srijeda, 30.07.2008.

Fantastični utorak

Istinita priča i naizgled jednostavna režija mogu vas izbaciti doslovno iz "cipela". Uostalom ja izuzetno volim nepretenciozne filmove. To u svakom slučaju je i film "PVC -1" Spirosa Stathoulopoulosa. Kamera je brza, dinamična čime dočarava hitnost situacije. Usto je riječ i o istinitom slučaju o bombi ogrlici, koju su postavili na vrat jedne svoje žrtve ... ne znam kako bih to determinirao nego banditima i nitkovima u Kolumbiji. Meni je film zanimljiv jer je ispričao jednu priču koja bi trebala biti pričana iz dana u dan. Sad će netko reći da opet neki "bed" ... ma je sve to, ali nevini trebaju biti spomenuti i ne smiju tek tako olako postati samo tek puka brojka na papiru. Iako je unazad par godna bilo je puno primjera sa filmovima koji su tematizirajući ogromni srednje i južnoamerički problem sa otmicama i ucjenama svijetu predočili taj alarmantni problem, ipak je ponešto ovaj film neka hibridna vrsta igrano dokumentarnog puno bolje dao uvid u taj alarmantni pomalo već globalni problem.
Nekako sam mišljenja da mnogi ljudi su zapravo kao nojevi koji počesto na spomen ugnjetavanja, otmica i ubojstava turaju svoju glavu u pijesak, a to ne vodi ničemu. Zapravo dodatno katalizira one buduće i one sadašnje počinitelje da nastave sa svojim paklenim naumom.
Ugodno popunjena dvorana kina Bauer na ovoj podnevnoj projekciji ostala je pomalo zatečena prizorima koji zapravo ne obiluju onim oku kamere vidljivim nasiljem već onim anksioznim osjećajem bespomoćnosti koji zapravo stvara pravio osjećaj jeze i straha u gledatelja ... a nije triler niti horor.

Nakon razočarenja jučerašnjim čarlstonom ovo je bio zapravo pravi ogledni primjer kako se radi film. Ne ide se pretenciozno sa obiljem love nego sa malim budgetom u ostvarivi projekt sa tečnim storytellingom te na kraju za nagradu dobijete i više nego pristojan uradak koji je negdje mješavina dokumentarnog i igranog filma. Opet izuzetno čitljiv i sigurno prepoznatljiv od senzibilizirane motovunske publike.
Osim tog filma jučer bjeh na još tri projekcije koje treba svakako spomenuti. To su slijedeći filmovi: "Sirena", "Tri majmuna" i "Last fragment".
Kad bih poredao po nekoj jačini izričaja prvi od ovih bi bio svakako "Tri majmuna" Nuri Bilge Ceylan. Pogotovo to možete vidjeti ako prethodno pogledate neki film pa krenete na majmune eee onda se vidi velika razlika u režiji ovog turskog cineasta spram ostale konkurencije. Jedino ću reći da je ovaj put nešto odstupio od svoje ustaljene navade tj. od ovoga filma više ga ne možemo prozivati kako je to "Nurin smisao za snijeg". Vrlo često Ceylan je svoju ljubav spram snijega pretakao u svoje filmove tako da bi se barem jedan dio njegova filma dešavao na ... snijegu, naime sve do ovog.:) Ko zna možda mu je konačno zahladilo.
Inače film me je uz odličan sadržaj, sa zanimljivim završnim obratom, oduševio i kamerom. Riječ je o vjerojatno sada osobnom Nurijevom snimatelju Gökhanu Tiryakiu s kojim je ostvario suradnju na svojem podosta nagrađivanom filmu "Iklimer". Dakle provjereni snimatelj ili "treće oko" (običaj mnogih režisera) scenarij koji je sam pisao (u suradnji s još dvojicom) i eto vam "Tri majmuna". Osobno ne vidim neki pad u motivaciji ili filmskom izričaju kojim stvarno obiluje ovaj Turčin. Dakle nema pada u njega od unazad dvije godine kad je snimio svoj posljednji igrani film. A u filmu je riječ o ljubavi i ljubavnom trokutu kojim izgleda obiluje ovaj festival. Filmovi koji ga spominju su "Tri majmuna", Ogrestin "Iza stakla" i Carlos Reygadasa "Stellet licht". Ne znam kome se to sviđa ali zgodno je za reći da u njima nekako, možda zbog muškog spola režisera, žene su nekako inferiorne, tj. ostaju povrijeđene čak iako su kako bih ja rekao na "konju s hvataljkama". Naslov filma doslovno i priča o sudbini ove turske obitelji. Koja pokušava ne spominjanjem ... učiniti da nestane sve veći i veći problem. Naime "pater familijas" preuzima krivicu za jedno kazneno dijelo i odlazi u zatvor. U to vrijeme žena i sin ostaju sami. No ne zadugo, barem što se tiče žene. Ona se zaljubljuje u osobu u čije ime njezin muž preuzevši krivicu odlazi u zatvor. To je bizaran način da se zaradi, no glavni lik ne računa da će svojim boravkom iza rešetaka "zaraditi još nešto". Kraj nije upotpunosti tragičan, ali zbog više aktera koji su nenadano našli pod utjecajem ovog ljubavnog trokuta završava smrću jednog od njih.
I sad kako se apsurdnim preuzimanjem krivice krenulo u film tako se i završava. Naime taj isti koji je bio u zatvoru sada od jednog svog poznanika koji je u novčanim problemima traži istu takvu sudbinu. Frivolite de la vie ... rekli bi Francuzi.
Ono što mi se ponekad ne sviđa u Motovunu je publika koja reagira trendseterski i dolazi na projekcije filmova bez prethodne ikakve konzultacije. Uglavnom onda vam se desi da slušate stupidne komentare ... jooj daj ju ubi ili tako nešto. Dakle pomalo spora kamera još dodatno stvara privid sporosti tijeka radnje, koje naravno mnogi koji su se slučajno obreli u kinu nisu znali da je jedan od temeljnih značajki kinematografije Ceylana.

Ovo je svakako bio najbolji film večeri a drugi je ipak nešto blaži i nezahtjevniji bio onaj ruske režiserke Anne Melikian "Rusalka" (ili u prijevodu Sirena). Film je već prije dolaska na MFF okrunjen u: Berlinu 2008 nagradom FIPRESCI, u Sundanceu 2008 nagradom za najbolju režiju, u Sochiju 2007 pobrao je nagradu za najbolju glumicu i u Sofiji 2008 Grand Prix. Dakle bile su to vrlo dobre preporuke, no da li se iskazao takvim i na glavnom prikazivalištu u Motovunu? Iskreno meni se svidio i ima ono nešto što uvijek publika pa i ja tražimo od filmova ovdje, a to je da postoji jedan nezahtjevan film.
Dobro i nije tako nezahtjevan, ali spram ostalih filmova ovaj je bio i zabavan, s crnohumornim završnim obratom koji je neke koji su se uljuljkali u već pomalo predvidivi kraj izbacio iz težišta.
Naime Sirena je mlada djevojčica koja nakon traumatičnog uleta u sobu gdje se vršio seksualni akt između njene majke i nekog tamo pomorca Crnomorske ruske flote.Od šoka je mala zanjemila. Kaj ćete i to se dešava. I tako si je mala Alisa umislila da ima sposobnost ostvarivanja svojih želja, nešto kao sirena, pa je tako poželila orkan i fakat se desio. Produkt toga je bio da se morala s majkom i bakom odseliti za Moskvu. Tamo su njoj, kako je ipak stasala u mlađeg punoljetnika, stvari počele sjedat na svoje mjesto. Naime zaljubila se u mladog ruskog poduzetnika koji prodaje parcele na Mjesecu (zgodna ideja za sve koji kane nešto ingeniozno pokrenut u Hrvatskoj). No Alisa ne shvaća da je izabranik njenog srca ne shvaća kako bi ona htjela. Mi znamo daje to neki normalni životni tijek stvari, no kako da to ona shvati.:))
Uglavnom u jednom trenutku ju Sasha (Ruski poduzetnik) kad shvati da mu je nekim divnim čudom spasila život pokušava pronaći u gradu no tada nastupa završni twist...
Šta ćete nije sve uvijek po želji, ne?
Poslije ova dva filma otišao sam vidjeti to čudo od interaktivnog filma, no razočarao sam se. Pustio sam nekih 30 do 45 minuta filmu da me zadivi, no od interaktivnosti nije bilo niti I. Mnogi koji su to skužili su digli sidro usred projekcije. Naime u pojašnjenju prije početka projekcije bilo nam je rečeno da je tu posrijedi do VJ-ingu ili kako sam ja shvatio jedna od režiserki gleda i po nekim njenim percepcijama ona miksa film. Ma miksa da ne kažem kaj. Šalim se. Nije to bilo ono što sam očekivao ... tipa da imam daljinski i da ja direktno utičem na neki obrat. Vjerojatno previše očekujem. Misllim da je to to što se tiče moje odiseje u interaktivnost.
Vidimo se danas?

- 14:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se