utorak, 29.01.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #109

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 05.02, 2013 u 19:10 sati


Cream – “Disraeli Gears”



Sljedeci utorak nastavljamo sa emisijama o velikim grupama.
Nakon Led Zeppelina, na redu je grupa Cream.

Kao i kod Zeppelina, serija ce se sastojati od tri emisije.
U prvoj cu prikazati zivot grupe i njeno djelovanje te prezentirati teme po kojima su ostali zapamceni.

Centralni dio veceri ce zauzeti drugi album grupe, “Disraeli Gears”.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! i poslusajte, zasto je Cream jedna od najvecih, ako ne i najveca grupa svog doba!

Grupa Cream je bila i ostala velika.
Velika po mnogocemu, a da sve ne zavrsi na praznim rijecima, to cu u sljedeca tri utorka i pokazati.
Drugo, za sve nas koji smo zivjeli i slusali ih dok su stvarali, grupa Cream je predstavljala i uvjek ce predstavljati ono nesto veliko, nesto na sta se ne odnose zemaljski zakoni, ono nesto nedokucivo obicnim smrtnicima.
Mislite da pretjerujem.
Tesko da je tomu tako, a cut cete i zasto je tomu tako.

Nadalje, grupa Cream ovih dana puni 45 godina.

I da, muzika im na momente zvuci arhaicno, a pri tom mislim na neke studijske snimke.
I ponovo da, te iste studiske snimke u stvari i nisu ono po cemu su postali ono sta jesu.
Pa o cemu se onda radi?

Konacni odgovor na ovo zadnje pitanje dolazi tek u trecoj emisiji, ciji sadrzaj za sada ostaje tajna.
Ono sta mogu reci, ono sta spremam za tu emisiju vjerovatno nigdje, ali ama bas nigdje jos nije objavljeno na ovakav nacin.
Eto, idemo ispocetka…

Za one koji su novi u ovom taboru!
Cream je bija Engleski rock band kojeg su sacinjavali Jack Bruce na basu i vokalu, Eric Clapton na gitari i Ginger Baker na bubnjevima.
Sam osnutak ovog trojca povlaci sa sobom jedan novi idiom u muzici, izraz “power trio”.
Idiom koji oznacava mocnu trojku, koja je u stanju zamjeniti simfoniski orkestar.

Isto tako, po samom osnutku sticu epitet prve supergrupe.
I to potpuno opravdano.

Zvuk na kojem su temeljili svoju muziku je u stvari bija hibrid blues rocka, hard rocka i psychedelic rocka.
No ostati samo na ovom opisu znaci ne reci nista.

Jer, sve ovo sta smo do sada rekli treba ubaciti u blender i dodati psihodelicne tekstove, Eric Claptonovu blues gitaru i vokal, Jack Bruceov glas i nevjerovatno sviranje basa, te na kraju najjaci zacin, Ginger Bakerovo jazzom inspirirano sviranje bubnjeva. Namjerno sam rekao, sviranje, a ne bubnjanje ili lupanje po bubnjevima.

Pa ni to nije sve.
Jer, Ginger Baker je razvio svoj osebujan stil bubnjanja, kojeg do tada nije nitko cuo, a koliko ja znam, ni nakon njega.
Donoseci na scenu nevjerovatnu mastu u popunjavanju zvucne slike, Baker se nametnuo kao svjetski bubnjar broj jedan.

Pored svojih kompozicija, Cream se nisu libili raditi obrade blues standarda, te su "Crossroads" i "Spoonful" dobili novu odjecu i udahnut im je novi zivot kojim zive dan danas.
Dakako, grupa ovog formata je imala i svojih velikih hitova.
Nabrojimo samo neke, "Strange Brew", "Tales of Brave Ulysses", "I Feel Free", nezaboravni "Sunshine of Your Love", "White Room", "Crossroads" i "Badge".
Uz to napomenimo, da je tema “Toad” bila prvi drum solo ikada izdan na nekom vinilu.



Cijela prica ovog banda zapocima sa dva sastava, John Mayal Bluesbreakers i Graham Bond Organization.
O ta dva stupa engleskog booma sezdesetih drugom prilikom.

Sa nepunih dvadeset godina Elric Clapton iza sebe vec ima reputaciju vrhunskog gitariste.
Te, 1966. godine Claptron susrece Ginger Bakera, koji je svirao u Graham Bond Organisation.

Nakon jedne svirke Bluesbrakersa, na kojoj je Ginger sjedio u gledalistu, ovaj mu izlaze svoj naum da osnuje band.
Kako su oboje bili impresionirani svirkama onog drugog, dogovor je lako pao.
Uz to, Clapton je imao jedan uvjet - da se u band pozove Jack Bruce.

Clapton je naime bio impresioniran svirkom Brucea, a njih dvoje su isto tako svirali u kratkozivucem bandu Powerhouse.
Interesantno cinjenica vezana za ovaj band je u tome sta su u njemu jos bili Steve Winwood i John Paul Jones.
No Bruce je isto tako nastupao i sa Grahm Bond Organzation, i dakako bio na sceni zajedno s Bakerom.
E tu su vrcale iskre, ali one fizicke.
Malo smjesno iz ove prespektive, ali anemozitet ove dvojice ljudi je bija nevjerovatan i odrzao se dan danas.
Mrzili su se ka pas i macka. Ta patoloska mrznja je isla toliko daleko, da je fizicki obracun na pozornici skoro pa bija normalan.
Nakon nekog vrimena, Bruce bija izbacen iz banda.
Ginger mu je osigurao osobnu pratnju naoruzan kusom noza, tek toliko da ga uvjeri da ozbiljno misli.

Pada mi napamet jedna izjava Jack Brucea, kad je prije par godina cuo da se Baker seli u Juznu Afriku.
Na to je ovaj odgovorio da mu se to ne svidja.
Novinara koji je znao za njih, je udrilo tupilo od nekuzenja.
No Bruce je nastavio, ne svidja mu se, jer je preblizu !!

Idemo dalje sa nasom pricom.
Bilo kako bilo, zov muzike i onoga ispred njih je bilo jace od osobnih razmirica, te ih stavljaju na stranu.
Nazivaju se "Cream", jer su Clapton, Bruce, i Baker medju jazz i blues muzicarima vec smatrani kao, citiram "cream of the crop".
Prevod nepotreban, a i dao sam ga na pocetku emisije.

Prvo, nesluzbeno pojavljivanje Cream ima u klubu Twisted Wheel, 29 07 1966. godine.
Za prvo sluzbeno pojavljivanje se uzima nastup na sestom Windsor Jazz & Blues Festivalu.

I tu sad dolazimo do jedne tocke za koju ja osobno nemam objasnjenja.
Naime, grupa Cream ne bi ibla ono sta je da nema njezinih dugackih jamova, mastovitih improvizacija, koje su se protezale od pola do, kadikad, pune ure.
To je ono po cemu se ova grupa najvise i pamti.

I stoga mi nije jasno kako nigdje nisam moga naci podatak, kako i zasto je doslo do toga da grupa u sklopu svog nastupa i izvodjenja tro, cetverominutnih kompozicija, odjednom uskrsne sa polusatnim jamovima i osvoji svjet.
E pa kad nitko nije nasa za shodno to napsat i zabiljezit za povjest, evo onoga cega se ja sjecam.

Ako me sjecanje ne vara, radilo se o maloprije spomenutom Windsor Jazz & Blues Festivalu.
Za vrijeme odrzavanja ovog festivala otocko vrime nije bilo naklonjeno organizatorima.
Kisa je padala nemilice i grupe su otkazivale nastupe, jer u to vrime nije bilo bas sigurno nastupati sa elektricnom gitarom na otvorenoj pozornici dok pada kisa. (podsjetimo se, Paul Kossoff je na taj nacin kupija sebi kartu prema gori, dakako, u jednom smjeru).

Dunque, bivajuci gladni svirke pred auditorijem, Cream su pristali nastupiti.
Kako su bili jedni od rijetkih koji su pristali, organizator ih zamolija da rastegnu koncert sta vise mogu, kako bi popunili rupetine u programu.

Band je brzo ispuca ono malo tema sta su imali i postavilo se pitanje – a sta sad?
Poceli su se u nevjerici promatrat i nato je Ginger poceja lupati po bubnjevima, Jack je prihvatija, Eric zalipija prvu solazu iz glave.
I legenda se rodila!
Eto tako je bilo!

Cream ulazi u studio te iste 1966 godine kao “iduca nova velika stvar”.
“Fresh Cream”izlazi i uskace na top liste.
Sastojao se od orginalnih pjesama i obrada blues standarda.
To se pokazalo kao dobitna kombinacija u ovom slucaju, jer se album penje na 6. misto engleske i 39. misto americke top liste albuma.

Taj prvi album je u stvari zacementirao Cream sa dva lica, jedno koncertno, prepuno jamova, predivnih improvizacija, te drugo, studijsko izdanje banda, gdje su se prikazali kao sasvim druga vrst bestije, komponirajuci i izvodeci bluesom protkane teme, cesto presvucene psihodelicnim jorganom.

Sve u svemu, “Fresh Cream”prdstavlja dobar debut velike grupe koja jos uvjek brusi svoj stil.

Album nose buduci standardi grupe, “Spoonful”, “I'm So Glad”, “I Feel Free”,” N.S.U” i “Sweet Wine”
Zatvara ga, kako smo prije rekli, prva vinilna solo improzivacija na bubnjevma, tema “Toad”

Ajmo se malo odmoriti od laprdanja, poslusajmo spomenute teme sa prvog albuma “Fresh Cream”.

Cream - I Feel Free
Cream - NSU
Cream - Sweet Wine
Cream - Spoonful
Cream - I'm So Glad
Cream - Toad

Nedugo nakon izdavanja tog prvog albuma, i neprestalnih nastupa, Cream distize nebeske visine u ocima poklonika, a sam Clapton biva proglasen, ni manje ni vise, nego bogom!
Naime, u to vrime, jednoga jutra, London je osvanija sa grafitima “Clapton is God”.
To sve skupa jasno govori o kome veceras lamentiramo.

Staro je pravilo u show bussinesu, da se status cementira u Americi.

Cream odlaze preko bare 1967 godine, sljecu u New York, gdje bivaju docekani kao zvjezde.
Ne zanista, prvi nastupi na kontinentu i umjesto jedna, devet veceri uzastopno pune veliku RKO dvoranu.
Bio je to nevjerovatni i nevidjeni blitzkrieg u povjesti muzike; Amerika je pala na juris
Cream su zasjeli na vrhu.
Jedini i neprikosnoveni u svom fahu.

U New Yorku grupa snima svoj sljedeci album.
Za danas nepomljivo, ali onda i te kako realno, najveca grupa koja hoda zemaljskom kuglom u tom trenutku, snima album za cetiri dana.
“Disraeli Gears”izlazi u dvanaestom mjesecu 1967 godine, i to sa par mjeseci zakasnjenja radi omota ploce.
Je dobr oste culi, radi omota ploce, jer se dizajn mjenjao nekoliko puta i dakako izrada je probijala sve moguce rokove.

Album dolazi na 5. misto sa obe strane Atlantika.
Producirao ga je Felix Pappalardi, koji ce kasnije oformiti jedan drugi power trio, americki odgovor na Cream, Mountain.
O njima isto tako jednom, skorom prilikom.

Rad na albumu “Disraeli Gears”se cesto smatra kao zavrsna faza brusenja stila u kojem su Cream blendirali britansku psihodeliju sa americkim bluesom.
Album inace u potpunosti definira stil po kojem ce Cream ostati poznati u povjesti, sa dakako Claptonom na wah-wah gitari, Ginger Bakerom na nevjetovatnom skladnom double bass bubnjevima, te Jack Bruceom sa upecatljivim vokalom i briljantnim sviranjem bassa.
To sve skupa im je ne samo donjelo priznanje kao prvi "power trio", vec i epitet, ako ne najvece onda jedne od najvecih grupa svih vremena.

Album nose nezaboravne "Strange Brew", "Tales of Brave Ulysses", i nenadjebiva "Sunshine of Your Love".

U osmom mjesecu 1967 godine Cream dozivljava triumf na svojim koncertima u Fillmore Westu u San Franciscu.
Nakon ovih koncerata, slobodno se moze reci da ova epoha u muzici pripada grupi Cream.

I jednostavno vise nema smisla govoriti.
Ide album.


Cream - Disraeli Gears (full album)



Emisiju nastavljamo prikazom daljnjeg toka karijere banda, i dakako, tekstualni dio ce biti popracen muzickim temama sa ostalih albuma, koje su Creamovci izdali do svog konacnog raspada.

1968 godine Cream izidaju treci album.
“Wheels of Fire” radi odmak od svog prethodnika lagano napustajuci blues vode i uplovljvajuci u progresivne.
No, kako krv nije voda, ipak blues ostaje prisutan.
Tako se na albumu nalaze obrade Howlin' Wolfove teme "Sitting on Top of the World" i Albert Kingove "Born Under A Bad Sign".

Dakako, orginalne teme, uvodna "White Room" i "Politician", zauzimaju ogroman dio radijskog prostora.
Interesantno je za napomenuti da je ova potonja tema, “Politician”, napisana dok je band cekao nastup na BBC-u.
Album je inace izdan kao dupli.

Na prvom vinilu su se nasle spomenute studijske pjesme, a na drugom su se nasle zive izvedbe, tri teme sa koncerta iz Winterland Ballrooma i jedna iz Fillmorea.
By the way, Eric Claptonova solaza u temi "Crossroads" je smjestena medju prvih 20 najvecih solaza na gitari.

Cream - White Room
Cream - Sitting on Top of the World
Cream - Politician
Cream - Born Under a Bad Sign
Cream - Deserted Cities of the Heart
Cream - Crossroads


Bile su to odabrane teme sa treceg albuma grupe Cream, “Wheels of Fire”.
Informacije radi, ovaj album, “Wheels of Fire”, postaje prvi album u muzickoj industriji koji se prodaje u tolikom broju primjeraka, da biva prvi koji dobiva priznanje za platinastu tirazu.

Karijera banda lagano krece prema svom kraju.
Neprestalni nastupi i iscrpljujuce turneje uzimaju danak.
Da bi izdrzali sve to skupa, grupom vlada droga.
Posebno je pao Eric Clapton.
Njegovo propadanje je bilo vidljivo iz dana u dan.

I sad ponovo nesto sta nisam mogao nigdje pronaci.
Naime, kako se priblizavao raspad grupe, bilo je ocito da Clapton tone preduboku u pakao droge.
Prema njegovim rijecima iz vremena snimanja albuma “461 Ocean Boulevard”, u toj fazi svog zivota je dotaknuo samo dno.
Nize nije mogao. Sav novac je odlazio za drogu.
Pa cak i vise. Kad bi ponestalo novca, prodavao je sve sta je posjedovao.
Tako su na red dosle i gitare, kao posljednje sta je upce imao za prodati.
Time je dosao u situaciju da je morao posudjivati gitaru, da bi uopce mogao svirati.
Bilo mu je jasno da nesto mora pozuzeti i krenuti dalje sa svojim zivotom.
Eto, bija je to jos jedan od razloga raspada grupe, koji ocito nigdje nije ostao zabilejzen kao takav.

Dakako, stari anemozitet izmedju Bakera i Brucea ponovo dolazi na povrsinu razarajuci ionako naceto tkivo banda.
Pored sve svoje nevolje, Clapton je bija prisiljen djelovati kao neka vrsta “peacemakera”.
A to nije moglo dugo trajat.

Na muzickom planu zasicenje izrazom takodje je trazilo napatu.
Clapton cuje prateci band Bob Dylana, The Band i njihov prvjenac, “Music From Big Pink”, i to ga obraca na jedan sasvim drugi smjer, od onoga kojim grupa koraca.

Razlaz je dosao sporazumno.
Grupa najavljuje zadnju turneju u desetom misecu 1968 godine.
Ista zapocima u Oklandu i sastojala se od 22 koncerta u 19 gradova diljem Amerike.
Zbog uspjeha turneje, odrzana su i dva oprostajna koncerta u Royal Albert Hallu, 26 11, 1968. godine.

No tu nije bio kraj.
Diskografska kuca prisiljava grupu da izda bar jos jedan album.

Simptomaticnog naslova, “Goodbye” izlazi krajem 1968 i oznacava definitivan kraj.
No i utome su ostali veliki, jer na albumu su se nasle tri potpuno nove teme, ukljucujuci “Badge”koju je Clapton napisao sa Harrisonom.
Ostatak ploce popunile su tri teme snimljene u zivo, snimljene za vrijeme oprostajne turneje.
Poslusajmo “Badge” sa ovog, posljednjeg albuma.

Cream - Badge


Ova dva zadnja oprostajna koncerta u Royal Albert Hallu su snimljena od strane BBCa, te je naknadno i video pusten u prodaju.
Dakako, oba koncerta su bila potpuno rasprodana, ali po mnogima, ovi posljednji, iznudjeni koncerti, su bili daleko ispod standarda koje su sami nametnuli svojim svirkama u ranijem razdoblju.

Ovom prilikom nebi bilo lose spomenuti i to da su kao predrgrupa Creamovcima bili danas mnogi legendarni bandovi.
To dakako ukljucuje Deep Purple, Taste sa Rory Gallagherom, a uticaj koji su imali je nemjerljiv. Spomenimo samo etabliranje tria kao rock formacije, inovatinog pristupa bluesu i samoj muzici uopce.
Tako nesto nije moglo proci nezapazeno. Tako da slobodno mozemo govoriti o presudnom uticaju na buduce velikane tog doba, kao sta su bili The Jeff Beck Group, Rush, The Allman Brothers Band, Grateful Dead, Phish i dakako, nemojmo smetnuti s uma i najvece u heavy/metalnim vodama, Led Zeppelin, Deep Purple i Black Sabbath.
O rijeci sljedbenika koji su uzeli instrumente u ruke i postigli zapazene rezultate i uspjeh na sceni, ovom prilikom nebi, jer lista je ne predugacka, prije bi reka, beskrajna.
ShortShortJIngle
Sta je bilo poslije?
Puno toga.
Mozda i previse, da bi se ovom prilikom iole ozbiljnije pozabavili s tom temom.
Ajmo ukratko i to sa Claptonom.

Eric Clapton je sa Gingerom Bakerom odmah nakon raspada Creamovaca prionuo formiranju nove grupe, ili bolje receno supergrupe.
Nazvali su se Blind Faith.
Vjerovatno bi napravili daleko vise nego sta jesu, da nije bilo ogromnog pritiska diskografske kuce za izdavanjem albuma i popratnih nastupa.
Bilo je zalosno gledati snimku nastupa u Hyde Parrku, di se lipo vidilo da Clapton priko neke stvari otraljava gazu, jer u biti, band uopce nije bio spreman za javni nastup.
Album je docekan sa razocaranjem, ali zub vremena mu nije naskodio, te ostaje kao jedan lipi dokument vremena sa par standarda u rock muzici.
No o tom albumu nekom drugom prilikom.

Nakon raspada Blind Faith-a, Clapton nastupa sa malo poznatim sastavom Delaney & Bonnie, te nakon njih oformljava Derek and the Dominos, koji ce mu donjeti prvi veliki medjunarodni hit “Layla”.
Solo karijera mu uzljece sa drugim albumom “461 Ocean Boulevard”

Kao sta smo napomenuli, Ginger Baker zajedno sa Claptonom formira Blind Faith, te nakon raspada oformljava prvu od dvije inkarnacije Ginger Baker's Air Force.
Po njihovom raspadu formira band Baker Gurvitz Army i sa njima ostaje poprilicno dugo.

Jack Bruce je imao i te kako zanimljivu karijeru nakon raspada grupe Cream.
Oslobodjen egzistencjalnih problema (sican se, u to vrime je cak kupio otok, ne sican se vise di i koliki je bio!), te okrece se svojoj ljubavi jazzu i na moje cudjenje, fuziji, koja je bila u to vrime u povojima.
Iznenada se pojavljuje kao stalni clan jedne od inkarnacija banda Tony Williamsa, Lifetime.

Moram priznati, njegov prvi solo album “Thinks We Like”, kojeg sam svojevremeno narucija iz Engleske, nije me odusevija radi prevelikog jazz uticaja.
I kad san cuja da se pridruzija jazzerima, hm, nisan bas trcao u butigu.

I onda mi je dosa jedan LP pod ruku.
Radilo se o kompilaciji grupe Lifetime.
Jedna je tema na tom albumu promjenila tok mojeg zanimanja za muziku.
Radilo se o neponovljivoj temi “Vuelta Abajo”, koju su odradili velikani, Tony Williams za bubnjevima, Larry Young za orguljama, Jack Bruce na basu i na gitari, John Mahavishnu McLaughlin.

Ova tema je polozila kamen temeljac moderne fuzije, a za mene osobno, moj svjet muzike vise nije bio isti!
Necemo veceras o ovome niti cemo posluati ovu temu, jer potpuno odskace od koncepcije vecerasnje emisije, ali obecajem, skoro, veoma skoro, ide u najmanju ruku album Tony Williamsa, “Turn it Over”, na kojem se nalazi ova tema.

Ajmo se vratiti Creamovcima
Interesantno je ponovo primjetiti, da pored patoloske netrpeljivosti Jack Brucea i Gingera Bakera, ovaj dvojac ponovo suradjuje na jednom lipom projektu, kad osnivaju BBM, zajedno sa Gary Moreom. Ovaj band smo vec predstavili u jednoj od nasih emisija.

1993. godine, Cream biva uveden u Rock and Roll Hall of Fame i tom prilikom odradjuju nastup. Tu se radja i ideja o nekom ponovnom okupljanju.

Prolaze godine pa i desetljeca.
Svatko od trojice ima svoju karijeru I svoje vidjenje muzike koja ih zaokuplja.
No, dolazi 2005 godina, kad Clapton pokusava nagovoriti ostatak banda na par koncerata. Problem sa Bruceove strane ovaj put nije bila mrznja prema Bakeru, vec se oporavljao od teske operacije presadjivanja jetre.

Bilo kako bilo, da ne dujimo, najmocniji power trio stupa na pozornicu te iste godine u petom mjesecu u Royal Albert Hallu u Enleskoj i Madison Square Gardenu u Americi.
Napomenimo i to, da su se sve karte za cetiri najavljanena koncerta u Royal Albert Hall, prodale za manje od ure vrimena.
Legende nikad ne umiru.

Ovaj koncert ce zauzeti sredisnji dio sljedece emisije, te je stoga ovom prilikom i najjavljujem.

I sta reci o grupi Cream na samom kraju?
Cream su bili veliki i to je neosporno.
Zahvaljujuci slucajnosti, u rock muziku su uveli improvizaciju kao muzicki izraz i time si priskrbili predikat inovatora.
No to je samo dio price.
Njihovo drugo lice se pokazalo u studiju.
Tu su snimili nezaboravne standarde, usudija bi se reci, evergreenove rock muzike, te se i time upisali u povjest muzike.
Mogu samo zamisliti kako je izgledao njihov punokrvni koncert.
Snimke koje posjedujem su uhvatile samo dio te magije, a i taj mali dio je ogroman i daje naslutiti svu velicinu banda na pozornici.

Za sam kraj, imam bi jednu, ajmo rec, repliku na dobronamjernu izjavu kolega tu sa radija. Naime, receno mi je, onako da svaka grupa koju predstavim je najveca, najbolja, naj…naj..
U biti to je i istina, za sada, jer vecinom prezentiram najvece u jednom od stotina pravaca, koji su tvorili muzicku scenu tog doba.
No ima tu jos nesto drugo, daleko vaznije.
Naime, u vremenu o kojem pisem i o kojem radim ove emisije, divovi su hodali zemljom.
A u zemlji divova i patuljci su veliki!
Eto!


Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta

- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 22.01.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #108

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 29.01, 2013 u 19:10 sati


Pink Floyd – “The Final Cut”



Sljedeci utorak necu nastaviti sa serijom o velikim grupama.
Napravit cu pauzu od jedne sedmice, jer mi se javio Grula Floyd sa recenzijom posljednjeg albuma Pink Floyd, “Final Cut”.

Bivajuci posljednji i kao takav svrstan u prirepak opusa, “Final Cut”je nepravedno zauzeo zabacenu poziciju u stvaralastvu Pink Floyda i u ovom slucaju, Rodgera Watersa.

Citajuci recenziju i slusajuci album, i sam dolazim do uvjerenja o nepravdi nanesenoj ovom albumu.

I to cemo pokusati ispraviti sljedeci utorak.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! i i poslusajte jedno drugacije, usudija bi se reci, neortodoksno vidjenje ovog albuma.

Ovako zbori Grula “Floyd”:

Ukoliko se za ijedan progrock album može ustvrditi da je istinski i do srži antiratni onda je to definitivno konceptualni album “The Final Cut” od Pink Floyda.
“The Final Cut” ili “Requiem for the Post War Dreams”, kako glasi njegov podnaslov, je dvanaesti studijski album Pink Floyda.
Objavljen je 21. Ožujka 1983. i iako je dospio na sam vrh UK Albums liste, što nije uspjelo ni albumima “The Dark Side Of The Moon” ili “The Wall”, to im je zasigurno najkontraverzniji album.

Album je nastao kada je Richard Wright već bio izbačen iz benda, a Roger Waters, koji je i inače odlučivao o svemu vezanom za bend otkako je Syd Barrett izgubio razum i otišao, sada je preuzeo potpunu kontrolu.
“The Final Cut” je jedini album Pink Floyda gdje je Waters napisao glazbu i riječi za sve pjesme. Sve, glazba, riječi pa i sam omot albuma, sve je to bila ideja Rogera Watersa.

Što se tiče Davida Gilmoura, za kojega će mnogi reći da je puno bolji vokal od Watersa, njemu je dozvoljeno da pjeva samo u jednoj pjesmi i to na „Not Now John“, ali se i tamo vidi da je njegovo pjevanje odrađeno pod strogom dirigentskom palicom Rogera Watersa.

Niti Nick Mason nije bolje prošao. Očito nije zadovoljio stroge Watersove kriterije, pa se na albumu osim njega pojavljuju još dvojica pomoćnih bubnjara, Ray Cooper i Andy Newmark.

Koliko je atmosfera na snimanjima bila napeta govori i podatak da iako su Waters i Gilmour u početku snimali zajedno, zbog konstantnih nesuglasica i svađanja, ipak su odlučili da bi bilo najbolje da rade odvojeno.

Waters je kasnije izjavio da mu je samo snimanje bila patnja i da je sav posao odradio više-manje sam u suradnji sa ko-producentom Michaelom Kamenom i da vjeruje da više nikada neće snimati sa Gilmourom i Masonom.
Na žalost, to se i ostvarilo.

Zbog svega navedenoga, tvrdnja kako “The Final Cut” i nije zapravo album Pink Floyda nego isključivo solo projekt Rogera Watersa i više je nego istinita.
Ali unatoč tome, solo dionice Gilmoura na „Your Possible Past“, „The Final Cut“ i „The Fletcher Memorial Home“ sigurno su među najboljima u njegovoj karijeri.



U embrionalnoj fazi nastajnja albuma, ideja je bila da se “The Final Cut” zove Spare Bricks i da bude glazbena podloga za Alan Parkerov film „The Wall“ iz 1982. Godine.
No zbog događanja na Falklandskim otocima i neslaganja sa politikom britanske premijerke Margaret Thatcher prema Argentini, Waters je odlučio promijeniti ime albuma u “The Final Cut”. Ovaj sinonim je u stvari referenca na Shakespeareov citat: "This was the most unkindest cut of all". Samom promjenom naslova, Waters prilagodjava material, tako da album postaje generalna kritika ratu i pokazatelj njegove beskorisnosti.
Isto tako, Waters je želio prokazati britansku okupaciju Falklandskih otoka kao svojevrsnu izdaju prema svim poginulim britanskim vojnicima, a posebno se referirajući na svog oca, koji je bio medju onima koji su izgubili zivote II. svjetskom ratu, vjerujući kako će njihova pobjeda voditi ka mirnijem svijetu gdje državni vođe više neće rješavati svoje nesuglasice ratovima.

The Final Cut je, kao i The Wall, prepun zvučnih efekata i suptilnih zvukova koji pojačavaju umjetničku notu ovog albuma.
Tu, umjetnicku notu su jos vise naglasili svojim punim angazmanom National Philharmonic Orchestra, te Raphael Ravenscroft na tenor saksofonu i Michael Kamen na klaviru.
Nadovezimo se na umjetnicki dojam, pa recimo jos i ovo.
Ma koliko cudno zvucalo za djelo napravljeno prije cetrdesetak godina, ali ovaj album je producijsko remek djelo, ne samo svoje epohe, vec i muzicke umjetnosti uopce.
Samu tehnicku stranu produkcije zaokruzuje Holophonics tehnologija ili tzv. 3-D zvuk, te cak i u ovom smilu dolazimo do iste konstatacije.



Idemo sad na samu glazbu.
Album počinje sa melankoličnim uvodom „The Post War Dream“ koji je svojevrsno Watersovo obraćanje premijerki Margaret Thatcher, tj. negodovanje zbog licemjerja političara koji tvrde da žele mir u svijetu, a do njega će doći..., pogađate i sami...ratom, pa kako drugačije.
Kada Waters šapuće rečenicu „Tell me true, tell me why, was Jesus crucified, was it for this that Daddy died?“ sa zvucima truba u daljini, u njegovom glasu se može osjetiti dječja znatiželja i da on stvarno traži odgovor na to pitanje.
Već na samom početku potpuno je jasno da će nam Waters na ovom albumu potpuno otvoriti svoju dušu i konfrontirati nas sa svojom depresijom i strahovima.

„Your Possible Past“ započinje zvukom koji podsjeća na zatvaranje logoraških vagona, a sama skladba je splet ratnih bespuća, poratne paranoje, Watersovih osobnih „duhova“ i obraćanja svome tragično preminulome ocu.
U glazbenom smislu dosta je uočljiva neprisutnost klavijatura, odnosno nedostatak Richarda Wrighta, što je po mome mišljenju najveća, a možda i jedina, manjkavost ovog albuma. Nasuprot tome, u ovoj skladbi sa svojom solo dionicom David Gilmour pokazuje zašto je i dan-danas među najboljim gitaristima svijeta.
„One of The Few“ je zamišljen kao kratka pauza između pjesama, a govori o povratniku iz rata. Akustična gitara podsjeća malo na „Set The Controls for The Heart of The Sun“.

„When the Tigers Broke Free“ je vjerojatno jedna od najemotivnijih pjesama koje je Waters napisao, a glazba se savršeno slaže sa riječima. Napisana je za album The Wall i trebala je biti na njemu, ali su je odbacili ostali članovi benda pod izlikom da je preosobna.
Izdana je kao singl 1982. god., a na albumu The Final Cut se pojavljuje tek 2004. godine.

„The Hero's Return“ govori o profesoru, ratnom veteranu, koji svoje probleme i frustracije prazni na svojim učenicima.
Posao i obitelj više nije ono što je očekivao, a međunarodna politika velikih sila samo je podigla njegovu razinu gađenja prema svijetu.

Jedna zanimljivost.
U četiri videa snimljena za “The Final Cut” projekt, škotski glumac Alex McAvoy koji ima ulogu ostarjelog profesora čiji je sin poginuo na Falklandskim otocima, je isti glumac koji je godinu dana ranije glumio nastavnika u filmu The Wall.

Skladbom „The Hero's Return“ dominiraju gitare koje imaju prepoznatljiv zvuk sa albuma “The Wall”.
Naglasio bih akustičnu gitaru koja dodaje bogatstvo melodije. Završni dio akorda uvodi nas u „The Gunner's Dream“ koja je još jedna emocionalno nabijena pjesma sa snažnim stihovima, odličnim instrumentalom i saksofonom koji kao da priča priču sam za sebe.
Za štovatelje lika i djela Rogera Watersa ovo je pravi praznik za uši. Čak i oni koji osuđuju ovaj album kao najgore od Pink Floyda vrlo rijetko kritiziraju ovu pjesmu. Od eksplozije, do prvih piano akorda, reflektirajućih stihova, do trenutka kada se Watersov glas transformira u saksofon, ova skladba je izvanredna na tako mnogo načina.

„Paranoid Eyes“ govori o vojniku koji se nakon povratka iz rata trudi izgledati normalno iako mu je kaos u glavi zbog čega sve dublje tone u alkohol i bježi u osamu. Akustična, tiha skladba sa pomalo zlim zvukom klavira, koja nas uvodi u

„Get Your Filthy Hands Of My Desert“ koji je interesantna kratka dionica albuma gdje možda ponajviše dolazi do izražaja Holophonics zvuk lansiranja rakete i efekti eksplozije.

„The Fletcher Memorial Home“ je pomalo melankolična pa čak i patetična skladba. Većina instrumentacije ovdje je puki pozadinski zvuk koji prati Watersovu sarkastičnu poeziju, ali ipak ne bi bilo pošteno ne spomenuti izvrsnu solo dionicu Davida Gilmoura.
Sve u svemu vrlo dobro, što dokazuju i pozitivne kritike, ali sigurno ne i najbolje što ovaj album ima za ponuditi.

Akustična „Southampton Docks“, koja prvenstveno služi kao uvod u naslovnu „The Final Cut“ skladbu, nam daje detaljni opis isplovljavanja britanske flote ka južnom Atlantiku i odlično nam dočarava svo crnilo rata, dok Waters još jednom dobija priliku da ismijava „podršku“ premijerke Thatcher vojnicima koji odlaze u smrt.

Slijedi „The Final Cut“ koja je sigurno jedna od najsvjetlijih točaka na albumu. Izrazito snažna autobiografska Watersova pjesma, pisana prvenstveno za album The Wall, počinje vrlo tiho i slušajući ju, zbog naglih uspona i padova, imate osjećaj kao da ste na emocionalnoj brdskoj željeznici. Ova pjesma govori o depresiji, o zidovima koje je Waters izgradio oko sebe i o strahovima što će se desiti ako pusti nekoga unutar tih zidina.
Zadnji stihovi govore o potpunom kolapsu, kada se već počeo otvarati i puštati okolinu da ga vidi u tako ranjivom stanju, što rezultira pojavom suicidalnih misli.
Ovdje je vidljivo da je Waters u svojem paranoičnom stanju puno više pažnje davao samim rječima nego glazbi, ali je ipak dopustio Gilmouru da izvede još jedan odličan solo.

„Not Now John“ je prvi i jedini singl sa ovog albuma i isto tako jedina malo brža i prava hard rock pjesma na albumu. Zbog malo problematičnog teksta, riječi su na singlici malo izmjenjene, tj. riječ “fuck” je cenzurirana, tako da je stih „Fuck All That“ preoblikovan u „Stuff All That“.
Ali od svega najviše je uočljivo to da je „Not Now John“ jedina pjesma na albumu gdje ne pjeva isključivo Waters, jer je većinu stihova otpjevao Gilmour.
Drugačija koncepcija od ostalih pjesama čini ju najslabijom karikom na albumu.
Što se tiče samoga teksta stječe se dojam da ovdje završava album, Japanci su pobijeđeni, sukob sa Argentinom je gotov, „The Post War Dream“ iliti poslijeratni san je mrtav...i to je to sta defacto zokruzuje cijeli album.

E, ali ipak nije... Stiže najmračniji dio albuma, što se po uvodnim taktovima nikad ne bi reklo.
„Two Suns In The Sunset“ je vrhunac albuma u punom smislu te riječi.

Ova post-apokaliptična balada nam dočarava strah od nuklearnog holokausta koji je te 1983. godine bio i te kako prisutan.
Slušajući riječi, u glavi nam se stvaraju slike svijeta opsjednutog kontrolom i ratovima.
Koliko je Rogera Watersa ta tema zaokupljala govori i podatak da je godinu dana poslije pisao glazbu za Greenpeaceov animirani film „When The Wind Blows“, o dugoj i bolnoj smrti dvoje nedužnih žrtava nuklearnog napada.
Odlična akustična gitara i izvanredan saksofon solo u kombinaciji sa zastrašujućim zvučnim efektima stvaraju nezaboravnu podlogu za mračno proročanstvo kojim završava ovaj album.
Ako ste mislili da je završetak albuma “The Wall” bio pretaman, onda će vas ovaj na “The Final Cut” doslovno natjerati da plačete nad neizmjernom glupošću ljudske rase.

Gledajući isključivo brojke, “The Final Cut” je bio potpuni komercijalni podbačaj.
Prodan je u nešto više od tri milijuna primjeraka, što je najlošija tiraža od svih albuma Pink Floyda.
Kasnije je David Gilmour tvrdio da je to zbog toga što je materijal na albumu dosta loš, međutim, prije bih se složio sa Watersom koji je rekao da količina prodanih ploča ne može biti jedino mjerilo kvalitete i uspjeha nekog albuma.

I jos nesto, nikako ne bi smjeli uspoređivati “The Final Cut” sa klasicima poput “The Dark Side of The Moon” ili “Wish You Were Here”, jer ovaj album treba promatrati kao posebnu pricu i cjelinu,... a što se tiče uske povezanosti sa albumom “The Wall”, možda će ovo zvučati kao svetogrđe, ali on je bio samo zagrijavanje za “The Final Cut”.

Ne treba se puno istraživati da bi se došlo do zaključka da “The Final Cut” nije baš previše obljubljen album među Pink Floyd fanovima.
Najviše kritika se odnosi na nedostatak instrumentacije, tj. Gilmourove virtuoznosti na gitari i Wrightovih sintersajzera, koji su zamijenjeni jednostavnijim instrumentima.
Ali Waters od svoje umjetničke vizije nije htio odustati, čak ni po cijenu odlaska iz benda.

Mislim da je nemoguće govoriti o albumu “The Final Cut” bez da se zvuči pretenciozno. Album je taman i možda malo pretežak za većinu slušatelja, a pogotovo za novake u taboru.
Zahtijeva punu pozornost zbog velikih izmjena u dinamici i velika je šansa da će vas izmoriti.
Ali kada vas pogodi njegova snaga, kada osjetite trnce niz leđa slušajući ga, znači da ste shvatili da je ovo djelo genija i jednog od najvećih svjetskih živućih filozofa.

Eto, tako je govorio Grula “Floyd”!

Pink Floyd - The Final Cut (Full Album)



Sa moje strane bas i nemam bog zna sta pametnoga dodati na sve ovo.
Priznajem, bija san jedan od onih koji su ignorirali ovaj album, ne toliko radi toga jer je bija posljednji ili jer je bija los.
Jednostavno, u to vrime, bar sta se mene tice, pomalo sam se bija umorija od Pink Floyda, Jethro Tulla, Emersona, Like & Palmera, Creamovaca, Yesovaca, Genesisa…i stotine drugih ne manje velikih, ni manje bitnih bandova.
Ono sta ocu reci, vrijeme njegova izlaska se nekako poklopilo sa mojim trazenjem novoga u muzici, sa trazenjem muzike koja ce donjeti svezinu na sceni i jednostavnost bez banalnosti u izrazu.
Dolaskom New Wavea sam se ponadao, ali kratko je trajalo.
Kolicina smeca koja je zasula medijski prostor, jednostavno je ugusila ono sta je valjalo.
Punk se izgubio u svojoj arhaicnoj i pomalo retardiranoj retorici nepriznavanja nicega, pa cak ni samog sviranja instrumenata.
Underground je osim u Njemackoj i djelom u Francuskoj potpuno zamro i dobili smo situaciju da na sceni jednostavno nije bilo nicega i nikoga.
Dakako, cast izuzecima o kojima necemo ovaj put.

I tako se krug poceo zatvarati.
Od onog umora od progresivne muzike sedamdesetih, nakon cetrdesetak godina dolazim ponovo na pocetak i ponovo otkrivam ono sta sam odavna vec otkrio, ali i ono sta sam zbog nedostatka vremena ili moje ignorancije, jednostavno stavio po strani.
I vecerasnji album je jedan iz te grupe ignoriranih i drago mi je sta je na ovakav nacin, u mojim ocima, ponovo vidio svjetlo dana.
Nadan se da djelite moje misljenje i zato bi zelija zahvaliti Gruli “Floydu”na vecerasnjoj recenziji uz dakako zelju, da ih bude jos.

Eto!

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta

- 19:30 - Komentari(3) - Isprintaj

četvrtak, 17.01.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #107

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 22.01, 2013 u 19:10 sati


Led Zeppelin – “Retrospective by Feta”



U sljedeci utorak zavrsava serija emisija posvecena grupi Led Zeppelin.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!



Veceras cu predstavit dio opusa grupe po mom izboru i gustu.
Ovo bi ipak nebi tribalo svatit doslovno.
Naime, prilikom sastavljanja muzickog djela ove emisije suocio sam se sa nemalim problemom – koju pjesmu odbacit, a koju ukljucit u izbor.
Od nesto vise od 9 sati studijskog materijala trebalo je napraviti mix od 2 – 3 ure.
Na prvi pogled izgleda lako, ali kad san poceja radit, danima san se vrtija u krug.

Uspija san nekako doci do 5 uri i vise nisan moga dalje.
I sve tako do sinoc, kad san stiska zube i krenija u jednom dahu.
Kida san bez milosti i rezultat imamo veceras.

Led Zeppelin goli, ka od majke rodjeni, bez mudanata, cista esenca njihovog stvaralastva.

Kompilaciju sam uredio po kronoloskom redu, nastojeci ipak da svaki album nadje svoje mjesto u njoj


Led Zeppelin - Good Times Bad Times
Led Zeppelin - Babe I'm gonna leave you
Led Zeppelin - Dazed and Confused
Led Zeppelin - How Many More Times
Led Zeppelin- Whole Lotta Love
Led Zeppelin - Moby Dick
Led Zeppelin- Bring It On Home



Led Zeppelin - Immigrant Song
Led Zeppelin - Since I've Been Loving You
Led Zeppelin - Gallows Pole
Led Zeppelin - Battle of Evermore
Led Zeppelin - Stairway To Heaven
Led Zeppelin - When The Levee Breaks



Led Zeppelin - The Song Remains The Same
Led Zeppelin - No Quarter
Led Zeppelin - The Ocean
Led Zeppelin - The Rover
Led Zeppelin - In My Time Of Dying
Led Zeppelin - Kashmir
Led Zeppelin - In The Light



Led Zeppelin - Nobody's Fault But Mine
Led Zeppelin - In The Evening
Led Zeppelin - All of my love



Led Zeppelin - We're Gonna Grove



Bilo je to od mene sta se tice Led Zeppelina.

Necu vise lametirati o njihovom znacaju.
Manje vise sve relevantno je sa moje strane receno u prethodne dvije emisije.
Zavrsija bi samo sa jednom recenicom.

Led Zeppelin su jednostavno MORALI postojati !

Eto!

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta


- 05:08 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 08.01.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #106

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 01.15, 2013 u 19:10 sati


Led Zeppelin – “Celebration Day”



Nastavljamo sa Led Zeppelinima.

Sljedeci utorak, "Celebration Day", album snimljen 2007 godine, u zivo, za koncerta u londonskoj O2 Areni.

Netko je jednom napisao:
"Desetog prosinca 2007. godine u londonskoj O2 Areni rock divovi su prvi put nakon mitskih antičkih vremena malo prošetali Zemljom, odsviravši cjelovečernji koncert u čast Arhmeta Erteguna, osnivača Atlantic Recordsa."

U toj recenici je manje vise sve receno!

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Koncert je bio posvecen osnivacu Atlantic Recordsa, Ahmetu Ertegunu, koji je bija jedan od rijetkih u ono vrijeme, koji je uocio veliki potencjal ove grupe na njenim pocecima i u neku ruku mozemo komodno reci, da nije bilo njega, nebi bilo ni Led Zeppelina, bar ne u ovom obliku i ovoj velicini.

O Led Zepelinima se u ovih cetrdesetak godina puno pisalo.
Zapocelo je sa pljucanjem, a zavrsilo sa panegiricima koji su na momente poprimali ljigave razmjere.
No, svi ti natpisi manje vise u sebi zadrze povezenice, kao na primjer, “Njihov zvuk zvuci poput armagedona”, do opisa vremena kad stvarali kao “vremena kad su divovi hodali zemljom”.

Ono sta ocu reci, sve se manje vise svodi na opise tipa “veliko, gigantsko, bozansko, nezemaljsko...”

Kao sta smo vidjeli u prosloj emisji, prica nije pocela bas najsretnije, ali saga o upornosti i tvrdogavosti u rock’n’rollu je ovaj put dosla do punog znacenja.

Ono sta je najvaznije kod Led Zeppelina je glazba.
A nje u ovom slucaju ima u obilnim kolicinama.
Isto tako, te glazbe nebi bilo da nema individua koje tvore tu cjelinu koju zovemo, Led Zeppelin.

Ne zaboravimo, ne postoji niti jedna anketa, top lista, lista… i sta ja znan sta, da Bonham “Bonzo”nije u samom vrhu.
Njemu uz bok, John Paul Jones, koji je svemu davao decentan zavrsni 'touch', a Plant, Plant je prica za sebe.
“Zlatni Decko” je uveo novi stil pjevanja u rock.
Jednom davno sam procitao jednu recenicu, koja otprilike kaze, da onaj sastav koji ma Planta za pjevaca, jednostavno mora biti velik.
I na kraju profesor - Jimmy Page, “doktor, mag, gitare”.


Ajmo se vratiti na koncert.
Samo okupljanje grupe je proteklo u ugodnoj atmosferi druzenja starih pajdasa. Sitimo se i raspada grupe ovom prilikom, pa bi bija red reci da su se svi clanovi grupe rastali u nekoj vrsti ljubavi, nakon smrti Bonza.
Vjerovatno ih je i ona sama omeksala.
Prijateljstvo se nastavilo svih ovih godina, a i saradnja.
Page i Plant su puno radi zajedno, cak su odlazil na zajednicke turneje.
Za vrijeme jedne, posjetili su i metropolu.

I stoga ne cudi Pageova izjava za vrijeme promocije ovog koncerta: "Kad smo se prvi put nasli na probi za ovaj londonski koncert, od zvuka koji smo proizveli pocela se otvarati zemlja".
I ja mu virujen!!
To je najtocniji opis osjecaja kad se pocne gledat ili slusati ovaj koncert.
Na tu izjavu se nadoveza Plant rekavsi da uopce nisu imali nikakvu generalnu probu uoci koncerta.
I to virujen!

Od simbolicnog otvaranja koncerta sa prvom temom sa prvog albuma, “Good Times, Bad Times” pa sve do posljenje “Rock and Roll”, zvuk iz zvucnika mocno para nebo, a zemlja se otvara u ritmu bubnja Jasona Bonhama, Bonzova sina.

Znam, Bozno je falija i falit ce zauvjek.
Njegovi breakovi su te veceri ostali neodsvirani, njegova lucidnost je ostala visjeti u zraku, jer samo je jedan Bonzo, ali ipak, ajmo ipak dat kredite Jasonu.
Njegovo bubnjanje je ipak bilo na visini.

Koncert je snimljen u jednoj veceri, nije bilo ponavljanja u slucaju pogreske, sta je i te kako uobicajeno kad se izdaju live album.
I ovde cu citirati jednog odusevljenog recenzenta sa neta: “Tim više je iznenađujuće što sve zvuči i izgleda ovako dobro: kad Page uzme onaj svoj famozni Gibson Les Paul, boje prekrasnog zalaska sunca, spušten negdje do koljena, te ga još uperi ravno gore prema nebesima kao da traži signal od nekakvog božanstva samog, zvuk se iskrivi u onu prekrasnu buku kakve se sjećamo s live albuma ''BBC Sessions'' ili ''How The West Was Won''.”

"Stairway To Heaven" je jos jednom dokazao da ne poznaje ogranicenje nametnuto godinama, a "Kashmir" po ko zna koji put otvarati vrata nekih novih galaksija.

Za Led Zeppelin vrijeme kao da je stalo.
Jos uvjek su svjeze slike Planta prekriženih nogu koji vrišti dobro poznate stihove, toliko puta otpjevane, a opet….
John Paul Jones je zadržao je onu istu decentnu povucenost, skoro hladno isporucujuci grmljavinu, nonsalantno, kao da servira slag na jutarnjoj kavi.
Page se sepuri oko gitare, kao u dobra stara vremena, sa osmjehom na licu, kao da je prije par dana izasao iz studija di je snimio material kojeg izvodi.

''Celebration Day'' je testament vremena i dokaz da ga rock mozda ipak zaustavlja.
''Celebration Day’’ je oda njegovoj besmrtnosti i oda o upornosti i neodustajanju.

I sta reci na kraju o ovom dokumentu koji stavlja tocku na “i” jednoj epohi i mozda, mozda, ajmo se nadati, otvara neku novu.
U stvari, najbolje nista.
Ili ono jednostavno - “Song Remain Same”.



Led Zeppelin - Celebration Day - Good times bad times
Led Zeppelin - Celebration Day - Ramble On
Led Zeppelin - Celebration Day - Black Dog
Led Zeppelin- Celebration Day - In My Time Of Dying
Led Zeppelin - Celebration Day - For Your Life
Led Zeppelin - Celebration Day - Trampled Underfoot
Led Zeppelin - Celebration Day - Nobody's Fault But Mine
Led Zeppelin - Celebration Day - No Quarter

Led Zeppelin - Celebration Day - Since I`ve Been Loving You
Led Zeppelin - Celebration Day - Dazed and Confused
Led Zeppelin - Celebration Day - Stairway to Heaven
Led Zeppelin - Celebration Day - The Song Remains The Same
Led Zeppelin - Misty Mountain Hop
Led Zeppelin - Celebration Day - Kashmir
Led Zeppelin - Celebration Day - Whole Lotta Love
Led Zeppelin - Celebration Day - Rock and Roll

Led Zeppelin - Celebration Day - *Full Album*



Prije zavrsentka emisije, jos par kratkih notica.

Koncert je trajao puna dva sata.
Odrzan je pred potpuno rasprodanim auditorijem, od 18 000 ljudi.
No taj broj je bija samo vrh ledenog brijega.
Naime, ukupuno je zaprimljeno nesto vise od 20 miljuna zahtjeva za kupovinu ulaznica, te je ovaj dogadjaj time usao u Guinnessovu knjigu rekorda kao “koncert s najvecom potraznjom za ulaznicama ikada”.

Istoimeni film je premjerno prikazan 17.10 prosle godine diljem svjeta, pa tako i u nas.



I tu je negdje kraj vecerasnje emisije.

Ima jos nesto.
Svaki put kad pisem ili govorim o Led Zeppelinima, misli mi se vracaju na jednu sramotnu cinjenicu vezanu za ovo nase podneblje, odnosno vezano za Split, koji se po ovome ni teoretski ne moze nazvati gradom.

Naime, prije par godina Robert Plant je u sklopu svoje turneju, a u povodu izlaska njegovog briljantnog solo albuma “Midnight Rearranger”, posjetio Split.
Koncert je, na moje cudjenje, organiziran na Prokurativama.

Te veceri se skupilo negdje oko 1500 ljudi, s time da je skoro polovima usla mukte, da bi se popunio prazan prostor.
1500 ljudi je doslo gledati legendu!

Da sramota bude veca, nepunih 48 sati kasnije, taj isti Plant, sa istim pratecim bandom, nastupa u tamo nekoj zemlji turbo folka, tocnije u Novom Sadu, pred 120 000 ljudi.
Ako se mene pita, ovome ne triba nikakav komentar.

I da rezimiramo.
Led Zeppelin su bili, Jimmy Page, Robert Plant, John Paul Jones i John Bonham.
Ova imena puno govore, ali nakon svih ovih godina, lagano padaju u sjenu imena banda. Samim tim, Led Zeppelin postaju institucija za sebe i band nadrasta svoje tvorce.
Cak stavise, ime Led Zeppelin se toliko isprofiliralo u ovih cetrdesetak godina da je postalo referenca jednog razdoblja i esenca jedne epohe.
Svidjelo se to kome ili ne, povjest je ispisala jednu od najljepsih prica u muzickoj umjetnosti.
Tomu su dokaz i onih 20 miljuna zahtjeva za karte uoci posljednjeg koncerta!
Triba li jos ista reci o njima!?

Eto!


Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta

- 19:30 - Komentari(6) - Isprintaj

utorak, 01.01.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #105

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 08.01, 2013 u 19:10 sati


Led Zeppelin – “Led Zeppelin I”



Sljedeci utorak se prebacujemo na glavni kolosjek.
Zapocima serija posebnih emisija o najvecima medju velikima, serija posvecena ljudima i grupama koji su uspjeli dohvatiti onu bozansku crtu i prenjeti je masama, bez da su pri tom radili bilo kakve kompromise.
Dapace, svojim ostvarenjima su otvarali do tada nepoznate horizonte muzicke umjetnosti dvadesetog stoljeca.

Seriju otvara sastav koji danas vec ima mitski status i to sa punim pravom - Led Zeppelin!
U emisiji cemo predstavit njihove pocetke, analizirati genezu nihova izricaja, kratko opisati taj dio zivota banda te poslusati cijeli prvi album.
U nastavku, za sedam dana, "Celebration Day", posljednje izdanje tog velikog sastava.
Snimka koncerta koji je samo potvrdio ono sta mit o njima kaze - da su neprikosnoveni na vrhu i da njihova muzika dan danas zvuci cak uzbudljivije nego u vrijeme kad je nastala - prije vise od 40 godina.

-
Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!


Prije neki dan sam sam imao priliku pogledati zadnje izdanje koje su potpisali Led Zeppelin. Radilo se o snimci koncerta u Londonskoj O2 Areni i njihovom koncertu posvecenom osnivacu Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu.
Bila je vecer kad su veliki ponovo sisli na zemlju i pokazali ono sta svi znamo – da su bili i ostali najveci medju najvecima.
Bila je to vecer bez nostalgije za nekim proslim vremenima, jer za to nije bilo ni mjesta – to je bila vecer u kojoj se, po tko zna koji put kad su oni u pitanju, dogodila muzika.
I to muzika koja nakon 40 godina od svog nastanka nije izgubila nista od svoje svjezine i aktualnosti, muzika koja je svojevremeno otvorila vrata u nepregledno podrucje heavy rocka, hard rocka, heavy metala, i svih njihovih derivata.
Bila je to vecer u kojoj je bolno falija Bonzo, ali isto tako, bila je to vecer triumfa jedne zivotne filozofije, koja je prezirala pozu i pozerstvo i zivjela u kreativnosti i komunikaciji sa publikom.
Bila je to vecer, koja ce se nazalost, tesko vise ponoviti.

I sad kad znamo kraj, bija bi red da se upoznamo sa pocecima ove cudesne price, price koja na pocetku nije dala naslutiti nista od ovoga iznesenoga, price koja se zove – Led Zeppelin.

Kao sta ste iz uvoda mogli zakljuciti, veceras predstavljam Led Zeppelin.
Ovo je prva od tri emisije posvecene njima, a ujedno i uvod u seriju u kojoj cu predstaviti neke od najvecih svih vremena.
Doduse, neke grupe i soliste sam vec obradio u prethodnim emisijima, tako da de facto samo nastavljam ono zapoceto.

U ovom izdanju emisije Music LP-Underground cu obraditi pocetke Led Zeppelina, donjet nesto manje poznate cinjenice o njima i dakako, u centralnom, muzickom djelu emisije, ide cjeli prvi album grupe, jednostavno nazvan, "Led Zeppelin I".

Netko je jednom rekao da je prica o rock'n'rollu veoma cesto i prica o neodustajanju, prica o upornosti.
Ako se na ikoga ta konstatacija odnosi 100 %, onda je to Led Zeppelin.

Prisjetimo se na trenutak, da ova velika prica sa happy endom ima svoj gorak pocetak.

U samom startu, ovim sviracima “mjesanca bluesa i countrya”, nitko nije davao neku iole ozbiljniju sansu za uspjeh.
Cak stavise, ono sta su im davali, bilo je neshvacanje, ismijavanje i dakako, negiranje bilo kakve perspektive.

No, ajmo bit posteni, pa reci, to apriori odbijanje i negiranje prava na postojanje, nije izum patentiran na Led Zepelinu.
Naime, kad je Brian Epstain, menager tada nepoznate grupe Beatlesi, zakucao na vrata diskografske kuce Decca, ovi su mu odgovorili u stilu: “Cetveroclane grupe vise nisu u modi! Gospodine Epstein, vratite se u Liverpool, tamo imate dobar posao".
A bilo je to 1961 godine !!!
Ajmo spomenuti i Leonard Cohena, koji je prosao isti je put kad mu je propala knjizevna karijera.

Na stranu sta ih je establishment pokusavao odvratiti od “suludog nauma”, od spajanja nespojivog, ali kad takve izjave dolaze iz redova kolega, vec donekle etabliranih muzicara, onda je to u najmanju ruku, obeshrabrujuce.
Dakako, govorim o reakciji od strane Johnu Entwislea i Keithu Moona iz grupe The Who. Nakon sta im je mladi Jimmy Page, rekao da ce osnovati band ciji ce se zvuk temeljiti na krizanju bluesa i nekih drugih glazbenih idioma, ovi su ga ismijali uz posprdni komentar: “Band ce potonuti poput olovnog zepelina”.
Page ne samo da nije odustao nego je i preuzeo frazu lead zeppelin, skrativsi ono olovni u troslovni “Led”.



Prica o bandu Led Zeppelin zapocima daleko prije njenog sluzbenog oformljavanja.
No, bilo bi ipak malo previse ulaziti u te detalje, jer bi onda emisija trajala dobrih sati, te cemo se fokusirati na dio price koji je usljedio po samom raspadu grupe Yardbirdsi.

Yardbirdsi su polako, ali sigurno gibali prema kraju svog postojanja.
No, diskografska kuca, gladna skuda, to nije vidila ili nije tila vidit, te je i dalje ugovarala turneje.
I dogodilo se to, sta se dogodilo.
Grupa se raspala, a ugovorena turneja po Skandinaviji je ostala visjeti u zraku i morala se odraditi.
Na pritisak diskografske kuce, Jimmy Page, sad kao vec bivsi gitarista Yardbirdsa, okuplja novu grupu, dajuci joj ime New Yardbirds, kako bi odradili tu ugovorenu turneju.
Prvu postavu nesudjenih nasljednika Yardbirdsa su cinili, pjevac Robert Plant, bubnjar John Bonham, prateci pjevac Mike Scott, bivsi basist Yardbirdsa, Chris Dreja i dakako, Jimmy Page na gitari.
Dreja uskoro napusta grupu i posvecuje se fotografiji.
Tek da spomenem, kasnije ce napraviti fotografiju koja ce se naci na straznjoj strani debi albuma grupe.
Zamijenio ga je Pageov dugogodisnji prijatelj i kolega, studijski glazbenik John Paul Jones.

Ajmo spomenut i to, da je Pageov prvi izbor za pjevača bio je Terry Reid.
No, on odbija ponudu i velikodusno preporuca Roberta Planta.
Ovaj dakako prihvaca.

Grupa odlazi na turneju bez ikakvih planova za daljnjom saradnjom.
Trebao je to biti “one shoot” band, tek da se odradi ugovorena obaveza.

Nije mi poznato sta se to dogodilo za vrijeme turneje, ali ocito da se na pozrnici dogodila magija i grupa se vraca u Englesku, sa nakanom da nastave zajedno svirati.
Usprkos ignoriaranju, omalovazavanju, ulaze u studio i uporno inzistiraju na svom stilu kojeg vjerno prenose na vinil.
Ovom prilikom moram dati kredite osnivacu Atlantic Recordsa, Arhmetu Ertegunu, koji je bio jedan od rijetkih, ako mozda ne i jedini, koji je u toj divljoj hordi klinaca prepoznao veliki potencijal.
Kao sta smo u uvodu rekli, njemu u cast, Led Zeppelin su se okupili zadnji put 2007 godine, kad je snimljen Celebration Day.

Idemo dalje.
Album izlazi te iste, 1968 godine i dakako, ne pobire lovorike.
Cak stavise, vecina kritika je bila izrazito negativna.
Potpuno normalno, s obzirom da na sceni jos nije bio nitko slican.
Doduse, usporedjivali su ga sa prvjencem Jeff Becka - "Truth", kojem su cak davali pozitivne poene.
Uspredba je bila tim jaca, jer su se na oba albuma nasle obrade blues standarda “You Shook Me”, dajuci argumente svim stranama za pro i kontra.

Ovom prilikom bi citirao i George Martina, producenta Beatlesa, koji je devedestih godina proslog stoljeca izjavija nesto u ovom stilu: “Da su Led Zeppelini snimili prvi album u devedestim godinama, nikad nebi dosli do drugog albuma!”
Ova izjava dovoljno govori o odnosima u muzickoj industriji dvaju razdoblja.

Bilo kako bilo, album je izaso i poceo se lagano prodavati.
Baza fanova je pocela lagano, ali stabilno rasti, sta je grupi dalo podstreh za daljnja istrazivanja u pravcu novog izricaja.
Jer ne zaboravimo, Led Zeppelin su zapoceli kao klasicna blues rock grupa, da bi veoma brzo razvili svoj osebujan stil i uz Black Sabbath utemeljili ono sta se kasnije nazvalo hard rock i njegov evolucijski hybrid, heavy metal.
U ovom kontekstu, Led Zeppelin se punim pravom smatraju utemeljiteljima pravca.

Inace kad o albumu govorimo, taj komad vinila je predstavljao jedno od najvecih osvjezenja u muzici uopce.
Neke od pjesama sa tog albuma su bile obrade blues standarda, ali tako obradjene, da ih niti rodjena mater nebi prepoznala.
Druge, kao “Communication Breakdown”, imale su jedinstveni i prepoznatljiv novi, "heavy" zvuk.
Njima uz bok, nalaze se akusticne teme, poput Black Mountain Side, te teme koje kombiniraju akusticnu i elektricnu gitaru, poput obrade folk teme “Babe I'm Gonna Leave You”.
Dakako, sve to je bilo garnirano agresivnim ritmom, distorziranom gitarom, vristecim vokalom i tsunami basom.
Sve je to bilo novo, novo i novo i cekala se eksplozija.
A ona je dosla sa drugim albumom.

O njemu necemo sada, jer bi nas i on odnija daleko.

Uspjeh prvog albuma pokrenuo karijeru grupe, pogotovo u SAD-u, gdje su imali ceste turneje, te vec par mjeseci nakon njegovog izlaska, Led Zeppelin postaju ime.
I da ne duljim vise, krenit cemo sa albumom.


Led Zeppelin - Good Times Bad Times
Led Zeppelin - Babe I'm gonna leave you
Led Zeppelin- You Shook Me
Led Zeppelin - Dazed and Confused
Led Zeppelin - Your Time Is Gonna Come
Led Zeppelin - Black Mountain Side
Led Zeppelin - Communication Breakdown
Led Zeppelin- I Can't Quit You Baby
Led Zeppelin - How Many More Times


Emisiju cemo nastaviti kratkom retrospektivom ostatka karijere.
Ovom prilikom bi napomenija, da cemo u nekoj perspektivi, posebno obradjivati svakog od njih, jer svaki defacto predstavlja cjelinu za sebe.

Dunque, nakon prvog albuma i neprestalnih turneja, vecinom po Americi, Led Zeppelin svoj drugi album spremaju za vrijeme turneja.
Studija su bila bukirana za vrijeme pauza izmedju dvaju nastupa, a teme pisane u hotelskim sobama izmedju koncerata.
Snimanja su se zato protegla preko nekoliko kontinenata.
Samo nastajanje tema je bilo pomalo neuobicajeno za to vrijeme, jer su vecnim proizasle iz jamova na pozornici i tonskih proba.

Bilo kako bilo, album izlazi krajem 1969 godine i trese trziste nevidjenom groznicom, dizuci Led Zeppelin ondje gdje pripadaju, u nebesa.
Dakako, album zauzima prva mjesta svih top lista sa obje strane Atlantika.

Sam album nosi, danas vec legendarna, “Whole Lotta Love”, po meni, jedan od najvecih tema heavy ere ikada.

Led Zeppelin - Whole Lotta Love


1970 godine, sad vec kao etablirarna grupa, Led Zeppelin ponovo ulaze u studio.
Za razliku od prethodnika, marterijal za treci album je nastajao u tisini seoske idile, gdje su Plant i Page iznajmili kolibu da bi nesmetano mogli stvarati.
Album izlazi i bez ikakvih obzira zauzima prva mjesta na svim listama diljem zemaljske kugle.
Muzicki, predstavlja blagi zaokret prema nesto komornijem izrazu, iako i ovaj termin ne treba svatiti doslovno.
Albumom prevladavaju akusticne teme i pastoralni ugodjaj.
Dakako, blues i folk su jos uvjek duboko zakopani u strukturu kompozicije.

Led Zeppelin - Immigrant Song


1971 godine Led Zeppelin ulaze u studio da bi snimili svoj cetvrti album.
Ovaj put ulaze kao zvjezde.
Oci cjelog muzickog svjeta su bile uperene u ova cetiri covjeka.
Tesko je u ova komercjalno retardirana vremena opisati kakvo je iscekivanje vladalo prije izlaska albuma.
Page je prilikom ulaska u studio izjavio da Led Zeppelin moze proizvesti niz hitova ala “Whola Lotte Love”, ali da im to nije namjera i da svi koji ocekuju taj korak nazad, neka odmah zaborave na to.
Znajuci kakav je bio treci album, kao i samu cinjenicu da su vec otprije najavili zaokret, taj izlazak novog albuma, je mozda bio jedan od najnestrpljivije ocekivanih albuma u povjeti muzike toga doba.

I onda je izasao.
Sican se pomame i panegirika.
Nije vise bilo kriticara koji je bacio iole losu sjenu na album.
Pohvale i pozitivne kritike su isle toliko daleko da su ponukale Planta da izjavi, pokusat cu otprilike reci sta je rekao, “kako su svi nekadasnji profesjonalni pljucaci po njima, sad postali dupoelisci.”

Bilo kako bilo, cetvrti album je donio standarde grupe i postao njihov najuspjesniji album.
Album nosi epska “Starway To Heaven”, koja je postala zastitni znak grupe.

Led Zeppelin - Stairway to Heaven


No, ono sta je promaklo manje vise svima u to vrijeme euforije, je bila naznaka skretanja u nesto drugacije vode hevy rocka.
Naime, pametni ka sta i jesu, svi clanovi su se slozili da je cetvrti album bio vrhunac karijere grupe, ali isto tako i njihovog izricaja.
Trebalo je krenuti dalje, a to dalje je znacilo samo jedno – napustiti sigurno komercjalno utociste, oduprijeti se reciklazi i prezvakivanju materijala i pokusati osvojiti novo podrucje.

Bila su to vremena intezivnog trazenja, te grupa 1973 godine ulazi u studio bez jasne ideje kako ce novi album izgledati.
Rezultat tog trazenja izlazi te iste godine, pod nazivom “Houses of the Holly”.
Biva prvi album na kojem su sve teme napisane od strane clanova grupe.
Isto tako, sta je u biti najvaznije, album nosi zaokret u zvuku, koji postaje nesto leprsaviji, izgubivsi pri tom onu tesku komponentu koja je bila zastitni znak grupe.
Dakako, ne treba onda opisivati kako je album na poceku bio primljen.
Ukljucujuci i autora ovih redaka, manje vise svi smo ostali razocarani.
Ocekivali smo, ako ne “Stairway To Heaven”, onda bar “Whola Lotta Love”.
Nista od toga.

No vrijeme je donjelo svoje i malo pomalo, sve je sjelo na svoje mjesto. Priznajuci evoluciju u njihovom muzickom izrazu, album je dobio svoje zasluseno mjesto, mjesto predvodnika drugog djela karijere velikog banda.

Led Zeppelin - No Quarter


I onda je dosla 1975 godina kad Led Zeppelin objavljuju svoje najzrelije ostvarenje “Physical Graffiti”.
Samo snimanje albuma biva popraceno mnogobrojin incidentima, od kojih je jedan dobrano uzdrmao grupu.
Naime, zbog meni nepoznatih razloga, John Paul Jones je najavio napustanje grupe.
Znajuci njegovu ulogu unutar strukture organizacije Zeppelina, bilo je to skoro ravno raspustanju same grupe.
No incident se nekako izgladio i snimanja su nastavljena.

“Physical Graffiti” obara sve rekorde u prodajama, nepotreno je napominjati da je zauzeo sve moguce top liste.

Led Zeppelin - Kashmir


1976 godine grupa izdaje album “Presence”, koji mimo osvajanja svi top lista i ogromnih naruzbi prije samog izlaska, ipak predstavlja grupu na silasku.
Doduse, bilo je tu svega.
Jos prije nego su se pocele nadzirati konture samog albuma, Plant dozivljava saobracajnu u Grckoj, te biva hospitaliziran.
Ne zeleci odgoditi izlazak, Page forsira snimanje sa Plantom u kolicima, a sam se iscrpljuje beskonacnim satima snimanja i produciranja.
Koliko se sican, jednom je rekao da je nasnimavao dionice i po dva dana bez trenutka odmora i dakako, bez spavanja.
Razlog zurbi je bija studio kojeg su imali na limitirano vrijeme.
Iako mi bas nije bilo jasno, a ni sada, da takve velicine nisu mogle naci neki drugi studio sa fleksibilnijim terminima.

Sve teme na albumu postpisuju Plant i Page.

Led Zeppelin - Nobody's Fault But Mine


U to vrijeme grupa izdaje i zivi album “The Song Remains the Same”, koji biva popracen dokumentarnim filmom snimljen za vrijeme tri koncerta u New Yorku.
Film dakako hara kinima diljem svjeta, priblizavajuci grupu svima koji nisu imali tu srecu vidjeti je u zivo.

Led Zeppelin - The Song Remains The Same


“In Through the Out Door” izlazi 1978 godine i biva posljednji album grupe sa orginalnim materijalom.
I ovaj album biva popracen tragicnim dogadjajima koji su se i te kako reflektirali na njegov sadrzaj.
Naime, prije samog snimanja, Plant gubi sina u nesreci, koja de facto otvara dvogodisnju hibernaciju grupe.
Sam album je u pocetku bio zamisljen kao povratak na neke stare pozicje, ali zivot je odredio drugacije.

Manje vise svi clanovi grupe su u kasnijim izjavama pokazali rezerviranost spram ovog izdanja. Doduse, pa automatizmu, album je osvojio top liste, ali svejedno, ostat ce zapisan u povjesti grupe, skoro kao nedonosce.

Led Zeppelin - In the Evening


I onda dolazi do definitivnog udarca.
24. devetoga 1980 godine, nakon sto je u prethodna 24 sata ispio cetrdesetak duplih votki, tijekom cjelodnevnog vjezbanja banda za turneju, bubnjar Bonham je nakon ponoci odnesen u Pageovu kucu na spavanje.
Sljedeceg popodneva je pronadjen mrtav.
Autopsija je pokazala odsustvo bilo kojih lijekova ili droge u tijelu osim dakako, alkohola.
I tu je bio kraj.
Bez Bonza, Led Zeppelini jednostavno vise nisu bili ono sta jesu.
Odluka je bila jednoglasna i Led Zeppelin je prestao postojati.

Po raspadu grupe dolazi do explozije bootleg izdanja i nevjerovatnog interesa javnosti za nju. Kako bi koliko toliko udovoljili gladnom trzistu, Page, Plant i John, daju suglasnost za jos jedan album grupe.
Album se sastojao od alternativnih, zivih verzija poznatih tema kao i od par “outtakea” sa prijasnih albuma.

“Coda”izlazi, 1982 godine, debelo nakon raspada grupe i to je bilo to.
Zadnji album pod imenom Led Zeppelin!

Muzicki dio emisije cemo zavrsiti posvetom Bonzu, njegovom temom sa ovog, posljednjeg albuma “Coda”

Led Zeppelin - Bonzo's Montreux



Sta reci o ovoj velikoj grupi, a pri tom ne ponoviti ono vec receno.
Jimmy Page i Robert Plant bili su blues fanatici.
Jimmy Page, kao pojedinac, je vjerovatno, najzasluzniji za planetarni uspjeh Zeppelina.
Jer ne zaboravimo, i prije pridruzivanja Yardbirdsima, Page ima iza sebe prebogato studijsko iskustvo.
Toliko u stvari bogato, da mnogi studijski muzicari cijelog zivota ne uspiju nanizati toliko zvucnih imena kao Page do svoje, dvadesete godine.

Razvoj kreativnog u Yardbirdsima je jednostavo bija uvertira u ono veliko sta je dolazilo. Pametan ka sta je i bija, a i jos uvik je, Page iskoristava sansu koju mu je zivot dao i gazi punom brzinom.
Imajuci blues u krvi i dovoljno iskustva da se moze igrati razlicitm stilovima i smjerovima, bez srama uzima blues standard i obradjuje ga na sebi svojstven nacin.

I ne samo to, vec samo njegovo pisanje tema odise patinom blues starine, tako da je kadikad tesko, u stvari nemoguce razluciti, sta je od tema obrada, a sta orginalno napisana.
Sjetimo se samo “Whole Lotta Love”, planetarnog hita, koji u sebi drzi duboko zakopanog Willie Dixona i Howling Wolfa.

I to Page nikad nije pokusao sakriti.
Jednom je cak izjavio u ovom stilu: “Cesto sam mislio da smo mi na slican nacin, kao što su Rolling Stonesi htjeli biti djeca Chuck Berrya, pokusavali biti djeca Howling Wolfa.”

Osim bluesa, svi clanovi grupe su voljeli i rani americki rock’n’roll.
Ako se kaze da su im velika inspiracija bili Fats Domino i Little Richard, onda pogadjamo metu u centar.
Isto tako, za svojih opustenijih trenutaka na pozrnicama, Led Zeppelin su cesto izvodili rockabilly teme Elvis Presleya i Eddie Cochrana.

U tom komplotu uticaja je dolazilo i do komicnih momenata.
Naime, interpetirajuci svoju verziju bluesa i folka obogaćenog primjesama rokabilija, regea, soula, funka, pa i klasicne muzike, popa, kantrija itd..itd, dosli su u situaciju da ih se proziva za plagijate.
To je bilo tim vise izrazeno jer i pored ocite obrade “cover”verzija, nikad nisu navodili stvarne autore.
No, vrijeme je pokazalo o cemu se radilo.
U pravu su bili oni malobrojni, na pocetku karijere banda, koji su to sve skupa tumacili izrazitom individualnoscu clanova grupe.

Standardni nastupi Led Zeppelina su obicno trajati više od tri sata, jer su im studijske verzije pjesam koje su izvodili bile samo kosturi.
Centralni dio svake teme bile su improvizacije koje su se protezale i do pola sata.
Interesantno je bilo cuti u tim trenucima, recimo par nota ili naznaka Jamesa Browna i opcenito Motown soul glazbe, koja je pogotovo bila draga Bonzu.

Unatoč planetarnoj popularnosti i nebrojeno poziva, Led Zeppelin nikada nije nastupio na televiziji.
Za danasnje pojmove to se cini apsurdno, ali njihovo odbijanje je bilo motivirano povrsnoscu i losom kvalitetom TV produkcije, i ma koliko novih fanova bi im to donjelo, odgovor na sve pozive je bio – NE !
Svaka cast – to se zvalo imati muda !

U svom zvjezdanom razdoblju, od 1971 godine do 1975 godine, koje se opcenito smatra njihovim peakom u karijeri, od Beatlesa preuzimaju titulu "najboljeg benda na svijetu", uskacuci ispred rivala, dvojca Rolling Stonesa i The Who.

Led Zeppelin su ostali zapisani u povjesti muzike kao jedna od najuticajnijih i najinovativnijih grupa uopce.
VH1 ih je uvrstio na prvo mjesto liste 100 najvecih umjetnika hard rocka i na 3. mjesto svoje liste 100 najvecih umjetnika svih vremena.
Imajuci u vidu da su na prava dva smjestili Beatlese i Michael Jacksona, onda je jasno da su u biti, Led Zeppelin number ONE !
Najuticajniji muzicki magazin Rolling Stone ih je stavio na 14. mjesto istoimene liste nazivavsi ih najvećom grupom sedamdesetih, najžešćim bendom ikada i jednom od najdugovjecnijih skupina u povijesti.

Led Zeppelin je uspio prodati preko 300 miliona ploca sirom ove nase napacene zemaljske balote.
Ali fenomen Led Zeppelina tu nije zavrsio. Naime, i pored neaktivnosti banda sa malim prekidima, skoro 40 godina, rijeka poklonika i dalje neprestalno raste, te se procjenjuje da u zadnjih desetak godina raste geometriskom progresijom.
Stoga i ne cudi frapantni podatak, da je prilikom organizacije koncerta 2007 godine u Londonskoj O2 Areni, bilo zapremljeno, slovima i brojkama, 20 miljuna zahtjeva za izdavanje karata.
Lutrijom je izvuceno 18 tisuca sretnika.
Ovo tek toliko da se zna..jel !!

Pored neosporne kvalitete i privlacnosti, to se moze i protumaciti siromasnom, odnosno nikakvom ponudom novoga u muzici danas.
Ali to je vec neka druga, daleko tuznija tema.
Dunque, postoje samo par grupa sa kojima se moze mjeriti komercjalni uspjeh Led Zeppelina, a to su ostala velika cetvorka sa Otoka, Beatlesi, Rolling Stonesi, Pink Floyd i Queen.

I na kraju ovog djela, jedna mala zanimljivost.
Naime, sican se, kad su Led Zeppelin postali planetarno poznati, bivaju tuzeni od strane familje Zeppelin, radi neovlastene upotrebe imena. Slucaj je zavrsio na sudu i ocito se dogodila neka vrst pogodbe, jer ime banda je ostalo.

I na samom kraju, sta je Led Zeppelin znacija meni i svima nama koji smo i jos uvik volimo njihovu muziku.
Glupo bi bilo reci da su determininirali nase zivote.
Ali isto tako, danas je veoma tesko shvatiti ondasnji odnos prema muzici, jer biti roker nije bila poza vec nacin zivota, koji je u sebi nosio krajnji prezir prema toj istoj pozi i pomodarenju.
Bio je to nacin zivota kojeg su Led Zeppelin bili sastavni dio.

U muzickom smislu, Led Zeppelin mi se osobno nametnuo kao referenca za dobru muziku i koliko god je to na kratku stazu bilo dobro, na dugu bas i nije.
Jer, bilo mi je veoma tesko prihvatit muziku koja u sebi nije imala riff ili bar teskometalnu grmljavinu ritam sekcije.
U tom mi je pomogao jedan drugi veliki sastav, Steely Dan, o kojem cu uskoro napraviti emisiju.

No bez obira na sve, dan danas, a to se pokazalo i tokom pripreme ove emisije, uzivanje u muzici Led Zeppelina nema svoj vjek trajanja.
Za razliku od instant proizvoda koji pocnu smrdit nakon sta parfem sa njih ispari, ova muzika nosi svoju mirisnu esencu u sebi i samim time njeno trajanje nema limita.

Nazalost, biologija radi svoje.
Plant, Page i Jones su danas na pragu sedmog desetljeca i iluzorno je ocekivati bilo sta novo od njih.
Oni su dali svoje i to u obilnim kolicinama.
Oce li se naci itko tko bi mogao koracati putem kojim su oni gibali i nastaviti ondje gdje su oni stali?
Osobno cisto sumnjam, ali za dobrobit muzike, moram se nadat.
Nada zadnja umire!

Eto!


Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta

- 19:30 - Komentari(2) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se