Generated by Mp3Realm.org

< studeni, 2008  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Studeni 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


KomeNtari ..Visish/Nevidish

by Underground Queen =)

Opis bloga

Mi smo vam dvije lude sestricne.Ovdje cemo pisati svaka o sebi,nekad cu ja,Petr@ pisati,a nekad ce B@rb@r@ pisati.Pisat cemo o sportovima,nasim hobijima,zivotu,.....
Zivimo u razlicitim gradovima,ali to nas nece sprijeciti da osnujemo ovaj blog, *^Enyoj!^*

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

srijeda, 26.11.2008.

Evo me napokon

nutBok ja sam jedne od ludih sestrična Barbara.Dugo se nisam javila evo sada ću vam nešto pisati o vilama.Na žalost nemogu ništa naći ali imam nešto drugo.:thumup:



| CoLoR My WoRlD (5) | Or ShUt Up | # |

ponedjeljak, 09.06.2008.

Zmajevi - palili nebo ili samo našu maštu?

Bića za koja nismo sigurni da li su nekad kroz povijest bauljala prostorima ovog planeta i da li to još uvijek rade čine posebnu kategoriju u paranormalnim slučajevima, bilo da time predstavljaju kakvu izgubljenu kariku u boljem upoznavanju nas samih ili nas njihove posebne mogućnosti naprosto fasciniraju. Ova kategorija dakako ima mnogo slučajeva, no "vrsta" koja je, po mom mišljenju, najviše zagolicala i maštu i radoznalost su definitivno zmajevi. Vjerojatno razlog tome leži u činjenici što su neizostavni dio tradicije većine svjetskih civilizacija počevši od davne Sumeranske kulture. Smatram da ne postoji "čru" fantasy fan koji se nije zapitao da li su ta mitska bića uistinu u jednom segmentu povijesti doslovce "žarila i palila" našim nebom.

Problem u potrazi za djeličkom dokaza koji bi nadu u njihovo postojanje potvrdio počinje u različitosti percepcije tih bića. Od pretpostavki da su ih istrijebili naši vitezovi u prošlosti, preko viđenja kao utjelovljenja zlih sila, egzistenciji u vlastitim ravnima, do one najjednostavnije kako postoje samo u ljudskoj mašti. Ja smatram, odnosno bolje da se izrazim - nadam se kako legende o ovim bićima svoj izvor nalaze negdje zakopane u vremenu postojanja ove naše stvarnosti. Dakle potaknuta mnogim knjigama (najviše forgotten realms), jednom dokumentarnom emisijom koju nažalost nisam pogledala u cijelosti, a sjećanja na nju su polako izblijedila, i nedavnom smrti čovjeka na čijoj listi je ovo jedna od rijetkih životinja koju nije na svoj jedinstven način proučavao - krenula san u onlajn istragu potencijalnog dokaza koji bi moju nadu bar malo primakao mogućnosti njihovog postojanja.

Prema većini teorija na koje san naišla neizostavno je za pretpostavit da je zmaj bio leteći reptil koji je imao sposobnost «riganja» vatre. Iako danas leteći reptili ne postoje, prije nekih 200 milijuna godina, u vremenu famoznih dinosaura postojao je red takvih - pterosauri, koji u biti nisu spadali pod dinosaure no bili su vrlo slični. Od najmanjeg pterodaktila, koji je bio veličine vrapca, preko nešto većeg pteranodonsa, do najvećeg stanovnika neba ikad Quetzalcoatlus - najveći pronađen primjerak, odnosno fosilizirani ostatak imao je raspon krila 15,5 metara. Moguće je da su pronalasci ostataka Quetzalcoatlusa potakli mitove vezane uz zmajeve, no iako je bio leteći reptil, vatra iz njegovo ždrijela nije sukljala. Dakle problem letećeg reptila – riješen.

Sljedeći bi bio - ta neobična sposobnost zmajeva koji imaju, takoreći, vlastiti sustav "podgrijavanja" hrane :) Koliko god to bizarno zvučalo, mogućnost «riganja» vatre nije posve nemoguća gledajući čak i današnju faunu. U probavnom sustavu postoji vrsta anaerobne bakterije koja proizvodi metan, plin koji uz prisustvo kisika može gorjeti. Smjesa zraka i metana u postotku od 5-14 je eksplozivna što hoće reći lako zapaljiva, a temperature koje se proizvode pri sagorijevanju variraju oko 2000° C. Ovakvu sposobnost imaju čak i ljudi pošto je metan nusproizvod i naše probave kojeg se rješavamo na jedan, kako bi ljudi rekli, u društvu nepogodan način :))))) Taj plin se može vrlo lako zapaliti, u medicinskim zapisima postoje i slučajevi kada se plin zapalio prilikom podrigivanja, vjerojatno pri kontaktu sa zrakom (nije za ludu ona pazite što jedete).

No vratimo se mi reptilima. Poznato je da ptice jedu kamenčiće zbog bolje probave hrane. To su činili i dinosauri prije njih. Dakle ukoliko bi jedan leteći reptil koji ima dovoljno bakterija koje proizvode metan progutao par kamenčića oni bi djelovali kao svojstven upaljač i voila upravo smo dobili zmaja. Ovim je dokazano da su osobine koje posjeduju zmajevi u legendama, moguće u prirodi. Pitanje je dakle da li se nešto takvo uistinu dogodilo i naravno kada se dogodilo.

Htjela bi se samo osvrnuti na još jedan problem kod zmajeva koji je vidljiv na svakoj slici koja ga prikazuje - a ta je da je zmaj imao šest (6) udova - dvije noge, dvije ruke i dva krila. Reptili, pa čak ni kralježnjaci nemaju tu osobinu, dakle ta stavka malo bode oči. Nije li jednostavnije pretpostavit da je imao dvije noge i dva krila kao modificirane ruke?

Činjenica stoji da nijedan materijalan dokaz u prilog njihovog postojanja ne postoji, no koji je razlog što se njegov lik provukao kroz toliko kultura ukoliko to biće nikad nije postojalo. Sumnjam da se u staroj Sumeranskoj kulturi vrijeme kratilo igranjem RPG D&D-a.

Bez obzira da li su zmajevi jednom i okupirali svoj kutak u našoj povijesti, mora se priznati da zauzimaju veliki prostor u našoj kulturi, što u mitologiji, religiji, što u današnjoj znanstvenoj fantastici koji možemo naći na policama knjižara ili za one malo manje sklone listanju i na filmskom platnu.


A da li su stvarno postojali…





…ipak ostaje vama na mašti ;)


Petra



| CoLoR My WoRlD (4) | Or ShUt Up | # |

subota, 29.12.2007.

Welcome

Image and video hosting by TinyPic



| CoLoR My WoRlD (4) | Or ShUt Up | # |

Vila

Image and video hosting by TinyPic



| CoLoR My WoRlD (0) | Or ShUt Up | # |

V I L E

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima ih smatraju dobrodušnima, dok su drugim govore o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.



U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči su ogledala njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Njihova odjeća je raznolika. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila.



Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom darovi će prestati dolaziti. Isto tako vile vole i primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko i sir.



Zauzvrat će one puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima… Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one su vrlo tvrdoglava i svojeglava bića, ćudljiva su i ono što kažu ne mora uvijek biti istina. Kada je riječ o vilama stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine.





| CoLoR My WoRlD (0) | Or ShUt Up | # |

Postoje li vile?

1920. godine britanska javnost bila je zaitrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila. U časopisu Strand, na stranici gdje je počinjao članak bila je fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji bidjela se i mlađa djevojčica kako blagim pogledom gleda objektiv iznad skupine od 4 vile koje se zabavljaju.



Djevojčice na fotografijama bile su Elsie Wright i Frances Griffiths. Živjele su u Cottingleyju. Frances je tvrdila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka. Jedne večeri poslije škole otišla je do potoka, do omiljenog mjesta kod vrbe. Onda se jedan list počeo tresti – ali samo jedan. Nije bilo vjetra. Onda se na granu popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Nije se htjela pomaknuti da ga ne uplaši. Pogledao ju je u oči i nestao.

Frances je to odlučila nikome ne reći. Sve je više vremena provodila kraj potoka čekajući vile. Kada se jednom vratila kući mokra, majka ju je tražila objašnjenje. Priznala je majci da ide na potok gledati vile.



Tada je njena 17- godišnja sestrična također rekla da je i ona vidjela vile. Elsie je jedne subote pitala svog oca da joj posudi njegov fotoaparat. Otac je pristao. A Elsie i Frances su otišle do potoka i vratile su se brzo.



Kad se slika počela razvijati vidjela se Frances kako se naslanja na obalu, koja kao da je prekrivena nekim papirima. A ona je na svoje zaprepaštenje primjetio da su ti „papiri“ vile.



Otac je bio uvjeren da je Elsie napravila od papira vile. Frances i Elsie nisu mogle uvjeriti oca da su to zapravo bile. Opet su posudile fotoaparat. Ovog puta su uslikali Elsie kako sjedi na livati i gleda gnoma. Nakon toga, otac im nije dao da posuđuju fotoaparat.



Polly Wright je bila na sastanku Teozofskog društva te je ispričala govorniku o fotografijama, te mu ih je predala. Predsjednik društva Edward L. Gardner, odnio je te fotografije profesionalnom fotografu Haroldu Shelingu. Shellingovo izvješće o fotografijama je bilo da vile koje plešu nisu izrađene od papira ni od nikakve tkanine niti su naslikane na fotografskoj pozadini.

Ali ono što je najviše začudilo Shellinga je to da su se ti likovi pokretali dok su snimali. 1920. godine Gardner je došao kod Wrightovih. Tada mu je Elsie pokazala livadu i mjesto kraj potoka. Garder je znao da mu treba još fotografija da bi mogao dokazati postojanje vila.


Garder je opet posjetio Wrightove, ovog puta je ponio kamere. Budući je bilo kišovoto i oblačno – prema djevojkama, nepogodno vrijeme za susret s vilama – ostavio im je fotoaparat i vratio se u London. Kada se razvedrilo, Frances i Elsie su odlučile otići slikati vile. Vratile su se s još dvije slike.



Na jednoj je bila vila s krilima, mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Gardner je i te slike dao na stručni pregled i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja.


Posljednja fotografija je snimljena 21. Kolovoza 1921. godine. Na toj fotografiji se vide dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravila skloništa od kiše. Frances je rekla kako je često viđala vile kako to rade kad je oblačno.



Sve engleske novine pisale su o vilama iz Cottingleyja. U strandu je 1921. godine objavljena i posljednja fotografija. Ljudi nisu baš previše vjerovali u vile. Uvijek bi nalazili neke „nedostatke“.



1922. godine objavljena je knjiga „The coming of the Fairies“, Connan Doyle, no iako je objavio sve fotografije i izvješća o susretima s vilama, nije uspio uvjeti skeptike. Elsie i Frances su sljedećih 40-tak godina bile zaboravljene. 1965. godine novinar Daily Expresa, Peter Cambers našao je tada 60-godišnju Elsie. Chambers je bio uvjeren da su slike falsifikati, a Elsiena opaska da treba pustiti ljude da sami odluče o tome samo je probudila sumnje.

Elsie je rekla još nešto neobično:“Što se tiče fotografija, recimo samo da su to snimke plodova naše mašte, Francesine i moje, i ostavimo stvar na tome.“ Ta rečenica se mogla protumačiti na dva načina: ili je zaobilazno aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznala da vile nikada nisu ni vidjele izvan svoje mašte.



1971. godine Elsie je bila u jednoj emisiji BBC-a. Pitali su je da li se može zakleti na bibliju da pri snimanju nisu upotrijebili nikakve trikove, zastala je i potom odgovorila: „Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije ostavila otvoreno….“. Ali kad je Yorkshireska televizija pitala Frances jesu li fotografije krivotvorine, odgovorila je :“Naravno da nisu. Recite mi kako bi ona to izvela – njoj je 16 a meni 10 godina. Može li 10-godišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?“

Godine 1977. došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač Fred Gettings naišao je radeći na ilustracijama bajki iz 19. st., na jednu knjigu koja je sadržavala par slika vila. Dvije vile su gotovo identične vilama s Cottingleyske fotografije. Promijenjen je samo njihov položaj.



U kolovozu 1978. g. vijeće za znanstveno istraživanje dali su fotografije postupku uvećavanja i otkrili su da su vile obješene na konce. Cooper je 1981. godine pisao knjigu o telepatiji, a ona ga je pozvala da ju posjeti. Frances mu je tada nešto rekla: „S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko to shvatio ozbiljno.“

Cooper ju je upitao jesu li i ostale 4 krivotvorine, a Frances mu je rekla da tri jesu, a posljednja da je prava. U autologiji „Nerazjašnjeno“ 1982. godine objavljen je članak Joe Coopera ukojem je otkrio da su vile na prve četiri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za grane iglama za šešir.



Frances i Elsie su se uzrujale. Frances je 1985. godine nazvala Joe Coopera i rekla mu da je izdajnik. Frances je umrla 1986. godine, a Elsie je umrla 1988. godine.







U izvornom rukopisu o Cottingleyju, Joe Cooper je uvrstio tekst pod naslovom „Druga viđenja“. Ono se sastojalo od priča o vilama koje su mu ispričali svjedoci. 80-godišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga je kad je bio mali, u krevetu često posjećivao gnom odjeven u zeleno.







Još jedan starac je ispričao da je vidio gnoma oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kukuruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su šetajući o šumi vidjeli vile koje su „kružile i plesale“, ali su bile vidljive samo krajičkom oka. Neka starica pokazala je Cooperu fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriven prozor, a na njoj su vidljivi i sićušni bijeli zečići.

Jedan od najuvjerljivijih priča o vilama dala je Lois Bourne u svojoj knjizi“Witch Among Us“. U knjizi, među mnogim pričama, pripovjeda o nečem zbog čega će većina čitatelja posumnjati u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum.



Kad je bila na odmoru u Crantocku, srela je članicu vještičjeg sijela i provela noć u njezinoj kući. Muž njene prijateljice, Rob, upitao ju je da li želi vidjeti vile i objasnio da se svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku.

Sljedećeg jutra Lois je pošla vidjeti vile. Zabilježila je: „Nikada, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li doista vidjela tog vilenjaka, ili me Rob uvjerio da ga vidim. Što god je to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom čarapom, dok je drugu mirno prao u vodi.“







Kada sva ta svjedočanstva uzmemo u obzir, mislim da nije odveć teško povjerovati da vile ipak postoje. Mi vjerujemo, a vi?



| CoLoR My WoRlD (3) | Or ShUt Up | # |

četvrtak, 27.12.2007.

Nesto o nama...

Ime:Petra
Prezime:Nepoznato
Hobi:Ritmika,odbojka,sviram kavir i idem na likovnu grupu
Volim:Sladoled,pizzu,pohano meso,jednog dečka,životinje,ples,...
Ne volim:Povrće,dvolične ljude,ogovaranje,ljude koji se foliraju,....
Želim:I-phone,da bude mir u svijetu,ići u New York,Playstation3,....
Ne želim:da bude rat,da ne posjećujete ovaj blog,...


Your,^-^#Petr@#^-^

Ime:Barbara
Prezime:Ne znam
Hobi:Atletika,odbojka,ples,engleski jezik,njemački jezik...
Volim:klizanje,igrati se sa bratom,svoju obitelj,mačke,svog psića,ribe...
Ne volim:jedrenje,svađu,neprijatelje,tučnjavu...
Želim:imati novu kuću u %#^&*(!@ ,posjetiti novind...
Ne želim:imati posla sa neprijateljima,da ne pristupate ovom blogu!!!!!!!!!!

Your B@rb@r@



| CoLoR My WoRlD (0) | Or ShUt Up | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se