utorak, 31.07.2012.
Pink Floyd - “Wish You Were Here" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 14 08 u 19:10 uri
|
Kad san prije najavija ovu emisiju, nisan ni slutija sa kojim cu se problemima susrest osmisljavajuci njenu koncepciju. Jer, predstaviti Pink Floyd u ovu uru i po je nemoguce. Predstavit bar dio njihovog opusa u tu istu uru i po, je isto tako, mission impossible. Isto tako, posvetiti se receziji, temu po temu, bilo bi totalno deplasirano, jer na netu su vec objavljene tisuce i tisuce veoma dobrih. Sitimo se, “Arnold Lane” i “See Emily Play” nemaju bas nekih dodirnih tocaka sa “Set Controls for the Heart of the Sun”, i jos manje sa “Atom Heart Mother”. A to je sve skupa, svjetlosnim godinama udaljeno of “Meddlea” i “Echoesa”. I sta napravit? I nadalje, predstavit “Wish You Were Here” kao nasljednika “Dark Side of Moon”, znaci omalovaziti ono sta je ovaj album donio kao i negiranje njegovog pravog znacaja. “Dark Side of Moon” jest bija kamen temeljac zavrsnog djela karijere Pink Floyda, album koji je u mid stream orbitu izbacio najjaci underground sastav. “Dark Side of Moon” je crni album, mracan do srzi. Zvuk je tezak, boje su sumorne kao i ludilo koje opisuje. Urbani kaos i posvemasnje ludilo koji predstavljaju okosnicu moderne civilizacije. Moze li takav pristup bit ista drugo nego crn? Nadalje, “Dark Side of Moon” je donio toliko superiornu produkciju, koja ce desetljecima nakon njegova izlaska, predstavljati referencu i sta je jos zalosnije (da se tako izrazin), malo ko, ako iko, ce dosegnuti visine i standard koje je postavilo to djelo. “Dark side of Moon” je katapultirao Pink Floyd medju zvjezde i donio im priznanja koje zasluzuju. I sve je to bilo lipo, ali trebalo je nastaviti dalje E to dalje, tu je tribalo pokazat da “Dark Side of Moon” nije bija slucajan. Ma koliko remek djelo moze bit slucajno.  Band ulazi u studio, bez jasne ideje sta i kako dalje. Danima, mjescima, pokusavaju artikulirati nesto sta bi iole bilo prihvatljivo i zasluzilo epitet nasljednika. Nazalost bez ikakvog uspjeha. Cak ni jamovi ne donose nove ideje. Bilo je jasno da je kretaivni moment daleko od njih i da ih je rad na “Dark Side of Moon” iscrpija vise nego su i sami bili svjesni. No, nakon beskonacih rasprava, jamova, pokusaja, neke se ideje ipak kristaliziraju. Waters dolazi sa labavim konceptom albuma posvete Syd Barrettu. Nazalost, to su moment kada na povrsinu dolaze sve razicitosti katraktera clanova, a posebno Gilmoura i Watersa. Pokusavajuci prekriti osobne anemozitete, koji su svakim danom bivali sve veci i veci, dvojac ipak zakopaje ratnu sjekiru da bi se posvetili novopridosloj ideji, i uobliciti je u djelo. Na nasu sricu, ideja ih je u potpunosti zaokupila, te se naposljetku, nakon miseci trazenja, vidilo svitlo na kraju tunela. Doduse, do tog svitla je tribalo jos i te kako hodati, ali samo postojanje nekog cilja, predstavljalo je ogroman napredak za ovu ekipu. Po nastanku prvih taktova “Shine on You Crazy Diamond”, svi su svatili da im sljedi, doduse u nesto razlicitijem obliku, ali u kreativnom smilu, slican ako ne i veci izazov kao i na prethodnom albumu. Distancitrajuci se od koncepta prethodnika, Pink Floyd se okrece space psihdeliji sa svojim karatketisticmim potpisom na sam zvuk. I kad o zvuku govorim, jedna mala digresija sa moje strane. Naime, ono sta me je donjelo svojevremeno u tabor Pink Floyda je bija zvuk. Bili su prvi koji su mi priblizili zvuk, ne melodiju, ne ritam, nego zvuk. Bili su prvi koji su mi ukazali da zvuk kemiske olovke koja udara u padu, u keramicku plocicu, ima svoju melodiju. Da se vratimo albumu. Sama tema je nametnula skoro pa pateticnu notu cjelom djelu. Dakako, kad majstori to odrade, patetika nestaje, isparava i ostaje srz, ostaje djelo grupe o jednom genijalcu koji je prerano presao onu tanku crtu koja razdvaja genija od lunatika. Vjerovatno ste do sada mogli zakljucit, iako niste znali, da je album u potpunosti posvecen Syd Barrettu, orginalnom clanu grupe koji je radi mentalnih problema zamoljen da je napusti. Interesantno je ovom prilikom napomenuti, da nikada ne zaboravljanjuci koju je ulogu Syd odigrao u prvim koracima i etabliranju banda, svi clanovi , a tu su bli novopridosli Gilmoure, te Waters, Wright i Mason, su se slozili da sve tantjeme u buducnosti, za vjeke vjekova amen, djele na pet jednakih djelova. Sta oce rec, da je Syd sve do svoje smrti dobivao cekove kao da je aktivan clan grupe. Lipo od njih i ne tako bas cesto vidjena gesta u show bussinesu. Samo snimanje albuma je proteklo u poprilicnoj nategnutoj atmosferi, jer su Gilmoure and Waters jedva uspjevali zadrzati prividno jedinstvo. Bilo kako bilo, album izlazi i po izlasku prima povoljne kritike. Budimo iskreni pa priznajmo, negativne kritike su bile poprilicno zastupljene ali i u tom se dogodio jedan obrat. Naime, kako je vrijeme proticalo, album se sve manje gledao kao nasljednik prethodnika, a sve vise kao samostalno djelo, te se time i kompletna percepcija njegove vrijednosti prmjenila. I danas, kad govorimo o ovom albumu, smjestamo ga tik uz bok prethodnika, po mnogima cak i iznad njega, ali to je vec pitanje ukusa. Jer, dok je “Dark Side of the Moon” donio olovnu i tmurnu atmosferu danjasnjeg posvemasnjeg ludila, “Wish You Were Here” na skoro topao nacin donosi zaljenje za izgubljenim kompanjonom, donosi osjecaje vezane za odsutnost tog genijalca, koje se i nakon deset godina od njegovog odlaska osjeca u grupi. Kolorit zvuka je time daleko svjetliji, prevladavaju pastelne zvucne slike, nafilane brutalnim zvucnim efektima, te time stvaraju novu dimenziju u prezentaciji zvuka grupe. I da ne idemo previse u detalje u ovom uvodu, jos par crtica koje bi mogle biti interesantne. Glavni vokal u temi “Have a Cigar” izvodi Roy Harper, stari poznanik grupe. Naime, Waters i Gilmour nikako nisu mogli postici ono sta je grupa tila, te se Harper nametnuo kao idealno rijesenje. Doduse, Waters je kasnije izjavio da se kaje zbog te odluke. Idemo dalje. Za vrijeme snimanja u studio je banila spodoba sa trbusinom, obrijane glave, nesuvislog ponasanja. Prema rijecima samih clanova grupe, niko u prvom trenutku nije prepoznao glavnog aktera cijele price, Syd Barretta. Ricky Wright je bija prvi koji je reagirao i ponudio mu da sedne. Syd se neko vrime zadrzao u studiju, te nestao iz njega kao sta je i dosa, bez pozdrava. Bija je to zadnji susret starih pajdasa. To je bilo ono poznato. Sad nesto malo poznato. Nakon 5 minuta i 21 sekunde uvodne teme, ako pojacate sound, cut cete violinu. Da dobro ste culi, violina je dio zavrsnih taktova teme i svira je legendarni jazz violinist Stéphane Grappelli. Naime, dok je Pink Floyd snimao album, u susjednom studiju, Stéphane Grappelli je snimao svoj. Gilmoure je dosao na ideju da nebi bilo lose u zavrsnim taktovima cuti malo drugaciji sound. Zamisljeno, ucinjeno. Grappelli je odsvirao tri note. Dakako, na omotu se ne daju krediti Grappelliju, ali je za to dobio 300 funti. 100 po noti. NIje lose. Produkcija je ponovo posebna prica. Nazalost, Alan Parsons je odbija ponudu da producira i ovaj album. Posvetivsi se svom “Alan Parsons Projektu”, jednostavno nije moga naci vremena za sudjelovanje. Vjerujem da bi Alan pridonija inventinosti produkcije, ali nazalost, to nikada necemo moci saznati. Brian Humphries, koji je producirao album, ipak je bio na visini zadatka, iako je u pocetku imao ozbiljnih problema sa opremom u studiju, te je cili prvi dio uvodne teme “Shine on You Crazy Diamond”, upropastio, te se morala ponovo snimiti. Bilo kako bilo, produkcija albuma je superiorna, cista, punokrvna, prepuna sitnih detalja, ali ne i kicasta Po svom izlasku, album zasjeda instant na prva mjesta na svim mogucim top listama, kako u Americi tako i Europi i Dalekom Istoku. Iz tog momenta datira bizarna prica, da diskografske kuce nisu mogle odstampati onoliko ploca koliko je trziste u tom trenutku trazilo. “Wish You Wer Here” je album koji se slusa. “Wish You Wer Here” je album koji ce vjerovatno nadziviti svoje tvorce i jednog dana kad se bude ispisivala povjest naseg doba, ovaj album ce sasvim zasluzeno zauzeti svoje mjesto. I prije slusanja cilog albuma, jos jedna napomena sa moje strane, koja bi tribala zorno ilustrirati o cemu je veceras rijec. Pokusajte se sitit koju je sliku naslikao Leonardo nakon “Mona Lise”. Tesko! Pokusajte se sitit koju je sliku naslikao Van Gogh nakon “Suncokreta”. Tesko! Pokusajte se sitit koju je knjigu napisao Dostojevski nakon “Zlocina i kazne” Ono sta ocu rec, je da nakon manje vise svakog remek djela, umjetnik sa novim djelom, jednostavno ne uspjeva dosegnuti visine prethodnika. Rijetke su iznimke u povjesti umjetnosti i vecerasnji album predstavlja tu veliku iznimku. I da vise ne duljim, u emisiji ide Pink Floyd i “Wish You Were Here”  Nakon odslusanog albuma, emisiju nastavljamo kratkim osvrtom na djelovanje grupe neposredno nakon izdavanja ovog albuma. Nakon izdavanja albuma, grupa krece na turneju, koja ce ih dovesti na najvece stadione na svitu. Ne triba napominjati, da su bili dupkom puni. Istovremeno, u grupi dolazi do konacnog raslojavanja i alijenacije clanova banda. 1977 godine izdaju album “Animals”, koji ce postati prvi album na kojem je koncept dosao iskljucivo od Watersa. Doduse, i “Wish You Were Here” je koncept koji je nastao u Watersovoj glavi, ali na “Animalsima” ce i njegova realizacija biti vecinom njegovo djelo. Da apsurd bude veci, gotovo cilu prvu stranu albuma zauzima tema “Dogs”, koja je skoro u cjelosti djelo Davida Gilmoura. Ta disporporcija ulozenog i dobivenog unutar grupe, ce donjeti dodatne tenzije medju clanovima. Album “Animals” je isto tako donio Watersa kao neprikosnovenog lidera grupe, sta dakako nije bas bilo drago ostalima. Za vrime turneje Wright je cak zaprijetio odlaskom, a do kojeg stupnja je dosla alijenacija medju clanovima pokazuje i cinjenica da je Waters na koncerte dolazija sam i napustao binu odmah nakon koncerta, ne komuniciravsi sa nikim od clanova. Raspad grupe u ovoj postavi dozivljava svoju kulminaciju 1979 godine izlaskom albuma “The Wall”. Waters prezuma kompletnu kontrolu nad radom grupe, te de facto pretvara ostale clanove u prateci band. No storija vezana za “The Wall” je daleko kompleksnija, te zasluzuje posebnu emisiju. Time dolazimo do kraja emisije, u kojoj cemo poslusati cili album “Wish You Were Here”, te dati kratki prikaz atmosfere nastajanja albuma i par natuknica o dogadjajima nakon njega. Posto je emisija posvecena albumu, koji je pak posvecen Syd Barrettu, bija bi red da se oprostimo sa nekom od tema koje je potpisao sam Syd Barrett. Dok je jos bija sa ove strane lucidnosti, Syd je napisa nekoliko singlova, koji su doveli Pink Floyd na top liste i time se izdigli od tisuce slicnih grupa tog vremena. Pitanje je, sta bi bilo od grupe da nije bilo tih singlova? Stoga, sa svoje strane, mali tribute Sydu i teme koje su uzdigle Pink Floyd: “See Emily Play” i “Arnold Layne” ------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Ovo je zadnja emisija ove serije koja ide u zivo. U ponediljak san u avionu prike Velike Bare, te cu emisiju uredjivati iz Amerike. Dunque, sljedeci utorak ide nova emisija, ponovo nesto drugacije i u vec poznatom stilu. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Pink Floyd - Shine On You Crazy Diamond (Pt. 1) Pink Floyd - Welcome To The Machine Pink Floyd - Have A Cigar Pink Floyd - Wish You Were Here Pink Floyd - Shine On You Crazy Diamond (Pt. 2) Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground Feta |
utorak, 24.07.2012.
King Crimson - “Larks’Tongues in Aspic" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 31 07 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak, posebna emisija i ponovo nesto sasvin drugovacije. Povod za sada mala tajna, ali nije tajna ono sta ide - King Crimson - "Larks Tongues in Aspic". Predstavljan remek djelo moderne umjetnosti, prvi dio velike metalne trilogije velikog banda. Jednom san napisa da, u poredjenju sa ovom trilogijom, Metallica zvuci kao Celin Dion. Jos uvik stojin iza toga, a vi se u utorak uvjerite jeli je tomu tako ?! Gradski Radio Trogir - u utorak u 19:10 uri “Larks Tongues In Apisc” je jedan od rijetkih albuma u povjesti muzike koji je odmah po svom izlasku prepoznat i priznat kao remek djelo ne samo u muzici vec i u modernoj umjetnosti kao segamnetu urbanog zivota. Isto tako, etablirao je vec i te kako priznat King Crimson kao veliki band i predvodnik avant-garde i novog zvuka, koji se zahvaljujuci njima, pomaljao sa ruba horizonta. I ne samo to, svojom kompleksnocu, muzicke teme sa albuma su determinirale izricaj koji ce tek doci. Ukratko,”Larks Tongues in Aspic” je album koji je postao kamen temeljac za daljnji razvoj moderne muzike i putokaz kojim ce koracati eksperiment u sljedecim desetljecima. Ili jos krace, “Larks Tongues In Aspic” je album desetljeca, a mozda i stoljeca. Prica o ovom albumu pocima 1972 godine kad Robert Fripp raspusta trecu reinkarnaciju King Crimsona, i to nakon snimanja magicnog cetvrtog albuma “Island”. Dovevsi izricaj te postave banda do kreativnog peaka, drugog puta jednostavno nije bilo. Podsjetimo se na sekund o cemu se radi. U jednoj od emisija san predstavija “Island”. “Island” je donio King Crimson na vrhuncu neo-klasicne faze, donjevsi nezaboravne teme i ujedno postavio gornju granicu koja se jednostavno nije mogla proci, a da se ne upadne u zamku ponavljanja ili reciklaze. Pogotovo se to odnosi na smjer koji je ukazivala tema “Prelude Song of the Gulls”, koja je po svojoj strukturi i sadrzaju predstavljala cisti komad klasicne muzike, te razinom kvalitete dosegla visine velike ruske sedmorice. (ovo sam osobno cuja od zadrtog ljubitelja klasike!) I sta nakon toga, sta dalje? Poslusajmo temu “Prelude Song of the Gulls”sa albuma Island, da bi znali o cemu govorimo. Nastojeci izbjeci zamku reciklaze, Robert Fripp raspusta band i krajem 1972 godine radi na okupljanju ekipe koja ce u muziku uvesti sasvim novi pravac. Koliki je bija uticaj Roberta Frippa u to vrime, dovoljno govori jedna cinjenica vezana za bubnjara, Bill Bruforda. Naime, Bill je svirao bubnjeve u mega popularnoj, stadionskoj atrakciji progresivne muzike, u grupi Yes. Po pozivu, instant napusta band nakon izdavanja albuma “Close to the edge”, prije vec najavljene turneje, te se pridruzuje Frippu na putu u nepoznato i neizvjesno. Ne zaboravimo da je Yes bija zlatni rudnik, koji je stanca bogastvo svakim albumom, i punija najvece dvorane i stadione na svitu. Slicna je storija bila sa John Wetonom ali i sa ostalim clanovima grupe. I kad o tome govorin, jedna mala digresija sa moje strane. Naime, cesto mi pada napamet poredba statusa Woody Alena i Roberta Frippa. Jer, isto ka sta glumci cekaju u red da bi ih ovaj eventualno pozvao da igraju u njegovim filmovima, tako i u muzickom svjetu, muzicari nikada ne odbivaju Frippov poziv da mu se pridruze. Samo clanstvo u bandu garantira kultni status u underground vodama, te vjerovatno upisivanje u povjest moderne umjetnosti. A to se ne propusta.  Ajmo se vratit di smo stali. Dunque, uglavnom, krajem te 1972 godine, stalna postava cetvrte i najjace inkarnacije King Krimsona izlazi na pozornicu u postavi: Robert Fripp na gitari i melotronu, David Cross na violini, John Weton, bas i vokal, Bill Bruford na bubnjevima i cudesni Jamie Muir na udaraljkama i svemu sa daje zvuk. Vec su prvi nastupi dali naslutiti ono sta dolazi, a to je doslo u drugi misec 1973 godine u obliku albuma “Larks Tongue in Aspic”. Album je donio King Crimson u potpuno novom izdanju, donoseci novi zvuk, novu kompoziciju, novu logiku u strukturi, novi pristup eksperimentu i dakako, nov tretman klasicnih instrumenata. To se dakako ne odnosi na Muira koji tu rijec “klasicni instrument” ne poznaje, jer za njega je instrument sve sta daje ikakav zvuk. Naime, Jamie Muir je donija sa sobom ezotericni senzibilitet avant-garde, koji je u mnogome dao tu ekperimentalnu boju albumu. Jednom je neko napisao, da jedino sta je falilo Muiru na pozornici je bija kuhinjski lavandin. Jer, svirao je izmedju ostalog na loncu pun pistacia, plasticnim bocama, drvenim kladama, cjevima, zvizdaljkama za tice i dakako, svim konvenconalnim udaraljkama. Bija je vjerovatno najzaposleniji clan banda, jer ma koliko se ne culo na prvo slusanje, Muir je davao zavrsni touch na manje vise svim dionicama svih instrumenata u bandu. Kriticari su ga usporedjivali sa umjetnikom koji zavrsnim potezima kista, tu i tamo, daje finalni oblik remek djelu. Slusajuci ovaj album evo vec 40 godina, mogu jedino potvrdit tu tvrdnju i mislim da je to najtocnija definicija rada Jamie Muira. Za divno cudo, kritika prihvaca album u svoj svojoj kompleknosti, a publika je odusevljena sa novim zvukom i najmarkantnija prica o trilogiji u povjesti moderne muzike moze poceti. Grupa dakako odmah ide na turneju i poentira u svakom segment stvaralastva, pa cak i na komercjalnom. O samom albumu je toliko toga vec receno u medijima da jednostavno postaje deplasirano bilo sta pisati o njemu, jer se onda manje vise sve svodi na reciklazu vec recenoga. Ono sta triba naglasit je to, da su negativne ili neutralne kritike bile i jos su uvik veoma rijetke i sve se manje vise svode na neprihvacanje pravca kojim je grupa krenila. Ta nostalgicna nota, zal za klasicnim izrazom, se permanentno provlaci kroz negativne recenzije, tako da u stvari u tom kontekstu i nestaje taj negativni predznak, jer je sama kritika usmjerena van konteksta albuma. Drugo sta triba naglasit kad govorimo o ovom albumu je to da je sa njime underground pokret i samim time eksperiment, kao sredstvo za istrazivanje novog, dosegao svoj peak, koji ce se ostatkom trilogije razviti u svoju konacnu formu. Vratimo se samom albumu. Album otvara prvi dio naslovne teme “Larks Tongues in Aspic”. I to kako ga otvara. King Crimson po cetvrti put u par godina ide od nicega, zapocima doslovno od nule i kreira jedinstveni zvuk, koji ce dominirati cjelim desetljecem pa i duze. Magicnost udaraljki i kreiranje atmosfere je polje di Jamie Muir caruje. Ekepriment zvuka ide svojim nepredvidljivim tokom, ostavljajuci slusaoca otvorenih ustiju. Toliko bogatstvo, toliko kompleksnosti izlozeno sa takvom lakocom, to blogami nikome do tada nije uspilo. Tema tece svojom logikom i nicim ne nagovjestava svoj drugi dio. A taj drugi dio, smjesten na samom kraju albuma, e to je opet nesto posve drugacije. I to triba cuti. Na uvodnu temu se naslanja “Book of Saturday”, trominutna vinjeta, komorne atmosfere, pop orjentacije. Po nekima najslabija karika na albumu, iako se osobno bas ne mogu sa time sloziti, ali o ukusima se bas i ne raspravlja. “Exiles” nastavlja album i sa njime grupa polaze kamen temeljac progresivnom pravcu koji ce obiljeziti daljnju karijeru Davida Crossa. Ako je slusalac i imao ikakav predah slusajuci prvu stranu ondasnjeg vinila, sa pocetkom druge strane, ostaje zakovan i prikovan, bez i jednog jedinog trenutka za predah. “B” stranu ondasnjeg vinila otvara nevjerovatna “Easy Money”, tema Johna Wettona, za koju I sam autor kaze, da je napisao u transu, u nekom bunilu. Ka teskim cekicem od stotinjak tona, ritam sekcija mlati po nasim bubnjicima, dok Fripp, Cross i Muir pocrtavaju taj sumorni huk. Nije zanista neko u jednoj recenziji reka da Tommi Iommy ovde izgleda ka pickica. Mocno, tesko, precizno, jezgrovito, mastovito, i beskopromisno, “Easy Money” bez pardona napadaju sva nasa cula i minja nasu percepciju o muzici. Da dobro ste culi, minja nasu percepciju o muzici, jer muzika prije i nakon ovog albuma nikada vise nije bila ista. Da se ne zavaravamo, tek ono sta sljedi predstavlja klimaks albuma, kresendo metalne moci i zvuka do tada nikad cunog. “The Talking Drum” napada sa druge strane. Slusajte ga glasno, pa ce van sve biti jasno. Lament Davida Crossa i Jamie Muira. Ostavstina za neka buduca pokoljenja, tema magicne pustinjske atmosphere, carstvo kojim Muir koraca bez da dodiruje tlo. Dakako, ne smimo zaboravit ostatak banda, koji je i te kako na visini. Tema lagano dobiva na tempu, skoro ka klasicna kompozicija. To sta ti ljudi rade svaki za sebe je van pameti, a onda kad se sve to skupa spoji, rezultat je “The Talking Drum”. I onda, onda, ako viskotonci prezive zadnje taktove ove teme dolazi zavrsna “Larks Tongues in Apsic” drugi dio. E drugovi dragi, ovo je dostojan closer za album. Tema za sva vremena. Asocijacija na skver ili celicanu nije slucajna i nemojte da vas zavara umiljati zvuk violine u prvom djelu, ona samo podcrtava metalnu zvucnu sliku. Stvarajuci kontrast teskom huku gitare i ritam sekcije, David sa Muirom stvara balans pokusavajuci ublaziti svu sirovost izraza. No ne zadugo. U drugom djelu teme ta ista umilna violina isporucuje grebanje macjih kandzi po lamarinu. Tema zavrsava na jedini moguci nacin, u kaosu zvuka. Bill Bruford je dao vjerovatno najbolji break u svom zivotu, pridonoseci velicanstvenom zavrsetku ovog velikog albuma. Eto, bez neke namjere da ulazim dublje u srz ovog albuma, jer o njemu bi se moglo lamentirati danima, to bi bilo otprilike to sta ja misim o njemu. Da nebi ispalo da namecem svoje misljenje, evo malo sta drugi misle o njemu. Kritika je iz pera BBC-og zestokog kriticara, covjeka koji je zivio u sezdesetima, a pisao u sedamdesetima. Time je ova storija jos teza. Pokusat cu ga doslovno prevest. “Nemojte pokusati donositi sud o ovom albumu nakon jednog ili dva slusanja, kako inace imate obicaj kod drugih albuma. Ja san pokusao tako i ispalo je da je album, citiram doslovno “nobody's business”. Poslusajte ga jednom i stavite sa strane, poslusajte ga ponovo i ponovo ga stavite sa strane, i tako sve dok ne pocnete spoznavati o cemu se radi. Jednoga dana, otkrit cete da struktura reda izvire iz prividnog kaosa i ta ce spoznaja rasti u vama, sve dok jednog dana sa cudjenjem ne zapitate sami sebe, kako ste uopce zivili bez ovog albuma.” Mislim da je ovo bilo dovoljno! Prije slusanja cilog albuma, jedna mala napomena. Danas poseban dan, naime prije pedesetak i kusur godina san proplaka po prvi put, dali od srice ili od nevolje kad san vidija di san dosa, to jos nisan uspija rasclanit. Stoga je ova emisija i ovaj album dar samome sebi, a volija bi kad bi se jos kome svidila. I po nekom lipom obicaju, veceras vodin svoju malu familju u Frenkija na veceru. Kako moran postovati bar neke zakone fizike, tako ne mogu bit istovremeno na dva mista, te san ostatak emisije danas nasnimija. Nadan se da nije puno izgubila od onog zivog emitiranja. Eto, aj uzivajte, jer ovo sta ide veceras nigdi necete cuti.  Emisiju cemo nastavit kratkim prikazom ostatka trilogije. Iako zavrsetkom ove trilogije nece nestati i King Crimsona, najkreativnija faza ce njenim izlaskom ostati iza njih. Isto tako, zavrsetkom trilogije, dolazi do definitvnog raspada ove postave, koja je po manje vise svim mjerilima proglasena za postavu snova. Ni sam raspad nije isao po nekim uhodanim sablonama. Prvi koji je napustio grupu, jos za turneje “Larks Tongues in Aspic”, bija je Jamie Muir, cija je genijalnost ovaj put presla onu tanku granicu i prerasla u sizofrenicno ludilo, te je radi psihickih problema napustio grupu. Pocetkom 1974 godine King Crimson izdaje drugi album “Starless and Bible Black”, na kojem nastavljaju razvoj zvuka i pristupa eksperimentu. Nazalost, po njegovom izlasku, grupu napusta David Cross, ostvaljajuci Frippa da popuni prazninu nastalu odsustvom violine. Radeci pod pritiskom i ne zeleci odstupiti od pravca kojeg je imao u glavi, Fripp tom prilikom dolazi do svog kreativnog vrhunca, vjesto popunjavajuci sve rupe u metalnom zvucnom zidu grupe. Usporedo sa razvojem izraza, tekao je i kontinurani raspad grupe. Treci album trilogie “Red”, izlazi krajem 1974 godine, i donosi King Crimson kao trio. Robert Fripp na gitari i melotronu, JohnWeton na basu i Billy Brufford na bubnjevima. Dakako, trojki se nakratko pridruzuju stari pajdasi iz prvih postava King Crimsona u ulozi studiskih muzicara. Tu prvenstveno mislim na Mel Collinsa, Ian McDonalda, Robin Millera i Mark Charig. Interesantno je i prisustvo Davida Crossa, koji iako van banda, daje svoju violin za ovaj album. “Red”je po mnogima vrhunac King Crimsona uopce, ali ka sta san reka, opus grupe je toliko velik da vec zalazimo u sferu ukusa. U stvari, tek se u ovoj zadnjoj fazi vidilo koliko su kompetentni clanovi te velike grupe, jer su bez gubljenja identita i kompleksnosti izraza, kao trio na pozornici djelovali kao cili orkestar. Eto, nedugo nakon izlaska treceg i zavrsnog albuma “Red” te kratke turneje, Robert Fripp raspusta band i objavljuje da se povlaci sa scene. Dakako, za vrime svojih, danas vec kultnih nastupa/performanca po pizzerijama, u glavi nosi ideju o novoj inkarnaciji King Crimsona i novom pravcu kojim ce krenuti. O dance/drum&bass trilogiji jednom drugom prilikom. Ako ste u prilici, poslusajte “Beat”, “Discipline” i “Three of Perfect Pair”! Isto tako, u tom periodu, Robert Fripp sudjeluje u velikom broju projekata, kako sa bandovima, ka na primjer, The League of Gentlemen, do pojedinacnih, sa David Sylvianom. Daleko bi nas odvelo samo nabrajanje svega sta se dogadjalo u tom period, pa je stoga najpametnije emisiju lagano privesti kraju. Sta na kraju reci. Obicno ide neki zakljucak, poanta i slicno. Ovaj put cemo malo drugacije. King Crimson zvuce kao metalna verzija Mahavishnu Orhestra, koji svakim slusanjem kazu nesto novo. I zato se o ovom albumu i ovoj trilogiji tesko moze izreci ona zavrsna rijec. I zakljuciti diskusiju. Ovaj album svakom svojom godinom donosi to nesto novo i sta je najbitnije, to novo ne potiskuje ono prijasnje, niti ga negira. Cak bi se usudija reci da se dogadja nesto sta u muzici jos nije vidjeno, a ni dozivljeno. Zvuk i koncept na ovom albumu sami evoluiraju iz godine u godinu, minjajuci se kako vrime prolazi i stavljaju nas u nedoumicu, jeli album toliko elastican da se moze prilagoditi svakom vremenu ili se danasnje vrime prilagodjava ovom albumu. Poredbe radi, sitimo se auta iz sedamdesetih i kako danas smjesno arhaicno izgledaju. Sitimo se mode i trendova tog doba, pa cemo se nasmijati od srca tih arhaicnim i starim snimkama. I sad na drugu stranu stavimo ovaj album, koji u ovom trenutku, 40 godina nakon sta je nastao, zvuci kao da je jucer napravljen. Kako inace nazivamo ta djela? Stoga reci, da je album dobar ili odlican, ne znaci bas puno u tom kontekstu. Svatko u njemu vidi ono sta zeli viditi, a ja sa svoje strane, vidim jedno bezvremensko remek djelo, koje je dio jedne velike trilogije, koja kao da je napravljena po mom ukusu. I tako ovaj put, u ovom slucaju, ona narodna “sta se babi snilo, to se babi tilo”, dobiva pozitivan predznak, jer moji snovi o muzici su ostvareni preko ove trilogije. Daleko od toga da ne prestajen istrazivati, ali imam referencu. Vise moje trazenje nije bez lica i identiteta. Ono ima cak i svoje ime. I za sam kraj krajeva, jos jedna mala notica. Naime, slusajuci vecerasnji album, ne mogu se otrgniti poredjenju sa jednim drugim, isto tako lipin albumom, “Wish You Were Here”, koji je izasao 6 miseci iza ovog albuma. Oba albuma djele skoro isti koncept. Oba albuma su producirana van svog vremena i dan danas su referenca. Slucajno ili namjerno, i jedan i drugi album imaju naslovnu temu u dva djela. Slucajno ili namjerno, oba albuma imaju tu istu naslovnu temu, prvi dio u trajanju od 13 minuta koji otvara album i drugi, od 7 odnosno 12 minuta, koji zatvara album. Slucajno ili namjerno oba albuma sadrze teme veoma slicnog kontinuiteta i koncepcije. Nebi zelija ovim stvarati nikakve zakljucke, jer ka sta san reka, oba su mi draga i oba su nastala od grupa koje nisu imale potrebu nikoga kopirati ni oponasti, jer su i same bile jedinstvene na svjetskoj sceni. Ovo spominjem jer se u ovoj informaciji krije i najava sljedece emisije. Drugarice i drugovi, dame i gospodo, klinci i klinceze, ovim najavljujem sljedecu emisiju u kojoj cu predstaviti album “Wish You Were Here”, grupe Pink Floyd. Eto ! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: King Crimson - Lark's Tongues in Aspic part I King Crimson - Book of Saturday King Crimson - Exiles King Crimson - Easy Money King Crimson - The Talking Drum King Crimson "Larks' Tongues In Aspic, Part II" King Crimson - Lark's Tongues in Aspic Part I (Live) King Crimson - Larks' Tongues in Aspic, Part II (Live) Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground Feta |
utorak, 17.07.2012.
Mesmera - “Emptiness Forseen" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 24 07 u 19:10 uri
|
Sljedeci utorak nesto ponovo sasvin drugovacije. |
Guns N'Roses - “Appetite for Destruction" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 17 07 u 19:10 uri
|
Veceras je koncert Guns N’Roses u Splitu, u Areni. Jedinstvena prilika za provod u blizini, te san je stoga iskoristija. Ovo je prva emisija koja nije u zivo. Prvi dio je nasnimljen a drugi, drugi dio je repriza od prosle. Svi vi koji niste u mogucnosti prisustvovati koncertu, eto, bar da imate neku zvucnu sliku onoga sta ce se dogadjati veceras u Areni. U emisiji cemo, pored kljucnih tema sa studiskih albuma, poslusat cili prvi album “Appetite For Destruction“. Eto!     |
utorak, 03.07.2012.
Guns N'Roses - “Appetite for Destruction" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 10 07 u 19:10 uri
|
U povodu gostovanja u Veliko N'Selu - Guns N'Roses !! Uz prvi album, donosin i karijeru banda te najjace snimke sa ostalih albuma. Ne propustite storiju o odmetnicima iz Kalifornije. Gradski Radio Trogir ! --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Guns N' Roses je Americki hard rock band, oformljen u Los Angelesu, daleke 1985 godine. Daleke zato jer je to bilo prije 27 godina, godine idu, a pamet nikako da dodje, cudno! Dunque da ne duljimo, orginalna postava je bila, vocal Axl Rose, gitarista Slash, ritam gitarist Izzy Stradlin, basist Duff McKagan, i bubnjar Steven Adler. Danas, samo je Axl Rose osta. Band je izda sest studiskih albuma, prodanih u vise od 100 miljuna primjeraka, sirom svjeta. Na samu Ameriku pada oko 45 miljuna, sta je je ipak brojka za pamcenje. Ajmo jos a brojkama, prije nastavka emisije. Debut album “Appetite for Destruction”je stiga na prvo misto Billboarada nakon vise od godine dana od izlaska, i tu ostao sedmicama. Proda se u 28 miljuna primjeraka, sta predstavlja najprodavaniji debut u povjesti. Nasljednici, “Use Your Illusion I” i “Use Your Illusion II”, zauzimaju prva mista top lista i odlaze u 35 miljuna primjeraka. I to je samo pocetak, jer ovim se brojkama triba pribrojiti miljunski tirazi singlica i nasljednika prvih albuma. Ali, ajmo ispocetka. Band su oformili pjevac Axl Rose i ritam gitarist Izzy Stradlin, koji je u to vrime bija sa bandom Hollywood Rose. Pridruzili su im se Tracii Guns na gitari i basist Ole Beich, te bubnjar Rob Gardner iz L.A. Gunsa. Mozda je vec sad jasno, da je ime banda doslo iz kombinacije imena dvojice clanova grupe. Nedugo nakon osnutka, basista Beich je zamjenjen sa Duff McKaganom, dok je Gunsova nepouzdanost i permanento odsustvovanje sa proba, dovela dotle, da ga jednostavno zamole da otidje. Umisto njega je u grupu dosa Slash. Bubnjar Gardner isto tako uskoro odlazi i biva zamjenjen Stevenom Adlerom. I to je bilo to. Konacna postava se napokon nasla. Samo cetiri dana od stvarnog osnutka, grupa odlazi na kratku, kaoticnu i do zla bloga neorganiziranu turneju. Turneja je postala znacajna u karieri grupe jer je zacementirala postavu i postavila temelje onoga sta ce tek doci. Po povratku sa mini tuneje band neumorno nastupa po klubvima oko Hollywooda te biva uocen od lovaca na talente, koji su radili za velike kompanije. 1986 godine potpisuju ugovor sa Geffen Records, i dobivaju predujam od 75,000 dolara, sta je za njih u to vrime bilo bogastvo. U dvanaesti misec iste godine, izdaju EP snimljen u zivo sa cetiri teme. “Like a Suicide”, kako se zva EP, je u stvari triba odrzati interes publike za grupu za vrime njihovog boravka u studiju.  Guns N' Roses' debut album “Appetite for Destruction” izlazi 1987 godine. Neposredno nakon izlaska, minjaju omot, jer je orginalni poceja negativno uticati na prodaju ploce. Naime, na orginalu se nasla kreacija Roberta Williamsa, nadrealisticka scena u kojoj zubati monster napada robota silovatelja. Zamjena je odmah nadjena u alernativnom omotu, kojeg je napravija Bill White, a koji se sastoja od prikaza lubanja clanova grupe postavljene u krizu. Prvi single sa albuma "Welcome to the Jungle", izlazi zajedno sa videom. Ispocetka ni album, ni siglica ni video nisu skrenuli neku paznju, sve dok hard core hard rock fanovi nisu poceli zasipati MTV za ponavljanjem videa. Clint Eastwood uzima temu i stavlja je u zadnji film o inspektoru Callahanu, Dirty Harry. Cak se cila grupa pojavljuje u jednom kadru. Drugi single skinut sa albuma "Sweet Child o' Mine" ima drugaciju povjest na listama. Krenuvsi stazama koje je utabao prethodnik, preskace sve barijere i krece prema vrhovima, postajuci veliki hit tog ljeta 1988 godine. Dakako, skuda nikad dosta, te nakon ogromnog uspjeha "Sweet Child o' Mine", diskografska kompanija ponovo izdaje "Welcome to the Jungle”, koji se ovoga puta penje isto tako visoko. I naposljetku, meni osobno najdraza tema "Paradise City", izlazi ka treci single te se uspinje do petog mista top liste. Sve to sklupa boostira prodaju albuma, te se on prodaje u 28 milliona kopija, postajuci najbolje prodavani debut album u povjesti muzike. I cemu vise lamentirati o bandu. Idemo sa prvim albumom, pa cemo nastaviti emsiiju sa ostatom karijere do danasnjihg dana.  Emisiju nastavljamo u istom tonu, prikazom daljnjeg toka karijere banda. Guns N' Roses odlaze na veliku svjetsku turneju koja je trajala punih 16 miseci. Turneja ih je promovirala kao jednu, ako ne i najvecu svjetsku senzaciju tog doba. Ne spavajuci na lovorikama, 1988 godine izdaju novi album “ G N' R Lies”, koji je u stvari kombinacija vec izdanih tema na EP, i cetiri nove akusticne teme. Album se penje po listama I zaustavlja na drugo misto Billboarda. Patience Nakon ovoga albuma, sljede periodi prepuni ekcesa manje vise svih clanova grupe, ali najvise frontama, Axla. Necemo se baviti sa time, jer je lista malo preduga, pa cak i iritantna, kako za citanje tako za ikakvo komentiranje. Nastavljamo sa muzickim djelom povjesti grupe. 1990 godine band ulazi u studio i zapocima najambiciozniji projekt u karijeri. Prolazeci kroz neminovne personalne promjene, band snima obilje materijala, te pada odluka o pomalo neobicnom potezu za jedan band njihova profila. Odluceno je da se izdaju dva zasebna albuma. Taktika je urodila spektakularnim rezultatom. Prvi album, “Use Your Illusion I” dolazi na drugo misto Bilboarda “Use Your Illusion II”,se penje na prvo misto. Guns N’Roses postaju prva grupa u povjesti muzike, koja sa simultano izdanim albumima postize takav rezultat. “Use Your Illusion I” i “II” ostaju na top listi 108 sedmica. I ka sta bon ton bussinessa nalaze, po izdavanju albuma, band krece na turneju, koja ovaj put traje 28 mjeseci. Turneja obiluje excesima, ali isto tako i obilato financiski podize grupu. Jos jedna mala zanimaljivost, “Use Your Illusion Tour” postaje najduza turneja u povjesti rock muzike. Turneja na koju krecu nakon izdavanja ova dva albuma poprima epske razmjere. Sa svoje strane, band izlazi na povrsinu ne vise kao grupa divljih rockera nego kao zreli i mastoviti kompozitori. To dakako nece ubiti divlju komponentu ali nazalost ni sklonost prema incidentima I excesima svake vrste. No samo da naglasimo, na koncertima te turneje Slash kombinira sola sa temom iz filma “Kum”, izvode se coveri Black Sabatha, band na pozornici pocima sa dugackim jamovima, koji su izvaredno primljeni sa strane publike. Dakako, sve to ne prolazi bez personalnih promjena. Ritam je bija ubitacan, zahtjevi i potraznja za bandom je nadmasivala fizicke i psihicke mogucnosti pojedinih clanova, te vec u toku turneje dolazi do osipanja banda. Dugo, dugo je tribalo da sljedeci album “Spagheti Incident” ugleda svjetlo dana. No i pored pocetnog uspjeha, album ne postize tiraz prethodinika. To dakako donosi nove tenzije u grupi i incidenti se povecavaju geometriskom progresijom. Od Axlovog nosenja majice sa likom Charles Mansona, do prekidanja koncerata, izazivanja masovnih tucnjava pa i pobuna epskih razmjera, uzrokovanim otkazivanjem koncerata u zadnji cas, kad je publika vec bila u dvoranama. Sredinom devedesetih grupa pise nove materijale i najavljuje se izdavanje novog albuma. Do njega je tribalo pricekat. I to debelo. U medjuvremenu tenzije izmedju Slasa i Axla dolaze do kulminacije i za vrime snimanja cover verzije Stonesa, "Sympathy for the Devil", dolazi do definitivnog razlaza. Slash odlazi. Covik koji je uz Axla podigao band do zvjezda je rekao dosta. Slashov odlazak je otvorija spinu. Jeban po jeban, svi orginalni clanovi banda odlaze i kao posljednji McKagan odlazi u osmom misecu 1997 godine. Axl ostaje jednini orginalni clan banda. I nakon pitaj bloga koliko godina, te 2008 godine u jedanaesti misec, izlazi novi album grupe nazvan “Chinese Democracy”. Da buden precizan, petnaest godina nakon svog prethodnika i potrosenih 13 miljona dolara, album napokon gleda svjetlo dana. Turneja koja je nakon njega napravljena, ce ostati poznata po nemirima koji su sljedili grupu di god je bila. Ponovo su nemiri poprimili velike razmjere, a neki cak izbjegli i kontroli, te su promotori, i pored rasprodanih koncerata, otkazivali jedan za drugim gostoprimstvo grupu. Ovo je potaklo nove nemire, tako da u ovom kontekstu skoro mozemo govoriti o buni. Policija je bila nemocna, te su cak i jednice civilne zastite izasle na ulice. Da se razumimo, koncerti su se prodavali on line, u tempu od dvadeset tisuca ulaznica svake minute. Neznan jeli je iko oborija taj record. Nakon ovih dogadjaja nastupa stanje hibernacije banda. No ajmo bit posteni pa i rec jos nesto. U to vrime, preko neta su procurile neke snimke grupe, za sljedeci album. I da ne duljimo pricu, jedna od tema "I.R.S.", bez ikakvog sluzbenog izdanja, bez promocije, cak i bez odobrenja grupe i maticne kuce, dospjeva na #49 Radio & Records Active Rock National Airplay chart, sta je prvi, a za sad i posljednji puta da se tako nesto dogodilo. Sam izlazak albuma "Chinese Democracy" je popratila neobicna reklamna kampanja. Naime, prije izlaska albuma, Dr Pepper je objavija da ce svakom Amerikancu dati besplatnu limenku tog napitka, osim dakako Slashu i Bucketheadu, ako grupa izda album prije kraja 2008 godine. Nato se javija Axl izjavom, da Buckethead ipak ima kredita na albumu, te da ce ovaj podjeliti sa njime svoju limenku. Album je izdan u jedanaesti misec 2008 godine, i krenilo se sa akcijom, ali je doslo do kolapsa servera koji je posluzivao Dr.Peper sa narudzbama, tako da je veliki dio gradjanstva osta ukracen za mufte limenku. ShortShortJingle Sta reci na kraju o bandu Guns N’Roses. Pojavili su se kad je na muzickom nebu i po danu i po noci vladala tama i glad za novim senzacijama i novim zvukom. Naslanjajuci se na uzlazni trend teskog glam rocka u Kaliforniji, band svoje uporiste nalazi u jednostavnom, teskom i ritmom otezanom rocku. Uzimajuci cak i elemente bluesa jasno pokazuju odakle su i di idu. Inspiraciju nalaze u Finskom bandu Hanoi Rocks, te poznatijim grupama, ka sta su Queen, AC/DC, The Rolling Stones i Rose Tattoo. U stvari, negdi san nasa podatak da je njihova glazba fuzija punk rocka, blues-rocka, heavy metala i hard rocka. I to je mislim, najblize stvarnosti. Nije stoga cudno da “Appetite for Destruction”zvuci ka mjesavina AC/DC, Led Zeppelina, Aerosmitha, Black Sabbatha, the New York Dollsa, i Hanoi Rocksa. Sa moje strane, muzka koju izvode Guns N’Roses je davno iza mene i povremeno mi je bilo drago cuti njihove hitove, pogotovo “Paradise City”. Kako zbog nedostatka vrimena, a i volje, prihvatija san band kao sinonim za par hitova plus “neke tamo stvari”. Spremajuci ovu emisiju, poslusao san te “tamo neke stvari” i osta zadivljen. U stvari, ako izuzmemo komercjalnu komponentu, citaj financije, hitovi su grupi nanjeli vise stete nego koristi. Teme koje su radi njih ostale po strane, daleko nadilaze sliku o grupi, te iz osnova minjaju pristup slusalaca njihovoj muzici. Ovo govorin iz vlastitog iskustva. I samim tim se otovorilo novo polje za nove emisije ili seriju emisija u kojim bi bilo dobro prikazati grupe kakve zaista jesu bile, a ne kako ih je jedan ili vise hitova prikazao u javnosti. Ali o tome jednom drugom prilikom. Guns N’Roses su u Velikon Selu iduci utorak. Ja iden, kartu san odavna kupija, naslonit cu se laktovima na pozornicu, pozdravit se sa usima i uzivat u predstavi. A cuja san da iz Nasega Maloga Mista isto ide lipa ekipa. Svima zelin dobru zabavu i nemojte slucajno ponjet cepice za usi, to bi bija zlocin. Guns N’Roses se slusa glasno, glasnije, najglasnije, ma za popizdit glasno, da susidima pucaju ponistre i krepaju kanarinci po kajbama. Veceras cemo se oprostit sa siglicom “Rajski Grad”, di je trava zelena da zelenija ne mere bit, a deklice lipe da lipse ne mogu bit. Neko ima Rajski Grad, neko Nase Malo Misto. Bilo kako bilo, vidimo se u utorak u Areni !! Eto! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Guns N' Roses - Paradise City Guns N' Roses - Sweet Child O' Mine Guns N' Roses - November Rain Guns N' Roses - Knockin' on Heaven's Door Guns N' Roses - Don't Cry Guns N' Roses - Welcome to the Jungle Guns N' Roses - You Could Be Mine --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground Feta |
