petak, 30.09.2011.

Image and video hosting by TinyPicJean Michel Jarre - “Oxygene" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 04 10 u 20:10 sati

U povodu skorog gostovanja Jean Michel Jarrea u metropoli, predstavit cemo njegov prvi album “Oxygene” i dati kratak prikaz njegove karijere.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jedno je muziku slusat i stvorit neko misljenje o njoj, a sasvim drugo tu istu muziku prezentirat, i pokusat biti koliko toliko objektivan.
Mogu slobodno rec da je ovaj put razlika izmedju prvog i drugog poprilicno velika.

Razlog lezi u cinjenici da san Jean Michel Jarrea slusa od prvoga dana od kad je izda “Oxygene”, ali san ga uvik slusa sa dozon reserve.
Njegova komercjalnost i jednostavnost izraza me i nebi toliko smetala, kao ni u mnogim drugim slucajevima, da istovremeno na sceni nisu djelovale na desetine kreativnijih umjetnika i sastava.
I jednostavno za njega nisan ima vrimena.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Govoriti o njegovoj biografiji, je relativno lako, na majci svih mreza ima dovoljno informacija. Ali ono teze, je govoriti o njegovoj muzici a pri tom ne upasti u zamku neobjektivnosti ili jos gore, iskljucive subjektivnosti.

Zivotni put Jean Michel Jarrea zapocima 1948 godine u Lyonu. Otac mu je bija poznati kompozitor filmske muzike, Mauricije Jarre.
Od malena sjeda za piano i u najranijem djetinstvu dobrano koraca razlicitim vrstama muzike. Upijajuci ritam ulice kao ulicni svirac, svirajuci jazz, potom gitaru u rock bandu, Jean se formira kao muzicar. Drugu plovinu njegove kreativne licnosti, onu kompozitorsku, puni uticaj Pierre Schaeffera, pionira avangarde.
Slusajuci puls avangardne i midstream muzike sedamdesetih godina, Jean Michel Jarre kreira svoj blend elektronske muzike, vjesto balansirajuci izmedju zvuka kao pokretackog faktora kompozicije i melodijskih linija koje dakako, nose i donose onu komercjalnu komponentu, toliko neobicnu za avangardnu muziku tog doba.

Izlazak analognih sintysizera na trziste dozvoljava mu finalno uoblicavanje muzickog izricaja i potom izdavanja prvog albuma, “Oxygene”.
U stvari to mu je bija treci album, ali onaj pravi i svima poznati Jean MIchel Jarre zapocima sa “Oxygenom”.


Image and video hosting by TinyPic


“Oxygene” izlazi 1976 godine, snimljen u vlastitom studiju i produciran od strane Jarrea.
Album je u stvari sazdan od sest djelova koji kreairaju tri cjeline. Mimo toga, svih sest djelova su mogli komodno biti izdani kao singlice, sta dovoljno govor i o pjevnosti cjelokupnog djela.
Pored izrazite komercjalne komponente album nudi i dah klasicne kompozicije. Drugim rijecima, iako odsviran elektronskim instrumentima, album donosi cisti klasicni pristup kompoziciji.

Ono sta je piscu ovih redaka najvridnije na ovom albumu je zvuk kao temelj kompozicije ali i kao temelj cjelokupnog djela. Dok Pink Floyd upotrebljavaju zvuk kao efekt da bi docarali atmosferu ili prenjeli poruku, Jean Michel Jarre, taj isti zvuk pretace u nosica albuma i daje mu glavnu i ujedno, jedinu ulogu.

Pazljivim slusanjem otkrivaju se mnogobrojni slojevi zvucne slike, a djelo tim vise impresionira jer je Jarre uspija iz kokofonskih zvukova stvariti sklad koji nerijetko nosi melodiju a i sam postaje predivna linija koja se danima piva u sebi i nakon sta se album odslusa.

Niko ne spori da je “Oxygene” main stream album. Ali isto tako, niko ne moze zanjekati da je “Oxygene” album koji sadrzi u sebi i te kako jake ambijentalne elemente.
Isto tako, niko ne moze zanjekati da u sebi sadrzi embrio New Agea i nadolazeceg elektronskog Disco trenda.

Ono sta je Jarre u stvari uspija sa ovim albumom je priblizavanje elektronske muzike masama.
I ako sa ove povjesne distance ocjenjujemo njegov doprinos muzickoj umjetnosti, onda ce vjerovatno povjest o njemu govoriti u tom smjeru.

Kad govorimo o Jean Michel Jarreu, moramo naglasiti jos jedanu bitnu cinjenicu.
Jean Michel Jarre nije stao na lovorikama planetarne slave. U svojim nastupima ubacuje novu tehnologiju, lasere i strobshow elemete. Pozornica postaje vizualni produzetak audio dozivljaja. U stvari, uvodi multimedijalni performance i prije nego je ric multimedija uopce i izmisljena.

I za kraj ovog djela prikaza, jos par cinjenica.
Iako je tesko nasao izdavaca, album nakon porodjajnih muka postaje monster hit i prodaje se u nevjerovatnih 15 miljuna primjeraka.
Impresivno za nepoznatog mladog umjetnika.

Nadalje, Jean Michel Jarre je bija prvi zapadni umjetnik koji je ima nastup u Kini.

I jos jedna, nevjerovatna cinjenica, od koje se coviku najezi koza.
Na Place de la Concorde, 1979 godine, Jean Michel Jarre odrzava koncert pred miljun ljudi.
Miljun ljudi je doslo gledat i slusat samo njega.
Miljun ljudi !!!
I jos preko 100 miljuna ga je gledalo preko direktnog prenosa na TV.


Image and video hosting by TinyPic

Album otvara "Oxygene (Part I)". U stvari, kako je i sam autor izjavija “Oxygene (Part I i Part II)” su u stvari suita podjeljena u dva dila. Bilo kako bilo, prvi dio je kompozicijski skoro pa klasicna uvertira.
Jedina razlika, pored upotrebe samih instrumenata, je odsustvo “setnje” kroz sljedece stavke.

Kreirajuci fluidnu atmosferu ala Tangerin Dream, Jarre nadahnuto smjesta muzicke segmente na muzickoj vremenskoj liniji. Po uzoru na starijeg Olfielda, ocito je da nastoji svim silama izbjeci puko nabrajanje zvukova i pasaza. Prvi dio nas uvodi direktno u drugi, koji u samom startu dobiva na dinamici i Jarre pokazuje ono po cemu ce biti poznat ostatak zivota. Jednostavan elektronski ritam, prekrasna melodija, i posebno na ovom albumu, nevjerovatno puno novih i svjezih zvukova.
Drugi dio je istovremeno i posveta uzoru. Duh Vangelisa izviruje iza svakog kantuna ovog stavka.

Treci stavak bez pauze nastavlja album i vraca nas u nesto mirnije vode. Sam pristup ovoj temi odaje Jarreov interes za Pink Floyd. Tema obiluje pinkovskom atmosferom ali ne i sadrzajem. Ovaj potonji se naslanja na Schulzea i Tangerine Dream.
Angaziravsi vjerovatno sve moguce kapacitete svojih syntisajzera Jarre radi premosnicu prema daleko poznatijem cetvrtom stavku. U stvari, cetvrti stavak obiljezava album i daje mu onu komercjalnu komponentu.
Zapocima strahovito poletnim ritmom na kojem potom zaplovi melodija, poslusana toliko puta da je postala dio zvucnog okruzenja u kojem zivimo.
Jarre ovdje dolazi do punog izrazaja. Tema nafilovana ritmom, prelivena prekrasnom melodijom, nakrcana zvukovima koji izlaze svako malo na povrsinu, pa cak nas i vode prema sljedecm ritmu ili prelazu.
Cudnovato napisano i izvedeno a imajuci na umu godinu nastanka i majstorksi producirano

Album nastavlja peti stavak koji kao i u prethodnim slucajevima sa sljedecim tvori logicnu cjelinu. Fluidna atmosfera, toliko svojstvena psihodeliji i elektronskoj muzici toga doba, skoro pa zatvara sam album. Nadogradjujuci muzicku paletu Jarre izbjegava trapulu monotonije i ponavljanja, djeleci stavak na dva djela.
Interesantno je za napomenit da je iz drugoga djela, Giorgio Moroder besramno uzeja cjeli pasus ukljucujuci ritam i melodiju kao i sve popratne zvukove i sa Donom Summer izdao “I Feel Love”, sa kojom je otvorio eru elektronske disco muzike i pobrao lovorike.

Bilo kako bilo, ono sta sljedi je zabetoniralo Jarrea za sva vremena. Sesti stavak ga je upisao u besmrtne jer i dan danas ne prodje dan, a da svako od nas iz nekog medija ne cuje ovu kompoziciju ili bar neki njen fragment.
O njoj ne triba trosit rici jer zvuk govori sam za sebe.
Prekrasno i neponovljivo.
Toliko logike sastavljene od tako stranih komponenata u muzici objedinjenih na jednom mistu.
----------------------------------------------------------------------------------------------

Jean Michel Jarre je nasatvija sa radom i 1978 godine izlazi njegov drugi album “Equinox”.
Proglasavan od kritike, a od publike prihvacen, kao dostojni nasljednik “Oxygenea”, “Equinox” betonira Jarreov status i utire put njegovoj karijeri.

Piscu ovih redaka “Equinox” nije nikad lega. Razlog vjerovatno lezi u vjecnom problemu “drugog albuma”.
Rijetki su koji su uspili preci ovaj prag neokrnjeni, a Jean Michel Jarre nije medju njima.

Dok “Oxygene” obiluje logicki nanizanim ritmickim djelovima, protkanim zvucnim podlogama, umivenim melodijama, “Equinox” sve to pomalo isforsirano donosi, stvarajuci privid plicine i bezidejnosti.
U “Oxygeneu” Jarre viseslojnim slaganjem zvukova stvara njegovu dubinu, slika metalnu impresiju modernoga doba. I to fali nasljedniku.
I kao posljednje ali ne manje vazno, “Oxygene” je prepun novih zvukova, cudne mjesavine hladnog metalnog sintetiziranog zvuka koji kreira tople melodiske linije.
Sve je to na “Equinoxu” ponovljeno, ali sa manje sadrazaja ili kako bi po domacu rekli, sa manje “suga”.

Jean Michel Jarre je nastavio izdavati albume, ne toliko izazovne ni revolucionarne, ali uvjek dovoljne da zadovolje armiju fanova.
Od izdavanja “Oxygenea” do danasnjih dana, njegovi albumi su se prodali u 80 miljuna primjeraka.
Njegovi nastupi su uvik bili i jos uvik su senzacija i jedistveni multimedijalni dozivljaj.
To je do sada dokazao nebrojeno puta.
I u tome je otisao mozda najdalje od svih muzicara/kompozitora moderne glazbe.
Toliko daleko, da ce ga povjest u tom kontekstu pamtiti vise kao performera nego kao muzicara.

Bilo kako bilo, ili kao performera ili kao nekoga ko je priblizio elektronsku muziku masama ili kao nekoga ko je pretocio klasicnu kompoziciju u elektronsku i obogatio je nevjerovatnim zvukovima, Jean Michel Jarre ostaje velika licnost dvadesetog stoljeca, licnost koja je miljunima podarila radost muzike i njena ugodjaja.
I za to mu triba dati kredit i za to mu fala.

I za sam kraj, majka svih pitanja, di smistit Jarrea u kontekstu vremena i muzike, znajuci da su u to vrime na pozornici bili aktivni Mike Olfield, Klaus Schulze, Tangerin Dream, Brian Eno, Vangelis i jos mnogi manje poznati ali ne i manje dobri umjetnici?

Jean Michele Jarre je u biti uzeo muziku Tengerine Dreama i Klaus Schulzea, skratio teme i uvio ih u pjevnu ambalazu.
I mada je pri tom uzeo magiju Vangelisa, melodiju Mike Olfielda, ambijent Brian Ena, ne mozemo mu zanjekati orginalnost te stoga ipak zasluzuje svoje misto u prvoj ligi.

Eto

Bija je to prikaz albuma “Oxygene”, Francuskog kompozitora i performera Jean Michel Jarrea te kratki prikaz njegove karijere, a u povodu gostovanja u metropoli.

Svi koji se odluce otici na koncert, koji se odrzava u dvorani Vatroslav Lisinski, neka se pripreme na uragan zvuka i svitla, neka se pripreme na dogadjaj kojeg ce pamtiti ciloga zibvota.
Dobra zabava – ako se tako moze zazelit, jer koncert Jarrea je daleko vise od zabave, njegov koncert je nezaboravno iskustvo.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 07:00 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 27.09.2011.

Image and video hosting by TinyPicSlije sa emitiranja emisije oliti Music LP-Underground u photo izdanju

Evo mali intermezzo.

MTV je napravija slije sa snimanja emisije.

Koja ide u zivo.....

I samo u zivo..i nikako drugovacije....
I zato je emitiranje daleko od savrsenoga.
Ima tu petljancije, mucanja, pljucanja, bestimanja, gutanja rici, "vodenga govora", kidanja recenica, falinki na sve strane, ukljucujuci i Teofilijusa Nepogresivog, (mog osobnog tonca koji je na drugoj strani cakla).
Ima tu grintanja od strane MTVja, smijanja, zezanja, tuge za onim sta se nikada nece vratiti - za sedandesetima, tuge za dobron muzikom koja je ostala u povjesti i nije dobila svoje dostojne nasljednike, srice, jer smo zivili u to vrime i bili svjedoci nastajanja povjesti; ima tu radosti druzenja i ima tu jos puno toga.....
Dovoljno razloga da se tako i dalje nastavi.

Eto, slike sa seanse su doli, nazalost ovi put samo sa jednim akterom u glavnoj i jedinoj ulozi, ali sljedeci set, kad ga bude, bicemo u punom sastavu na slijama
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pripremanje za emisiju - razgibavanje bicepsa i tankanje goriva (ugodno sa korisnin!)
Image and video hosting by TinyPic

Dirigent u motu, emisija u toku, Teofilijus zasad nepogresiv !?, MTV biljezi povjesni trenutak..
Image and video hosting by TinyPic

Neophodna koncetracija uz crvenu boju limeke - ko kaze da crvena boja ne opusta ?!
Image and video hosting by TinyPic

Sta oce rec da je do sada sve u redu?...nesto nije u redu, kad je sve u redu!?
Image and video hosting by TinyPic

To majstore......
Image and video hosting by TinyPic

Mozda san triba pit Zuju....mozda komarci nebi ovako grizli...mozda...
Image and video hosting by TinyPic

Dakako, snimke su nastale za vrime emitiranja emisije o Uriah Heep...
Image and video hosting by TinyPic

Ocito da govrin nesto puno pametno....sudeci po profinjenin crtama lica
Image and video hosting by TinyPic

Kadikad nemozes odolit kad te ponese tekst o muzici koju slusas toliko godin..ili toliko desetljeca.......
Image and video hosting by TinyPic

A kadikad se i turbo uzivis u pricu......
Image and video hosting by TinyPic

Sve slije su djelo umjetnickih ruku i foto aparata od MTV-ja i kao takve zasticene !
Oliti kako je MTV reka da napisen - "Photo mtv (Cropix)"
Eto




- 21:30 - Komentari(20) - Isprintaj

ponedjeljak, 26.09.2011.

Image and video hosting by TinyPicJosipa Lisac - “Dnevnik Jedne Ljubavi" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 27 09 u 20:10 sati

U utorak cemo ponovo nesto drugovacije.
Obitavat cemo na nasim prostorima i vracamo se u daleku 1973 godinu.

Iz dubine undergrounda idemo prema povrsini.
Predstavit cemo album prvjenac “Dnevnik Jedne Ljubavi”, hrvatske dive Josipe Lisac.

Mozda ce izgledati pomalo cudno za ovu vrst emisije i njezinu koncepciju, ali virujen da ce do kraja biti i te kako jasno.

Dunque, Josipa je pala na ovu planetu tamo neke daleke 1950 godine. Na nasu sricu, pad se dogodija negdi oko 45-te paralele i 16-og meridijana.
Prostin ricima receno, rodila se u Zagrebu.

Vec ka dite se vidilo da je talentirana tako da vec u desetoj godini postaje clanica “Zbora Hrvatske Radio-Televizije”.
Pored uhodanog repertoara, okusavala se u svim mogucin stilovima. Od stare sakralne muzike, preko klasicne i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne muzike. Udarajuci temelje svog izricaja obogacuje se uticajima koji ce determinirati njenu kasniju karijeru.
Kurioziteta radi, “Zbor Hrvatske Radio-Televizije” osvaja 1961 godine Grand Prix u Francuskoj, kao najbolji djecji zbor na svitu.

Iako je odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethowenu, Brittenu, Josipa vrlo brzo pokazuje svoje pravo zanimanje za rock muziku, i 1967 godine postaje glavni vokal popularne rock grupe "O'Hara", a zatim vokalno-instrumentalnog sastava "Zlatni akordi", nakon fuzije sa sastavom “O’Hara”.
Vec prvo pojavljivanje u javnosti, izaziva pravu senzaciju kod siroke publike.
Ne samo svojim fascinantnim glasom i originalnim interpretacijama, vec jednako i svojom jedinstvenom i intrigantnom pojavom, Josipa Lisac ubrzo postaje unikatna i neponovljiva zvjezda rock muzike.
Razvijajuci se i iduci uporno dalje protiv svih uobicajenih struja, ona razvija svoj jedinstveni stil muzickog izrazavanja.
Odabire znatno tezi, ali tim temeljitiji i vridniji put svojoj karijeri.

Image and video hosting by TinyPic



Poznanstvo, prijateljstvo i ljubav s popularnim rock'n'roll pjevacem i kompozitorom, Karlom Metikosem, alias Matt Collinsom, potpuno zaokruzuje njen muzicki i zivotni put.
Metikosevo iskustvo i snazna autorska licnost, uoblicava Josipu Lisac kao jedinstvenu umjetnicu i kao zenu.
Njihov prvi zajednicki LP album iz 1973. godine, "Dnevnik jedne ljubavi", ostaje do danasnjeg dana jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja i spada u antologiju hrvatske diskografije.

Manje vise i kritika i publika se slazu u jednom. “Dnevnik Jedne Ljubavi” je ako ne najbolji onda jedan od najboljih domacih rock debija. Kad sagledamo ondasnju scenu sa ove vremenske distance, onda mozemo slobodno ovaj album staviti uz bok prvom album grupe Time, dakako i uz prvi album Korni Grupe kao i prvo vinilno ostvarenje Janeza Boncine i grupe Srce.
Ali ono sta isto tako izdvaja ovaj album od velike trojke je njena muzicka orjentacija.
Album odise atmosferom sedemdesetih na nasim prostorima. Produkcija je cista i nenametljiva. Muzika je otisnuta na vinilu onako kako je odsvirana, bez ikakvih dodataka i sa minimumom efekata. Sve to daje albumu onu komornu atmosferu blize jazzu nego rocku.

Ali Josipa nebi bila Josipa kad bi na tome ostala. Album obiluje ljubavnim pjesmama od kojih svaka zasluzuje punu paznju singlice. I kako je tada rekao jedan strani kriticar: “I said there is no weak song on the entire album; and I must correct myself: there is no average song on it” oliti po nasemu, “rekao sam prije da na albumu nema slabih pjesama. Moram se ispraviti, ne albumu nema prosjecne pjesme.”. Mislim da ovo dovoljno govori o albumu.

Ovaj cemo uvod zakljuciti jos jedom lipom recenicom koju je svojevremeno izrekao John Lennon. A ona otprlike u prevodu glasi: album vridi onoliko koliko se singlica sa njega moze skinit.
U slucaju "Dnevnika Jedne Ljubavi", jasno je da je i po tom kriteriju album remek djelo i kao takvo se triba i uvazavati.

Nebi bilo fer ne spomenuti ekipu koja je sudjelovala u stvaranju ovoga albuma. Ukratko, cila krema ondasnje rock scene se nasla u studiju. Od Brane "Lamberta" Zivkovica koji je svirao flautu, klavir i elektricni klavir, Slobodana Bode Kovacevica na akusticnim gitarama, Vedrana Bozica na elektricnoj gitari, Tihomir Pop Asanovica na orguljama, Mario Mavrina na bas gitari i Ratka "Ralu" Divjaka na bubnjevima.
U pozadini je jos staja ostatak rock kreme toga doba. Joza Braco Doblekar, koji je svirao konge, Dado Topic na tamburinu, pratece su vokale pjevale Zdenka Kovacicek, Dubravka Zubovic, Ksenija Erker i Adica Dobric, a 12-clani orkestar duhaca i gudaca predvodio je znameniti saksofonist Miroslav Sedak-Bencic.
Ukratko, u tim 70-im godinama bolja ekipa muzicara nije se mogla sastaviti.


Image and video hosting by TinyPic




Album otvara tema “O jednoj mladosti”. Od prvoga trenutka prisustvujemo izuzetnim stvaralackim naporima Karla Metika i Ivice Krajaca. Josipa taj sadrzaj zamata u neodoljivo pakovanje i stavlja nan na stol poklon kojeg ritko ko moze odbit.

Album nastavlja “Srela sam se s njim”. Krajacev potpis je toliko bistar da je komodno moglo pisati da je ovo njegova posveta Josipi.

“Sreca” nastavlja album. I ako je bilo iti malo dileme u pjevnost i kvalitetu prethodih tema, ova to sve to otklanja. “Sreca” je cistokrva tema sposobna nositi bilo koji album.

Kad govorimo o hitoidnim temama, onda tema “Po prvi put” ima najnaglaseniju intenciju da bude veliki hit. Aranzmanski besperkorno odradjena u duhu zagrebackog sounda sedamdesetih, tema koketira sa jazzom na nacin na koji je do pojave ovog albuma bija nepoznanca na ovim prostorima.

Tema “Placem” zatvara prvu stranu albuma.
Josipa je na svom vrhuncu. Svojim glasom, uz pratnju klavira kreira atmosferu prigusenog krika, slikajuci zvukom koji izlazi iz njenog grla ono sta nam stihovi govore.
Tema se predvidljivo razvija do mometa dok Lambert sa klavirom ne zakoci ritam i preda Bozicu palicu.
Muzicka vinjeta koja zasluzuje puno vise od posljednje teme na prvoj strani albuma.

“B” stranu otvara tema “Jedna kratka vijest”. Vec mozemo govoriti o tipicnoj temi za Josipu. Neosporna kvaliteta teksta, vinjeta iz svakodnevnog zivota, muzicki logicki sazdana i nadasve besprekorno izvedena.

Sljedi mozda napoznatija tema sa albuma, tema “Lezaj od suza”.
Tema u kojoj su se poslozili svi elementi koji Josipu cine velikom i vjerovatno peak Lambertove karijere.

“Ne prepoznajem ga” donosi ponovo melakoliju u nase duse. Tamno obojana muzicka pozadina neumitno prati Josipu ispunjavajuci do najsitnijih pora sliku koji Josipa slika svojim glasom.

“Vjerujem ti sve” privodi nas kraju albuma. U slageskom stilu, bogatim aranzmanom, Josipa i dalje uvjerljiva u svakoj svojoj rici koju otpiva.

Album zatvara tema “Kao stranac”. Tema koja niti malo ne odskace od visokog standarda albuma. Odise atmosferom grupe Time, sta i ne cudi jer Dado Topic, Vedran Bozic I Lambert Zivkovic su bili tvorci grupe Time, mozda najjace grupe na ovima prostorima

Nakon "Dnevnika jedne ljubavi", 1975 godine, Josipa je nastupila u prvoj ovdasnjoj rock operi "Gubec-beg". Iz ove opera se izdvojila tema “Ave Marija” koja je postala ne samo veliki hit na ovim prostorima nego isto tako i neizostavni dio Josipinog koncertnog repertuara do danasnjih dana.

Zajedno s Metikosem realizirala je jos desetak albuma s njegovim autorskim i producentskim pecatom. Spomenit cemo samo neke. "Made in Usa", "Hir, hir, hir", "Lisica", "Hocu samo tebe", "Boginja"... i baš je to i postala i kroz sve ove godine i ostala: boginja rocka.

Iznenadna smrt Karla Metikosa 1991 godine, kao i turbulentan pocetak devedesetih, bitno minjaju kontekst njenog rada.
Kroz godine koje sljede prireduje niz koncerata posvecenih Karlu. Koncerti postaju tradicija koja traje do danasnjih dana.

Sljedeci dosljedno svoju svestranost, 1994 godine se okusava i u kazalistu. Nastupa u kazalistu "Koreodrama" u Sloveniji u predstavi "Suzna Maria Sirakuska" koju je napisao i postavio D.Z. Frey.
Po drugi put u istom kazalistu nastupa 1997. godine u predstavi "Schizophrenia" istog autora, s kojom je gostovala i na Europskom festivalu kazalista.
Deceniju kasnije, 2007 godine, ucestvuje u predstavi "Pijana noc 1918", kazalista Ulysses na Brijunima.

I po obicaju, za kraj emisije, par rici o Josipi Lisac i njenom umjetnickom putu.
Prvo sta se namece pri samom spomenu Josipe je njen glas i njegov raspon. Na dubini u koju ponire Josipa sa svojim oktavama, pozavidile bi daleko planetarno poznatije operne dive.
Odma iza toga, ali ne manje bitna, je njena scenska prezentacija. Gazeci po tragovima Petera Gabriela, koji je na scenu uveo prezentaciju ne samo muzikom nego kostimima i gestikulacijom, Josipa pazljivo odabire nacin na koji ce se pojaviti na pozornici kao i poruku koju salje. Uspjevajuci manje vise uskladiti svoj izgled, odnosno image sa porukom i atmosferom svoje muzike, Josipin nastup se pretvara u neku vrst multimedijalnog dozivljaja.
I tu je isto tako jedinstvena na ovim prostorima a blogami i sire.

Vjerovatno prvi uspjeli pokusaj simbioze imagea i muzike ostvarila je na premjernom nastupu teme “Oluja”, gdje je vjerno prikazala sebe kao dio te atmosfere koju nam prenosi pjesmom.
Istovremeno, “Oluja”, sublimira u sebi manje vise sve karakteristike Josipina glasa.

I na kraju, kako uopce opisati pojavu i glas Josipe Lisac. Svaki pokusaj smjestanja u neki zadani okvir je unaprid osudjen na neuspjeh.
Josipa se na domcem terenu moze jedino poredjivati sa Zdenkom Kovacicek, koja je pak vise okrenuta jazzu. I pored zajednickog nadimka Diva, Josipu ne mozemo usporedjivati sa daleko mladjom Patti Smith, jer ova je najprije pjesnikinja pa tek onda izvodjac. Poredjivati je sa Chrissie Hynde, znaci ignorirati toliko izrazenu osobnost Josipinoga glasa. Na drugu stranu, pokusati je porediti sa Kate Bush, opet znaci ignorirati ono sta je kod Josipe najvridnije, raspon glasa.
Lena Lovich bi mozda bila najbliza Jospinom izricaju, iako se nalaze u razlicitim taborima muzickog izricaja.
U stvari, mislim da se Josipa u nekom grubom okviru moze opisati kao kombinacija svih nabrojenih zenskih vokala ali i nakon toga opet ostaje dio koji se ne moze nidgi smistit i to je ono sta Josipu cini velikom..
Kao potvrdu ovoga, poslusat cemo njenu nezaboravnu izvedbu teme “Magla”

Oprostit cemo se od Josipe jos jednom antologiskom izvedbom teme “Kapetane Moj”, Zdenka Runjica a tekst mozete procitat doli.

Kapetane moj

Vec dugo me pustas gledat' niz pucinu
i proklinjat' srecu koju more nosi,
darujuc' mu puste i besane noci,
gdje mi tuga plete svud srebro po kosi.
Kapetane moj...

Znam, tebi je more prva ljubav bila,
a ja sam tek bljesak znacila u mraku,
da bih kad se magla ispred broda digla
ostala ko pjena na njegovu tragu.
Kapetane moj...

I starim tako sama od broda do broda
u zelji da te zagrlim, izljubim,
iako dobro znadem da svakim te danom
sa brazdom broda nepovratno gubim...
Kapetane moj...

Al' kad se bez zelja doma k meni vratis,
toj posljednjoj luci, sto te mirno ceka,
ni spaziti neces da uz tebe nije
ona mlada zena, vec starica neka...
Kapetane moj...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ova je emisija posvecena jednoj dami koja uskoro slavi jedan od rodjendana i ovim putem joj zelim jos puno slavljenickih dana u buducnosti.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta
- 03:30 - Komentari(3) - Isprintaj

petak, 09.09.2011.

Image and video hosting by TinyPicJourney - “Journey" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 13 09 u 20:10 sati

Ka uvod u vecerasnju emisiju, nesto cu procitat:

Naslov teksta je: "Journey" oliti zalosna prica jednog putovanja

Svirati sa Santanom na prva cetiri albuma je podvig sa kojim se rijetki mogu podiciti.
Svirati sa Santanom i biti ravnopravan gitarista u istoj grupi, ima cast samo nekolicina odabranih.
Svirati sa Santanom i imati 16 godina, to vec granici sa genijalnoscu.
A prije toga, sa svega 15 godina zivota iza sebe, birati izmedju Claptona i Santane!!
Postoji li jos iko ko moze sebi u biografiji zapisati takve ili slicne podatke?
Dakako, za one koje poznaju Santanin raniji (kreativniji) opus, tajne nema.

Radi se o Niel Schonu.

Mulcu, afro frizure, koji je sa svojih 16 godina, postigao sa gitarom sve sta se dalo postici u ondasnjem muzickom svjetu.
Neizmjerni talent, manijakalna upornost i nadasve pravac koji mu je sam Santana nametnuo svojim stilom, dali su mu identited i auru velikog.

Kad je Santana raspustio band i odlucio zaploviti drugacijim muzickim vodama, zajedno sa klavijaturistom iz banda "Santana", Gregg Rolieom, oformljava grupu "Journey".
Nakon dugotrajnih i neizvjesnih trazenja, pronalaze se u sofisticiranoj, rock orijetiranoj fuziji.

U to vrime, Mahavishnu Orhestra je beskompromisno zario i palio fuziskom scenom, donoseci dotada nezamisliv broj fanova u to podrucje muzike. (ukljucujuci i samog autora ovih redaka)
I tu je "Journey" vidio svoju sansu, bez kompromisa do komercijalnog uspjeha.
Smjestajuci svoj izricaj u nesto meksem djelu spektra, prilazeci fuziji sa rock strane, krenuli su u osvajanje publike.

Prvi album, nazvan jednostavno po imenu grupe, “Journey”, izasao je u toku 1974.
Pored neosporne kvalitete i izvanrednih kompozicija, nije ispunio ocekivanja diskografske kuce. Naravno, govorimo o novcu koji je nazalost oduvjek bio presudni faktor.
U Columbiji se nije nasao nitko ko je vidija da je taj prvi album uvod u nesto daleko vece.
Nitko nije cuo huk lavine koja se valjala iza brda.
Nitko nije osjetio snagu koja izvire iz muzike a niti obratio paznju na atmosferu koja je kao poveznica spojila sve pjesme u jedinstvenu cjelinu.
O punokrvnosti izvedbe da i ne govorim.

Umjesto da im se daju otvorene ruke, da razviju punocu i smisao zvuka, toliko svojstvenu velikanima, zapocelo je diktiranje smjera (FM Radio) i uplitanje u stvaranje same muzike.
Pod tim pritiskom, izasao je drugi album “Look into The Future”, album koji nije nastavio uzlaznu liniju prvoga. Izuzev par svjetlih trenutaka, album se pretvara u trazenje komercalnog pravca koji bi zadovoljija diskograsfku kucu.
Treci album “Next” je zapecatija sva nadanja i zatvorio krug.
I pored neospornih bljeskova i predivnim momenata zabiljezenih na tim albumima, bilo je ocito da su "Journey" prestali postojati u onom orginalnom, izazovnom i nadasve nadahnutom obliku.

Dugo ocekivani komercijalni uspjeh je dosao dovodenjem pjevaca Steve Perryja i definitivnim skretanjem u AOR vode (Adult Orijented Rock).
Postavsi megazvjezde, konacno su opravdali ocekivanja diskografskih kuca ali i time definitvno nestali sa pozornice koja u kreativnoj muzici nesto znaci.
Steta!

Gledajuci danas Neil Schona na pozornici, kako povremenim izletima daje naslutiti o kome se radi, ne mogu se otrgnuti osjecaju zaljenja za vjerovatno zauvjek izgubljenim zvukom njegove prve gitare, gitare koja je pljenila paznju svih nas u to vrime, gitare kojom je bio predodreden za nesto veliko a to nikad nija postigao.

Nenadoknadiva steta za muzicku ostavstinu najplodnijeg razdoblja stvaralastva u modernoj umjetnosti!
Short Short JIngle
Eto, to san napisa i objavija na blogu 07 07 2010 godine.

Image and video hosting by TinyPic

Ka sta mozete pretpostavit, vecerasnja emisija bit ce posvecena grupi "Journey" i njihovom prvom albumu, nazvanom po imenu grupe.

Dakle, kad je Santana nakon cetvrtog albuma krenija drugim smjerom, Neil Schon i Gregg Rolie su oformili Journey.
Zamisljen kao rock pandan "Mahavishnu Orhestra", prvi album je po samom izlasku podilija kritiku a i publiku. Jedni su tvrdili da album nije dovoljno progresivan a drugi obrnuto.
Vjerovatno je to pridonilo slaboj prodaji i dalo diskografskoj kuci neko pravo da se pocne mjesati u stvaralastvo grupe.

Grupa "Journey" je vjerovatno najtipicniji primjer zrtvovanja osobnog i kreativnog na ustrb komercjalnog.

Vjerovatno pokusavajuci kompezirati gubitak identiteta, Neil Schon i Gregg Rolie krajem devedesetih osnivaju „Abraxas Pool“ i snimaju istoimeni album. (Santana in je uskratija koristenje svog imena).
Album koji na monstruozan nacin pokazuje i dokazuje koliki je bija njihov udio u Santaninom usponu i koliko su u stvari sudjelovali u kreaciji njegovih prvih albuma.
A udio je ogroman, toliki da san proglasija album „Abraxas Pool“ za Santanin album koji nikad nije snimija.
Taj album cemo obraditi u jednoj od sljedecih emisija.


Album otvara tema "Of a Lifetime".
U kombinaciji sa imenom grupe doslovno nam kaze di grupa ide i koji su in ciljevi. Ili da prevedemo na naski,“Putovanje zivota“.
Nazalost, to ce se pokazati kao pusta zelja.

Tema zapocima pastoralnim pletenjem Neil Schona na gitari i razvija se u punokrvnu rock kompoziciju sa naglim, iznenadnim ali i prekrasnim prelazima.
Sve ono sta rock u stvari jest, naci cemo u ovoj temi.
Samostojeca, utire put onome sta dolazi. I dakako, ne ostavlja mista sumnji, ispred sebe imamo punokrvni album, skoro pa abecedu rock fuzije.

Album nastavlja tema "In the Morning Day". Klasicna rock tema koja u stvari sluzi kao most prema ostatku albuma. Vjerovatno umetnuta da bi ublazila imapakt progresive na cjelokupan dojam kojeg album ostavlja.
Iz ove bi teme izdvojija divlji mini solo Neila Schona, tek toliko da i ova tema opravda svoje mjesto na albumu.

"Kohoutek", instrumental kojeg san dugo vrime ceka. Tu su Journey u svom elemntu.
To se vidi, to se osjeca, to je toliko opipljivo da postaje jasno da je namjera ovog banda da budu meksa verzija "Mahavishnu Orhestra".
Nadahnuta tema, prepuna obrata koje se na momente nebi posramija ni McLauglin.
Malo je ovakvih kompozicija u rock muzici. Spajajuci rock i jazz, Journey rifovima pokazuje di plovi.
Aynsley Dunbar je zacucujuce dobar na bubnjevima, za razliku od nekih drugih momenata na ovom albumu.
„Kohoutek“ je najjazzija tema koja u sebi sadrzi podjednako „Santane“ i „Mahavishu Orhestra“.
I pored to komparacije, tema je daleko od toga da bi je se moglo okarakterizirati kao neka kopija ili plagijat.
Shon i Rolie su objedinili najbolje od te dvije grupe i smiksali u svoje pakovanje.
Zvuci nevjerovatno, ali poslusajte pa se i sami uvjerite.

"To Play Some Music" predstavlja neku vrst kompromisa sta se komercjale tice.
Najpjevnija tema na albumu.

"Topaz" je jos jedan instrumental.
Da je grupa imala tu sricu i mogla se muzicki razijati, ovi instrumentali sa albuma bi vjerovatno postali pravac kojim bi gazili na sljedecim albumima.
Inace "Topaz" ponovo donosi magicnu Santaninu atmosferu sa njegovog posljednjeg albuma „Caravanserai“ i Mahavishnu izvedbu.
Kompozicija tece bez zastoja, prelazi su logicki, dolaze i premoscuju fragmente koji opet svaki za sebe zivi svojim zivotom.
Lipo, mastovito..gust je slusat
Magija koja izbija iz ove teme je toliko zarazna da i dugo nakon sta se se album odslusa ona jos uvik svira u glavi, ka neka jeka ili ka poruka albuma samoga..

"In My Lonely Feeling/Conversations", tema sastavljena iz dva djela, nastavlja ovaj izuzetan album.
Prekrasna melodija u prvom djelu "In My Lonely Feeling". Gregg Rolieov vokal prekrasno uokviruje Shonovu solazu.
Aranzmanski, Santana bi ovo od gusta potpisa ka svoje.
I kad o vokalu govorimo, ka mokron krpon me udrila informacija da je Rollie bija nakon ovoga albuma prisiljen ici na satove pjevanja jer se nekome od debeloguzih mogula u izdavackoj kuci nije svidija njegov orginalni glas. Santani je bija dobar, a ovde, yok. Bice tili meketanje koje su naponon i dobili dolaskom Perryja.
Rolliev vokal je izvaredan. Boja mu savrseno odgovara muzici i savrseno se uklapa u muzicku sliku.

Drugi dio je instrumental. I ponovo Journey u svom najboljem elementu.
Mogu samo zamisliti kakvi bi in bili neki drugi buduci albumi, puni instrumentala i Rollievog vokala.
U stvari ne sican se da mi je ikada bilo zal nekoga u muzickoj industriji kao Journey i njihovog zalosnog puta. Mozda zato jer su me pogodili posrid zice i sta mi je ovi prvi album lega na prvo slusanje ali i nakon 40 godina nista od onog prvobitnog nije izgubija.

"Mystery Mountain" je tema koja zatvara album.
Punokrvi rock koji je vjerovatno triba najaviti sljedeci projekt.

Eto, to je bija cili prvi album grupe Journey. Ka sta smo prije napomenili, album komercjalno nije prosa kako je diskografska kuca ocekivala i nedugo nakon turneje koja je promovirala album, zapoceli su pritisci da se grupa preusmjeri vise ka AOR oliti Adult Orijented Rocku oliti jos jednom u slobodnom prevodu bljuvotini od rocka koji sa rockom ima veze samo u imenu.

Image and video hosting by TinyPic

Drugi album simptomaticnog naziva, „Look into the Future“, izlazi 1976 godine i donosi vec ocigledan pokusaj skretanja od progresivnih voda.
Naslovna tema zadrzava dozu te progresive pa cak i tema „I'm Gonna Leave You“, ali to nije bilo dovoljno da album sacuva predikat progresivnoga.

Na albumu se nasla i tema "Anyway". Predivna rock orjentirana pisma koja je mogla biti ono za cime su Journey tragali tako dugo vrimena. "Anyway" predstavlja u neku ruku "beskompromisan kompromis" sa diskografskom kucom ali ocito da ni to nije bilo dovoljno.
Ovako "Anyway" ostaje kao prekrasni svetionik koji nikome ne ukazuje put.
I dakako, autor je Gregg Rolie

Treci album „Next“izlazi 1977 godine. I na tom albumu se vide tragovi progresivnog pristupa i dakako pecat je udaren instrumentalom „Nickel And Dime“. Doduse ima toga jos ali sve se svodi tragove.
Sa albumom „Next“, Journey su zaokruzili prvu fazu svog postojanja i sta se mene tice, sa ovim albumom Journey su prestali postojati.

Na rock nebu su zasjali samo jos jednom, hitom „Wheel in the Sky“ sa albuma "Ďnfinity“.
Dakako, ko-autor je Neil Schon.
Sa tom temom cemo se i oprostiti od grupe Journey.

I sta na kraju reci o grupi Journey.

Zapoceli su kao velika nada undergrounda. Imali su sve reference da postanu vodeci band progresivne rock scene.
Nazalost, zbog interesa diskografske kuce, pretvorili su se u stadionsku atrakciju koja stanca miljune dolara samim svojim pojavljivanjem, ali zauzvrat prodali su ono svoje.
Prodali su dusu bogu novca.
Prica poznata od davnina, mnogo puta ispricana i nikada do kraja objasnjena.
Ne zasto, nego za koliko?
Koliko je potrebno da bi se to napravilo?

Mozda bi prikladniji naziv grupe bija „Faust“.
Ali to ime je zauzeto od jedne od perjanica krautrocka, banda koji nije stavija nista na prodaju.
Koje li ironije !

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta
- 14:26 - Komentari(4) - Isprintaj

ponedjeljak, 05.09.2011.

Image and video hosting by TinyPicAmon Duul II - “Yeti” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 06 09 u 20:10 sati

Veceras cemo se po prvi put posvetiti onome po cemu ova emisija i nosi ime – Undergroundu.

Naime sve emisije do sada su bile manje vise posvecene ondasnjem midstreamu.
Doduse, s obzirom na smece koje se danas servira pod muzikom, svaka nota iz tog razdoblja , ma koliko bila komercjalna i usmjerena, danas predstavlja cisti underground.

Dunque, veceras zaranjamo duboko ispod povrsine mediskog fokusa i masovne konzumacije.
I za ovo prvo predstavljanje stvarnog undergrounda, necemo otici preko bare, a blogami niti na Otok.
Odlazimo do Njemacke.

Predstavit cemo stvaralacki put grupe ljudi koji su se nazvali Amon Duul II i prezentirati njihov drugi album „Yeti“.

Da sve ovo o cemu cu govoriti nebi ostalo u oblacima, vratimo se na pocetak i na sam pojam krautrocka, ciji su oni najistaknutiji predstavnici.

Krautrock je pojam koji se veze za experimintalnu scenu koja je nastala u Njemackoj kasnih sedesetih.
Pored neosporne popularnosti u maticnoj zemlji, pomalo nevjerovatno zvuci cinjenica da su u stvari najpopularniji bili u Engleskoj.

Inace samo ime Krautrock je dosao kao sprdacina od strane etabliranih muzickih listova Melody Makera i New Musical Expressa.
Naime, u nemogucnsoti da nove njemacke grupe svrstaju u ikakav poznati zanr, izmislili su posprdan naziv, Krautrock kao sinonim za „ono nesto tamo eksperimentalno sta nikog ne zanima“.
Tu su se malo presli. A vidit cemo i kako.

Iako grupe nisu djelovale u nikakvoj suradnji, a niti su zajednicki nastupale, cili pokret se brzo identificirao kao inovativan i svjez.
I tu negdi u nasu pricu ponovo ulazi John Peel, najmocniji dj sa BBCa.
Zahvaljujuci njemu, odnosno njegovoj sposobnosti da prepozna nadolazece velicine, Krautrock udara temelje na otoku i tamo ostaje do danasnjih dana.

Inace sama muzika Krautrocka je miljama udaljena od tradicjonalnog bluesa i rockn'rolla, pa cak i od klasicne muzike, za koju bi se po nekoj tradiciji a i po obrazovanju, trebali vezati.

I na kraju ovog uvoda, postavlja se pitanje.
Kako pored svega iznesenoga opisati krautrock?

Temelj cjelokupnog pravca je improvizacija i mjesanje svih mogucih stilova u cilju dobivanja novoga zvuka.

I u tome su sasvim uspjeli.

Na prvo slusanje se osjeca distinkcija od svih prevladavajucih stilova iz toga vremena.
I ono sta je jos vaznije od toga – bezkompromisna kreacija muzike koja ne podljeze nikakvim normama, kanonima, kanalima i utiravanju u supak publici i kritici.
Skoro bi mogli reci, da je osnovni moto, ako nas volite ovakve, wilcomen, ako ne, "ajte vi tamo a mi idemo ovamo".

A kad o sastavima govorimo, tu je izbor onih koje treba spomeniti ogroman.
Nemoguce ih je obuhvatiti ali pokusajmo nabrojit samo neke: Can, Amon Duul I, Amon Duul II, Birth Control, Ash Ra Tempel, Faust, Popol Vuh, Cluster, Tangerine Dream, Neu, Klaus Schulze, Holger Czukay, Kraftwerk, Kraan ....

A sta je krautrock ustvari donija i sta je ostavija iza sebe nakon prvog uzleta na svjetskoj sceni?
Pojavom krautrocka radja se i evouilra elektronska muzika, ambijentalna muzika, alternativni pravci se obogacuju novom krvlju i naposljetku New Age je u potpunosti djete krautrocka.

O uticaju krautrocka na suvremenu pop scenu ne triba trositi rici.
Dovoljno je spomenuti da je Amon Duul II bija kult grupa, da je Bowie snimija „Station to Station“ pod direktnin uticajem iz Svabije, a jos je poznatija njegova crna Berlinska trilogija: Low, Heroes, Lodger, koja je inspirirana Krautrockom.
Isto tako, ne smimo ignorirati i cinjenicu da je Krautrock ima snaznog uticaja na razvoj post-punk ere, a posebno na grupu „The Fall“, „This Heat“ i „Joy Division“.
O ovoj posljednjoj, „Joy Division“ , Grula Floyd uskoro priprema emisiju.

Iz nekog cudnog razliga, Krautock nije nikada sazivija na ovim prostorima iako su njegovi derivat bili i te kako prihaceni.
Vjerovatno jedino objasnjenje se nalazi u reklami, jerbo ekipa iz Svabije nije bas marila za medisku promociju, a ovi nasi se nisu bas trudili oko toga.
Nisu oko nicega, pa kak oce i oko toga. Jer sve sta se dogadjalo u muzici na ovim prostorima, dogadjalo se samo od sebe.
Nekako mi poznato stanje kad danas pogledan oko sebe hm...
Eto, toliko o Krautrocku, a emisiju cemo nastavit sa Amon Duul II i albumom „Yeti“.

Image and video hosting by TinyPic

I odma na poceku da rascistimo sa mogucim nedoumicama.
Postojale su dvije inkarnacije Amon Duula.
Prva je bila pokret koji je u sebi nosila i muzicki dio, i normalno da se grupa zvala Amon Duul.
Druga inkarnacija je bila cisto muzicka i sebi su dodali nastavak II.

Dunque, samo ime pokreta i banda dolazi od simbioze dviju rici.
Amon, staroegipatskog bog sunca i Duul, lika iz Turske mitologije.

Pokret je formiran od studenata sredinom sedesetih i prvobitno se fokusirao na ekstremno politicko djelovanje. Kako je politicka ostrica tupila, muzicki dio je sve vise isplivavao na povrsinu da bi se nakon par godina pokret poistovjetio sa bandom, a ovaj udario temelje Krautrocku.

Zbog politickih i konceptualnih mimoilazenja, grupa se raspada na dva dila od kojih svaki za sebe nastupa i izdaje ploce.
Dogodila se i jedna bizarna situacija.
1968 godine na "Essen Song Days", prvom Njemackom Underground festivalu, nastupile su obje grupe, Amon Duul I i Amon Duul II.

Bilo kako bilo, obje reinkarnacije banda su bazirale svoj muzicki izricaj na improvizaciji.
Manje vise sve teme su i nastale iz improvizacija ali isto tako i kao rezultat kolektivnog napora svih clanova grupe.

Amon Duul II je postigao daleko veci komercjalni uspjeh i stoga jer se fokus svih clanova suzio samo na muziku.
Svjesno ili nesvjesno, Amon Duul II je bija band koji je Krautrock prebacija preko granica Njemacke.

O imenima clanova nema smisla govoriti jer su kao i sam sastav nepoznati na ovim prostorima.

Uglavnom, Amon Duul II se sastoja od 6 do 8 stalnih clanova, sa mnogobrojim vanjskim suradnicima.

1969 godine izlazi prvi album pod nazivom „Phallus Dei“ (ovo bolje ne prevodit! :-).
Album je nastao kao produkt sviranja u zivo. Snimke su pustene u skoro orginalnom obliku.
Grupa nastupa sa Tengerin Dream i sakupljaju odanu bazu fanova.

Drugi album „Yeti“izlazi 1970 godine i etablira grupu kao predvodnike onoga sta ce kasnije nazvati Krautrock.
Album po prvi puta donosi kakve takve aranzmane u kompoziciji popracene sa nadigravanjem gitare i violine.

Izlazi kao dupli album na Libery etiketi.

Po samom izlasku britanski avangardni magazin „The Wire“opisuje ga kao "one of the cornerstones of both Amon Düül's career and the entire Krautrock movement." ili u prevodu „kamen temeljac za obje postave Amon Duula i Krautrocka kao pokreta.

Kako zivot pise price tako pise i ironije. A u ovom slucaju ironija je, da Amon Duul sa Yetijem vise zvuci kao Jefferson Airplane ili Greatful Death nego ostali sljedbenici kraut rocka.

Isto tako, za ljubitelje rifova triba napomenit, "Yeti" sadrzi vise riffova nego bilo koji teskometalni album.

Image and video hosting by TinyPic

Krecemo sa albumom.

Album otvara „Soap Shop Rock“ suita, koja u sebi sadrzi cetiri stavka:
a) Burning Sister
b) Halluzination Gallery
c) Gulp A Sonata i
d) Flesh Coloured Anti-Aircraft Alarm

Suita zvuci kaoticno a istovremeno postoji i te kakav sklad u tom kaosu.
Prepuna je bizarne magije. Vokal je u sluzbi zvuka i zvuci kao jos jedan instrument u postavi.
Labave strukture, kao i sve ostale teme na albumu, prepuna muzickih obrata i prelaza, suita je niz fragmenata kroz koje muzicari plove boreci se sa kaosom i pokusavajuci uvesti kakav takav red u njemu.

Ovdje nema zvjezda, nema ego tripova, nema nepriznatih i priznatih velicina. Ovde stanuje samo muzika i ljudi koji je stvaraju.

Na nasu radost.

Predivno za sve ljubitelje i poznavaoce muzike.
Nepoznato i cudesno novo za one koji je zele spoznati.

I jedna mala digresija.
Amon Duul je uveja operu u rock ambijent punih 5 godina prije grupe Queen.
Toliko o kreditima za tu inovaciju !

I da vise ne duljin sa ovin laprdanjem, pojacajte do kraja, jer ovo jest klasika ali ona koja se slusa glasno, jos glasnije...najglasnije...

Sljedi tema „She Came In Through The Chimney“, velicanstveni instrumental prepleten paganskim folkom.
O izvedbi se ne trose rijeci.
Ince kad o tome govorimo, napomenimo i to da su manje vise svi clanovi Amon Duula klasicno obrazovani muzicari ali isto tako sa debelim zaronom u eksperimentalne vode u kojima neprikosloveno vladaju Stockhausen i O'Riley.

„Archangel Thunderbird“ je sljedeca tema. Vjerovatno najkonvenconalnija na albumu.
Zvuci kada su Black Sabath susreli Davida Bowiea.
Slusljiva je i ulazi u uvo na prvo slusanje. Neobicno za Amon Duul !
Zenski vokal je vanseriski.

Sljedi „Cerberus“. Cudesni akusticni instrumental koji postavlja temelje buducem pravcu space rocka kojim ce „Hawkind“ i sljedbenici zaploviti.
Tema se razvija neuobicajenom logikom za Amon Dull, a kompozicija cak ima formu.
Za pamcenje svim ljubiteljima space rocka i prvo slovo abecede istoga.

„The Return Of Rubezhal“ koji sljedi je tezak, skoro fanky instrumental, ovo fanky pod navodnicima, prekrasnog riffa i mocnog zvuka.

„Eye Shaking King“ – monstuozni jam, ritmicki determiniran na mracni kantun u kojem se nalazi vokal, moduliran do neprepoznatljivosti.
Gitara vanvremenski pocrtava atmosferu a solo, solo je posebna prica.
Richie di si ?
Bubnjar na tragu Gingera Bakera, skoro da mu gazi mu po prstima.
Mozda je svetogrdje ali usudija bi se reci da ga na momente i nadmasuje.
Bravo majstore !!

E da, by the way, ovo je zvuk koji su Black Sabath bezuspjesno trazili nakon treceg albuma.

„Pale Gallery“ zatvara prvi LP ondasnjeg dvostrukog albuma.
Inace kazu da je ovaj prvi LP, onaj ispolirani – i ovo u navodnike a.

„Pale Gallery“ je tema koja je najbliza cistoj psihodeliji, sa hipnotickim bubnjevima i metalnim zvukovima koji dolaze ili iz melotrona ili klavijatura.
Nadrealna tema, idealna za zatvaranje prvog djela albuma.

Drugi LP otvara naslovna tema, u stvari impovizacija pod nazivom „Yeti“ po kojem je i album dobija ime.
Osamnaestominutna improvizacija u sebi sublimira sve ono sta je odsvirano na prvom LP-ju.
Bez savova na prelazima, logickim razvojem radnje, i pored svoje duzine, lako se slusa i predstavlja poslasticu za sve ljubitelje Terry O'Rileya i slobodne forme.

Cak stavise, „Yeti“ predstavlja ultimativnu referencu spoja improvizacije, ad-hock kompozicije i pristupa strukturi, di je kaos sadrzaj a ne forma.
Izranjanje kaosa na povrsinu ne trazi dodatni red da bi kompozicija dobila finalni kostur, jer sam kaos predstavlja i kostur i njenu okosnicu.

Dok razmisljate sta je pjesnik tija rech sa ovin svim skupa, poslusat cemo naslovnu temu albuma “ Yeti“

„Yeti Talks To Yogi“ se naslanja na temu „Yeti“, koju smo upravo odslusali.
Stavise, predstavlja njen integrali dio, tako da malo i nije jasno zasto su je razdvojili.

Jos par rici o ovome sta smo upravo culi.

Jos jednom space faktor ulazi u konstrukciju kompozicije i improvizacije Amon Duula.
I ne srameci se gaze po terenu kojim neprikosnoveno koracaju Pink Floyd.
Da su drugaciji, pomislija bi da je ovo bila rukavica bacena u facu cetvorici sa Otoka. Ovako, to sta su ih trenutak i inspiracija odveli u psihodelicne vode Floydovski obojene, predstavlja samo jos jednu potvrdu njihove svestranosti.

I jedna zanimljivost, vezana za ove improvizacije.
Iako nigdi nisan uspija naci podatak, ocito je da su one bile oslonac ako ne i kamen temeljac za nastanak jedne druge velike grupe Krautrocka, grupe „Can“.
Tesko se oteti dojmu o slicnostima i krizanjima muzickih puteva ova dva sastava, s time da je bitno pocrtati, Amon Duul je bija taj koji je pronasao ovaj zvuk.

Zadnja tema sa dvostrukog albuma je „Sandoz In The Rain“.
Improvizacija koja bi se mogla slobodno zvati i „Mujo in search for Haso“.

Radi se o skoro meditativnoj improvizaciji koja u obliku folk forme, uz igru flaute i violine donosi interakciju sa gitarom i atmosferom albuma uopce.
Ni uz najbolju volju nisan uspija skuznit o cemu piva muski vokal, ali to i nije bitno.
Ka sta smo prije rekli, vokal je instrument i u ovom se slucaju idealno uklopija u akusticni segment ambijenta albuma.

Ono sta mene osobno fascinira u ovoj temi je odavanje priznanja Velvet Undergroundu. Ne doslovno, niti verbalno.
Jednostavno, slusajuci „Sandoz in Rain neminovno se namece neka distancirana poredba sa prvim albumom Velvet Undergrounda.
Izvesti „tribute“ na ovako sofistificiran nacin mogu samo majstori i veliki umjetnici.
Najlipsi izbor za zatvaranje albuma.

Kada je izdan CD, na njemu su se nasle jos dvi stvari, bonus teme.
Obe su bile izdane na singlicama, koje po obicaju, nisu nasle mista na orginalnim albumima.
Poslusat cemo kako zvuci hit singlica "Rattlesnakeplumcake"u verziji Amon Duula

„Between the Eyes“je druga bonus tema koja je isto ugledala svjetlo dana kao singlica.
Obojena tamnim tonovima, pomice granice u kojima se krece Amon Duul i prava je steta sta nisu malo vise poradili na njoj.
Ocito sam status singlice je bija dovoljan da je grupa ignorira kao pokusaj nekakvog pridobivanja publike putem kvazi komercjalizacije.
Steta.

I sta jos reci na kraju.
„Yeti“ je album koji svakim novim slusanjem trazi da se ponovi.
„Yeti“ je album koji svakim novim slusanjem otkriva svoje nove kutke i pusta nas da uzivamo u novootkrivenome.
„Yeti“ je album koji se slusa godinama.
„Yeti“ je album koji ce se slusati jos dugo godina.
I kad bude zaboravljen jednoga dana, ponovo ce ga otkriti nove generacije koje ce spoznati sta je muzika u svojoj biti.

I ne triba pocrtavati da je Amon Duul II sa albumom „Yeti“ usao u muzicku povjest kao jedan od kamena temeljaca moderne muzike.
I molim auditorij, ne mjesati te kamene temeljce sa ovim danasnjin, predizbornin, koji iskacu iz svake pastete koju otvorite.

Amon Duul su nastavili sa snimanjem albuma i intezivnim nastupima.
Njihov iduci album, „Tanz der Lemminge“ je bija daleko progresivniji od albuma „Yeti“, muzicki daleko superiorniji, sa monstruozno dobrom muzikom.
Ali nije imao ono sta ima „Yeti“ – novi zvuk i pristup.

Daleko bi nas odvelo nabrajanje albuma te stoga zaokruzijemo ovaj prikaz sa konstatacijom da je Amon Duul II veliki band, koji je zasluzivao i jos uvik zasluzuje daleko vecu paznju od one koje je dobivao.

A mozda je u tome i njihova tajna !
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta
- 10:00 - Komentari(0) - Isprintaj

Image and video hosting by TinyPicLou Reed - “Transformer” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 30 08 u 20:10 sati

Ova emisija ide u nesto mirnijem tonu.
Na redu je Lou Reed i njegov album „Transformer“

Lou Reed je jedna od najmarkantnijih figura u povjesti suvremene muzike uopce.
I odma na pocetku da recemo, njemu se uveliko duguje da je izraz „underground“ usao u eciklopedije suvremene umjetnosti i oznacio umjetnicki pokret van struja i mimo kontrole estabilismenta.

I pored neospornih zasluga na pocecima rock revolucije, u svojoj kasnijoj karijeri nikada se nije naslanja na staru slavu i nikada do danasnjih dana nije niti pokusao uzicariti niti penija na njoj.
Svoj osebujni muzicki izraz je pronasao u naoko jednostavnom pristupu muzici i svakodnevnim temama isprcanim kroz kratke vinjete.

I tu se krije njegova vridnost i razlog postojane karijere koja traje do danasnjih dana.
Krecemo ispocetka

Lewis Allan "Lou" Reed je rodjen u treci misec daleke 1942 godine.
Od malih nogu se okrenija rocku i bluesu kao svojom omiljenoj glazbi. Stoga i ne cudi cinjenica da se skoro ka mulac, pridruzuje grupi „The Jades“, sa kojom i zapocima njegova karijera.

Iz toga doba datira jedna ne bas ugodna epizoda u njegovom zivotu.
Kako je homosekualizam u to vrime bija bolest, kao preventivu, puno je muske dica proslo kuru za ljecenje od eventualnog ispoljavanja interesa za vlastiti spol. A kura se sastojala u tome da sa nekim predmetom zadrzi jezik da ne sklizne u grlo i na prikljucene elektrode na glavi pusta struja.
I da se razumimo, to je bila preporuka u Rockland Countyju, kako bi se prevencijom djelovalo na sirenje homosexualizma.
Koliko je tretman bija uspjesan, mozemo samo pretpostavit, ali ono sta je poznato, da su mnoga dica zavrsila ka biljke i cili zivot ostale bogaljima.
Na sricu, Lou Reed nije bija jedan od njih, ali je u temi "Kill Your Sons" lipo opisa svoje dozivljaje vezane za tu vrst medicine.
ShortShort Jingle
1964 godine Reed odlazi u New York i zapocima kao kucni muzicar u maloj kompaniji „Pickwick Records“.
U to vrime cak ima mali hit "The Ostrich", parodiju na popularni ples u to vrime.

Diskografska kuca je vidila potencjal u njemu te ga je angazirala u novooformljenoj grupi „The Primitives“ u kojoj je bija i John Cale, koji je nedavno stiga u New York.
Kako je John Cale bija vec angaziran sa Tony Conardom na „Theater of Eternal Music“ nije dugo tribalo da se ekipa skupi.
Iznenadjenju nije bilo kraja kad su otkrili da tvorac benignog hita u stvari svira gitaru na kojoj su sve zice bile nastimane na istu notu i time dobija slican zvuk koji su oni kao avangardni umjetnici gajili u svojim preformansima.

I to je je bija kamen temeljac Velvet Undergrounda.
Sa Sterling Morrisonom na gitari i Maureen Tuckerom na bubnjevima, oformljavaju jedan od najuticajnijih bandova ikada.
Velvet Underground je bija ona sljedeca velika stvar koja je visila u zraku.

Pored paznje koju su pobrali preko Atlantika, u samom srcu americke art scene, New Yorku, oborili su sa nogu Andy Warhola.
Ovaj im je za uzvrat napravija omot za prvi album, uz Dark Side of Moon, mozda najprepoznatljiviji omot ikada napravljen.
Andy ih je potom integrirao u „Exploding Plastic Inevitable“, multimedijalni projekt koji se prostira preko obe strane velike bare.

Velvet Underground dobiva jos vise na tezini kad in se pridruzuje Nico, europski model i povremena pjevacica.

I normalno, di god je picorak u pitanju tu su i problemi. Naslov prvog albuma je promjenjen u Velvet Underground & Nico, sta je impliciralo njeno puno clanstvo u grupi cemu su se opirali i Reed i Cale.

Bilo kako bilo, konflikt je rijesen na standardni nacin, onako kako zemske to rijesavaju. Najprije je bila ljubavnica Reedu i potom Caleu.
Reed je cak i za nju napisa par tema koje su bile prilagodjene njenom vokalu.

Image and video hosting by TinyPic

Sa vremenskim odmakom mozemo danas potvrditi daje prvi album Velvet Underground u stvari jedan od najuticajnijih albuma u povjesti rocka, a pogotovo art pristupa muzickom izrazu.
Mozda stvarnosti najblizu ocjenu je da Brian Eno, rekavsi da album nije kupilo mnogo ljudi ali oni koji su ga kupili oformil i su svoje grupe i stvorili povjest rocka kakvu danas poznajemo.
Nema bas previse ovakvih izjava o albumima u to vrime a pogotovo ne od jednog Ena ciji je samozatajni genij i ego velicine himalaje poznat preko obe strane oceana.

Nakon mnogih pretumbacija, Nico odlazi iz banda, preostali clanovi pocimaju rovariti jedni protiv drugih, da bi naposljetku Lou Reed napustio band 1970 godine.
I da se bar malo upoznamo sa opusom Velvet Undergrounda, poslusajmo dvi karakeristicne teme - I'm Waiting For The Man i Venus In Furs.
I da jos jednom napomenem, radi se o 1967 godini !

Umoran od neprestalnog zivota pod reflektorima, Reed se vraca u roditeljsku kucu na Long Islandu i radi za oca u njegovoj firmi za obracune poreza.
Vjerovatno namjerno potencirajuci normalni zivot pocima se izrugivati onima koji su mu se doalzili pokloniti.
Ne zaboravimo, da je bilo pitanje prestiza biti vidjen u drustvu sa Andy Wahrolom i Lou Reedom i tu priliku nisu propustali ni Stonesi ni Stewart ni Jeff ni Zeppelini ni Jon Anderson. U stvari niko ko je ima i najmanju sansu nije je propustija.

I sad, nas junak, kojem su se svi klanjali, radi u omrazenoj etabliranoj financiskoj firmi za $40 sedmicno.
Koja ironija
Bila je to triska cilom pokretu a pogotovo undergroundu koji je dobrim djelom pociva nja njegovim idejama.

Ali krv ipak nije voda. Nakon godinu dana potpisuje ugovor RCA za snimanje albuma. I snima ga u Londonu uz suradnju Steve Howea i Rick Wakemana, clanova grupe Yes.
Album sadrzi neobjavljene snimke sa Velvet Underground kao i outtakes.
Prosao je gotovo neprimjeceno od strane kritike i publike.
Jedino se Rolling Stone osvrnuo kratkom recenzijom, nazvavsi ga "almost perfect" – a to je i bija.

U dvanaesti misec 72 godine Lou Reed izdaje svoj drugi album „Transformer“. Sama cinjenica da je producent bija David Bowie i Mick Ronson ko-producent dovoljno govori koji je status ima album i prije izdavanja.
Album cemo u cjelosti poslusati te stoga samo par notica.

Ovo je album sa kojim se Lou Reed probija na top liste i time bija prihvacen od sirkog auditorija.
Ne podilazeci nikome, Lou Reed ostaje na tragu svog prkosnog stvaralastva, samo ovaj put poruka biva upakovana u nesto lipsu ambalazu.

Image and video hosting by TinyPic

Album otvara tema „Vicious“.
Reed kao i uvjek progovara o tamnim stranama ljudskog karaktera.
Nemoguce je ne prepoznati Ronsoov potpis

Naslonjena na „Vicious“, „Andy's Chest“ nas uvodi u podzemni svjet Lou Reeda. Naglasena bas linija podcrtava atmosferu i ne ostavlja mjesta sumnji di album ide.

Ako ista mirise na remek djelo na ovom albumu onda je to sljedeca tema „Perfect Day“.
Savrsenstvo jednostavnosti.
Lou Reed je na svom peaku, Bowie se povalci sa produkcijom prepustajuci Ronsonovom klaviru da prati Reeda u prici o savrsenom danu.
Prekrasno, bezvremenski i nadasve nadahnuto do bola.
Svaka sljedeca ric o ovome bi bila suvisna.

Nije lako nastavit u istom stilu.
Nakon savrsenoga nista vise nije savrseno.
Hangin' 'Round to i ne pokusava biti.
Just one nice song ! O obicnim ljudima, o obicnom covjeku koji pokusava biti svecenik na Long Islandu, o razmazenom zemskom deristu, o konobarici koja samo to zna biti.
Opet tema sa ulice, opet tema uzeta iz zivota i tu je Reed nenadmasiv.
Svaka cast

Neznan kako opisati "Walk on the Wild Side".
Rec da je himna epohe, je nedovljono.
Rec i da je remek djelo Lou Reeda sa Bowiem iza pulta, je poprilicno tocno, ali jos uvik nedovoljno.
Spajajuci duboko osobnu liriku i bolno prozivljavanje ulice di vladaju prostitutke i dealeri, Reed nam donosi crno bjelu fotografiju vlaznog i sporkog New Yorkskog raspadnutog asfalta.
Samo ovo je dovoljno za gornju konstataciju o remek djelu.
A kad navise svega majstori sloze muzicku podlogu koja odzvanja u glavama slusalaca do kraja zivota, onda vise nema termina kojim bi obuhvatili ovo o cemu govorimo.
"Walk on the Wild Side" je cisto, umjetnicko remek djelo moderne umjetnosti i kao takvog ga triba tretirati.
Sa repektom i postovanjem ali i kriticki bez milosti secirati do zadnjeg sloga i note.

Napravili mi to ili ne, rezultat je isti – nigdje pukotine, nigdje slabe tocke. Solidno zlato !
Pure gold!

Jos jedna vinjeta cudesne okestracije. Ne odudarajuci od koncepta albuma, “Make Up“ opisuje zalosni zivot mlade prostituke i njenu borbu za izlazak iz tog kruga pakla.
Ali bez uspjeha.

„Satellite Of Love“ je jos jedna Reedova vjecna tema.
Slike sa asfalta se izmjenjuju pred nasin ocima.

„Wagon Wheel“ i „New York Telephone Conversation“ potvrdjuju Reeda kao vrsnog kompozitora i nadasve covjeka sa senzibilitetom za trenutak.

New York Telephone Conversation
„I'm So Free“ i „Goodnight Ladies“ zatvaraju album i ujedno najavljuju smjer kojim ce krenuti Reed u svojoj daljnjoj karijeri.

I na kraju, sta reci o samom djelu.

Album je po mnogobrojnim anketama i top listama proglasen za jedan od najboljih ostvarenja rock ere. Smjestajuci ga na prva mjesta najuticajnijih, najboljih, naj i naj, odaju priznanje jednom samozatajnom umjetniku kojem je muzicki izricaj i eksperiment bio daleko vazniji od mediske eksponiranosti.

Lou Reed je nastavio raditi i aktivan je do danasnjih dana.
Njegova saradnja sa Bowiem je potrajala dugi niz godina i dala neke od najdivnijih ostvarenja moderne umjetnosti.
Govoreci o sirini njegova stvaralastva, ne mozemo ne napomenuti i Reedovu saradnju sa Metalicom.

I na samom kraju da poctrtam ono bitno kod Lou Reed kao umjetnika.

Lou Reed je veliki muzicar i fotograf.
Fotografija je jos jedna od njegovih strasti, koju veceras samo spominjemo.

Kod svih ili kod ogromne vecine umjetnika, oni svoju poruku, muzikom, slikom, rijecju, salju auditoriju. Pricaju svoju pricu i auditorija je prihvaca ili odbija.
Sa druge strane, slusajuci Reedove albume, kod njega taj je smjer obrnut.
Sva je njegova energija usmjerena prema unutra i auditorij mora kopati po njoj da bi dobio ono sta zeli.
Danas nepoznata kategorija prezentacije vlastitog izricaja.
Ali ona samo potvrdjuje Reedovu velicinu.

Za veceras cemo se oprostiti sa Reedom sa akusticnom verzijom teme „Perfect Day“ koja na svom kraju sadrzi i reklamu za album. Interesantna simbioza demo snimke i komercjalne poruke, u stilu Andy Warhola.

Eto.


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta



- 09:00 - Komentari(0) - Isprintaj

Image and video hosting by TinyPicJeff Beck - “Truth” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 23 08 u 20:10 sati

U ovoj emisiji, predstavlajmo „Truth“, prvi solo album legende na gitari, Jeff Becka.

Malo je toga receno o Jeff Becku u poredjenju sa time koliko zasuzuje.
Sama biografija je toliko respektabilna da ravnopravno stoji uz bok svim velikanima gitare rock ere. Jedan je od trojice koji su imali tu sricu i svirati u Yardbirdsima.
A svirati u Yardibrdsima istovremeno sa Ericom Claptonom i Jimi Pageom moze samo jedan - Jeff Beck.
U nastavvku karijere je osnovao The Jeff Beck Group i Beck, Bogert & Appice.

Rolling Stone ga stavlja na ponizavajuce 14to misto rang liste najboljih gitarista ali zato ga opisuje kao „jednog od najuticajnijih gitarista svih vremena“.
Malo su sebi skocili u justa.
Zato Digital Dream Door smjesta Becka na drugo misto i tu je se nekako zelje susrecu sa realnoscu.
A kapitalisticko/financiski mastodont MSNBC ga naziva „gitaristom kojeg slusaju gitaristi“.
Kompliment za bogove ali malo smrdi izvor, iako san ovu recenicu procita davno davno, negi..ko zna di ali siguro ne od MSNBC jer onda nije ni postoja.
Svejedno, ovo sta je do sada receno o Jeff Becku je dovoljno za uvod.

Njegova nesreca u svoj toj srici je ta njegova svojeglavost, i beskompromisnost koju je platija odsustvom globalne slave u stilu jednih Zepelina.
Isto tako, poznato je da ako za vrime koncerta ugleda neku dobru zemsku, onako po njegovome ukusu, cili se smrzne i od njega mala vajda u tom trenutku na pozornici.
Jeli je to prisutno i danas, bogami neznan, ali znalo je biti poprilicno iritantno u ta vrimena.

Dunque, Jimi Page je taj sa kime se najcesce poredjuje i istovremeno ima mozda i previse dodirnih tocaka.
Jeff Beck nije puno dava na image i niti je kreira mistiku oko svoje licnosti. I tu je velika razlika izmadju ta dva velikana. Page je veliki gitarista ali i pametan buisnismen.
I tu je Beck skliza.

Ajmo se vratit na pocetak i malo to pojasnit

Jeff Beck je rodjen 1944 godine u Engleskoj.
Sa deset godina nastupa u crkvenom zboru a kao teenager nastupa po krcmama na posudjenoj gitari.
Prve je gitare sam napravio i mozemo samo pretpostavit kako je to zvucalo.
Prema vlastitoj izjavi, prvi gitarista koji ga je impresionirao bija je Les Paul. Mislim da o Les Paulu ne triba trosit rici. Bez njega ne bi bilo ni danasnje gitare.
Dakako, ka i svi klincima sa gitarama u to vrime, idol mu je bija BB King i Gene Vincent.

Skolu je prema dobroj rock tradiciji napustija i prije nego je upisa, i da bi imao od cega zivit, povremeno je radija ka pitur i dekorater.
Iz tog razdoblja potice i jedna epizoda koja ce mu odrediti cjelokupan kasniji zivotni put - sestra ga je upoznala sa Jimi Pageom.

Sluzbena karijera mu zapocima kad se pridruzuje grupi "The Rumbles", 1960 godine.
Mediski uzlet dozivljava nakon poziva da se pridruzi Yardbirdsima i zamjeni Eric Claptona nedugo nakon toga. Inicijator poziva je bija, dakako, Jimi Page.
Za vrime Beckovog angazana sa Yardirdsima, izdaju vecinu Top 40 hit pisama.
I prije nego poslusamo veliki hit Yardbirdsa „Still I am Sad“jedna malo zanimljivost.
Kad se Beck pridruzija Yardbirdsima kao gitarista, posto je Clapton jos uvik bija aktivan, Jimi Page je sa solo presa na bass gitaru.
Eto, toliko o prijateljstvu i postovanju.
Bravo - veliki punat za Jimija !

Iz toga doba datira i Beckova fascinacija instrumentalima, koji ce mu kasnije postati zastitni znak. Improvizirajuci i istarazujuci neprestalno nove zvukove i sireci horizonte, postaje kultna figura rock scene.
Ali zbog razloga kojih smo naveli u uvodu, globalna slava ga je jednostavno zaobisla.
Njegovom krivicom.
Ili je tako tija. To nikad necemo saznat.

Jer, kako drugacije objasniti cinjenicu da je pored relativne anonimnosti, imao dva globalna hit albuma, da je uveja metal u fuziji, da je pobra sva moguca priznanja, da je sudjelova u kreativnim naporima Micka Jaggera, Kate Bush, Roger Watersa, Stevie Wondera, Les Paula, Zucchera, Cyndi Lauper, Brian Maya and ZZ Topa.
I jedan kuriozitet, posebno interesantan Gruli Floydu.
1967 Pink Floyd je zelija da Beck da zamini Syd Barretta, kad je ovaj prolupa.
Nick Mason je povodom toga napisao u biografiji, "Niko od nas nije ima muda zvat ga da nan se pridruzi“

I na kraju, establisment, protiv koga se ciloga zivota borija, mu je odao priznanje uvodeci ga dvaput u Rock and Roll Hall of Fame, jednom kao clana The Yardbirdsa i drugi kao solo artist.

Image and video hosting by TinyPic

Izasavsi 6 miseci prije prvog albuma Led Zepelina, Truth pobire svu slavu, kako medijsku tako i on u kriticarsku. Namecuci neminovne komparacije sa ova dva debija, kritika jednoglasno staje na Beckovu stranu.
Proglasavajuci Truth albumom svetionikom, kamenom temeljcem za ono sta ce doci, kritika pokusava kompezirati Beckovu prgavu narav kad su novinari u pitanju i nevoljkost da se mediski eksponira.
Ali mediji su bili gladni i u tu prazninu uljece Jimi sa Zepelinima.
Ostalo je povjest.

Jeff Beck je skupija ekipu snova za snimanje prvog albuma. Pruzajuci sansu mladom gelipteru raspavoga glasa, Jeff uvodi Rod Stewarta na velika vrata u elitne rock vode. Ronni Wood se prihvaca basa i za divno cudo, majstorski ga odradjuje. Svira ga tako mekano i sa toliko meliodoznosti da se kadikad zapitan, da je nastavija sa basom bili bi sta uz rame Tim Bogertu, bogu bas gitare.

Nicky Hopkins je na kavijaturama i na bubnjevima Micky Waller.

I jos jedan kuriozitet vezan za to vrime.
Za vrime okupljanja ove postave Beck snima "Beck's Bolero" na kojem svira Jimmy Page, John Paul Jones, Nicky Hopkins and Keith Moon.
Pola Zepelina i kvarat Whovaca.
Cudesna snimka.

Album se inace snimija za cetiri dana te davne 1968 godine.

Image and video hosting by TinyPic

Otvara ga „Shapes of Things“. Ekipa starta sa 110 na sat.

Rod Stewart polaze temelje svoje kasnije karijire, Jeff Beck potvrdjuje svoj zvjezdani status, a Ron Wood sve to prati na bassu.
Codovisnu atmosferu kreira Micky Waller na bubnjevima sa garniranom pozadinom Nicky Hopkinsa.
Tema je izdana i kao singlica i dospjela je na 15 misto UK top liste.

Sljedi „Let Me Love You“, tipicna tema protkana bluesom i garnirana tekim rock ritmovima. Ritka prilika da cujemo Jeff Becka kako svira gitarski riff.
Slojevita tema koja donosi na svjetlo dana zajednicki napor ciloga tima.
Malo poznata cinjenica da je ovu temu potpisao Jeffrey Rod.
Na ostatku albuma se nazalze jos dvije teme di su krediti dani istom imenu. Da ne duljimo, radi se o skracenicama imena Jeffa Becka i Rod Stewarta.
Prava je steta sta nisu nastavili zajedno stvarati. Mogli su dosegnuti visine jednog Pagea i Planta ili Jaggera i Richarda.

Morning Dew donosi Jeff Beck Group u najboljem blues svitlu.
Kada su izrasli u sporkom crnackom predgradju Chicaga a ne u zadimljenoj Engleskoj.

Zarazni bass - opet Ron Wood, Stewart kopa po nepostojecin blues korijenima a Beck sa wah wahom ipak daje do znanja da se radi o Engleskoj verziji urbanog bluesa.
Reci ono - majstorski izvedeno je malo. Neadekvatno.
Cudesna atmosfera, cudesnih ljudi, koji isporucuju cudesni urbani blues.

„You Shook Me“sljedi i tu se dan danas lome koplja. Naime, na prvom albumu Led Zepelina se isto tako pojavljuje ova obrada Willie Dixona.
Pitanje svih pitanja je bilo i ostalo neodgovoreno – koja je bolja, koja je inspirativnija, koaj je agresivnija, mastovitija i ko zna sta sve ne?
Svi se zaklinju u svoju verziju obrade i tako vec jedno 40 godina.
Kad je tomu tako, neka svako na svoju ruku odluci, a mi cemo poslusati „You Shook Me“

'“Ol' Man River“zatvara „a“ stranu odansnjeg vinila.
Meni osobno najdraza tema na abumu. Iako san ljubitelj rifova i metalne grmljavine, ova me obrada tako dojmila da san je godinama nakon toga slusao u glavi. I dan danas. I to bez ikakvog playera ili gramofona, pojacala.
Nista, samo melodija koja tece.
Ako je ista remek djelo na ovo albumu onda je to ova tema.

I jedna mala zanimljivost.
Pored standardne postave, na timpanima je Keith Moon. Virujen da su poznavaoci rock opera lako prepoznali njegov potpis.

Deagi slusaoci, odslusali smo prvi dio albuma Truth, Jeff Becka.

„B“ stranu ondasnjeg vinila otvara obrada srednjevjekovne „Greensleeves“.
Predivna akusticna verzija u kojoj Beck pokazuje sve svoje vjestine. Ne samo virtuoznost, koja nije upitna jos od davnih vremena, nego i osjecaj za melodiju i vrime kad je nastala.
Nadan se da se fanovi Jan Ackermana nece naljutit na ovo, ali osobno, ovo mi je je najlipsa verzija ikada snimljena.
Greensleeves
Sljedi „Rock My Plimsoul“, jos jedan stvaralcki napor tandema Beck / Stewart.
Extraktirana iz BB Kingove „Rock Me Baby“, donosi dasak klubske scene u nase sobe.
Nepretnciozno ali mastovito i lipo.

Sljedi mozda najcudnija tema na albumu, „Beck's Bolero“.
Napisana od Jimija Pagea, izvedena od sasvim druge ekipe od ove koja je snimila album, ovaj instrumental pokazuje svo bogastvo ondasnjeg stvaranja.
Sa Jimi Pageom i Beckom na solo gitarama, John Paul Jones na bassu, Beck Bolero je iznimno ostvarenje koje ce osvjetliti put Jeff Becku u njegovoj kasnijoj karijeri. E da, i da ne zaboravimo, u prvi mah se moze prepoznati ko svira bubnjeve. Keith Moon je po obicaju neuhvatljiv u svom manijakalnom pestanju po kozama.
Posto je bilo pizdarija sa ugovorima, koje ovi muzicari nisu puno bacilali, njegovo se ime ne pojavljuje na omotu, ali je naveden kao "You Know Who".ili po nasem slobodnom prevodu „svi znamo ko je“

„Blues De Luxe“sljedi i na njega se bas i ne ispalte trosit rici. Klasicna blues tema proizasla iz radionice Becka i Stewarta.

Album zatvara obrada "I Ain't Superstitious“ Willie Dixona.
Bez velike filozfije, Beck i ekipa privode kraju album koji ce do danasnjih dana predstavljati izazov za sve koji se bave ovom vrstom muzike.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jeff Beck je sa drugom reinkarnacijom Jeff Beck Group snimja jos jedan album. Ne tako epohalan ni tako nov ali jos uvjek i te kako vridan slusanja.
Nedugo nakon izdavanja i turneje, Beck raspusta grupu i posvecuje se solo projektima.
Dolazi pod fokus medija sa svojim instrumentalima i verzijom fuzije pomisan sa metalom.
Malo preteska muzika za globalnu pijacinu.

Najveci problem sa kojim se Beck susretao u karijeri je kolicina kvalitetnog materijala za njegove izvedbe.
Cinjenica je da, sve sta je obradija, da je obradija pretvrajuci orginal u zlato i prekrivajuci da plastom kojeg zub vremena ne nagriza.
I tu se neminovno i ponovo namece poveznica sa Jimi Pageom i Zepelinima.
Dok su Page i Plant snasli snage i ostali zajedno i napravili to sta su napravili, Beck je nakon Stwearta izgubija partnera kojeg nikad vise nije nasa.
Steta.
Jer sam Stewart je snimija par dobrih solo albuma i nakon toga se utopija u midstream, prangijajuci po pozornicama vrteci kukovima.

Iz tog razdoblja ostala je u u povjest zapsina formacija Beck, Bogert & Appice.
Vjerovatno najjaca ritam sekcija ikada oformljena, po raspadu Vanila Fudga sa Beckom formira power trio.
Nakon mnogobrojih peripetija uzrokovane Beckovom naglom naravi kao i njegovom saobracajnom nesrecom, trio zapocima sa nastupima sa par godina zakasnjenja.
Izdajuci studiski album odlaze na rasprodanu turneju.
I u ovom kao i u prijasnjim projektima, ponov dolazi na povrsinu nedostatak kvalitetnog materijala da bi grupa nastavila svoj put.

Beck Bogart & Appice su bili vjerovatno najmocniji trio koji je ikada krocio na pozornicu. Uza svo duzno postovanje grupi Cream i Mountain.

Prvi solo projekt Jeff Becka je bija „Blow by Blow“. Album donosi instrumentale koji postaju Beckov standard.

Jeff Beck je aktivan do danasnjih dana. Redovno izdaje veoma dobre albume. Daleko bi nas odvelo kad bi ih pokusali samo nabrojiti.
Stoga, ostavit cemo kasniju fazu njegovog stvaralasta za jednu drrugu priliku.

Eto!
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 08:00 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se