~ Arthemisia ~

Ponekad, sve što želim jest ne misliti ni o čemu. Isprati misli, izgubiti se u daljini. Ne misliti o nekim stvarima. Ne misliti o nekim ljudima.
Ne misliti na to da boli negdje duboko u srži. Ali i da se bojim priznati to.
Sama sebi. Bojim se jer znam da ću plakati.

Glupa sam. Znam. Ne vrijedi plakati zbog njih. Ali recite to mom srcu. Ono razum nikada nije slušalo.

Noćima kada legnem u krevet, a san ne dolazi, u mislima su mi oni. Oni koji ne bi trebali biti. Oni s kojima se bol povećava na samo sjećanje istih. Ali ponos ne dopušta da suze padnu. Gadan je taj ponos.
I vrtim u glavi jednote isti film po, niti sama ne znam koji put, pitajući se istodobno milijun pitanja.Pitanja na koja odgovora nema.
Osim da je sve to dio života, život. Oh, taj prokleti gad!
Potiskujem to u sebi, niti riječima ne dopuštam da o tome pišu, potiskujem, sama sebe uvjeravam i pravim se da sam ja jača od toga. A ustvari bol u meni samo raste. Danima kada mi misli k tome odlete, brzo prebacim film u glavi, ne želeći o tome misliti, ne želeći o tome razmišljati, analizirati.
Reći da je kraj nečemu što, očito, nikada nije niti postojalo.

I samu sebe zavaravam. Ali ja znam. Proturiječim sebi, svojim mislima, svojim osjećajima, razumu.
I potisnuta bol samo raste.

Zato noćima, kada mi ona dolazi u paketu sa nesanicom, zamišljam polje maka. Veliko polje maka koje se rasprostire u nedogled - daleko od civilizacije, daleko od ljudi. Polje maka, crvenih poput soka sazrelih višanja, niklih među vlatima visoke trave. I ptičji pjev odzvanja poljem, ta zvonka i slatka melodija poput čokoladnih keksića netom izvađenih iz pećnice. Povjetarac popuhne, tek toliko da se javi i da poljulja vlati trave, ne mršteći zrake sunca koje miluju ih, niti toplinu ne odagnaju koju posljednje zrake sunca toga dana bacaju na njih i na moje lice, ruke. Mirne ruke. Ruke koje odvode me u san.

Ako ti pričam, hoćeš li me čuti? Ili ćeš me samo slušati?
Želim ti reći stvari. Stvari za koje ne znam dal su ispravne i bojim se što trenutno vjerujem u njih. A želim postupiti ispravno. Hoćeš li mi pomoći? Želim tvoj savjet, želim čuti što misliš.
Mada znaš da ću u konačnici učiniti po svom. Jer znaš koliko sam tvrdoglava.
Znaš koliko sam impulzivna.

U matematici, ako se nula i nula zbroje, dobije se nula. Ništa i ništa daju - ništa. Ako se nečemu dodaje ništa, dal će rezultat biti kao i prije?
U matematici da.
A u stvarnom životu?
Ako smo danas osobe takve kakve jesmo, nesavršene, ali opet tako posebne, i ako na svoj karakter dodajemo ništa svaki dan, ništa ne poduzimamo kako bi od sebe učinili bolje osobe, svaki dan pribrajajući ništa - nećemo ostati isti.
Postat ćemo gori.

I reci mi da je to zbog toga jer sam se previše brinula. (A brige, u stvari, nikada nisu problem riješile. Samo ga svaki put uvećaju. Bespotrebno. Jer na kraju - sve je u redu. Ako nije sve ok, onda nije kraj. ) Reci mi da ne griješim.

Ali od nule se može nešto napraviti. Uvijek se od nule treba početi. I graditi temelje na nuli. Ništa može postati nešto! Samo se treba potruditi ( Ipak se isplati. Barem malo. ... Reci nešto!) , vjerovati i ne brinuti previše!

Neću te više ništa pitati! Radit ću po svome. Očito te više nije briga!
A barem ti... Tvoja prisutnost je trebala biti.

Mijenjam se. Očito.




Da, ništa može postati nešto! Nešto veliko!


P.S. Thumbelina , draga, zašto više ne pišeš? Vidim da si ovdje, a opet, tebe nema...