utorak, 15.08.2006.
tajna tišine
što je to...
tako nijemo,
čisto
i bez misli?
tko je taj...
koji zna
i umije prepoznati
tajnu, da- tajnu tišine...?
Svi mi krijemo tajne, zar ne? Neki malo veće a neki manje ali još uvijek su tajne. Po tajnama se razlikujemo ali ali nitko ne zna kako. U tome jest smisao misterije... No još uvijek koristimo isto oružje kako bismo zaštitili naš mali svijet (za okolinu malen al' za tebe velik)- tišinu, muk, sve ono što riječima ne govorimo...! Ali razlikujte tajnu od tišine- tajna je bogata mislima dok je tišina naprosto gola, bez ičega, mnogima siromašna. Ali vjerujte mi njena vrijednost je ipak neprocjenjiva...
Jeste li ikada osjetili nešto u sebi što želite iskazat riječima. Ne uspjevate, strah vas je, ne znate zbog čega.... trudite se jednom rukom dograbiti hrabrost a drugom snagu i kada uspijete- zaboravite na misao što ste je htjeli ispuniti slovima, čak shvatite da misao nije ni postojala... tek praznina, pusta i mrtva. Eto to vam je tajna tišine, bar za mene... Tajna koja nanosi bol, koja nema razlog ni cilj, tajna koja je svima različita a opet ista...
utorak, 08.08.2006.
Paradoksalno pitanje
Aglaja je znala, no šutjela je... -kao i uvijek, zar ne?
Ostavila sam naslov i jednu rečenicu to jest misao koja bi tebala obilježiti zasad izbrisani sastav... Znam, bio je dug a i trebao je biti- jer želim od njega napravit novelu.
Jučer sam napisala nastavak nakon dugo vremena... osobno mi je se svidio! Nisam ljuta niti razočarana... izbrisala sam ga jer sam poznavala Aglaju, jako dobro poznavala- kao i samog Sergeja. I shvatila sam da tu novelu, budućiu novelu, može razumjeti samo onaj kome je i upućena. A upućena je Sergeju.
Vi koji ste čitali razumjet ćete i shvatit tko je zapravo Aglaja.
Možda vam nije ovaj sastav bio uvelike interesantan, i nemojte mislit da ste vi razlog njegova brisanja jer niste.... Važno mi samo da budete svjesni da sam pisala iz duše i da je sve što je bilo napisano bila istina.
Žao mi je što neki od vas koje doista cijenim niste uspjeli pročitati drugi nastavak- jer mi je bilo stalo do vašeg razmišljanja....
Kao što rekoh, ostavila sam prvu rečenicu neizbrisnu i reć ću vam zašto. Naime bojim se Aglajine šutnje, bojim se da ne bi izazvala nešto poput gubitka, tuge, poraza nad svim što sam voljela...- shvatit ćete vi zašto pišem blog, tko je Aglaja i zašto se bojim...
Novelu ću pisat dalje i dat ću je njemu jer ju je on zaslužio da je pročita...
Možda vam neće biti ništa jasno, a možda će vam sve biti sada jasnije- kako bilo da bilo potrudit ću se napisat nešto novo, kratko ali sasvim jasno! a dotle HVALA vama koji ste me pokušavali razumjet
nedjelja, 04.06.2006.
Tvoje savršenstvo, ljubav i ljepota
Nisam ja onakva kakvom me smatraš!
Vjeruj mi, nisam hrabra kakvom se predočavam,
niti ponosna ni puna samopouzdanja...
I nije istina da ne znam plakati,
ni da uspravno stojim pred svojim strahovima,
naprotiv: ne plačem samo kad sam sama
već i ispred tebe, samo što ti to ne primječuješ.
I vjeruj mi, bježim... bježim što dalje i brže mogu!
Na koncu- bježim od same sebe!
A kada kažeš kako skladno planiram, svoju budućnost,
mene uhvati sram i nelagoda- sram od nesvjesne laži
što ih tebi plasiram...- to me naprosto boli!
Moja budućnost je protkana samo snovima i besciljnom maštom,
ništa više i ništa manje.
A tek onaj osjećaj dok mi tiho šapućeš lijepe riječi,
nazivajući me tvojim savršenstvom, ljubavi i ljepotom...
Tako jednostavni izrazi što žensko srce ispunjaju do vrhunca.
No sve je to prolazan trenutak i kada prođe, upozorim te:
"Nisam savršenstvo jer ne postoji takvo nešto u čovjeku,
a nisam ni ljubav jer to nije običan naziv, već osjećaj koji se osjeća,
niti sam ljepota jer to obilježje nose samo anđeli- nevina i samouvjerena Božja bića!"
No ti iz dana u dan sve manje mariš za mojim izjavama
misleći da sam sve više tvoje savršenstvo, ljubav i ljepota...
I sada bi rekao po ovom spisu da me ne poznaš ni najmanje... ali nije istina.
Uvijek si znao kada sam vesela a kada tužna,
kada sam povrijeđena i slomljena.
No suze u mojim očima nikad nisi vidio i znam zbog čega:
ja sam ih naprosto dobro skrivala...
Ti znaš da više ne plačem pred drugima al' svejedno si mi rekao jednom:
"Plakanje nije sramota, već pobjeda nad onim što te tišti!"
I 'ko zna, možda ti se jednom u potpunosti otvorim...
nedjelja, 14.05.2006.
onome kojeg volim...
Ne boj se
moje te tijelo naprosto želi
a srce bezuvjetno voli.
Vjeruj mi,
i kad si mi daleko
ti si opet blizu;
makar te prstima ne mogu dohvatiti,
ja te u snovima mogu osjetiti.
Ne brini
kada nisam uza te- uzalud je sumnjat
jer ti si finim koncima protkan mojim tijelom.
Znaj
da si jedini koji čitaš obrise mog lica;
kad sam tužna
i kad sam sretna,
kad plačem
i kad se smijem- sve vidiš u jednom sjaju moga oka.
Ne dopusti
našim dušama da ih zli demoni razdvoje;
nek' se za anđelima povedu
u svijet kojeg poznaju samo oni koji vole.
Pazi me
jer krhki su moji osjećaji...
Ja kad volim sretna sam ali istodobno i bolna.
Možda moje tijelo to ne pokazuje
ali u nutrini to duboko osjeća...
Hvala ti
što naučio si me voljeti
ali i biti voljena...
ponedjeljak, 01.05.2006.
Slika tvoga lika
... i ne moram držati sliku u ruci i nježno je prstima milovati; ne mora biti ni uokvirena, niti zlatom prelivena, ni visjeti na zidu
ili na polici naći svoje postolje;
Nije važno hoću li sliku samo ja posjedovati ili ću pak postati tek jedna u nizu sa slikom tvoje uspomene.
Neka slika ta bude slika tvoga lika, ništa materijalno- opipljivo to jest kratkotrajno već vizija onoga što je protkano osjećajima
to jest onog dugotrajnog.
... i ako ikada budem putovala putevima poznate prošlosti, ti ćeš biti prvi kojeg ću posjetit. Jer putokaze što si ih ti jednom stvorio nikada
se ne brišu.
... od svega ovog ostaje tek nada da neću morat sama krenuti u pohode jedne prave ljubavi, 'ko zna- možda ćeš mi se pridružiti
i slika tvoga lika neće biti samo vizija već i stvarnost...
ponedjeljak, 17.04.2006.
san
Umorna je. Kapci joj se zatvaraju- lagano se spuštaju trepavice kojima nježno miluje lice. Još pokoja suza traži skrovište u toj misteriji pogleda... Bila je to još jedna kap u nizu koja je samo lagano klizila čekajući skori nestanak. Kada je oči sklopila i usnama zadnju suzu upila, utonula je u san. Nije to bio običan san, bio je to vrhunac, želja, sloboda, sreća ali na koncu...- bio je to ipak samo san.
Nalazila je se daleko od znatiželjnih pogleda, od riječi kojima je tako željno htjela predočiti ono što osjeća, od ropstva ljudi, misli i svega onog što je mori. Bio je to dan, pomalo čudan, jer su istodobno zrake sunca obasjavale njeno lice dok je nebo bilo posuto tmurnim oblacima. Vjetar je u zamasima igrao svoju ulogu i trsio žito što se prostiralo poljem. Nevjerojatan je sjaj što ga je žito pružalo, doimalo se u trenucima da je zlatom preliven. Ona je se nalazila usred polja. Bila je sretna premda se nije osmjehom odavala. I nije ju opio sjaj što je od samog korijenja nadolazio, niti vjetar što joj se s kosom poigravao pa ni oštrina žita što je osjećala na dlanoivima već pomisao da joj se san ispunio. Hodala je tiho jer koracima svojim nije htjela prizvati tuđe. Nije razmišljala o prošlosti, kao da je nikad nije ni imala, a ni o budućnosti jer je vjerovala da se upravo u njoj nalazi. Jedino je bila svjesna vlastite slobode. Ničiji pogledi nisu se lomili njenim tijelom niti dodirima ispunjavali vlastite potrebe. Zapravo,-------- njeno tijelo je bilo negdje daleko dok joj je duša plovila tajanstvima sreće...
No u djeliću sekunde, spoznavši istinu koja je samo njoj odgovarala, shvatila je da je samu sebe lagala.
Njena duša vratila se ropstvu, tuzi, boli i patnji- vratila se svome tijelu. I dalje umorna, otvara kapke, trepavice više ne dodiruju mlado lice a usne potpuno suhe zadrhte. Tijelom joj prođu trnci, obuzme je strah i u očima njenim zaiskraše nove suze. Njen san nije bio stvarnost, tek puka iluzija njene želje. I doista, samo se snovi u snovima ostvaruju...
subota, 11.03.2006.
Te noći
... zapljuskujući val
hladnog zraka
omamio je lice
jedne nevine djevojke...
... put što se prostirao
pod nogama njenim
bio je preplavljen
strahom i čežnjom nijemom...
... bila je to tiha noć
usred obale jedne;
ona je hodala sama
u potazi za očima fosfornog sjaja...
... ta djevojka znala je
koliko srca svojim odlaskom
raniti može,
al' želja da usreći ono jedno
bilo je jače od nje same...
... te noći
zvijezde su pružale
neodoljiv pogled s neba
i sjajem svojim zasjenile joj oči...
... i lampione
su zrakama svojim krijesile tminu,
tražile su odraz
u mirnom toku jedne rijeke...
... osjećaj morbidne slobode
ulijevao se u tanke žile
njenog tijela,
stapao se s krvlju i stvorio joj toplinu...
... odjednom je zastala,
okrenula se- pogledala u prošlost
i doista nijedna zvijezda
na tom prekoračenom putu više nije sjala...
... sad je znala
da tragovi što ostaju
trebaju ostati iza nje
i koracima novim plijenit nove tragove...
... te noći
ona je bila zvjerka-
spremna žrtvovati svoje postojanje
tek za jedan dodir, pogled i riječ...
... osjetila je dvije duše
u svome tijelu,
jednu zlu demonsku pri površini
te drugu anđeosku u nutrini...
... potom, ponovno je zastala
ali ovaj put ne zbog njenog straha
već zbog prisutnosti
njenog cilja te noći...
... ispred nje
nije bila opsesija,
ni varka,
već istina koja u sebi nije nosila laž...
... bio je to lik
iz čijih je očiju sijevao fosforni sjaj,
koje su dale odraz duševna žara
i razigrane mašte...
... te je noći
osmjehom liječio
svaku ranu njenog srca
i zacijelio rane što ih je davno on stvorio...
... iz nesigurnog zagrljaja
s nebom, zrakom i rijekom,
privio ju je k sebi
i odlučio postati dio njene slobode...
... mnogo je riječi
s njegovih usana,
te noći, prešlo u njeno uho,
mnogo onih što u sebi kriju ljubav...
... ona je mirno stala
ne pomaknuvši se,
čvrsto držeći ga za ruku
u strahu da ne nestane...
... bili su to trenutci
u kojima su riječi njegove
plovile s tokom rijeke
dok je ona šutnjom molila da ih rijeka ne odnese...
... te noći
jedna nevina djevojka
omamljena svim Božjim obmanama
po prvi put je voljela i bila voljena...
... iako je to bio rastanak
koji je dozivao skori susret,
njegove oči su svejedno sjajile
dok je ona svoje skrivala iza kapaka...
... bila je ruža u vodi
s pokojim tnjem;
i što ju je više ljubio
to je ona više cvala...
... no usprkos njegovoj izgovorenoj riječi
- VJEČNO,
vrijeme je ostalo onakvo
kakvo je Bog stvorio- PROLAZNO...
... njihova tijela se više nisu doticala,
jedino zadnji dodir prstima-
i sve kao da je trajalo sekundu,
krenula je natrag onim koracima
što ih je ostavila iza sebe...
subota, 18.02.2006.
i bol je ljubav...
u očima skriva se ljubav,
na usnama gori još poljubac;
u mislima prebirem prošlost
i snovima ocrtavam budućnost;
ako će i srce boljeti
ja neću prestat voljeti...
nedjelja, 05.02.2006.
njemu
jeli zaslužio biti slovo mojih riječi,
ili pak misao u mojoj glavi...?
ne znam...
ali zasigurno posatoji razlog
zašto ove crte osjećaja poklanjam njemu.
naučio me je vjerovati
da ljubav nije samo trag u pijesku,
da voljeti nije grijeh
pa makar nekad i plakali...
rekao je jednom: "suze su dio života"-
ja svejedno sam ih krila od njegova pogleda!
i 'ko zna koliko će dugo bit skrivene
u tmurnim očima moga postojanja!
i sigurno prvi put volim
jer me je prvi put zaboljelo
kad je odjednom nestao...
sekunda je bila minuta,
minuta- sat a sat- dan...
sada kad ga promatram
u blizini sebe-
shvatim koliko me je strah
izgubiti ga ponovno...
subota, 28.01.2006.
-samoća-
Samoća daje ponekad
OSLOBAĐAJUĆU RADOST.
Tvoj pogled ne nadzire lica znatiželjnih
već ti oči prate
samo ono što si željan vidjet.
Ako je to radost koja ti se smješi-
onda joj se osmjehni i ti,
ako je pak tuga koja plače-
plači i ti!
Samo ne zaboravi: samoća donosi
OSLOBAĐAJUĆU RADOST-
jer to je stanje
u kojem unutar i izvan sebe
možeš plakati kao što i radsti se smješiti.
Dok u prisutnosti prolaznika
srce ti jeca
a usne ti se od bora
osmjehom krase!
ponedjeljak, 23.01.2006.
-ona-
... večer je... ona sama u sobi. Još zadnji potez olovkom, i da!- crne dubokoumne oči pružale su neodoljiv pogled. Iskre su zasjale na njenim zjenicama ali ne toliko od ljepote koliko od ponosa. Bila je lijepa a tako se i osjećala. Napokon, iz topline koja joj je obavila tijelo izašla je vani gdje ju je hladna noć prihvatila u okrilje.
I dok je hodala tako- puna samopouzdanja nije ni slutila da samu sebe prestiže, da se sama sa sobom bori u tihoj bitci njezinog uma. Nije bila svjesna zapljuskujućeg vala egoizma što je preplavio njezina razmišljanja. Zaintrigirala je samu sebe svojom prošlošću, sadašnjošću a pogotovo budučnošću. Ispred nje su se ocrtavale slike besprijekorne ljepote, zaoštrenog uma i jezive zlobe. Koliko god joj je optimizam zračio iz vanjštine toliko joj se pesimizam uvukao pod kožu.
Njena romantičarska duša probudila se u gutljaju crvene votke. Realna slika života gubila se u svakom novom naginjanju čaše mekim usnama. Krvlju je napijala žednu dušu, maskom skrivala bore svoje tuge i glasno govorila besmislene riječi nebili zatomila zvukove glazbe bolnih nota.
Radoznale oči su je promatrale a tako i pogledima ljubili joj tijelo. Ona je samo stala i gledala... duboko u sebi mamurna ali još uvijek trijezna. Osjetila je draž koja lagano nestaje iz nje, ni iskre u njenim očima više nije bilo a i ljepota njena izgubila je svoju ljupkost.
U trenutku neumoljive slabosti prestala je biti lutka a postala je čovjek... Egocentrizam njenog uma počeo je blijediti, odjednom je osjetila zemlju pod nogama i sasvim sigurna krenula- ne znam gdje, ali negdje na neko mjesto gdje je sebe poznavala bolje nego što je ja poznajem...
subota, 21.01.2006.
- come tonight-
Is it oh so lonely, is it all so dark?
Do I feel your warmth if we lay down breathless?
Does it feel the same like
taking a breth before I rest?
You made me feel
I'm loosin' this all for NOTHING.
This is why I want you
It's the DEEPEST TOUCH
It's the DEEPEST LOST
And I hope the same for you
Come tonight my saviour,
Cry tonight my angel child
Read the lines I bleed
When I leave my heart to you.
Be my heart and my blame
Become my water
Marry pain within
by Charon
srijeda, 18.01.2006.
zar je moguće...
Zar je moguće voljeti nekoga tako lako-
obožavati svaku njegovu vrlinu
isto ka' i njegovu manu...
Gledat ga u oči i besprijekorno mu se diviti
premda pravog razloga za to nema?
Jeli moguće osjetiti toliku privrženost za njim-
da i kad ga držiš za ruku, bojiš se da ga gubiš?
Sanjat ga u tihim noćima uz zvukove gitare
i udisati zrak koji ne razlikuje javu od zbilje.
Jeli moguće ljubiti usne
čije bi ljubio cijeli svoj život,
dodirivati ruke- one koje su te milovale prvi put?
Promatrat nebo, darovat mu tisuće zvijezda
i na koncu mjesec, sunce i sebe...
Zar je moguće voljeti nekoga tako lako
i tako puno- toliko da sebe smanjiš i do zrna
toliko da zaboraviš da uopće postojiš????
četvrtak, 12.01.2006.
to love and to be loved
Look at her broken smile
and her peaces of heart,
is it rain that falls from her eyes
or the truth hidden far away from lies?
She's the qeen of tears
with a innocent face
hoping not to become a victim in her place.
Her only wish is to love
and much more important- to be loved.
But the kisses she gives to the stranger
are not the kisses from an angel.
Look at her beauty
and her eyes like glittering candles-
the whole world is on her palm,
but she still weeps for more love.
And now, with roses in her hands,
and bleeded fingers of the thorns,
she wants just once to be the qeen on the throne
'cause her soul screams to love and to be loved...
utorak, 10.01.2006.
izgubljen u životu
Hodao je cestom- dugom i pustom,
živio život slobodan i razvratan.
Ciljeve što je neumorno tražio
u gostionama za šankom bi našao.
Palio je cigaru za cigarom,
udisao gnjev i mržnju
a izdisao tugu i samoću.
Pio je prekoviše,
gutao neprospavane noći,
živio prosanjane dane.
Volio nije nijednom,
misleći da je sam sebi dovoljan-
tek toliko bi ljubio žene
da na trenutak bude zadovoljan.
Pijan i mamuran vraćao se svemu
samo ne domu,
i dalje bi hodao cestom- dugom i pustom,
jecao i plakao i krikom se borio protiv sebe...
ne znan zašto sam ovo napisala niti mi je jasno kome je upućeno, možda me je jednostvano inspirira lik u romanu Junak našeg doba... a ko zna možda je život poput ovog lakše živjeti...
subota, 07.01.2006.
childe harold
Sjedit na hridi, gledat slap što pada,
Sanjareć lutat rubom šumske sjene
Gdje sve je nad čim ljudski stvor ne vlada,
Gdje smrtnik nikad ili rijetko skrene;
Peti se sam kroz neprohodne stijene
Sa stadom divljim što ne pozna tor,
Nagnut nad ponor gdje se vode pjene,
Samoća nije to već razgovor
S prirodom, pogled u njen razotkrih dvor.
Tad osjećaj nam beskrajnog se budi
U osami gdje sami smo najmanje,
Istina, što nam cijelim bićem rudi
Čisteć nas od nas: to je zvuk i stanje
Duše i glazbe vir gdje leži znanje
Vječnoga sklada...
g.g.bayron
romantičai su ZAKON!!!!!!!!!!!!!! je da se njihovi koraci stvarnosti UVIJEK gube tj.ne gube jer stvarnost u njihovim životima uopće ne postoji ali koraci snova ipak zadovolje dušu smrtnika bar na trenutak...
četvrtak, 05.01.2006.
tvoji putevi
Krenuo si prašnjavim putem srca mog.
Ostavio tragove stopa u mislima mojim.
Ukrao si poljupce najstrasnije moje
i dodirima ispunio potrebe svoje.
Ni danas mi razlozi nisu jasni
zašto više nisi tu pored mene.
Ćudni su putevi ljubavi-
jer i sada idem uzbrdo prema dnu.
Znam da se vratit nikad nećeš-
ipak si krenuo predaleko...
Svejedno uspio si postići biti voljenim
a mene ostavit daleko zaboravljenom...
utorak, 03.01.2006.
kraj jedne godine...
zapravo je nastavak nove! Zašto su svi uvjereni da početkom jedne godine ljudi mogu započeti neki novi život, zanemarit greške koje su napravili u prošloj, izbjegavat sve ono što ih je morilo izvan sebe i u sebi? Ne znam, iman osjećaj da bižimo od realnosti te da se pokoravamo fantaziji i snovima. Kao da živimo u bajci prepunoj bijelih konja, pepeljuga i trnoružica i tu i tamo koje zle vještice. Nismo ni svjesni pogrešaka što ih ćinimo iz dana u dan pa mislimo kako će one same od sebe nestati. Zar nam je Bog dao živjeti zato da bi čovjek započinjao svaki dan novi život, ili pak da bi putovali kroz svijet i gledali samo ono što našim očima odgovara,skrivali rukom pogled za onim ćega se bojimo... zar je to život?? Možda je sve ovo glupo i isprazno šta pišem ali nisu mi jasni oni koji doista gube tlo pod nogama- a potom su uvjereni u nekekav nov početak. ŽIVOT SVAKOG POJEDINCA ZAPRAVO JE SERIJA U NASTAVCIMA- mi ne određujemo puteve kojima ćemo hodati ali uvijek možemo birati kojom smjernicom ćemo krenuti. KRAJ JEDNE GODINE ZAPRAVO JE NASTAVAK NOVE...
SRITAN VAM NASTAVAK NOVE GODINE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
nedjelja, 20.11.2005.
tragovi života
Teški koraci umornih nogu plijene prljave ulice moga života. S jednog koraka na drugi bivam zatečena prošlošću premda stvaram tragove budućnosti... sad sam dijete, pa žena, lutalica, pijanica i ponovo dijete... I da, posežem za cigaretom nebili udahnutim dimom u pluća uvukla novi život a izdisajem izdahnula svu bijedu starog postojanja. Neka sam mlada, i sigurno jesam po vanjštini ali moje tijelo iz koraka u korak, iz traga u trag trune poput tijela što počiva ispod zemlje. Mada, oči moje nekad zrače sjajem- vjeruj mi to nije sjaj sreće i zadovoljstva to je sjaj suze što čeka polazak na kapcima niz stvarnost, niz nevino lice... Čak i suza, tako malena, ostavlja trag na obrazu- da, ona se briše ali samo čovjeku vidljivoj dok meni... meni ostaje urezana u tragu života...........
ponedjeljak, 31.10.2005.
17 godina
Još jedan dan se rodio bilježeći njeno postojanje; 17 godina prohujalo je kroz jesensko lišće, zimsku hladnoću, proljetnu toplinu i ljetnu strast i iz godine u godinu ponavljalo svoj put. I kao da život ne poznaje promjene, kao da je jedinka koja se iz dana u dan ponavlja. 17 je godina njenog postojanja koje su tek ocrtale obrise nevinih očiju, usana, lica i njenog tijela. Iz djevojčice koja se nekad igrala u pijesku nastala je žena naizgled lijepa sa svim svojim tjelesnim obmanama. No, žena tek naizgled lijepa nije i sretna. 17godina nadvlače se nezasitni oblaci tuge u njenim očima u kojima se tek ponekad nadzire suza njene samoće.
I kao što rijeka teče svojim tokom ne mareći za Božjim stvorenjima tako i suze žene prate put niz lice vidljive njoj i Bogu a neznancu potpuno skrivene. Već 17 godina ona cvijeta iz uvele ruže i trnjem prodire u vlastitu kožu, nebili izlječila bol koja u njoj tinja, nebili zaboravila na ljubav koja joj je uskratila sreću, nebili tražila oprost od onih koji su je doista voljeli. Ali uzalud, dobila je svježu ranu punu krvi i tek malo fizičke boli dok je psihička bol grize kako prvih 17 godina tako zasigurno i buduće godine života.
Mada je cvijet: lijep i mlad iz kojeg se rađaju pupoljci, mada ga krijepe vodom- taj cvijet je, na koncu, ipak žena sa svojih 17 godina koja u sebi duboko samo vene ponekad skrivajući a ponekad otkrivajući se stihovima. 17 godina bježi od istine, krije se u snovima, natapa se suzama, dušom vene a tijelom cvijeta maskirajući svoje postojanje.
17 godina je prohujalo, 17 godina djetetove nutrine i ženinine vanjštine...
nedjelja, 30.10.2005.
...laganim koracima...
...laganim koracima puste ulice zaboravljam tvoj pogled, oči, tvoje usne, glas i riječi koje si mi nekada tiho šaputao u uho. Al' jedno ne- tvoj osmijeh. On i danas boli, ranjava iscijeđenu dušu koja ti ničim nije zgriješila.
Kako misliti danas da će sutra sve proći kad ni prošlost u mislima nije izbrisana. Kako izgovoriti riječi koje duboko u meni imaju suprotno značenje. Reci mi, kako? I nema veze, dani prolaze a ja se ničim ne mirim.
Svaki dan čekam novo sutra a zapravo živim stare dane- oni koji u meni tinjaju ali se ne gase.
I kad te moje oči ne vide- opet si tu, premda u magli ali tu si. Tada skupim hrabrost i riječoma od zraka rečem ti
sve: misli, osjećaje, svoje postojanje. ( poput trenutka u kojem izbivam iz svog tijela... možda ćak i iz ovog svijeta.) Kao da i sama postajem zrak ili pak san željno snivan gdje jedino "sve" postaje "stvarnost".
No kako u životu biva: sve lijepo kratko traje pa tako i moja mašta, iluzija u kojoj sam hrabra, gdje iščekivanja kratko traju, gdje se poljupci rađaju, gdje riječi odišu istinom, gdje sam dio tebe a ti dio mene, ona nestane u sekundi. I tada osjetim ponovnu bol. Nastavim tijelom živjeti a dušom tinjati. A onda laganim koracima na kraju puste ulice doista te ugledam. Vidim osmijeh koji mi stvara pepeo neugasle ljubavi, željne strasti i nikad dovoljno iščezle čežnje. Samo krenem dalje maskiranim osmijehom- tebi upućen... krenem kao da ništa nije bilo...
subota, 29.10.2005.
...alkohol u krvi, dim u plućima i blues u ušima...
Sidin na barskoj stolici jednog Jazz- kafića i gledan na šanku crvenu votku pipi i dvi sviće. Da atmosfera bude upotpunjena iz mojih pluća šiklja dim Marlboro cigarete. I priđe mi jedan lik, ne sićan mu se imena jer pri ulasku u kafić bila sam pijana životom a sjedeći za šankom opijala me čaša, dim i atmosfera. Sjeo on do mene i počeo pričati premda ga ništa nisam upitala. Prića on meni kako je se zaljubljivao, koliku je želju imao da nekoga zavoli ali unatoč želji nikad nije volio... i slušam lika ja dalje ne prekidajući ga. Priđe bliže i kaže:" sve dok nisam upoznao nju! Bila je nešto posebno!" ( a ja već u sebi mislim- svaka je u svakom trenutku posebna ka i kurva.) Nastavi on:" imala je usne koje su se neprekidno smješile, imala je zube koje su blještile i tijelo izvejano pout nebeske boginje. Ali ne samo da je izvana bila kraljica već je i unutar kraljevala ljepotom. Posjedovala je dobrotu na koju su joj anđeli zavidjeli i ljubav koju najveći romantičari voljenima nisu pružit mogli. Mnogi bi rekli- bila je savršena!" No, lik zatim udahne moj dim cigarete i svoj dim jada pa reče:" imala je jednu manu, bila je ljubomorna i teško je pvjerenje u nekoga stjecala. Lakše joj je bilo odreći se nečega do čega joj je stalo nego izborit se za nešto što je htjela tj. možda htjela." Uto lik zašuti, obori pogled i naruči dva stock-a. Ja ga pogledam... i gledam, gledam kako svoju bol guta i osjetim potrbu biti prijatelj tom neznancu kojeg sam tada poznavala cijeli svoj život, pa ga upitam:" jeli te se odrekla?" Njegove sjajne oči od suza rekoše i više od odgovora. Nakon duge mrtve tišine usne njegove prozbore i upitaju me što radim sama u polupraznom lokalu. A ja mu rečem:" nisam sama, prijatelji- alkohol u krvi, dim u plućima i blues u ušima a sada i ti ste smenom!" On se osmjehne i reče:" i tebe je se odrekao, jelda?" Oborim pogled, suze poteknu. Možda ih lik nije vidio (nadam se,vidio bi moju slabost) ali sigurna sam da ih je osjetio. Potapša me po ramenu i kaže:" voljela si ga i još uvijek ga voliš!" A ja nato mu, na barskoj stolici jednog Jazz- kafića gledajući praznu čašu ispijene crvene votke pipi i dvije umorne sviće uz dim Marlboro cigarete, rečem:" možda i jesam...
A dream within a dream
Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.
I stand amid the roar
Of a surf- tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! Yet how they kreep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! Can I not grasp
Them with atighter clasp?
O God can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
Edgar Allan Poe