subota, 29.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #91

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 02. 10, 2012 u 19:10 sati


Maranne Faithfull - "Broken English"



Sljedeci utorak ponovo nesto drugacije.

Ugostit cemo jednu damu, damu kojoj je najvece dostignuce u zivotu trebalo biti uskakanje u Mick Jaggerov krevet.
No, onda je iznenada osvanila na top listama hitom " As Tears Go By", koju su za nju napisali Mick Jagger i Keith Richard.
I kritika i publika je prihvatila kao jos jednog "one-hit wondera", i tu se prica o Marianne Faithfull manje-vise, za sve i zavrsila.

Godine su prolazile, onda 1979 godine, "out of blue", svjetlo dana je ugledao "Broken English", mracni "snapshot" engleskog drustva.
Bilo je tesko spojiti onu Marianne sa ovom na albumu, ali svima je bilo jasno, da se ta zena kao feniks uzdigla iz vlastitog pepela i uzletila u visine svojih idola!

Budite s nama u utorak, malo iza sedan sati na valovima Gradskog Radija Trogir i poslusajte emisiju posvecenu Marianne Faithfull.

Emisija ce biti malo neobicna. Kako po izboru umjetnika, odnosno umjetnice koju predstavljamo, tako i po pitanju muzike koju cemo slusati.
Od prvih trenutaka ce biti jasno da smo veceras u odmaku od bazicne koncepcije emisije, ali to niposto ne znaci da joj je strana.

Dunque, donosimo Marianne Evelyn Faithfull i njen peti, i po mnogo cemu, definitvni album, "Broken English".

Iako je imala sve sanse i veoma dobre predispozicije da bude zapamcena i potom zaboravljena kao ljubavnica Mick Jaggera, Marianne Faithfull je smogla snage i iz kaosa sezdesetih izasla sa nesto krvi u alkoholu koji je kolao njenim venama i dakako, kao i svi pobornici party dekade, sa metalnom plocicom u nosu.
Ali ziva i odlucna da nesto napravi od svog zivota.
Toliko puta cujna prica, a toliko malo puta sa sretnim zavrsetkom.
Ovaj put je bas to slucaj.
Nego, ajmo ispocetka, tako da kad budemo slusali album, znamo dovoljno odakle kako i zasto, a time je i sam album daleko vrijedniji.

Marianne Faithfull se rodila 1946 godine, u Londonu.
Njen otac je bija vojno lice i profesor psihologije.
Interesantna je prica sa majcine strane. Pravog imena Eva von Sacher-Masoch, Baroness Erisso, porjekla iz Beca, iz aristokratske obitelji sa korijenima u Habsburgskoj dinastiji.
U svojoj mladosti je bila ballerina, nastupajuci u djelima savremenika, kazalisnog dvojca Bertolt Brechta i Kurt Weilla.

Kad govorimo o porijeklu, spomenimo i to da je njen pra-ujak bija plemic Leopold von Sacher-Masoch, koji je zivija u 19. stoljecu. U povjesti je ostao poznat kao autor novele “Venera u Krznu”, u kojoj je po svom prezimenu u suvremeni rijecnik uveo rijec “mazohizam”.
I da ne duljimo vise, Marianne je ustvari nasljedila titulu, tako da joj je plemicko ime Baronesa Sacher-Masoch.

Zivot joj je proticao kao i svoj djeci iz dobrostojecih obitelji, dok nisu dosle sezdesete i donjele dasak revolucije u zraku i daleko vise droge u krvi.

1964 godine Marianne po prvi puta pjeva na pozornici u kafeteriji izvodeci tada popularnu folk muziku. Uskoro se ukljucuje u socjalnu scenu tadasnjeg Londona, sta u vecini slucajeva znaci – tulumarenje. Tako se te iste godine nasla na partiju kojeg su organizirali Rolling Stonesi. Tu upoznaje Mick Jaggera i kako prica kaze, uskoro postaju ljubavnici. Tu bi se prica lagano privela kraju da Marianne ne postaje muza Jaggera, te joj zajedno sa Keith Richardsom i Oldhamom pise pjesmu "As Tears Go By".

Preko noci, sa jedva navrsenih 17 godina, Marianne se penje na top liste, te biva prepoznata kao novo lice engleske zenske rock scene.
Dakako, temu Stonesi izdaju na svom kasnijem albumu. Uz ovu pjesmu je vezano nebrojeno prica pa cak i par mitova, ali njih cemo dotaknuti jednom kad budemo radili emisiju o ranom stvaralastvu Rolling Stonesa.
Poslusat cemo “As Tears Go By”, u izvedbi Marianne Faithfull



Nakon ove singlice, Marianne izdaje jos par nesto manje uspjesnih, ali jos uvjek i te kako dobrih, singlica, "This Little Bird", "Summer Nights" i "Come and Stay With Me".

Postigavsi solidan uspjeh i postavsi “celebrity”, vecinom zahvaljujuci tulumima i ispadima u javnost pod uticajem droge i alkohola, Marianne se udaje i radja sina.
Kako su to bila vremena slobodne ljubavi i slobode na svim poljima svakodnevnog zivota, tako je i Marianne disala punim plucima.
U prevodu to znaci, odlazi od obitelji i vraca se Stonesima.

Iz tog vremena potice njena izjava koja bi danas digla tone prasine, a onda je bila prihvacena kao nesto sasvim normalno i dakako, napredno.
Naime, na pitanje novinara, zasto se vratila bas Mick Jaggeru, Marianne je odgovorila: “Prvo sta sam napravila kad san se vratila u tabor Stonesa je bilo, da spavam sa svom trojicom frontmana. I na temelju toga san se odlucila za onoga za kojeg sam smatrala da je najbolji”

Dakako, sve to skupa je bilo popraceno neprestalnim partijanjem, zivotom pod svjetlima reflektora, te poznanstvima sa svim mogucim facama muzicke i diskografske industrije.
Bila su to vremena svakodnevnih skandala vezanih za sve sudionike velikog cirkusa zvanog rock’n’roll.
Nazalost, u to vrijeme dozivljava tezak udarac, jer gubi kci koju je zacela sa Jaggerom i kojoj je vec dala ime Corrina.

Marianne Faithfull je izvrsila ogroman uticaj na Mick Jaggera u toj fazi njegova stvaralastva. Pored vec odslusane “As Tears Go By”, sudjelovala je u kreaciji nekih od najpoznatijih tema Rolling Stonesa. Spomenimo tako "Sympathy for the Devil", koja se pojavljuje na albumu “Beggars Banquet”, koja je inspirirana knjigom “The Master and Margarita”, koju je Marianne poklonila Micku. Pjesma, "You Can't Always Get What You Want", sa albuma “Let It Bleed”, je u potpunosti posvecena, a i skladana o Marianne. Veliki hit, "Wild Horses" te "I Got the Blues" sa albuma “Sticky Fingers”, su takodje napisane pod uticajem Marianne. I naposljetku, Marianne se pojavljuje kao co-autor pjesme "Sister Morphine".

I da zaokruzimo ovaj hvalospjev o muzi rocka, recimo jos i to daje Graham Nash napisao pjesmu “Carrie Anne”, za sastav Hollies, a koja je u stvari bila pjesma o Marianne.
I kao zadnje, bar sta je meni poznato, ni Beatlesi nisu ostali imuni na Mariannin charm. Na njihovom albumu “Revolver”, nalazi se tema “And Your Bird Can Sing”, koja je isto tako opjevala Marianne Faithfull.

Pocetak sedmadesetih donosi tamno razdoblje za Marianne. Rastaje se od Mick Jaggera, gubi skrbnistvo nad sinom, te je u zadnji cas spasavaju od pokusaja samoubistva.
Dakako, sve to skupa se odrazava i na karijeru, te Marianne polako, ali sigurno tone u zaborav, ostajuci zapamcena kao one-hit wander.

Isto tako, ovisnost o drogi poprima katastrofalne razmjere, te prezivljava zahvaljujuci prijateljima oko sebe.
Pokusavaju je prisiliti na odvikavanje, ali bez rezultata. Doduse, javlja se na tretman, ali postaje samo jedan od beznadeznih slucajeva.

Prijatelj i producent, Mike Leander je jednom pronalazi kako lezi na cesti te je pokusava vratit u normalan zivot.
Cak joj osigurava snimanje jednog albuma, kasnije nazvanog “Rich Kid Blues”, koji odmah odlazi na police i svjetlo dana ce ugledati tek 1985 godine.

Sve to ostavlja dubok trag na Marianninom glasu, te on postaje hrapav, i dakako, gubi onu sarmantnu visinu kojom je svojedobno zarobila top liste.
Neki su bili odusevljni novim zvukom glasa, neki bas i nisu.
Kao i uvjek, ukusi su postali nesto oko cega se vodila bezpredmetna rasprava.

Ne posustajuci u svom naumu da se koliko toliko vrati u neku normalu, 1977 godine, Marianne Faithfull izdaje jos jedan album.
Ovaj put daleko bolje primljen od strane diskografske kuce, a u Irskoj, na opce cudenje, zauzima prvo mjesto na top listi.
Album “Dreamin' My Dreams” je najavio povratak.
No ta najava nije bas donjela neko blagostanje.
Za danasnje pojmove nepojmljivo, ali u to vrime je zivila u stanu bez tople vode i struje.

Breaking point karijere dolazi 1979 godine, kad izdaje svoj najbolji album, i kako je sama rekla, remek djelo Marianne Faithfull, “Broken English”.

Album je crna slika engleskog drustva tog doba.
A doba je Margaret Tacher, doba brutalnog neoliberlizma, doba kad se juznoamericki kontinent ocistio, uz pomoc zapada, od svih demokratskih vlada i dakako, doba uspona teroristickih organizacija u srcu Europe.
Sama otmica talijanskog predsjednika, Alda Mora, i njegovo ubistvo, su dali sumorni pecat tom vremenu.
Stoga nije ni cudno, da je naslovna tema posvecena Ulrike Meinhof, aktivnoj clanici njemacke teroristicke grupe Baader-Meinhof.

Tema "Guilt" nas uvodi i u crkveno nametanje krivnje sa kojim smo se poceli radjati.
"The Ballad of Lucy Jordan", u orginalnoj izvedbi Dr Hooka, izlazi kao singlica.
Melankolicna prica o domacici iz srednje klase i njezinim razocaranjima u zivotu.
Tema postaje nosilac muzickog djela filmova Montenegro i Thelma & Louise.

"What’s the Hurry?" bolno opisuje svakodnevnu borbu sa ovisnoscu od droge, dok sljedeca, njezina verzija Lennonove “Working Class Hero", predstavlja vrhunac albuma.
Sam autor joj je odao priznaje za ovu verziju, a sa ove vremenske distance, manje vise svi se slazu, da se radi o najboljoj verziji.

Zadnja tema, sestominutna, "Why'd Ya Do It?", punk-raggae orijentacije, naslonjena na agresivnu liriku, a nadasve ispirirana Jimi Hendrixovim snimkom Dylanove "All Along the Watchtower".
Interesantna je jedna cinjenica vezana za ovu temu. Kako se u lirici explicitno spominje oralni sex, album je bija zabranjen u Australiji. Diskografska kuca se domislila i na izdanjima za Australiju, sporni moment spominjanja sexa je bija zaobljen u vinilu, tako da se nije moglo cuti nista od teksta.



NAkon odslusanog albuma, emisiju nastavljamo prikazom daljeng toka njene karijere.

“Broken English” donosi Marianne toliko zeljenu materjalnu sigurnost, te nakon turneje ponovo ulazi u studio, i 1981 godine izdaje novi album “Dangerous Acquaintances”.
Po njegovom izlasku, seli u New York, ali stari poroci je i dalje prate.

Napokon, 1985 godine ulazi u kliniku za odvikavanje, sada sa cvrstom zeljom da uspije i ovaj put, uspjeva.
Karijera Marianne Faithful se nastavlja sa usponima i padovima do danasnjih dana.
Albumi se redaju ne bas kronoloskim redom, ali za svaki je vezana prica.
Isto tako, pored djelovanja u muzici, i te kako je bila angazirana u kazalistu, filmovima i na televiziji, no te aktivnosti izlaze iz naseg koncepta, pa cemo ovom prilikom samo spomenuti samo jedan dogadjaj, koji je vezan uz muziku.
Naime, Marianne Faithfull je imala angazman u predstavi “The Wall”, 1990 godine, u Berlinu. Rodger Waters je izabrao da igra posesivnu majku glavnog junaka.

Ono sta je vrijedno spomena je to, da je Marianne Faithfull 1986 godine, nakon toliko godina robovanja drogi i alkoholu, izasla iz klinike za odvikavanje potpuno cista, te sljedece godine snimila svoj prvi (cisti) album “Strange Weather”. Album je snimljen u sasvim novim okolnostima, sa Marianne u sasvim drugacijem izdanju.

Na albumu se izmedju ostalog nasla nova verzija njezinog prvog velikog hita "As Tears Go By", ovaj put otpjevan u nesto nizim registrima, ali sa i te kako jakim senzibilitetom, toliko svojstven Marianne. Album krase prekrasne blade “Sign of Judgement”i “Hello Stranger”, a inace je obojan zagasitim, skoro tamnim bojama, koje su ocito bile reflex unutrasnjeg stanja same Marianne.
Iako koncepcijski i muzicki miljama udaljene od ove emisije, muzicki dio cemo zaokruziti sa izvacima bas iz tog albuma.

Dakle, emisiju cemo nastaviti u nesto komornijem tonu, poslusat cete veci dio povratnickog albuma Marianne Faithfull, “Strange Weather”.



Nadan se da ce slusaoci ljubitelji klubske semi-jazz muzike, doci na svoje.

O Marianne Faithfull se svojevremeno mnogo pisalo, nazalost, vecinom u negativnom tonu, kao tipicnom primjeru filozfije sezdesetih koja je sazeta u stihu grupe Who i njihove “My Generation” – “I hope I die before I get old”.
Biti stariji od 25 godina je bilo nezamislivo i manje vise svi protagonisti tadasnje scene su se grozili tih dubokih godina. Stoga nije ni cudo da su najveca imena u muzici dala svoja najbolja ostvarenja do tih godina, a vecina od njih i partila sa navrsenih 27 ili najvise 30 godina.

Marianne Faithfull je sigurno koracala tim stopama, podredila samounistenje svim ostalim zivotnim izazovima, pa cak i majcinstvu. Neprestalno ponavaljajuci kako je odlucna u odvikavanju, sve je dublje tonula i cinilo se da jednstavno za nju nema dna, osim onog ultimativnog, sa kojeg se vise ne ustaje.

Uspjeti nakon toliko godina ponovo disati punim plucima i biti ociscena od droge, a to zasluzuje priznaje i tome je posvecena ova emisija.

Posvecena je u stvari svima onima koji su smogli snage viniti se iz vlastitog pepela u visine normalnog zivota, te svojim radom i angazmanom, pod noge baciti filozofiju koja ih je umalo unistila.

Eto

Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

Marianne Faithfull - As Tears Go By

Marianne Faithfull - Broken English

Marianne Faithfull - Witches' song

Marianne Faithfull - Braindrain

Marianne Faithfull - Guilt

Marianne Faithfull -The Ballad Of Lucy Jordan

Marianne Faithfull - Working Class Hero

Marianne Faithfull - Why D'Ya Do It!



Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:

Music LP-Underground



Feta


- 15:45 - Komentari(2) - Isprintaj

petak, 28.09.2012.

Jebeš takvu demokraciju!

Ne Zelin Virovat !



Jednostavno ne mogu virovat da se ovako nesto odvija ispred nasih ociju i na ovakav nacin.
Ne mogu virovat da niko, ama bas niko od nadleznih se nije oglasio.
Ne mogu i ne zelin virovat da zivim u drzavi di banana nije samo voce nego i prefix drzave, ne zelin virovat da crkva u Hrvata vlada u sjeni snaznije nego "demokratski" izabrana vlast. (Ovi navodnici su u ime svih nas KOJI NE VIRUJEMO U BOGA ! a glasali smo za njih!)



Evo clanka sa portala Index, kojeg je napisao Tomislav Klauški:

TAKO je lako zgražati se nad muslimanima koji prosvjeduju zbog karikatura Muhameda. Nazivati ih vjerskim fanaticima i teroristima. Iščuđavati se nad njihovim nasiljem, barikadama i zapaljenim automobilima.

Puno je teže podnijeti predavanje čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga.

Branko Lustig preživio je Auschwitz, osvojio dva Oscara, ali nije prošao u Zadru i Kninu.

Ateistički glas daleko se čuje

Na predavanju u Zadru razljutio je učitelje i roditelje svojom izjavom da su logoraši u nacističkim logorima smrti mirno išli u smrt jer su do posljednjeg trena vjerovali da će ih Bog spasiti, a kad ih on ipak nije spasio, Lustig je prestao u njega vjerovati.

A u prigodnom filmu čija je projekcija održana uz predavanje zgražanje je izazvala jedna scena u kojoj se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom.

Dan kasnije, u Kninu, na njegovo predavanje došla samo tri učenika. A gradonačelnica Knina Josipa Rimac (HDZ) ponosno je izjavila: "Kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca".

Tako je u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.

Tko se smije Isusu?

U zemlji u kojoj je tako lako zgražati se nad muslimanskim fanaticima, ali u kojoj javna televizija još do dana današnjeg - a prošlo je već više od dva desetljeća demokracije - nije prikazala film "Brianov život" Monty Pythona, jer se tamo navodno ismijava Isus.

Sada smo, pak, otkrili da se u njoj ne smije javno, pred djecom, i to djecom koja pohađaju vjeronauk, reći da nema Boga. Niti se smije prikazati film u kojem se Katolička crkva dovodi u vezu s Holokaustom.

Tako se to radi djeci

Lustig nije vrijeđao Boga ni vjerske osjećaje. Nije se rugao vjernicima, niti svoje riječi naturao kao dogmu. Onako kako se to radi djeci u Hrvatskoj.

On je samo na svom primjeru, u potresnom svjedočenju o Holokaustu, prenio svoje osjećaje kao djeteta kojeg su također odgajali kao vjernika pa je tek u patnji, razaranju i smrti spoznao da nema Boga. Jer da ga ima, onda ne bi bilo svog tog zla.

A sada je spoznao da u Hrvatskoj nema demokracije.

I usput je spoznao da je u toj Hrvatskoj katolička vjera toliko snažna da su se brižni roditelji, školski nastavnici i katolički gradonačelnici brže-bolje pobrinuli da svoju djecu poštede svjedočanstva jednog čovjeka.

Da ne bi slučajno došla do vlastitih spoznaja.

Katolička istina

U katoličkoj džamahiriji katolička djeca imaju slušati samo ono što im katolički vjeroučitelji i katolički gradonačelnici serviraju kao istinu. Kako bi što prije naučila mrziti ono što ne poznaju: drugu vjeru, druge vjernike, pa i one koji nisu vjernici.

I sve to je, u neku ruku, očekivano. Pa čak i normalno u zatucanim sredinama.

Ali puno je važnije zapitati se zašto je Branko Lustig ostao sam? Ne samo u onom kninskom kinu, nego i pred čitavom hrvatskom javnosti?

Nitko nije ustao u njegovu obranu, niti u obranu demokracije, ako ona u ovoj državi još uopće postoji.

Gdje je Jovanović?

Nema ministra obrazovanja da pozove na red ravnatelje i učitelje koji su organizirali bojkot Lustigova predavanja, onemogućivši tako djeci da čuju svjedočenje o Holokaustu. Nema nijednog predstavnika vlasti da ustane u zaštitu Ustavom zajamčenog sekularnog društva, slobode mišljenja i prava na govor.

Što je, kad se bolje pogleda, opet sasvim normalno.

Naročito kad se uzme u obzir činjenica da je predsjednik Republike, po vlastitom priznanju agnostik, svoju prisegu na Markovu trgu završio rečenicom "Tako mi Bog pomogao", a predsjednik Vlade, po vlastitom priznanju ateist, Boga koristi kao poštapalicu, iako u njega ne vjeruje.

Tako je to u Katoličkoj Republici Hrvatskoj.

Ovo nije Francuska

Ovo nije Francuska u kojoj premijer, nakon objave Muhamedove karikature u jednom satiričkom tjedniku poručuje da je to zemlja "gdje je sloboda izričaja zajamčena, sloboda karikature također".

Ovo je zemlja u kojoj se vladajuća stranka boji ukloniti vjeronauk iz škola i križeve iz javnih i državnih ustanova, zagrebački nadbiskup odbija otići do jasenovačkog spomenika, a djeca ne znaju da su postojali Križarski ratovi, niti znaju što je to Holokaust.

Što je onda neobično u činjenici da se preživjelom logorašu iz Auschwitza i nagrađivanom filmskom producentu ne dozvoljava da pred djecom govori kako ne vjeruje u Boga.

"Jebeš takvu demokraciju". Lustig to nije mogao bolje reći.

- 18:28 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 25.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #90

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 25. 09, 2012 u 19:10 sati


Josipa Lisac - "Dnevnik Jedne Ljubavi"



Nazalost, nisam uspija pripremit emisiju za ovaj utorak.
Umjesto Marianne Faithfull predstavljamo Josipu Lisac i njen album "Dnevnik Jedne Ljubavi"

Ovaj utorak cemo obitavati na nasim prostorima i vracamo se u daleku 1973 godinu.

Iz dubine undergrounda idemo prema povrsini.
Predstavit cemo album prvjenac “Dnevnik Jedne Ljubavi”, hrvatske dive Josipe Lisac.

Mozda ce izgledati pomalo cudno za ovu vrst emisije i njezinu koncepciju, ali virujen da ce do kraja biti i te kako jasno.

Dunque, Josipa je pala na ovu planetu tamo neke daleke 1950 godine. Na nasu sricu, pad se dogodija negdi oko 45-te paralele i 16-og meridijana.
Prostin ricima receno, rodila se u Zagrebu.

Vec ka dite se vidilo da je talentirana tako da vec u desetoj godini postaje clanica “Zbora Hrvatske Radio-Televizije”.
Pored uhodanog repertoara, okusavala se u svim mogucin stilovima. Od stare sakralne muzike, preko klasicne i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne muzike. Udarajuci temelje svog izricaja obogacuje se uticajima koji ce determinirati njenu kasniju karijeru.
Kurioziteta radi, “Zbor Hrvatske Radio-Televizije” osvaja 1961 godine Grand Prix u Francuskoj, kao najbolji djecji zbor na svitu.

Iako je odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethowenu, Brittenu, Josipa vrlo brzo pokazuje svoje pravo zanimanje za rock muziku, i 1967 godine postaje glavni vokal popularne rock grupe "O'Hara", a zatim vokalno-instrumentalnog sastava "Zlatni akordi", nakon fuzije sa sastavom “O’Hara”.
Vec prvo pojavljivanje u javnosti, izaziva pravu senzaciju kod siroke publike.
Ne samo svojim fascinantnim glasom i originalnim interpretacijama, vec jednako i svojom jedinstvenom i intrigantnom pojavom, Josipa Lisac ubrzo postaje unikatna i neponovljiva zvjezda rock muzike.
Razvijajuci se i iduci uporno dalje protiv svih uobicajenih struja, ona razvija svoj jedinstveni stil muzickog izrazavanja.
Odabire znatno tezi, ali tim temeljitiji i vridniji put svojoj karijeri.

Image and video hosting by TinyPic



Poznanstvo, prijateljstvo i ljubav s popularnim rock'n'roll pjevacem i kompozitorom, Karlom Metikosem, alias Matt Collinsom, potpuno zaokruzuje njen muzicki i zivotni put.
Metikosevo iskustvo i snazna autorska licnost, uoblicava Josipu Lisac kao jedinstvenu umjetnicu i kao zenu.
Njihov prvi zajednicki LP album iz 1973. godine, "Dnevnik jedne ljubavi", ostaje do danasnjeg dana jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja i spada u antologiju hrvatske diskografije.

Manje vise i kritika i publika se slazu u jednom. “Dnevnik Jedne Ljubavi” je ako ne najbolji onda jedan od najboljih domacih rock debija. Kad sagledamo ondasnju scenu sa ove vremenske distance, onda mozemo slobodno ovaj album staviti uz bok prvom album grupe Time, dakako i uz prvi album Korni Grupe kao i prvo vinilno ostvarenje Janeza Boncine i grupe Srce.
Ali ono sta isto tako izdvaja ovaj album od velike trojke je njena muzicka orjentacija.
Album odise atmosferom sedemdesetih na nasim prostorima. Produkcija je cista i nenametljiva. Muzika je otisnuta na vinilu onako kako je odsvirana, bez ikakvih dodataka i sa minimumom efekata. Sve to daje albumu onu komornu atmosferu blize jazzu nego rocku.

Ali Josipa nebi bila Josipa kad bi na tome ostala. Album obiluje ljubavnim pjesmama od kojih svaka zasluzuje punu paznju singlice. I kako je tada rekao jedan strani kriticar: “I said there is no weak song on the entire album; and I must correct myself: there is no average song on it” oliti po nasemu, “rekao sam prije da na albumu nema slabih pjesama. Moram se ispraviti, ne albumu nema prosjecne pjesme.”. Mislim da ovo dovoljno govori o albumu.

Ovaj cemo uvod zakljuciti jos jedom lipom recenicom koju je svojevremeno izrekao John Lennon. A ona otprlike u prevodu glasi: album vridi onoliko koliko se singlica sa njega moze skinit.
U slucaju "Dnevnika Jedne Ljubavi", jasno je da je i po tom kriteriju album remek djelo i kao takvo se triba i uvazavati.

Nebi bilo fer ne spomenuti ekipu koja je sudjelovala u stvaranju ovoga albuma. Ukratko, cila krema ondasnje rock scene se nasla u studiju. Od Brane "Lamberta" Zivkovica koji je svirao flautu, klavir i elektricni klavir, Slobodana Bode Kovacevica na akusticnim gitarama, Vedrana Bozica na elektricnoj gitari, Tihomir Pop Asanovica na orguljama, Mario Mavrina na bas gitari i Ratka "Ralu" Divjaka na bubnjevima.
U pozadini je jos staja ostatak rock kreme toga doba. Joza Braco Doblekar, koji je svirao konge, Dado Topic na tamburinu, pratece su vokale pjevale Zdenka Kovacicek, Dubravka Zubovic, Ksenija Erker i Adica Dobric, a 12-clani orkestar duhaca i gudaca predvodio je znameniti saksofonist Miroslav Sedak-Bencic.
Ukratko, u tim 70-im godinama bolja ekipa muzicara nije se mogla sastaviti.


Image and video hosting by TinyPic




Album otvara tema “O jednoj mladosti”. Od prvoga trenutka prisustvujemo izuzetnim stvaralackim naporima Karla Metika i Ivice Krajaca. Josipa taj sadrzaj zamata u neodoljivo pakovanje i stavlja nan na stol poklon kojeg ritko ko moze odbit.

Album nastavlja “Srela sam se s njim”. Krajacev potpis je toliko bistar da je komodno moglo pisati da je ovo njegova posveta Josipi.

“Sreca” nastavlja album. I ako je bilo iti malo dileme u pjevnost i kvalitetu prethodih tema, ova to sve to otklanja. “Sreca” je cistokrva tema sposobna nositi bilo koji album.

Kad govorimo o hitoidnim temama, onda tema “Po prvi put” ima najnaglaseniju intenciju da bude veliki hit. Aranzmanski besperkorno odradjena u duhu zagrebackog sounda sedamdesetih, tema koketira sa jazzom na nacin na koji je do pojave ovog albuma bija nepoznanca na ovim prostorima.

Tema “Placem” zatvara prvu stranu albuma.
Josipa je na svom vrhuncu. Svojim glasom, uz pratnju klavira kreira atmosferu prigusenog krika, slikajuci zvukom koji izlazi iz njenog grla ono sta nam stihovi govore.
Tema se predvidljivo razvija do mometa dok Lambert sa klavirom ne zakoci ritam i preda Bozicu palicu.
Muzicka vinjeta koja zasluzuje puno vise od posljednje teme na prvoj strani albuma.

“B” stranu otvara tema “Jedna kratka vijest”. Vec mozemo govoriti o tipicnoj temi za Josipu. Neosporna kvaliteta teksta, vinjeta iz svakodnevnog zivota, muzicki logicki sazdana i nadasve besprekorno izvedena.

Sljedi mozda napoznatija tema sa albuma, tema “Lezaj od suza”.
Tema u kojoj su se poslozili svi elementi koji Josipu cine velikom i vjerovatno peak Lambertove karijere.

“Ne prepoznajem ga” donosi ponovo melakoliju u nase duse. Tamno obojana muzicka pozadina neumitno prati Josipu ispunjavajuci do najsitnijih pora sliku koji Josipa slika svojim glasom.

“Vjerujem ti sve” privodi nas kraju albuma. U slageskom stilu, bogatim aranzmanom, Josipa i dalje uvjerljiva u svakoj svojoj rici koju otpiva.

Album zatvara tema “Kao stranac”. Tema koja niti malo ne odskace od visokog standarda albuma. Odise atmosferom grupe Time, sta i ne cudi jer Dado Topic, Vedran Bozic I Lambert Zivkovic su bili tvorci grupe Time, mozda najjace grupe na ovima prostorima

Nakon "Dnevnika jedne ljubavi", 1975 godine, Josipa je nastupila u prvoj ovdasnjoj rock operi "Gubec-beg". Iz ove opera se izdvojila tema “Ave Marija” koja je postala ne samo veliki hit na ovim prostorima nego isto tako i neizostavni dio Josipinog koncertnog repertuara do danasnjih dana.

Zajedno s Metikosem realizirala je jos desetak albuma s njegovim autorskim i producentskim pecatom. Spomenit cemo samo neke. "Made in Usa", "Hir, hir, hir", "Lisica", "Hocu samo tebe", "Boginja"... i baš je to i postala i kroz sve ove godine i ostala: boginja rocka.

Iznenadna smrt Karla Metikosa 1991 godine, kao i turbulentan pocetak devedesetih, bitno minjaju kontekst njenog rada.
Kroz godine koje sljede prireduje niz koncerata posvecenih Karlu. Koncerti postaju tradicija koja traje do danasnjih dana.

Sljedeci dosljedno svoju svestranost, 1994 godine se okusava i u kazalistu. Nastupa u kazalistu "Koreodrama" u Sloveniji u predstavi "Suzna Maria Sirakuska" koju je napisao i postavio D.Z. Frey.
Po drugi put u istom kazalistu nastupa 1997. godine u predstavi "Schizophrenia" istog autora, s kojom je gostovala i na Europskom festivalu kazalista.
Deceniju kasnije, 2007 godine, ucestvuje u predstavi "Pijana noc 1918", kazalista Ulysses na Brijunima.

I po obicaju, za kraj emisije, par rici o Josipi Lisac i njenom umjetnickom putu.
Prvo sta se namece pri samom spomenu Josipe je njen glas i njegov raspon. Na dubini u koju ponire Josipa sa svojim oktavama, pozavidile bi daleko planetarno poznatije operne dive.
Odma iza toga, ali ne manje bitna, je njena scenska prezentacija. Gazeci po tragovima Petera Gabriela, koji je na scenu uveo prezentaciju ne samo muzikom nego kostimima i gestikulacijom, Josipa pazljivo odabire nacin na koji ce se pojaviti na pozornici kao i poruku koju salje. Uspjevajuci manje vise uskladiti svoj izgled, odnosno image sa porukom i atmosferom svoje muzike, Josipin nastup se pretvara u neku vrst multimedijalnog dozivljaja.
I tu je isto tako jedinstvena na ovim prostorima a blogami i sire.

Vjerovatno prvi uspjeli pokusaj simbioze imagea i muzike ostvarila je na premjernom nastupu teme “Oluja”, gdje je vjerno prikazala sebe kao dio te atmosfere koju nam prenosi pjesmom.
Istovremeno, “Oluja”, sublimira u sebi manje vise sve karakteristike Josipina glasa.

I na kraju, kako uopce opisati pojavu i glas Josipe Lisac. Svaki pokusaj smjestanja u neki zadani okvir je unaprid osudjen na neuspjeh.
Josipa se na domcem terenu moze jedino poredjivati sa Zdenkom Kovacicek, koja je pak vise okrenuta jazzu. I pored zajednickog nadimka Diva, Josipu ne mozemo usporedjivati sa daleko mladjom Patti Smith, jer ova je najprije pjesnikinja pa tek onda izvodjac. Poredjivati je sa Chrissie Hynde, znaci ignorirati toliko izrazenu osobnost Josipinoga glasa. Na drugu stranu, pokusati je porediti sa Kate Bush, opet znaci ignorirati ono sta je kod Josipe najvridnije, raspon glasa.
Lena Lovich bi mozda bila najbliza Jospinom izricaju, iako se nalaze u razlicitim taborima muzickog izricaja.
U stvari, mislim da se Josipa u nekom grubom okviru moze opisati kao kombinacija svih nabrojenih zenskih vokala ali i nakon toga opet ostaje dio koji se ne moze nidgi smistit i to je ono sta Josipu cini velikom..
Kao potvrdu ovoga, poslusat cemo njenu nezaboravnu izvedbu teme “Magla”

Oprostit cemo se od Josipe jos jednom antologiskom izvedbom teme “Kapetane Moj”, Zdenka Runjica:

Kapetane moj

Vec dugo me pustas gledat' niz pucinu
i proklinjat' srecu koju more nosi,
darujuc' mu puste i besane noci,
gdje mi tuga plete svud srebro po kosi.
Kapetane moj...

Znam, tebi je more prva ljubav bila,
a ja sam tek bljesak znacila u mraku,
da bih kad se magla ispred broda digla
ostala ko pjena na njegovu tragu.
Kapetane moj...

I starim tako sama od broda do broda
u zelji da te zagrlim, izljubim,
iako dobro znadem da svakim te danom
sa brazdom broda nepovratno gubim...
Kapetane moj...

Al' kad se bez zelja doma k meni vratis,
toj posljednjoj luci, sto te mirno ceka,
ni spaziti neces da uz tebe nije
ona mlada zena, vec starica neka...
Kapetane moj...


Ova je emisija posvecena jednoj dami koja uskoro slavi jedan od rodjendana i ovim putem joj zelim jos puno slavljenickih dana u buducnosti.

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming


A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground


Feta


- 05:48 - Komentari(2) - Isprintaj

četvrtak, 20.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #90

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz)


Marianne Faithfull - "Broken English"



Emisija o Marianne Faithfull je odgodjena i na programu je u utorak, 02.10 - 2012
u terminu sljedeci utorak ide emisija o Josipi Lisac



Feta



- 03:00 - Komentari(9) - Isprintaj

utorak, 18.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #89

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz)





Svim slusaocima Music LP-Underground - Masters Of Reality, se ovim putem izvinjavam zbog katastrofalne realizacije emisije!

Svoje nezadovoljstvo i razocaranje sam i izrazio u mailu kojeg sam poslao nakon emisije.

odslusa san emisiju i mogu rec samo jedno ..zalosno....toliko energije, znanja i vrimena ulozeno u nju a tako prezentirana.......sramota me bila slusat to linerano, nemastovito, suhoparno nabrajanje rijeci, ciji smisao vise nije imao nikakve veze sa onim sta sam napisao........I nadasve totalno nepoznavanje jezika.....to san doduse pretpostavlja pa san u mailu napisa "Pere Ubu se cita Per Ibi...(Ibsenov lik...itd itd...)" ali ocito da je zanista napisano..jer citati to vukovski kao Ubu znaci biti nepismen.....I bez poznavanja Jarryjevog i Ibsenovog opusa.... !


Feta

- 21:53 - Komentari(0) - Isprintaj

ponedjeljak, 17.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #89

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz)


Masters of Reality - "Sunrise On The Sufferbus"


Sljedeci utorak ostajemo u devedesetima.

Masters of Reality i njihov drugi album "Sunrise on the Sufferbus".
Na ovom albumu bubnjeve svira stari lisac, namajstovitiji medju sanjarima koji sviraju, a ne lupaju po bubnjevima, legenda jos od vremena Grahm Bonda, preko Creama, Blind Faith, G B Airforcea, Baker Gurvitz Army.......dakako, ovo je ka neki logicni nastavak emisije od proslog utorka, iako se vremenski vracamo za godinu dana unazad.
Poveznica je - Ginger Baker !!

Album otvara standard za sva vremena "She Got Me( When She Got Her Dress On)".
Da je samo ova tema na ovom izdanju, isplatilo bi ga se prezentirati.
A kamoli i ostalo sta sljedi iza njega.

Doli su linkovi, pa procjenite i sami.
Ako van se svidi, emisija o Masters of Reality, uz prezentaciju cilog albuma, ide u 19:10 u utorak nevecer, na Gradskom Radiju Trogir!

Sinopsis:
Razlog vecerasnje emisije je u Gingeru Bakeru, kojeg smo predstavili i u prosloj emisiji u grupi Bruce, Baker,More.
Naime, taj cudnovati bubnjar je dao svoja najbolja ostvarenja kad od njega to nitko nije ocekivao, i kad je veo zaborava vec polagano padao na njegovu karizmu i umjece sviranja bubnjeva.

Kako smo culi u prosloj emisiji, Baker je na snimkama BBM uspjesno popunjavao sve rupe u zvucnom zidu i isto tako, na svoj osebujan nacin pridonio u skoro svim temama sa onim magicnim dodirom, tako svojstven samo velikima.

Na ovom albumu, koje cemo veceras slusati, albumu koji je nastao prije oformljavanja grupe BBM, Ginger Baker dosize vjerovatno peak svog umjetnickog zivota, dakako, uza svo duzno postovanje opusu grupe Cream i Blind Faith.

Emisija ce isto tako biti malo neuobicajena, jer, da bi vjerno predocili o cemu se radi na drugom albumu, poslusati cemo dobar dio prvog albuma, nazvan po imenu grupe, te u nastavku emisije, kronolski par tema sa ostalih albuma, uz neizbjezni komentar.

Masters of Reality je “hard” rock groupa oformljena 1981 godine od strane gitarista i pjevaca Chris Gossa i Tim Harringtona.
Band se ponekad smjesta u "Palm Desert Scenu", koja ukljucuje sastave kao sta su Kyuss, Queens of the Stone Age i mnoge druge Stoner Rock sastave, Ili, kako sami preferiraju da ih se zove, “Desert Rock" bands.

Samo ime banda, Master of Reality, dolazi od imena treceg albuma grupe Black Sabbath.
Ostaje malo nejasno zasto bas to ime, u stvari, ostaje nejasan kontekst, jer Masters of Reality su daleko od jednodimenzionalne teskometalne grmljavine Black Sabbatha.
Odabir imena biva tim cudniji, ako uzmemo u obzir da su svojim izdanjima pomjesali mnoge stilove, od hard rocka do bluesa, od progresivnog rocka do muzike inspirirane Beatlesima, od drobljenja county/southern elemenata do usvajanja punk forme i naposljetku, ono sta im daje osnovnu boju, avantagrdni pristup, kako kompoziciji tako i samom izvodjenju. .

Doista jedinstveni komplot stilova i uticaja, koji kao rezultat daje muziku koju se ne cuje svaki dan.

Taj nesvakodnevni mix daje muziku bogatu, ali ne nakicenu, jednostavnu, ali ne banalnu, daje muziku koja se uvlaci pod kozu, doduse ne nakon prvog slusanja, ali jednom kad se naseli, ostaje tu dugo….dugo….dugo.
Dakako, kao rezultat, imamo album kojeg opisuju kao “Cream susrece Stoner Rock atmosferu i Indie Rock sound”
Ovo isticen, jer ce bogastvo slicnih poredbi eruptirati nakon izlaska drugog albuma, ali o tome malo kasnije.

Sve je zapocelo 1988 godine kad se stari pajdasi Chris Goss, Tim Harrington, Vinnie Ludovico i Googe, udruzuju i snimaju material koji ce se naci na prvom albumu grupe, nazvan jednostavno, “Masters Of Reality”.
U tom, prvom, razdoblju zivota banda, na samom pocetku, su se nazvali The Manson Family, ali su kasnije izmijenili ime iz razumljivih razloga.

Debut album izlazi i ne pobudjuje neku vecu paznju.
Vjerovatno zbog samog usmjerenja i sadrzaja, glazbena industrija ga ignorira, te album egzistira medju malobrojnim poklonicima, koji usmenom predajom sire vjest o njegovom postojanju.

Kako se oko prvog albuma i dan danas lome koplja, kako po pitanju kategorizacije, tako i na kraju po pitanju same kvalitete izdanja. Kvaliteta u stvari nije upitna, vec je sporna visina koje dosize.
U nastavku emisije cemo poslusati par odabranih tema sa prvog albuma, te se mozete i sami uvjerit.



Nakon izlaska albuma, usljedili su povremeni nastupi, ali band polagano krece prema hibernaciji.
Goss se posvecuje produkcijskom radu, a do pocetka 1992 godine, Tim Harrington i Vinnie Ludovico definitivno odlaze, te ostaje dvojac Goss i Googe.

Nije mi poznato kako je doslo do prvih susreta, ali dolazak Ginger Bakera u grupu je izazvao opce iznenadjenje i pozornost.
Moram napomenuti jos jednom, radnja se dogadja 1992 godine, dakle skoro 25 godina nakon raspada grupe Cream.

Iskreno receno, nikome nije bilo bas jasno o cemu se radi, dok nije izasao rezultat te saradnje, drugi album grupe “Sunrise on the Sufferbus”.

Bivajuci oznacen od znalaca kao remek djelo stoner rocka, od strane establismenta postaje najpodcjenjeniji veliki album u rock muzici uopce.
Doduse, samim pritiskom fanova, album se penje na Top 10, nosen singlicom "She Got Me (When She Got Her Dress On)."

Grupa na albumu mijenja stil, muzika je vise Cream orjentirana, vjerovatno zbog cinjenice da Baker svira bubnjeve.
Dakako, uz Chris Goss na gitari i vokalu, Googe na basu, sam koncept banda je istovjetan konceptu Creama.

Na albumu su bluzijom obojali McCartnija, uz teske rifove i sarkaticne tekstove, podsjetili na Led Zeppelin, ali opet miljama daleko od njih.
Mozda bi najblizi opis bija, Led Zeppelini susrecu Doorse, i to sve zapakovano u Masters of Reality osebujni stil.

Ima tu jos jedan moment, za mene, pored sviranja Bakera, mozda i presudan kad govorim o ovom albumu.
Naime, cijelim albumom, na veoma sofisticirani nacin, se provlaci duh Pere Ubua.
Bez neke direktne veze, povezani samo sa “onim posebnim-avangardno, neuhvatljivim feelingom”, Masters of Reality ovim albumom postaju Pere Ubu Stoner Rocka.

Teme kao sta su "She Got Me", "Jody Sings", "Ants in the Kitchen", "V.H.V." i da ne nabrajamo vise, cine ovaj album jedinstvenim dozivljanjem za slusanje.
Nevjerovatna lepeza uticaja, umixanih stilova, spojenih i sjedinjenih izricaja u jedan novi zvuk, cini ovaj album ono sta je – remek djelo svog vremena, smjestali ga u Stoner Rock, ili Desert Rock ili jednostavno u Rock.

Kad govorimo o tome, zbog same anonimnosti albuma, i recenzije su specificne.
Cudnovata je bila jedna recenzija na koju san nabasa pripremajuci ovu emisiju.
Kratka, jezgrovita i veoma simptomaticna za cijelu atmosferu koja se stvorila oko ovog albuma.
Ide otpriliek ovako:

Pitanje: Kako ces napraviti blues/rock album koji ima svoj apsolutno orginalni zvuk i time postaje bezvremenski u povjesti.
Odgovor: Ti si Chris Goss!

Jos jedna mala napomena prije nego krenemo sa albumom.

Radi se o temi "T.U.S.A.", u kojoj vokal preuzima Ginger Baker, naricuci nad sudbinom Amerikanaca, koji neznaju spremiti posteni engleski caj.
Sarkastican tekst, vise upire prstom u samu Englesku nego kritizira Ameriku.
No o tekstovima sa ovog albuma bi se dalo i te kako razglabati, ali o tome nekom drugom prilikom

Eto, bija bi to tekstualni uvod.



Album je prosa ka i prethodnik, sta ce reci, skoro nezapazen.
Doduse, ka sta smo rekli, nosen singlicom, penje se na top liste, ali ne ostavlja nekog traga.

Da ne ispadne da sam subjektivan u ovom ocjenjivanju, evo jos jednog citata, jednog razocaranog kriticara koji je bija veoma jasan pri ocjenjevanju ovog albuma.
Kaze, citiram:
“Vjerovatno najignoriranije i time najpodcjenjenije remek djelo u povjesti rocka. Jos uvjek vjerujem da ce covjecanstvo rijesiti problem prenapucenosti planete i globalnog zagrijavanja, te da ce biti u mogucnosti kolonizirati susjedne planete i da ce se “Sunrise on the Sufferbus” prodati u 10 miljuna primjeraka i zauzeti svoje mjesto na privh 10 najboljih albuma svih vremena.”
Eto, triba li jos nesto dodati ovome.

Sa svoje strane, bez namjere da se ponavljam, ovaj album ostaje u mojoj kolekciji kao vjerovatno najbolji i najjasniji primjer kako bubnjanje u rocku treba izgledati.
Jer kako Baker svira na ovom albumu granici, ne samo sa genijalnoscu, vec i donosi ogromnu kolicinu lucidnosti majstora koji se vinija u, cak iza njega, nepoznate visine.

Slusajuci ga na ovim snimkama, jednostavno se namece onaj epitet, nabolji, najveci, najmastovitiji, naj naj….u tim trenucima cak i velicine poput Ian Hisemana, Carl Palmera ili Billy Cobhama, zvuce pomalo bljedo.
Znam da je to osjecaj trenutka, ali to je tako.
Ginger Baker je na ovom albumu dao ono sta niko osim njega nije mogao i time u potpunosti zaokruzio zvucnu sliku ove postave Masters of Reality, dajuci im nesvakidasnji i nadasve puni zvuk.
Ovaj album ce vjerovatno ostati highlight njegova umjetnickog zivota.

Necu vise o Bakeru, ipak san malo pretjera, ali poslusajte ga.
Ne cuje se svaki dan ono sta je otisnuto na CDu.
Skola za sve generacije!

Ginger Baker napusta band nakon godine dana provedenih u njemu, a na njegovo mjesto dolazi Victor Indrizzo, bubnjar Circus of Powera i Samiama.

Nakon ove epizode sa Bakerom i albumom “Sunrise on the Sufferbus”, Masters of Reality nestaju sa aktivne scene.
Goss se posvecuje produkciji drugih bandova, dok se Goog prepusta meditaciji.

1997 godine imaju kratki izlet na sceni, kad se pojavljuju u nocnom klubu Viper Room u vlasnistvu Johnny Deppa.
Nastupi rezultiraju zivim albumom “How High the Moon”, na kojem se pojavljuje vokal Stone Temple Pilotsa, Scott Weiland u temi "Jindalee Jindalie."
Cesto sam nalazio podatak na netu da je ovaj album svrstan medju najbolje zive albume ikada snimljene.
Nazalost ne mogu ni potvrdit ni negirat ovu tvrdnju, jer ga nisam imao prilike poslusat, ali nikad nije kasno.

Napokon, 1999 godine, band izdaje treci album “Welcome to the Western Lodge”.
U stvari, tesko je reci band, jer se radi o dvojcu, Chris Gossu i John Leamyu, dok im se samo na jednoj temi pridruzuju Googe i Victor Indrizzo.
Album ponovo prolazi kako prolazi, noseci sa sobom jos jedan veliki poen Gossu u njegovoj viziji avangardnog rocka.

Ponovo Masters of Reality upada u hibernaciju iz koje se budi 2001 godine, kad Gossova veza sa Queens of the Stone Age rezultira izlaskom novog albuma, “Deep in the Hole”,

2001 godine izdaju zivi album “Flak 'n' Flight.”
Peti album “Give Us Barabbas”, izdaju 2004 godine.
Album je u stvari vise kolekcija ispustenih tema sa prijasnjih albuma, nego orginalno ostvarenje.

Novi album sa friskim materjalom izlazi 2009 godine.
“Pine/Cross Dover” izlazi kao koncept album, podjeljen u dva djela, Pine i Cross Dover.
Album predstavlja jos jedan biser u nizu Gossovih ostvarenja.
Tesko je ovako u par crtica oslikat album, te stoga necmo niti pokusat, nego cemo umjeto toga poslusat temu “King-Richard-TLH”.

Masters of Reality su bili sudionici koncerta na kojem je odana pocast Gergeu Harrisonu povodom njegove smrti.
Na koncertu je svako obradio po jednu temu iz bogatog Harrisonovog kataloga.
Goss je odabrao temu “Devils Radio”.
Poslusat cemo i t utemu.
“Devils Radio” je ujedno i posljednja muzicka tema u emisji.

Masters of Reality u stvari i nije band.
To je projekt jednog covjeka Chris Grossa.
Kao pjevac, kompozitor, gitarist i producent Chris Goss, je uvjek uspjevao oko sebe okupiti ekipu koja je u tom trenutku bila ono sta je on zamislio kao pravac kojim band treba ici.
I u tome je napravio djela koja se mirne duse mogu ubrojiti u najbolja ostvarenja dekade pa i sire.
I kao sta smo se veceras uvjerili, svaki album je razlicit, svaka tema na albumima je razlicita, od balada preko psihodelicnih tapiserija do freakovskih gitarskih izleta.

Nazalost, Masters of Reality su slabo poznat sastav, najvise radi samozatajnosti glavnog projektanta.
Cak je Goss poznatiji u muzickim krugovima kao producent nego kao spiritus movens Masters of Reality.

Ironija ili ne...ko zna..!?
Znam samo jedno i to sigurno – Goss je uvjek znao sta radi !

Eto !

Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
Jedna mala napomena, na youtubeu je cili album podjeljen u 5 clipova.
Na albumu inace ima 14 tema.

Masters Of Reality - She Got Me( When She Got Her Dress On) Official Vid


Masters of Reality - Sunrise on the Sufferbus [Part 1]

Masters of Reality - Sunrise on the Sufferbus [Part 2]

Masters of Reality - Sunrise on the Sufferbus [Part 3]

Masters of Reality - Sunrise on the Sufferbus [Part 4]

Masters of Reality - Sunrise on the Sufferbus [Part 5 Final]

od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

Feta

- 04:00 - Komentari(0) - Isprintaj

petak, 14.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic Music LP-Underground / Gradski Radio Trogir

Ovo je stiglo nakon zadnje emisije Music LP-Underground, od IT Administratora, zaduzenog za Live Streaming programa Gradskog Radija Trogir.



Evo sazetog sadrzaja:

"Iskreno, nisam se nadao ni u snu da ću zbog streaminga imat problema sa
jučerašnjim izdanjem Jerkovog LP-a. Naime, snimio sam ga gotovo cijelog da
bi se na kraju tamo gdje je već Domenica isčitavala završne retke
sinopsisa streaming signal kod mene srušia zbog velikog broja ljudi koji
su mu pristupili na oba Flash Stream canala. Ukupno 7128 ljudi, to je bia
konstantan vrh od nekih 18:45 sati pa do 21:05
."

(emisija ide od 19:10 i traje do otprilike 21:00 uri!)

Neznam koliko su brojke realne, ali kazu da jesu!

Stoga, ovim putem, pozdrav svim slusateljima emisije Music LP-Underground, onima koji me slusaju preko arije i onima koji me slusaju preko neta.

Eto!

Feta
- 02:00 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 04.09.2012.

Image and video hosting by TinyPic BBM - “Around Next Dream” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 11 09 u 19:10 uri

Iako oformljeni 1994 godine, odmah su se nametnuli kao logicni nastavak legendarne kult grupe Cream.

Kritika ih je odusevljeno prihvatila, dajuci im nadimak "Cream II", publika je punila dvorane do posljednjeg mjesta.

Izdali su samo jedan album, i to studijski, kojeg cemo u cjelosti poslusati.
I pored nevjerovatnih nastupa, nikada nisu izdali zivi album.

Budite s nama u utorak, malo iza sedan uri na valovima Gradskog Radija Trogir, poslusajte emisiju Music LP-Underground i saznajte zasto su i pored svekolike podrske izdali samo jedan album, zasto su i pored punih dvorana napustili pozornicu i na kraju, saznajte ko su u stvari bili Bruce, Baker & Moore.


Bruce, Baker, Moore, je bilo ime banda koji je prohujao rock scenom poput meteora.
Gorija velikim sjajem i brzo se ugasija, ostavivsi iza sebe trag koji i danas svjetli nesmanjenom jacinom.

Sve je zapocelo 1993 godine kad je na koncertu, u cast pedesetog rodjendana Jack Brucea, Ginger Baker sjeo za bubnjevima.
Bilo je to nesvakidanje i neocekivano, nakon vise od dvadeset godina, ritam sekcija Creama zajedno.
Na koncertu im se izmedju ostalih, pridruzija i Garry Moore.
Za vrime nastupa poletile su pozitivne vibracije, na pozornici se dogodilo ono nesto, magija, i trio je odlucija nastaviti.
BBM se rodija.

Za svog kratkog postojanja, band izdaje samo jedan album “Around The Next Dream”, kojeg izdaje Virgin 1994 godine.
Po izlasku odmah dolazi na top liste i penje se do pristojnog 9. mista.
Ali na listama se kratko zadrzava, samo cetiri sedmice.
Singlica skinuta sa albuma "Where In The World", dolazi do 57. mista Engleske liste singlova.
I da podcrtamo, vecinu tema je napisao Gary Moore, dakako uz saradnju Brucea i Bakera.

BBM kao band se moze promatrat iz nekoliko kuteva.
Sama cinjenica da je u bandu dvije trecine kultne grupe Cream, dovoljno govori.
Sa druge strane, pridruzujuci Moorea, pravi se odmak od studijskih snimaka Creamovaca, i to prema bluesu, iako su i Cream imali debelo uporiste u bluesu, ali su ga koristili kao polazisnu tocku.

Na kraju balade, ma kako god promatrali ovaj band, dobili smo jedan dobar album, i nevjerovatne nastupe uzivo.
Nazalost, neznan dali uopce postoji koja stvarno dobra snimka zivog nastupa, u kojoj su sva trojica na visini glasa koji ih prati.

Bilo kako bilo, imamo to sta imamo, album “Around The Next Dream”, i to je to.



Album otvara “Waiting in the Wings".
Prvo pa musko.
Na prvi balun.
Jedan od vrhunaca albuma, hitoidna tema koja je komodno mogla doci na singlicu i zasigurno bi se popela veoma visoko.

Mozda jedan od razloga zasto tomu nije tako je i to da “Waiting in the Wings", svojom konstrukcijom neminovno namece poredbu sa grupom Cream i njihovom temom “White Room”.
No, opet sa druge strane, ka sta smo rekli, prisustvo dvije trecine Creamovaca, neminovno namce tu poredbu. Na srecu po ovaj album, material na njemu je dovljno jak da ova poredba ostane na onoj pozitivnoj strani.

Od prvih taktova jasno je da je glas Jack Brucea kao vino, sta stariji to bolji.
Izrazajan, Bruceovski mutan, a Ginger Baker ga prati u stopu.
Neponovljivim stilom, kojeg se prepoznaje sa 1000 kilometri i u tri ujutro, Baker plovi kompozicijom u svom velikom stilu, jednostavnom, cistom, jezgrovitom i nadasve, nenadjebivo mastovitom.
Gary Moore nam nagovjestava mozda najfiniji rad na gitari do tada.

Album nastavlja “City of Gold”, jos jedna tema koja bi se komodno mogla naci na bilo kojem albumu grupe Cream.
Savrsena podloga za improvizaciju u zivim izvedbama. Gary ipak ne zvuci kao Clapton, niti mu je to bila namjera.
I zato dobivamo nesto posebno.
Bas zahvaljujuci Mooreovoj gitari, imamo inkarnaciju Creama, sasvim drugaciju i usudija bi se reci, nista bolju ili losiju od orginalne.
Sorry Eric, ali i Gary ima svog konja za utrku!

“Where in the World” nastavlja album koji tece svojim tokom, prirodno, lako, logicki.
Tema izdana na singlici, postaje osrednji hit, ali to i nije bitno u nasem kontekstu, jer sama grupa nije “hitoidna”.
Tema napravljena vise u maniri Procol Haruma nego Creama, aranzamnski odstupa od glavne ideje albuma, ali ga niposto ne negira niti umanjuje opci utisak.
Slusajuci je, ipak se ne mogu oteti dojmu, da je recimo Phil Spector upleja prste u produkciju ove teme, da bi bila velik internacjonalni hit.
Ovako, lipa tema, na dobrom albumu.

”Can’t Fool the Blues” ne moze omanit. Niti odakle dolazi, ni ko je autor.
Cisto autorsko djelo Gary Morrea.
To je vrime kad je vokal Gary Moora evoluira do one blues hrapavosti, toliko svojstvene obojenim izvodjacima.
Gitarske dionice u ovoj temi su posebna storija.
Poslusajte, tesko cete cak i Moorea cuti u mastovitijoj varijanti.

"High Cost of Loving" nekako logicki naljeze na ”Can’t Fool the Blues”.
Duboko uronjena u blues, sa rijetkim dodacima rock elemenata, tema oslikava BBM ono sta recimo Cream nikad nisu ni pokusali – biti dobar blues band.

"Glory Days", mozda najtanja tema na albumu, uvodi nas u osmomomintnu "Why Does Love (Have to Go Wrong?)", koja je ujedno po mom misljenju najveci peak albuma.
Napravljana u najboljoj maniri rock derivata bluesa, tema ujedno za sva vremena postavlja BBM na svoje mjesto u povjesti moderne muzike.
Ritam sekcija, kao iz najboljih Cream dana, daje Mooreu gorivo za prekrasne solaze na gitari. Cila atmosfera teme je ovijena mistikom trojca, u tom trenutku, najveceg na sceni i oko nje. Mistikom koja se zove, orkestar od tri clana koji zvuci kao filharmonija.
Bez iti jedne slabe note, bez loseg prelaza, bez rupe u kompoziciji, savrseno logicki tok teme, BBM se nalazi na svom terenu i na mjestu koje mu pripada.
A to je na muzickom olimpu!

"Naked Flame" jos jedna Mooreova balada.
Kad to prihvatimo sa one najpozitinije strane, onda se na nju vise ne trose rijeci.

Album zatvaraju dvije teme, "I Wonder Why (Are You So Mean to Me?)" i "Wrong Side of Town".
Prva dakako, uronjena u blues, a druga, ajmo je nazvati “closer”, komorne klubske atmosfere, ne ostavlja dvojbe da, nastavka nema.
Slucajno ili namjerno, oprostaj od ovog albuma je ujedno bija i oprostaj od BBM.

I da ne duljimo vise, sljedi album “Around The Next Dream”, grupe Bruce, Baker, Moore.




Nedugo nakon izdavanja albuma, i uspona istoga po top listama (dosa je na 9. Misto Engleske liste albuma), grupa krece na turneju.
Sa tako jakim materijalom nije bilo tesko odraditi uspjesne koncerte.
Pogotovo kad se zna pozadina sve trojice.
Nazalost, stari anemozitet izmedju Brucea i Bakera ponovo dolazi na povrsinu, i za vrime jednog koncerta, u Marquee klubu, Mooreu puca film.
Usred koncerta napusta pozornicu.
Dakako bija je to kraj, kraj kojeg niko nije tija, ali za koji su svi znali da je neminovan.
Jer i sama cinjenica da Bruce i Baker sviraju zajedno nakon 20 i kusur godina, bila je ravna cudu.

I sta na kraju reci o ovom albumu i grupi. Sama imena dovljno govore sama za sebe.
Ali isto tako, bilo je i te kako primjera da te supergrupe nisu ni izbliza davale ono sta se od njih ocekivalo.
Kombinacija ritam sekcije Creama i Gary Moorea se pokazala kao dobitna kombinacija.
Steta sta nije mogla potrajat, jer zajedno su imali i te kako sta reci. Ovako, ostavili su iza sebe jedan album, bolje receno “low profile” projekt, za kojeg kao da su tili da bude samo njihov i za odabrane.

Ne virujen da samo odabrani mogu uzivati u ovoj muzici, ali ono sta virujen je da ovu muziku voli i slusa svako ko ima dusu i senzibilitet uronjen u kreativno stvaralastvo kraja sezdesetih i sedamdesetih godina.
Jer priznali to ili ne, svirati ovu muziku sredinom devedestih, kad je diskografska industrija u potpunosti ovladala ukusima masa, znaci samo jedno – samo veliki si to mogu priustiti.

Za sam kraj necmo po obicaju pustati nikavu temu, jer ovaj album kojeg smo odslusali veceras zivi svojim, odvojenim zivotom, bez nekih dodirnih tocaka sa djelovanjem ovog trojca nakon raspada.

Recimo samo to da je Jack Bruce nastavio sa svojom solo karijerom, suradjujuci sa bezbrojnim umjetnicima, pa cak je i zakopao ratnu sjekiru i jednom prilikom ozivio Cream, zajedno sa Gingerom Bakerom, doduse, samo za jedan koncert, kojom prilikom je na gitari bija Peter Frampton.
Cak i u sedamdesetim godinama zivota, Bruce ne posustaje sa koncertima i snimanjima. Nakon pobjede nad rakom jetre, za kratko se povlaci sa scene, da bi se vratija u velikom stilu sa “Sunshine Of Your Love”.
Ukratko, Jack Bruce je zivi dokaz da je rock’n’roll nacin zivota, pa cak i sam zivot.

Ginger Baker isto tako nastavlja sa radom,ali na intimnim projektima, za svoju dusu.
Neke cak i ne publicira.
Seli se u Juznu Afriku i tu zivi svoj mirni rockerki zivot penzionera.

Ajmo iskoristit ovu priliku i iznjeti jos jednu cinjenicu.

Interesantan je odnos Gingera Bakera i Jack Brucea.
Proveli su skoro cili zivot zajedno, kako svirajuci, tako gibajuci se u istim krugovima.
U stvari, postali su ovisni jedno o drugom kao blizanci, jer niko jednostavno nije moga bolje citati misli Brucea dok je svira, od Gingera, niti je iko moga bolje od Brucea svatit Gingerovo sviranje bubnjeva kao i tajming njegovih breakova, a kadikad i nekontroliranih izleta.
Ne podnosivsi jedno drugo niti milimetra vise nego je to bilo neophodno, rastajali su se cili zivot u svadjama, pa cak i fizickim obracunima, da bi se nakon par miseci ili godina ponovo nasli i svirali.
U tom kontekstu evo i izjave Jack Brucea koja manje vise sve kaze.
Pokusat cu biti sta blizi smislu, tako da ce prevod biti malo slobodniji:
“Ginger i ja smo uvjek na rubu. Bili i ostali. Danas sretno koegsistiramo na razlicitim kontinetima. (Bruce zivi u Engleskoj, Baker u Juznoj Africi)…..ipak sam ga zamolija da se preseli. Malo je previse blizu.”

Gary Moore pak nastavlja plodnu karijeru. Izdaje redovno izvaredne albume, seta od bluesa do rocka i nazad, svira velicanstvene koncerte i nazalost 2011 godine umire od srcanog udara. Doduse, maligani su dobrano tome pomogli, prilikom obdukcije nadjeno je nesto krvi u alkoholu.

Bruce, Baker, Moore su jednostavno morali postojati. Jos od kasnih sezdesetih se pojavila rupa u lepezi stilova nastalih na temelju bluesa.
Govoriti da je to bila rupetina, je totalno deplasirano, jer ne zaboravimo govorimo o razdoblju kad je svaka ulica na svitu imala svoj band, svoje idole, kojima su pak vrata diskografskih kuca u vecnini slucajeva, bila sirom otvorena.
Stoga, ta nepregledna masa sastava, svaki sa pokusajem kreiranja vlastitog stila, je sigurno popunila sve moguce i nemoguce rupetine u izricaju na ondasnjoj sceni. Profiliranje stilova je doslo dotle da su se one minimalne razlike, kadikad pokazale kao presudne za uspjeh banda ili pojedinca.

Dakle, kad to znamo, onda mislim da je prijasnja teza jasnija.
I onda se namece pitanje, di smjestit BBM, kad je tomu tako?
U principu, za poznavaoce muzike tog doba, zadatak i nije tezak.
Vecina bi ih oznacila kao blues verziju Creama, sta je mozda najblize, ali opet, ne i najtocnije.
Konacnu ocjenu cu ostaviti vremenu, ako se moze tako reci, jer proslo je skoro 20 godina od ovog izdanja, i koliko vidim, dobro drzi vodu po svim savovima i lako odoljeva zubu vremena.

Treba li ista vise reci kad govorimo o vrijednosti nekog umjetnickog djela?

Eto !

Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

BBM - Naked Flame

BBM - Can't Fool the Blues

BBM - Waiting in the Wings

BBM - City of Gold

BBM - Wrong Side of Town


Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

Feta

- 20:00 - Komentari(2) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se