ponedjeljak, 26.05.2014.

Plavo

Uzmi debeli kist, najdeblji koji možeš naći i oboji moje zidove u plavo. Zidove, prozore, travu, puteve i nebo. Učini to šeprtljavo i kaotično. Bez ičega drugoga, samo plavo.
Boju najdubljih voda hladnog oceana.


Image and video hosting by TinyPic


23:43 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 27.03.2014.

Polje maka milovano suncem

Ponekad, sve što želim jest ne misliti ni o čemu. Isprati misli, izgubiti se u daljini. Ne misliti o nekim stvarima. Ne misliti o nekim ljudima.
Ne misliti na to da boli negdje duboko u srži. Ali i da se bojim priznati to.
Sama sebi. Bojim se jer znam da ću plakati.

Glupa sam. Znam. Ne vrijedi plakati zbog njih. Ali recite to mom srcu. Ono razum nikada nije slušalo.

Noćima kada legnem u krevet, a san ne dolazi, u mislima su mi oni. Oni koji ne bi trebali biti. Oni s kojima se bol povećava na samo sjećanje istih. Ali ponos ne dopušta da suze padnu. Gadan je taj ponos.
I vrtim u glavi jednote isti film po, niti sama ne znam koji put, pitajući se istodobno milijun pitanja.Pitanja na koja odgovora nema.
Osim da je sve to dio života, život. Oh, taj prokleti gad!
Potiskujem to u sebi, niti riječima ne dopuštam da o tome pišu, potiskujem, sama sebe uvjeravam i pravim se da sam ja jača od toga. A ustvari bol u meni samo raste. Danima kada mi misli k tome odlete, brzo prebacim film u glavi, ne želeći o tome misliti, ne želeći o tome razmišljati, analizirati.
Reći da je kraj nečemu što, očito, nikada nije niti postojalo.

I samu sebe zavaravam. Ali ja znam. Proturiječim sebi, svojim mislima, svojim osjećajima, razumu.
I potisnuta bol samo raste.

Zato noćima, kada mi ona dolazi u paketu sa nesanicom, zamišljam polje maka. Veliko polje maka koje se rasprostire u nedogled - daleko od civilizacije, daleko od ljudi. Polje maka, crvenih poput soka sazrelih višanja, niklih među vlatima visoke trave. I ptičji pjev odzvanja poljem, ta zvonka i slatka melodija poput čokoladnih keksića netom izvađenih iz pećnice. Povjetarac popuhne, tek toliko da se javi i da poljulja vlati trave, ne mršteći zrake sunca koje miluju ih, niti toplinu ne odagnaju koju posljednje zrake sunca toga dana bacaju na njih i na moje lice, ruke. Mirne ruke. Ruke koje odvode me u san.


Image and video hosting by TinyPic


02:46 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se