utorak, 26.07.2011.

Image and video hosting by TinyPicNeil Young - “Harvest” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 02 08 u 20:10 sati

Sljedeci utorak predstavljamo pomalo neuobicajeni album za ovaj koncept emisije.

Predstavit cemo legendu rock scene Neila Younga i genezu nastanka njegovog remek djela, albuma “Harvest”.
Zasto bas “Harvest”, nije tesko dokuciti ali istovremeno poprilicno slozeno za objasnit.

Iako je veliki dio stvaralastva Neila Younga daleko blizi nasoj koncepciji, album "Harvest" se pokazao kao samostojeci projekt koji i dan danas zivi svojim zivotom i pronalazi put do novih sljedbenika.
Vjerovatno djece starijih fanova a nerijetko i unucenja.

Generalno govoreci, u tome je vrijednost albuma, jer od datuma izdavanja, daleke 1971 pa sve do danasnjih dana, album zvuci svjeze, mastovito I nadasve aktualno.
Odskocivsi van svoga vremena postao je intimna ispovjest samozatajnog genija.

Album je prepun predivnih melodija, kojima Young svojim glasom daje prepoznatljiv kolorit, a donosi nan vjerne slike americkog srednjeg zapada i ruralne sredine koja ga ispunjava.
Nastranu sta album grebe po povrsini country-rocka, koji ni piscu ovih redaka nije bas po volji, ali krediti se kadikad moraju dati i za prepoznatu vrijednost.


Image and video hosting by TinyPic

Neil Percival Young, rodjen je 12 Studenog 1945 godine u Torontu u Kanadi.
Muzicki put zapocima 1960 godine u Kanadi, da bi 1966 krenija u pravcu Kalifornije, di postaje suosnivac legendarne grupe “Buffalo Springfield”, zajedno sa Stephen Stillsom i Richie Furayem.
1969 se pridruzuje Crosby, Stills & Nashu, kao cetvrti clan.
Nakon globalnog uspjeha, kvartet se raspada i povremeno okuplja a Neil Youg nastavlja solo karijeru, koja je vec posebna prica.

A ona traje vise od 40 godina.
Neil Young je snimija 34 studiska albuma a da na niti jednom nije povladjivao ukusu publike niti podilazio kritici.
Njegovi albumi su odredjivali masovni ukus publike a kritiku navodili na samo jedanu vrstu recenzija.
Jedan je od rijetkih, a mozda i jedini umjetnik, koji je usao u “Hall of Fame” dvaput.
Prvi put 1995 godine kao solo artist, drugi put 1997 godine kao clan grupe “Buffalo Springfield”

Youngov cjelokupan opus karakteriziraju neuobicajen pristup gitari, duboko osobna lirika i specificni falseto vokal.
Pored toga sta se prati na mnogobrojim instrumentima, od piana do harmonike, Younga karakerizira specificna akusticna gitara. Najblizi izraz je veoma tesko prevest, pa cemo se radje zadrzati na engleskom izrazu, “clawhammer”.

I dok je tokom karijere eksperimentirao sa mnogobrojnim pravcima u muzici, od swinga do elektronske muzike, medju masama je ipak najpoznatiji po svojim akusticnim, country / folk / rock temama kao i po svojoj verziji hard rocka, kojeg je majstorski obradija sa svojim bandom Crazy Horse.
Isao je toliko daleko u samu esencu hard rocka, da je apsorbcijom elemenata alternativnog rocka i grungea, dobio svojstveni zvuk, toliko suvremen i razlicit.
Dakako, taj mu je derivat uticaja donija naziv "Godfather of Grunge".
Poprilicno jako priznanje za nekoga ko najvece uspjehe duguje folku sa uticajem countryja.



Na svojim pocecima, Young je nastupao i radio sa Joni Michel.
Oboje su bili pod jakim uticajem Bob Dylana.
Interesantno je da su oboje u tom razdoblju napisali teme koje ce ih pratiti ciliga zivota. Young "Sugar Mountain", pricu o izgubljenoj mladosti, Mitchell sa svoje strane, "The Circle Game", kao odgovor na Youngovu temu.
Istovremeno, kanadski sastav “The Guess Who”, ciji je evergreen “American Woman” svima poznat, dolazi na top liste sa temeom "Flying on the Ground is Wrong," napisana od Niel Younga.
Bija je to u stvari breaking point u stvaralastvu Niel Younga jer ga je ta tema promovirala kao pisca i kompozitora.

Kad je stigao u Los Angeles, susrece se sa Stephenom Stillsom i njegovim kompanjonima. Ovaj ce susret u mnogome determinirati Youngov kasniji umjetnicki put.
Pridruzuje im se u formiranju legendarne grupe “Buffalo Springfield”.
Grupa se etablira izvodeci mjesavinu folka, countryja, psychedelije, i sirovog rocka.
Odmah po osnivanju, Stills i Young dobivaju istaknute pozicije, kao skladatelji/tekstopisci ali i kao gitaristi.
Prva LP ploca sastava izlazi 1996 godine i polucuje dobar uspjeh a singlica "For What It's Worth", skinuta sa albuma postaje hit.

Vec prilikom snimanja drugog albuma, pojavljuju se pukotine i trvljenja medju clanovima, tako da na tom albumu izlaze tri Youngove teme od kojih dvije bivaju snimljene bez ikakvog prisustva ostalih clanova grupe.
Posto zivot pise romane, tako i u ovom slucaju, teme koje su skoro pa nevoljko dosle na svjetlo dana, postaju Youngovi standardi za sva vremena. Govorimo dakako o “Mr. Soul, Expecting To Fly” i “Broken Arrow”

Nakon raspustanja “Buffalo Springfielda”, Young se posvecuje solo karijeri.
Saraduje ponovo sa Joni Michel, sa kojom djeli i zajednickog managera.
Prvi solo album dobiva mjesovite kritike ali zato singlica sa njega postaje hit i jos jedan standard kojeg dan danas izvodi.
Radi se o temi “The Loner”.

Za sljedeci solo album Young sakuplja ekipu muzicara i oformljava prateci band pod imenom “ Crazy Horse”. Ime uzimaju od legendarnog indijanskog poglavice.
Sam odabir imena popriicno zorno ukazuje put kojim ce Young krenuti u buducnosti.

Album “Everybody Knows This Is Nowhere” izlazi u jedanaeston misecu 1969 i donosi Younga u dotad najboljem izdanju.
Snimljen za samo dvije sedmice, album se penje na sve top liste, a singlice "Cowgirl in the Sand" i "Down by the River," postaju internacionalni hitovi.

Nedugo nakon toga, Young se pridruzuje starom prijatelju Stephen Stillsu.
Zajedno sa Davidom Crosbyjem i Graham Neshom, oformljavaju neponovljive “Crosby, Stills, Nesh & Young”.
O CSN&Y necemo ovom prilikom, jer sastav zasluzjuje punu paznju a ne usputno spominjanje.
Obradit cemo ih u jednoj od sljedecih emisija.

Paralelno sa radom u grupi, Young izdaje treci solo album “After the Gold Rush”
I ovaj album donosi Youngove buduce standarde.
Najupecatljivija tema je "Southern Man", koja ce svoj drugi, mozda cak i punokrvniji zivot dozivjeti u izvedbi CSN &Y.

Image and video hosting by TinyPic

1972 godine Young izdaje svoj cetvrti solo album “Harvest”.
Album je po samom izlazku na trziste postao monster hit.
Singlice skinute sa njega su napravile pomor na top listama.
Tema "Heart of Gold" je postala jedini No.1 hit u cjelokupnoj Youngovoj karijeri.
Ali ne virujen da ga je to nesto posebno zabrinjavalo.

Uspjeh albuma je Younga uvatija nespremnoga i nedugo nakon svjetskog komercjalnog uspjeha, povlaci se u osamu, posvecujuci se familji, ljubomorno cuvajuci osobni zivot od najezde novinanara i fotografa.

Daleko bi nas odvela ova prica kad bi kreni u detalje, stoga samo par crtica za kraj uvodnog djela emisje.

“Harvest” nije “Crazy Horse”.
Isto tako nije ni “Crosby, Stills, Nash and Young” a pogotovo nije “Buffalo Springfield”.
“Harvest” je samostojeci “projekt”, miljama udaljen od svega sta je Neil Young do tada radio i sta ce od tada raditi.

Album je nastao na putovanjima, dok se Young druzio sa country glazbenicima, nastao je u trenucima opijenosti prirodom. Nastao je kao umjetnikovo prozivljavanje dobra i zla kojim je bija okruzen.
Nastao je u trenicima spoznaje o ugrozenosti malog covjeka u velikoj zemlji.

“Harvest” sam prica svoju pricu.
Young nan samo interpretira ono sta kroz njega prolazi.
Skoro bi se moglo reci da se album i ne slusa nego gleda i cita.
Jer svi djelovi spojeni u cjelinu, kao knjiga, pricaju pricu daleko vecu od samog autora.
I tu se krije razlog predstavljanja albuma.

Album otvara tipcna Youngova tema “Out on the Weekend” kou sljedi “Harvest”.

Obje uvodne teme sporog tempa, juznjackog mentaliteta, nas uvlace u epsku “A Man Needs a Maid”.
Neil Young, uz pomoc "The London Symphony Orchestra", kreira tako emocionalno nabijenu kompoziciju da tuce ravno u dusu slusatelja, zaobilazeci sva ostala cula.
Donosi Youngovu borbu sa ljubavlju i samocom.
Oba se osjecaja neizmjenicno provlace kroz cili album.

Borba osjecaja se nastavlja i kroz “Heart of Gold”.
“I’ve crossed the ocean for a heart of gold,” piva Young iz cistog srca i pune duse.
Sa akusticnom gitarom i harmonikom, Young nam isporucije temu koja ulazi u sve anale muzicke povjeti.

Sljdeca tema “Are You Ready For The Country” krece drugim pravcem od prethodnih.
Skoro pa dobrodosao predah, znajuci sta dolazi uskoro.

Svaki put kad cujete neku temu, ma koliko puta je culi prije toga, svaki put vas iznenadi svojom osebujnoscu. I dakako, veoma je tesko tocno reci, zasto je tomu tako. “ Old Man” je jedna od tih tema. Lako je tako nesto objasniti prekrasnom melodijom, osobnom i nadasve dubokom lirikom. Ali sve to skupa nije dovoljno da bi opravdalo njen bezvremenski status.
Jedino sta ostaje, je slusati je, i ponovo i jos jednom i jos jednommmm

Symfoniski orkesar jos jednom u funkciji, “There’s a World”.
Veoma interesantna kompozicija koja nas cilin vrimenom svog trajanja navodi ka da ce eksplodirati u rock operu.
Ko zna. Mozda je i steta sta tomu nije tako, ali svejedno, najizazovnija tema na albumu.

“Alabama”, you got the weight on your shoulders that’s breaking your back.”
Epohalna recenica koja je vjerno opisala problem rasne diskrinacije u toj juznoj drzavi i kao nozem zarezala po kolektivnoj svjesti Amerike.
Interesantno je da su “Lynyrd Skynyrd”, kao izazov, na ovu temu napisali svoju juznjacku himnu “Sweet Home Alabama”, koja donosi negaciju Youngove kritike.
Mada su ideoloski bili na suprotnim stranama, Young i Lynyrd Skynyrd su bili dobri frendovi, pogotvo je Young bija u dobrim odnosima sa vokalom, pokojnin Ronnie Van Zantom.

Sa samo dvije teme preostale na albumu, jos uvik ima toga za poslusat.

U samo dvije minute, Young nan donosi potresnu pricu o svom prijatelju koji je partija od overdosa.
Duboko osobna lirika, prodire u dubinu svake otovrene duse. Prodire do svakoga ko je spreman spoznati.
”I sing the song because I love the man, I know some of you don’t understand,” – jednostavno, poeticno, I nadasve duboko prozivljeno.

Young nije Bob Dylan, ali njegovi tekstovi su itekako intrigratni i duboki.
Diraju nas u nase najtamnije kantune duse, izvlaceci na povrsinu ono ljudsko u nama.

Sta je Young bez “sporkog” sola na gitari?
Zavrsna tema “Words (Between the Lines of Ages)” donosi svim ljubiteljima gitare neponovljivog Younga.
Na momente cak i vise nego sta je iko od njega ocekiva.
Sedmominutna tema prekrasnog Younga.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kako uopce ocjeniti ovaj album.
Sadrzi stremljenje ka perfekciji, ali je daleko od nje.
Ima slabih tocaka, ali svaka slaba tocka ima daleko jacu koja je pokriva.
I uza sve ono sta smo prije rekli o “Harvestu”, ostaje jedino da zakljucimo da je album jedinistveno ostvarenje, skoro pa intimna ispovjed samozatajnog umjetnika koji nam bez previse kritckog donosi slike danas mozda zaboravljenog srednjeg zapada i amercke kultue uopce.

Young je nastavio sa izadavanjem albuma, uz bezbrojne nastupe profilirao se kao jedna od najmarkatnijih figura proslog stoljeca.

Interesantno je da Younga zapravo svi vole. Bez obzira na muzckie afinitete i orjentacije, Young je jednostavno ljubitelj kako masa tako i kritike

Za kraj cemo se oprostit sa Youngom uz jos jednu njegovu bezvremensku temu “Helpless”, koja sadrzi u sebi esencu njegovog stvaralastva.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Helpless

There is a town in north ontario,
With dream comfort memory to spare,
And in my mind I still need a place to go,
All my changes were there.

Blue, blue windows behind the stars,
Yellow moon on the rise,
Big birds flying across the sky,
Throwing shadows on our eyes.
Leave us

Helpless, helpless, helpless
Baby can you hear me now?
The chains are locked and tied across the door,
Baby, sing with me somehow.

Blue, blue windows behind the stars,
Yellow moon on the rise,
Big birds flying across the sky,
Throwing shadows on our eyes.
Leave us

Helpless, helpless, helpless.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

feta

- 21:00 - Komentari(0) - Isprintaj

nedjelja, 24.07.2011.

Image and video hosting by TinyPicPink Floyd - “The Dark Side Of The Moon” oliti Music LP-Undergorund/GRTg 26 07 u 20:10 uri

U utorak navecer predstavljamo grupu Pink Floyd i njihov epohalni album “Dark Side of Moon“

Osvrt je pripremio Zoran “Floyd“ Grulovich.
Zoran nam se predstavio na ovim stranicama svojim osvrtom na koncert Rogera Watersa u metropoli.

Evo sta Grula "Floyd" kaze:

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Dark Side of The Moon, osmi studijski album progresivnog rock benda Pink Floyd izdan 24. ožujka 1973. god. jedan je od najpoznatijih albuma u glazbi općenito.

Postao je popularan odmah po izdavanju i zadržao se na ljestvicama 741 tjedan – ili 14 i po godina.
Top liste je napustion 23. travnja 1988. Sama ta cinjnica dovoljno govori o njegovoj vaznosti i uticaju.
Nepotrebno je napominjati da se za top listama zadrzao dulje nego bilo koji drugi album u povijesti muzike, zbog čega je i upisan u Guinessovu knjigu rekorda.

Da nekim slučajem, Pink Floydi nisu ništa snimili prije ili poslije ovog albuma, ovaj klasik iz 1973. godine bio bi dovoljan da se njihovo ime zlatnim slovima upiše u glazbenu povijest.

Dark Side of The Moon je četvrti po redu najprodavaniji album svih vremena.

Osim ako ste bili u komi ili ste zadnjih 38 godina živjeli kao hrčak na nekoj planini lišeni ikakvog doticaja sa civilizacijom gotovo je sigurno da ste već čuli barem neke djelove sa ovog albuma.

Dark Side of The Moon je bio nevjerojatno inovativan za svoje vrijeme.
Za samo snimanje, koje je radio Alan Parsons (da, to je onaj što ima svoj projekt), korištena je najmodernija tehnika u to doba.
Sa ovim albumom Pink Floydi su izgubili prijašnji status psihodeličnog avant-garde rock benda i dobili novi – svjetske superzvijezde.
To je bilo doba dok su još bili vrlo složni i posvećeni novom cilju , a to je bio (citiraćemo samog Roger Watersa) da postanu vrlo bogati i slavni.

Da nebi samo govorili, poslusat cemo jednu od tema koje su dovele do stvaranja ovog albuma – izvadak iz drugog djela teme "Echoes" sa albuma "Meddle"


Image and video hosting by TinyPic

Vratimo se malo na samu pozadinu stvaranja ovog bezvremeskog remek djela.

Nakon što je Syd Barret obolio od šizofrenije, ili da budemo precizniji, poludio od prevelike doze LSD-a i otišao iz benda 1968. god. Floydi su morali odlučiti kojim će pravcem nastaviti.
Roger Waters je preuzeo ulogu glavnog tekstopisca i u tom su razdoblju nastale neke od najupečatljivijih pjesama kao što su “Set the Control for the Heart of the Sun“ i “Let There Be More Light“.
David Gilmour se još uvijek privikavao na psihodelični zvuk i na dugačke instrumentale koji su postali zaštitni znak svakog njihovog nastupa.
Tekstovi su još uvijek bili indirektni i zbunjujuće banalni.

Ideja za novi album je nastala kada je Waters predložio da naprave popis svega što ih je mučilo u tom razdoblju života.
Tu su se našle razne teme; dosada, starenje, religije, strah od letenja, nasilje, pohlepa itd.
Dark Side je zapravo album koji se bavi stvarima koje čovjeka tjeraju u ludilo.
Novac, rat, moć, vrijeme, smrt i neprestana briga su od ovog , realno gledajući vrlo depresivnog albuma, napravili apsolutni dragulj.
Waters je napokon odlučio pisati nešto jednostavno i izravno, a u tome su ga podupirali i ostali članovi benda.

S obzirom na nedostatak Sydove otkačene mašte koja ga je kočila u tome, odlučio se maknuti od psihodeličnog klepetanja i čudnih melodijskih zavrzlama i baviti se onim što ga je uvijek zanimalo, a to su bile konkretnije političke i filozofske teme.

Što se tiče same glazbe Floydi su se, između ostalog, poigrali sa temama i melodijama koje su bile odbačene sa prijašnjih albuma.

Za razliku od “Meddle “-a gdje su pjesme i instrumental razdvojeni jedno od drugog, na “Dark Side of the Moon “-u su pomiješani zajedno, što ih pretvara u čvrstu snažnu cjelinu.

Moramo se opet vratiti na Alan Parsonsa koji je svoj posao producenta odradio besprijekorno, a usudio bih se reći da iako od rada na “Dark Side“-u nije izvukao neku značajniju financijsku korist, kompletnu svoju glazbenu karijeru izgradio je upravo na ovom albumu.

“Dark Side of the Moon“ je prezentiran javnosti tijekom turneje ´72, više od godinu dana prije izdavanja.
To je bilo prvi puta da neki bend izvodi cijeli svoj album uživo, a da pri tom nemaju studijsko izdanje.
Izuzezatk predstavljaju Mahavishnu Orhestra sa svojim trecim studijskim albumom ali razlog je bija daleko drugaciji.
U ovom slucaju, Pink Floydi su to napravili planski kako bi mogli u hodu dorađivati i popravljati neke dionice.

Londonska premijera najavljivana je pod nazivom “Dark Side of The Moon: A Piece for Assorted Lunatics“ ili po naški “Komad za Izabrane Luđake“.


Image and video hosting by TinyPic

“Dark Side of the Moon“

Otkucaji srca, luđačko smijanje, strojevi i urlici. Takvi su trenuci otvaranja albuma Dark Side of the Moon, najavljujući jedinstveni glazbeni svijet u kojemu čudni zvukovi, ležerna glazba i Roger Watersova cinična zapažanja koegzistiraju u zabrinjavajuće prirodnom okruženju.
"Speak to Me" je uvod u album i aludira na ostatak kombiniranjem isječaka iz svake pjesme ( otkucaji srca iz Eclipse-a, satovi iz Time-a, ludi smijeh iz Brain Damage-a, poremećeni čovjek iz On the Run, glas Clare Torry iz Great Gig in The Sky i zvuk blagajne iz Money ).
Otkucaji srca koji se čuju na samom početku i koji se miješaju sa zvucima strojeva daju nam naslutiti da je središnja tema albuma čovjek protiv modernoga svijeta kojega je sam stvorio.

Ovaj kaotični mix odjedanput explodira u melodični "Breathe" gdje osim Gilmourove gitare najviše dolaze do izražaja filozofske riječi o samoj istini postojanja tj. o besmislenoj frustriranosti zbog ispunjavanja nametnutih normi i nedostatku vođenja ispunjenog života.
Dakle, otvori oči, gledaj svijet oko sebe, pronađi svoje mjesto u njemu, plači, smij se, vodi ljubav, bori se, dotakni srca onih do kojih ti je stalo, to je prava moć čovjeka nad strojem, ali nemoj zaboraviti ono najvažnije – Diši!!!

"On the Run" kojemu je prvotni naziv bio “Travel Sequence“ je najpsihodeličniji dio albuma a ispunjen je sintetičkim zvukovima, manijakalnim smijehom i zvukovima terminala u zračnoj luci.
Krajem 1972. god. Floydi su došli u posjed najnaprednijeg sintisajzera u to doba Synthi-VCS 3 koji je u sebi imao i sequncer dopuštajući im da programiraju uzorak i neprestano ga ponavljaju. Na taj način su napravili synth riff preko kojega su lijepili razne zrakoplovne zvukove.

Tema pjesme je galopirajući stres zbog ubrzanog načina života i strah od letenja koji je bio prisutan kod svih članova benda a posebno kod Richarda Wrighta.
Sretnici koji su gledali kako Floydi uživo izvode "On the Run" imali su priliku vidjeti kako na kraju izvođenja pjesme maketa aviona Spitfire, gotovo stvarne veličine, leti preko arene i udara u stage nestajući u plamenu.

Slijedi "Time", najprepoznatljivija tema sa albuma.
Kucanje sata sinhronizirano sa otkucajima srca i bass-efektom djeluje dosta mračno, a depresivan tekst pomalo podsjeća na “Free Four“ sa Obscured by Clouds gdje Waters već naveliko koketira sa onim na čemu će bazirati buduća dva albuma a to je smrt njegova oca u drugom svjetskom ratu.

Alan Parsons koji je zaslužan za većinu zvučnih efekata na albumu, montiranjem zvuka satova htio je demonstrirati snagu kvadrofoničnog zvuka.
Moram napomenuti da se ovdje nalazi jedna od najboljih solaža Davida Gilmoura, ali isto tako ne bi bilo fer da se ne naglasi izvedba Nick Masona na električnim udaraljkama.

"Breathe Reprise" koja se nastavlja na “Time“ daje umirujući učinak cijeloj kompoziciji. Spomenuti ćemo i to da inspiracija za "Breathe" dolazi od pjesme koju je Roger Waters napisao i snimio 1970. za film o ljudskoj biologiji koji se zvao "The Body".
Originalna pjesma je ustvari bila protest nad čovjekovim uništavanjem prirode zbog profita.

Vokal Clare Torry, crne blues pjevačice na "The Great Gig in The Sky" savršeno pristaje uz lagani piano Richarda Wrighta zorno prikazujući njegov najveći strah a to je da će poginuti u avionskoj nesreći.

Tema pjesme je pitanje smrti i religije.
Legenda govori da je Torry toliko dobro otpjevala The Great Gig na audiciji da je prvi snimak ujedno bio i finalni.
Ovom izvrsnom improvizacijom plesa života i smrti završava prvi dio albuma.

"Money" otvara drugi dio albuma, sa poznatim zvukom blagajne i metalnog novca, začetnikom svih zala. Nakon uvoda dolazi najpoznatija bas-linija u povijesti rocka.
Ovo je jedna od najvećih uspješnica Pink Floyda.

Osobno baš nisam ljubitelj ove pjesme, a i sam Waters je mrzio fanove koji su mu vikali da svira "Money" na svojim koncertima.
Ako zanemarimo vokal, pjesma sadrži i vrlo interesantan saksofon solo.
(E tu se bas ne slazen ni sa Grulom a ni sa Waterson. “Money“ muzicka podloga je fantazija u malom, od uvoda preko solo saxofona na koji se naslanja Gilmoreov solo i povratak na bazicni ritam, zvuk i smrad novca.
Tema o kojoj bi se dalo jos eleaborirati.)

Money je ujedno izdana kao prethodnica albuma na singlici u Americi.

Slijedeća tema je "Us and Them" (prvotnog naziva “The Violent Sequence“) koju je Wright izvorno napisao za film “Zabriskie Point“ i bila je instrumental.
Redatelj filma, Michelangelo Antonioni, odbio ju je jer mu je bila "pretužna". Kroz pjesmu se provlače teme bogatstva, siromaštva, ratova, mržnje i općenito razlika u društvu.
Sve te stvari vrlo lako čovjeka dovode do ludila.

Us and Them

Na "Us and Them" se nastavlja odličan jazzy instrumental "Any Colour You Like" koji je dobio ime po reklami za automobile Ford a koja glasi; "Ford's are available in any colour you like, as long as it's black."
Pjesma je interesantna i zbog same metafore gdje nam se nešto daje na izbor gdje izbora zapravo nema.

"Brain Damage" je po mome mišljenju all-time classic i moj najveći favorit na albumu, a govori o bivšem članu Floyda Sydu Barretu i njegovom putu u ludilo. Odličan riff koji se provlači kroz pjesmu, background vokali koji su u top-formi , manijakalni smijeh koji asocira na ludilo, sve to čini "Brain Damage" vodećom pjesmom na albumu, a još i više kada znamo da joj je originalno ime bilo "Dark Side of The Moon".

Finalna pjesma "Eclipse" sumira cijeli album i pokazuje snagu glazbe i vokala. Slušajući je pred očima nam dolazi slika malog mrtvog mjeseca kojega blokira ogromno, živo sunce.
Uspjeh i neuspjeh, razumnost i ludilo, dobro i zlo predstavljaju slike mjeseca i sunca, ali da ne odemo predaleko u filozofiji i špekuliranju o značenju samog albuma citiraćemo Rogera Watersa koji je objasnio; "Nema zagonetke. Htio sam reći da su nama sve dobre stvari na dohvatu ruke, ali utjecaj mračnih sila u nama sprečavaju nas da ih dohvatimo."

Waters tvrdi da rečenica "Vidimo se na tamnoj strani mjeseca" znači da svi ljudi dijele i dobre i loše osjećaje ali da ove loše možemo pobijediti ako se udružimo svi zajedno.
Sa time se zatvara album u snažnoj, optimističnoj noti.
Na kraju se čuju otkucaji srca kako se udaljavaju i glas Jerry Driscolla koji govori; "Nema tamne strane mjeseca, u stvari sve je tamno."


Sva četiri člana Pink Floyda sudjelovala su u stvaranju i produkciji ovoga albuma, što je rijetkost ako uzmemo u obzir njihove iduće albume.
Ovaj album je ujedno i prvi od pet uzastopnih albuma gdje sve tekstove potpisuje Roger Waters.

Da zaključimo, Pink Floydi vjerojatno imaju i bolji album od ovoga, ali ni jedan ih ne definira tako dobro kao ovaj.

Ako se još uvijek pitate da li Dark Side of The Moon zaslužuje da bude jedan od najprodavanijih i najutjecajnijih albuma ikad napravljenih?

Odgovor je jednom rječju: DA !

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sa svoje strane ja bih nadoda jos par crtica.

Ka sta je Grula naglasio, "Dark Side of the Moon" je sastavljen uglavnom od outtakes-a, sta oce rec, od tema koje nisu nasle svoje misto na prijasnjim albumima ili se nisu uklopile u koncept.
Poslagati sve te djelove u jednu cjelinu i dati joj obiljezje koncepta samo po sebi predstavlja vrhunsko umjetnicko dostignuce.
Sva nadogradnja nakon toga samo dodaje smisao ovom remek djelu.

"Dark Side Of The Moon" je album koji je obiljezija epohu.
Cak stavise, obiljezija je dvadeseto stoljece i dao mu aureolu naprednog, inovatinog i nadasve , humanog u svoj svojoj alijenaciji.
Progovarajuci o svim tegobama i morama koje muce modernog covjeka, poentira rasclanjujuci uzroke i posljedice covjekova djelovanja unutar sebe i u drustvu.

Prihvacajuci bolesti modernog doba kao novovjeku vjeru i konvertitajuci ludilo u nadu, Pink Floyd nam daju nesto sta mozda cak i sami nismo bili u stanu dohvatiti.
Umisto sa slatkorjecivog crkvenog oltara, ovaj put nam se nada podastire pred nama bez laznih obecanja i iluzija o lakoci i dostupnosti cilja.

I da parafrziramo Kenedija: Krenimo prema tom cilju, ne zato jer je lagan, nego zato jer je tezak

Povjest ce pokazati dokle smo stigli.
Za sada, nismo bas daleko odmakli.

Dark Side of Moon je snimljen 1973 godine, u doba kad su kompjuteri bili vojna tajna a efekti se stvarali ljepljenjem traka i pustanjem istih u obrnutom smjeru.
Nastajuci u kamenom dobu danasnje tehnologije i postavljajuci produkcijske standarde koji su dan danas misaona imenica u muzickoj industriji, neminovno se namecu mnogobrojna pitanja.
Zasto je tomu tako, vec san elaborirao u nekim osvrtima, ali nazalost, moran ponoviti jer ne vidim nista pozitivnog na horizontu.

Ne prepoznajuci nista osim brzog profita, muzicka industrija je ispilala granu na kojoj je sedila i u nedostatku ikakvih rijesenja, nametnila dance glazbu kao jedini muzicki izricaj vridan globalnog prezentiranja.
Drugim rijecima, postupci koji su doveli do retardacije svjesti kod konzumenata, doveli su srozavanja tog istog profita za kojiim su svi tako zduzno trcali i krug se zatvorija.
I sta sad imamo?
Imamo armiju potrosaca diljem svjeta koji su poistovjetili muziku sa cistom zabavom bez sadrzaja i na drugoj strani, diskografsku industriju koja nije u stanju ponuditi nista vise od Justina Bibera.

Zalosno i nadasve tragicno.

Ne po debeloguze diskografske mogule, njih mi nije zao.
Zao mi je svjetske kulturne bastine i miljona ljudi koji su uskraceni u uzitku muzickog dozivljaja.

Dumas je reka – Nada zadnja umire.
Ajmo se nadat !

Eto !
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

Feta
- 13:55 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 12.07.2011.

Image and video hosting by TinyPicRainbow-“On Stage” oliti Music LP-Undergorund/GRTg 19 07 u 20:10 uri

Sljedeci utorak necemo puno filozofirati, otvaramo topovsku paljbu po svim frontovima.

Predstavjamo grupu “Rainbow” i njihov zivi album “On Stage”.

Za razliku od prijasnjih emisija, necemo govoriti o povjesti grupe kao ni o genezi njihovog nastanaka i albuma kojeg cemo poslusati.
To cemo ostavit za jednu drugu priliku.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Za sve poznavaoce muzike, "Rainbow" se poistovjecuje sa Ritchie Blackmoreom, ali ima tu jos puno toga.

Kroz grupu su prodefilirala najveca imena ondasnje heavy scene i u jednom momentu se dogodilo da na pozornici zajedno sviraju tri legende.

Troje ljudi koji su za zivota presli na onu stranu rock povjesti.


Image and video hosting by TinyPic

U trenutku nastanka ovog albuma za mikrofonom je bija Ronie James Dio.

Svaka cast Ian Gilanu, jos veca cast Ozzyju, pa i Robertu Plantu, ali Dio je bija jedan i jedini.
Mali covik velikoga glasa je posta legenda jos za zivota.
Bija je alfa i omega u “Elf”u, zaminija Ozzyja u “Black Sabbath”, i naposljetku, zacetnik i idejni vodja banda “Dio”

Nazalost partija je prije godinu dana ostavivsi iza sebe nezibrisiv trag u povjesti Heavy Metala.

Druga legenda koja je svirala po nategnutin kozama na koncertu je Cozy Powel. Najpodcjenjenija figura rock scene uopce.
I jedini bubnjar koji je svojim hitovima dosa na top liste.

Sa kime taj covik nije svira!
Nemoguce je nabrojiti sve koji su imali tu sricu ali spomenit cemo samo neke: Jeff Beck, Harvey Andrews, Michael Schenker Group, Whitesnake, Emerson, Lake & Powell, Gary Moore, Black Sabbath, Brian May, Peter Green, .......kome ova imena nista ne znace neka makne lancu od radija koji centimetar livo-desno, tamo su neka druga radija sa svojim junacima…

Treca legenda i jedini koji je jos na zivotu, Ritchie Blackmore.
Njega ne triba predstavljati.
Najmarkantnija figura i najcudnije bice Heavy scene uopce.

Deep Purple nikad nebi bili ono sta jesu da nije bilo njega.
Zasto?….poslusat cemo zasto…..

Bilo bi nepravedno ne spomeniti preostala dva clana tadasnje postave "Rainbowa".
Na klavijaturama je bija Tony Carey, koji je posta poznat nazalost, u jednom drugom kontekstu.
Kako je obolija od raka, nakon pustih operacija i vrimena provedeniog u bolnici, po izlasku je izjavija: "I'm missing some of my organs; you'll be relieved to hear that the Hammond isn't one of them." Za one koji ne razumju dobro Engleski, klavijature i organi se pisu isto na tom bodulskom jeziku.

Jimmy Bain je bija na basu.
Odlican basista koji je reputaciju izgradija u saradnji Phill Lynottom iz "Thin Lizy".

Image and video hosting by TinyPic

Za muziku koju cemo slusati nije potribna akademija da bi je se razumilo.
Energija koja se u nevjerovatnim kolicinama preljeva sa pozornice upija se bez ostatka i pita za jos.
Na pozornici je ekipa koja je svoje vec odavna rekla i jos ima toliko toga za reci.
I sta vise triba.
To je ono sta je rock u samoj biti.

Rainbow nam donosi najbolje momente pokreta na izdisaju.
Njihovim gasenjem zavrsava jedna svjetla epizoda muzicke povjesti.

Dakle, pojacajte radija na maximum, jer ono sta sljedi nije komorna muzika.
Sta jace to bolje.
Ne brinite za suside, policija ne moze stic na sva mista istovremeno :-)

Album otvara “Kill the king” sa poznatim uvodom, temom iz mjuzikla….

Sljedi medley “Man On The Silver Mountain / Blues / Starstruck”

Bez stanke, cemo picit dalje “Catch The Rainbow “

Sljedi heavy rock u svom najboljem izdanju. “Mistreated”

Srednjevjekovna Greensleves u Ritchijevoj obradi

I posljednja tema sa albuma, monstruozna obrada vjecnog hita Yardbirdsa “Still I'm Sad”

Eto

Ka sta smo prije rekli, Cozy Powell i Ronnie James Dio vise nisu medju zivima, prvi je partija radi svoje ljubavi prema brzini, a drugi od raka zeluca.

Ritchie Blackore je jos uvik aktivan.
Sa zenon vodi folk band “Blackmore Nights”.
Redovno izdaje CD – ove i nastupa po klubovima i manjim dvoranama.
Cudan, ka sta je i uvik bija, odbija svaku pomisao na neko okupljanje preostalih clanova Rainbowa i Deep Purplea.

Zov novca ovaj put je ugusen samozatajnoscu umjetnika koji je svoju povjest ostavio iza sebe i posvetio se necemu sta voli u tom trenutku.
Bar na tome mu se triba dati kredit i nadat se da nece ostati do kraja dosljedan.

Eto !
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

Feta

- 21:00 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 05.07.2011.

Image and video hosting by TinyPicLene Lovich - “Stateless” oliti Music LP-Undergorund / GRTg 12 07 u 20:10 sati

Sljedeci utorak ponovo nesto malo drugacije.
Zagazit cemo u polupankerske vode zemske orjentacije.

Predstavit cemo album “Statelss” britanske pjevacice americkog porjekla, Lene Lovich.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Rijetko se koja zena uspila vinit tako visoko na umjetnickom nebu, a pogotovo u Punk i New Wave eri kao Lena Lovich.
Neminovna poredba sa Patti Smith je izlisna, jer obje umjetnice cvrsto sjede na suprotnim stranama muzickog izricaja, ali istovremeno, dijele toliko zajednickog
Dok je Patti Smith osebujna pjesnikinja koja uglazbljuje svoje stihove, Lena Lovich je muzicki nadarena pjesnikinja.
Sam njezin zivot ukazuje na muzicku svestranost koju rijetko mozemo naci kod novovjekih umjetnika.

Da bismo u potpunosti razumili njen prvi album “Stateless”, moramo se upoznati sa njezinin puten od samih pocetaka i okruzenja u kojem je nastao.

Lene Lovich je rodjena 30. Ozujka u Detroidu kao Lili-Marlene Premilovich, od majke Engleskinje i oca Srbina.
Sa 13 godina seli sa familjon u Hull u Englesku.

Tu susrece gitaristu i pjesnika Les Chappella, koji ce postati njen dogogodisnji saradnik i naposljetku, bracni partner.

1968 se seli u Londru i upisuje umjetnicku skolu.
Prikljucuje se Underground sceni, a javne nastupe zapocima u kabare klubu kao Orjentalna plesacica.

Iz tog razdoblja datira i njen put u Spanjolsku, di se susrece sa Salvador Dalijem, pod cijim uticajem ostaje dobar dio svog zivota.

Po povratku, nastupa sa svojom verzijom akusticnog rocka, te pjeva u crkvenom zboru u predstavi “Quintessence” koja se izvodi u Royal Albert Hall.

Pored toga, angazira se na svim mogucin umjetnickim frontovima.
U predstavi Artura Browna nastupa kao vojnik; kao go-go dancer u “Radio One Roadshow”; odlazi na turneju po Italiji sa “West Indian soul band”; svira saxofon za “Bob Flag's Balloon and Banana Band” i u kabaretskoj predstavi “The Sensations”; nasnimava krikove za horror filmove; pise liriku za Francusku disco zvjezdu Cerrone..itd itd..daleko bi nas odvukla nabarajanje svih njezinih aktivnosti.
.
1975 Lene se pridruzuje funk bandu “The Diversions” , i sa njima izdaje 5 singlica i album, ali bez ikakvog uspjeha.
1977 godine Lene Lovich ponovo pise tekst i to za hit "Supernature", kojeg izvodi njena stara poznanica, Fancuska disko zvjezda Cerrone.

Image and video hosting by TinyPic


1978 disk jockey Charlie Gillett, predstavlja njezinu temu "I Think We're Alone Now", bosovima Stiff Recordsa.
Dobiva prolaznu ocjenu i ponudu za snimanje singlice i albuma.

Ne imajuci nista za B stranu singlice, nabrzinu, zajedno sa Chappellom je napisala i snimila “Lucky Number”, koji postaje njen najveci hit.
Popeja se na Top #3 u Engleskoj.
(Prica koja toliko podsjeca na nastanak Paranoida, Black Sabatha.)

Nedugo nakon toga, snima prvi album “Stateless” na kojem pociva jos jedan hit, “Say When", koji dolazi na Top 20 u Engleskoj.

Odma da recemo, “Stateless” je vrhunski pop album.
Na njemu su dva hita i jos jedan, sa daleko vecim potencjalom, koji nazalost nije prepoznat od strane diskografske kuce.
Radi se o uvodnoj temi “Home” koja sadrzi u sebi sve sta jedan hit triba imati.
Navise toga, predstavlja idealan uvod u album ovakve orjentacije i na najbolji nacin prikazuje Lenin image.

Sa cisto muzicke strane, album je korektno produciran, pitak je ali ne i plitak.
Aranzerski je veoma bogat ali ne i kicast.
Primjetan je uticaj Devo-a i B’52 ali ima tu jos nesto.
Mozda i presudno.

Tokom slusanja ciloga albuma, jednstavno se nemoguce otrgnuti nekim poveznicima sa Patti Smith.
Njen duh lebdi cijelim albumom, iako zapravo i nema konkretne tocke na koju bi moghli uprit i rec, to je Diva.

Koliko je ovo pozitivino ili negativno, predstavlja cisto subjektivnu procjenu.
Piscu ovih redaka ne smeta, cak dapace, vidim u tome jednu pozivitnu komponentu, jer Lena ipak donosi nesto sta Patti nije nikada.
Patti je muzicki ovisila o bandu koji je prati, za razliku od Lene koja sudjeluje u stvaranju zvucne slike, a da ne govorim o njezinom saxofonu.
Steta sta na albumu nema vise njenih dionica.


Image and video hosting by TinyPic


Album je izasao u doba postpunka i nadolazeceg New Wave-a te je time i obiljezen.
Drugim rijecima, jako izrazen image, koji u ovom slucaju ima i te kako podloge u tekstualnom djelu albuma, a svodi se na razmiljanja jedne osobe, kozmopolita, koja nema domovine.

Poznavajuci Lenin kozmopolitski rad i njeno porjeklo, image a i sve oko njega se samo namece.

Lene Lovich nazalost, nije poentirala na uspjehu ovog albuma.
Nastavila je sa muzikom ali ne tako aktivno i agresivno kao sta bi se ocekivalo od umjetnice njenog kalibra.

Drugi album “Flex and No-Man's-Land” je cekao punih 5 godina da bi ugledao svjetlo dana.
Izdavanjem maxi singlice “New Toy” zaokruzuje se ta faza njenog stvaralastva.

Da nebi bilo zabune, Lene nije mirovala.
Cak dapace, daleko od glamuroznih medija, saradjuje sa bandom “Devo” a vrhnac saradnje van struje, je bilo njeno gostovanje kao vokal na albumu “Residentsa”.

Isto tako, pise zajedno sa Chappellom i Chris Judge Smithom performace “ Mata Hari”, koji se izvodi u Hammersmithu, u London.

U to vrime zapocima i njena saradnja sa Ninom Hagen.
Izdaju singlicu "Don't Kill The Animals", koja postaje himna udruzenja za zastitu zivotinja.
I tu se otprilike zavrsava njeno djelovanje u pocetku osamdesetih.

Sljedecih godina napusta scenu i posvecuje se obitelji.

Na scenu se vraca 1989 godine, kad izdaje album “March”, koji prolazi skoro nezapazeno.

Zajedno sa Judge Smithom i legendom Canterbury scene, Peterom Hamillom, stvara rock operu “The Fall of the House of Usher”.

Ne malo iznenadjenje priredjuje svima koje je poznaju, sudjelovanjem na albumu “ Take Me to Your Leader” , space-rock banda "Hawkind".
Sa njima ujedno i nastupa.
Tesko je doci do ikakvih recenzija tih nastupa ali poznavajuci rad Hawkinda i Lene, virujen u magiju te simbioze.

Lene ne posustaje do danasnjih dana. Zadnji angaman joj je bija u mjuziklu “Eurydice” Judge Smitha.

I sta na kraju reci.
Lena Lovich je imala i jos uvik ima sve kavalitete koje krase superzvezdu.
Njena samozatajnost i nadasve zanemarivanje financiskog na ustrb umjetnickog, donija joj ograniceni auditorijj, ogranicene naklade nosaca zvuka, ali time je oslobodija okova koje takva orjentacija namece. .
Svaki sljedeci korak u njenoj karijeri je bija toliko neocekivan da je tesko mogao potaci neki znacajniji komercjalni uspjeh.
Ta sloboda koju je sama sebi izborila stvorila joj je bazu fanova svih mogucih afiniteta i ukusa.
I nakon 40 godina od izlaska prvog albuma, ti fanovi vjerno pune koncertne dvorane u kojima ima (rijetke) nastupe.

eto
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 8 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming

Feta

- 21:00 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se