utorak, 26.06.2012.

Image and video hosting by TinyPicEmerson, Like & Palmer - “E,L & P" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 03 07 u 19:10 uri

Emerson, Like & Palmer su se pojavili na svjetskoj sceni u momentu kad je nivo muzicke obrazovanosti sirokih masa dosega vjerovatno najvecu razinu u povjesti ljudskog roda i time se potreba otvaranja novih, neistrazenih podrucja muzike toliko prosirila, da je muzicka scena za umjetnike predstavljala nepreglednu plodnu oranicu, na kojoj je raslo sve sta se posijalo.

Razvojem simfo rocka i njegovim evoluiranjem u kompleksne forme, pojavila se potreba za nesto komercijalnijom verzijom, koja u sebi nece nositi negaciju svojih korijena i koja ce na prihvatljiv, pitkiji nacin, presentirat ono sta je ogromnoj masi bilo daleko, tesko, nepoznato.
A to je bila klasicna muzika.

Sjeme nije moglo pasti na plodnije tlo

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Budite s nama u utorak, 03 07 na valovima Gradskog Radija Trogir u 19:10 i poslusajte muziku koju neceti vise nigdi cut i osvrt na rad grupe kojeg ce te tesko igdi vise naci.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
U muzickom djelu, pored odabranih tema, preslusat cemo cili prvi album, nazvan po imenu grupe.

Neznan dali ih je uopce potribno predstavljati, ali za one koji neznaju, idemo ispocetka, najprije par crtica.

Emerson, Lake & Palmer su bili Engleski progresivni sastav iz sedamdesetih.
Kombinirali su modernu muziku sa klasicnim elementima i jazzom.
Dakako, klasicna muzika je imala presudni uticaj na njihov izricaj.
Uticaj je bija toliki su na veoma cudan, sebi svojstven nacin, obradili najpoznatije djelo Musorgskog, “Slike sa Izlozbe”, izazivajuci dakako, zgrzanje klasicnog establismenta.

Doduse, znajuci za pozadinu njihova stvaralckog puta, iznenadjenja nije bilo.

Band se sastoja od tri clana.
Keith Emerson na klavijaturama i na svemu sta je imalo ikakve tipke, Greg Lake, na basu i vokalu i naposljetku Carl Palmer, koji je justa drza zatvorena, ali su ruke i noge govorile umisto njega, drugin ricima, pesta je po svemu sta je davalo zvuk.

Bili su najpopularniji i najkomercjalniji progresivni rock band sedamdesetih, sta znaci istovremeno i u povjesti muzike.
Ploce su im isle u miljunima komada, tocnije oko 40 miljuna.
Njihovi nastupi su bili nevjerovatna atrakcija, te su bez problema punili sve moguce stadione i najvece dvorane.

Keith Emerson i Greg Lake su se susreli u Fillmore Westu u San Franciscu. Keith je bija sa grupon Nice, a Lake sa King Crimsonom.
Nakon kratkog jama, bilo je jasno da je kompatibilnost njihove svirke blogom dana i ideja o osnivanju banda se rodila.
Doduse, njih su se dvojica ranije susretala, ali ovaj put je susret bija presudan.

Zamislili su da band bude klavijature – bas – bubnjevi.
U trazenju bubnjara, naisli su na Mitch Mitchella, bubnjara Jimi Hendrixa.

Ovaj ih je oladija na prvom koraku.
Dosa je ful naoruzan i u pratnji agresivnih tjelohranitelja.
Trazeci dalje, nasli su jednog divljeg bubnjara u sastavu Atomic Rooster.
Bija je to Carl Palmeru.
Odluka o njegovom pripojenju je donesena nakon prvog zajednickog jama.
Band se rodija

Odmah su se slozili o ulogama unutar grupe.
Keith je bija zaduzen za klavijature i komponiranje, Palmer se skoncentrirao na udaraljke, a Lake je pored sviranja basa, majstorski odradjivao vokalne dionice, pisao liriku i producirao albume.
U stvari, producirao je pet od ukupno sest albuma grupe.
Sestog, ”Brain Salad Surgery”, je producirao sa Pete Sinfieldom, koji je to vrime, upravo napustio King Crimson.

Prvi nastup imaju u osmom misecu 1970 godine u Plymouthu, da bi nedugo nakon toga usli ustudio i zapoceli sa snimanjem materijala.

Debut album je izasa 1970 godine i jednostavno je nazvan po imenu grupe.
Sastavljen uglavnom od solo tema, album je protkan nevjerovatnom virtuoznoscu i osebujnom inspiracijom.
Obilovao onim sta ja zoven, logikom u muzici, nekom vrstom logickog sljeda u kompoziciji. Tesko za objasnit, jer se radi o osjecaju.
Ajmo pokusat ovako.
Zamislite da svaka nota logicki sljedi onu prethodnu, da svaki uvod u prelaz logicki prelazi u novi zavrsetak i nastavlja se u novu temu, koja je opet, logicki naslonjena na prethodnu.
Malo zapetljano za napisat, za svatit isto tako, ali nadan se da je bar malo jasnije.

Dunque, na tom dubut albumu su se ukrstila tri uticaja.
Keith Emerson, sa svojim klasicnim pristupom, interpretirajuci Bachovu “Francusku Suitu” i Bartokov “Allegro Barbaro”, Carl Palmer je u dotu donija solo na bubnjevima u temi “Tank”, dok je Greg Lake doprinija sa dvije balalde.
Prva, nevjerovatno pastoralna i emocijama nabivena “Take A Pebble” i druga “Lucky Man”, hitoidna tema zarazne melodije i jos zaraznije atmosfere.

Na opce iznenadjenje, album nosen singlicom “Lucky Man” postaje ogroman hit u Americi, i u Engleskoj, a sama singlica probija sve barijere na listama i ustolicuje se na prvo misto, koje drzi sedmicama.

Uspjeh albuma u kombinaciji sa mocnim nastupom na Isle of Wight festivalu, donosi grupi svjetsku reputaciju i katapultira ih nebu pod oblake.
U roku od par miseci, bez ikakve posebne reklame, izdajuci samo jedan album, jednu singlicu i priredjujuci nezaboravne koncerte, postaju svjetska senzacija.

Ali svjetska senzacija par ecelence, jer s obizrom na to odakle su ponikli i s obzirom na muziku koju su svirali, bilo je skoro nemoguce za ocekivat bilo kakav, paznje vridan komercjalni efekt.

Bilo kako bilo, Emerson, Like & Palmer su preko noci postali senzacija i ustolicili se na tronu. S obzirom na iskustvo iza njih, sve to skupa ih nije naslo nespremne, te su u buducnosti samo dogradjivali image i stvarali muziku koja je odusevljavala mase, a kriticarima, pogotovo u zadnjoj fazi djelovanja, davala obilatu gradju za pljucanje po njima.




Ka sta smo vec spomenili, album otvara tema “Barbarian”, koju potpisuju sva tri clana banda.
Krediti su u stvari trebali biti dani Bartoku, koji je autor teme “Allegro Barbaro”, ali to je ucinjeno samo na prvom izdanju albuma maticne kuce “Manticore”.

Mozda i zato jer je tema toliko cudesna, toliko dobro obradjena i doradjena, da funkcionira kao zasebna, nova kompozicija.
U ovoj temi posebno moran naglasit uspjesnu artikulaciju sviranja bubnjeva i nesvakidasnji pristup Carl Palmera, koji ce na moje veliko zadovoljstvo, postati njegov standard.
Naime, po dolasku u grupu, Carl Palmer je bija divljak koji je pesta po bubnjevima, kada mlati po mrskon neprijatelju.
Nista losega u tome, pogotovo kad se radi o rocku kojeg su svirali Atomic Roosters, ali u novom okruzenju, mladi divljak je veoma brzo presalta u predivno sviranje po kozama, osiguravajuci sebi misto u gornji razred najjacih bubnjara tog doba.

Album nastavlja pastoralna “Take a Pable”, uz “Epitaph” sa debuta King Crimsona, moj apsolutni favorit za sva vremena.
Iako sastavljena od fragmenata stvaralastva clanova grupe, tema na impresivni nacin pokazuje ko je ko i sta ko radi u grupi i na kraju, kako to radi.

Lake sa predivnim melodijama i nezaboravnim solom na akusticnoj gitari, Emerson na pianu u izvedbi na kojoj bi mu pozavidija bilo koji klasicni kompozitor ili predsjednik, i Palmer, koji to sve skupa prati u maniri najbojih simfoniskih sviraca udaraljki.
Jos jednom da napomenem, ide “Take a Pable” jedan od mojih apsolutnih favorita u muzici uopce.

Treca tema "Knife Edge", je temeljena na prvom stavku Janicekove “Sinfoniette”, sa umetkom instrumentala obrade Bachove “Allemande” iz “Francuske Suite”, ali svirane na orguljama, a ne kao u orginalu, na pianu ili cembalu.
Interesantno je da ni ova tema nije potpisana od orginala osim na maticnom izdanju Manticorea.

Tema koja sljedi “The Three Fates” pokazuje odakle dolazi Keith Emerson.
Ovo autorsko djelo na najbolji moguci nacin donosi legislativu grupe Nice zapakovanu u EL&P izricaj i isporucen kao na dlanu svima koji su bili na putu da postanu ljubitelji klasicne muzike.
Sastoji se od tri stavka, od kojih je prvi “Clotho” odsviran na velikim orguljama, a druga dva stavka na pianu. Drugi stavak, “Lachesis”, biva odradjen u solo aranzmanu, dok treci, “Atropos” donosi u obliku tria, dakako, u pratnji Lakea i Palmera.

Mjesajuci cak i jazz sa klasikom, EL&P stvaraju, usudija bi se reci, genijalni spoj arhaicne piano klasike, konvertiranog bip bop jazza, i rocka koji sve to skupa vezuje u novu cjelinu.
Cudesni spoj naoko nespojivog i jos cudesniji rezultat na top listama.
Nevjerovatno da je ovakva muzka carevala top listama i vladala stadionima.
Na momente cak i ja sam u to vise ne virujen.
EL&P i tema “The Three Fates”

Nastojeci svim silama obuzdati svoj temperament, Carl Palmer dolazi na svoje u temi “Tank”. Otvorivsi temu sa jazzy improvizacijom, EL&P odlazi na kratki put da bi ostavili Palmera na vjetrometini, na kojoj se ovaj i te kako dobro snalazi.
Cilu raskos nesvakidanjeg talenta Palmer pokazuje u djelu, di sam solira na udaraljkama.
Tema zavrsava u kresendu trojke, u kojem prevladava Emerson sa svojim monster Moog synthesizerom.

Prica vezana za temu “Lucky Man” je vec toliko puta ispricana.
Toliko puta prozivljena i toliko puta potvrdjena, da jednostavno postaje pravilo.

Naime, kako nisu imali dovoljno muzike da napune album, grupa se nasla u nedoumci sta dalje.
Lake je ponudija svoju temu iz djecakih dana, koju je komponira na akusticnoj gitari kad je imao 12 godina.
Ni Emerson, a ni Palmer nisu bili odusevljni ponudom, ali jednostavno nisu imali izbora, te su prihvatili tu rock baladu.

I nu ti vraga, “Lucky Man” postaje preko noci instant hit, kako u Americi tako i na Velikon Otoku, a preko njih se ka epidemija rasirija zemaljskon baloton.
Cak stavise, “Lucky Man” postaje najveci hit kojeg ce grupa ikada imati i istovremeno, betonira koncept svih buducih albuma.
Naime, na svim albumima koje ce grupa izdati u buducnosti, na svakom se nalazi najmanje jedna balada Greg Lakea, koja u vecini slucajeva nosi album preko top lista singlica.




I jos jedna mala zanimljivost, vezana za omot albuma.

Naime, Engleski umjetnik Nic Dartnell je napravija omot za album Americke grupe Spirit, na kojem se prikazuje stilzirana faca bubnjara Spirita, Ed Cassidya, koja se u nastavku transformira u bilog goluba.
Ali kad su je Emerson, Like i Palmer vidili, to je bilo to.
Nisu odustali od presinga sve dok Nic nije prista njima dati, odnosno prodati, taj omot.
Intergralnu verziju omota mozete vidit na web stranici Nic Dartnellija.

Prije nego nastavimo sa daljnjom karijerom grupe, par rici o samom albumu i njegovoj ostavstini.

Dosavsi iz vec etabliranih grupa, svaki clan je donija sa sobom dio ostavstine svojih maticnih grupa.
Keith Emerson, alfa i omega grupe Nice je evoluirao iz kompozitora klasicne muzike sa elementima rocka, u kompozitora rocka sa elementima klasicne muzike.
Mozda ta konstatacija i nije bas potpuno tocna kad se slusaju njegovi klavirski solo izleti.
Mozda najbiliza definicija bi bila da je Keith Emerson sjedinija klasiku sa avant-gardom, a ka lipilo i finalno pakovanje upotrebija rock.

Greg Lake, je od King Crimsona donija nezaboravnu melodiju, specifican still svitranja basa i ljubav prema eksperimentu.
Dakako, jos je jedan bitan element njegova stvaralasta.
Naime, Greg Lakeu se ne moze odreci jos jedna velika zasluga za postojanje EL&P, onakvim kakvi jesu bili.
On je naime bija i producent grupe. Mislim da boljega nisu mogli pozeliti, jer Greg je bija taj koji je poznavao svaku notu i znao je odakle dolazi, te je tako moga smjestit u prostor zvucne slike.
Vjerovartno niko osim njega tako nesto nebi mogao napraviti sa takvim rezutatom.

Nadalje, radeci ka producent, Greg Lake daje albumima onaj zadnji, finalni i u mnogim slucajevima sudbonosni pecat, koji lako moze oderediti sudbinu albuma.
Imajuci sve ovo u vidu, izlazak i uspjeh prvog albuma biva tim veci, jer u potpunosti odstupa od uhodane sheme kojim se kretala muzicka industrija tog doba.

Dakako, uspjeh prvoga je zagarantirao ugovor za snimanje drugog albuma. Nesudjeni drugi album je zavrsija u skafetinu, jer je diskografska kuca, mozda opravdano u to vrime, zakljucila da ce komercjalni uspjeh biti skroman.
Radilo se naime o zivoj obradi klasicnog djela Modesta Musorgskog “Slike sa izlozbe”.
Niko se do tada nije usudija na takav nacin prezentirati na ciloj ploci jedno klasicno djelo.

Umisto tog izdanja, grupa odlazi u studio, ostavivsi “Slike sa izlozbe” na polici i za izdanje u neka bolja vrimena.

1971 godine Emerson Like & Palmer izdaju album “Tarkus”.
Biva to njihov prvi uspjesan koncept album.
Kombinirajuci dugu kompozicju, koja je zauzela cilu stranu ondasnjeg vinila, sa kracim ali zestokim rock temama, te sa instrumentalima, album biva prepoznat kao kamen temeljac progresivnog rocka.
Naslovna tema, epski “Tarkus”, biva snimjen za samo cetiri dana.
Sastoji se od sedam stavaka koji obiluju virtuoznim izletima sve trojice clanova, ali istovremeno, sam koncept ostaje neokrznut.
Ovaj album, kao uostalom sve ostale, cemo predstavit u nekim od sljedecih emisija.
Za kraj osvrta na “Tarkus” samo mala napomena.
Ovaj je album zacementirao reputaciju EL&P i ustolicija ih kao neosporne i neoborive velicine na kreativnoj i eksperimentalnoj svjetskoj rock sceni.
Poslusajmo temu “A Time and a Place”, sa albuma “Tarkus”

I napokon, nakon uspjeha drugog albuma, “Pictures at Exibition” gleda svjetlo dana.
Neobicna ploca, jos neobicnijeg pristupa.
Klasicno djelo Modesta Mussorgskog je ponovo doslo na pozrnicu u jednom nesvakidasnjem izdanju.
Naime, ne zeleci samo interpretirati djelo, odnosno prilagoditi ga tadasnjem vremenu doslovnog izvodjenja, EL&P su djelo prilagodili sebi.
Neprdrzavanje orginala donjelo im je lose kritike od cistunaca klasicne muzike, koji jednostavno nisu zelili cuti nesto drugacije. Zaludu su cak i na omotu bili prikazani okviri bez slika, koji su poslali jasnu poruku o cemu seradi. Jos se jednom potvrdila ona o svinjama I biserima.
Album je donija Lakeovu prekrasnu rock baladu, “The Sage”, a Emerson je ubacija “Blues Variation”.

Ali publika je rekla svoje.

Mimo svih prognoza, album se penje na sve moguce top liste na svitu, predstavljajuci do danasnjih dana, jedinu muzicku suitu, baziranu na klasici, koja je dosla na visoka mista top lista kako u Americi tako u Engleskoj i Europi.
Sa druge strane, ovom prilikom moran pocrtati jos jednu bitnu cinjenicu kad govorimo o ELP, a pogotovo o ovom albumu.

Naime, ovaj album je donija vise sljedbenika iz rocka u tabor klasicne muzike, nego sve muzicke akademije zajejedno.
Ovo mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnoscu, jer sam i sam bija jedan od miljuna koji su se zainteresirali za klasicnu muziku nakon slusanja ovog albuma.

Cak stavise, nakon ovoga albuma sam kopija orginalnu, klavirsku izvedbu orginala u izvedbi Vladimira Askernazija, i kako san se zaljubija u djelo, isto tako san kupija orkestralnu verziju Minkenske filharmonije, pod carobnim stapicem Herberta Von Karajana.
Eto, neka se zna i neka na pamet imaju ovo svi oni kojima je uloga pljucat po ovom ostvarenju.
A ima hih.

1972 godine ELP ponovo ulazi ustudio i kao rezultat izlazi novi album “Trilogy”, mozda najzreliji do tada, kojeg nosi prekrasna balada Greg Lakea, "From the Beginning", koja, by the way, postaje najbolje prodavani single grupe.
Album krasi monstruozna obrada “Hoedown” od Aaron Coplandovog “Rodea”, kao i orginalne kompozicije, kao sta su suita “The Endless Enigma” i “Trilogy”.
Ka sta smo rekli, album predstavlja dotadasnji vrhunac kreativnosti grupe, a i sva trojica ga izdvajaju kao omiljen album.

I sad dolazi ono…ono glavno, ono di se lome koplja.

Do 1973 godine grupa se tako etablirala na svjetskoj sceni, da su osnovali svoju diskografsku kucu “Manticore”.
Cak su kupili neku napustenu kino salu i pretvorili je u salu za vjezbanje.
Kad o tome govorimo, jedna mala napomena.

Emerson, Like & Palmer su bili jedini sastav koji je u zivo izvodio muziku tocno onako kako je zvucala na plocama.
Neznan dali su time zeljeli dokazati svoju virtuoznost, u koju niko nije sumnja ili nesto drugo, ali pogodili su.
Publika je dobivala na koncertima tocno ono sta je zelila i zasto su dosli.

Dunque, ovako malo otplovin, jerbo o njima bi se dalo pricat danima.
Da nastavin.

1973 godine EL&P ulaze ponovo u studio.
Ovaj put in se pridruzija Peter Sainfied, tekstopisac i siva eminecija scenskog nastupa King Crimsona, koji je nakon snimanja albuma “Earthbound”, napustio maticnu grupu.
Dakako, zajedno sa Greg Lakeom radi na tekstovima i ko-producira album.

Sam album je po izlasku izazva mnogobrojne kontoverze, od strane kritike i establismenta ali i kod same publike.
Naime, napravivisi odmak od prethodnih ostvarenja, EL&P izdaju najzrelije djelo u karijeri grupe, koje je jednostavno bilo i ostalo van svog vremena.
Van svog vremena po mnogocemu, ali ovom prilikom o tome necemo jer nam to i nije cilj u ovoj emisiji.

Ali zato, istovremeno najavljujem, posebnu emisiju o ovom albumu, jer je to i zasluzio.

Nakon izdavanja albuma, grupa krece na svjetsku turneju, di je publika rekla svoje.
I to na potpuno rasprodanim stadionima, diljem zemaljske kugle.
Na turneji je snimljeni zivi album “ Welcome Back My Friends to the Show That Never Ends”, koji zorno pokazuje grupu na svom vrhuncu pred prepunim auditorijem.
Tesko je izdvojiti sa ovog albuma neku temu koja bi predstavila album u par minuta, te stoga necu ni pokusat.
Pripremiaj san fragment in suita “Karn Evil 9”, pa ga poslusajmo
Karn Evil 9 fragment
1974 godine ELP dozivljavaju svoj zvjezdani trenutak, kad na rasprodanom koncertu u Kaliforniji, pred 200 000 ljudi odrzavaju spektakularni koncert za pamcenje.

Pravac njihovog puta od tog trenutka je mogao biti samo jedan, ali na opce iznenadjnje svih, pa i autora ovih redaka, brzina sa kojon su se strmopizdili, je bila nevjerovatna.

Nakon pola desetljeca vladavine svjetskom scenom, nestali su takorekuc preko noci.
Godinama su se bezuspjesno pokusavali vratit na stare pozicije, ali bez nekog uspjeha.

Necemo vise ulaziti u razloge njihova nestanka, jer su viseslojni i ne bas tako jednostavni za objasnit u par recenica, a i nemamo bas vrimena za to ovom prilikom.

Jednom zgodom, kad buden napravija emisiju u kojoj cu predstavit faze nastanja, razvoja i nestajanja muzickih pravaca sezdesetih i sedmadesetih, onda cu lipo objasnit o cemu se tocno radilo.

Dunque, Emerson, Like & Palmer su se pojavili na svjetskoj sceni u momentu kad je nivo muzicke svjesti i obrazovanosti, sirokih masa dosega vjerovatno najvecu razinu u povjesti ljudskog roda i time se potreba otvaranja novih, neistrazenih podrucja muzike toliko prosirila, da je muzicka scena za umjetnike predstavljala nepreglednu plodnu oranicu, na kojoj je raslo sve sta se posijalo.

Razvojem simfo rocka i njegovim evoluiranjem u kompleksne forme, pojavila se potreba za nesto komercijalnijom verzijom, koja u sebi nece nositi negaciju svojih korijena i koja ce na prihvatljiv, pitkiji nacin, presentirat ono sta je ogromnoj masi needuciranih slusalaca zeljnih novoga, bilo daleko, tesko, nepoznato.
A to je bila klasicna muzika.

Sjeme nije moglo pasti na plodnije tlo:
Keith Emerson, alfa i omega grupe Nice, koja je svojim djelima, “Five Bridges” i “Ars Longa Vita Brevis”, vec bila upisana u sve knjige moderne klasicne muzike.
Dio opusa grupe je nagovjestavao pomak prema rocku, ali daleko od onoga sta je dao EL&P. Genijalac na klaviru, nenadjebivi virtuoz, vrsni showman i nadasve nadahnut kompozitor, Keith Emerson se velikim slovima upisa u knjigu najvecih minulog stoljeca.

Greg Lake, babyface genijalac na basu, tvorac predivnih balada, upecatljive lirike, vanseriski producent, koji se nazalost ogranicija samo na produciranje maticne grupe i nadasve, nadasve, vlasnik van-vremenskog vokala. O njegovom glasu bi se mogle ispricati price, ali umisto toga, dozvolite da citiram jednog kriticara tog doba, koji je napisao: “Greg Lake always sounded like he was singing from the pantheon of the gods.”
Ja bi na to jos doda, “touched by the gods!”

Ako bi ikad birali najmarkantniji, najupecatljiviji vokal stoljeca, dileme nebi bilo, Greg Lake bi sa punim pravom odnija prvo misto.

Carl Palmer, divljak na bubnjevima, po kojem je vjerovatno napravljen lik ludog bubnjara iz Muppetovaca, svojim dolaskom u grupu zaokruzuje postavu.
Artikulirajuci svoj pristup bubnjevima, odnosno, pretvarajuci lupanje po njima u svirku, Palmer postaje jedno od najvecih imena tadasnje scene.
I to sa pravom, jer njegovo sviranje bubnjeva postaje okosnica i vizija razvoja tog instrumenta.
Nazalost, do sada san malo od toga ima prilike cuti, jer Palmerovo “punjenje” rupa u zvucnoj slici jos niko nije nadmasija.

Po oformljavanju banda, svi su ocekivali neki uspjeh, a tada se veliki uspjeh smatrao eventualni kratki posjeti top listama, koncerti u dvoranama do 2000 mjesta i solidna tiraza ploca.
To solidna, znacilo je pokrivanje troskova studija, izrade i distribucije ploca, te promocije, ako je uopce i bilo.

Dogodilo se nesto sta niko ni u snu nije ocekiva.
Po izlasku prvog albuma i singlice “Lucky Man”, skinute sa njega, EL&P su preko noci dosli na top liste singlica, ali sta je najcudnije od svega, i top liste albuma.
I to ne na nekim lokalnim listama, nego na Americkim, Engleskim, Europskim, Aziskim, ukratko, prvim albumom su poharali sve svjetske top liste albuma.

Stvorivsi novi zvuk i evoluirajuci izricaj grupe Nice, sa neizostavnim elementima ostavstine ranih dana King Crimsona, ipak uspjeh EL&P predstavlja presedan, kako u to doba tako i do danasnjih dana.

Za sam kraj emisije, poslusajmo temu sa albuma “Trilogy”, “Living Sin” koja u sebi objedinjuje esencu stvaralastva grupe.
Emerson, Like & Palmer su u ovoj temi dali sve.
Ritam, sinkope, savrseni tempo, nezaboravnu melodiju, uigranost do pefekcije, nebeski vokal, savrsenu produkciju, kompoziciju koja nema rupa, savrsene prelaze i nadasve klasicnu atmosferu zapakovanu u rock ambalazu.

Ne mogu rec da su EL&P bili najbolji band na svitu.
Cak i za mene, koji san, kako san reka, izrazito slab na njihovu muziku, cak i za mene postoje daleko jaci, vjerovatno bolji bandovi, ali EL&P ce uvjek ostati to sta jesu bili – jedini i unikatni. Ljudi od krvi i mesa koji su se nekom providnoscu vinili u nebeske visine.
Svi mi koji smo ih gledali sa Zemlje, vidili smo ih ka svitlo, koje je izvirilo iz tame i osvjetlilo put prema kompleksnijim formama muzike.

I stoga, ma koliko ih ismijavali radi svoje pretencioznosti, izrugivali im se radi manirizma, pljucali po njima radi reciklaze, manje vise svi kriticari i publika se slazu oko jedne stvari.
EL&P su bili jedni i jedini.

Unikatni band sa svojom muzikom, svojom publikom i malobrojnim kriticarima koji su im davali priznanje.
A publika, publika je odavna rekla svoje i to jedno 40 000 000 puta.

Pa kad je tomu tako, zavrsija bi ovo parafrazom uzrecice koja je isplivala nakon Francuske, nazovi-demokratske, revolucije:

Njihovo je misto ipak na prijestolju!
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------!

Ova posebna emisija je posvecena prijatelju Ovci, kojem su EL&P isto tako omiljen band.


Budite sa nama i sljedeci utorak kad pripremamo emisiju u kojoj najavljujem skori koncert grupe Guns’n Roses, u Velikom Selu.

Eto !
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

EL&P - Lucky Man

EL&P - Take A Pebble

EL&P - Knife Edge

EL&P - Hoedown

EL&P - Promenade & The Gnome

EL&P - The Sage

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

Feta

- 20:00 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 19.06.2012.

Image and video hosting by TinyPicBeck, Bogert & Appice - “Live" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 26 06 u 19:10 uri

Emisija koja ide u sljedeci utorak je bila namjenjena emitiranju u peti misec, synopsis san skoro bija zavrsija, sprema ga poslat i onda ..onda se ponovilo…tesko se rastat od onog sta je dio tebe…...

Naime, svaki put kad tako posaljem synopsis, imam neki osjecaj da je otisa dio mene.
Kadikad taj osjecaj lako prevladan, a kadikad, ka u ovom slusaju, jednostavno nisan moga.

Potpuno je drugacije kad vodin emisiju.
Tada nema tog osjecaja otkidanja, vec sasvim suprotan, ispunjavama me osjecaj davanja, prenosenja.
Mogu rec da je prisutan cak i osjecaj zadovoljstva, sta sa nekim mogu podilit ono sta znan i sta se u meni akomuliralo godinama, pa i desetljecima.

Neznan koliko dugo ce ici ova emisija, ali evo, ide sedamdeset i sedma, a nisan jos niti ogreba po povrsini muzickih zbivanja toga doba.
Koliko daleko i koliko duboko cu uci u tokove kreativne muzike tog doba, ovisi koliko ce trajati ova serija emisija.
Osobno bi zelija da to bude sta duze, da na svjetlo dana ponovo donesen zaboravljena remek djela undergrounda, avant-garde pa i samog midstreama tog doba.

Jer na kraju balade, kad se jednog dana bude sazimala povjest muzike, na povrsini ce ostati ono sta stvarno vridi, ostat ce djela koja su odolila zubu vrimena.
Moja je zelja da ta djela i prije tog povjesnog suda, donesen u ovoj seriji emisija, a onima koji ih budu slusali i znali za okruzenje u kojemu su nastala, dati oruzje sa kojim mogu sebi iskrciti put do vlastitog formiranja ukusa, te se time odupriti nametnitim vrijednostima, koje u vecini slucajeva, sa muzikom nemaju nikakve veze.




Ova emisija je tri puta specjalna.
Prvi, jer cu emisiju vodit uzivo, drugi jer imamo ispred sebe veliki band, Beck, Boger & Appice, i treci, kojeg cu otkriti na sam kraj.

Da se vratimo muzickom djelu.
Veceras predstavljam neobicnu trojku.
Vjerovatno najvecu od najvecih, kojima to nikada nije bilo priznato.
Cut cete i zasto.
Ukratko, Beck, Bogert & Appice, njihova diskografija, kratak zivot i neizbrisiv pecat u povjesti muzike
--------------------------------------------------------------------------------------------------
O ovoj super trojci bi mogli govoriti danima, a ni tada nebi niti ogrebali po povrsini njihovih zivota, stvaranja i djelovanja.
Posto cemo veceras poslusati dupli album, snimljen u zivo, tekstualnu stranu emisije cemo svest na neophodne podatke vezane uz grupu i normalno, moj komentar o njima.
O samim clanovima ovog power trija veceras isto tako necemo puno.
Jeff Becka je ionako nemoguce obuhvatiti jednim potezom i jednoznacno ga predstaviti.

U jednoj od ranijih emisija san pokusa bar predstaviti pocetke, sa njegovim prvim solo albumom.
Tim Bogerta i Carmin Appicea cemo detaljnije predstaviti u jednoj od nasih emisija kad budemo predstavljali Vanilia Fudge, Cactus ili Marcus.
Stoga, idemo sa kratkim osvrtom na postojanje ove supergrupe.

Beck, Bogert & Appice je bila hard rock supergrupa oformljena od Jeff Becka.
Ovaj cudni gitarista, gitarista kojem su se divili gitaristi, na svoj osebujan i nepredvidiv nacin, godinama prije oformljavanja, radi prve korake ka formiranju ovog banda.
Evoluirajuci iz kasne reinkarnacije banda The Jeff Beck Group, Beck, Bogert & Appice sacinjavaju jos Tim Bogert i Carmine Appice.

Za sve poznavaoce muzike tog doba, sam spomen ovog potonjeg dvojca je ulivao postovanje.
Naime, za vrime svirke u Vanili Fudgeu, Bogert i Appice sticu neoborivu reputaciju najmocnije ritam sekcije, koja je ikada izasla na pozornicu.
Za razliku od Jack Brucea i Ginger Bakera, koji su kao individue, medjusobno se nadopunjujuci, digle Cream u nebesa, zajedno sa Claptonom, naravno, Tim Bogert i Carmine Appice sviraju kao jedan.
Potpuno se podredivsi jedno drugom, Tim Bogert i Carmine Appice zvuce ka potres kojeg nema na Rihterovoj, a ni na Merkalijevoj skali.
Ako ne virujete, uzmite bilo koji album Vanila Fudgea.

Dunque, nakon ovakve reference, i pored planetarne popularnosti, postavlja se pitanje, zasto onda Beck, Bogert & Appice, nije ka u slucaju grupe Cream, obuhvatila sve segmente slusalacke populacije.
Jedan od odgovora je u biti jednostavan, i moze posluziti kao skoro zajednici nazivnik svih supergrupa tog vremena.
A to se zove, nedostatak kvalitetnih kompozicija ili bolje receno, kvalitetnog materijala za penjanje po top listama singlica, a time pristupacnosti sirokin masama.

U slucaju Beck, Bogert & Appicea se radi o jos par faktora koji su na to uticali.
Prvi je beskopromisni pristup Jeffa Becka i nepodilazenje nikom i nicemu - bog novca ovde nije stanovao. Sam je Jeff Beck u to vrime izjavio: “traze od nas da izvodimo muziku koju publika zeli slusati, ali mi jednostavno to ne mozemo, izvodimo muziku koju volimo i koju ce slusati oni koji je vole, a ovaj put, bit ce to teska verzija rocka”. U toj recenici je sazeo cilu povjest grupe, jer Jeff je osta svoj, previse puta neshvacen, pa cak i ignoriran zbog svoje tvrdoglavosti i nepodilazenja trendovima.

Nadalje, jedan od uzroka te “neprihvacenosti” mozemo naci u vokalu.
Appiceov vocal, koji iako slusljiv, cist, studiski dobro izbalansiran, nazalost, za ovako mocnu muziku, ipak je nedovljan, tanak.
Mogu samo zamislit kako bi band zvuca da je na pozornici uz njih bija Paul Rodgers ili Rod Stewart ili mozda najbolji izbor, Rodger Chapman, oliti po indijanski, Jarac Koji Piva.

Po mom osobnom misljenju, pored toga sta bi Chapman unija svoju kreativnost u grupu i vjerovatno joj dao malo drugaciji smjer, ali u tom bi slucaju definitivno mogli rec, da je ovaj band vrhunac jednog pravca koji je obiljezija epohu i nastavio ziviti evoluirajuci u iz hard rocka u heavy metal i sve njegove derivacije.
Ovako, imamo band koji je morao dati puno, u kojeg su bile uprte oci cilog svita, kako muzickog tako i onog oko njega, a u studiju dao oporu, skrtu, pa cak krtu, skoro nekomercjalnu verziju sofisticiranog hard rocka i time sebi zatvorio vrata koja su Zeppelini drzali sirom otovrena.
I nakon ovoga recenog bi islo ono – Steta!

Ali kad se malo bolje promisli, dali je to uopce bila steta?
Dali bi muzika dobila ista da smo dobili jos jednu derivaciju Led Zepelina ili Creama?
Kratkorocno i komercjalno, sigurno da, ali sa ove vremenske distance, Beck, Bogert & Appice su nan ponudili svoje vidjenje i novu verziju hard rocka, svjezu i nadasve nadahnutu, ali koju nazalost, niko nakon njih nije prihvatio i nastavio razvijati.
Bilo kako bilo, Beck, Bogert & Appice su obogatili ondasnju muzicku scenu sa novim zvukom , koji nije bas uzlazija u uho na prvo slusanje, ali koji je i te kako izdrza zub vremena.

Eto, nakon ovog uvoda, ajmo sa pricom.

Jeff Beck je dugo vrime kibicira “duo fantasikus” i jedva doceka raspad banda Vanila Fudge.
Cak su i prije toga, negdi 1967 godine, zajedno odsvirali par sessiona.
Povremena svirka se protegla sve do 1969 godine.
1969 godine, u jednom interviewu, Jeff Beck izjavljuje za novine da planira osnovati grupu sa jos dvojicom mocnih muzicara, ne dajuci imena.
Prica o osnivanju grupe se nastavlja na kraj 1969 godine kad Melody Maker prvi donosi vjest, da je Jeff Beck pridruzija Carmine Appicea i Tim Bogerta u svoj band.
Tesko je iz danasnje perspektive prikazati i svatiti koja je to vjest bila, koja joj je bila tezina.

Ali ako moze pomoci, cjelokupna svjetska muzicka javnost je bila fokusirana na Jeff Becka u ocekivanju, sta je sljedece.
Nije bilo novine na svitu koja nije imala podlistak o muzici i koja nije na svojim stranicama podgrijavala atmosferu iscekivanja.
Na Velikom Otoku su cak ozbiljne novine, koje se inace bave samo politikom i financijama, donosile iz dana u dan novosti u svezi Jeff Becka i velicanstvene trojke.

I onda je kako smo rekli, Melody Maker objavija vjest, koja se i bez interneta koji onda nije postoja, prosirila zemaljskom kuglom poput epidemije.
Sa svoje strane, sican se kad je moja malenkost cula tu vjest, a procita san je u Slobodnoj, koja u to vrime nije bila vlasnistvo neoliberlnog tajkuna.
I ceka izlazak novog broja Djuboksa ka ozeblo sunce, a koji je izlazija jednom misecno.
Ukratko, bila je to vjest dana, miseca, godine, desetljeca.
I onda je nastupilo ono slatko iscekivanje prvog albuma.

Dunque, te 1969 godine se objavilo da postoji nova supergrupa na muzickom nebu.
Samo radjanje grupe je proteklo sa problemima. Naime, dok su jos usaglasavali legalne strane saradnje, Jeff Beck dozivljava tesku automobilsku nesrecu i svrsava u bolnicu.
Tim Bogert i Carmine Appice oformljavaju Cactus i cekaju da se Jeff oporavi.
Do konacnog oporavka je doslo 1971 godine i napokon, na scenu stupa novooformljena inkarnacija Jeff Beck Group.
U prvoj postavi su imali klavijaturistu Max Middletona i vokal je bija Kim Milford.
Zapocimaju sa vjezbanjem repertoara i pripremaju se za prvu turneju po Americi.
Prvi nastup imaju u osmom misecu 1972 godine u Stanley Theater dvorani u Pittsburghu i to kao Jeff Beck Group.
Nedugo nakon toga, Milford biva zamjenjen sa Bobby Tenchom, koji sa bandom zavrsava turneju.
No, nakon turneje, Tench i Middelton napustaju band i supertrojka ostaje sama.
Vokal preuzima Carmin Appice i konacna formacija Beck, Bogert & Appice je na pozornici.

Rad na prvom albumu zapocima u dvanaesti misec 1972 godine.
Snimanje se proteze na prvi misec iduce godine.
Producent Don Nix je odradija poprilicno traljav posal.
Ionako nikome nije bilo jasno zasto su njega uzeli, osim cinjenice da se na albumu naslo par njegovih tema.

Uglavnom, produkcijski je album daleko ispod nivoa kojeg se ocekivalo od sastava ovakovog formata.
A i sam Don je izjavija da ni sam nezna zasto su ga angazirali, ali da zna samo jedno, da zeli iz ovog projekta sta prije izaci.

Dakako, prvenstveno se to odnosilo na nepredvidivost i musicavost samog bosa, Jeff Becka, koji je do iznemoglosti ponavljao pasaze, dok nebi dobija tocno onakav zvuk kakav je zamislio.
Black Cat Moan
Bilo kako bilo, prvi album, ciju smo uvodnu temu “Black Cat Moan”, upravo culi, izlazi 1973 godine u treci misec i dolazi na manje vise sve svjetske top liste.
Pored neospornog uzleta na listama, album kako smo prije rekli, boluje od tipicne boljke svih supergrupa.
No kod velikih, taj tipicni nedostatak se pretvara u prednost.
Jer album je donija obrade koja su zvucale mocno i beskopromisno. Poslusajmo obadu hita Steve Wandera, “Superstition”
Superstition
Nazalost, pored toga, apetiti gladnog auditorija nisu bili zadovoljeni.
Dogodilo se razmimoilaznje ocekivanja i dobivenoga.
Umisto novih Creamovaca, dobili smo nesto sasvin drugovacije.
Umisto teskih rifova i beskonacnih solaza, dobili smo sofisticirani teski rock u trominutnim kompozicijama, nabivenim tempom i prelazima, koji je ostao u svojim korijenima i nije izgubija nista od svoje energije.

I normalno, ne svacajuci bit ovog izdanja, prijem albuma, kako od kritike tako i od publike, je bija poprilicno mlak.
Poslusajte temu “Lady” i ocjenit sami, ko je bija u pravu?
Lady
No zato, album je snimljen u zivo, donija Beck, Bogert & Appice u punom sjaju.
“Live (in Japan)” je izdan u deseti misec 1973 godine.
Tek se na tim snimkama vidi ko su u stvari bili Beck, Bogert & Appice.

A bil isu mocna trojka koja se sa nikim i nicim nije mogla i ne moze usporediti.
Grmljavina ritam sekcije i nepredvidiva genijalnost Jeff Becka, na pozornici su stvarali osjecaj kao da se Mount Everest otkida i uz zaglusujucu buku i huk, strmopizduje u bezdan.

Veliki san fan Vanile Fudge, ali moran priznat jedno.
Cak ni oni nisu ovako zvucali u svom najboljem izdanju.

O boogie temama da ne govrimo.
Ovim ljudima boogie tece u obilnim kolicinama kroz vene.
Svaka cast Humble Pie, Status Quo, pa cak i Cactusu, ali nikada do tada, a ni poslije, boogie nije na pozornici ima takav naboj i intezitet.

E da, i da ne zaboravimo, Jeff Beck na ovim snimkama intezivno upotrebljava Heil Talkbox, pune dvije godine prije nego je Peter Frampton zapalija svit sa njime, na svom dvostrukom zivom albumu.
Toliko o jos jednom prorocanskom potezu Jeff Becka.

I samo da jedan mali podsjetnik.
Na albumu kojeg cete veceras slusati, sviraju tri covika!




Eto, bija je to cili dupli album Beck, Bogert & Appicea.
Emisiju cemo zavrsiti sa jos par notica.

Cjelokupan kratkotrajni zivot grupe obiljezavaju beskonacne turneje, di su redovno pred prepunim dvoranama, auditorij dovodili do histerije.

Pocekom 1974 godine Beck, Bogert & Appice nastupaju u Rainbow Theatru, u Londonu, a koncert se direktno prenosi diljem Amerike, kao dio projekta Rock Around the World.
Samo ta cinjenica ukazuje na ugled koji je grupa uzivala.

Nazalost, bija je zadnji nastup grupe. Iako su na tom koncertu izvodili teme sa buduceg albuma, i pored ulaska u studio nakon tog nastupa, album nikad nije do kraja snimljen i time, nikad izdan.
Umjesto njega je izasa bootleg pod nazivom “At Last Rainbow”.
I konacno, u petom misecu 1974 godine, New Musical Express donosi vjest da su se prosirila govorkanja o raspadu grupe.
Nedugo nakon toga, Tim Bogert potvrdjuje glasinu.
I tu je bija kraj.
The End !

Mislim da je do sada dovoljno receno i poslusano, te bi za sam kraj samo pocrtaoznacaj ove velike grupe i to iz danasnje perspektive.

Beck, Bogert & Appice su bili isprid svog vremena. Svirajuci tesku muziku u tro ili cetverominutnim kompozicijama, kad su scenom carevale suite i polusatne improvizacije, pokazuje da je Jeff Beck odabrao, po ko zna koji put u svojoj karijeri, put kojim se niko nije usudio koracati.
Privukavsi pri tom najmocniju ritam sekciju ikada, samo je svima oko sebe jos jednom pokazao o kome se radi.
Beck, Bogert & Appice su bili komet koji je sjajio prevelikim sjajem i prebrzo izgorio, ostavljajuci iza sebe oporuku za buducnost, koju je malo ko u ono vrime znao procitati.

Osobno san prije par miseci gleda koncert Jeff Becka u nekom malom klubu, pred mozda stotinjak sretnika.
U grupu je izmedju ostalih i pozvao wunderkinda na bas gitari, picorak od kojih sesnaestak godina koji rastura ka veliki.
To me i nije bas zacudilo, jer od Jeffa se svasta moze ocekivati, ali kad san cuja prvu temu, pa san ka kruska.
Osta san bez teksta.
Odsvirali su uvodnu temu sa albuma “Visions of Emerald Beyon”, od Mahavishnu Orhestra.
Niko se osin njega nebi to usudija, bez da bude ismijan.

Veliki ostaju veliki, ma koliko se sakrivali iza zavjesa pozornica i svakodnevne anonimnosti!
Eto

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ka sta san obeca na pocetku emisije, evo zasto je jos posebna.
Ova je emisija posvecena MTVju, koji plovi na bjeloj ladji, kod firme koja ima logo onoga misa sa klempavin usima.
I ovin puten mu zelin sritan rodjendan I jos puno takovih.
I za njega, na kraj emisije, umisto odjavne spice, jedno muzicko iznenadjenje.

Budite s nama i sljedeci utorak, kad sljedi iduca emisija vase omiljene radio serije o muzici.
Sljedi jos jedna trojka koja je krenila drugacijim smjerom od vecerasnje i za razliku od njih, pogodila u sridu.


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

Feta

- 20:00 - Komentari(2) - Isprintaj

petak, 15.06.2012.

Image and video hosting by TinyPicJ.Page,J.Beck&E.Clapton-“The Night Of The Kings" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 19 06/19:10

U utorak necemo puno baljezgat, jerbo, se ne isplate trosit rici.
O akterima isto tako necemo, jer ih je u jednu ruku, izlisno predstavljat, a u drugu, nemoguce bar priblizno predstavit u ovako ogranicenom terminu.
Da ne duljimo, predstavljamo velicanstvenu trojku, Jeff Becka, Eric Claptona i Jimi Pagea i njihov zajednicki koncert zabiljezen na albumu “The Night Of The Kings”.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Bila je to vecer kad je duh Yardbirdsa kruzio dvoranom, a postava snova, se kao feniks uzdigla iz pepela sezdesetih.
Povod koncerta je bija humanitaran, ali to za nas ovde nije toliko bitno.
Bitno je to da se te veceri dogodila MUZIKA!

Budite s nama u utorak, 19. 06 u 19:10 uri, na valovima Gradskog Radija Trogir i poslusajte emisiju "Music LP-Underground" u kojoj predstavljamo zajednicki koncert Jimi Pagea, Erica Claptona i Jeff Becka.
Uz veliku trojku, te veceri je na pozornici bilo jos velikih imena.
Moramo nabrojiti bar one najpoznatije, jer nebi bilo fer ne spomenit ih.
Dakle, bili su tu jos, Paul Rodgers, Ronny Lane, Steve Winwood, Chris Stainton, Charlie Watts, Kenny Jones, Bil Wayman i Ray Cooper.

Onome kome ova imena ne znace nista, neka bude zamoljen da makne lancu od radija na susjednu stanicu, di ce vjerovatno cuti neku Cecu ili neku drugu turbo whatever zvjezdu.

Onima koja ova imena znace, neka ostanu di jesu, udobno se zavale u naslonjac, natoce si casu vina ili ako imaju leda, neka sa njime olade viski, jer odma ide dupli album, “The Night Of The Kings”.


Nakon odlsusanog albuma, krecemo malo drugovacije.
Ovaj put cu sebi dopustit malo vise slobode nego obicno, jer osobno mislin, da triba rec ono sta bi svi koje ovo interesira tribali znat.
Dakako, stav je cisto osobni, te ni po koju cjenu ne zelin nametati nikakva misljenja, a pogotovo ne nametati svoje, kao neko definitivno.
Svako neka ima svoje misljenje i triba ga imat !

Dunque, sam naziv albuma kaze “The Night of Kings”.
Naslov i nije bas daleko od istine, ali mene, kao i miljune drugih tokom godina, je kopalo, ko je u stvari kralj kraljeva, ako se ikoga uopce moze okruniti tom titulom.



Ajmo vidit o cemu se zapravo radi.

Jimi Page

Jimi je sa Led Zeppelinima pokoria cilu zemaljsku balotu, odredija pravac kojim ce muzika koracati jos dugo godina, evoluirao blues rock u hard rock, hard rock u heavy rock, heavy rock u heavy metal (ala Zeppelini!).
Zapocevsi kao studiski muzicar, pokupija je ogroman broj uticaja koje je kasnije pretocija u vlastiti orginalni izricaj.
Dakako, uz pomoc ostatka banda.
Niko mu ne spori vodstvo, ali bez Planta, Paul Jonesa i Bohama “Bonza”, ni Page nebi bija ono sta je. Nakon raspada Zeppelina, Jimi nakratko briljira sa supergrupom “The Firm”, da bi se nakon toga posvetija projektima, koji su bili vise za njegovu dusu, nego neki osmisljeni projekti koji ce pokrenuti njegovu karijeru.

Eric Clapton

Svojevremeno, po osnivanju grupe Cream, London je osvanija jedno jutro pod grafitima “Clapton je bog!”
Glupo je lamentirati sa danasnje distance o tim grafitima, jer se do kostiju promjenija sustav vrijednsoti u muzici.
Ali, na kraju balade, ti graffiti su rekli ono sta su svi znali i sta su svi mislili, ukljucujuci i mene osobno.
Posjedujen mozda desetak sati ciste zive svirke Creamovaca i jedino sta mogu reci – graffiti su odrazavali cinjenicno stanje.

Ono sta je Clapton dao u to vrime prkosi zemaljskim zakonima, prkosi svim pravilima u muzici, razbija sve predrasude vezane za gitaru i stavise, ono sta je Clapton dao u to vrime, granici sa bozanskim.
Izuzevsi Duane Allmana, ne postoji u muzici niko ko mu je dosa blizu.
Nije ni cudo, da je Clapton kolaborirao, i fizicki i psihicki nakon raspada Creama.
Dao je iz sebe sve sta je moga, svaki atom svoje energije je pretocija u trzaj zice.

Obicno se oci zatvore kad se uziva u muzici, kad se slusalac prepusta zvuku koji budi mastu i nosi ga u nove, nepoznate svjetove.
Ali Clapton se slusa otvorenih ociju.
Jer nikome nije bilo jasno odakle to sve skupa dolazi.

Odakle dolazi to bogastvo nota, ta energija koja se slapovima slivala niz pozornicu, ta inspiracija koja je ka bicem gonila instrument, komad sperploce sa par natregnith zica, da isporuci ono sta smo slusali.
Nije stvarno bilo cudno sta je zavrsija onako kako je zavrsija nakon raspada Creama.

Nastavak karijere je bija daleko manje dramatican, protkan povremenim hitovima, redovnim izdavanjem albuma, temeljenim na bluesu.
Nista lose u tome, ali od prvog do zadnjeg albuma nove karijere, sve su to samo, dobri albumi.

Jeff Beck

Ka i prethodna dvojica, ponika u Yardbirdsima, te nakon raspada krenija sam.
Prvi solo album “Truth” je izasa otprilike kad i prvi album Led Zeppelina.
Neminovne usporedbe su bile na strani Led Zeppelina.
Na oba albuma se nasla obrada teme “You Shook me”, te je i ona pridonjela prevagi, zbog direktne poredbe.

Led Zeppelin su u startu ponudili zestok, pjevni, teski rock sa temeljima u bluesu.
Jeff je sa svoje strane, taj isti blues tretira na svoj nacin, dajuci mi zestok, ali opor okus, koji nije bas legao u usi na prvo slusanje.
Cak i prisustvo Rod Stewarta kao vokala i partnera u kompozitorskom tandemu, te Ron Wooda na bas gitari, nije donilo neophodne poene Jeffu.

Beskopromisan, neukrotiv i nadasve svoj, Jeff Beck je nastavija karijeru solo glazbenika, ne obaziruci se na trendove ni na zahtjeve trzista.
Cak su njegovi koncerti bili van struje i zakona koja su nametala trzista.
Poznato je njegovo prekidanje koncerta, kad bi u publici ugleda neki zgodni picorak.
Na to bi se smrza i prekinja koncert, dovuka je na binu, i tek se onda nastavlja concert.

Ili jos jedna situacija, koja na komicni nacin pokazuje Jeffa u pravom svjetlu.

Nakon snimanja alubuma “Wired”, Jeff je misecima u sebi sakupljao nezadovljstvo sa nekim solo dionicama.
I pored manijakalnog ponavljanja u studiju, ipak nije iz njega izasao potpuno zadovoljan.

I u neko doba noci, grabi telefon, zove producenta, George Martina, i kaze mu da zeli ponovo snimiti neke dionice.
Ovaj je osta ka infetan, nakon sta se oporavija od tupila od nekuzenja, i samo mu odgovorija: “Zao mi je Jeff, ali album je vec u prodavaonicama.”

Ovo spominjen ka kuriozitet koji pokazuje Jeffovu narav i neovisnost o establismentu, te odbijanje robovanju bilo kakvim postulatima, pa maker bili i oni koji se klanjaju bogu novca.

Dok je Jimi Page pazljivo gradija karijeru Led Zeppelina, a Eric Clapton harao pozornicama polusatnim, nevidjenim improvizacijama, Jeff Beck je krenija u fuziju, sam i bez ikog iza sebe.
Ne mareci bas puno oce li time izgubiti svoju bazu u publici, Jeff Beck izdaje niz briljantnih albuma, sa vecinom, kratkim instrumentalima, u najboljoj maniri fuzije.
Koketirajuci sa funkom, blendirajuci rock, blues i jazz, Jeff Beck stvara novu slusalacku bazu, koja ne pociva na snazi reklame vec na snazi muzike.
Kad su se oci publike pocele okretati prema fuziji, Jeff Beck se okrece i minja tok svoje karijere i ponovo krece ispocetka, po ko zna koji put…..

Nikada ne prestajuci istrazivati i stvarati novo, Jeff Beck u svojim sezdesetin godinama, stvara kao da mu je dvadeset.
To i nebi bilo toliko znacajno, da pri tom ne utire put mnogima koji ce doci iza njega i koracati stazama koje je on utaba.
I tako od kraja sezdesetih do danas

E sad, na kraju krajeva, visi pitanje, ko je kralj kraljeva?
Jimi Page koji se diga u nebeske visine sa Zeppelinima i tu negdi zakocija.

Ili je to Eric Clapton, za kojeg moramo priznati, uzimajuci u obzir vrime i status u drustvu kojeg je muzika uzivala, da je sadrzaj grafita “Clapton je bog!”, samo potvrdilo cinjenicno stanje tog doba.
No, isto tako, Clapton se spustija na zemlju, ozenija se i posta covik od krvi i mesa.

Ili je to Jeff Beck, koji se jos sezdesetih vinija u nebeske visine, uvatija muzu za guzu i ne pusta je do danasnjih dana.

Sta se mene tice, nedoumica oko odgovora na gornje pitanje ne postoji, ja san svoga kralja okrunija.

Na vama je da nadjete i okrunite svoga!

Eto!
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

feta


- 12:00 - Komentari(0) - Isprintaj

četvrtak, 14.06.2012.

Ispovjest jednog sugradjanina oliti zahvalnica nasin dobrociniteljima

Obicno ne prenosim tekstove drugih, ali ovaj put, drugi put od otvaranja ovog bloga, cu napravit iznimku.

Tekst je prenesen doslovno, bez ikakvih preinaka, a vjerujen, odrazava misljenje vecine.
Ukoliko se neko nadje uvrijedjen ovim tekstom, neka se zamisli nad svojom buducnoscu, jer bi je mogao gledati kroz resetke, dakako, pod uvjetom, da postoji pravda!

Eto!
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

“Uz životni standard kakav konzumiram, a vi mi ga pripremište, ja stvarno ne znam koliko ću dugo živjeti pa evo odlučih da vam napišem pismo zahvale, kako ne bi bilo da vam nikad ništa konkretno ne napisah i ne rekoh.
Bez obzira kojoj političkoj stranci pripadate, oporbi ili vladajućim, želim vam se zahvaliti što ste od jedne jake, industrijske, poljeprivredne, turističke zemlje...moje domovine Hrvatske...u samo 20 i kusur godina uspjeli napraviti, što bi narod reko - "Go kurac".
Od žitne Slavonije ste uspjeli napraviti ledinu..."nogometno igralište"... na kom "utakmica" nije odigrana već 20 godina pa je korov preuzeo i naš i protivnički šesnajsterac zajedno sa centrom. Mora da ste ponosni na to? - čestitam vam!
Čestitam vam i na tom što ste uspjeli sjebat drvnu industriju kraj živih šuma Gorskog Kotara i Like pa sad drvene stolice koje su napravljene od našeg drva kupujemo od Talijana...jer eto...oni to mogu a mi ne.
Čestitam vam i na tom što ste od svjetski poznate hrvatske brodogradnje napravili to da nas čisto veseli kad brodogradilište "3. Maj" sklopi ugovor u vrijednosti 800 dolara pa radimo kanue za somalijske naručitelje. Ponosim se s vama. Čestitam, uspjeli ste!
Uspjeli ste i u tome da 90tih isisate sve novce iz naših domaćih banaka koje ste kasnije sanirali sa našim novcem a onda ih prodali strancima uz ogromne provizije za vas i vaše obitelji pa vam sada sinčići i kćerkice uživaju dok mi jedemo govna koja ste vi izasrali. Ponosim se sa vama...čestitam vam od srca.
Uspjeli ste sjebat i poznate građevinske firme koje su radile po čitavom svijetu i zapošljavale po 15tak tisuća radnika. Naši građevinari su prije bili cijenjeni u cijelom svijetu...a danas?...danas ste od njih oformili građevinsko mafijaške organizacije koja jedna drugu koči i međusobno se kolju poput vukova nad pljenom, i to direktno za vašu korist...za vašu i vaših sinčića i kćeri. Ponosim se sa vama. Čestitam.
Čestitam vam i na tome, što ste u ono malo državnih firmi što je ostalo, uspjeli ugurati svoje rođake pa sad nama običnim "malim" ljudima javljanje na javne natječaje u vezi dobivanja posla izgledaju kao sajens jebeni fikšn. Bravo. Čestitam. Ponosim se sa vama.
Uspjeli ste sjebat kompletnu industriju...ne jednu...ne dvije tvornice...vi ste uspjeli sjebat do temelja kompletnu industriju...sve sve sve...i više od SVE. Zadnjeg kojeg sjebavate je kamenolom koji se bavi eksploatacijom bračkog kamena...kamena za kojim ludi cijeli svijet, baš vi ste uspjeli sjebat. Da ono što cijelom svijetu treba, nama ne treba - za to ste se pobrinuli vi. Čestitam. Ponosim se sa vama al baš ono, što bi reko Edo Majka - pravo pravo!
Kako ste sjebali industriju, tako ste sjebali i radnička odmarališta na moru. Ista ona u koje bi svake godine radnici sa svojim obiteljima za jeftine pare otišli na ta 2 jebena tjedna...2 tjedna mora...2 tjedna u kojima su padali romantični poljubci sa prvim ljubavima, negdje na Jadranskom moru. Danas si malo tko može priuštiti 2 tjedna mora...a da nema romantičnih poljubaca na Jadranu, za to ste se pobrinuli vi. Čestitam vam. Ponosim se sa vama.
Ponosim se sa vama, kada mi prijatelj...visoko obrazovan i stručnjak u svom poslu govori:
- Stari, možda sam si uspio riješiti Kanadu!
Mogu samo reći da ukoliko moj prijatelj i ode, Kanada će biti jedna sretnija zemlja. A vi? Ne brinite se, tu sam ja da se ponosim vama.
Ponosim se sa vama, kada me moj prijatelj Mrki...inače zidar...nazove pa kaže:
- Krule prijatelju...kud sve ovo ide u pičku materinu...suze mi na oči od muke idu!
Mogu samo reći da je Kanada tužna što nema mog Mrkog. A vi? Ne brinite se...tu sam ja da se ponosim vama.
Čestitam vam i na tome što ste nakon rata uspjeli isprintati papir sa 500 000 branitelja kao da smo ratovali protiv Kine i Indije zajedno, te u tu brojku ugurati sebe...svoje rođake...rođakeve rođake...i od rođakovih rođaka rođake. Znam da je to za vas bilo jebeno, vrlo jebeno...mislim...ne rat...nego to sve papirnato sprovesti i napraviti...ne morate mi objašnjavati, pobogu, pa bar vam ja vjerujem. Znam da vam je bilo jebeno srediti si papire za vojne mirovine i činove...oh...pobogu...pa kao da je bilo lako tamo negdje 1991...1992...sa BMW-om sletiti u jarak sa činom brigadira...pukovnika... jedno 80 km od prve linije. Mislim da sam ja jedini koji vas razumije i stoga se ponosim sa vama.
Ponosim se ja sa vama i kad je u pitanju mladi hrvatski čovjek koji je tek izašao iz srednje škole jer osim što ništa ne zna raditi nigdje nema priliku i naučiti. To ste mu sredili vi. Bože kako vas volim i ponosim se sa vama.
Najmanje 100 afera ste proizveli čija se materijalna šteta mjeri u MILIJARDAMA EURA koje ste sebi slili na razno razne bankovne račune Kajmanskog otočja i Ekvatorijalne jebene Gvineje čiji direktor banke ni ne zna da postoji Hrvatska, ali zna da postojite vi. Čestitam...i naravno...ponosim se vama.
Ne mogu vam opisati koliko sam sretan što ste svojevremeno uzimali radnicima 2 i 4% od plaća i tako godinu i nešto...a sad ste digli i PDV na 25%. Nakon 20 godina sustavne pljačke i uništavačine uspjeli ste sjebat sve što hoda...puzi...gmiže...a rupe u državnoj kasi da čepimo mi? Opisati vam ne mogu koliko se ponosim vama.
Čestitam vam i na ulasku u Europsku Uniju čije sam i sam standarde prigrlio odmah, pa sad dok cijela Europa spava, ja u 10 navečer palim veš mašinu kako bi oprao veš po jeftinijoj tarifi struje čiju ste cijenu formirali ka da je ista 3 puta opasala Zemlju pa tek onda došla u moju veš mašinu. U ponoć kad Europljani sanjaju, ja se jebem sa centrifugom od veš mašine zajahavši istu kako mi nebi otišla u hodnik. Ponosim se sa vama...kako ja tako i moja veš mašina.
U samo 20 godina sjebali ste sve. Sve što se na hrvatskom jeziku izreći iz usta dade, vi ste sjebali. Niste vi uništili, vi ste SJEBALI. Kužite? SJE - BA - LI. Tim sjebanlukom, sjebali ste i malog poštenog čovjeka, koji sam sebi nameće da je nesposoban, a zapravo...PREŽIVJETI u ovoj hrpi govana koju ste vi izasrali, može samo nadčovjek...superčovjek...jebeni SUPERMAN.
Moj Mrki je jednom na baušteli rekao:
- Ništa im sveto nije, majku li im jebem lopovsku! - te nastavio raditi svoj 250satni radni mjesec
Oprostite mom Mrkom na psovanju...a i sam nisam siguran na koga je mislio. Nije na vas...jer vi ste iskreni i pošteni....zato se ja i ponosim vama.
Čestitam vam!
Vaš Krule"

- 09:49 - Komentari(4) - Isprintaj

utorak, 05.06.2012.

Image and video hosting by TinyPicSteve Hillage - “L" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 12 06 u 19:10 uri

Vracamo se u underground nakon kratog izleta sa Harrisonom i prijateljima.

Donosimo jednog od najvecih gitarista Canterbury scene, space orjentiranog, Steve Hillagea.

U emisji cemo predstaviti njegov drugi solo album “L”

Budite na valovima Gradskog Radija Trogir u utorak, 12. 06 u 19:10 uri navecer i poslusajte muziku koju nigdi necete cuti, osin u emisji, Music LP-Underground
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Odmah na pocetku ovog uvoda, da malo pojasnimo sinonim, Canterbury scena.
Sticajem okolnosti, Canterbury je postao rasadnik najvecih talenata progresivne scene uopce, a posebno sedamdesetih godina.
Broj sastava i umjetnika, koji su se vinili nebu pod oblake i uspili uvatit muzu za guzu, je ogroman.
Necemo ih spominjati, jer bi nas to odvelo previse daleko, a isto tako i njihova najvaznija djela, jer je i taj spisak skoro pa, beskonacan.

I stoga, kad spomenemo, Canterbury scenu, automatski se namece asocijacija na sve sta je bilo progresivno sedamdesetih.

Sama scena se skoro poistovjetila sa pojmovima, fuzija, eksperimentalno, underground, progresivno, te time zauzela, ne samo posebno misto u povjesti muzike, nego svojim postojanjem oznacila vjerovatno naplodonosniji period u muzickom segment ljudskog stvaralastva.

Na Canterbury scenu i njene najpoznatije predstavnike cemo se vracati tokom sljedecih stotinjak emisija.

Samo mala napomena, u jednom od prijasnjih emisija smo obradili grupu Colloseum.
Grupa po lokaciji nije pripadala Canterbury sceni, ali se uklopila u nju svojim konceptom fuzije engleske verzije jazza i sirovog rocka.

Za razliku od Colloseuma, nas vecerasnji junak je dio space rock scene, koje predvode Gong, Egg, Khan, Caravan i Hawkind.
Vjerovatno je nepotrebno u ovom kontekstu reci, da je Steve Hillage bija ili pridruzeni ili stalni clan manje vise svih nabrojenih grupa.



Steve Hillage, pravin imenon Stephen Simpson Hillage, rodija se u osmi misec 1951 godine, u predgradju Londona.
Dok je bija u skoli pridruzija se bandu Uriel, zajedno sa Dave Stewartom, koji je svira klavijature.
Dave ce biti njegov pajdas tokom cile karijere.
Grupa se ubrzo raspada. Steve i Dave krecu zajedno, a ostatak grupe odlazi i oformljava grupu Egg. Godinu nakon toga se nakratko ponovo udruzuju, jer in se ukazala prilika za snimanje albuma.
Kao plod tog ponovnog ujedinjenja izlazi album “Arzachel”.

Po izlasku albuma, Steve Hillage and Dave Stewart nastavljaju svoj put na jednoj strani, a ostatak ponovo pokrece grupu Egg.
Intereantno da je je Steve gostovao sa njima na pozornici, pa cak i na snimanju njihovog studiskog albuma “The Civil Surface”, koji je izasa 1974 godine.

No da se vratimo toku nase price.
1969 godine Hillage studira na University of Kent u Canterburyu, povremeno suradjujuci sa tada lokalnim sastavima, Caravan i Spirogyra.
Dakako, oba ce sastava uskoro izaci iz lokalnih okvira i zavladati svjetskom scenom, svako na svojoj livadi punoj socne avangardno / progresivne / fuziske trave.

Cilo to vrime Hillage komponira i pise pisme.
Krajen 1970 godine ima toliko materijala da moze napuniti cili album.
Ekipa iz Caravana mu omogucava susret sa managerom Terry Kingom, koji pak uspjeva Steveu osigurati ugovor za snimanje sa kucom Deram.

Dakako, ovom je kumovao Dave Stewart, koji je, by the way, u to vrime bija aktivan u grupi Egg.
Pocekom 1971 godine, Hillage oformljava grupu Khan, zajedno sa basistom Nick Greenwoodom, bivsim clanom pionira performancea, Crazy World Of Arthur Brown.

Pridruzivsi sebi jos Pip Pylea na bubnjevima i klavijaturistu Dick Heninghema, grupa poprima osnovne obrise.
Nedugo nakon toga, u grupu dolazi bubnjar Eric Peachey, te Khan dobiva svoj konacni sastav.
Nastupaju uglavnom kao predgrupa Caravanu, zapocimaju snimanje prvog albuma.
U sred snimanja Heninghem odlazi, te se bandu pridruzuje, ko drugi nego, Dave Stewart.

I kao puno puta do tada, dolazi do razmimoilazenja po pitanju kretanja same muzike, te 1972 godine Hillage raspusta band.
Interesantno je za napomenuti, da u tom razdoblju nastaje tema "I Love Its Holy Mystery", koja ce tokom vremena evoluirati u “Solar Musick Suite”.

Nakon kratkotrajnog zadrzavanja u grupi Decadence sa Kevinom Ayerom, Steve se inficira zvukom Gonga, za vrime turneje po Francuskoj, te po njenom zavrsetku, ostaje u njoj i ceka najavljenu turneju Gonga.
Ispocetka in se pridruzuje kao session muzicar, na seansi koja je u stvari bila uvod u “Flying Teapot”, prvi dio trilogije "Radio Gnome".

Po zavrsetku seanse, Steve postaje punopravni clan Gonga te sa njima snima jos “Angels Egg” i “You”. Gong se raspada 1975 godine, ostavivsi iza sebe jednu od najupecatljivijih trilogija u modernoj umjetnosti.
Da bi prikazali koliki je uticaj na underground scenu ima Steve Hillage u to vrime, evo samo jedan mali podatak, pa cemo nastavit dalje o njemu.
Naime, kad je Mike Olfield bira ekipu za praizvedbu njegovog remek djela “Tubular Bells”, ocito je da se nije puno mislija o izboru gitariste. Pored Mick Taylora, koji je upravo napustio Rolling Stonese, na BBC-ovoj snimci domira Steve Hillage.
Sama cinjenica da je Mike Olfield prepustija Steveu svoje gitarske dionice, dovoljno govori i naglasava ugled kojeg je Steve Hillage vec tada uziva. .

Idemo dalje.
Kako smo rekli, 1975 godine Gong krece prema putu koji vodi u raspad. Steve preuzima vodstvo nad grupom, ali ka svakom samozatajnom umjetniku, jednostavno mu je smetalo bavljanje sa poslovin stvarima na ustrb kreativnsoti.
Ne mogavsi se prilagoditi poslovnoj stani liderstva, Steve raspusta band i posvecuje se solo karijeri.
Sta se mene tice, steta, jer Gong je imao jos puno toga reci.

Njegov potez je u stvari proizasao i relativnog uspjeha prvog solo albuma “Fish Rising”, kojeg je izda dok je Gong jos funkcionirao.
I da se malo maknemo od govorancije, poslusat cemo temu “The Salmon Song” sa prvog albuma “Fish Rising”.
Tema se sastoji od cetiri stavka, ali sve zajedno djeluje kao kompaktna cjelina, te je kao takvu i donosimo.



Postigavsi uspjeh svojim prvjencem i raspustajuci Gong, Steve Hillage se okrece prema Americi, tocnije receno, kontaktira Todd Rundgrena radi saradnje.
Todd mu je upa u oko jos otprije, svojim neortodoksnim pristupom avangardnom rocku, koji je sa svojim bandom Utopija, u Americi imao kultni status.

Bilo je ocito da se Steve zeli maknuti od uticaja Gonga, pa cak i od Canterbury scene, sa kojom su ga poceli potpuno poistovjecivati.
Istovremenno, nastojao je bez ikakvog kompromisa, prodrijeti do djela auditorija koji za tu scenu nije cuja.

Produkt saradnje, Todda Rundgrena kao producenta, ostatka Utopije kao prateceg banda i samog Stevea, je album “L”, kojeg cemo veceras u cjelosti poslusati.
Dakako, ova postava odlazi na svjetsku turneju koja etablira Steve Hillagea kao prog-rock/fusion kompozitora i gitaristu.

Kad govorimo o samom albumu, moramo naglasiti jednu neobicnost.
Naime, po prvi puta Steve Hillage uzima tudje teme i obradjuje ih.
Sam izbor je isto tako cudan, jer Donovan je veoma udaljen od stvaralastva Stevea, pa ipak, obrada njegove teme "Hurdy Gurdy Man", otvara album.
Na albumu se jos nalazi zarazna obrada "Om Nama Shivaya", kompozitorskog tandema Kesar Singh Nariula i Uma Nanda, te naposljetku, "It's All Too Much", obrada teme George Harrisona, koja se u orginalu nasla na Beatles albumu “Yellow Submarine”.
Sam odabir tema ne nagovjestuje sam album, buduci da njihova raznolikost i vrsta bas i ne spadaju u opus i nasljedje Canterbury scene.
No, zato veliki i jesu veliki.

Sve su teme obradjene u space maniri, svojstvenoj Steve Hillageu, te na albumu lipo sjedaju uz orginalne, Steveove teme.
Sam album mozda i ne djeli kompleksnost prvjenca, ali zato je daleko pristupacniji, protkan zaraznim melodijama.
Ali da nas ne zavarava ta ljepljivost melodija, jer album obiluje preljepim muzickim pasazima.
Steveova gitara na albumu se moze komodno usporediti sa njegovim do tada najboljim radovima, potovo za vrime sviranja u grupi Khan i Gong.

Kad govorimo o produkciji, ne mozemo se ponovo ne vratiti na Todda Rundgrena.
Ocito dobro upoznat sa opusom Gonga i dotadasnjim radom Stevea, Todd je stvorija blend Utopije i Gonga, virujen, bas onako kako je Steve tija.
Podsjecajuci na moment na oba sastava, a istovremeno daleko od njih, Todd ide cak korak dalje u produkciji.
A taj korak su mnogi u to vrime opisali kao uvod u mozda najbolji album Utopije, album “Ra”.
Uglavnom, Todd je odradija veoma dobar posao, bojeci album space bojama i ne dopustajuci da album zvuci ka replika icega sta je do tada Steve Hillage napravija.

I za kraj ovog uvoda, mozda je najbolje citirati kriticara Melody Makera, koji je u to vrime napisa: “Steve mozda i nije najboji gitarista na sceni, ali njegovo sviranje je esenca space rocka. Skuzaj Gilmore, ali ovaj momak ima smisla za humor!”
Lipo receno!

Bilo kako bilo, album ulazi na UK Top Listu u deseti misec 1976 godine i ostaje na njoj 12 sedmica, dosegavsi deseto misto.
Izuzetan uspjeh za progresivni album space/fuziske orijentacije.
Da nebi ispalo da samo brbljamo, poslusat cemo album.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Emisiju cemo nastaviti prikazom daljnje karijere ovog karizmaticnog kompozitora i gitariste.
1977 godine Steve Hillage izdaje “Motivation Radio”, sa kracim temama, oznacivsi svoj odmak od dugih instrumentala.

Na album use nasla i tema “Light in the Sky”, koja je digla Stevea na nivo internacionalne zvjezde.
Isto tako, tema se nasla u emisiji “The Sunday Night Project”, na Engleskoj nacjonalnoj televiziji.

Ali krv nije voda i to se jos jednom dokazalo.
U stvari ispalo je da je “Motivation Radio” bija kratki izlet u kompaktne i kratke kompozicije.
Vec na sljedecem albumu “Green”, Steve se vraca svojim korijenima i dugim instrumentalima.
Na ovom albumu je mozda ne bas vidljivo, ali znacajno radi samog zaokreta, da je ko-producent bija Nick Manson, bubnjar Pink Floyda.

Osamdesetih Hillage radi sa nebrojenim muzicarima.
Saradnja je bila na razlicitim nivoima.
Kadikad aktivno svirajuci, kadikad boraveci iza producentskog pulta.

Da nabrojimo samo neke od poznatijih: It Bites, Simple Minds, Murray Head, Nash The Slash, Real Life, Cock Robin i Robyn Hitchcock.
Producentski rad se proteze i na devedesete, kad producira band The Charlatans, na njihovom albumu “Up to Our Hips”.

Postoji jos jedan segment stvaralastva Steve Hillagea, manje poznat ali ne i manje bitan.
Naime, jos kasnih sedamdesetih Steve se zainteresira za band The Orb, i njihov ambijentalni album “Rainbow Dome Musick”.
Saradnja sa Giraudyem, vodjom banda, zapocima tek pocetkom devedesetih, kad sa njime oformljava ambijentalni dance band, System 7.
Na opce iznenadjenje, veoma brzo postaju vazan dio underground scene u Londonu, te bivaju pozvani na Glastonbury Festival da uvedu dance scenu na taj rock spektakl.
Pomalo cudno od jednog avangrdnog, space / prog / fuzijski orjentiranog umjetnika, ali i to je zivot.

O interesima je tesko govoriti isto ka i o ukusima.

2006 godine dolazi do iznenadnog ponovnog okupljanja orginalnich clanova Gonga.
Neznan koji je bija povod okupljanja, ali na zadovoljstvo svih koji vole njihovu muziku, fokusirali su se na izvodjenje trilogije “Radio Gnome”.

Jedna neobicna cinjenica vezana za album “L”.
Niko do danasnjih dana nezna zasto taj naziv i otkuda.
Steve nikad nije dao nikakav povod da se o nazivu albuma raspravlja, a niti je dao ikakvu naznaku odakle potice.
Stoga, neka to ostane njegova tajna, i nadajmo se da ce tih tajni biti u buducnosti.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

I za sam kraj, da jos jednim potezom podcrtamo zasto je Steve Hillage vazna figura u muzici pa i u umjetnosti uopce.

Steve Hillage je dio scene koja se ne hrani senzacijama ni zutilom.
Bit stvaralastva se ne nalazi u gramizljivom sakupljanju skuda i podilazenju masama, kako bi ih se sta vise nagomilalo.
Ono se nalazi u interesima i inspiraciji, koja u svojim najkreativnim trenucima daje peakove muzicke umjetnosti i pomice granice izricaja.

Bez toga i bez umjetnika, ka sta je Steve Hillage, svi skupa bi bili osudjeni na diktate multinacjonalnih kompanija, koje namecu svoje, uniformirane, ili bolje receno, retardirane modele zabave.

Stoga, neznan koliko Steve Hillage i njemu slicni uspjevaju doprijeti do sirih masa slusalaca, ali uvjek ostaje ona nada, da ce ovakve oaze duha jednog dana prekriti pustinje retardiranosti, koje se neumoljivo sire danasnjim medijskim prostorom i poput smrdljivog deponija, zagadjuju zrak koji svakodnevno disemo.

Eto!

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

feta

- 20:00 - Komentari(5) - Isprintaj

petak, 01.06.2012.

Image and video hosting by TinyPic“The Concert for Bangladesh” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 05 06 u 19:10 uri

U sljedeci utorak cemo se odlipit od undergrounda i viniti u mainstream vode, ali sa jednom humanom nakanom.

Naime, donosin prvi ikada, rock concert, kojem je prvenstvena zadaca bila humanitarna pomoc onima kojima je tribala, a da su pri tom svi sudionici, pa i oni najveci, besplatno nastupali i odrekli se svih tantijema u buducnosti na racun zaklade koja je stvorena tim koncertom.

Sa druge strane, ovaj koncert je utoliko znacajniji, jer je donio legende pod svjetla reflektora, neke nakon tri pa i cetiri godine izbivanja sa pozornice, a u slucaju Erica Cleptona, ovaj koncert je veliki come back, i kako je kasnije proizaslo, predstavljao je novi pocetak jedne velike karijere.

Dunque, ako do sada nije bilo jasno o cemu se radi, onda da najavin: “The Concert for Bangladesh”



I odmah na pocetku da recemo, “The Concert for Bangladesh” je ideja, realizacija i predstava jednog covjeka, George Harrisona, te se mirne duse moze navati Gerge Harrison i prijatelji.
Taj je naziv koncert kasnije i dobio, kao pod-ime.

O Gergeu Harrisonu nebi puno, jer o njemu se manje vise sve zna, a i u jednoj od sljedecih emisija cemo ga predstaviti sa njegovim najboljim solo albumom, “All Thinks Must Pass”.
No, samo cemo napomenit onu humanu stranu, jer ona je i okosnica cilog ovog projekta.
Naime, ziveci u skladu sa svojim vjerovanjima, George Harrison je nesebicno, ciloga zivota radio na humanitarnim akcijama, samozatajno skrivajuci svoje prisustvo od svjetla reflektora i ociju javnosti.
Tako da je za poznavaoce njegovog zivota, ovaj koncert i njegova svrha, bija logicni potez u nizu slicnih akcija, koji su se odvijli bez velike pompe i van pozornosti medija.

No ajmo ispocetka, jer prica o ovom koncertu ima nekoliko slojeva kroz koje ga se moze promatrati.
Iz druzenja sa Ravi Shankarom, Geoge Harrison postaje svjestan sve velicine tragedije koja se odvijala na podrucju tadasnjeg Istocnog Pakistana, u novonastaloj drzavi Bangladesh.

Naime, tu drzavicu je pored neopisivog siromastva, pogodio najjaci ciklon u zadnjih 50 godina.
Pored ogromnih ljudskih zrtava, a baratalo se brojkom od 500 000 poginulih, uragan je unistija sve usjeve i skadista hrane, te je zemljom zavladala glad.
Po obicaju, bogate zemlje su jednostavno okrenile glavu na drugu stranu i ostavile humanitarne organizacije da se same bore sa problemom.
A ove su pocele vapit za pomoc, jer su ionako ogranicena sredstva, brzo bila potrosena.

To je bija kontekst u kojem je Ravi Shankar pokusa organizirati humanitarni concert i prikupiti 20 000 do 30 000 dolara za pomoc.

Producirajuci u Americi soundtrack za film “Raga”, Harrison se upoznaje sa idejom, te se pridruzuje Shankaru u organiziaciji koncerta.
Kako je Harrison imao obaveze u Engleskoj, odlazi priko bare.
Naime, obaveza se sastojala u tome da producira album Badfingera, miljenika diskografske kuce Apple. Tu se susrece sa pajdasen Claptonom, te u razgovoru sa njime, organizacija koncerta poprima drugacije vizure.
Harrison se toliko zagrijava za ideju, da napusta studio i produkciju albuma za Badfinger i posvecuje se organizaciji koncerta, vrbujuci svoje stare pajdase i poznanike za izlazak na scenu, bez penija nadoknade.
Cudna je bila epizoda sa Bob Dylanom, koji na sceni nije bija vise od cetiri godine.
Nepristupacan, prgav, otresit i nadasve nadmocno elokventan, Dylan je odbijao sve pozive za koncerte i posvetio se osobnom zivotu.
Harrison ga jedva dobiva na telefon, jer se na njega nije nikad ni javlja.
Vjerovatno iz znatizelje, zbog cega ga zove jedan od Beatlesa, Dylan odgovara na poziv i kad mu je ovaj objasnija o cemu se radi, jednostavno odgovorija, OK, i spustija slusalicu, i u zakazanom terminu se pojavija na probama.
Tesko je reci da je ikome bilo ista jasno kad su ga vidili.
Leon Russel je kasnije izjavija da mu se ucinilo da je vidija duh Bob Dylana, kad je ovaj useta na pozornicu, ali da nije bas siguran u to.

Ovaj susret izmedju Dylana i Harrisona, ce se pretvoriti u dogogodisnje prijateljstvo, koje ce se okruniti osnutkom supergrupe Travelling Wilburys.
O tom projektu u jednoj od nasih sljedecih emisija.

Dunque, ta epizoda sa Dylanom nije jedina koja je isplivala u samoj organizaciji koncerta.

Druga je vezana za Eric Claptona.
Naime, bile su to godine neposredno nakon raspada Creama i Blind Faith, kad je Clapton tonija na samo dno ovisnosti o heroinu i alkoholu.
Cak stavise, sluzbeni muzicki establishment ga je vec bija otpisa, proglasavajuci da zivim mrtvacem, koji je vec kupija kartu u jednom smjeru, da bi se pridruzija Morrisonu i Hendrixu.

Na prvu vjest da ce Harrison pozvati Claptona na koncert, manje vise, svi oko njega su ustali, dokazujuci mu da grijesi i da sam sebe vuce u propast.
Ne slusajuci nikoga i virujuci starom prijatelju, ipak mu potvrdjuje poziv i ostatak je povjest.
Bija je to veliki come back velikog gitariste i jos veci povratak velikog covika medju zive.

E sad, tribali bi krenit dalje, ali sljedi jedan dio koji se ne vidja tako cesto u ovoj emisiji.
Radi se o prici sa prizvukom zutila, ali zbog neobicnosti price, samih sudionika u njoj, a radi osvjetlavanja karaktera glavnih aktera, mislim da je vridi ispricat.

Dunque, George Harrison je ozenija Pattie Boyd.
Nista cudnoga.
Top manekanka i legendarni gitarista Beatlesa.
No prica ide dalje.
Prilikom nekog dogadjaja u L.A., Eric Clapton upoznaje Pattie i instant se zaljubljuje u nju.
Nakon nekog vrimena, zove Harrisona i kaze mu da je zaljubljen u njegovu zenu.
Ovaj to prima siroka srca i taj cin ne narusava odnos izmedju njih dvojice.
Clapton strpljivo ceka.
I doceka je.
Harrison i Paty se razvode. Clapton poziva Harrisona i kaze mu jel, da se je jos zaljubljen u Pattie.
Ovaj mu odgovara da su njih dvoje raskrstili i da bi mu bilo drago da se skrasi uz nju.
Ovo do sada napisano ce te tesko naci bilo di.
A ovo sta sad ide, pogotovo.
Ovaj podatak je poznat samo onima koji su u to vrime zivili i pratili zbivanja u muzici.
Naime, kad su se Pattie Boyd i Clapton zenili, pozvali su Harrisona na pir i ovaj se, dakako odazva.
I zazelija in sricu u braku.

Inace Pattie je bila ta koja je okinila prekidac u Claptonu kad je stvorija “Laylu”, “You are wonderful tonight” i kod Harrisona kad je napisa “Something”

Po povratku u Englesku, Clapton poziva Harrisona i daruje mu bilog Stratocastera, legendarnu gitaru koja ispod sebe ima najlipse improvizacije ikada odsvirane u muzici.
Taj bili Startocaster ce Harrison svirati u svakoj mogucoj prilici i do smrti se nece odvajati od njega.
Ako pogledate omot na blogu, na njemu cete naci Harrisona, mrkog pogleda, sa izlizanin bilin Stratocasterom.

Tesko je sa ove vremenske distance i potpuno drugacijeg vidjenja muzike kao segmenta nasih zivota, prikazat, doziviti a i svatiti tu simboliku poklonjene gitare.

Pokloniti gitaru u to vrime je imalo duboko ritualno znacenje, priznanje koji najveci daju velikima.
Uz vec izneseni prmjer, u nasoj smo emisiji o Gary Mooreu isto tako donili podatak, da je Peter Green poklonija gitaru Gary Mooreu, kad ga je cuja kako svira.
Nakon toga, ta gitara je kod Gary Moorea imala status relikvije. Tu je gitaru svira na svim koncertima koje je ima u zivotu, i na manje vise svim snimkama koje je napravija.
A da bi je sacuva, od devedestih pa naovamo, imao je posebnog covika, specjalistu, koji se brinija samo o toj gitari.
Primjera ima jos, ali to bi nas odnilo na drugu bandu.




Kako je Harrison zagriza za organizaciju koncerta, mobilizira je siroku paletu suradnika i uprega u svoje kocije svu logistiku diskografske kuce Apple (koja je ionako pripadala Beatlesima).

Vrimena za bacanje nije bas bilo.
Jedini slobodni termin Madison Square Gardena u New Yorku, je bija dva miseca od pocetka rada na organiziaciji.

Uz manje vise rutinske probleme, zakazana su dva koncerta u istom danu, u nedilju, prvi osmoga 1971 godine.
Oba su snimama, a za produceta su uzeli, koga drugoga, nego Phil Spectora.

Na koncertu su se pojavile najvece zvjezde tog doba. Od samog Harrisona, preko uskrsnulog Dylana, ponovo rodjenog Claptona, ludog klavijaturiste iz Tulse, Leona Russella, kompletne postave Badfingera, Billy Prestona, Ravi Shankara i kao namjerno posljednjeg navodin, Ringo Stara.
Razlog cete naci u sljedecoj recenici.

Naime, ne triba zavrsit muzicki konzervatorij da bi se znalo da Ringo Star ima glas, kojim moze puvat u trubu ili svirat bubnjeve.
To je vjerovatno i osnovni razlog zbog kojeg u cilom opusu Beatlesa, ima jedna ili dvije teme koje on piva.
Ali, sad dolazimo do onoga ali, jer na koncertu kojeg cete poslusati veceras, u temi “It Don’t Come Easy”, Ringovo revanje je tako efektno i toliko ljepljivo za uvo, da je tesko povirovat da taj covik uopce nema glasa.
Zato je rock muzika ono sta je, energija, stil zivota pa i sam njegov smisao i tek nakon svega toga, muzika!
Predivno!

Dunque, koncert se odrza pred ukupno 40 000 gledalaca, i od prvobitno planiranih dvadesetak hiljada dolora, zaradjeno je, samo od koncerata, 243 000 sustajucih zelenih papirica.
Novac je odmah prosljedjen UNICEFu.

Trostruki album je ugleda svjetlo dana u dvanaesti misec te iste godine u Americi i misec dana kasnije u Engleskoj.
1973 godine album nosi “Grammy Award”.
U to vrime, Apple izdaje i dokumentarac istog naziva.

U ovom djelu moran prikazat i onu tamnu stranu cilog projekta.
U stvari dvi strane.

Prva se odnosi na sudjelovanje John Lennona na koncertu.
Po upucivanju poziva od strane Harrisona, ovaj objerucke prihvaca. Jedini uvjet sa strane Harrisona je bija da dodje na pozornicu bez Yoko Ono, cije “avangardno” kreveljenje nije pripadalo okruzenju u kojem se koncert imao odrzati.
Dakako, kako u svemu tako i u tome, Yoko je odnila pobjedu.
Lennon je samo javija Harrisonu da ne moze doci, i to par dana prije koncerta.

Druga tamna prica, je daleko gnjusnija.
Naime, osnovna ideja koncerta, albuma i filma snimljenog na koncertu, je bila pomoc ugrozenima i odricanje od profita prodajom albuma i filma.

No Columbia Records, distributor Applea za Ameriku, se nije tila odrec svog djela profita i sustavno je obstruirala izlazak albuma na trziste.
Ne imajuci drugog izlaza, Harrison preko Applea, placa Columbiji Records, kompezaciju za izgubljeni prifit u iznosu od 400 000 dolara.

I u toj cinjenici se nalazi razlog zasto Harrison nikad vise nije snima za Columbiju/CBS, odnosno za sister kompaniju Capitol.
Ne samo da nije nikad vise snima za njih, nego nikad vise nisu distribuirali njegove albume za Americko trziste, ukratko, vise nije tija cuti za njih.
Pravo in bilo, govna neoliberalna !
Eto, neka se i to zna !

Pored svega, album po izlasku instant sjeda na sve top liste na svitu, provodeci sest sedmica na drugo misto Billboarda.
Nazalost, bilo je to vrime Don MacLeana i njegovog velikog albuma “America Pie”, koji je proveja punu godinu na Billboardu, vecinom na prvo misto.
U Engleskoj nije bilo tih prepreka, album se parkira na prvo misto i postaje u stvari drugi Harrisonov broj jedan album na Otoku.

Jos cemo jednom napomenuti, sav prihod, do zadnjeg centa, od koncerta, albuma i filma je otisa u humanitarnu zakladu “George Harrison Fund for UNICEF”.

I mogli bi o ovome jos danima, ali ono bitno smo rekli, ono nepoznato iznili na svitlo dana, a sad krecemo sa albumom.

Dunque, George Harrison i prijatelji, i prvi humanitarni koncert ove velicine, u korist napacenog naroda novosnovane drzave Bangladesh.

2005 godine na trziste izlazi DVD “The Concert for Bangladesh”, zajedno sa remasteriranom verzijom koncerta na CD.
Dakako, kao i od samog pocetka, svaka centa zaradjena na ovom dogadjaju ide direktno na racun humanitarne zaklade “George Harrison Fund for UNICEF”.

Najbolju reklamu za ponovno izdanje ovog koncerta je donija Melody Maker, napisavsi u recenziji, “Ako mislite kupiti bilo koji album iz 1972 godine, neka to bude “The Concert for Bangladesh”.

Dunque, kad govorimo o samom koncertu na samom kraju, dva osvrta.

Koncert je, ma koliko humanitarian bija, donija velike poene glavnim akterima.
Karijera Bob Dylana je nakon koncerta ponovo krenila skoro vertikalnom uzlaznom putanjom, Leon Russel se napokon nasao u fokusu javnosti, iako je to zasluzija daleko ranije, Klaus Voorman se etablira ka basista velikih, pogovotvo Claptona, kojeg je nakon ovog koncerta nastavio pratiti, kako u studiju tako i na koncertima.
Badfingers su ovim koncertom dobili ogromnu reklamu za svoj novi album, Billy Preston je postao jedan od najtrazenijih studiskih pijanista, Ravi Shankar je svoj izricaj priblizija sirokom krugu slusalaca i nesvjesno udarija stazu i otvorija vrata jednom od najvecih bandova etno fuzije “Shaktima”.
O njima u jednoj od sljedecih emisija.
Dakako, Ringo je na svoj nacin odradija ovaj koncert i jedan je od rijetkih koji niti je trazija ista nakon njega, niti je pokusa poentirati na njemu.
Vratija se odakle je dosa, u bezbriznu anonimost bogatog Beatlesa.

I za kraj ovog djela, Eric Clapton.
Uskrsnuvsi iz mrtvih, vinija se ponovo u zasluzene visine.
Ovaj put na drugacijim osnovama i drugacijom muzikom.
Osobno mi je Clapton iz prijasnjeg razdoblja bija daleko drazi, toliko drazi da san dugo godina odbiva slusati njegova nova ostvarenja.
Cak su mi i njegovi hitovi bili beznacajni u odnosu sta je napravija sa Cream i Derek & Dominoes, ali vremenom san i ja popustija.
Triba mu dati kredit za sve sta je napravija i sta jos uvik radi, volili to ili ne.
Jer na kraju balade, jedan je Eric Clapton i samo jedan je bog !!

Geroge Harrison se nakon ovog projekta vratija na svoje imanje, komponirajuci, povremeno izdajuci albume, ugodne, ali bez veceg znacaju po muzicka kretanja tog doba.
Harrison nas je napustija prije par godina.
Vjerovatno sa Lennonom ceka dolazak ostale dvojice da poharaju nebeske pozornice, ka sta su poharali ove zemaljske.
Zelin in sricu!

Koncert za Bangladesh je donija na piedestal filozfiju pokreta “flower powera”.
Naivno vjerujuci da se muzikom moze promjeniti svjet, pokret je godinama nastojao svoju filozofiju primjeniti u praksi.
Ono sta je uspija, je pokrenuti ogromne mase ljudi na svim kontinetima, kojima je bilo dosta da im politicari pocimaju ratove, u kojima su njihovi najmiliji ginuli, bilo im je dosta autokratskog vladanja politickih oligarhija, koje su pod krinkom demokracije, nesmetano vladali od drugog svjetkog rata do pocetka sedesetih.

Dozivjevsi svoj vrhunac sa Woodstokom, pokret se lagano pocima raspadati, onako kako su se akteri susretali sa zivotnim problemima i utapali se u establishment, toliko omrazen, ali neophodan da bi se prehranila familja.
Ovaj koncert u stvari predstavlja zavrsni cin tog pokreta, predstavlja zadnji snapshot jednog stanja svjesti u drustvu koje je pocivalo na ljubavi, toleranciji i razumjeanju.

Jer, da se podsjetimo, u svom nastojanju da nametne ljubav i toleranciju, pokret je ukazao politickom establismentu na snagu koja se generira sa ulice.
Ta ogromna snaga je na moment cak paralizirala vlast u Americi, te joj dala lekciju koju su ovi veoma brzo naucili.
A to ucenje se ocitovalo u prihvacanju Chicagske politicke skole i ucenja Miltona Freemana, covjeka koji je imao odgovore na sva pitanja tadasnjih vlasti.

I tada dolazi do tragicnog kraja jednog pokreta koji se lagano gasi.
Pokroviteljstvo nad tim gasenjem prezumaju drzave i vlade, pacificirajuci mase, te ih tako prilagodjavaju za laksu manipulaciju.
Pocetkom osamdesetih jos se osjecaju ostaci pokreta na ulicama, da bi devedestih potpuno nestali.
Nazalost, sve sta je pokret zastupao, pretvortilo se u potpunu negaciju i svoju suprotnost.
Mase ljudi vise nisu izlazile na ulice i trazile svoja prava, jer su in ta prava izbrisana iz kolektivne memorije.
Mase vise nisu izlazile na ulice trazeci bolji zivot, jer in je njihov prikazan kao najbolji.
Mase nisu vise izlazile na ulice da bi se borile za narode koje pate, jer ih je vlast i mediji uvjerili da se to dogadja nedgi tamo daleko i bez uticanja na njihove zivote.
Mase vise nisu trazile izazove u umjetnosti, jer im je zabava nametnuta i prikazana kao jedina. Nametnuti su retardirani modeli zabave, pojednostavljeni da bi se sprijecilo bilo kakvo razmiljanje, i sve to pod izlikom, da narod to trazi.

Mase u stvari vise nisu nikako izlazile na ulice i slobodno mozemo reci da je pacifizacija masa i peglanje mozgova zapoceto krajen sedandesetih, zavrseno devedestih, u potpunosti uspjela.
Tome je dokaz, da danas imamo cile nacije koje sljepo sljede svoje vlade i vodstvo u svemu sta ovi rade, bez ikakve kriticke misli ili stava.
Oni rijetki pojedinci koji ipak izadju u javnost sa time, bivaju ismijani ka redikuli, i ka takvi tretirani u kontroliranim medijima.

Eto, to je nazalost danas.
“Flower powera” vise nema, nema kritike, nema samostalnog misljenja, nema individue, postoji samo drzava i neki narod, koji sljedi i slusa.

Jeli neko spomenija Orvela?

Eto!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link:
Music LP-Underground

feta

- 15:15 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se