×××Nikada se nećemo sresti. Svi mi koji smo je jednom rastali. Ali djelić sunca što smo jedni drugima dali, nitko nam nikad ne može oduzeti.×××
Nije me dugo bilo iskreno nisam mogla doći tu.
Nisam mogla vidjeti ovaj blog ,jer me posjetio na toliko uspomena...
Jednostavno sam se izgubila...Neznam više ni gdje sam ni što radim...Gdje idem i što me čeka...I najgore je to što na dan kad sam se vratila s uskrsnih praznika iz Italije...Alexa više nije bilo...Ostavila sam mu bar 10 poruka na mobu e-mailala ga i dojadilo mi je to sve...A bila bih se zaklela da bi me on prvi dočekao..Pa sam otišla do njegove kuće i mama mu je otvorila vrata...Pitala sam je gdje je ,a ona me u čudu pogledala i rekla: ''Pa što ti neznaš?'' Ja samse odmah stresla ,osjećala sam se kao da mi je svaki mišić u tijelu puknuo ,jer sam naravno predpostavila nejgore ,ali hvala bogu nakon toga je rekla: ''Ja i Bruno(njen muž) smo se rastavili i Alex je otišo živjeti s tatom u Rijeku!'' Nisam ni sekunde potratila rekla sam ''hvala ,bok'' i otišla doma...Čudi me što nisam uopće plakala!Mislila sam da ga više nevolim...No to je bio samo šok! Drugi dan sam zaljevala cvijeće suzama...Još do danas mi nije vratio niti jednu poruku ,poziv ,mail ,....Možda je odustao od mene...Neznam....Ali mogu vam reći da je ovo moj 34 post ,a kad pogledam unatrag vjerojatnos je velika da je barem 85% postova o njemu!
×U životu poželi samo jedno: da ne voliš izgubljeno i ne izgubiš voljeno.
21:05 ,
Komentiraj { 15 }
Print
