srijeda, 07.01.2009.

Benjamin Button

Nema boljeg, ljepšeg, senzibilnijeg i na kraju pozitivnijeg filma da poželim svima vama, svima dobronamjernima kad je u pitanju uplovljavanje u tek započetu novu godinau, i kao želju da se volite iskreno, do kraja, bez laži i obmana. Jednostavno i prosto.
Naprosto sam pun lijepih emocija, i mislim da je to neka nadgradnja kroz moj put fantastičnim svijetom filma koji su mi otkrili neki moji iskusniji kolege. Jednostavno nije uvijek sve u šoku i potrebi da se kroz šok osvijesti bilo pojedinac ili šira javnost. Naravno postoji i vrijeme za to, no svi mi volimo sanjariti, ili smo znali. Počesto u zadnje vrijeme susrećem žene koje su zaboravile koliko je lijepo, lako i jednostavno snatriti. Upravo iz tih snova proizlazi snaga ljudskog duha na koju mnogi ljudi u onim tamnim trenutcima života koji su neminovnost kao dječji osmijeh, zaborave. Snovi su ti koji nam daju snagu da iznova u životu počnemo graditi kuću iznova. Oni su kao i ljubav rijetki darovi koje nam je Bog dao. Upravo o tome priča ovaj izniman film kojeg je režirao David Fincher, a scenarij potpisuje čovjek kojeg će mnogi od vas (ali ne i ja) sa sjetom odobriti kao bitni čimbenik ovog filma. Naime scenario naglašavam jerbo ga je radio čovjek, Eric Roth koji stoji iza svima vama poznatog i jako hvaljenog Forresta Gumpa. On je ako je u pitanju Forrest, i Postman ( napisao je još i : The Horse whisperer, The insider, Ali, Munich, The good shepherd), kojeg je netom poslije ovog napisao, nekako zadužen za filmove sa tematikom koja imaju patriotski sadržaj. Veliča se američki san (i sam je pripadnik generacije koja je inficirana time, rođen je 45 godine), stoga ga i razumijem jer i on slijedi svoje snove i ne odustaje.

Ovaj film koliko lijepo priča priču o ljubavi i razlikama u godinama i moram priznati da je to ipak pozitivna evolucija naspram Forresta Gumpa. Naime ovdje nema glupih i nekih iskričavih likova. Iako atmosfera i sami tijek filma su me odmah od početka toplinom prikaza prisjetili na Forresta Gumpa ... ovo je sasvim različit film od tog.
Priča o Benjaminu Buttonu je zapravo moderna bajka i to bajka za odrasle, nikako za djecu. Nikako, stoga jer kompleksnost ljubavi oni još uvijek ne mogu shvatiti. K tome priča filma iako govori o ljubavi dvoje pojedinaca istih godina koja sazrijeva kako teku godine isto tako na hiperrealistični način prikazuje jednu stvar koja će se svima nama kad il tad desiti a to je da ćemo kad ostarimo postati djeca. To svakako je jedan od glavnih ciljeva ove priče, no nije o najbitniji ili glavni. Taj je ipak ljubav dvoje ljudi koje razdvaja vanjska ljuštura vremena a spaja unutarnji sklad duša. Eto meni je posebno lijepo bilo vidjeti kako se veliča ljubav spram godina i ne osuđuje pojedinca zbog toga što eto naprosto samo voli, kako počesto naši prijatelji ili mi sami sagriješimo i to upravo učinimo sebi ili drugima.

Zanimljivo je da se Fincher upustio u jedan takav projekt. Svi ga pamtimo kao režisera Aliena 3 (1992), odličnog križanca između trilera i horora Seven, nevjerojatno dobrog suspensa u The game i definitivno krune karijere u filmu The fight club. Filmovi koji su uslijedili nakon toga su jednako dobri kao Panic room ili na tragu uspona u njegovoj karijeri (mislim na film Seven kao uzlaznu točku njegove karijere) Zodiac, i ... sad totalni zaokret.
Čovjeku ili je dosadilo raditi pseudoartističke trilere, ili je dobio djecu, ili se totalno zaljubio u nekog ne svojih godina (nije li se možda u poslijednje vrijeme družio sa Romanom Polanskim :) ) i odlučio kad je vidio scenarij napraviti nešto ... opet posebno ali nikako u korak sa svojom karijerom. Ovaj film će njegovi hardcore obožavatelji možda mrziti jer će očekivati neki od sedam smrtnih grijeha ili tako nešto.
Ono što jest, da je ostao vjeran jednom od svojih glumaca koji su ga pronijeli ili je on njih proslavio. To je Brad Pitt koji je ne znam gdje ikad (možda je u filmu Joe Black samo za nijansu) bolji nego li je u Fight clubu. Dakle provjerena ekipa ili tim koji pobjeđuje, nogometnim riječnikom, donosi i zgoditak na box officeu.
Moja zamjerka filmu ili minus bi bile neke scenarističke reference na gore spomenuti Forrest Gump. Naime i tamo i ovamo je mjesto dešavanja jug Amerike, i tamo pa i ovamo glavni lik sazrijeva na brodu koji neupadljivo podsjeća na brod za račiće iz Forresta Gumpa.

Naveo sam da me je toplina filma podsjetila na taj filmski predhodnik. Istina, i to je sličnost no to je dobar element koji nikako ne bih naveo u minuse ovog filma. Zanimljivo je da vidimo New Orleans pred samu oluju svih oluja koja je pogodila taj grad ne tako davno, Katrinu. To je Fincherov dodatak kojim on želi sam film nekako usaditi u korijene stvarnosti i opsjenu učiniti što realnijom, a time i naš filmski doživljaj što uzbudljivijim.

- 23:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se