Oh,shut up.
♥ //~Part 1~ **Žuta bojica. Jedna u mnoštvu.**
Kap kiše kapnula mi je na obraz. Pogledala sam gore i primjetila sasvim malu rupu na mostu pod kojim sam zaspala. Samo sam povukla stvari na suho te se naslonila na most. Suza mi je kliznula niz obraze, ali bila sam takva da to nisam mogla dopustiti. Nisam željela da me netko vidi kako plačem. Naglo sam je obrisala i izvadila bilježnicu i olovku. Gledala sam pored sebe u jedan mali potočić s dnom punim kamenja. Imala sam potrebu stalno crtati ono što vidim. To me ispunjavalo i pružalo sigurnost, sigurnost na taj način da su neke stvari uvjek uz mene. Zato sam često prelistavala veliki album koji je trenutno ležao na dnu kofera, da se prisjetim, da vidim kako mi je nekada bilo lijepo. Okrenula sam tri lista naprijed i vidjela nju. Bila je lijepa kao i uvjek, toplim očima gledala je negdje sa strane, ne određeno, a smiješak koji je uvjek bio od uha do uha odavao je njenu sreću. Opet, suza mi se spustila niz obraze, jedna, dvije, tri, gomila. Više ih nisam mogla zaustaviti ili samo obrisati. Slijevale su se neprestano. Pokušaji da ih maknem da se nasmijem završili su neslavno. Nastavila sam listati. Nekoliko sam puta naišla na iste oči. Isti pogled. Isti smješak. Tu i tamo ubacila se neka slika prirode ili njih. Samo zato da nebude monotono.

Ne, rekla sam samoj sebi, crtat ću potok i zaboraviti ovo.

Pokušala sam. Vratila sam se na list gdje sam počela crtati potočić s kamenitim dnom. Da, to je bilo to što mi je trebalo.

*~*~*~*

Opet gledam u taj potok. To je to, neke su stvari uvjek uz mene. Iako sam sada kilometrima od njega, gledajući u crtež osjećam se kao da opet sjedim pod mostom i olovkom povlačim crte.

Začuo se zveket. Skoro sam i zaboravila da sjedim na trgu i sviram, da zarađujem kako bi došla do njih.

„Jako lijepo, curo!“ dobacio mi je netko te u kutiju od gitare stavio koji novčić.

To me dirnulo jer mi dugo nitko tako nešto nije rekao. Zapravo, nije mi imao ni tko reći. Otkad je umrla nisam svirala, ovo je prvi puta da se opet vračam. Opet imam razlog da živim, da se trudim, da zarađujem. To su one, one su daleko i samo mi ovo može omogučiti da dođem do njih.

„Ej mala, mogli bi se mi malo zabaviti!“ tišinu u mojoj glavi prekinuo je tip duže crne kose u kožnoj jakni koji me s leđa uhvatio za ruku. Prestrašila sam se. Bila sam pre malda za takve stvari, možda ne s normalnim ljudima, ali s njim sigurno nebih radila nešto više od razgovora.

Suton se spuštao na grad dok mi je on već nekoliko sekundi držao ruku i na uho šaputao maštarije o nama. Bojala sam se vrisnuti, mislila sam da će mi nauditi ako išta kažem. Obasjala nas je visoka svijetiljka svojom žutom svjetlošću. Zatvorila sam oči, i samo nadala da će me netko spasiti. Kako? Ne znam. Ljudi su samo prolazili kao da se ništa ne događa. Je li to njima normalno? Ili je to samo zato što sam u pitanju ja, ulična umjetnica?! Ruke su mu bile hladne dok mi je dodirivao vrat, a dah vruć. Naježila sam se i promekošala.

„Znaš, nemam prebijene pare. Mislio sam, ako možeš, ako mi možeš posuditi za kutiju Waltera.“ Prošaptao je meni na uho, kao da mi govri da me voli, a ne moli za novac.

„Oprosti, ali ne mogu ti dati. Nemam niti ja. Ovo tu“ pokazala sam na kutiju „je sve što imam i treba mi za put.“

Odmahnuo je glavom i nasavio dalje. Znala sam da to nije kraj. Ali sam bila sretna što je otišao, barem za sada. Odsvirala sam još jednu pjesmu tek toliko, da me opusti. A onda sam pokupila novac iz kutije, spremila gitaru i izvadila mali fotoaparat. Ovo je bilo najbolje doba dana za fotografiranje – suton. Poput čovjeka, nepredvidiv, mračan i lijep. Hodajući prema slijepoj ulici u kojoj sam trenutno 'živjela' uslikala sam nekoliko fotografija neba, svjetiljki, ulica i svoj odraz u lokvi. Nakon toliko vremena vidjela sam se. Nisam se mogla prepoznati, nisam bila sigurna u samu sebe. Promjenila sam se. Kad sam sjela, ponovno sam pogledala fotografiju.

~Cesta od gusto složenog kamenja ciglastog oblika. Udubina. Lokva. Moj odraz. Njezine oči. Smiješak. Da, smiješak na mome licu radi fotografiranja koje me ispunilo nećim, neočekivanim.~

Izvadila sam blok i olovku i jednu bojicu, žutu. Nacrtala sam prizor koji vidim. Usku uličicu i dvije zgrade. Samo jedna cigla bila je u boji. Bila sam to ja, drugačija, u mnoštvu.

Ovo je posvećeno Tyu, prvi razlog zašto sam nastavila i Zoe, koja me djelomično inspirirala. :*


Charlotte Nathalie Darfin



16.07.2010. // 00:34 // Komentiraj ( 17 ) // Print // On/Off
♥ //Prolog
Odlučila sam početi iznova. Prekrižiti sve od prije. Zaboraviti. Okrenuti novi list. Udahnuti zrak u pluća i prepustiti se Bogu. Tu i tamo nešto naškrabati kako bi s novcem dospjela do njih.

*križa prošlost*

Uvjek sam mislila, a i znala da ću ovako nekako završiti. Ovisna o svojoj nadarenosti, za koju sada nitko nije mario. Sada više nisam bila ona koju su svi tražili da im napiše pjesmu kako bi je poklonili partneru, da ih naslika drugačije od ostalih, da im donese štivo koje će im razbistriti misli. Sada sam bila onoj kojoj su u već ofucanu kutiju gitare ubacivali pokoji novčić. Tek toliko, jer im je glazba ušla u uho.

*boja prekriženo*

Sada sam bila, kako bi to ona rekla, ulični umjetnik. Sada sam bila nitko. Prije, dok sam imala krov nad glavom i majku, svi su mi proricali sjajnu budućnost jer sam nadarena.

*zaokružuje što je važno izbrisati*

Hodam pustom ulicom i guram nekakav kamenčić za sobom vukući kofer i na ramenu gitara. Jedino što mi je ostalo. Kofer, pun uspomena i jedino mjesto gdje sam ih mogla sačuvati, uz moje srce. Kada se okrenem naprijed nevidim ništa, nevidim tu bajnu budućnost. Bojim se. Bojim se budućnosti. Bojim se da ću izgubiti i ovo malo što imam.

*izpušta suzu na sve to*


Charlotte Nathalie Darfin



14.03.2010. // 21:25 // Komentiraj ( 10 ) // Print // On/Off
♥ //Daklem. Vrijeme je da nešto i napišem.
Ovo je jedan moj hir prožet svime i svaćime. Smo molim da ne ostavljate komentare poput: "Super ti je ovo" "Ništa nevalja" itditditd.

Tko želi može ostaviti opis u komentaru. :D


Charlotte Nathalie Darfin



08.02.2010. // 09:40 // Komentiraj ( 5 ) // Print // On/Off

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

What is this?

Možete čitati, a nemorate. Priča o kojoj će te sve saznati u svoje vrijeme. Molim da ne ostavljate ružne komentare jer ako vam se ne sviđa nemorate čitati. ;)

~°*°~

Kada pomisliš da sve nestaje, kada pomisliš da ćeš i ti nestati. Osvrni se. Tu će biti netko ili nešto što će u tvoje srce unjeti zraku sunca. Makar onaj dio u tami sada radi samo kako bi te držao živa, ovaj dio, makar mali, obasjan sunčevom zrakom u tvoj će život unjeti sreću. Sve ono potrebno. Živi za taj dio srca koje je dobilo svoj dio sunca radi nekoga. Nemoj se predati, radi njega.


Links

Memories.

Image and video hosting by TinyPic

~Future~

Image and video hosting by TinyPic

~This moment is on my mind~

Image and video hosting by TinyPic

~But, colors are part of me~

Image and video hosting by TinyPic

~Photos, only they can make me happy~



Credits
Designer : sacrificelove-
Basecode :dinosaur--x
Image Hosting: Photoscape
Blogger; Blogskins; Photobucket.
Adjusmtent :BD dz

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se