Skupina sedamnajstogodišnjaka je odlučilo iznajmiti prostor za proslavu rođendana jednog od njih. Zvao se Goran,ali ga nitko nije tako nazivao, čak ni vlastiti roditelji. Svi gu zvali Gugi. Gugi je trebao uči u osamnaestu. Našli su jedna jeftin jednosobni stan u kvartu, te su tamo odlučili provesti najluđu subotnju večer ikada. Inače su svi oni bili skromna i dobro odgojena djeca, ali jednostavno ponekad svi osjećaju potrebu drugačije zabave. Onakve zabave kakvu još nisu svi doživjeli. To subotnje jutro, odkako se probudio, znao je da će nočas potati punoljetan, te da ga to uvodi u svijet starijih, odgovornijih i iskusnijih ljudi. Veselio se tulumu ali ga je pomalo zabrinjavalo ono što punoljetnost donosi sa sobom. Bio je još mlad i neisklusan. Nije bio spreman na preuzimanje velikih odgovornosti, ali svemu jednom dođe prvi put. I tako je još malo razmišljao, a zatim se uputio prema kupaonici... Pogledao se u ogledalo i rekao je sam sebi:“Danas će sve biti dobro!!! Danas je moj dan!“Zvuči pomalo djetinjasto, ali očito mu je trebalo da mu to netko kaže ili je jednostavno imao loš osjećaj sa cjelom pričom. Starci su mu otišli na more, tako da je bio sam sa bakom kod kuće koja je tako i onako po cjele dane samo gledala tv i ispjala kavice sa brugim napola trulim bakicama. Al jebi ga. Već se nakon ručka uputio kod svog best frenda Zokija da idu skup po cugu. U dućanu su kupili pun kurac alkohola, grickalica i nekih slatkiša....ai je ipak prevladavao alkhol. Zatim su to sve odnjeli u iznajmljni stan. To su sve posložili u kuhinju na stol. Zatim su donijeli i liniju i razne cd-e. Sve u svemu to je bilo više manje sve što im je trebalo za dobar tulum. Nakon priprema vratili su se kod Gugija doma, te su od tamo još nazvali neke frendove i frendice koji su se trebali skupiti večeras. I sve je upučivalo na jeben tulum. Oko devet sati navečer su se svi našli ispred dogovorenog mjesta, te su se uputili prema stanu. Čim su ušetalu unutra, iz stana je treštala muzika te nekontrolirani smijeh napaljenih cura. Atmosfera je bila uobičajeno kakva biva na ovakvim proslavama. Pilo se alkohola do iznemoglosti, Zajebavalo se sa društvom i naravno dečki su pucali na svaku slobodnu curu. Ali Gugi nije pucao na bilo koju. Bila je tu jedna Matea koja mu se već duže vrijeme sviđala. Iako su bili dobri prijatelji on se nadao da bi ipak iz svega toga mogla izbiti neka ljubav. Već oko ponoći on je primjetio da su svi već više manje mrtvo pijani, a poneki od njih su bili duplo zgaženi jer su konzumirali i marihuanu. Sve je u tom trenu bilo jako usporeno, ali njegovo srce je kuralo jače nego ikada. To je bio potpuni kontrast cjeloj situaciji. Ljudi su se sporo kretali, pričali,a opet negdje iz dubine njegovoga tijela su proizlazili jaku i kontinuirani, ritmički dobro usklađeni i jasni udarci srca. Toliko jaki da su se čak mogli u tom trenu suprotstaviti i basu koji je prolazio kroz pjesmu. Osječao je da se bliži vrijeme. Vrijeme da priđe Matei. Nije znao želi li i ona isto što je i on u tom trenutku želio, ali ej ipak gajio malo nade da je tako. Sporim koracima se približavao njoj. Ona je sjedila sama na dvosjedu. I tik no što je došao, njegov najbolji prijatelj. Njegov praktički drugi brat, se zavalio u dvosjed, njene noge prebacio na svoje, drugom rukom ju je zagrlio te je usljedio jedan dug poljubac. Sve se to odvijalo ispred Gugijevih očiju. Taj mu se čin činio tako bolnim, kao da ga je netko ciglom pogodio u glavu, ili da mu je netko prolio kiselinu u oči, ili da ga je netko živog spalio, zapravo i sve je to bilo puno blaže od ovog osječaja kojeg je u tom trenutku osjetio. Otupio je. Posto je njem. Za njega više nije postajalo danas. Nije postojala ljubav. Nije više čak ni osječao tugu. U njemu je rasao očajnički osječaj da ubije!!! To nije bila normalna reakcija, i sigurn nebi tako reagirao da nije toliko popio. Ali sada se više nije moglo vraćati natrag. Sada je ovo bio odlučujuća kap koja je prelila čašu. Zaleti se na prijatelja te ga je čvrsto primio za majcu i podigao. Zbunjeni Zoki ga je čudno pogledao što je Gugija još i jače razjebalo. Posrnuo je za bocom koja je bila na stolu, jednim djelom ju je razbio udarcem o stol, te se zaletio na Zokija. Ljudi nisu ni stigli reagirati. Sve se odvijalo tkao spontano,a pet duboko u Gugijevoj glavi isplanirano. Jednim zamahom je ogrebao Zokija po licu, te je malo krvi pošpricalo i po podu. Zoki je zabrinutim glasom govorio Gugiju da se smiri, no on se nije obaziro na glasove. Bio je odvojen od svega i svakoga. Bi je zbunjen i bijesan, i želio je ubiti. Zoki je popizdio gledajući Gugija kao mu prijeteči maše strganom bocom oko glave, te su je usljedilo naguravanje. Uskoro su završili i na terasi. Pogled sa terase je bio jodnokratan i prekrasan. Crna noć se prostirala svuda oko njih i pokušavala ih je progutati kako bi se sve zaboravilo. Bistro nebo se do u nedogled širilo iznad njih sa puno blještavo žutim zvijezdama po njemu. Oni su se i dalje naguravali i tukli. Zoki se snažno zaletio prednjim djelom svojega tijela u Gugija, kojeg je taj udarac doslovno oborio na pod. U tom trenutku ostao je bez zraka, počelo mu se crnjeti pred očima, oglušio je. Svaka vika je bila sada poput šapata. Predao se noći. Gubitkom ravnoteže je ravo pao sa sedmoga kata na hladan beton. Glava mu se rasprsnula poput prezrele lubence, od njega više nije ostalo ništa što bi upućivalo na nekadašnjeg Gugija. On se stopio sa ulicom. Stopio se sa noći. Bila je to bolna i teška večer za njega koju nije čak niti trebao liječiti jer je bila zauvijek okončana....
|
