ponedjeljak, 28.02.2011.

Image and video hosting by TinyPicBlack Sabbath - Paranoid oliti GRTg 22 02 - 20:10 sati

Prosli utorak smo zapoceli sa novom serijon emisija pod zajednickim nazivom “Albumi koji su izmjenili tokove moderne muzike”.
In A Gadda Da Vida je bija prvi album koji smo predstavili. Znacaj ovog albuma je u tome sta je prvi donija kompoziciju duzu od tri minute, ili tocnije receno, donija je 17to minutnu istoimenu temu i promjenio tok suvremene muzike.

Nastavljamo sa jos jednim kamenom temeljcem moderne muzike, albumom koji je otvorija novi pravac I obiljezija svoje vrime.
Govorimo o pravcu oliti zanru kojem niko nije davao vise od onog prvotnog uzleta, o pravcu kojeg su kriticari obozavali mrziti, ali I o pravcu koje se ka iz nekog inata odrzao do danasnjih dana.
I u stvari nikad nije bija vitalniji nego danas.

Sa desecima podznanrova suvereno vlada svjetskom scenom I na svaku negativnu kritiku privlaci nove tisuce ako ne i miljone fanova.

Mislim da je do sada vec jasno da cemo govoriti o i slusati prvjenac Heavy Metala, album Paranoid, grupe Black Sabath.

I prije nego se posvetimo tom cedu iz sedandesete, idemo malo u povjest njegova nastanka.

Tommy Iommi, John Osborne, Bill Ward I Terrance Butler su zajedno odrastali u sumornom engleskom radnickom gradu Astonu, kod Birminghama.
Od ranog djetinstva Butler se zanimao za okultne znanosti i crnu magiju.
Tommy Iommy je bija lokalni nasilnik i fakat je da je mlatija bidnoga Osborna ka vola u kupusu i to na dnevnoj bazi.
1967 godine njih cetvoro, uz saxofonista Ackera i ritam gitarista Philipsa, osnivaju band “Polka Tulk”. Ubrzo iz benda odlaze saxofonista i ritam gitarista i grupa zapocima sa gazama.
Uz ovo razdooblje je vezana jos jedna zanimljivost.

Prilikom oformljavanja Polke Tulka, Iommy nije ima pjevaca i slucajno, kad je bija u butigu o spize, na izlogu je vidija zalipljen komad skartoca sa natpisom da pjevac trazi band za gaze.
Radilo se o njegovoj staroj zrtvi – Ozziju.
Neprijateljstva su se zaboravila nakon prvih proba.

Ubrzo su se preimenovali u Earth Blues Company, skrativsi nedugo potom ime u Earth.
Svirajuci žestoki blues rock po lokalnim klubovima uspjeli su pridobiti malu skupinu obožavatelja.

Dvije godine kasnije,1969., Iommy napusta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraca se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli.
Zaintrigiran popularnoscu horor filmova, tocnije fenomenom da ljudi placaju kako bi bili prestraseni, Iommy je odlucio pokusati stvoriti zastrasujucu muziku.
Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mracnih pjesama, medju kojima su bile Wicked World i Black Sabbath.

Potom je doslo do jos jedne promjene imena grupe, ovaj put one definitivne. Nazvali su se prema filmu Borisa Karloffa iz 1935. - Black Sabbath.
Cudnim preokretom sudbine, dogadjaj koji je skoro upropastio obecavajucu karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku.

Dakle, 1970 godine, prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" godine, Iommy je ostao bez vrhova prstiju desne sake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio.
Shvativsi da je prebolno svirati tako gitaru, Iommy je napravio malene plasticne kalupe i pricvrstio ih na osakacene prste. Uz to je morao i nastimati gitaru na nize tonove kako bi zice bile labavije i zbog toga lakse za trzati.
Rezultat svega je bio dubok, tezak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim riffovima savrseno opisivao atmosferu koju je stvarala Butlerova lirika.
Većina tekstova se odnosila prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, carobnjastva i rata, iako Sabbathi u biti nikad nisu bili sotonisti.

Image and video hosting by TinyPic

Black Sabbath je izdan 1970. godine i debitirao je na britanskim ljestvicama na ironicnom - 13. mjestu.
Donio je jak uticaj bluesa pomjesan sa zaraznim rifovima i skrenija paznju publike u njihovom smjeru.

Ono sta ce obiljeziti daljnje bivstvovanje Black Sabatha je horror i tamna darkerska atmosfera protkana Tommyjevim gitarskn rifovima, Butlerovom crnom lirikom i Ozzyjevim glason.

Crno da crnije ne moze. Sve se poslozilo. Black Sabath su isporucili ono sta ce se uskoro zvati Heavy Metal.

Prvim albumom istoimenog naziva, Black Sabath su pokrenuli lavinu Heavy Rocka I ustolicili se kao predvodnici pokreta.

Rodio se smjer koji je svoju zilavost pokazo od rodjenja pa sve do danasnje zrelosti.
Svi su mu predvidjali skori zalazak, svi su mu prognozirali utapanje u besmislu nabrajanja rifova.
Svi su javno ocekivali njegov krah.
A ne mali broj zestokih kriticara koji su ga obasipali drvljem I kamenjem, potajno su ga slusali.
Ako se u icemu cjelokupna svjetska kritika slozila, onda je to bila kolektivna mrznja spram Heavy Rocka, ili Heavy Metala.
Ali zaludu, kao muzicki pravac je evoluirao, prerastao u pokret, a pokret se rasirio kao virus i inficirao sve do zadnjeg kutka zemaljske kugle.

Te iste godine, izdan je drugi album pod nazivom Paranoid.
Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajuceg vokala, Iommyeve gitare, Butlerovog teskog basa i Wardovog psihoticnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujuci pogotovo klasicnim heavy metal hitovima poput War Pigs i Iron Man.
No njihovi stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i vecine roditelja.
Njihov raskalasen nacin zivota, koji je prvenstveno ukljucivao uzivanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora nocna mora milijuna roditelja diljem svijeta.

Kasnije te godine izdali su album Master Of Reality, jos jedan uspjesan proizvod s kojeg se isticala himna posvecena marihuani pod nazivom Sweet Leaf, kao i hitovi Into The Void i Children Of The Grave.

Image and video hosting by TinyPic

Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je utjecaja na njihovu glazbu.
Vol. 4 koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspjesnih skladbi, ali i dosta potpunih promasaja. U pjesmama vise nisu velicali prednosti kanabisa već su presli na opisivanje kokainskog ludila (Snowblind) koje je polako preuzimalo sve clanove Sabbatha.

Suoceni s rastucim tenzijama unutar benda i problemima s menadjerima, Osbourne, Iommy, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, Sabbath Bloody Sabbath koji je bio njihovo zadnje uspjesno djelo.
Sabotage (1975.) je samo posluzio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je Technical Ecstasy (1976.) bio neuspjesan izlet u vode elektronike i sinitisajzera.

Medjusobne napetosti obiljezile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali vazniji od pisanja pjesama.
Godinu dana nakon Technical Ecstasy Ozzy napusta bend i na njegovo mjesto dolazi bivsi pjevac Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko.
Ozzy se vraca 1978. kako bi snimio Never Say Die!, ali naredne godine zauvijek napusta Sabbath kako bi zapoceo uspjesnu solo karijeru.
Buducnost Black Sabbatha nije bila tako svijetla.
Unajmivsi bivseg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dia, bend je napravio obecavajuci povratak s Heaven And Hell albumom (1980.), no nakon sto se Dio oprostio s bendom dvije godine kasnije njegovo mjesto su preuzimali brojni pjevaci poput Ian Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina.

S izlaskom albuma Seventh Star (1986.), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommy, kao jedini preostali clan originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih. Osbourne, Iommy i Butler nasli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto.
U prosincu 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu odrzanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, sto je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina.

Godinu dana kasnije izasao je Reunion, live album snimljen prilikom tog koncerta nakon cega je stara cetvorka odradila turneju po cijelome svijetu. Na toj su turneji imali pricuvnog bubnjara, Vinnya Appicea, koji je trebao uskociti ukoliko se Wardu nesto dogodi. On se, naime, tijekom godina toliko unistio alkoholom, da je imao cak 2 infarkta, pa je postojala ozbiljna opasnost da se to opet ponovi. Na srecu, ništa mu se nije dogodilo.

Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definirali heavy metal, Black Sabbath se s pravom smatraju zacetnikom tog muzickog pravca. Sa svojim mracnim kompozicijama koje su zvucale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignit na noge kriticare i roditelje dok je u isto vrime nadahnuo cilu generaciju muzicara sa svojim teskim rockom s primjesom bluesa.

Album Paranoid je u emisiji perslusan u cjelosti, bez ikakvih prekida I komentara.

Par zanimljivosti vezane uz album:

Prvobitni naziv albuma je bija War Pig ali je izmjenjen jer se u to vrime Amerika nalazila u Vjetnamu I manje vise aluzija je bila jasna.

Tema Paranoid je napisana u zadnji trenutak u studiju na zahtjev diskografse kuce za nekom, bilo kojom singlicom a i da bi se napunila minutaza ondasnjeg LP.

Isto tako, i pored toga sta tekstovi ne sadrze nikakve reference na satanizam i crnu magiju, band je ovim albumom privukao novu rijeku sljedbenika darkerske orjentacije.

“Paranoid" je odmak Black Sabbatha od orginalnih blues korijena. Daleko tezi od svog prethodnika, zapravo je inovatinost prvoga albuma pretvorio u pokret.

Album se po izdavanju popeo na prvo mjesto Britanske i 12to mjesto americke top liste.


Paranoid je u biti Heavy Metal u svom embrionalnon izdanju.
Gledajuci unazad, nakon 40 godina, uza sve to sta su mnogi mnogi bandovi izasli sa brzim, tezim, mracnijim i tehnicki, daleko superiorijim albumima, Paranoid je jos uvjek aktuelan i cvrsto drzi svoje mjesto u povjesti moderne muzike.

Govoriti koje su grupe krenile smjerom koji je otvorio Black Sabbath prvim albumom i utabao Paranoidom, sasvim je deplasirano.
Jer, gdje god se okrenete i cujete teskometalni riff, bilo da dolazi preko Atlantika, preko La Mancha, Indiskog oceana ili iz susjedstva, svaki ima Black Sabbath zapisan u svom genetskom kodu.
I to bi bilo dovoljno za reci, jer sve ostalo bi se pretvorilo u lupetanje I prazno lamentiranje.

I sam san otvorija ovu bajaderu od muzike prije 40 godin i jos uvik mi je drag okus.
Paranoid je moj omiljeni komad muzike kojem se vracan ciklicki, bar jednom svakih 6 miseci.


Cjelokupnu emisiju mozete naci na sljedecoj adresi:

Music LP - Underground - sedma emisija

feta




- 16:14 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 15.02.2011.

Image and video hosting by TinyPicIron Butterfly - In-A-Gadda-Da-Vida oliti GRT 15 02 - 20:10 sati

Zadnjom emisijom smo zakljucili prvu fazu opusa King Crimsona a veceras zapocimamo sa novom serijom emisija pod zajednickim nazivom “Albumi koji su izmjenili tokove suvremene muzike”.

Nije mi namjera ulaziti u u samu vrijednost muzike u umjetnickom smislu vec prezentirati okolnosti pod kojima su nastali i ostavstinu koju su ostavili iza sebe.

Serial zapocimamo sa grupom Iron Butterfly i njihovim drugim albumom In A Gadda Da Vida.
Ono po cemu je ovaj album znacajan u povjesti suvremene glazbe je cinjenica da je tema In A Gadda Da Vida probila krutu trominutnu strukturu pjesama i otvorila vrata nadahnutim improvizacijama koje su nasle svoja mjesta na vinilnim izdanjima i kasnije na CDovima.

Oko nastanka 17-to minutne teme isplela se legenda koja se pokazala kao istinita.
Naime, orginalni naziv teme je trebao biti "In Garden of Eden". Kako su Dough i ekipa bili totalno uslagirani nisu mogli artikulirano izgovoriti smislenu ric. Tako je Doug promrmlja nesto kao Ia a gaddaaa da vida…i to je postalo "In A Gadda Da Vida".
Naziv bez ikakvog smislenog znacaja. To uostalom nije ni bitno.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, album je izasao 1969 godine, kao i singlica na kojoj je ipak bila, trominutna obrada In A Gadda Da Vide.
Na opce iznenadjenje grupe a i cile diskografske industrije u to vrime, LP se poceja monstruozno prodavati, dostigavsi brojku od 4 miljuna prodanih kopija.
Na top listama se zadrzao vise od godine dana i bija je prvi album u povjesti glazbe koji je primija platinasti certifikat.

Njegovim izlaskom, pala je jedna od zadnjih barijera koje su nametnule diskografske kuce i FM radio lobby.
Tesko je danas pojmiti koji je znacaj u to vrime imao ovaj album, ali eto samo za mali primjer, na svojoj kozi san osjetio sta znaci ne moci se odvojiti od gramofona sa In A Gadda Da Vidom na njemu. Plocu sam u to vrime narucija u Englesku, jer u nas se nije mogla kupiti. Kad san je dobija drza san je ka relikviju.
Toliko san je puta slusa da se totalno izlizala. Krckanje od pohabanosti je doseglo kriticnu tocku, tako da san u Americi, kad san bija tamo, kupija novi LP. I on je traja samo neko vrime i po izlasku CD-a san i njega kupija.

U cisto muzickom smislu sama In A gAddaDa Vida i nije bas neko umjetnicko djelo. Ili kako je kolega MTV reka, poslusas prvih 60 sekundi i po dva puta si sve cuja.
Ima i toga ali zar se to isto ne odnosi na Bolero od Mauricea Ravela.
Doduse Ravel nije bija uslagiran ali mu je zilama teka alkohol sa ponesto krvi u njemu.
I okladija se da ce napisat djelo koje ce imati tri note koje ce se do besvjesti ponavljat.
I napisa je i usa u povjest muzike.
Stoga, slozija bi se djelom sa MTVijem ali isto tako, slicno kao i kod Bolera, tesko je odoljeti zaraznom rifu i hipnotickoj atmosferi teme.
Ako bi bili do kraja iskreni, teme sa ondasnje "a" strane albuma su daleko sadrzajnije i punije. Muzicki daleko bolje, ali ipak…samo je jedna "In A Gadda Da Vida"!!

Iron Buterfly su prvi album izdali pocekom 1969. Nazvali su ga “Heavy” sta dovoljno govori o orjentaciji grupe.
U to vrijeme nije postojao Heavy Metal tako da se pravac embrionalno zva “Heavy Rock”.
Ono metal je doslo kasnije, dolaskom Black Sabatha na scenu.

Album je donio Iron Buterfly kao grupu koja obecava.
Cjelokupan album nije odstupao mnogo od ondasnjeg heavy stila osim zadnje instrumentalne teme nazvane “Iron Buterfly Theme”.
Snazna i beskopromisna, nagovjestila je In A Gadda Da Vidu…
....i nemojmo smetnuti s uma da govorimo o godini neprikosnovene vladavine Beatlesa !!

Nakon ovoliko godina odsie svjezinom. Nadahnuta tema u heavy izdanju…

Album In A GAdda Da Vidda izasao je iste godina ka i Heavy i usmjerio psihodeliju u novom pravcu.
Iron Buterfly su djelili scenu sa Stepenwolfom, Blue Cher, JImi Hendrixom....

Image and video hosting by TinyPic

A stranu vinila cine 5 tema koje su cjeline za sebe i ovako sa ove vremenske distance, poprilicno dobro odoljevaju zubu vremena.
Poslusat cemo ih u komadu – od Most Anything You Want preko Flowers and Beads, My Mirage, Termination do Are You Happy

Lipe teme ali da nije bilo onoga sta ide iza njih, tesko da b iih se iko sjecao danas. A sljedi "In aGadda Da Vidda", 17to minutna tema, zaraznog rifa i hipnotickog sadrzaja. Mozemo je volit a i ne moramo, ali ono sta joj se ne moze odreci je cinjenica da je svojom duzinom otvorila mnoga vrata i pustila kreativnost sa lanca.

Naslovna tema zapocima sa mozda najljepljivijim rifom u povjesti psihodelicne muzike.
Eric Braunn na gitari sa svojih sedamnaest godina ulazi u povjest uvodeci nadarenog Lee Dormana na basu. Doug Ingle svojim tamnim, skoro skripavim glasom samo nadopunjuje atmosferu i uz solo bubnjeva, imamo "In A gada Da Vidu"
Dakle, svi vi koji volite malo glasniju muziku, zavrnite tunere i radija do kraja.
Uzmite si pivo i nastojte da van traje 17 minuta..ili uzmite dva ….sljedi ono o cemu cemo cilu vecer govoriti.....In A Gadda Da Vida...

Postavlja se pitanje nakon svega, jeli ovaj album vrijedan toliko da bi bio u kolekciji samo zato jer je prvi sa vise od tri minuta muzike u komadu?
Sta se mene tice odgovor je - da, jer pored neospornog sarma sam album je svjedok evolucije muzike toga doba. Predvodnik je otvaranja vrata percepcije i biti samog svacanja muzike, sta je na kraju izrodilo i Doorse i Jeferson Airplane i stotine drugih isto tak odobrih bandova.
.
Iron Buterfly su nakon ovoga snimili jos 4 studiska albuma.
Nasljednik “Ball” je komercijalno bio cak i uspjesniji od "In A Gadda DA Vide" ali bez nekog znacaja u muzici.
Ostali albumi, Metamorphosis, Scorching Beauty i Sun and Steel, su sljedili koncept Balla i nisu kao i svoj uzor donjeli nista novoga.
Komercijalno su bili manje vise uspjesni ali u nasem kontekstu to je najmanje bitno.

Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese:

Music LP - Undergrounf - sesta emisija

feta




- 14:15 - Komentari(0) - Isprintaj

nedjelja, 06.02.2011.

Image and video hosting by TinyPicKing Crimson - Island oliti GRT 01 02 - 20:10 sati

Zakljucujemo sa prezentacijom prve faze stvaralastva King Crimsona.

U prijasnjim emisijama smo prezentirali prva tri albuma, koji su cinili prvu fazu stvaralastva.
Vracamo se u 1971 kad izlazi cetvrti i zavrsni album pod nazivom “Island”.

Kao sta i sam naziv daje naslutiti, ovo je jedinstveno Crimsonovo izdanje.
Nije egzoticno-agresivan kao sto ce to biti njegovi nasljednici a niti je garniran grandioznim melotronom cije djelomicno odsustvo ukazuje na odmak od ondasnje progresivne scene.
Vecina tema je bazirana na zicanim instrumentima, saxofonu, oboi i ritam sekciji. Elektricna gitara skoro i ne dolazi do izrazaja osim u Fripovom remek djelu “Sailor's Tale".

Od postave sa Lizarda ostali su samo Robert Fripp I Mel Collins uz povremene asistencije Keith Tipeta na pianu. Ovo je ujedno i zadnji album na kojem se kao tekstopisac pojavljuje Peter Sienfild.

Izmedju ostalih u band je dosao Boz Barrel, koji je preuzeo vokal od Gordona Haskella. Kuriozitet vezan za njegov dolazak je ucenje sviranja bass gitare “u hodu”.
Ono sta je intresantno vezano za Boza je to da se nakon ovog albuma pridruzio Paul Rodgersu u osnivanju mega popularne grupe “Bad Company”

Image and video hosting by TinyPic

Island je relaksirajuci komad nastao pod snaznim uticajem klasicne muzike.
Jazz se ipak nadzire nadzire u tragovima.

Album otvara "Formentera Lady", tema sasvim razlicita od prijasnjih uvodnih tema. Briljantna desetominutna, cudnovato tiha tema, premrezena flautom i zicanim instrumentima. Bozov vocal nas nosi na prekrasnoj melodiji protakom Sinfieldovom poezijom.

Za mnoge ljubitelje, omiljena Crismonova tema.

Poznavaoci jazz legende John Coltraina ce prepoznati dubok klimoglav velikom umjetniku. Hipnotickim ritmom i fluidnom atmosferom ne ostavlja mjesta sumnji da je izvor u njegovom “A Love Supreme”
U temi se pojavljuje i Paulina Lucas – soprano vokal kojim Fripp jasno daje do znanja da je razdoblje Lizarda daleko iza njega.
Inace iz ove pastoralna teme je Jade Warrior crpio svoju inspiraciju.

“Sailor Tale” remek djelo Robeta Frippa - Nastavlja se na “Formantera Lady”.
Cak nekako logicno i umjesto da se nasloni na nju, nastavlja ju i nakon par minuta vidimo da se radi o jednoj cjelini.
Inace rijec je o instrumentalu koji ipak u nekim naznakama daje naslutiti dolazak teskometalne trilogije.
Otvara je nevjerovatni duel Frippa na gitari i Collinsa na saxofonu. Prvim djelom kompozicije dominira njihova igra, da bi Fripp preuzeo palicu u drugom djelu i dao nam gitaru koji do tada nismo culi.
Prekrasno I nesvakidasnje.
"Sailor Tale" donosi zvuk koji je najblize do sada opisao ono sta dolazi iza ovog albuma.
Ova tema je za mnoge vrhunac albuma.

Album nastavlja "The Letters".
Cudnovata darkerska melodija koju Boz vodi do kresenda. Collinsov saxofon krestavo, skoro sizofrenicno “struze” a Fripp gitarom prati i premoscuje dva djela kompozicije.
U fadeu, Boz kresendom preuzima i hipnoticki nestaje, a tema, tema se gubi i prelazi u sljedecu.
Pitam se, koliko smo puta culi ovako nesto?

“a sad tale of lovers and death”
Snazna Sienfildova lirika blendirana kaoticnim saxofonom i Frippovom gitarom.
Ian Wallace na bubnjevima u svom najboljem izdanju.

"The Letters" je mozda najbliza tema prijasnjim albumima.

"Ladies of the Road" otvara "b" stranu ondasnjeg vinila.
Zapocima sa solo akusticnom gitarom i vokalom prije nego nas ritam sekcija uvede u monstruozni solo na saxofonu.
Harmonije su savrsene.
Niti jedna nota viska.
Niti jedna manjka.
Snazno i beskompromisno remek djelo van svoga vremena.

Bozov vocal i Sienfildova poezija su vanvremenski.
Duet saxofona u drugom djelu teme je jednostavno neponovljiv.
Fripp nas gitarom vraca u neka druga vremena.
“Ladies Of The Road” je tema za sva vremena.

I onda ide nesto sasvim drugacije. Ponovo nesto sasvim drugacije.
Sljedi tema koja je mnoge oborila sa nogu. Sljedi tema koja ljubiteljima klasicne muzike tira suze na oci.
Sljedi tema o kojoj se ne trose rijeci. Sljedi tema koja ce vjerovatno nadziviti i sam King Crimson a i sve nas.
Svaki komentar je suvisan I nepotreban.

Jedinstvena kompozicija u opusu King Crimsona i isto tako jedinstvena u cjelokuponom muzickom stvaralastvu u sezdesetim i sedamdesetim godinama.
Govorimo o “Song Of The Gulls”, emocionalnoj pastoralnoj temi baroknog ugodjaja.
Uz ovu temu me veze i jedna ajmo je nazvat jedna anegdota.
Imam jednog dobrog poznanika koji je ortodoksni ljubitelj klasicne muzike. Cak stovice, njegova ljubav za tu moziku ide toliko daleko da nakon Gersvina “nista vise vridnog nije nastalo u muzici”.
Sta drugim rijecima oce rec, da je sve ovo o cemu mi trenutno govorimo je obicno smece.
I dakle, jednog lipog dana smo se sreli i nekako poveli vjecnu temu, zapoceli zapoceli debatu.
Ja san ima asa u rukavu i nakon nekog vrimena smo se zaletili do mene. Stavija san ovu temu i pita ga – sta misli odakle je, ko je napisa i tako??
On je poceja, sasvin ozbiljno se diveci kompoziciji, sa komentarom “to je sigurno jedan od ruske velike sedmorice” misleci na Cajkovskog, Musorgskog i ekipu.
Ali nikako nije moga dokucit jerbo nikad to nije cuja.
Onda san mu ja reka da je to napisa jedan, po njemu, nepismeni divljak i da je tema nastala 71 godine.
Necu nikad zaboravit koju je facu napravija. Udrilo ga je tupilo od nekuzenja.
Srusija san mu njegov mali svit, skoro mi ga je bilo zal.
I kasnije je poceja slusat jazz a cuja san cak i fuziju.
Eto

Album zatvara naslovna tema “Island”.
Sve ono o cemu govori i kako zvuci album sazdano je u njoj.
Predivne melodije, mocna i sirova muzika, kakvu samo King Crimson moze isporuciti.

Zapocima sa Tippetovim klavirom koji i sam pomalo bjezi od uticaja isuvise jakog Lizarda. U tom bjezanju isporucuje zacudjujuce melodije sa niza crno bjelih tipki.
Duhaci instrumenti su primarni sa zagasitim Bozovim vokalom. Privode album zavrsetku uz obilato garniranje Frippovog melotrona.

"Island" zaokruzuje prvu fazu stvaralastva King Crimsona.

Druga faza obuhvaca trilogiju: "Larks Tongue in Aspic", "Starlees and Bible Black" i "Red".
U muzickom i konceptualnom smislu trilogija nema nikakvih dodirnih tocaka sa svojim prethodnicima.

U tome je i sama bit velicine King Crimsona – neprestalna metarmofoza muzickog izricaja i permanentno trazenje novoga.
Radi poredbe I lakseg svacanja, pustit cemo zavrsnu temu sa sljedeceg albuma "Larks Tongue in Aspic"
“Larks Tongue in Aspic – Part II”

Ovim smo zavrsili prezentaciju prve faze opusa King Crimsona koji je obuhvation albume: "In the Court of Crimson King", "In Awake of Poseidon", "Lizar" i "Island".
Ova faza je otvorila novu stranicu u rocku uopce, donoseci elemente klasicne muzike, mjesajuci ih sa jazzom, stvorila vlastiti orginalni izricaj.
Koliko je grupa i talentiranih pojedinaca krenilo tim putem je skoro nemoguce govoriti jer lista je preduga, od onih koji su tokom vremena postali dio establismenta i stadionske atrakcije, kao sta su bili Emerson Like I Palmer, preko Courved Aira, do samozatajnih genija Kraut Rocka u sastavima Amon Dull ili Kraan.
O grupama koje su krenile svojim smjerovima pod uticajem King Crimskona je isto tako nemoguce govoriti jer lista je jos duza od prethodne.

Ono sta je vidljivo do danasnjih dana i gledamo svaki dan, je u najmanju ruku, pristup tematici i za one hrabre, njena neortodoksna prezentacija.

O King Crimsonu i njihovoj drugoj, teskometalnoj fazi nastavit cemo drugom prilikom.

Cilu emisiju mozete skinit sa ove adrese:
Music LP - Underground - peta emisija

feta


- 10:37 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se