Fear of Flying

Part I


Već danima pokušavam uhvatiti sat vremena da napišem novi post, but alas, no luck. Ne stignem pisati osobne mejlove, čitati omiljene blogere i nemam pojma što se događa u Hrvatskoj. Ovdje mi se događa milijun stvari skoro svaki dan i nemam ih kad prožvakati… Evo nekoliko crtica:
U Tanzaniji je protekla dva tjedna boravila političko-ekonomska delegacija iz Kine, a budući da mi predstavljamo Business Week China morali smo trčkarati okolo i upoznavati se s Li Peima, Tai Peima i Pei Taima. Bilo je zanimljivo, zapravo sam po prvi put upoznala toliko Kineza na nekoj polu-osobnoj razini - vodila duge razgovore i sudjelovala u dugim večerama u njihovim restoranima u Daru… Svi koje sam ja upoznala bili su prilično zanimljivi, otkačeni i duhoviti, na neki kinky komunističko-suhi način, a meni takvi ljudi pašu…

Nakon što sam ovdje provela mjesec dana, jedna od stvari koje mogu ustvrditi sa sigurnošću je da je Dar mjesto u koje svi dolaze probati ono drugo – Kinezi hoće ševiti bjelkinje, bijelci lokalne cure, lokalne cure lokalne gangstere, a lokalni gangsteri bijele cure i tako se krug razvrata i želje zatvara. Moj vozač Roy mi je, na primjer, neki dan dok smo po tko zna koji put sjedili zaglavljeni u prometu na putu kući, ozbiljnim glasom, ne skrećući pogled s ceste, rekao svojim mekim swahili naglaskom „I want to taste a white woman… do you have a friend for me boss lady?“ Ja sam se zagrcnula od smijeha, a on nije kužio što je to tako smiješno.

Uglavnom posao ide punom parom, hvala svima koji su mi zaželjeli sreću, it works! Budući da posao ide punom parom i vikendi su nam postali žešći. You know how it is: Što više i intenzivnije radite, to su vam potrebniji ekstremni načini opuštanja i zaboravljanja. I dok nekolicina ljudi koje znam u Londonu recimo, u četvrtak počne planirati droge za vikend, ja istražujem zemlju u kojem radim. Kad živite i radite u stranoj zemlji, cijelo vas vrijeme puca blagi adrenalin jer ste na nepoznatom mjestu i svi vam senzori moraju biti fully operational and running. Kad živite i radite u stranoj zemlji, svaki je vikend nova prilika da vidite nešto potpuno novo, tako da nema dosađivanja niti obijesti. To ne znači da dečki ponekad ne prošeću do klinje na uglu i ne kupe a little bit or rasta peace of mind…

Tako smo se, moj tim (Englez Joe i Čileanac-Amerikanac-Talijan Felipe) i konkurentski tim (Filipino- Kanađanka Ruby, Poljakinja Joanna i Britanac-Kanađanin Simon, jebemim, svi imaju dvostruka državljanstva) odlučili za odlazak na Zanzibar prošli vikend. Na Zanzibar iz Dara možete avionom, let traje oko dvadesetak minuta (ali za odlazak na aerodrom treba oko sat vremena), ili trajektom (dva sata iz glavne luke). Mi smo se odlučili za trajekt.

Sad kad razmišljam o tom vikendu, i tome kako sam zamišljala glavni grad Zanzibara Stone Town – kao užurbanu prljavu šarenu luku iz koje se granaju uske ulice oronulih i propalih otomanskih palača – vidim da je možda najlokalskija i najautentičnija bila baš plovidba, pristajanje u Stone Town i šetnja mračnim smrdljivim ulicama u potrazi za prenoćištem… Moj kolega Joe, koji je inače slabo motiviran za većinu stvari koje nam se događaju na svakodnevnoj razini, je signle-handedly istražio i izorganizirao cijeli taj put za nas. Saznao je otkud trajekt kreće, kupio nam karte i odlučio da ćemo prvu noć provesti u Stone Townu, a da će nas drugi dan taxi odvesti na sjevernu stranu otoka, u mjesto koje se zove Kendwa, gdje ćemo se samo izležavati na plaži i piti koktele. Ja sam na brzinu spakirala japanke, badić, kremu za sunčanje i nekoliko extra krpica, odradila sastanke koje sam morala obaviti i uputila se prema luci, gdje smo svi odjednom nekako spontano našli bez dogovaranja. Ukrcali smo se na potpuno novi trajekt i ja sam se osjećala pomalo posramljeno jer smo se cijelim putem do trajekta sprdali kako ćemo se najvjerojatnije naguravati na nekom izbušenom čamcu s 348 Afrikanaca itd itd. a ispostavilo se da bi našoj Jadroliniji dobro došao koji trajekt ove lokalne flote.

Trajekt je kasnio u polasku tako da smo se grilali na gornjoj palubi dobrih sat vremena prije nego što smo krenuli u 5 sati popodne. Premda je trajekt bio state-of-the-art tip prijevoza, klijentela je bila.. autentična, da ne kažem, stereotipna… Kad smo krenuli, shvatili smo da se na trajektu nalazi malo više ljudi nego što bi trebalo, pa su nas uskoro sa svih strana okružili lokalni putnici. Ja sam je u jednom trenutku našla stisnuta između Joanne i nekog tipa u bijeloj haljini koji je cijelo vrijeme čitao Kur'an, a Ruby je kao prava predstavnica druge generacije imigrantske obitelji u Kanadi, pokušavala nekom čičici koji ju je zgurao u ćošak objasniti ideju of personal space. Negdje na pola puta vidjeli smo jato delfina, i budući da je bio prekrasan sunčan dan, to je bio predivan prizor.

Stone Townu smo se počeli približavati oko 7. Sunce je taman bilo zašlo, ali nebo je još uvijek bilo purpurno pa nam se luka izdaleka činila drukčija, mistična. Kad smo ušli u luku, oduševljene je počelo opadati. Smrad je bio nepodnošljiv… Felipe je govorio na svom lazy engleskom „Does anybody smell the aroma of feces…?“ a ja sam mislila, yeah it sure does smell like shit… Još sam se više unervozila kad sam vidjela nepreglednu masu ljudi u pristaništu kako hodaju, trče i deru se u svim mogućim smjerovima, jer sam znala da će nam trebati dobrih sat vremena da samo siđemo s trajekta. Sparina je bila nepodnošljiva. Kosa nam je bila slijepljena od znoja i vjetra, lica su nam se sjajila od umora i vrućine. Duboko sam udahnula, čvrsto stegnula torbu u ruci i počela se probijati prema izlazu. Ispred mene je hodala super debela mama velike guzice koja je vukla 48 vrećica iz kojih se širio smrad nečeg svježe zaklanog. Mislila sam, dokle god on maršira ispred mene, I'm good, ali ne daj Bože da ona negdje zapne, nikad se neću provući oko njene guzice, a moglo bi me i to nešto smrdljivo iz njezinih vrećica ugristi ili ogrepsti… The fat mama je zastala u najkritičnijem trenutku, kad smo prelazili preko mostića koji je povezivao trajekt s pristaništem. Počela je odjednom gledati u svoje vrećice i derati se na swahiliju, izgubila je valjda jednu kokoš negdje na trajektu… Ja: Excuse me… Madam.. do you mind…? (a ona se dere u daljinu prema trajektu iz sveg glasa)… Onda je dotrčao neki mali mršavi security dečko koju ju je uspio nagovoriti da se barem pomakne s mostića… pitao se samo kako ju je ubijedio…

Nekako smo se progurali kroz svu tu gužvu, lupili su nam pečate u putovnice, u mraku nas je ispod drveta čekao dečko iz prenoćišta u kojem se trebali odsjesti i nakon što smo se skupili, polako smo krenuli prema tom prenoćištu kroz ulice i trgove krcate muškarcima koji su igrali back gammon i prodavali ribu.