četvrtak, 07.08.2008.

Dias de Motovun !!!

Kad danas ujutro "bacim pogled" par dana unazad, mogu ustvrditi da novinarsko/kritičarska ekipa s kojom sam bio okružen za vrijeme festivala je imala izuzetno zahvalan posao ove godine. Bilo je tolko za pisat i intervjuirat da se to jedva stizalo. Pogotovo se osvrćem na one koji dolaze iz dnevnih novina. Pisalo se sve u "šesnajst" a press centar je bio zauzet od jutra.
Image Hosted by ImageShack.us
Moram priznati da nakon svih ovih mojih godina dolaženja u Motovun na peti dan mi bude najviše žao. Bilo je osim izuzetno dobrog filmskog programa, velikih gužvi na svim mogućim i nemogućim projekcijama i onog najbitnijeg dobrog, dobrog druženja, puno smijeha i izuzetno kvalitetne zajebancije. Meni definitivno onog najbitnijeg čarobnog sastojka jednog ovakvog druženja.
Iako je sjeta prisutna, tu je i štono rekoh oduševljenje i zadovoljstvo viđenim. Tako sam u srijedu osim na filmovima bio prisutan na jednom intervjuu i zabavio se jako dobro unatoč gladi i umoru. Bilo je to predstavljanje Kena Russella. Tip je genijalac. Iako u svojim poznim godinama unio je dodatnu svježinu svojim nastupom i tipičnim britanskim humorom u već jako dobru atmosferu u Motovuna.
Image Hosted by ImageShack.us
Zabavan čičica je sam tijekom tog skupnog intervjua se šalio na seks pa nisam imao potrebe u ime Apartczyka postavljati mu pitanja ... sve je sam otkrio.

Osim tog vrhunca dana, kojeg su svi sa nestrpljenjem očekivali, bilo je tu i filmova ... naravno. Možda nakon svih ovih prijeđenih kilometara filmskih vrpci tog dana sam ipak našao onog "odabranog". I tada sam vjerujući u neke navade žirija zaključio kako je vrlo vjerojatno teško da će pobijediti jedan takav film kojeg smatram vrlo pozitivnim, nimalo brutalnim i općenito lijepim filmom. To je bio dokumentarac "Man on the wire" u režiji Jamesa Marsha. Bio je to toga dana definitivno moj odabir za Propeler, no pokazalo se da je još jedan film također zadovoljio moje kriterije. Prije nego počnem storiju o tom filmu tog dana je bilo sem tog filma i "brutalnih izdanaka filmskog izričaja" kao na primjer Balabanovljev "Teret 200". Oni koji su već imali priliku prije vidjeti neki o njegovih filmova (vjerojatnost je da ste gledali Brata) ovo je ponešto kvalitetniji i pomalo po besprizornosti prikaza nasilja još eklatantniji i kvalitetniji film od "Brata". Publika je bila konsternirana nasiljem koji se bazirao na istinitom događaju iz 1987 godine. Riječ je filmu u kojem čovjek koji bi trebao štiti ljude od nasilja, zločina i drugih kriminalnih radnji je i sam najveći zločinac, impotentan čovjek, izopačenik, pervertit. Dakle prikaz je to i svojevrsne korupcije, nemara društva spram samog represivnog aparata koji bi nas trebao štititi. To je u ovom filmu dovedeno do apsurda. Roditelji obračajući se šefu policije u svezi otmice njihove kćeri ni ne sumnjaju da upravo iza svega toga stoji ... On. Neke scene su stvarno odvratne, a sam gorak okus pojačava vesela glazba iz auto zvučnika dok se glavni akteri radnje ... već nekud kreću. Pomalo zbunjuje, no u drugu ruku pojačava intenzitet tjeskobe i nemoći. Jednostavno toj djevojci nema spasa, samo je pitanje kada ćete to vi shvatiti i prihvatiti.
Za kraj te večeri gledao sam kako se kasnije pokazalo kao izuzetno zabavan i moram priznati najinteraktivniji od svih interaktivnih filmova , "Polyester" Johna Watersa. Svi su toliko bili sjedinjeni u djeljenju mirisnih grebalica da bih tu atmosferu mogao prozvati najsličnijom onoj u razredu u školi. Jedna sveopća suradnja, brbljanje ... ma genijalno. Taj film iz interaktivnog dijela bio je najveći uspjeh tog programa. No da nije sve u olfaktivnim doživljajima treba spomenuti da je i film odličan. Ljudi su se valjali od smijeha. Urlali. Opći urnebes. Ma di je bio John da to vidi.
Tim više je bilo zabavnije jer je film bio nashroniziran na njemački. Ma pišurija od smijeha.

"Man on the wire" James Marsha mi je pak razvedrio jutro tog završnog dana. Učinio ga romantičnim. Natjerao me da promišljam o svojim nekim životnim htijenjima.
A priča filma nam govori o Philippe Petitu koji je davne 74 godine napravio podvig koji će zbog činjenica koje su takve kakve su ... zauvijek ostati neponovljiv. Naime po žici, razapetoj dan prije između Blizanaca u New Yorku, je 8 puta prehodao dok se nije predao policiji. Taj nevjerojatno hrabar pothvat te događaji koji su prethodili njemu i oni koji su kasnije uslijedili izvrsno su koncipirani u obliku reminescencija kroz intervjue glavnih aktera radnje, arhivske materijale te igrane rekonstrukcije. Lijepo je bilo vidjeti ostvarenje sna jednog čovjeka no i neku korist od filma jer ljudi koji su sudjelovali u tom pothvatu su se razišli nakon. Eto ovaj film je zapravo koliko mi je za prosudit poslužio i kao neki amalgam ili oprost za sve grijehe koji su učinjeni.
Nekako sam promišljajući o proteklom festivalu i o tom danu došao do zaključka kako sam taj dan sasvim slučajno, ne znajući i ne očekujući ništa unaprijed napravio odličan odabir i napravio pravi mali filmski ekvilibrij između dobra i zla na filmu. Između onih dobrih lijepih osjećaja, smijeha i gnušanja. Naravno to je sasvim slučajno, ali čini zgodan štiklec.

Zadnji dan festivala vidio sam još par dobrijeh filmova, no od kvalitetna druženja i tulumarenja nije bilo baš vremena. :)
Među filmovima koje sam zadnji dan vidio bio je i "My Winnipeg" te irski "Once".
Jedini dan da sam ove dane fulao u odabiru filma je bio upravo petak i završio je sa recimo to polovičnim učinkom. Taj dan iako lud sam po sebi imao je odlične filmove na projekcijama. Napravio sam u dobroj namjeri grešku pri odabiru i gledao film koji je više "pilana" nego li je drama. Čuo sam začudni komentar na "Winnipeg", kao eto autor je postigao željeno jer je uspio prikazati koliko je njemu dosadno u tom mjestu kad je film jedna obična dosada, ubijačina vremena. Ne bih se složio sa time iako donekle izjava drži vodu.
No da se ne zadržavam previše na ovakvim osvrtima tu večer sam bio izuzetno dirnut filmom "Once", koji sam gledao kao svoj zadnji film i definitivno ga proglašavam Motovunskim moralnim pobjednikom publike. Čini mi se da je direkcija jedino u pogledu ovog filma promašila što ga nije stavila u projekcije navečer jer pretpostavljam po viđenom kako bi hrvatskom filmu "Iza stakla" odnjela pobjedu ... da se izrazim riječnikom veslanja "za nekoliko dužina".
Šteta jer "Once" je izazvao u publici nešto što se pamti i što nisam stvarno dugo, dugo vidio na nekoj festivalskoj projekciji gdje publika plješće više od nekoliko puta tijekom projekcije.
Priča je to koja se sastoji od ljubavi, odličnih pjesama (koliko sam čuo nisam bio jedini koji je počeo ih pjevušiti tijekom filma), pozitivnih emocija. Jedna moja kolegica ga je proglasila za "crowd pleaser" pa što da i je. Najbolje pak o ovom filmu je sublimirala jedna prekokrasna plavuša koju sam susreo na vratima svojeg privremenog motovunskog doma. Rekla je kako joj je ovaj gorak okus motovunskih filmova sprao Once. I tako je to bilo, iako ja se neću nikad tako drastično izraziti jer koliko treba biti lijepih pozitivnih filmova život nije samo veselje i ne treba se zavaravati, no to sve treba dozirati te je tako moj kontrauteg bio ovaj film.
No ni Once (iako u naravi pozitivistički orjentiran) ne priča samo o novim ljubavima, već također dodiruje ono što bih nazvao pravim životom, a to su razočarenja, prijevare, preljube no i oproste. Nisam se dugo tako pozitivno osjećao nakon jednog filma. Natjerao me je da promišljam o onome što mi se sve dosad loše desilo u životu. Film je više bio kao neka izvrsna pjesma Balaševića, Dedića ili već nekog drugog kantautora koji vas najbolje unese u svijet ljubavi, života, patnji i veselja koji čine tu potku života. Dodao bih za kraj ovog osvrta da je za one koji nisu bili niti na jednom koncertu tih dana u Motovunu ovo bio možda najbolji glazbenofilmski doživljaj koji si možete poželiti. Zašto ... pa gledajući film počesto sam imao osjećaj da sam na koncertu jer se iza svakog songa pljeskalo. a i svi ljudi oko mene su ili pjevušili ili se gibali u plastičnim stolcima. Da, film je to o ljubavi sa velikim LJ.
Svakako ga trebate vidjeti i nadam se da će moja kolegica i svi ostali novinari kojima se ovaj film svidio pritisnuti distributere da se ovaj film nađe u kinima.
Image Hosted by ImageShack.us
Ovogodišnje izdanje Motovuna je bilo za mene ponajbolje sa upravo izvrsnim omjerom između odlična i zabavna društva, nezaobilaznih istarskih delicija, prekrasnih žena i dosad po meni najboljeg izbora filmova, gdje je bilo i još uvijek je teško reći koji je najbolji. Što se tiće žena definitivno najljepšeg spola ove planete mnogi koji godinama dolaze u Motovun su priznali da nisu vidjeli toliko zgodnih žena kao ove godine. U prilog tome ću privremeno ovih dana koji slijede, pretvoriti svoj blog u fotoalbum tih "zvijerki" koje su se slobodno kočoperile kaldrmama Montone.
Sada definitinvo je još veća čežnja da se što prije pojavi taj famozni zadnji tjedan sedmog mjeseca 2009.
Jedva čekam.

- 12:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>