utorak, 31.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicBeggars Opera - “Waters of Change" oliti Music LP-Underground / GRTg 07 02 u 19:10 uri

U utorak ponovo nesto sasvin drugovacije.
Predstavljan grupu iz ondasnje “druge lige”.
Ovo druge lige – molija bi da se uzme u debele navodnike.

Vjerovatno se pitate zasto, jer pored toliko prvoligasa, izbor je pomalo cudan.
Nadan se da ce se tokom, a pogotovo na sam kraj emisije, nedoumica rasprsit.

Dunque, druzit cemo se sa Beggars Operom i njihovim drugim albumom “Water of Change”

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Beggars Opera je bija progresivni band iz Glasgowa, koji se nalazija i jos uvik je u Skotskoj.

Te 1969 godine guitarist Ricky Gardiner okuplja ekipu u kojoj se nalaze Alan Park na klavijaturama, Martin Griffiths vokal, Marshall Erskine na basu i flauti i naposljetku, Raymond Wilson na bubnnjevima.

Bandu daju ime Beggars Opera, po noveli John Gaya i time donekle objavljuju kojim ce pravcem ici njihova muzika.

Po starom dobrom obicaju u to vrime, grupa potpisuje ugovor po samom osnivanju i 1970 godine diskografska kuca Vertigo Records, in izdaje prvi album “Act One”.

Prisjetimo se na sekund, Vertigo Records je bila diskografska kuca koju je osnovao Philips, u namjeri, cuj sad ovo, u namjeri da pomogne mladim, neafirmiranim bandovima ali isto tako da pokrije segment produkcije undergrounda, koji je bija van struje.
Nekada su u velike kompanije imale dusu!

Image and video hosting by TinyPic

Ajmo nastavit, dunque, prvi album “Act One” je pokaza grupu u veoma zrelom izdanju.
Naslanjajuci se na opus grupe Nice, sljedeci utabane staze Exceptiona i usvajajuci elemente srednjevjekovne plesne muzike, Beggars Opera donosi svoju verziju post psihodelije pomisane sa simfo uticajima i sve to zapakovano u orginalni zvuk banda.

Ovako opisano ispada da je grupa i te kako zasluzila naslovnice onog vrimena.
U neku ruku jesu, ali nazalost, u tim, muzicki turbulentnim vremenima, broj velikih igraca na sceni je bija izdasan, tako da su grupe poput Beggars Opere (nezasluzeno) pale u drugi plan.

Bilo kako bilo, prvi album donosi jednu skoro zaboravljenu klasicnu plesnu temu, “Passacaglia”, temu koja je u sesnaestom stoljecu iz Spanjolske dosla u Italiju i tu u renesansnom razdoblju, dozivila mnogobrojne verzije.

Da bi van predocija o cemu govorin, poslusat cemo verziju iz dvadesetog stoljeca, u izvedbi Beggars Opere.

Na “Passacaglia”se naslanja “Raymonds Road”, jos jedna tema koju jednostavno moramo poslusat.
Radi se o zbiru klasicnih plesnih tema, tako majstorski povezanih, da jednostavno djeluju kao jedna cjelina.

Ne mogu ovo javno nazvati remek djelom ovog zanra, ali poslusajte pa ocjenite.

Album za divno cudo donosi i jednu singlicu.
Pomalo cudno za ovaj tip banda, ali i to se dogadjalo.
Tema "Sarabande", je ta tema izdana na singlici i za divno cudo, a cuda su se u to vrime dogadjala, i singlica i album se polako penju po top listama.
Dakako, vecinom Europskih, Amerika je ostala gluva na ovu muziku.
Nije me ni zacudilo.

Image and video hosting by TinyPic

Sljedece godine, dakle, 1970, izdaju drugi album “Waters of Change”.
Album po izlasku pobudjuje paznu na Otoku ali i na kontinentu.
Singlica "Time Machine", skinuta sa albuma, postize veliki uspjeh u Njemackoj, di grupa ima kultni status.
To je i orjentiralo grupu da fokusira svoj rad na starom kontinentu.

Dakako, sve vrime grupa prolazi kroz personalne promjene koje nisu bitno uticale na smjer djelovanja grupe, te ovde necemo o tome.

I mic po mic dolazimo do sredisnjeg dila veceri, poslusat cemo cili album”Waters of Change”

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1972 godine Beggars Opera snima treci album, “Pathfinder”.
Iako ga mnogi drze za njihov najbolji, osobno se ne slazem, jer album ne odise svjezinom prethodnika, a niti donosi ista novog u odnosu na prijasnji opus.

Album je korektno napravljen, sa svojim svjetlim renucima i to je to.

Na albumu se nasla obrada hita Richarda Harrisa " MacArthur Park", pa cemo najprije poslusat.

Jedan od svjetlijih trenutaka na “Pathfinderu”je tema “From Shark To Haggis”, tak oda ce i ona ici.

Moguci putkaz daljnje karijere se moga nazrijeti u temi “Stretcher“, ali nazalost grupa nije krenila tim smjerom.

Umisto toga, krecu u bezlicne vode svojim cetvrtim albumom ”Get Your Dog Off Me”, te time zakljucuju povjest orginalne postave Beggars Opere.

Ono sta je sljedilo 1975 i 1976, necemo spominjat, jer na sceni je stupila nova verzija Beggars Opere, koja u biti nije imala nista zajednickog sa ovom postavom koju veceras predstavljamo.
Oprostit cemo se od Beggars Opere sa spomenutom temom “Stretcher”

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Po raspadu grupe, Ricky Gardiner je krenija sa Bowiem i sa njime snimija “Low”, prvi album Bowieve Berlinske trilogije.
Nakon toga pridruzuje se Iggy Popu i sa njime izdaje album “Lust for Life” te biva supotpisnik Iggyjevog hita "The Passenger".

Alan Park je nastavija raditi sa Cliff Richardom dugi niz godina, ali kao njegov muzicki direktor.
I to bi bilo to o bandu Beggars Opera!



E sad, duzan san jedno objasnjenje.
Zasto Beggars Opera?
Na prvo misto sta su stvarno dobri i prva dva albuma su moji omiljeni favoriti.
No to nije osnovni razlog vecerasnje prezentacije.
On lezi u jednoj drugoj cinjenici.

Beggars Opera nikad nije uspila postici neku planetarnu popularnost, iako su svirali dobru i slusljivu muziku.
Normalno, razlog lezi u ondasnjem vremenu.
Ka sta san prije reka, na sceni je bilo previse “velikih” da bi se Beggars Opera mogla visoko uzdignuti.
No i pored toga, dobili su sansu za snimanje prvog, nakon njega za drugi i treci pa cak i cetvrti album.

Postavsi popularni u Njemackoj i poznati na Otoku, njihov status u underground svjetu je bija donekle zacementiran.
Time su potvrdili onu prastaru – svako zasluzuje sansu.

Povlaceci paralelu sa danasnjim vremenom, sa zaloscu moran tvrditi da jedan sastav, tipa Beggars Opere, nikada nebi dobija sansu da dodje dalje od portira na ulazu u zgradu di sjedi diskografska kuca, a da ne govorin o nekom snimanju i izdavanju cd-ova.

Treci razlog vecerasnjeg izbora je pokazati i ukazati na razliku u standarima prije 40 godina i danas.
Sedamdesetih, pored svoje neosporne kvalitete, Beggars Opera je bija “drugoligaski sastav”.
Bacimo li pogled danas na scenu, vidit cemo….. u stvari necemo nista vidit.
Nema velikih, nema avangardnih, nema prve lige, nema druge lige, nema nicega.

Sivilo prosjecnosti i carstvo retardiranosti vlada svjetskom muzickom scenom, di velike diskografske kuce kroje masovni ukus po svojim mjerilima.

U stvari, osjecan zaljenje spram novih narastaja mladih, koji rastu bez muzickog segmenta u svom sazrijevanju, jer ostaju prikraceni za jedan velicanstveni dozivljaj koji sa sobom nosi i crtu produhovljensti, koja pak vuce razboritost, a ova nas i te kako vodi kroz zivot.

Bilo bi glupo reci da to ne postoji danas, jer produhovljenost se ne postize samo muzikom, ali ono sta ne postoji, to je muzika koja oplemenjuje dusu, muzika danasnjice koja bi natjerala slusaoca da razmislja dok je voli a ne da je prihvaca kao iPod ili PlayStation.

Drugim rijecima, muzika nije samo zabava kako se servira danas, a nasto je spala, muzika je nacin zivota, muzika je nacin razmisljanja, muzika je kadikad sam zivot.

Dozivljaj umjetnosti pa tako i muzike, brutalno je amputiran iz nase svakodnevnice.
-----------------------------------------------------------------------------------------
A to je i bija cilj, jer sitimo se, razvojen demokracije u umjetnosti sezesetih i sedamdesetih, ulica je dobila nevjerovatnu snagu.
I sve vlade ovoga svita su uprle sve svoje resurse da otupe ostricu protesta koji je dolazio sa ulice, a u posljednje vrime, ka sta smo svedoci dogadjaja u arapskim zemljama, i kanaliziraju tu snagu za svoje ciljeve.

U stvari, sve to postaje dio velikog scenarija, kojem je krajnji cilj pacifizacija masa.
A ona se postize peglanjem mozgova i zatiranjem kreativnosti.

Jer najopasniji je pojedinac koji misli.
Postoji jos samo jedna opasnija stvar od toga - grupa ljudi koji misle i voljni su to misljenje prenjeti na ulicu.

Zanat se, ka sta smo vidili, ispeka sezdesetih i sedandesetih.
Pokreti sa ulice su toliko uzdrmali politicki establishment na globalnoj razini, da niti jedna vlada vise jednostavno nije smila dozvolit tako nesto.

Od tih trenutaka rade sve da bi se stanovnistvo pasiviziralo i prihvatilo ono sta mu se servira, kako po pitanju gradjanskih sloboda, sigurnosti do umjetnickog izrazavanja.
Ili ukratko, u svemu onome di ljudska kreativnost triba doci do izrazaja.

I u tome su uspile.

Usvajajuci doktrinu Miltonove chicagske skole, krece se u peglanje mozgova podanika, servirajuci in to kao brigu za buducnost.
Kad ni to nije dovoljno, kreiraju se krize u kojima se ti isti javljaju kao spasioci, ali istvremeno koracajuci prema unaprid zadanom cilju pasivizacije masa.

Ne, ovo nije teorija urote, niti san paranoican kad ovo tvrdim.
Promatram svjet oko sebe vec 40 godina i vidim ono sta se dogadja.
A uz to, dovoljno putujem da bi svatio globalnu dimenziju ovog o cemu pisem.

A ako ne virujete, pogledajte malo oko sebe.
Otvorite oci!

I za kraj oni zadnji, ali pokretacki razlog ovog monologa koji naizgled i nema bas previse dodirnih tocaka sa ovom emisijom i njenim kontekstom.

Nedavno je potajice, nakon velike bure, izglasan zakon nazvan ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement).
Malo je kome jasno sta on donosi, osim dakako kreatorima samog zakona.
Pod krinkom zastite autorskih prava, ide se korak dalje u ogranicavanju ljudskih sloboda.
Ide se u smjeru kontrole interneta i samim tim ide se u pravcu kontrole informacija i njihovog slobodnog protoka.
U stvari, ide se u smjeru kojim se izjednacava internet sa ostalim kontroliranim medijima.
A svi znamo sta to znaci!

Jedini za sada, koji dizu glas, su hakeri pod nazivom “Anonymous”, no na duge staze, sumnjam da ce imati neki veci povjesni uticaj.

Ono sta ocu rec, zapamtite di je internet danas i stitite se za koju godinu.
Vec je sada izgledno da dodirnih tocaka nece biti.

Ako zakon prodje na drzavnim nivoima, a sve upucuje da oce, danasnji internet ce polako, ali sigurno nestati iz nasih zivota i zamjenit ce ga strogo kontrolirana “magistrala duha”, po kojoj ce koracati predstavnici lobotomizirane ljudske race, koji sa slobodon misljenja i kreativnim izrazom nece imati nista zajednickog.

I kontra toga se triba borit i tome je posvecena vecerasnja emisija.


----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

Beggars Opera - Time Machine

Beggars Opera - Festival

Beggars Opera - Silver Peacock

Beggars Opera - Sarabande
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 20:00 - Komentari(7) - Isprintaj

četvrtak, 26.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicFleetwood Mac - “Than Play On" oliti Music LP-Underground / GRTg 31 01 u 19:10 uri

U sljedeci utorak predstavljan Fleetwood Mac, prvu inkarnaciju banda, a ako se mene pita, i jedinu!

Na muzickom planu postigli su sve sta se moglo postici, kako u umjetnickom tako i u komercjalnom smislu.

Fleetwood Mac je obozavala publika, a kriticari su ih dizali u nebesa.
Povjest je pokazala da tamo i pripadaju!

Kako je vrime prolazilo, grupa je u svojim lutanjima izmedju bluesa i rocka i nazad dala neke od vjecnih tema moderne muzike.
Za mnoge od njih, vecina auditorija danas i nezna da su im orginalni autori bili genijalci koji su se okupili pod vodstvom Petera Greena.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ka mulac, daleke 1967 godine Peter Green se odaziva pozivu John Mayala da mu se pridruzi u Bluesbreakersima.
Zaminija je nezamjenjivog, Erica Claptona, koji je upravo napustija band. Svirajuci sa Mayalom, Green pobire prve lovorike i stice onu sigurnost velikana.
Negdi nakon dolaska Greena u Bluesbrakrese, Aynsley Dunbar napusta band i Green kontaktira Mick Fleetwooda da ga zamini.

Po dolasku Micka u band, liniju sacinjavaju: Peter Green, Mick Fleetwood, John McVie and John Mayall.
Tu se vec nadziru prve konture buduceg velikog banda.

Ka poklon, Mayal daje Greenu slobodan studio, da snima po svom gustu.
Snimaju pet tema od kojih je jedna instrumental.
Green ga naziva po imenima bubnjara i basiste, tocnije “Fleetwood Mac”.

Nakon izdavanja albuma sa Bluesbreakerima, Green nagovara Fleetwooda da oforme vlastiti band.
Ocajnicki su pokusali dobiti McVia na basu, toliko, da su buducem bandu dali ime po njemu, ali ovaj je osta mrtav ladan.
McVie je nastavija rad sa John Mayalom.

Green i Fleetwood nisu gubili vrime. Nalaze taletiranog gitaristu Jeremy Spencera i basistu Bob Brunninga.
Ovaj potonji je pridruzen bandu pod uvjetom da otidje kad in se McVie pridruzi, jednog dana!
Cudni su bili dogovori tih dana.

Band ima debut 1967 godine u osmom misecu na Windsor Jazz and Blues Festivalu.
I napokon, po zavrsetku festivala, McVie pristaje i pridruzuje se bandu.

1968 godine izdaju prvi album. Ka manje vise svi albumi u to vrime, i ovaj je bija totalno blues orjentiran.
Album postize uspjeh u Engleskoj, te dolazi na cetvrto misto Engleske Top Liste.
Interesantna cinjenica vezana za ovaj album, je u tome da nije bilo niti jedne singlice skinute sa njega.
Tako da slobodno mozemo reci da je album sam po sebi dosao tako visoko.
A materijala za singlice je bilo, i te koliko.




Nedugo nakon izlaska albuma, Fleetwood Mac izdaje novu singlicu.
"Black Magic Woman" i "Need Your Love So Bad" se penju po listama prkoseci svim zakonima gravitacije.

E da, mala napomena, ka sta smo imali prilike cut, “Black Magic Woman”nije Santanina tema, kako misli vecina Santaninih fanova.

Drugi album “Mr. Wonderful”, band izdaje 1968 godine, dakle iste godine kad i prvi a i singlicu koju smo upravo poslusali.
Album je snimljen u zivo i to na starinski nacin.
Umisto da su in instrumenti spojeni na mix pult, za ovaj album su se odlucili na arhaican pristup, tojest, snimali su se preko ozvucenja, i time dobili onaj karakteristicni staromodni zvuk.

Po prvi put band suradjuje sa duhacima, a isto tako, na njemu se pojavljuje Christine Perfect, clanica Chicken Shacka, na klavijaturama.

Nedugo nakon izdavanja ovog albuma, grupi se pridruzuje Danny Kirwan, mulac koji je upravo napunija osamnaest godina.
Jedan od razloga je bilo Greenovo nezadovoljstvo Spencerom radi njegovog malog udjela u stvaranju.

Kirwan je donija svoj osobiti stil ali isto tako, iznenadjujuce zrele kompozicije.

I to je bilo to!
Najbolja postava Fleewood Maca je bila na scceni.

Nabrojit cu imena, jer ova se srecu jednom u povjesti.
Peter Green – gitara, vokal, kompozitor, idejni vodja,
Jeremy Spencer – gitara, vokal
Danny Kirwan – gitara, vokal, kompozitor
Steve McVie – bass gitara
Mick Fleetwood – bubnjevi i udaraljke

Po dolasku Kirwana u band, izlazi im nova singlica “Albatross”, koja se preko noci penje na sva prva mista svih mogucih, nemogucih i inih top lista.

Paralenno sa izdavanjem “Albatrossa”u Americi im izlazi drugi album za Americko trzite pod nazivom “English Rose”, koji sadrzi pola od materijala sa Europskog drugog albuma “Mr. Wonderful”.

Da bi pojacali zbrku za ljude poput mene, koji ce se baviti sa njima nakon 40tak godina, par miseci nakon tog izdanja u Americi, u Europi im izlazi treci album, nazvan “The Pious Bird of Good Omen”, koji je u stvari kolekcija B-strana singlova i selekcija radova koje je band napravija sa Eddie Boydom.

Te 1969 godine, grupa odlazi u Ameriku, di snimaju svoje antologijske blues standarde.
Tom prilikom suradjuju sa svim velikanima bluesa, legandama Chess REceordsa.
Dovoljno je spomenuti samo Willie Dixona, Buddy Guya i Otis Spanna.

Kako je material sa ovog gostovanja veoma obiman, a izdan je trostruki CD album, ovom prilikom necemo detaljnije ulazit, jer ova faza Fleetwood Maca zasluzuje posebnu emisiju.

Dunque, bilo kako bilo, ovo gostovanje i snimke su u stvari bile posljednje ciste blues snimke grupe.
Uskoro njihova muzika uzima jedan drugi smjer, koji ce ih ustoliciti na Olimpu moderne muzike.

Sa Kirwanom u bandu, odjedanput se i Greenu otvaraju horizonti i neminovno se odbacuju lanci i ogranicenja koje postavlja blues forma.
Rezultat te promjene je i singlica "Man of the World", jos jedan u neprekinutom nizu hitova banda.



I u deveton misecu 1969 godine izlazi “Then Play On”.
Album donosi Fleetwood Mac u pomalo konfuznom izdanju.
Imajuci sve atribute remek djela, album pokazuje grupu u lutanju razlicitim pravcima, od cistog bluesa, tvrdog rocka do balada.
I kad nakon ovoliko godina sudimo o ovom albumu, bas to lutanje mu daje draz, a vjerovatno i onu crtu besmrtnosti.

I dakako, po ondasnjem dobrom obicaju, a u cilju zbunjivanja kasnijih generacija, album izlazi u dvije verzije. Jedna sa “Oh Well” za Americko trziste i druga sa “One Sunny Day” i “Without You”za Europsko.
MI cemo u cjelosti poslusati Americku verziju albuma, ali da nebi ostali prikraceni, naknadno cemo poslusati i preostale dvije teme.

I jedna mala zanimljivost.
Nakon skoro cetrdeset godina, napokon se saznalo ko je svira celo na “Oh Weel – Part II”.
Ispalo je da je to bija glavom i bradom – Peter Green !

U nastavku emisije cemo poslusat dvije teme koje su se nasle umisto “Oh Well” na Europskom izdanju, a radi se o “One Sunny Day” i “Without You”.

Vrime je pokazalo da je ovaj album u stvari bija zadnji u ovoj postavi.
Nedugo nakon njegova izlaska, pocele su psihicke tegobe Petera Greena.
Popularnost uzima svoj danak.
Green polako ali sigurno tone u sizofreniju.
Put mu utire dakako i LSD, koji je u to vrime bija “very IN”.

U kojem je stadiju bila grupa govori jedan porazan podatak.
Naime, posljednji nastup su imali 1970 godine, kad su se upustili u teski jam i time prebacili vrime svog termina.

Organizator je iskljucija struju.
Nesvjestan icega oko sebe, Mick Fleetwood je bubnja jos dugo nakon toga i ne primjecujuci da jedini svira.
Nastavija je lupati po bubnjevima i kad je osta sam na pozornici.
Bija je to kraj!

Do definitvog kraja nije tribalo puno cekat.
Peter Green izdaje obskurni album “End of the Game”, ciji naslov govori sam za sebe.
Sastavljen od par jamova sa suradnicima, Green jednostavnim jezikom kaze da mu je dosta.
A ni bolest ga nije bas tetosila.
Napusta grupu i scenu te nestaje iz javnog zivota.

To razdoblje njegova zivota je prekrito velom tajne. Veoma je tesko doci do ikakvog podatka, tako da ovo sad iznosim prema svom sjecanju iz toga doba.

Naime, Green je uporno odbijao novac od tantjema i u tom je otisao toliko daleko da je sacmaricom napa knjigovodju koji ga je pokusa ubjedit da uzme novac.

Biva poslan na prisilno ljecenje, da bi mu se nakon toga izgubio svaki trag.
Naknadno je procurilo da je skoro dvi godine radija ka grobar na jednom Londonskom perifernom groblju.

I bez potrebe da vise ulazimo u detalje, o Greenu jos samo par recenica.
Zahvaljujuci bratu Mikeu, vraca se na scenu.
Izdaje manje vise uspjesne ali ne i uticajne albume.

U sklopu jedne od turneja je posjetija i metropolu.
Bija san na koncertu zajedno sa ekipom, ali na mene nije bas ostavija neki dojam.
Bija je to neki drugi Peter Green.

Jeremy Spencer je osta po Greenovom napustanju banda.
Nakon izdavanja albuma “Kiln House”, usred Americke turneje, odlazi do obliznjeg kioska po novine.

I vise se nikad nije vratija. Pridruzija se religioznom kultu”Children of God”, sa naknadnom porukom da vise ne zeli biti dio Fleetwood Maca.

Danny Kirwan, mulac sa pocetka nase price, je izdrza u grupi jos neko vrime.
Sa grupom koja vise nema bas nekih dodirnih tocaka sa orginalom, izdaje jos dva albuma.
Da bi ironija bila veca, sta se grupa vise udaljavala od orginala, Dannyjevo pisanje i sviranje je postajalo sve bolje i bolje.
Na prestala dva albuma na kojima je sudjelovao, vise od polovine tema su njegove.
I da apsurd bude jos veci, pri totalnom zalazu grupe, koju su napustili Peter Green i Jeremy Spencer, albumi u Americi postaju zlatni i platinasti.

No i tu je vrag dosa po svoje.
Osjecajuci ogromnu alijenaciju od ostatka banda, odaje se alkoholu i to ga naposljetku dovodi do otkaza kojeg mu je urucio Mick Fleetwood.

Dva preostala clana orginalne postave, Mick Fleetwood i John McVie, su dan danas jos uvik clanovi Fleewood Maca, ali nekog drugog i potpuno drugovacijeg.
I tu sad govorimo o potpuno drugacijem bandu koji ima samo jednu zajednicku sa orginalnim – ime i nista drugo

I to bi bilo to.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Sta reci o grupi Fleewood Mac.
Izrasli su na blues korijenima, kojih se nikada do kraja nisu uspili rijesit.
Na radost ljubitelja bluesa i zalost ljubitelja rocka.

Sa prvim albumom su osvojili srca svih blues poklonika, da bi dolaskom Kirwana skrenili u malo drugacije vode.
Kemija koja je carevala grupom u to vrime, proizvela je nezaboravne teme ka sta su “Oh Well”, “Albatross”, “Man of the World”, “Green Manalish”, i da ne nabrajan dalje.
I na moju veliku zalost, grupa je cilo vrime balansirala izmedju ta dva pravca, nemogavsi se odluciti, ili ne htjevsi se odluciti, kamo krenuti.
I umisto toga, krenili su stranputicom sa poznatim krajem.

Fleetwood Mac predstavljaju unukatnu pojavu na ondasnjoj sceni vec zbog samog pristupa komercjalnoj komponenti djelovanja.
Naime, kako je novac poceo stizati gomilama, a pogotovo nakon izlaska albuma “Than Play On”, Peter Green je tija cilu zaradu dati u dobrotvorne svrhe.
I tu se normalno sukobija sa ostalim clanovima grupe.

Nadalje, i najbitnije, sve je bilo podredjeno muzici.
Ama bas sve.
Scenska prezentacija nije postojala, govoriti o nekom imageu je iluzorno.
Iako su imali status superzvjezda, odbijali su se povinivati osnovnim pravilima show bussinessa, tako da su rijeku sljedbenika i fanova dobili samo na jedan nacin – muzikom!

A muzika koju su stvarali je bila nova, svjeza, puna duha i sadrzaja.
Aranzmanski podredjena gitarama, ravnopravno rasporedjena izmedju Kirwana, Spencera i Greena, donosi dotad nikad vidjenu kombinaciju u rock muzici.

A sa druge strane, ritam sekcija, Fleewood i McVie, su savrseno pumpali i dolivali benzin na vatru.
Ukratko, Fleewood Mac su bili jedni I jedini.

I nakon njih, svjetlosnim godinama, nikoga nije bilo iza, da bi krajen sedmandesetih Wishbone Ash pokusao odraditi nesto slicno sa gitarama, ali ni izdaleka ovako sadrzajno i puno kao velicanstvena trojka.

Govoriti danas o nekakvim paralelama je iluzorno i jednostvano nemoguce.
U prvom redu jer diskografska industrija ne dozvoljava nikakvu kreativnost koja izlazi izvan zadanih okvira.
A okvire znamo.
Red guzica, red cica, par zamaha bokova i nuzno zlo, neki ritam i muzika koji sve to triba pratit.

A ako nesto ispliva na povrsinu, strogo kontroliranim lansiranjem dobivamo prezvakanu konfekcijsku muziku, koja se cula nebrojeno puta do sada, bez ikakve svjezine ili nedaj boze novitade.
Necu vise o ovome, posvetit cu jednu emisiju samo ovoj temi.

Oprostit cemo se od Fleewood Maca njihovim zadnjim hitom, singlicom koja je izasla neposredno pred sam raspad grupe u ovoj postavi.
Dunque, za sam kraj, njihovo mozda najzrelije ostvarenje, biser moderne muzike, “The Green Manalishi”.

Eto !
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

Fleetwood Mac - Oh Well

Fleetwood Mac - Rattlesnake Shake

Fleetwood Mac - Albatross

Fleetwood Mac Peter Green - Black Magic Woman (Live Boston Tea Party) 1970

Peter Green - A Man of the World

Peter Green Fleetwood Mac "Feel Like Crying"

Fleetwood Mac - The Green Manalishi
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 07:00 - Komentari(4) - Isprintaj

četvrtak, 19.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicGary Moore - “Old New Ballads Blues" oliti Music LP-Underground / GRTg 18 10 u 20:10 sati

U utorak smo predstavili jednog od najpodjecnjenijih gitarista i kompozitora, irskog gitaristu i blues majstora, Gary Moora.

Pored tema iz njegovog ranijeg stavralastva, poslusali smo njegov povratnicki blues album “Old New Ballads Blues”, koji cini nisku bisera urbanog bluesa.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Robert William Gary Moore oliti skraceno Gary Moore, rodjen je 1952 godie u Belfastu u Irskoj.

Zapoceja je sa gitarom jos u najranijem djetinstvu, tocnije u dobi od osan godina. Malo bolju gitaru nabavlja sa 14 godina.
Iako livoruk, gitaru svira ka desnoruki pripadnici homo sapiensa.

Presudan moment u njegovom muzickom opredjeljenju je bilo preseljenje u Dublin kad je ima 16 godina.
Tu se susrece sa razlicitim muzickim uticajima, koji ce kasnije odrediti njegov muzicki razvoj.
Najveci uzori tog doba su mu bili dakako Albert King, Elvis Presley, The Shadows i The Beatlesi.

Breaking point mu je bija concert Jimija Hendrixa i John Mayal Bluesbreakersa. Oni su ga usmjerili u blues-rock vode u kojima ce plivati manje vise ciloga zivota.
Ali ono sta ga je detrminiralo za cili zivot i dalo mu smjer, bija je susret sa Peterom Greenom.

Green je izvrsija definitivan, a moglo bi se rec i ultimativan uticaj na Moora, cak stavise, uticaj je bija toliki da je Moore 1995 godine izda tribute album posvecen Greenu.

Interesantno je da Moore svira Greenovu Les Paul Standard gitaru, koju mu je ovaj najprije posudija, da bi mu je kasnije poklonija uz obrazlozenje “da bi imala dobar dom”

Za one koji nisu upuceni, Peter Green je bija leader i gitarista grupe Fletwood Mac, u to vrime, banda broj jedan na zemaljskoj kugli.
Tih miseci pa i godina su neprikosnoveno vladali pozornicama i top listama diljem svjeta.
E da, ne misati ih sa kasnijom inkarnacijom banda u kojem su bili picorci.

Dunque, te 1968 godine, kad se familja prebacila u Dublin, Moore se pridruzuje lokalnoj grupi Skid Row. Tu su ga zapazili moguli diskografskih kuca i to se u stvari uzima ka pocetak njegove karijere.
Za samu grupu i Moorea u to vrime, vezane su dvi zanimljivosti.
Vokal grupe je bija Phil Lynott, sa kojim ce prijateljavat a i svirati do kraja zivota.
Mala napomena za one koji neznaju, Phil Lynott je kasnije bija alfa i omega grupe Thin Lizzy.

Druga zanimljivost je vezana za danasnje dane. Naime, Moore je proda za nekih 10 000 zelenih papirica ime Skid Row. Proda ga je natapiranin prangijasima iz Kalifornije, tako da danas postoji americki band tog imena.

Image and video hosting by TinyPic

Prvi solo album Moore izdaje 1973 godine pod paravanom banda nazvanim "The Gary Moore Band".
Nazvan “Grinding Stone”, biva izdan u Sjevernoj Americi od male, Neil Kempfer-Stocker diskografse kuce.
I odmah pobudjuje paznju te biva proglasen albumom godine u drzavi Washington.

Kad o Amerci govorin, ovom prilikom bi napomenija, da unatoc kultnom status a pogotovo prema muzickom izrazu kojeg je gajija, a koji je dio Americke kulture, Gary Moore nikada nije stekao zasluzeni status na tom kontinentu.
Razloga za to je puno ali manje vise svi spadaju u sferu businessa, cime se ovde ne bavimo.

Dunque, po raspustanju Skid Rowa, Moore zajedno sa svojin kompanjonom, Phil Lynottom oformljava Thin Lizzy (oliti po naski, Mrsavu Lizzy)

Njegovo clanstvo u bandu nije bilo dugog vjeka. Moore dobiva ponudu koja se ne odbija.
Ian Hiseman ga poziva da in se pridruzi u drugoj inkarnaciji Colloseuma.
I tako Gary Moore postaje dio legende.

No ni tu se nije skrasija.
Ponovo se vraca u Thin Lizzy i krecu na turneju po Americi, kao predgrupa grupi Queen.

Te 1978 godine sa Phil Lynottom, snima single "Parisienne Walkways", koji dolazi na Top Ten u Engleskoj.

Vrime je da poslusamo i stagod muzike.

Poslusali smo rijetku zivu snimku te teme, na koju san nabasa slucajno za vrime jednog od beskonacnih lutanja po bespucima neta.

Tema koju smo poslusali,se nasal i na drugom solo albumu.
I za neko divno cudo, album dolazi na Top Ten u Engleskoj.
Te iste godine Moore sudjeluje u stvaranju jos jednog velikog albuma. Sa Thin Lizzy izdaje album “Black Rose”, koji po mnogima predstavlja vrhunac muzickog izraza tog pravca.

I normalno, nestasan kakav je bija, opet sve napusta i pridruzuje se Cozy Powelu na njegovom solo albumu, da bi nakon toga osnovali G-Force, grupu kratkog daha i atomske energije.

Osandesete Moore docekuje sa Greg Lakeom na njegovom solo albumu i dakako gostuje na Powelovom drugom solo ostvarenju”Octopuss”.

Image and video hosting by TinyPic

U to vrime sazrijeva mu spoznaja o solo karijeri te zapocima sa serijom heavy-metal baziranih albuma.
1982 godine izdaje “Corridors of Power”, 1983 “Victims of the Future”, 1984 “Dirty Fingers” i zivi “We Want Moore!”. Niz se nastavlja 1985 godine sa “Run for Cover”, 1987 “Wild Frontier” i naposljetku 1989 godine izdaje “After the War”. Ovim izdanjima pridobiva ogromnu armiju sljedbenika u Europi ali nazalost ne i u Americi.

Zasicen permanentim pritiskom za pisnjem hit singlova i umoran od heavy metala, Moore se vraca korijenima albumom “Still Got the Blues”, izdanim 1990 godine.
Pomalo cudan odabir s obzirom na vrijeme izdavanja, ali album se potvrdio kao njegovo najpopularnije i najprodavanije izdanje do tada.
Naslovna tema “Still Got the Blues”se penje na sve moguce top liste.

Potvrdjujuci pravilo da dobra muzika nema svoj vjek trajanja kao i da je nebitan trend koji u tom trenutku vlada, Moore se blues albumom potvrdjuje kao umjetnik ali i kao vrhunski blues gitarista.
Na albumu gostuju najveca imena bluesa tog doba, Albert Collins i Albert King, te George Harrison.

Bisernu blues ogrlicu sacinajva i sljedeci album, “After Hours” izdan 1992 godine, te “Blues Alive”izdan 1993 godine.

1994 godine sudjeluje u projektu nazvanim BBM.
Radi se o osnivanju super grupe sa Cream ritam sekcijom, basistom Jack Bruceom i bubnjarem Ginger Bakerom.
Grupa je bila kratkog daha, snimivsi jedan album “Around the Next Dream”.

1995 godine izdaje tribute album Peteru Greenu “Blues for Greeny”, koji sadrzi 11 tema komponiranih od strane Petera Greena.

1997 godine donosi pomalo cudnu odluku.
Posvecuje se eksperimentu sa modernim plesom u “Dark Days in Paradise”, ostavljajuci u zbunjozi mnogobrojne fanove ali isto tako i kritiku.

Ponvni povratak bluesu oznacava album “A Different Beat”, da bi novi milenij otvorija sa “Back to the Blues”.

“Power of the Blues” izdaje 2004 godine, a “Old New Ballads Blues” 2006 godine. “Close As You Get” 2007 i “Bad For You Baby”2008 godine. Ovaj zadnji je ujedno i njegov posljednji prijesmrti.
I mala napomena, svi nabrojeni albumi su blues albumi.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Zasto smo odslusali bas ovaj album?

U stvari mogli bi odabrat bilo koji njegov album iz blues faze i ne falit u izboru. No ovaj sazdrzi ono nesto, ono sta blues album cini ono sta jest.
Prepun atmosphere, nevjerovatnih gitarskih dionica cija melodioznost granici sa genijem Duane Allmana.
O virtuoznosti je izlisno i govoriti.

I jos jedan razlog za odabir albuma. U ovom djelu je jednako zastupljeno stavaralastvo Moorea i obrade blues standarda.
U neku ruku, mogli bi slobodno reci da je ovaj album abeceda modernog urbanog bluesa i kao takav najprihvatljiviji za predstavljanje Gary Moora u pravom svjetlu.

Ukratko, album je, kao sta sam naslov kaze, mix starih blues tema (obrada tema Elmore Jamesa, Willie Dixona i Otis Rusha, te novih blues tema od kojih su 5 Mooreovi orginali.

Najvece iznenadjenje albuma su u stvari bas ti Mooreovi orginali, "Gonna Rain Today," i "No Reason to Cry" te nova obrada teme "Midnight Blues", koja se inace nalazi na njegovom albumu “Still Got the Blues”.

James and Dixonova tema “Done Something Wrong" je malo ispod nivoa albuma ali je zato "You Know My Love" nevjerovatna sa nadahnutim solom na gitari. Moore je otisa toliko daleko da se cini da dise za vratom Duanu Allmanu.
A to je vec, nesto veliko…..ogromno !

I dakako, moram spomenutio instrumental “Cut it Out”, koji donosi agresivnog Moorea u najboljem izdanju.

I prije nego krenemo sa slusanjem albuma, mala napomena.
Gitara koju ste culi je ona ista iz poceka price, Les Paul Standard iz 1959 godine, poklon Petera Greena.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U prvi misec 2005 godine, Moore se pridruzuje “One World Projektu”, koji se okupija da bi pomoga unesrecenima u tsunamiju.
Sa njima izdaje singlicu "Grief Never Grows Old", koja dolazi na cetvrto misto Engleske Top Liste.

Na politickom planu, Moore deklarira svoju podrsku bojkotu Izraela zbog njegove politike spram Palestinaca.

Prosle godine u drugi misec, Gary Moore je partija kod Sv Petra.
Uzrok smrti je bija srcani udar, sta nije ni cudno s obzirom na zivot koji je zivija.
Vjerovatno sad gori svira sa svojim pajdasima iz sezdesetih.

I bez namjere da se ponavljan, moran spomenit listu muzicara sa kojima je svira i radija. Mozda bi bilo lakse rec da su to bili svi poznati umjetnici tog doba, ali evo imena, ako ona znace ista: Phil Lynott, George Harrison, Trilok Gurtu, Dr. Strangely Strange, Travelling Wilburys, Albert Collins, Jimmy Nail, Mo Foster, Ginger Baker, Jack Bruce, Jim Capaldi, B.B. King, Bob Dylan, Vicki Brown, Cozy Powell, Rod Argent, Beach Boys, Ozzy Osbourne, Paul Rodgers, Keith Emerson, Roger Daltrey, Albert King, Iam Hiseman i njegov Colosseum II, sa kojim u saradnji sa Andrew Lloyd Webberom komponira “Variations”.

Normalno, suradjujuci sa tako sirokim spektrom muzicara, logicki se namece i cinjenica da je ekperimentira sa manje vise svim poznatim formama moderne muzike, od rocka, jazza, bluesa, countrya, elektricnog bluesa, hard rocka pa sve do heavy metala.

Nakon njegove smrti, nebrojeni muzicari su mu odali pocast, izvodivsi njegove teme ili jednstavno priznajuci ga kao svog uzora.
Lista je duga, ali evo samo neke od njih: Ozzy Osbourne, Eric Singer, Doug Aldrich, T mi, Bob Geldof, Roger Taylor, Brian Downey, Andy DiGelsomina, Ricky Warwick, Glenn Hughes, Bryan Adams, Henry Rollins, Scott Gorham, Ignacio Garay, Mikael Akerfeldt…..

Nadalje, evo male liste onih kji su priznali da in je Moore bija jedan i jedini: Vivian Campbell, Patrick Rondat, John Norum, Paul Gilbert, Gus G, Slash, Orianthi, Joe Bonamassa, Adrian Smith, Zakk Wylde, Randy Rhoads, John Sykes i Kirk Hammett.
Eto, toliko o imenima.

I na kraju sta rec o Gary Mooreu.
Svaki kometar je suvisan.
Njega triba dozivit.
Njega triba slusat i slusat.
Jer on ima sta rec.

A slusajuci ga, Moore daje ono sta je malo ko u stanju tako nesebicno dati.

Pitate se sta?

SEBE !

Eto!
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisiji:

GARY MOORE - I'll play the blues for you

GARY MOORE - You Know My Love

GARY MOORE - No Reason To Cry

Prekrasna obrada klasika Blood, Sweat & Tears
GARY MOORE - I love u more than you'll ever know

i njegov nezaboravni solo
GARY MOORE- I love you more than you'll ever know - solo
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 07:00 - Komentari(0) - Isprintaj

srijeda, 11.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicThe B-52's - “The B-52's" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 17 01 u 19:10 uri

U utorak smo predstavili ponovo nesto sasvin drugovacije.
Bili smo u povjest muzike i to na sam kraj sedandesetih.

New Wave pokret je u svom punom zamahu, smece trenda se obilato preljeva preko zvucnika svih mogucih radija, gramofona, trakasa i prvih CD-ova….

U tom besmislu infantilnog muzickog nabrajanja na povrsinu izranjaju grupe i pojedinci koji pronalaze smisao u svemu tome i osmisljavaju svoj pristup ondasnjoj stvarnosti.

U utorak nismo o John Foxxu i njegovom monumentalnom, gotikom isprepletenom, remek djelu "Garden", niti o Heaven 17 i njihovim albumima "Penthouse and Pavement" i "Luxury Gap".
Necemo ni o kraljevima minimalizma, grupi Devo.
Pere Ubu cemo isto tako ostavit za neku drugu priliku jer i oni zasluzuju poseban tretman.

Veceras cemo govoriti o razredu u kojem pripadaju Talking Heads, Blondie i vecerasnje zvjezde, B-52s,
Sve ovo su bandovi koji su se nasli u kaosu, bezidejnosti i jednolicnosti jednog pokreta.
Talking Heads sa svojim funky/rock/punk ironijom, Blondie cvrsto naslonjeni na sezdesete, a B-52s ka mjesavina svega recenoga, ukljucujuci i sveprisutni minimalizam.

Spajajuci nespojivo i jasuci na valovima Warholovog minimalizma donose plesnu glazbu van svog i bilo kojeg drugog vremena.
Ka Roxy Music pocetkom sedamdesetih, koji obican kic pretvaraju u umjetnost, tako The B-52's imbecilnu dance muziku pretvaraju u Warholov avangardni minimalizam.

Ukratko, gazeci utabanim Roxy stazama, stvaraju "valuable commodity" iz obicnog i svakodnevnog smeca.

Da je kojim slucajem "Tvornica" Andy Warhola bila u pogonu te 1979 godine, sigurno bi The B-52's zauzeli svoje misto, vjerovatno tik do Velvet Underground!

I da ne duljimo u uvodu, ukratko, The B-52’s je bila grupa ljudi, koji su se uspili izdignuti iznad retarirane prosjecnosti svog vremena.

Image and video hosting by TinyPic

The B-52's su bili Americki rock band, oformljen 1976 godine.
Orginalna postava se sastojala od Fred Schneidera, koji je odradjivao vokalne dionice, , Kate Pierson vokala i klavijaturistice, Cindy Wilson vokala i na udaraljkama, Ricky Wilsona na gitari i Keith Strickland na bubnjevima.

The B-52’s su se u stvari oformili nakon jednog jama u Kineskom Restoranu, kad su dobro posprucani, zajedno izbauljali na pozornicu i pokusali artikulirati neke note kroz alkoholne pare.
Neznan kako je to zvucalo, ali sigurno nije bilo ugodno onima u publici. Bilo kako bilo, band je oformljen na prvom javnom nastupu!

Odmah se nametnula potreba za imenom. Strickland je sugerira ime koje mu je navodno doslo u snu. Sanja je zemske frizure iz sezdesetih, koje su u stvari asocirale na cunke od aviona a i nosile su isto ime, B-52’s.
Ime biva odma prihvaceno i band zapocima sa ozbiljnijim vjezbanjem i prvim nastupima.

Zajasivsi na valovima New Wavea, eksperimentiraju sa zvukom tog vremena u kombinaciji sa surf muzikom i dakako rockom sezesetih. Posebnu boju samom zvuku daje Wilsonova gitrara sa neobicnim stimom.

Prvi single "Rock Lobster", snimljen 1978 godine, je bija underground uspjeh. Proda se u ciloj nakladi, u svih 2000 primjeraka!
Mozda zvuci cak i smjesno s obzirom na brojke koje se okrecu u muzickoj industriji, ali i ta mala naklada in je omogucila nastupu u legendarnom CBGB i Max's Kansas City klubu u New York Cityju.

1979 godine postpisuju ugovor sa Warner Bros.
Samim potpisivanjem ugovora su pristali da in producet prvog albuma bude Chris Blackwell, sta se na kraju balade ispostavilo ka dobar potez.

Debut album, nazvan po imenu grupe, izlazi u sestom misecu 1979 godine.
Sadrzi ponovo snimljenu temu "Rock Lobster" i "52 Girls", te sest novih orginalnih tema snimljenih samo za taj album. Uz to, album sadrzi i jedan remake Petule Clark, "Downtown".

Po izlasku, abum zanje ogroman uspjeh, osobito u Australiji, di se penje na trece misto nacionalne top liste.
Singlice "Planet Claire", "Rock Lobster", i "Dance This Mess Around" isto tako dobro prolaze, da bi na kraju balade, album u Americi bija certificiran kao platinasti.

Image and video hosting by TinyPic

Njega smo poslusali u cjelosti.
Nakon njega, nastavili smo sa drugim djelom emisije u kojem smo donili nastavak karijere banda nakon izlaska ovog debuta.

Sam album je je remek djelo dance-minimaliza krajen sedandesetih!

B-52’s nastavljaju sa radom, te 1980 godine izdaju “Wild Planet”, drugi album koji sigurno koraca stopama svog prethodnika.
On potvdjuje grupu kao stvarne umjetnike na duze staze a ne kao “one hit wandere”.
Album nose singlice "Private Idaho“ i “Strobe Light”, te biva certificiran kao zlatni.

U to vrime nastupaju na Saturday Night Live te mnogobrojnim otvorenim festivalima.

Nedugo nakon drugog, izdaju i treci album “Party Mix”, koji je u stvari kompilacija remiksanih tema sa prva dva albuma.

Intresantno je za napomenit, da je remiksani "Rock Lobster" posluzija ka inspiracijaJohn Lennonu za njegov comeback.

1981 godine band suradjuje sa David Byrneom, koji producira njihov cetvrti album.
U toku snimanja dolazi do razmimoilazenja sa Davidom po pitanju smjera kojim bi album triba koracati, te se cili project obustavlja.

Umisto njega izlazi EP “Mesopotamia”, koji kasnije zajedno sa reizdanjem albuma “Party Mix!” izlazi kao jedinstveni CD.
Mesopotamia
Album “Whammy” izlazi 1983 godine i donosi band do grla uronjenog u eksperiment sa synthesizerom i ritam masinom.
Nosen singlicama "Legal Tender" "Whammy Kiss" i "Song for a Future Generation", album se penje na top liste.

Uz izdanje ovog albuma je zabiljzen je i jedan incident. Naime, za pismu “Don't Worry", Yoko Ono je zatrazila kompezaciju za autorska prava.
Na sljedecim izdanjima albuma, tema biva uklonjena i zamjenjena sa "Moon 83", sta je u stvari remixana verzija "There's a Moon in the Sky (Called the Moon)", sa njihovog prvog albuma.

Nakon godine dana pauze, The B-52s se regrupira, te 1985 godine snimaju “Bouncing off the Satellites”, njihov peti album.
Te iste godine nastupaju pred miljunskim auditorijem u Riju, u sklopu predstave “Rock in Rio”.
Bilo je to njihovih pet minuta.

Grupa dozivljava tragediju.
Wilson umire, te se Strickland prebacuje sa bubnjeva na gitaru.
Mjenjajuci donekle stil, band uzlazi u studio i snima “Cosmic Thing”, album koji ce ih lansirati u midstream.
I pored midstream pecata, singlica "Channel Z", nekin cudom, postaje underground hit.

Nedugo nakon tog uspona, zapocima se emitirati i na midstream FM radio stanicama.

Sljedeci singl skinut sa albuma "Love Shack", ih lansira na Billboardovu top listu. Dolazi do treceg mista.

1990 godine jos jedna singlica sa tog albuma stize na top liste i to Australiske, di grupa inace uziva veliki ugled.
Radi se o temi "Roam", koja dolazi na trece misto nacionalne top liste.
I cetvrti singl sa albuma "Deadbeat Club", se penje na trideseto misto Billboarda. Sam album se penje na top five i biva certificiran multi-platinum.
U Australiji i Novom Zelandu dolazi do prvih mista a u Engleskoj na osmo..itd itd…

U to vrime, clanovi banda su angazirani na svim stranama, suradjujuci sa mnogobrojinim glazbenicima. Pierson piva sa Iggy Popom na njegovom velikom hitu "Candy", Schneiderov solo album se repakira i singlica "Monster" se penje na 85. Misto Billboardove liste.
Suradjuju i sa R.E.M. om i to na singlicama "Shiny Happy People", "Near Wild Heaven" i "Me in Honey", koji svi odreda dolaze na top liste.

1992 godine, B-52’s, kao trio, izdaje “ Good Stuff”.
Naslovna tema dolazi na top liste i nosi album na 18. misto Americke Top Liste.

Do 1994 grupa se politicki angazira da bi se ponovo popela na liste smisnom temom iz filma “The Flintstones”, oliti Obitelj Kremenko, po naski.
Singlica se penje na top liste u Americi I u Engleskoj.

Retrospektiva “Time Capsule: Songs for a Future Generation” izlazi 1998 godine, zajedno sa dvi remixirane singlice "Summer of Love '98" i "Hallucinating Pluto".

Cindy Wilson se ponovo pridruzuje bandu i izdaju novi material, dvi nove teme. Jedna je "Debbie", posvecena Debbie Harry, koja dolazi na 35. Misto Billboardove top liste.

1999 godine izdaju parodiju na "Love Shack", pod nazivom "Glove Slap" a za epizodu crtanog serijala “The Simpsons”.
U novom milenijumu bave se remixovima manje vise svih prijasnjih izdanja, pa cak i remixiraju remixe.

Napokon, 2008 godine, izdaju prvi album nakon toliko godina.
“Funplex” bija produciran od strane Steve Osbornea.

Ovo je prvi album di je apostrof na B-52s is’pusten i sad se grupa zove B-52s.
“Funplex” se penje na 11. Misto Billboardove liste, postajuci drugi najuspjesniji album grupe.
Odlaze na turneju a singlica "Funplex", biva medju prvima koja je katalogirizirana u iTunes Storu.
Drugi single, "Juliet of the Spirits" se isto penje top listama.

Oprostili smo se B-52s sa jednom karakteristicnom temom “Party Out of Bounds”.
Tema sadrzi sve ono sta band cini ono sta jesu.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
B-52’s su se pojavili na pozornici ispunjavajuci ogromnu prazninu, kako u kvaliteti tako i u samom izricaju.
Bivaju prihvacani na plesnim podijima na isti nacin kao i medju slusackom publikom.
Svojim djecje infantilnim tekstovima, koji samo nadopunjuju minimalisticku strukturu kompozicije, zarazili su cilu zemaljsku kuglu.

Aranzamnski su toliko dotjerali svoja djela da im je “nota po nota” postala zastitni znak.
Nemojmo se zavaravati, oni mozda zvuce jednsotavno, ali su i te kako kompleksni.
Slikajuci zvukom slike primjerene djecjim slikovnicama, B-52s uoblicava tu zvucnu sliku u artisticki zvuk.
A taj zvuk je ne samo odjek doba u kojem nastaje nego i njegov pecat.
Jer ne zaboravimo, B-52s veliki dio svoje popularnosti mogu zahvaliti bas dance publici.

Bilo kako bilo, svjezinu i inovatinost prvog albuma, kojeg smo poslusali veceras, tesko da iko moze nadmasiti.

B-52 su tu da nan uljepsaju dan ili vecer.
I to su upravo napravili i na tom in fala

Eto !

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:


Rock lobster

Planet Claire

Private Idaho

Love Shack

Dance This Mess Around

52 girls

6060-842

Theres a moon


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 06:45 - Komentari(3) - Isprintaj

nedjelja, 08.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicMahavishnu Orchestra - “Birds of Fire" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 10 01 u 19:10 uri

Seta san prije par godin sa Gospodjon po metropoli dok smo cekali na koncert od Josipe.
U prolazu, kraj izloga od neke knjizare san joj reka:
“Zasto niko ne napise ultimativnu knjigu? Procitas nju i to je to, ne triba ti vise.”
Ne sican se vise sta je odgovorila, vjerovatno me blido pogledala, ali meni se u tom trenutku nametnila jedna druga misao.
Pala mi je napamet paralela sa muzikon.
I prva asocijacija na ono ultimativno je bilo – Mahavishnu Orchestra.

Ultimativnu knjigu nisan nikad nasa, iako je najbliza tom statusu bila “Zlocin i Kazna” od Dostojevskog.
I pored vracanja toj knjizi u redovnim razmacima, nastavija san sa citanjem knjiga, sta je znacilo samo jedno - “Zlocin i Kazna” jest besmrtno ali ne i ultimativno djelo.

Jasno mi je da ne postoje ultimativna djela, ali postoje djela koja su se vinila toliko visoko da samo njihovo postojanje ne mozemo jednoznacno objasniti kao plod talenta i uma, ma koliko briljantan bija.
Ima tu puno vise od toga.

Podsjetimo se koliko se stoljeca vec pokusava objasniti Mona Lisa, ili svatiti Guernica.
Podsjetimo se Mozartovog “Requiema” i njegovog bozanskog statusa.
U tu skupinu povlastenih djela, koja su imala bliski susret sa bozanskim, spada opus prve postave Mahavishinu Orchestra, koju cemo predstaviti.



U utorak slavimo prvu godisnjicu emitiranja i tim povodom, ka sta san najavija, predstavljamo jednu posebnu grupu, grupu koja je stvorila muziku iznad muzike, grupu koja je postala kult prije odsvirane jedne jedine note na vinilu.
Ukratko, predstavljamo Mahavishnu Orchestra i njihov drugi album “Birds of Fire”.

I odma u startu da rascistimo, sam pojam drugi album, u ovom slucaju nema apsolutno nikakvog znacaja.
Jer kod Mahavishnu Orchestra ne postoji prvi, drugi, treci itd albumi.
Postoji opus i kao takvog cemo ga vecers prezentirati.
A sam album “Birds of Fire “je odabran jer je on postao najkomercjalnije djelo grupe koji je ujedno i sinonim pa i referenca cjelokupnog pravca.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mahavishnu Orhestra je nasta u vrime kad je jazz bija hermeticki zatvorena, nepristupacna i sterilna sredina, koja u svoje redove nije pustala nikoga ko nije bija dokazano cist. Pod ovim pojmom “cist”mislim cist od bilo kakvih uticaja tadasnje moderne muzike. I navise svega toga, sebe su smatrali elitom koja je bogom dana da svjetli u mraku neznanja obicnog puka.

Pri tom su zaboravili svoje porijeklo a i samu cinjenicu da je jazz potekao od pucke muzike, koja je sluzila prvenstveno neobrazovanom puku da zaboravi surovu stvarnost.
Izdignuvsi sebe na piedestal nedodirljivosti, ljubomorno su cuvali svoj feud od bilo kakvih uticaja i bilo kojih nepozvanih dosljaka.

No, postojao je jedan covjek kojemu se nije moglo nametati zabrane, kojeg se nije moglo zauzdati ili izopciti iz jazz zajednice radi hereze.
Bija je to Miles Davis.
Te davne 1969 godine Miles izdaje “In a silent way”, revolucionarni album u kojem po prvi puta sjedinjuje elemente jazza i (doduse samo naznake) rocka, otvarajuci tim svoju “elektricnu” fazu.
Istovremeno, udara temelje novog pravca koji ce se kasnije nazivati - fuzija.

Sljedeci album “Bitches Brew”, izdan 1970 godine, na opce zgrazanje jazz cistunaca, sadrzi ciste elemente rocka utkane u okostalo kancerogeno tkivo jazza, dajuci mu novi zivot i ubrizgavajuci eliksir mladosti u bezivotno jazz tjelo.

Hereza biva odmah sancionirana bojkotom svih Milesovih nastupa ali on je malo marija za to.
Bija je dovoljno velik, prevelik za jazz establishment, da bi im se povinivao i ulizivao.

Ono sta je bitno za nasu pricu je to, da je na snimanju albuma “Bitches Brew” kao gitarista sudjelova John McLauglin i Jan Hammer na pianu.

I samo jos jedna mala digresija za one koji ne znaju.
Svirati sa Miles Davison na albumu ili u zivo je znacilo do kraja zivota imati otovrena sva vrata svih studija i dvorana.
Imati iza sebe ono “svirao sa Miles Davisom”, znacilo je bezpogovornu, apsolutnu referencu kavalitete.

A on pak sa svoje strane, je birao saradnike po tako rigoroznom kljucu, da je u par navrata odgadjao snimanja ploca jer nije mogao pronaci odgovarajuce saradnike koji su po njegovoj viziji uklapali u buduci projekt.

Dunque, po napustanju Miles Davisa, John McLaughlin i Jan Hammer pronalaze panamskog bubnjara, wunderkinda, Billy Cobhama i cudesnog basistu Rick Lairda.
I sastav biva oformljen.
Ali McLaughlin nije bija zadovoljan, jer njegovoj viziji je falija counterparty gitare.
Rjesn je nasa u violinisti Jerry Goodmanu.
I definitvna postava je bila tu.

Odmah po objavi postojanja banda, zapocimaju sa probama i uvjezbavanjem novoga materijala.
Pronalaze se u izuzetno kompleksnom izricaju fuzije, do tada nevidjenom na sceni.
Vec nakon prvih nastupa kao predgrupa, sticu kultni status i postaju zvjezde i prije izdavanja prvog albuma.

Da bi ilustrira o cemu se radi, samo jedan mali podatak.
Nesvjesni svog statusa, i pored neosporne popularnosti, nastavljaju nastupe kao predgrupa ondasnjim atrakcijama.

I tako je na pomalo cudan nacin doslo do jednog apsurda.
A on se sastojao u tome da je publika punila koncertne dvorane radi predgrupe!
Ispracani ovacijama, Mahavishu Orhestra bi silazila sa scene, da bi glavna atrakcija veceri nastupila pred polupraznom dvoranom ili kao u slucaju banda “1001 Night” - pred praznom dvoranom!
Sva je publika napustila dvoranu nakon nastupa Mahavishnu Orchestra!

Izlazak prvog albuma je pobra ocekivane lovorike kako od kritike tako od publike.
Normalno, jazz cistunci i pripadajuci establishment nije se udostojija niti crtice napisati, ali to i nije bilo vise bitno, jer su Mahavishnu Orchestra postali mega zvjezde i punili najvece dorane na svim kontinentima.

Donjeli su miljune sljedbenka u potpuo nove vode i time pokrenuli lavinu koja i dan danas kotrlja manje vise sve fuziske glazbenike i projekte.
I dakako, sam pisac ovih redaka je pa na prvo slusanje.
Totalni zvuk, prebogat detaljima, obojan svim mogucim bojama, prepun rifova, prekrasnih melodija, me je obuzeja prije 40 godina i drzi me dan danas.



Prvi album nazvan “Inner Mountain Flame”, izlazi 1971 godine i jednostavno hara svim listama i dvoranama.
Manijakalna kombinacija virtuoznosti, inspiracije i mastovitosti u spoju sa magijom trenutka, urodila je neponovljivoscu samog muzickog izraza.

McLaughlin i ekipa su odradjivali bezbrojne nastupe, promovirali ono sta su svi vec odavna znali i zelili vidit u zivo.

“Inner Mounting Flame” otvara “Meeting of the Spirits”koja vec u startu daje sve sta ce Mahavishnu dati do kraja karijere.
Mastovitu fuziju ogromne enrgije i neiscrpne inspiracije u slikanju zvucne slike.

Ovaj album je pocetak jedinstvenog muzickog dozivljaja u muzickom svjetu.

Tokom sva cetiri albuma, clanovi banda razgovaraju pred nama, komuniciraju, karaju se, jebu mater jedan drugome, vole se, pletu spletke jedan drugome iza ledja, pricaju viceve, ogovaraju ….. i sve to bez jedne jedine izgovorene rici.
Govoreci svojim jezikom, misli pretacu u zvuk, a zvuk u poruku koja bez izuzetaka dopire do svakog kutka svjesti.

Ka uvod, poslusat cemo “Meeting of the Spirits” sa prvog albuma.

Vrime nan ne dozvoaljava da detaljnije ulazimo u prvi album, te cemo dati samo jos jednu temu koja je postala standard na svim koncertima.
Pored teme ”You Know, You Know”, na albumu se nalazi standard “The Dance of Maya”, i nju cemo takodje poslusati.

Inace, sve teme u zivim izvedbama traju oko pola ure a neke i do ure.
E drugovi dragi, triba cut tih 50-60 minuta ekstaze.
To su neponovljive svirke i na sricu, imam tu privilegiju, da ih manje vise sve imam.

Kad covik slusa ovu ili ovakve teme onda se iznova vraca ona misao o ultimativnsoti ove muzike.
No to je vec subjektivno.

Prvi album, “Inner Mouinting Flame” zatvara nevjerovatna “Awakening”.

Reci nesto o obicnoj virtuoznosti kad je slusamo, znaci vrijedjati ove ljude.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
“Birds of Fire”izlazi u drugoj polovini 1973 godine i po samom izlasku ponovo pobire lovorike cjelokupne muzicke zajednice i dakako, opce zgrazanje jazz puritanaca.
Album sadrzi mahom kompozicije McLauglina, prosirene uticajima ostalih clanova banda.
Izmedju ostalih, tu se nalazi i tema “Miles Beyond”, posvecena Miles Davisu.

Album cemo poslusati u cjelosti, bez ikakvih komentara.

Album otvara naslovna tema “Birds of Fire”koja nas nosi u magicni svjet spiritualizma i meditacije.
Jer ne zaboravimo, kao poklonik istocnjackih filozofija, McLaughlin uzima ime Mahavishnu i taj se njegov svjetonadzor provlaci cilin opusom Mahavishnu Orchestra.

Pretacuci te svoje svetonadzore u muziku, taj covjek uspjeva ono sta je samo nekolicini odabranih i bozjom providnoscu blagoslovljenih, uspjelo.
Stvorija je djelo koje u svojoj meditativnosti pobudjuje sve osjecaje i emocije. Misli lete nebeskim prostranstvima noseci nas na puteve kojima prije nismo gazili.

Naslovna tema donosi nevjerovatan McLauglinov solo koji sam prica svoju pricu. Jednom san procita da solo odaje dojam da sam Satana svira.
Cini mi se da je to najblizi opis.

Vjecna borba dobra i zla, slikovito i do bola realno opisana u “Plamenim Pticama”, kao kazalisna scena pred nasim ocima.
Dobro i zlo vitlaju svojim plamenim macevima uvlaceci nas u svoju igru, tili mi to ili ne.
Ploveci na ovoj temi prestajemo biti publika, vec postajemo zivo bice u toj igri koja nas mami i privlaci svojim zvukom, kao zov sirena kroz tjesnac.

“Miles Beyond”ne ostavlja mista sumnji.
Tema posvecena Miles Davisu, mentoru i band lideru iz proslog saziva.
Tema okupana Milesovom atmosfrerom, bez trube, donosi posvetu velikom ucitelju.

“Celestial Terrestrial Commuters”nastavlja album.
Slusajuci je ne mogu se oteti dojmu kojeg sam imao gledajuci film Tim Burtona “Mars Napada”.
Znan da to vjerovatno nije sta su ovih pet genijalaca imala u glavi ali to i jest ono u muzici - pustiti mastu na volju.
Bilo kako bilo, ovo se mora cut!

“Thousand Island Park” nastavlja album. U komornom stilu akusticni instrumenti preplicu svoje puteve. Rick Laird dolazi na svoje. Bas se poigrava sa temom, a McLaughlin i Hammer poslusno osljede. Rickovih pet minuta, ako se o minutama moze govoriti. Nadahnuto i prepuno emocija.

“Hope” zatvara “a”stranu albuma.
Minuta i po. Pari se malo. Za obicne smrtnike i jest.
Sta se moze napravit ili rec u minut I po?
Puno ako znas sta i kako !
Majstori na djelu.
Cila prica je stala u taj kratki minut i po.

“b”stranu albuma otvara impresivna “One Word”.
Tema je toliko impresivna da nema rijeci kojom bi se mogla opisati.
Nastala u kuzini Tony Wiliamsa, Mahavishnu je obradjue toliko mocno da orginal postaje bljeda kopija.
Lavina koja od prvog trenutka suklja iz zvucnika ne moze nikoga ostaviti ravnodusnim.
Ako pojam totalna muzkika postoji onda se za ovu temu moze reci da je to to!
U punom sjaju i jacini.
Velika tema, velikog banda, velikih ljudi i nadasve ljudi prozetih duhom.
U ovoj se temi nalazi i odogovor na pitanje o virtuoznosti.
Bez ispraznih setnji po skalama. Bez masturbacije po vratu girate i ego tripova.
Cili band zvuci kao jedan instrument a opet, svi sviraju svoje.
I to kako.

Na “One Word”se naslanja “Sanctuary”, duboko spirtualna tema mitske atmosphere. Slusajuci je, odlazimo u presume Tajvana ili Indonezije, lebdimo kao oblak magle nad jutarnjim budjenjem zivota oko svetista i utocista.
I sav taj zivot i zivost ne remeti njegov spokoj.
Naprotiv, jos vise potencira postojanost samog bitka te monumentalne gradjevine i uliva nam mirnocu, spokoj i toplinu u hladne kosti.
I jos jedno “ako”.
Ako je ikada netko tako vjerno zvukom oslikao unutrasnje stanje i preslikao ga cudesnim bojama u pravu pravcatu sliku, onda je to ova tema.

“Open Country Joy” predstavlja McLaughlinovu igru sa ovozemaljskim temama. Prekarasna tema u kojoj Goodman na violini vodi pricu u prvom djelu, slikajuci nam pastoralnim bojama pejizaz, da bi na prelazu McLaughlin brutalno prezueo palicu i boreci se sa Hamerom, temu doveo do klimaksa.
Ritam sekcija je monstruozna.
Billy iz ko zna cega izvlaci breakove, a Laird mastovito puni sve moguce rupe i pise kompoziciju.
Bravo!

“Resolution” zatvara album.
Koji epski zavrsetak.
Zavrsetak dostojan najvecih.
I ponovo nam Mahavishnu Orchestra ne ostavlja niti malo mista da naslustimo sta ide sljedece.
Dapace, ostavljaju nas u dojmu da vise od ovoga ne moze, jer normalnom slusaocu ovo je vec previse.
I iz nekog inata, svakim slusanjem, sve vise se nadogradjuje, da bi nakon tolikih godina slusanja, djelo dobilo sasvim nove dimenzije.
Defakto, sa svakim slusanjem, neki novi element se dodaje na ono postojece i tako djelo buja u svoj svojoj velicini i raskosi.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
“Birds of Fire”je u stvari zadnji album Mahavishnu Orchestra.
Nedugo nakon planetarnog uspjeha band ulazi u studio da bi snimija treci album. Nazalost, pet prejakih licnosti, sa pet prevelikih egova i kako je jedan kriticar reka, malo previse talenta, dovodi do neminovnih sukoba unutar grupe.

Konflikt se toliko zaostrio da vise niti u studiju nisu bili zajedno. U stvari, Jan Hammer i Jerry Goodman su davali izjave kako in liderstvo McLauglina ide na jetra, da je autokrata itd itd…Fala bogu, McLauglin je to sve cita i dogodilo se to sta se dogodilo.
Na kraju balade, ipak se nekako snimili skoro cili album.
Tu se umisala diskografska kuca sa svojim "pisicu-kakicu" zahtjevima.
Dakako, McLaughlin je sve to lipo posla u materinu, skupija prnje i objavija kraj benda.

ALi time je u pat poziciju doveja i izdavacku kucu jer ova nije smila objavit album bez njegove dozvole.

I onda se dogadja nesto sta svit glazbe do tada, a ni do danasnjih dana nije vidija.
Izlazi album u zivo “Between Nothngness and Ethernity”sa neobjavljenim snimkama.
Ukratko receno, album sadrzi izvedbe studiski "nepostojecih" snimki.
Bija je to sok za sve nas koji smo cekali na bilo sta od njih.
Sok se pretvorija u novi plus za band.
Jer ka prvo, album je bija nevjerovatan. A drugo, ko je do tada ikad izda zive snimke koje nisu prije bile na studijskim albumima?

Kult Mahavishnu Orchestra nikad nije bija veci!

Kako je umjetnost uvik bila na prevagi, McLaughlina slava nije toliko interesirala.

1974 godinu smo ispratili bez orginalne postave Mahavishnu Orchestra, ali bogatiji za njihovu trilogiju.

Te 1974 McLauglin oformaljava drugu inkarnaciju Mahavishnu Orchestra.
Uz McLauglina su tu Jean-Luc Ponty na violinini, Nerada Michel Valden na bubnjevima, Ralphe Armstrong na bassu, i Gayle Moran na klavijaturama. Opet imena da glava zaboli.
No ovaj put izostaje ona bozanska magija kojom je bila obavijena prva postava.
I pored toga, band izdaje album “Apocalypse”, cudnu mjesavinu simfo rocka, jazza, fuzije i cega sve ne.
Album biva relativno hladno primljen, ali vrime je pokazalo njegovu vrijednost.
McLaughlin se jos jednom potvrdio kao osoba koja zivi daleko ispred svog vremena.

Mala napomena, u emisiji necemo slusati nista sa ovih albuma, jer radi se o sasvim drugacijoj muzici i sasvim drugacijem pristupu.
Muzicki dio cemo nastaviti kako smo izapoceli, sa prvom inkarnacijom banda.

1975 godine, ista postava, uz dakako cilu jarpu vanjskih suradnika, snima nevjerovatan album “Visions of the Emerald Beyond”.
Album koji je okrenuo moj vlastiti muzicki svjet upside down.
Bilo je to vrime totalne zbunjoze.
Bija san dite rifa. Moji bandovi su bili Led Zepplein, Black Sabath, Atomic Rooster, Jethro Tull, a nasa san se isprid gramofona i misecma slusa ovaj album.
Da prica bude jos nevjerovatnija, uz njega san otkrija “Mad Hatter” od Chick Corea-e, nevjerovatni akusticni jazz album, u najboljoj maniri fuzije.
Pa ti vise budi pametan.
Ta su me dva albuma toliko okrenila, da moj mali muzicki svjet nikad vise nije bija isti.
I nije mi krivo.

Dunque, 1976 godine McLaughlin ostaje bez violiniste i izdaje album “” Inner World”.
Album pokazuje McLughlina u jos jednom drugacijem, eklektickom izdanju.
Tu je vec pitanje ukusa kad se daje konacna ocjena albuma.
Po mome, album je mozda jedini kojeg je nagriza zub vremena.

Sa “Inner World”otpilike zavrsava faza Mahavishnu Orchestra koja je pisala povjest muzike.

McLaughlin je u nekoliko navrata oformljavao sastav ali nikada nije ni blizu bija onom uspjehu kojeg je imao sa prvom pa i sa drugom postavom.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obicno ne virujen u cuda, ali i ona se kadikaddogadjaju.
Te 1999 godine, Sony je kupija maticnu izdavacku kucu Mahavishnu Orchestra. Pedantni ka sta i jesu, novi su se vlasnici odma bacilli na inventuru, da vide sta su zapravo kupili.

I u tom obimnom poslu, dogodilo se fuzjisko cudo.
Pronadjen je sveti gral fuzije.

Uz potvrdjenu informaciju da je master traka unistena sedamdesetih godina, svjet muzike se zauvjek oprostija sa nikad izdanim trecim albumom grupe.
I out of blue, svjetlo dana je ugleda album nazvan “Lost Trident Session”.
Samo ime dovoljno kaze.
I sve su stvari legle na svoje mjesto, jer je album sadrzavao studiske snimke tema izdanih na zivom albumu “Between Nothingness and Ethernity”.

Poredba sa svetim gralom je u ovom slucaju i te kako primjerena, ali za razliku od onog vjerskog, ovaj muzicki je pronadjen.

Album je sve odreda ponovo ostavija bez daha.
I zato nebi o njemu ovom prilikom. Ali sa njime cemo zavrsiti muzicki dio i to temom koja otvara album. Poslusat cemo nevjerovatan, vanvremenski, fenomelani “Dream”.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mahavishnu Orchestra je bija i osta jedan od najsvjetlijih trenutaka muzicke revolucije sezdesetih i sedamdesetih godina proslog stoljeca.

Bez namjere za poredbama, jer su u biti nemoguce, Mahavishnu Orchestra zauzima jedinstveno misto u toj povjesti.

Na scenu su doveli orginalni muzicki izricaj i time privukli miljone sljedbenika, koji vjerovatno nikada nebi zakoracili tim stazama.

Sublimirajuci jazz virtuoznost, rock izvedbu i istocnjacku atmosferu, Mahavishnu Orchestra je uzletija ka meteor na ondasnjem muzickom nebu i dan danas sjaji nepomucenim sjajem, osvjetlavajuci put mladjim narastajima.

I za sam kraj.
Kad govorimo o Mahavishnu Orchestra, govorimo o - muzici.
Govorimo o zvuku koji dopire do slusaoca i nosi mu poruku, budi emocije, pokrece osjecaje i time pronalazi svoje misto u svakom od nas.
Bez obzira volimo li je ili ne.

I zato je Mahavishnu Orchestra morao postojati, jer bez njih, ne samo da bi muzka bila siromasnija, nego i svi mi bi osjecali da jednostavno nesto nedostaje.
Vjerovatno nikada nebi ni spoznali sta je to, da Mclaughlin i ekipa nisu dosli na pozornicu i ispunili nas nektarom spoznaje da i suvremena muzika moze biti vjecna.


Eto !
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

Mahavishnu Orchestra - One Word

Mahavishnu Orchestra - You Know You Know

Mahavishnu Orchestra - Birds of Fire

Mahavishnu Orchestra - Lila's Dance

Mahavishnu Orchestra - Meeting of the Spirits

Mahavishnu Orchestra - The Dance of Maya

Mahavishnu Orchestra - Miles Beyond


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 16:25 - Komentari(2) - Isprintaj

Image and video hosting by TinyPic Prevazna obavjest svim vjernim slusaocima Music LP-Underground !


Jos jedna ispravka netocnog navoda - EMISIJA IPAK IDE U STAROM TERMINU - U 19:10 URI !!

sorry svima radi ovega ali nije do mene !!

Zbog prilagodjavanja novoj programskoj schemi, primoran san pomaknut termin pocetka emitiranja u utorak, sa 7:10 uri na 7:30 uri.




I pored ove male stele, nadan se da ce te bit sa nama !

Eto!
- 08:10 - Komentari(2) - Isprintaj

srijeda, 04.01.2012.

Image and video hosting by TinyPicThe Clash - “Combat Rock" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 03 01 u 19:10 uri

U utorak san vratija dug od prije tri sedmice kad san najavija grupu The Clash.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
The Clash….Zapoceli su ka ortodoksni punkeri koji su to prestali biti, nastavili ka neprikosnoveni rockeri, koji to nisu nikad postali, bili su glasnogovornici izgubljene generacije koja se nikad nije nasla, proglasavali su ih izdajicama i grobarima punka a oni postali mega zvjezde, skoro bez svoje volje.
Bili su counterparty od Billy Idola, ili ukratko, sve u jednom.. The Clash.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
The Clash je bija Engleski punokrvni punk rock band, oformljen 1976 godine.
Bija je dio prvog vala britanskog punka koji je meja sve isprid sebe.
U to vrime, takorekuc priko noci, u zaborav su pali mastodonti rock muzike ili kako su ih posprdno zvali – dinosauri rock muzike.

Samo vezivanje za dinosaure je upucivalo na izumiranje.
Tako se i cinilo ali godine su pokazale da je ondasnji rock i te kako zilav i ne samo da je prezivija do danasnjih dana, nego je posta inspiracija mnogobrojinm novim grupama.
Ali to je tema za neku drugu emisiju.

Bilo kako bilo, u samom startu The Clash je inkorporirao elemente reggaea, skaa, duba, funka, rapa, dancea, i mozda najvise rockabillyja.
Dakako, osnovna pokretacka snaga i vodja je bija Joe Strummer na gitari a odradjivao je i vokalne dionice.
Ostatak grupe su cinili Mick Jones na gitari, Paul Simonon na bassu, i Nicky "Topper" Headon na bubnjevima.

Prije samog osnutka, svi clanovi banda su bili aktivni na Londonskoj muzickoj sceni. Daleko bi nas odvelo nabrajanje bandova u kojim su svirali pojedinacno a i zajedno.
Uglavnom, John Graham Mellor po osnutku The Clasha minja ime u Joe Strummer i time zapocima povjest banda.

Svoje prve nastupe imaju kao predgrupa Sex Pistolsima da bi nedugo nakon toga poceli sa samostalnim gazama.
Samo ime grupe dolazi od rici “sukob”, engleski clash, sto u startu determinira bazicnu orjentaciju grupe.
Ne pokusavajuci prikriti svoj revolt stanjem u Engleskoj a i u svjetu u to vrime, The Clash zauzima stranu slabijih i postaju propovjednici nezaposlenih i besperspektivnih mladih ljudi na Otoku.

Nakon prvih nastupa i mnogobrojnih mjeseci vjezbanja, Joe Strummer preuzima glavni vokal i u osmom misecu pozivaju odabranu publiku u studiju na zivu prezentaciju novih pisama.
Ocito dobar marketinski potez jer je sa tog seta kritika izasla odusevljena vidjenim, a na povrsinu je isplivala recenica jednog od njih… "The Clash su ka jureci vlak…tako mocan, prva su grupa ispred koje su se Sex Pistolsi usrali u gace”

No i pored toga, uspon je bija tezak. Gaze su tesko nalazili iako su recenzije koncerata bile izvanredne.

I onda se dogodilo nesto sta u tom trenu nije bilo nikome jasno.
Imajuci iza sebe ne vise od tridesetak nastupa, i to vecinom kao predgrupa, sa malo i nista svog materijala, The Clash potpisuju ugovor sa CBS Recordsom za Ł100,000.
Za to vrime i tu vrst muzike nevjerovatna suma.

Normalno, kritika je odmah pokazala zube a pogotovo vjerni sljedbenici, proglasavjuci ih izdajicama koji su se prodali establismentu.
Islo se toliko daleko da ih se ocjenjivalo kao grobare punka koji su samim cinom potpisivanja ugovora, oznacili kraj punk ere.

Naknadno se ispostavilo da ugovor i nije bija bas dobar za grupu.
Morali su sami placati turneje, snimanja i najam studija, remixove, izradu omota, sve troskove vezane za snimanja i promociju itd itd….dakle, ugovor je samo potvrdija ono sta se znalo, da pohlepi diskografskih kuca nema kraja.

Mickey Foote, koji je na njihovim koncertima radija ka tehnicar, unajmljen je za producenta prvog albuma.
Prvi album, jednostavno nazvan po imenu grupe, donija je prvi hit singl. "White Riot", koji je nedugo nakon izdavanja posta himna generacije, i penje se na 34 misto Engleske Top Liste.

Na albumu se nasla i obrada ragge teme "Police and Thieves". Ona je samo ucvrstila tezu o izdaji medju punk cistuncima, ali isotvremeno pokazala The Clash u svoj svojoj raznovrsnosti, koja ce kasnije doci do izrazaja.

Krajen 1977 godine, mimo svih osuda i prezira punk komuna, The Clash su se nasli u poziciji vodja pokreta i nadasve kao band koji je javno govorija o socjalnim nepravdama, postajuci tako savjest Tacherove Engleske.

Uz prvi album se veze jedan veoma glup potez diskgrafske kuce CBS.
Naime, smatrajuci da je album isuvise sirov, bjedno produciran, i da jednostavno nije za Americko trziste, CBS ga uopce ne izdaje u Americi, sve do momenta dok ovaj ne postane najbolje prodavan uvozni album svih vremena.

I ka sta je normalno u rocku, po izdavanju albuma dolazi do personalnih promjena.
Skrecuci sa ortodosknog punk pravca i usvajajuci razlicite muzicke stilove, neminovno dolazi do trzavica unutar banda a pogotovo medju clanovima koji su zagovarali beskompromisni punk pristup.
Tako band napusta Chimes, koji izjavljuje da se zeli posvetiti necemu sasvim drugacijem od muzike koju stvaraju The Clash.



Prije ulaska u studio za snimanje drugog albuma, CBS se umisa sa svojim zahtjevom da album bude cisci u namjeri da ga izdaju istovremeno i u Americi. Nebuloza se nastavila dovodjenjem Sandy Pearlmana, koji je radija sa Blue Oyster Cultom.
Situaciju su kasnije opisali u stilu “snimanje tog albuma je bilo uzasno dosadno. Za razliku od nastajanja prvog albuma, na ovom je ubivena sva spontanost””

I pored toga, drugi album nazvan “Give 'Em Enough Rope”, je primljen veoma dobre kritike iako su mu zamjerali skretanje prema midstreamu.

No, i pored nadanja CBSa, album nije ostavio nekog veceg traga na Americkim top listama. Za razliku od Engleske, di je dosao do drugog mista top liste, u Americi se jedva popeja na 128. Misto Billboardove liste.
Single “Tommy Gun”, skinut sa albuma, zauzima 19. misto Engleske Top Liste.

Band krece na turneju po Engleskoj da bi po njenom zavrsetku krenija priko Velike Bare i na opce iznenadjenje, odradija veoma uspjesnu turneju.
U osmom i devetom misecu 1979 godine The Clash ulazi u studio i zapocimaju snimanje svog mozda najboljeg albuma “London Calling.
Ovaj put je pronadjen kompromis u produkciji pa je angaziran Guy Stevens, bivsi glavonja A&R recordsa, koji je producirao Mott the Hoople i Traffic.

“London Calling”izlazi kao dupli album i donosi mjesavinu punk rocka, reggaea, skaa, rockabillya, traditionalnog rock and rolla ali i drugih elemenata, koji su svi zajedno uspjeli ocuvati onu embrionalnu energiju banda uz ispoliranu produkciju. Naoko, mission impossible, ali u umjetnosti je sve moguce.
Triba samo znati!

Dakako, naslovna tema “London Calling”postaje instant hit i nosi album prema vrhovima svih top lista.

London Calling biva proglasavan za jedan od najvecih albuma ikada snuimljen.

I dakako, po starom dobrom obicaju, CBS ponovo sere gelere i tako tema "Train in Vain" biva ubacena na album u zadnji cas.
Toliko kasno, u stvari prekasno, da bi se uopce nasla na omotu!
I da ironija bude veca, "Train in Vain" postaje prvi US Top 40 hit, dosavsi na 23. Misto Billboardove liste.
Train in Vain
Sam album “London Calling”, dolazi do 9. Mista Engleske Top liste a u Americi do 27og.

Interesantan je i omot albuma. Napravljen po uzoru na Elvisov debut album, postaje mozda najpoznatiji omot u povjesti rock muzike.
Istovremeno, sama fotografija Simona kako razbija bas gitaru biva prglasavana "best rock 'n roll photograph of all time".

Po nekoj ideji grupe, The Clash je triba izdavati svaki misec novi single. Ideja sama po sebi i nije bila losa ali je ipak bilo malo teze to izvest. Na kraju balade, svitlo dana je ugleda samo jedan single, obrada reggae teme "Bankrobber",

U dvanaesti misec 1980 izlazi “Sandinista”, trostruki LP koji baca u zbunjozu kako kritiku tako i publiku.

Izaziva sasvim suprotne reakcije, od hvalospjeva do totalnog pljuvanja.
Bilo kako bilo, istina je uvik negdi po sredini.

Album je ponovo blend mnogobrojnih muzickih stilova sa jedinstvenim Clash pecatom. I tu da spomenemo, da je “Sandinista”mozda prvi bjeli album koji ima elemente rapa.

Album je producira Jamaikanski Raggae umjetnik Mikey Dread, sta automatski znaci uvodjenjem mogobrojnih dubova i dakako, izlozenost uticajima sa zadimljenog otoka.

Sa albuma su skinute singlice “The Magnificent Seven”, “Hitsville” i “The Call Up”.

1981 godine band izdaje single "This Is Radio Clash", koji na njima svojstven nacin demonstrira sposbnost banda da inkomponira cak i hip hop u svom izricaju.

U devetom misecu ulaze u studio da bi zapoceli rad na petom albumu, orginalno zamisljenom kao duplom, sa radnim naslovom “Rat Patrol from Fort Bragg”.

Za vrime snimanja, album biva skracen na trajanje jednostrukog i naziv se minja u “Combat Rock”.
Producira ga Glyn Johns, sta znaci uvodjenje experimenta u produkciji ali i u samoj kompoziciji.
Ide se toliko daleko, da pjesnicka beat ikona sezdesetih Allen Ginsberg, daje svoj glas u temi "Ghetto Defendant".

Album sadrzi dva hita "Should I Stay or Should I Go" i "Rock the Casbah", koji pomazu planetarnom uspjehu albuma i banda.



Od momenta izdavanja ovog albuma, grupa dobiva planetarnu pozornost i postaju mega zvjezde. Istovremeno zapocima i kreativna stagnacija te process neminovnog raspada.
Slobodno mozemo reci da je “Combat Rock”pocetak kraja grupe The Clash.

Do 1983 godine grupu napustaju stalni calnovi.
Joe Strummer preuzima apsolutno vodstvo nad grupom ali povratka nije bilo.
I pored nezaboravnih koncerata, grupa se definitivno raspada nakon koncerta na festivalu New Music Day, koji je privukao 140 000 ljudi.
Steta!

Joe Strummer osniva novu grupu General Public, ali ih napusta za vrime snimanja prvog albuma.

The Clash se pokusava odrzati kao grupa pridruzivanjem novih clanova, ali to nikada nije vise bilo ono isto.
Stoga je na ovom mjestu potpuno deplasirano dalje govoriti o samom bandu.

2002 godine, Joe Strummer umire iznenada zbog zatajenja srca.
Sa njime je u povjest otisa i The Clash.

Oprostit cemo se od ove velike grupe sa nekarakteristinim singlom, izdanim u poljednoj fazi postojanja.
Singlica je skinuta sa posljednjeg albuma “Cut The Crap”

I sta na kraju reci o grupi The clash.

Izrasli na valu punka, evoluirali u punokrvni rock sastav, The Clash nan je donija toliko energije kako na koncertima tako i na vinilnim izdanjima, da bi se njome mogla pokrenit Nijagarina Elektrana.
Posvecujuci se u potpunosti socjali i zagovarajuci prava potlacenih, donose debelo pocrtanu socjalnu komponentu medju ondasnje glazbenike.
Dakako, oznaceni kao ljevicari, cilo vreime odbijaju etiketu nihilista i anarhista.
Joe Strummerovo propovjedanje je jednostavno: Pravda za sve i pod jednakim uvjetima!
Politicki su bil iaktivni ne samo svojom lirikom. Nastupali sun a manej vise svim dogadjajima di se borilo za prava pojedinaca i drustva.

I dalje, sigurno se pitate, zasto “Combat Rock”a ne “London Calling”. Iako osobno smaran da je “London Calling” bolji album od “Combat Rocka” ipak je ovaj drugi prevagnija i to radi same kompozicije, koja je bliza klasicnom rock izricaju pa i eksperimentu. Isto tako, smatran da je “Combat Rock” daleko slusljiviji od svog prethodnika, te se stoga sam nametnuo kao izbor za siroki auditorij.

I na kraju par rici o cinjenicama.
2004 godine Rolling Stone magazine smjesta The Clash na 28. misto najvecih grupa svih vremena.

Nadalje, njihov bebut album, uz bok “Never Mind the Bollocks, Here's the Sex Pistols”je "punk's definitive statement".
“London Calling " ostaje kao jedan od najuticajnijih albuma povjesti rocka. 2003 godine, Rolling Stone ga smjesta na 8. Misto najvecih svih vremena. Niti jedan punk band nije dosa tako visoko.
2004 godine isti magazine smjesta singlicu "London Calling" na 15. Misto medju 500 svih vremena.
Cetiri druge teme isto takodolazena svoja mista: "Should I Stay Or Should I Go" na 228., "Train In Vain" 292., "Complete Control" 361. i "White Man In Hammersmith Palais" na 430. Misto.
I tako dalje I tako dalje…lista je ogromna….

I za sam kraj, mala zanimljivost. “Combat Rock”je bija omiljeni album Kurta Cobaina.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Budite sa nama i sljedeci utorak kad pripreman slavljenicku emisiju.
Slavimo prvu godinu emitiranja naneslusanije emisije u Rvata i i sire.

Za sada cu samo otkrit da cemo se druziti sa iznimnim bandom, mozda najjacim bandom koji je ikada stupio na scenu, sa bandom koji je uspija sjediniti nemoguce i time pomiriti sve generacije.
Govorit cemo o bandu cija djela zive dan danas i nakon 40 i kusur godina.
Cak dapace, nikad friskiji, predstavljaju inspiraciju dolazecim mladim glazbenicima.
Predstavit cemo band koji nema svoj pandam u muzici i samim tim sam sjedi na muzickom Olipmu.


Eto !
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:

The Clash - Straight to Hell

The Clash - Sean Flynn

The Clash - Should I Stay Or Should I Go

The clash - London calling

The Clash - Know your rights

The Clash - Car Jamming

The Clash - Death is a Star

The Clash - Overpowered By Funk


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 10:45 - Komentari(5) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se