nedjelja, 27.01.2008.

Izgnanstvo

Dača, dugi, ljudima ponekad bespotrebni kadrovi.
Kadrovi koji podsjećaju na američke kriminalističke filmove s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Izuzetno jaka atmosferična glazba koja vas tjera u bespuća ruskih tajgi.
Mir
Tišina
i
jedva čujan nemir ljudskih duša.
Još s početka filmografije od braće Lumiere izuzetno je bio bitan sinkronicitet publike i autora.
Strah smijeh i ono najjače u ljudi suze izazivali su filmovi od tamo na ovamo. Taj spoj ili bračno blaženstvo uvijek je bio Sveti gral svakog autora. Tko bi to postigao i bio bi obožavan mržen ili voljen. Nije bitno on je postigao kontakt tako neumitno bitan svakom autoru.
To nekako, sada mogu reći uvijek polazilo od početka karijere ruskom cineastu Zvyagintsevu.
Uvijek sam se pitao može li se olfaktivno doživjeti film.
Postići da sva čula uživaju prilikom gledanja.
Odgovor je u Izgnanie. No film nije o prekrasnim pejsažima. Nego o ljudskoj tuzi. O najdubljim najiskrenijim osjećajima. O enigmi žene. O propitivanjima svih sfera ljudske emotivne osobnosti, i onog najbitnijeg ... Zašto?
Što nas tjera da budemo s nekim?
I konačnici što je to Ljubav?
Je li to izgnanstvo?
Neki kadrovi u kojima likovi filma govore jedni sa drugima imaju i po nekoliko slojeva. Prijatelj kojeg u najmračnijem trenutku njegova života zove glavni lik filma inače izuzetan glumac, vidimo u njegovom opskurnom stanu i svijetu u kojem na neuredan način živi. Prijateljica noći se upravo pakira i mi nedvosmisleno znamo da čovjek svoju potrebu za bliskošću rješava na jedan način koji nas upućuje da dalje u filmu pokušamo otkriti njegovu ranu. Naravno to na samom početku je jedan od Zygajcevljevih filmskih trikova ne bi li nas uveo u višeslojnu radnju i pletivo filma kojim veze sudbine svojih likova. Sve što vidite na početku simbolično je i ima smisla nadalje u filmu.
Ovaj kadar s početka filma mi je poslužio da upozorim na dubinu filma koja kao da progovara o beskrajnim, bezvremnskim predjelima Rusije u kojoj su se izgubili mnogi njeni osvajači koja isto tako nastava duše njenih domorodaca.
Zygajcev potrebu čovjeka za ljubavlju i odanošću pokušava nam objasniti na način tako da sukobi takva dva osjećaja vrlo bliska, ali opet stuboko različita u svojoj slojevitosti.
Jedan je osjećaj prijateljstva i nadaleko spominjane muške odanosti dvaju prijatelja jednog drugome do destruktivnosti prema drugim ljudskim bićima, i drugi je onaj krhkiji tanašniji ali nimalo ne osjećajno slabiji ... ljubavi između žene i muškarca sa ponekad bespotrebnim traženjem potvrde svojih osjećaja kroz umjetno izazivanje tremora ili potresa u toj jednoj, i dan danas znanstvenicima koji pokušavaju ljudske duše simplificirati i pojednostaviti, neobjašnjivoj vezi između dvoje ljudi zvanoj ljubav.
Zašto?
Ovaj puta to propitivanje je dano ženi, Veri ?
Zygajcev dovodi u pitanje njen moral i odanost .... naprosto vas gura u tom pravcu nutkajući vas raznim dokazima ili izjavama.
Strašna je žrtva.
Užasna je žrtva koju nitko od gledatelja ne vidi kako je neprimjetno na oltar podnose glavni likovi.
Žrtva na kraju konačna i bespovratna.
Kazna također trga i razara vam utrobu kad shvatite kako se te kao ovca zavedeni u krivom pravcu, pravcu superficijelnosti jer ne vidite igru smrti.
Bol je neumitna, razrješenje koje vam nudi redatelj je katastrofično no ne i nevjerojatno, ono je ljudsko, viđeno, sasvim izvorno. Vi otkrivate tijek stvari taman da pomislite kako možete iskočiti iz svog sjedala i pobjeći od vlaka koji dolazi u stanicu ... stari je to trik od kako sam spomenuo vremena kada su braća Lumieres po kinima izazivali strah i bijeg svojih gledatelja.
Od tada pa nadalje vi postajete nijemi svjedok užasa raspleta koji slijedi.
Hommage je to autora u jednom djelu i prekrasnoj ruskoj književnosti koja ima nebrojeno primjera tragičnih raspleta takovih radnji.
I na kraju to je život.
U filmu izvrsne uloge ostvaruju već zagrebačkoj a i hrvatskoj publici poznati Konstantin Lavronenko kao Alex (stvarno nije bez vraga dobio nagradu za najbolju mušku ulogu na ovogodišnjem Cannesu). Nadalje svi koji su pohodili Motovun prije par godina sjetit će se jednog izuzetnog filma u dansko švedskoj koprodukciji pod nazivom "Dag och natt" i glumice koja je tamo ostvarila jednu odličnu rolu glumeći mlađahnu ljubavnicu Mikaela Persbrandta u ulozi Thomasa. Riječ je o Mariji Bonnevie koja ovaj put ima zahtijevniji zadatak u Andrej Zvyagintsevljevu filmu kao Vera, mlada žena koja se našla u ozbiljnoj ljubavnoj krizi.
Jedan od dobrih glumaca u ovom filmu je i Volga. U početnim kadrovima filma koji me podsjećaju na neke iste takve s kalifornijskih ravnica auto izgleda moćno.
Filmu dajem visoku 4.95 ocjenu i kategoriju moždane nirvane, a svima koji žele vidjeti jedan odličan film sa pravom pričom i odličnom kamerom toplo preporučam.

- 07:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se