Vilenjačko kraljevstvo

https://blog.dnevnik.hr/feadu

četvrtak, 23.08.2007.

In the silence

Suho lišće vinulo bi se u zrak svakim zamahom njezinih veličanstvenih krila. Nakon nekoliko takvih zamaha i ona je poletjela. Olujni vjetar zapuhao je kad se uzdigla iznad oblaka. Obasjane večernjim suncem njene crne ljuske sada su se presijavale u boji grimiza. Letjela je kroz oblake u vrtlogu vatre koju je stvarala. Sva nebeska stvorenja skrivala su se pred njom prepuštajući joj nebo da njime vlada. Svijesna svoje moći širila je svoja velebna krila pod suncem, a na zemlji stvarala sjenu tamnu poput noći.
Zatim je sletjela lako i dostojanstveno, nečujno sklopivši krila prignula je glavu tlu i nakratko sklopivši tamne grimizne oči stala osluškivati.
Allarie ju je promatrala iz daljine ali bila je sigurna da je zmaj osjetio njenu prisutnost. Skupivši hrabrost ustala je.
Zmaj okrene glavu prema Allarie i spusti je do razine njezinih očiju. Njihovi pogledi se susretnu. Allarie zadrhti i primi se za obližnje stablo. Osjećala je neopisivu snagu u pogledu zmaja iako je to vjerovatno bio samo djelić njene sveukupne moći. U jednom trenutku sve je utihnulo, a svaki zvuk, svaki pokret bio je suvišan dok je gledala u oči zmaja. Sunce je zalazilo, a Allarie je imala osjećaj da trenutak traje vječno. Zatim zmaj stojeći pred njom pruži svoja krila i ponovno se vine prema nebu, samo, ovaj put bez skorog povratka. Allarie ju je promatrala dok nije potpuni iščeznula. Kad je više nije mogla vidjeti izvadi pločicu do tad skrivenu pod ogrtačem. Pločica je bila slomjena, a njen dio prikazivao je zmajevu glavu i dio mjeseca s njegove desne strane.
Ima li veze s tobom?, pitala se gledajući u nebo. Sigurna sam da nešto znači.Pločicu je posjedovala godinama. Pronašla ju je dok se davno još kao dijete igrala u vilinskim šumama. Uvijek je voljela te šume iako su joj uvijek branili da tamo zalazili. Duše vilenjaka još uvijek obitavaju u njima, govorili su.
Allarie sklopi oči. Ponovno je osjetila zmajev miris. Tišina je nestala, a vjetar je ponovno zapijevao...

- 23:44 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.08.2007.

Blind in darkness

Vrata su bila otvorena, a krv je klizila niz stijene. Zemlja je plakala. Ellarin je stajala na pragu između dva svijeta. Naira je sjedila na izbočini koja je izbijala iz planine. Dolina pod njom bila je u magli iz koje su se neznatno nadzirale krošnje mrtvih sivih stabala. U daljini nije bilo ničeg. Samo bezizražajno sivilo. Pločica oko vrata bila je vruća kao da se vatra rađala unutar nje. Ipak Ellarin nije mogla zatvoriti drevna vrata, imala je samo dio ključa. U stijenama koje su omeđivale prolaz bila su uklesana lica, neka su izgledala prestravljeno, a neka kao da su se smijala. Neka su joj se čak činila poznatima. Pogledala je prema Enholu. Izgledao je kao mrtav svijet, bez života. Ništa se nije kretalo.
U trenutku svega nestane.
Ellarin je stajala u dvorani kružnog oblika ispred kamenog prijestolja. Na prijestolju sjedio je kralj, a lice mu je bilo u sjeni.Crna ptica bez očiju sjedila mu je na ruci. Ellarin je smjesta prepozna. Ptica koju je vidjela kad su ehteri napali grad.
- Znao sam da ćeš doći Ellarin – reče ptica.
- Kako ste me doveli ovdje? – upita Ellarin gnjevno.
Zloban smijeh odjekne dvoranom.
- Ovdje se dolazi svojom voljom – kaže ptica.
- Gdje sam?
- U kraljevskoj dvorani. Sada mi daj mi svoj dio pločice.
- Ne.
Vriskovi strave čuli su se iza vrata na kraju dvorane.
- To su glasovi onih koji su se usudili kralju reći ne – reče ptica.

- 13:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.