Fear of Flying

To all of you out there who are nervous about flying, evo taktika i manevara izbjegavanja napada tjeskobe i panike u avionu, courtesy of my psychologist, sedatives i vlastite unutarnje borbe misli… te dokaza da prevladavanje fobije traje i traje…

Kad sam 22.01. sletjela na Antigu, izašla sam iz aviona u svojoj crnoj zimskoj Puma jakni, zapuhnuo me topli tropski vjetar i hodajući od aviona kroz imigracijsku provjeru do prostora za istovar prtljage, pobjednički sam se cerila. Mislila sam: Eto, doletjela sam na Karibe (kao da sam sama vlastitim krilima prevalila tu udaljenost!), pobijedila sam, manje-više, svoj strah od letenja, ili barem nisam dozvolila da me zauvijek prikuje za tlo…


Antigu sam napustila 13.03. British Airways letom BA564483 u 21.20.



Dvadeset minuta prije ukrcaja, maznula sam pola Diapazema (letenje bez sedativa je nešto na čemu ću još dugo dugo raditi). Panic attack je zapravo čudna stvar, jer kao što ime govori, to jest napad, i to neočekivani napad, I might add, koji cijelo vrijeme nastojite izbjeći, ali za koji morate biti spremni kad vam se odjednom prišulja s leđa… Vrlo je tanka linija između ne-razmišljanja o onome što vas toliko plaši i pokušaja pripreme na panične, uznemirujuće misli koje vrebaju iz najzakučastijih dijelova svijesti i podsvijesti. S te me tanke linije vrlo lako može skrenuti i najmanji detalj koji uhvatim okom ili uhom, a koji se ne uklapa u moju ideju idealnog ukrcaja, polijetanja, letenja i slijetanja. Kod ukrcaja na Antigui, to je bio nesmotreni komentar nesmotrenog Engleza koji je stajao iza mene dok smo se stepenicama penjali u avion. Gledao je u krila i motore aviona i govorio svojoj suputnici:
"Makes one wonder how something as small and as thin as this pair of wings can carry such a huuuuuge plane and all of us in it…."
Istog mi je trena puls skočio na 220:
"Nooo… they are not thin and small, they are exactly as they should be (you ignorant moron…)" Niš' mi nije, niš' mi nije… smiri se, smiri se, gle koliko ljudi, i puno djece i beba, pogledaj lica stjuardesa, gle kako su mirne, smješkaju se, da da znaju oni svi šta rade…

Htjela sam se okrenuti i početi trčati u suprotnom smjeru. E da, i njega tresnuti u prolazu, ili mu reći da se sjedalo koje je njemu dodijeljeno nalazi na ispušnoj strani motora. Blesan, nek' aerodinamiku aviona proučava u slobodno vrijeme…

Moja mi je psihologinja objasnila da trebam dobro proučiti kako funkcionira avion, da me ne bi plašili zvukovi i pokreti, zatim sve o testiranjima aviona prije nego što ih se proda avio-tvrtkama, o provjerama osiguravajućih tvrtki koje strogo prate age and performance aviona, o obrazovanju koje piloti i stjuardese dobivaju te o provjerama kojima se podvrgavaju svakih nekoliko mjeseci. Sve te podatke koje prikupim trebam koristiti u svrhu smirivanja kad osjetim da nadolazi napad panike.
Nadalje, moja osobna taktika je prikupljanje iskustava ljudi koji puno lete i još uvijek su…živi! Prijatelji koji su prošli teške turbulencije, prisilna slijetanja i tzv. corkscrew ili screwdriver slijetanja u kojima se avion naglo obrušava u kružnim pokretima pri slijetanju (very common in Iraq and Afghanistan), podijelili su sa mnom svoja iskustva. Sve mi to pomaže da samu sebe uvjerim kako avionska industrija ništa ne prepušta slučaju, te kako usprkos turbulencijama i inim manjim problemima, velika većina uvijek sretno sleti i sve bude ok.

Ako svoj mozak zamislim kao computer, onda u slučajevima panike izazvane strahom od letenja, pola mog sustava panično izbacuje milijun nekoherentnih podataka na ekran, programi se sami otvaraju, stvaraju ili brišu, a druga polovica pokušava te podatke sistematizirati i vratiti ih natrag u njihove prvotne fajlove. Fizičke manifestacije: potpuno rastopljena twix čokoladica u vrelim znojnim dlanovima, grč u želucu, vrlo ubrzani puls, zgrčeno bolno tijelo.

Ključ je u zaboravljanju, for as long as you can, gdje se nalazite, u ne-osluškivanju svakog zvuka (a ima ih bogami mnogo) u razmišljanju o lijepim stvarima i ljudima prema kojima putujete. Za mene je to bila moja Škotlanđanka Nikky, s kojom sam prije točno godinu dana živjela i radila u Sofiji, i s kojom sam prošla kroz strašno iskustvo of aborted landing u Varni na Crnom moru. Nikky već šest mjeseci živi i radi u Londonu i budući da sam morala prenoćiti u Londonu prije leta za Zagreb, dogovorile smo se za dinner and drinks in London. Druga lijepa misao koja mi već danima daje dodatna krila je slika mog dragog pored mene u krevetu u rana karipska svitanja…O roditeljima i prijateljima nisam još htjela razmišljati, njih sam čuvala za let do Zagreba.

Let je bio dug, vrlo dug, vrlo dugih 7 sati. Na ekranu ispred sebe sam svako malo provjeravala kartu i uvijek se iznova čudila da je prošlo samo 15 minuta od zadnje provjere… Kroz glavu su mi prolazile sve moguće teorije vremena, relativnosti, vremenskih rupa, statistike letova etc etc. Iscrpljujuće… 2 sata prije slijetanja uletjeli smo vrlo turbulentno područje. Beeeeeeep.

Sletjela sam potpuno premorena, ali sretna… što sam sletjela. Pakistanac me oderao za dobrih 90 funti za prijevoz od Gatwicka do mog hotela na Heathrowu. Zaspala sam kao top, a onda se predvečer dugo guštala u kadi, napirlitala i sjela na underground da se nađem s dragom Nikky. Odvela me u restoran koje se zove Le Tour De La Pont, jele smo morske plodove, pile bijelo vino i uživale u magnificent view of Tower Bridge. Stvarno volim London, mogla bih tamo živjeti.



Sutradan sam se probudila potpuno spaced out. Boca vina noć prije, neispavanost, promjena klime i vremenske zone učinili su svoje. Wake up call s recepcije se nekako uklopio u štogod sam sanjala u tome trenutku pa je vjerojatno prošlo dobrih par minuta prije nego što sam podigla slušalicu. A onda, polagano bolno buđenje… "Gdje sam…? S kim sam? Koliko je sati? Zašto mi netko pušta glazbu na telefon?" I sva ina filozofska pitanja koja vam prolaze glavom kad ne znate gdje ste se probudili…

Otišla sam na Heathrow gdje su mi pregledali sve and my asshole… i sjela na Croatiu Airlines. Nakon dva mjeseca bez hrvatskog: «Poštovani putnici…blah blah», ta monotona pozdravna poruka uvijek izazove osjećaj da sam blizu doma. Uzela sam Jutarnji i počela listati: «Broj žena koje su ubili njihovi nevjenčani partneri popeo se na so and so. Uhitili Zagorca, platio milijun dolara da se brani sa slobode». Ah, same old same old. A onda… turbulencije… jer, kako je kapetan Strugar kasnije objasnio, u proljeće se miješaju tople i hladne struje zraka. Počela sam se grčiti i teško disati, na plavim ekranima iznad naših glava polako se vukla rečenica «Opustite se na vašem letu, Relax on your flight». Jebi ga, ne mogu, još uvijek ne mogu.