusta nad propustima" jer tako brilijantno odigrati ulogu genijalca kojeg je ta inteligencija odnijela u svijet ludila danas mogu samo rijetki glumci. Ta moć filmske transformacije je za ovu godinu i filmove neprikosnovena upravo u izvedbi ovog glumca.
Mislim da iako liberalna amerika nije još zrela unatoč krupnim koracima za introspekciju i autokritiku vlastite povijesti, sveopće tavorenja u osrednjosti života mnogih pojedinaca kako danas tako i u kasnim 50-tima u filmu Revolutionary road.
Drago mi je da je Oscara za najbolji dokumetarac odnio odličan film Man on wire (kojeg zbog po meni propusta se neće vidjeti na ovogodišnjem izdanju Zagreb Dox-a, a samo rijetki sretnici su ga mogli vidjeti na Motovun film festivalu), koji je usput odnio pobjedu u natjecanju za najbolji britanski film ispred višestrukim Oscarima ovjenčanog Slumdog milionairea. Govori li vam to nešto? :)

Prije tjedan i nešto sam objavio nakon uvodne presice i predstavljanja programa Zagreb Dox-a najzanimljivije detalje tj. one štiklece koji bi mogli biti zanimljivi i možda najprihvatljiviji svojom akutelnom temom, sadržajnošću, humorom jednom prosječnom gledatelju koji bi mogao kulturnom sušom u metropolji se naći ponukan da ode u taj geto kulture, SC-e i okuša svoja osjetila u nečem za njega sasvim novom.

To sam tada obzanio, e a danas je došao red da u osvit otvaranja festivala predstavim i onaj zapravo ništa manje zanimljiviji dio festivala, ali definitivno manje u raznoraznim medijima zaustupljen. To je glavni menu ove virtulene Menze Dox-a.
Dakle ove kao i prethodnih 5 godina Zagreb Dox ima svoj glavni međunarnodni program i regionalnu konkurenciju.
Shodno tome zgodno je za spomenuti da se ove godine natječu 54 filma u te dvje konkurencije, a nagrada Mali pečat bit će dodijeljen autoru/ici do 30 godina starosti, a nagrada Movies That Matter otići će filmu koji, po ocjeni žirija, najviše promiče ljudska prava

Kada predstavljam međunarodnu konkurenciju 5. ZagrebDoxa prvo se svakako mora istaknuti kako su to redom nagrađivani filmovi kao: "Opasne tete" Kim Longinotto (nagrađene su u Sundanceu), "Sami u četiri zida" Alexandre Westmeier (nagrađen na festivalu u Locarnu), "Alahove nevjeste" (ovjenčane su FIPRESCI-evom nagradom iz Berlina), "Burmanski videoreporteri" (nagrađeni su na IDFA-i) kao i "Kassim the Dream". Da eto, nije samo program Happy Dox rezerviran za humorne dokumentarce govori i to da film o talijanskom grobaru "Pinuccio Lovero. San ivanjske smrti" (nagrađen na Mostri) će otvoriti festival projekcijom u 20h u glavnoj dvorani SC-a.

Ono što je jako zanimljivo i ljudima iz filmske struke je i tzv. pitching forum, tj. ZagrebDox Pro (4 godinu zaredom - program za profesionalno usavršavanje filmskih autora iz regije kroz radionicu za razvoj dokumentarnih projekata, pitching forum i predavanja). Iz redakcije se hvale kako su ove godine oborili jedan rekord u broju prijava, njih pedeset prijava, a izabrano je trinaest.
Također su se pohvalili nečim za gledatelje festivala opipljivim, a to su 4 filma koja su "pitchana" na proteklim festivalima i pojavljuju se u konkurenciji festivala, a to su: "Plati i ženi" te "Kavijar konekšn", "Korridor 8" Borisa Despotova te "Gledaj na život kroz moje oči" Marije Dzidzeve. Svake godine Dox nam nudi nekog zanimljivog gosta koji održi Masterclass i predavanja, otvoren za sve posjetitelje festivala, a ove godine će to biti proslavljeni novinar i dokumentarist Jon Alpert te Irena Taskovska.

Osim ovoga još će biti tu i hrvatski amaterski dox i dokumentarna radio-drama koji će bit predstavljeni u specijalnim programima.

Na kraju meni i vjerujem mnogima drugima ne manje bitna je osim ove filmske i glazbena zabava. Nje osim ove filmske neće biti za vrijeme Dox-a te ono što mi neće unatoč ovom jubilarnom izdanju nikad biti jasno zašto je izostala.
Naime meni je posve jasno da se želi ovaj festival učiniti što stručnijim, no ne može se pri tom tek tako olako zaboraviti, zanemariti glavne posjetitelje festa, većinom studentsku populaciju kojoj to neće biti dovoljno. Naime prošle godine sam svjedočio jednom nazvao bih to očajničkom pokušaju otpora tog neshvaćanja direkcije festivala kroz vid jednog manjeg tuluma, na otvorenom, ispred oronulog francuskog paviljona gdje si je uz obavezno alkoholno piće nimalo ekscesna ekipa puštala glazbu iz zvučnika sa radija stare stojadinke.
Ovo se moglo galantno izbjeći, no nije bilo za to potrebne volje. Šteta, jer se time dobiva na neophodnoj ležernosti festivala i ne samo u očima posjetitelja koje se uskraćuje za dodatne sadržaje nego i goste festivala koji će biti osuđeni da tu vrstu zabave potraže izvan granica SC-a (koje na žalost također neće naći, barem ne u toku tjedna).
Samo da dodam da za vrijeme ZFF-a ovakav vid zabave savršeno kohabitira sa uvjetno bih to nazvao ozbiljnijim dijelom festivala, onim filmskim, i nema nikad problema oko toga.

Cijena ulaznice za jednu projekciju je 20 kuna (Kino SC, Teatar &TD).

U Kinu SC u terminima 18h, 20h i 22h sata ulaznica iznosi 25 kuna.

Cijena ulaznice za ‘The Best of Fest’ (nedjelja 1. ožujka) 17h je 35 kuna.

Autorska večer Bogdana Žižića, retrospektive IZRAELSKI DOX i JON ALPERT u Teatru &TD, GLAZBENI GLOBUS u Galeriji SC i sve projekcije u MM centru su besplatne.

Besplatne projekcije u MM centru i Galeriji SC nemaju hrvatski titl.

Cijena stalne ulaznice za sve projekcije je 250 kuna, a za studente i umirovljenike 210 kuna. Broj stalnih ulaznica je ograničen.

Ulaznice se mogu pronaći na svim prodajnim mjestima Eventima, te on-line na www.eventim.hr, a od 23. veljače do 28. veljače na blagajni Kina SC, Savska 25 od 13h - 22h sata te u nedjelju 01. ožujka od 16h-19h.

Vidimo se !

si yo fuera maradona
viviria como el
Si yo fuera maradona
frente a cualquier porteria
Si yo fuera maradona
nunca m'equivocaria
Si yo fuera maradona
perdido en cualquier lugar

LA VIDA ES UNA TOMBOLA
de noche y de dia la vida es una tombola
y arriba y arriba.

si yo fuera maradona
viviria como el
mil cohetes mil amigos
y lo que venga a mil por cien...
Si yo fuera maradona
saldria en mondovision
para gritarle a la FIFA
Que ellos son el gran ladron !

LA VIDA ES UNA TOMBOLA
de noche y de dia la vida es una tombola
y arriba y arriba.

si yo fuera maradona
viviria como el
porque el mundo es una bola
que se vive a flor de piel

si yo fuera Maradona
frente a cualquier porqueria...
nunca me equivocaria...

si yo fuera maradona
y un partido que ganar
si yo fuera maradona
perdido en cualquier lugar....

LA VIDA ES UNA TOMBOLA
de noche y de dia la vida es una tombola
y arriba y arriba.

LA VIDA ES UNA TOMBOLA
de noche y de dia la vida es una tombola

Čuo sam hvalospjeve kako je prvih pet minuta Emir u svom filmu o Maradoni napravio upravo ne bi li sebi digao spomenik. Je je. Tako je lakše objasniti. Često čujem onu

Inače Kustu ne znam kao filmaša koji je radio dokumentarce, no sa ovim svojim pokazao je kako se to radi i kako se plesnim riječnikom mete podij svojom partnericom. I da, tko može osim njega doma, u Beogradu voziti po gradu Maradonu u svojem autu. Odvesti ga kući. Ugostiti. Qualqien?
Film se snimao dvje godine i slika je o Maradoni, onakvog kakav ustinu jest očima Kuste očima svih nas zaljubljenika u nogomet. I onih koji su ga igrali i onih koji su ga samo promatrali.
Sjećam se djetinjstva, a istovremeno se sjećam i prenesenih dječjih snova u današnje vrijeme. IstinaBog ne mojih ali od nekih svojih starijih prijatelja. Koji sa istom žestinom, onom djetinjom igraju nogomet i vole si nadjevati ... kao nekad u igri a danas više sa šalom i sjetom na proteklo vrijeme imena poznatih nogometaša. Dakle uvijek je bio neki sukob između rekao bih dviju opcija. Jedne koja je navijala za Brazil i druge za Argentinu. Većina je bila nekako svrstana u ova dva tabora. Samo neki "otpadnici", rebeli ili klinci inficirani sa juevnilnom individualizmom su bili "nešto ili netko" drugi.
Zapravo izuzetno sam ljubomoran na Kustu koji je imao prilike u dvije godine rađenja ovog filma, ne samo susretati se sa "Mano del Dios" već i upoznati ga i napraviti ovakav izvrstan film za sve fanove malog ali žestokog Argentinca.
Film je prepun isjećaka iz karijere Maradone. U njima me on ponajviše podsjeća na jedan lik iz crtića koji je slabo bio u nas prikazivan ali svejedno prisutan... Tasmanian Maniac

Imao sam ne tako davno post tj. usporedni test dvoje najtajnijih agenata filma Bonda i Bournea. Kako nisam ja izdvojen u kritici filma koji je zalutao sa svojim identitetom potvrđuje i u javnosti sasvim jasna i glasna kritika "Jamesa Bonda" na manjak ključnih sastojaka tog filma. Naime agent 007 se osvrnuo na nepojavljivanje Q-a i Miss Moneypenny, ili zanimljive sekretarice koja je uvijek sklona i nekako najstalnija ženska osoba u "usamljeničkom" Bondovu životnu putu, rječju kako oni mogu učiniti sve u novom filmu pa tako i udahnuti novi život Moneypenny i Q sa njegovim uvijek zanimljivim gadgetima.

Uz bok Bondu je i njegova šefica M koja je za Daily Telegraph izjavila kako bi poradi humora u Bondovoj franšizi željela vidjeti Johna Cleesea i Samanthu Bond.
Zanimljiv je bio i odgovor Judi Dench na pitanje da li će se ponovno vratiti u ulozi M u slijedećem nastavku Bondovih pustolovina, na što je ustvrdila da neće propustiti jedinstvenu priliku da "pričepi" tog jako moćnog muškarca.
U svemu ovome možda mi je ipak zanimljivija ponovna pojava Q-a koji je dao duha Bondu dok žene su itekako prisutne i Moneypenny ima zapravo drugorazrednu ulogu pored špalira tih ljepotica koje defiliraju uz bok Bondu.

Jučer je započeo ciklus jednog od najprovokativnijih emotivaca novog njemačkog filma. Snimio je više od 40 filmova koji su imali najveću značajku, a to da su ih prožimale emocije pa su tako u svim njegovim filmovima glumile su sve njegove žene, ljubavnice i ljubavnici. On je nosioc Novog njemačkog vala iz tzv. Zlatnog doba njemačkog filma. Uz njega su tu sasma ravnopravno i Herzog, Wenders, Schandorf, no on je bio ... svojevrsni "val nosioc" ili da parafraziram naslovom jednog od novijih njemačkih filmova Die welle.

Redatelj, scenarist, glumac i producent, enfant terrible novoga njemačkog vala, Rainer Werner Fassbinder u manje od petnaest godina snimio je tridesetpet filmova. Od tih svih naslova imati ćete čast nazočiti kroz razdoblje od dva tjedna u kinu Tuškanac njegovih devet naslova. Svakako treba naglasiti da ćete imati svojevrsno premijerno prikazivanje njegova dva filma, a to su po prvi puta u kinu Tuškanac Martha i Sotonska pečenka.

Ciklus počinje ljubavnom dramom Lola iz trilogije o ženama u postfašističkoj Njemačkoj. Slijedi Katzelmacher nagrađen u Manheimu. Potom filmovi koji su mu donijeli međunarodnu slavu i priznanje - Effi Briest, Svi drugi zovu se Ali, nagrađen u Cannesu, te Martha i Sotonska pečenka. U njima se Fassbinder bavi društvenim predrasudama o rasi, seksualnosti, političkoj orijentaciji i klasnim razlikama, kao i svojom omiljenom temom - nasiljem u obiteljskim i prijateljskim odnosima.

Slijede filmovi s tematikom iz ratne i poratne Njemačke - Brak Marije Braun, Lili Marlen i Čežnja Veronike Voss, nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu.

Ciklus Fassbindera možemo reći da se zaokružuje dokumentarcem o njegovom životu Želim samo da me volite Hansa Guenthera Pflauma.

A na programu po danima su:

16.02.2009 u 20h
Ciklus Rainera Wernera Fassbindera: Lola
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, igrani, digitalno, boja, 1981, 113 min
Uloge: Barbara Sukowa (Lola), Armin Mueller-Stahl (Von Bohm), Mario Adorf (Schukert), Matthias Fuchs (Esslin), Helga Feddersen (Frau Hettich)


17.02.2009 u 19h
Ciklus Rainera Wernera Fassbindera: Lola


17.02.2009 u 21h
Ciklus filmova Rainera Wernera Fassbindera: Katzelmacher
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, digitalno, c/b, crno-bijeli, 1969, 88 min
Uloge: Rainer Werner Fassbinder (Jorgos), Hanna Schygulla (Marie), Hans Hirschmuller (Erich)


18.02.2009 u 19h
Ciklus filmova Rainera Wernera Fassbindera: Katzelmacher


18.02.2009 u 21h
Effi Briest
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, igrani, digitalno, c/b, 1974, 140 min
Uloge: Hanna Schygulla (Effi Briest), Wolfgang Schenck (barun Geert von Instetten), Ulli Lommel (Major Crampas), Lilo Pempeit (Louise Briest, majka), Herbert Steinmetz (gdin. Briest, otac)


19.02.2009 u 19h
Effi Briest


19.02.2009 u 21:15
Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf)
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, igrani, digitalno, boja, 1974, 94 min
Uloge: Brigitte Mira (Emmi Kurowski), El Hedi ben Salem (Ali), Barbara Valentin (Barbara), Irm Hermann (Krista), Karl Scheydt (Albert Kurowski)



20.02.2009 u 19h
Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf)



20.02.2009 u 21h
Martha
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, igrani, digitalno, boja, 1974, 116 min
Uloge: Margit Carstensen (Martha Salomon), Karlheinz Bohm (Helmut Salomon), Barbara Valentin (Marianne), Peter Chatel (Kaiser), Gisela Fackeldey (majka Heyer)


21.02.2009 u 19h,
Martha


21.02.2009 u 21h
Sotonska pecenka (Satansbraten)
Rezija: Fassbinder, Rainer Werner, igrani, digitalno, boja, 1976, 112 min
Uloge: Kurt Raab (Walter Kranz), Margit Carstensen (Andree), Helen Vita (Luise Kranz), Volker Spengler (Ernst Kranz), Ingrid Caven (Lisa)


23.2.2009 u 19h.
Sotonska pečenka
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1976, 112 min, Uloge: Kurt Raab (Walter Kranz), Margit Carstensen (Andrée), Helen Vita (Luise Kranz), Volker Spengler (Ernst Kranz), Ingrid Caven (Lisa)



23.2.2009 u 21h.
Brak Marije Braun
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1979, 120 min, Uloge: Hanna Schygulla (Maria Braun), Klaus Löwitsch (Hermann Braun), Ivan Desny (Karl Oswald), Gisela Uhlen (majka)


24.2.2009 u 19h. (kino Tuškanac)
Brak Marije Braun
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1979, 120 min, Uloge: Hanna Schygulla (Maria Braun), Klaus Löwitsch (Hermann Braun), Ivan Desny (Karl Oswald), Gisela Uhlen (majka)



25.2.2009 u 19h.
Lili Marleen
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1981, 120 min, Uloge: Giancarlo Giannini (Robert), Hanna Schygulla (Willie), Mel Ferrer (David Mendelsson), Karl-Heinz von Hassel (Henkel)



25.2.2009 u 21h.
Čežnja Veronike Voss
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1982, 104 min, Uloge: Rosel Zech, Hilmar Thate, Cornelia Froboess



26.2.2009 u 19h.
Čežnja Veronike Voss
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1982, 104 min, Uloge: Rosel Zech, Hilmar Thate, Cornelia Froboess



četvrtak, 26.2.2009 u 21h. (kino Tuškanac)
Lili Marleen
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1981, 120 min, Uloge: Giancarlo Giannini (Robert), Hanna Schygulla (Willie), Mel Ferrer (David Mendelsson), Karl-Heinz von Hassel (Henkel)



petak, 27.2.2009 u 20h. (kino Tuškanac)
Želim samo da me volite
Režija: Pflaum, Hans Günther, 1992, 103 minute, Uloge:

... karte su i dalje simboličnih 10 kuna a sve vas pozivam da nazočite ovom jednom lijepom ciklusu u što većem broju.

Vidimo se tamo!

Ono što su mnogi priželjkivali danas započinje i u Zagrebu, dakle danas u utorak, 17. veljače u 19:00 h, u kino dvorani Kino kluba "Zagreb" na Trgu žrtava fašizma 14, započinje još jedna Radionica scenarija, režije, kamere, rasvjete i montaže.
Naime mail iz Kino kluba u potpunosti prenosim:

Riječ je o radionici koja se organizira preko deset godina i nakon koje su mnogi njeni polaznici upisivali različite filmske akademije u Hrvatskoj.

Radionica je praktički i teorijski koncipirana oko procesa izrade filma. Osnovna ideja je da polaznici prođu cijeli proces, sve produkcijske i postprodukcijske faze izrade filma. Od ideje, scenarija, preko snimanja filma do montaže zvuka i slike u konačni proizvod koji se naziva film.

Radionioca se sastoji od tri osnovna djela:
- režija, scenarij
- kamera, rasvjeta
- montaža

Svaki dio ima svog posebnog specijaliziranog predavača, tako da prvi dio predaje naš proslavljeni dokumentarist Goran Dević autor filmova "Uvozne vrane" i "Nemam ti šta reć lijepo", koji u korežiji sa Zvonimirom Jurićem upravo završio svoj prvi dugometražni film "Crnic".
Kameru i rasvjetu predaje Almir Fakić, filmski i TV snimatelj, poznat i po režije RTL-ove "Policijske patrole", a montažu Staša Čelan koji je zaslužan za montažu dva dugometražna filma "Da mi je biti morski pas" Ognjena Sviličića i "Oxygen 4" Slobodan Jokića (Dan Oki).

Na samom kraju radionice polaznike čeka komisijski ispit, te po položenom ispitu postaju članovi 81-no godišnjeg Kino kluba "Zagreb".

Članstvo u KKZ-u podrazumjeva korištenje svih nemalih produkcijskih uvjeta, distribucije filmova kao i pohađanje naprednih radionica koje su za naše članove potpuno besplatne. Radionice pisanja scenarija, eksperimentalnog, dokumentarnog filma, kao i radionica snimanja samo su neke od njih, a njih vode vrhunski predavači kao što su Vladislav Knežević, Pero Orešković, Zvonimir Jurić, Jasna Žmak, Vedran Šamanović, itd.

Svi zainteresirani mogu se prijaviti na radionicu na www.kkz.hr, na 095/838-95-46 ili jednostavno doći na potpuno neobvezno uvodno predavanje u utorak 17.02. u 19h. Vidimo se u KKZ-u!

... stoga svi vi koji ste prešli granicu samo pasivnog promatrača i želite nešto aktivno učiniti svakako tamo navratite, nećete pogriješiti.

... i eto nam nazad Tarantina u filmu o nasilju nad najvećim europskim nasilnicima ... nacistima.

... a šta ja znam ... ukus u smijeh, žene i sve ostalo je tako čudno pa onda ne treba gledati sa čuđenjem i u ovakve vjerujem ipak zabavne filmove. Da se razumijemo, meni je uz još dvojicu, trojicu američkih glumaca Will Ferrel jedan od ponajboljih komičara današnjice (još mi moždanim sinapsama šeću njegove izuzetno dobre sprdnje na račun Busheve retorike, mimike).

Ma naravno da nije. Riječ je o najavi koncerta jednog komada, jedne kantautorice, jedne blogerice Rutvice.

Gdje? Pa danas u Sobi na Trešnjevci. Stoga vas sve na ovaj besplatni ivent pozivam da nazočite u što većem broju. Vjerujem da mnogi nisu ni bili u ovom jedinstvenom prostoru i slušali opaku svirku ove mlade dame.



dođite ako Bloga znate jer u suprotnom ... bit će po gljavi stanovnika od prijateljice mi po Blogu Rahatli.
Koncerat sa zanimljivim muzičkim tobloganom održati će se danas navečer iza 21-og sahata i svakako navratite ... mislim šta ima u ovom nam čemernom gradu i još u četvrtak navečer, a da ne biste nadošli tamo?
:)

... nadolazeći novi film iz Star Trek serijala. Premijera ovog filma je 08.05.2009. u kinima diljem kugle zemaljske.

Pošto je izuzetno iscrpan program jednog od jačih hrvatskih festivala, Zagreb Dox-a (održavati će se od 23.02. do 03.03.2009. u Zagrebu u dvoranama SC-a), odlučio sam ga podijeliti u dva dijela. Naime ovim juiblarnim (petim po redu) izdanjem festivala se zapravo i započinje festivalska kalendarska godina pa mislim kako to ovaj "mladi momak" itekako zaslužuje. Tako ću na početku pred vas iznijeti ono možda najzanimljivije. Sama presica bila je prije nekoliko dana.
Možda totalno nebitno ali je počela na vrijeme. Bila je to jedna dobraaa atmosfera, bez nutritivnih dodataka sa ipak prisutnim očekivanjem među novinarskom svitom i hrpom televizijskih kamera glede programa nadolazećeg festivala, i u prezentiranom direkcija nije zakazala.

Program je pak bio iscrpno prezentiran od gospodina Puhovskog, možda za poneke novinare zamorno koji rijetko prate filmske festivale, no svejedno vrlo, vrlo zanimljivo i detaljno.
Što bih izdvojio iz svega toga što će se dešavati?
Prvo treba spomenuti neke brojke. Tako će se na festivalu prikazivati 150 filmova iz preko 30 zemalja. Očekuje se više od 20 tisuća gledatelja. Filmovi će se prikazivati u kinima Studentskog centra. Program se naravno proširio. Sastoji se od 6 programa i 5 retrospektiva. U međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji natječe se više od 50 filmova. Novi programi se zovu : "Happy Dox", "Socijal-kapitalizam", koji uz veći postojeće : "Kontroverzni dox" i "Glazbeni globus" čine jednu zanimljivu jin-jang, slatko-slano kocepciju. Ove godine u ciklusu nacionalnih dokumentaristika je na menu-iju "Izraelski dox", a mjesto autorske retrospektive večeri je ovaj put rezervirano za vrlo nagrađivanog Amera Jona Aleprta (za sve zainteresirane čovjek nam dolazi u Agram i kani održati dva master classa).
Na festivalu će biti mjesta i za našeg Bodana Žižića i već vrlo popularnog međ' surferima BijesaPrvog.


Kako sam i u početku uvoda u ovaj tekst i rekao, presica je bila iscrpna sa puno podataka i dobronamjernih smjernica kuda da uputimo naše pogled naših očiju željnih filmskih podražaja po samom početku festivala.
Tako prije svega u smislu poticanja pozitive, pozitivnog razmišljanja i medicinskih razloga za smijeh i sam ću prvo istaknuti zanimljivi i vjerojatno jednako dobro posjećeni program Happy dox. Ovaj program dakle je koncipiran kao kontrapunkt Kontroverznom doxu pa i natjecateljskom dijelz programa koji počesto zadere u depresivu i crne slutnje. No ponekad je preveliko insistiranje na tuzi sasma nepotrebno.
Iz programa su istaknuti filmovi kao: "Complete History of my Sexual Failures" Chirsa Waitta,

"Where in the World is Osama Bin Laden" Morgana Spurlocka (njega ćete se sjetitit po "Super size me" gdje se je čovjek dobrovoljno u ime svih nas uništavao u mekdonaldz proizvodima i pokušao nam prikazati njegovu štetnost)

i "Carmen Meets Borat" o dosjetljivim seljanima mjesta u kojem je Borat snimio film koji kreću na put obeštećenja za nanesene duševne boli.
Ovdje ističem kao favorita povijesni pregled seksualnih podbačaja.:)

I naravno kao kontrauteg ovom valu poztivnih dokumentaraca je program naziva Kontroverzni dox. Dosad možda najgledaniji i najbliže onom što bi mogli nazvati komercijalno iskoristivim.
U tom programu kao i prethodnih godina nađe se barem jedan kontroverznoeksplozivan dokumentarac. Titulu glavnog kandidata kotroverze Zagreb doxa nosi ove godine film o našem hrvatskom generalu i haaškom optuženiku Anti Gotovini, "Searching for the Storm" Joe Barica. Film se upravo zgotavlja i imati će svjetsku premijeru na Doxu. Mislim da po temi koja zadnjih godina potresa hrvatsku javnost ovaj film će biti najgledaniji te upozoravam sada odmah da se krene u rezervaciju karata.


Osim ovog glavnog kandidata za najgledaniji film doxa zanimljivošću i temom se ističu i filmovi kao: "Letter to Anna" preispituje ubojstvo ruske novinarke Anne Politikovskaje, "Who's Afraid od Kathy Acker" priča biografiju američke feminističke spisateljice, a "Secrecy" vrlo detaljno zaviruje i proniče u teorije zavjere i "Flow: for the love of water" koji nam govori o sve većoj rastućoj potrebi čovječanstva za vodom i igrama oko te dragocjene za život potrebne tekućine.
Kao još jedan glas dobrih vibri koji nije imao predikat pozitvni je i mlađoj publici festivala već dobro poznati program "Glazbeni globus". Niti ove godine nije zakazao i donosi nam zanimljive i vjerujem izuzetno gledane filmove o: glazbenici i umjetnici Patti Smith u filmu "Patti Smith: Dream of Life"

,a pak film "Roskilde" nam će donijeti dašak atmosfere jednog od poznatijih glazbenih festivala u Europi i vjerojatno potaknuti mnoge da odu na neki možda bilizi ... u Novom Sadu recimo.

Dva opaka frajera.
Dvije najtajnije agencije.
Jedan je CIA-in odmetnuti agent (NOK-ovac), a drugi je operativac MI6.
Oba špijuni, a opet tako različiti.
I jedan ipak prakticira opaku izraelsku borilačku vještinu Krav Maga i nema s njim šale, to je Jason Bourne ili David Webb.
Bond pak do pojave Ludlumovog lika bio je beskrvan i najmanje muškarac, pravi beskompromisni operativac na terenu i naravno hladan.
Kao i Bond tako i Jason Bourne ima svojeg filmskog prethodnika. Naime 1988 godine ga je za tv film glumio Richard Chamberlaine ("Ptice umiru pjevajući", "Šogun"). Jamesa su pak glumili do sada sljedeći glumci:
Sean Connery (od "Dr. No-a" do "Samo dvaput se živi", u "Dijamanti su vječni", prvi Bond)
George Lazenby (u "U službi njenog Veličanstva")
Roger Moore (od "Živi i pusti umrijeti" do "Pogleda na ubojstvo", najdugovječniji Bond)
Timothy Dalton (u "Dahu smrti" te "Dozvoli za ubojstvo")
Pierce Brosnan (od "Zlatnog oka" do "Umri drugi dan")
Daniel Craig (od "Casina Royale", "Quantum of solace" pa nadalje)

Za usporedbu ću ovdje samo uključiti uprizorenje Daniela Craiga kao Jamesa Bonda i Matt Damonovog Jasona Bournea. Zašto sam se odlučio samo za ovu dvojicu? Pa jednostavno jer kad je u pitanju James Bond znam da će se mnogi odrediti prepozitivno prema Seanu Conneryu kao nezaboravnom i prvom pravom, a prema najelegantnijem i kao izuzetno profinjenom Piercu Brosnanu. No ... ja sam nekako najviše voljan uzeti u obzir da su svi tajni agenti izuzetno okrutni, beskompromisni, distancirani, „vukovi samotnjaci“ i pomalo hladni.
Najbliže tome su se približili upravo ova dva glumca i njihovi performansi.
Osobno sam donedavno do pojave osvježenja u bondovskoj franšizi bio više sklon Bourneu. Ipak mi je on bio bliži u onom prikazu koliko toliko, ako se to tako može uopće govoriti, „realnijeg“ lika i djela jednog tajnog agenta, ubojice.
U prikazu Bondovih filmova dolazilo je do neminovne romantizacije takvih likova. Osobno sam, kao i većina koji su živjeli u doba realsocijalizma, alergičan na ovakve likove. Možda što zbog Željezne zavjese, a što zbog seksualne revolucije Bond je uvijek bio profinjeni playboy i omiljeni i rado na partijima viđeni član visokog društva. E to sve nije Jason Bourne. On je grub. Pomalo i bezličan, neugledan, upravo onakav kako si zamišljam da u zbilji jesu tajni agenti, špijuni. Brutalan je, i beskrajno hladnokrvan u izvršavanju zadataka. Možda ne manje bitno ali i njegovi protivnici su jednako ljudski i onoliko potrebno neuočljivi. Bond se pak za razliku uvijek ističe, strši u raznoraznim socijalnim okolnostima. Upravo Bourneu njegov najnoviji tumač, Matt Damon daju onu dozu tajnosti i neprimjetljivosti, mimikrije koja je tako potrebna jednom takvom supertajnom agentu ubojici. Nekako ipak nije smisao da svi na cesti upiru prstom u vas i time vam razotkriju vaš tajni identitet.
Ono po čemu su još poznati ovi serijali su: glazba, žene i potjere. Potjere autima, motociklima i pješice postale su prepoznatljiva oznaka Jasona Bournea podsjeća me na potjere autima 70-tih te od tada naovamo su jedne od uzbudljivijih i odlično napravljenih potjera na filmu. Što se tiće glazbe u Bondovom serijalu tu je bezbroj poznatih glazbenika otpjevalo pjesmu špice filma. Uglavnom bio je to donedavno i prestiž, no i tu kao i u drugim segmentima takvog filma Jason je nametnuo nova pravila. Tako zapravo cijela Bourneova trilogija ima jednu glazbenu temu koju je skladao John Powell, koja se provlači u trenucima progona, dvoboja i slično, i u kratkom razdoblju od nastanka serijala postao prepoznatljiv brand ili još jedna dinamična značajka po kojoj prepoznajemo Bournea. Naravno treba spomenuti kako glavnu završnu pjesmu izvodi Moby koji je i po tome dodatno stekao popularnost.
Ipak ponajviše interesantno je ono koje se tiće žena. Dok je Bond do nedavne pojave Daniela Craiga bio izuzetno promiskuitetan te je po filmu imao do dva komada, obično jednu „zlicu“ i jednu dobricu, David Webb alias Jason Bourne je imao samo jednog komada na početku u kojeg se zaljubio i tek u trećem nastavku mirišu se naznake novog komada. Dakle Jason je i vjeran, monogaman. Očigledno vidjevši da zapravo beskrvni James Bond i u tom djelu zaostaje za svojim neumitnim konkurentom ekipa koja stoji iza agenta 007 se odlučila za svojevrsno peglanje svojeg zaštitnog znaka. Po svemu on sad više naliči na standard koji je u ovakvim vrstama akcionih filmova nametnuo Mattovo uprizorenje ex CIA-inog agenta. No opet, i sa novim Jamesovim ukazanjem nakon dobrog početka sa „Casinom Royale“, ponovno se zabrljalo i automatski se izgubilo podosta na uvjerljivosti. U namjeri da se što prije u kinodistribuciju pusti novi filmski nastavak, zabrzalo se i krenulo možda ipak za ovu franšizu u prekratkom vremenskom razmaku u štancanje novih Bondova, bez nasušno potrebne dodatne dramatske razrade tih novih filmova. Stoga je i došlo, za razliku od Bourneove trilogije, do diskontinuiteta u novom izdanju posustalog Jamesa Bonda. A što se tiće Jasona Bournea morati ćemo čekati 2010-u, i novo četvrto izdanje njegovih dogodovština. Matt je pristao a na putu su i ostali.:)

Nova je godina već dobro započela a i krenuo je novi ciklus filmova u kinu Tuškanac. Od jučer na programu su
Njemački nijemi filmovi do 7. veljače 2009.(svaki dan u 21h).

Nakon izložbe njemačkog ekspresionističkog slikarstva Tiha pobuna u Klovićevim dvorima u Zagrebu, u kinu Tuškanac bit će predstavljen još jedan medij onoga vremena – ekspresionistički film.

Ciklus od pet filmova započinje klasičnim ostvarenjem nijemog razdoblja Murnauovim filmom Nosferatu. Taj film strave adaptacija je romana o Drakuli i to prva adaptacija slavnog romana, tu je i "Kabinet doktora Caligarija" Roberta Wienea kojeg neki smatraju začetnikom njemačkog ekspresionizma, a ciklus završava Golemom.

Sve filmove prati živa klavirska glazba! Za klavirom Berislav Antica.
Po danima na programu su:

Srijeda, 4. veljače
21:00 Zadnji čovjek (Der Letzte Mann, 1924); r: F. W. Murnau

Četvrtak, 5. veljače
21:00 Tajne jedne duše (Geheimnisse einer Seele, 1925./1926.); r: Georg Wilhelm Pabst

Petak, 6. veljače
21:00 Kabinet dr. Caligarija (Das Cabinett des Dr. Caligari, 1919); r: Robert Wiene

Subota, 7. veljače
21:00 Golem, kako je došao na svijet (Der Golem, wie er in die Welt kam, 1920); r: Paul Wegener

... ulaz je i dalje cener a mi se svakako na ovom jedinstvenom filmsko - glazbenom doživljaju vidimo.

Osim što je smatram danas jednom od najzgodnijih žena koje hodaju ovom planetom, sve sam više uvjeren u njene ne znam zbog čega zatomljavane glumačke mogućnosti. Prvo sam ju zamjetio kao nevjerojatno lijepu hackericu u filmu svog prvog supruga. Zatim je tu nakon godina lutanja ulogama, koje joj nisu ni do koljena, ostvarila nekoliko koje su stvarno zamjetne. Prvo je to od prije par godina film "A mighty heart" pa onda kruna "Changeling". Svejedno nekako mislim da je to i do Brad Pitta, koji također ostvaruje posljednjih godina brilijantne uloge, jer od kad je s njim definitivno i njemu i njoj, Angelini penje se karijera.
Mislim, kako je ovo njena najbolja godina. Zašto?
Ma odgovor je zapravo izuzetno jednostavan i krajnje logičan.
On ... Clint, vam dođe za američki film nešto kao i Quentin Tarantino. Naravno da nisu isti, ali obojica su u stanju od nečistih dijamanta napraviti pravi pravcati 18 karatni brilijant.
Možda se to ako je Angelina čini teškim poduhvatom, no mislim da je Clint odabrao pravu osobu za to. Ona je majka, i ne samo to nego i pomajka. Dakle ona može zbog toga i potpuno se uživiti, saživiti i osjetiti bol koju bi majka koja gubi dijete mogla osjetiti. Naime nedavno sam ženu svog dragog prijatelja priupitao nakon njezine serije jecaja i jauka za proteklim dobom njene ženske samostalnosti i djevojaštva koje je uključivalo izlaženje i koješta ostalo, što bi učinila da nema svoje male curice. Odmah, kao metkom ispaljen izletio joj je odgovor kako nizašta na svijetu ne bi mijenjala momente sreće svojeg djeteta i njenu prisutnost u svom životu. Dakle, ona je ta koja prekrasno portretira bol, patnju i ono najljepše od ljudskog u nama, nadu.
Ovo je priča o nestanku malog Waltera Collinsa tridesetih godina prošlog stoljeća u Los Angelesu, i patnji i stradanju njegove majke Christine Collins (Angeline Jolie) u što je na vrlo okrutan način upleten, i tadašnji los angeleški policijski establishement koji je na izuzetno podao i besprizoran način je izigrao Christinu te ju na kraju bacio u umobolnicu pod izlikom ludila, a bez pravovaljane osude i liječničke ekspertize. Upravo Clint kao majstor u tužnu i ganutljivu priču o borbi majke za saznanje prave istine o nestanku svog sina upliće i borbu ljudi za svoja prava.
On nema srama u razotkrivanju i dokumentiranju jednog od većih američkih skandala glede kršenja prava i zapravo mučenja ni krivih ni dužnih ljudi zbog toga što ustraju u isticanju istine. Ono što nam poručuje Clint zapravo je krajnje jednostavno, a to je da istina na kraju pobijeđuje unatoč zlim jezicima te nemarnim, i jednako tako zlim pojedincima.
U filmu se osim jakog režiserskog pečata C. Eastwooda (koju nekako meni ponajviše glavna muzička podloga podstiče) prepoznaje i fenomenalno odrađen casting. Već sam elaborirao zašto je borac za dječja prava i definitivno potvrđena karakterna glumica Angelina odličan izbor, u filmu je jednako dobro odigrao ulogu pastora i naše gore list John Malkovich. Nije toliko zamjetan ali portretira glas razuma koji se itekako čuje u nagluhim glavama policijske uprave L. A.
Kad već spominjem pomno odabrani casting svakako treba spomenuti i jednog od glavnih negativaca, šefa policijske uprave kojeg je odlično odigrao već za uloge negativaca specijalizirani glumac Colm Feore (oni koji vole sf sjetiti će ga se po dobroj ulozi u jednom prosječnom filmu kao Lord Marshala u "The Chronicles of Riddick").

Kada se sve zbroji ovaj film ima i atmosferično-misteriozni prizvuk te i onaj dobro poznati eastwoodovski fighterski stil, gdje iako se Angelina ne boksa šakama kao Hilary Swank u "Million Dollar Baby", je ipak riječ o jednoj, jakoj, ustrajnoj ženi po nekim svojim potezima ispred doba u kojem su žene podosta obespravljene. Filmu je to koji svakako ne bi trebalo propustiti što zbog dobrog i na istinitom događaju utemeljenog sadržaja a što zbog odličnog Angelininog performansa u još jednom brilijantu u niski izvanrednih filmskih ostvarenja Clinta Eastwooda.
Amerika bi zaista bila dosadna i monotona da nema ovakvog jednog filmskog alkemičara.