fotke
Image Hosted by ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us

...riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve, odaberi za sebe samo one prave...

05.02.2006., nedjelja

evo i mene...napokon ;)

dugo nisam pisala. fakat mi se nije dalo. al imam sad tu par stvarčica lijepih.


NISKA BISERA: U više navrata pokušavali su da mi iz usta iščupaju priču o tome kako sam posetio Džonija. Pogotovu vazda gladni mediji (ah kakva sila, jadna bila, sram i bijeda zauvijek!) i nikad mi se nije dalo da pričam o tome pre svega iz poštovanja prema čoveku, jer sam jedan od retkih Pinkija koji je video Tita u intimnom okruženju, njegovom nizozemskom domu gde se, pre sad već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi i loših konzumenata poezije. Drugo, kad te neko (ko te uz to prvi put u životu vidi) primi u kuću i bude dobar domaćin, pa mu još i "zapišaš zahod", onda je prosto nepristojno pričati o tome tako javno, to je kao da te je ugostio a ti posle trubiš kako si ga video u gaćama. Verovatno to ide otud što sam i sam, budući javna ličnost, izložen bolesno radoznalim pogledima bez ikakvog poštovanja prema dostojanstvu i pravu na intimu ličnosti, te specijalno gadljiv i osetljiv na njih. Sada, međutim, kada posle određenog broja godina koje su prošle imamo tzv. vremensku distancu i još važnije blagoslov autora (zna se ko je autor, ja to nisam, ja sam samo srećni svedok događaja), to se doima mnogo lakše. Naposletku, stalno mi je bila u glavi ona priča kada je Tomas Man išao da poseti svog prijatelja Hermana Hesea, došao do njegove kapije na kojoj je pisalo: "Molim vas nemojte me posećivati", okrenuo se i bez reči otišao. Eto pravog primera poštovanja i ljubavi! No dosta sranja, krenimo redom:

BOCE S BENZINOM SU NAPUNJENE: U zimu 1998. godine snimao sam film u Parizu i onako natankovan parama i jadima, poželeh da se dobro provedem bez zadrške moj pobro, te pozvah svoje prijateljice, jedva punoletnu M. V. i jedva punoletniju I. M. koje su se interreilom za nekoliko dana stvorile u blatnjavom gradu svetlosti. Novu 1999. dočekasmo nekako bučno, u gomili ljudi (nije nužno znati za sve) a onda se povukosmo u mir ateljea moje drugarice Marije, slikarke, gde smo meditirali uz obilnu pomoć nesvrstane braće iz Maroka, po vasceli dan jedući kinesku klopu i slušajući ploče na raspalom plastičnom gramofonu, ponajviše Balkansku rapsodiju. Dolazeći u atelje u dvorištu, jedva punoletna M. V. ugledala je parkiran žuti BMW iz 1968. i ushićeno uzviknula: "Oh kako bi bilo lepo da se mi u ovoj žutoj osi sad odvezemo do Amsterdama." Tako je nekako krenula da klija ta ideja o poseti holandskoj prestonici. Marija je pozvala svog komšiju iz ateljea pored, fotografa Manua, koji je došao, video M. V. sa onim njenim okicama, momentalno se zaljubio i rekao: "Nema frke, dajte mi samo pola sata da se spremim." I guess what: za cirka pola sata mi smo bili u žutom BMW-u iz 1968, koji je, naravno (kao i u svakom dobrom filmu), pripadao baš Manuu.

Dobri Manu, koji se skidao (kao i još neki prisutni) sa teških maligana, iskazao je fascinantnu sposobnost da drži volan sa dva prsta malića i salta neverovatnom brzinom po svih pet traka od Pariza do Amsterdama, a sa ostalim raspoloživim prstima mota džointe. Mnogo istih kasnije i mi smo noć u gradu salonskih stremljenja zamenili pločnicima punim baruta...

NEŠTO KAO FLASH: U Amsterdam, grad kurvi i mornara, turistizirane narkomanije, sa jedva 40 sunčanih dana u godini i kućama bez zavesa, stigli smo tačno na Badnje veče 1999. Bacili smo sidro u prvoj mehani koja nam se učinila, dohvatili jelovnike u ruke, poručili čajeva, kolačića, zero-zeroa, zelene salate i pečuraka (prethodno smo nešto jeli, ne valja se drogirati na prazan stomak!) te onako natankovani i dobro raspoloženi udarismo u šarenoliku priču; ja sam sve vreme pevušio nešto, čini mi se baš sa Rapsodije, M. V. i I. M. su se predale bezrezervnom uživanju životu; Marija je kontemplirala; a predobri Manu sa onom svojom smešnom vunenom kapicom sa ušima koje su landarale, ćutao je i pravio rakete zemlja–vazduh–zemlja.

Nekako u to vreme, Antonije Pušić, jedriličar iz Novog, rešio je da se oproba kao građevinski radnik baš u Amsterdamu i znam da me je užasno uzbuđivalo što je taj čovek tu u istom gradu te sam glasno tripovao kako ću da kupim sprej i napišem grafit "RAMBO, VRATI SE!"

Na to se Mara iz onog svog mira prenu na tren i reče: "Pa i Džoni je tu."

Udarila mi je krv u glavu.

Koliko sam bio uzbuđen Rambovom blizinom, toliko me je svest o Štulićevoj zanemela.

Wow, rekoh. Branimir.

Branimir, reče Marija. Možemo da ga zovnemo, mislim da imam tu broj, reče opet pošto je negde i nekad prijateljevala s njim, pedantno iskopa notes, a ja se glasno zapitah nije li možda kasno, s obzirom na to da je već pola sata po ponoći.

"Đavo ne spava", zakikota se Marija i mi smo minut kasnije ubacivši karticu u public phone iz tog isto zadimljenog čađavog bara, sa nekakvih visokih barskih stolica, okrenuli broj.

ZNALI SU GDJE ĆE ME NAĆI: Mara je zalemila slušalicu za uvo i jednim pokretom ruke namestila kosu, kao da se nesvesno doterala za taj čin. Nas troje smo se načičkali u buket oko nje, ne dišući. Manua se, naravno, sve to uopšte nije ticalo, on nije imao pojma s kim pričamo i dalje je oblizivao svoje rakete i prosto mu je prijalo naše društvo.

"Halo Džoni!?", klinku Mara razdragano i cela kafana se pretvorila u veliki kruškoliki mišić koji je pumpao krv. "Marija je... ne, evo me u Amsterdamu sa nekom ekipom... da, sa prijateljima... šta radiš?"

Tako ću se osećati još samo jednom u životu, pet godina kasnije kada je neko pored mene razgovarao telefonom sa Marlonom Brandom, svega nekoliko meseci pre nego što je najveći među najvećima otišao u večna lovišta.

"...Super... slušaj, voleli bismo da te vidimo, jesi li raspoložen za posete?"

Budi Johnny, budi molim te, pomozi Bože, koji je danas dan, valjda nije petak, jer on petkom obično ne podnosi ljude i mrzi ga da plaća za čekanje u redu i mrzi da ga zbog toga vode za ruke...

Neverovatno koliko mozak može da bude brz u nekim situacijama, ni izbliza kao mozak onog s druge strane slušalice, u šta ću se kasnije uveriti, strpljenja dragi čitaoci.

"Ma svega ima... ima li šta? Ima li stranaca?! Pa tu je samo moj prijatelj Francuz, Man... zašto?" Pogledala nas je, a to lice nije odavalo radost. Za trenutak su sve lađe potonule. Čekaj miki, imamo podmornicu! Daj mi slušalicu, pokazujem Mariji, čekaj hoće Sergej da te čuje, reče ona kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.

Kada nešto srcem želiš to mora da se ostvari, kaže moja majka. Jedna je majka. A bio je i Božić. Odjednom me je preplavio neverovatan talas pozitivne energije. "Halo Džoni!", viknuh razdragano u slušalicu.

"Zdravo Sergej!", viknu on, ništa manje razdragano kao da je to sasvim normalno i kao da smo zajedno išli u školu.

Tko zna šta sam dalje mleo...

"Čuj, nije nikakav problem, ja sam doma, radim i neću spavati cijelu noć i da nema stranaca, ali Marija veli da je tu nekakav Francuz, a meni se večeras ne da pričat’ engleski", reče on sa nesmanjenim raspoloženjem.

"Ma jok, nema veze, Manu je tres superbe, on uopšte i ne priča, sa nama je na terapiji, samo ćuti i mota!", rekoh ja sa nesmanjenom žestinom i ništa ne slagah. Malo sreće ponekad, igrao sam crveno.

"Pa dobro čuj, reče on, ok, ali meni se stvarno ne da pričat’ engleski!"

"Veruj mi, ako ti se ne priča uopšte ne moraš da pričaš! Mi bismo samo jako voleli da te vidimo".

Žeton kao sladoled, lijepio se za moj sto.

"OK!"

Dok ovo pišem pada mi na pamet nešto što nam reče jedan Branislav, predivni Ciga Jerinić: "Talenat je ružna i strana reč i ne znači mnogo. Darovit je divna i tačna reč, sa punijim i obimnijim značenjem. To znači da onaj ko je darivan od Boga, još i daruje!"

Branimir Johnny Štulić, jedan od najdarovitijih izdanaka u Božijoj bašti.

Fantom slobode. I mi smo bili darivani.

I bili smo na putu.

PUT ZA KATMANDU: "Ljudi, mi u stvari idemo na Hadžiluk, ovo je Hadžiluk!", rekao sam u kolima, verovatno više hiljada puta i svi moji saputnici se, histerični od uzbuđenja, složiše, osim Manua koji nije išao na Hadžiluk već u Roterdam, odnosno Houten. I mi smo se zaista tako i osećali, kao što je George Harrisson pričao da su se on i njegovi drugari John, Paul i Ringo osećali kad su išli da posete Elvisa. Histerični i ludi, od uzbuđenja i vina, konstantno se smejući, zaboravili gde su uopšte pošli. I mi smo, dok se sat vremena kasnije nismo sudarili sa tablom na kojoj je pisalo Houten, skrenuli desno, a onda – kružni nasip. Mrkli mrak, prst pred nosom se ne vidi i mi kao budale beskrajno kružimo oko kružnog nasipa.

Zovemo Džonija. "Halo Džoni, evo našli smo nasip kružimo oko njega kao nenormalni, ‘oćeš li majke ti da nam kažeš gde je taj izlaz ne možemo da ga nađemo!?"

"Jebiga, morate nastavit kružit’, ja vam ne mogu pomoći, ne vozim, moja žena vozi, morate nastavit kružit!"

Razvićemo tamna jedra na vetru, prokleta mogućnost izbora mora da postoji, kružićemo do zore ako treba, počinje blaga nervoza, i odjednom Manu vikne: Land ho! I eto puta koji se račva iz nasipa, a to nam je najmanje četvrti krug i tu smo više puta prošli i zakleo bih se da ga maločas tamo nije bilo. Ulazimo u oranicu-kovanicu i tamo nas pred kućom belom i uličnom svetiljkom – čeka nas domaćin.

AKO ŽELIŠ DA SAZNAŠ, PRISTANI NA SVE: Interesantno, sećam se svakog živog detalja osim tog ulaska u kuću. Verovatno smo se trudili da budemo tihi jer nas je Džoni upozorio da mu žena spava na spratu. "Jebiga, moraš bit’ pažljiv prema onom tko te hrani", prokomentarisa pomirljivo i svi posedasmo. Mi deca čuč – na patos, a Marija i Manu na trosed. Fina dnevna soba, uključen kompjuter, Džoni upravo piše knjigu o Aleksandru Makedonskom, akustična gitara na stalku. Naš domaćin je pravi domaćin, naravno, pita nas šta pijemo, iznosi neko dobro crno vino, ne mrzi ga ni da muti nes kafu u ovo doba noći, ja odlazim u toalet i verovatno od uzbuđenja i stanja u kom sam, želje da se što pre ispraznim i vratim na mesto istorijskog susreta, činim promašaj koji neće ostati neprimećen. Džoni je u nekakvim belim pantalonama, u kućnoj varijanti sa puloverom, duge sada već prosede puštene kose. Prvo što mi pada u oči, kao i kada sam ga prvi put u životu video, jeste to ogromno visoko čelo. Čini se da mu je cela glava u čelu. Zapravo veće čelo u životu nisam video. Ako je istina, dozvolićete mi da opet citiram svoju majku, da je visoko čelo znak inteligencije, ništa tačnije u ovom slučaju! Naš domaćin sede u stolicu tako da može sve da nas vidi, počinje da govori, jako odmereno i polako i ja primećujem jednu vidljivu dozu stidljivosti koju tumačim kao odraz lepog vaspitanja, te počinjem i sam malo da se stidim što smo, eto, toliko insistirali da dođemo u pola noći. Nema potrebe, i njemu je drago. "Eto, ja se zovem Branimir, Brane, Džoni, kako god hoćete, imam 44 godine, rođen sam u Skoplju, tamo živeo toliko i toliko godina, u Zagrebu toliko i toliko, u Beogradu proveo toliko i toliko, onda Holandija..." Sve nam to taksativno nabraja i lupivši dlanovima po kolenima kao da se najednom smorio od te priče, diže glavu (do tad je uglavnom nekako gledao u pod) podiže i glas i zaključi: "Eto to je ukupno 44 godine."

I ne zaboravih vam reći da zovem se Džoni...

Detaljno predstavljanje, nema šta, sad je bio red na veselim noćnim posetiocima da uzvrate na isti način, pošto sem Marije nikoga ni ne znam." M. V. i I. M., koje su ga sa patosa nekako bezobrazno gledale, rekoše kratko šta studiraju ne skidajući osmehe s lica. On se na to okrenu prema meni i reče: "A ti?"

"Ja sam glumac", procedih nekako kroz zube, nelagodno se promeškoljih.

"Auu...", smršti se Brane. "Šta će ti to?"

"Pa, jebiga, od nečeg mora da se živi", slegnem ramenima, neiznenađen njegovom reakcijom, jer pamtim ono: sačuvaj me Bože kuge, rata i glumaca.

"Ne volim ti ja glumce", reče on, a ja ni ne pokušah da branim esnaf, jer naš ni sam vrlo često ne volim.

"Ja sam ti bio ’82. u Americi sa Oslobođenjem Skoplja, Ristićem, Šerbedžijom i tom ekipom. Koji je to licemjerni polusvijet jebote, njih dva se posvađaju, pomisli čovjek sad će biti nešto, pobit’ će se barem, ne jebem ti, oni se poslije pola sata ljube u guzicu, katastrofa!", napravi kiselu facu, te promjeni temu. Ne znam za Ristića i Šekija, ali vidjeh generalno dosta licemjerja u ovom poslu. Katastrofa čoveče!

"Jeste li donijeli nešto iz tog Amsterdama", pita odlazeći u kuhinju po krpu jer je neko prosuo vino, a to nisam bio ja (najteže će biti ubediti u ovo one koji me znaju).

"Imamo šita."

"O, dop!"

"Nije dop, nego šit."

"Pa to je dop."

"Ne, dop je heroin, a šit je hašiš", počeh da pametujem.

"Dop je šit, a heroin je budalaština", poklopi me ljubazni domaćin zajedno sa flekom na podu. A onda je razdjelio blagoslov i smotao đoju "dopa", i razgovor je krenuo mnogo opuštenije i u više pravaca. O malom i velikom nogometu, bivšim jugoslovenskim prostorima prema kojima ima svojevrsno gađenje i totalno pokidane veze, poglavito prema Zagrebu (nije ni čudo, s obzirom na to da ga je Jugoton sramno opljačkao a kasnije su taj primer sledile i neke druge izdavačke kuće) o Ilijadi i Odiseji, te novoj knjizi o Acetu Makedonskom. U jednom trenutku je pustio Bitlse, dohvatio gitaru, krenuo da prebira po žicama i mada sam ja intimno najviše priželjkivao takav tok večeri, to se jednostavno nije dogodilo. Brzo ju je vratio u stalak, prosto više nije bio takav, prvenstveno zbog M. V. i I. M. mladih nafuranih goa-trenserki koje su me sve vreme ismejavale i zvale "Oxford town", po pesmi Dilana koga sam baš u Parizu otkrio i neprestano pevušio. Anyway, nije ni bilo bitno. Jugoslovenski Dilan, da parafraziram Tomu Grujića, prvi Srbin na Mesecu (bar posle Tesle), sedeo je preko puta mene. Onda nas je ponaosob pitao šta smo u horoskopu i iskazao začuđujuće interesovanje za astrologiju. Pritom se svakih petnaestak minuta okretao Manuu i govorio: "Sorry, I told them. I’m really sorry", što se odnosilo na ono "ne mogu večeras pričat engleski". Ovaj je samo odmahivao glavom i rukama u fazonu "nema frke samo vi uživajte".

Žarko sam želeo da znam njegovo mišljenje o nekim pak njegovim kolegama, posebno onim koje sam cenio, pa se u toku razgovora na temu zagrebačke rokenrol scene, usudih da izletim: "Rundek je genije." Mada znamo da po njegovom sopstvenom mišljenju posle Bitlsa, Hendriksa i njega, nema baš mnogo toga vrednog pomena, nije protivurečivo. "Pa da, on je onak’... neki kubizam..." (mada ako sam ja Pikaso, on je Generalić ili Lacković). Ne bavim se muzikom gotovo uopće u poslednje vrijeme. Mada, htio bih napraviti nešto u Evropi, al’ da baš ne budem Brega... "

Napolju je debelo svanulo i mi smo posle nekih pet-šest sati krenuli da se opraštamo. Na kraju smo kao najgori turisti-fanovi zamolili da se fotografišemo. Zahvalili smo se na gostoprimstvu, seli u žutu osu i krenuli put Briža u Belgiji, za koji su nam rekli da je predivan i da ga obavezno obiđemo, ali nakon ove posete nije ostavio ama baš nikakav utisak te ga se uopšte ne sećam.

ZAR SUMNJAŠ U SVOJU DJECU: Novu, 2000. godinu dočekao sam u Njujorku. Vraćao sam se kući preko Pariza i rešio da se zaboravim tu, na jedno desetak dana. Mariji, u atelje, banuo sam oko ponoći. Radost, grljenje i : Hristos se rodi! Vaistinu! "Čoveče, pa mi smo tačno pre godinu dana bili u Amsterdamu i kod Džonija!" Pogledamo na sat. Pola jedan. To je vreme kad smo ga zvali iz onog bara. Pogledamo se. Pa red je da ga opet okrenemo. Ovog puta ja odmah uzimam slušalicu. Zvoni dva puta.

"Da?"

"Dobro veče, ne znam da li ćete moći da se setite, ali ovde jedan mladić koji je bio kod vas pre tačno..."

"Gde si bre Trifunoviću!?"

Zbunim se.

"Zapiš’o si mi zahod!"

"Šta sam!?"

"Zapiš’o si mi zahod"

Pomislim na trenutak da je definitivno poludeo u zemlji ispod nivoa mora poznatoj u geografiji kao depresija. "Čekaj, ne razumem", krenem da mučam ja, "kako sam mogao da ti zapišam zahod, ja sam čoveče bio kod tebe pre godinu dana!?"

"Jesi jesi, ja sam otišao po vino, ti u zahod, i tad si ga zapišao! No jebeš zahod, počistio sam ga davno, što ima?"

"Ništa spektakularno, novogodišnje potucanje po svetu."

"Gdje ti je ona mala?"

"Koja?"

"Ona mala, znaš ti"

Jedina mi na pamet pada sada već malo punoletnija M. V. i nešto punoletnija I. M.

"Misliš na ..."
"Ma šta ja znam, ona u koju si zaljubljen"

"Pa ni u jednu od njih nisam zaljubljen"

"Jesi jesi, zaljubljen si, nemoj meni, ti si pacov, pacov, možeš spavat’ gdje hoćeš i ložiš se na žene koje ne možeš dobit..."

Ne znam da li ste ikad bili na rendgenu. U odnosu na ovo, ništa posebno. Kao da vas slikaju za ličnu kartu.

Jeza. Recimo da je središnja konstatacija tačna. Ja mogu da spavam gde god, zaista nije problem.

Recimo da M. V. volim na jedan poseban način. Ovo treće je pak bila tema za razmišljanje koja će doći tek kasnije. Jer ni rijeka nije bila rijeka u samom početku, pa nije nužno da ne bude ponornica do kraja. Hvala Branimire. Ali pacov!? Šta pacov, zašto pacov?

Sinulo mi je mnogo kasnije kada sam nekom pričao tu priču; one večeri pitao nas je o zodijačkim znacima, godinama rođenja, i kada sam rekao svoju on je procedio: "A, ti si pacov."

Pacov u kineskom horoskopu.

I ŽIVOT SE SMIRUJE KAO MLIJEKO U ČAŠI: Branimira Džonija Štulića usudio sam se nazvati samo još jednom, negde u zimu 2001. godine. Tom prilikom pričali smo nekih sat vremena, tačnije bili na vezi nekih sat vremena, pošto je veći deo razgovora – svirao. Da, svirao. Radio je na novom materijalu koji se uglavnom sastojao od obrada starih narodnjaka. Bilo je tu i Tome Zdravkovića i Hašima Kučuk Hokija i još koječega. Onda je rekao: "Čekaj malo", uzeo gitaru i sve mi to lepo odsvirao i otpevao preko telefona. "Ovdje sam uzeo onaj intro od The night before, i onda: Pijem da je zaboravim... Zatim mi je rekao da bi žarko želeo da nađe onu staru makedonsku Zajdi zajdi, nije je čuo jedno petnaest godina, trebale bi mu riječi, "ako bih mu ih negdje mogao nabavit’. Pošto sam istu, sticajem okolnosti, doktorirao u Buretu baruta u JDP-u ponudio sam mu da uzme hemijsku i da mu je odmah izdiktiram. "Ma kakvi, nemaš ti pojma, ne možeš ti to znati", nije mi ni dao šansu. Ubeđivanje da znam pomenutu pesmu trajalo je nekih desetak minuta. Znam samo da sam izgubio živce i na kraju mu obećao još nešto, brzo zaboravih šta, nekako se žučno, nervozno i bezveze završio taj razgovor.

Šta je to zapravo bilo, podsetio me je urednik "Vremena", kad smo razgovarali o pisanju ovog članka: "Džoni kaže da si mu obećao reči one grčke pesme Ne plačite oči moje..."

Još jednom sam ostao zapanjen. Izvini Branimire ovako javno, ako nije kasno šaljem to čim prije. Tada sam poslednji put čuo Džonija, ali sam ga otad slušao i te kako. Ove godine u aprilu, krenuo sam svojim kolima iz Beograda ka Skoplju na snimanje filma u kome je trebalo da izgovorim rečenicu "Džoni je Bog", koja je otpala iz razloga što Bog nije želeo da se u tom kontekstu pojavljuje u filmu. Na deonici iza Leskovca koji sada već, čitam u novinama, zovu "crna deonica", neka skupina genijalaca je zbog radova na autoputu iz pravca ka Beogradu pustila saobraćaj u oba smera bez vidljivih saobraćajnih znakova. Sa 180 km/h sam ušao u taj deo autoputa i video crni "golf" koji ide direktno na mene. Pomislio sam da haluciniram. Oblio me je hladan znoj. Sve ostalo je bio delić sekunde. Skrenuo sam naglo u desnu traku, prosto odleteo s puta i posle beskonačnog prevrtanja po njivi izašao, zahvaljujući Bogu i švedskom čeliku neoštećen iz potpuno smrskanog SAAB-a. Sve vreme od Beograda slušao sam The best of Azra. Poslednje čega se sećam da sam čuo sekund pred ulazak u smrtonosnu deonicu obeleženu samo nekakvim čunjevima, jesu završni stihovi iz pesme Odlazak u noć:

"Grabim volan i dodajem gas
hladan znoj mi curkom nagriza vrat
paranoja
bježimo u mrak
paranoja..."

Nedavno preminuli Dragoslav Andrić je prevodeći jednu Springstinovu pesmu za svoju zbirku rok poezije Stereo stihovi, doživeo nešto slično. Jedne noći napravio je pauzu u prevođenju, seo u auto da iskulira, prošao kroz crveno i probudio se u bolnici. Kad su mu doneli svesku sa prevodima kako bi mogao da nastavi sa radom dok leži, sledio se kad je ugledao šta je bilo poslednje što je zapisao:

"Pa ćeš kroz semafor proći
a onda da si mi zdravo
nastavi samo pravo
do kraja noći..."

Zaključio je: "Neko će reći – školski primer prekognicije, dobro poznate u parapsihologiji. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija."

Zar ne?



Da, svi bi mi voljeli bit na mjestu dotičnog.
al ebga.

evo i jedna pjesma koju je Jura Pađen napiso Johnnyju:

Goli Prick (J. Pađen)
=====================

ima dvje gitare
profućkane pare
klinaca je golih car
blještava kometa
ravno sa dna svijeta
kao stvoren za dar-mar

protiv ljutog zmaja
davno se borio
i kao pravi cinik
pritom izgorio

ne mora se kriti
ludilo ga štiti
nadimak mu znaju svi
nemiran ko čigra
sve u njemu igra
budi dobar Johnny
budi dobar Johnny B.

dok o njemu sude
hvale ga i kude
pjesme donosi na dar
zarobljen ljepotom
stiha i gitare
nadobudni superstar

poljska u mojem srcu
jednom je vrisnuo
njegovo kad su tukli
nije ni pisnuo

ne mora se kriti
ludilo ga štiti
nadimak mu znaju svi
nemiran ko čigra
sve u njemu igra
budi dobar Johnny
budi dobar Johnny B.

uspravan u hodu
fura svoju modu
reklo bi se čudan svat
sretan si kad dođe
sretan si kad ode
demagoški unikat

uglavnom protiv struje
dežurni buntovnik
narcisoidni mistik
zapravo Goli Prick

ne mora se kriti
ludilo ga štiti
nadimak mu znaju svi
nemiran ko čigra
sve u njemu igra
budi dobar Johnny
budi dobar Johnny B.

ma okej je,al...bolji je original ;)

jedan čovjek, dobar, mi je poslo onu knjigu "Nemam više ni s kim a ni protiv koga" koju možete skinut s ove stranice , al morate ju nekak pretvorit u neki drugi format da možete pročitat. ja to neznam tak da ak iko otkrije nek mi please objasni.

također,ako vam fali koji album od Azre a htjeli bi ga imat možete skinut s ove stranice.

a ako netko zna di mogu skinut koncerte, nek javi.

unaprijed hvala. ;)

- 15:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

nešto o ovom...
ovo je blog o Azri i njenom frontmenu Branimiru Štuliću-Johnnyju. Mislim da Azra zaslužuje ovo tu, jer ta je glazba vječna!:)

LINKOVI:
azra
stranica posvećena azri
još jedna...:)
o azri
azra i štulić
ima ih još
johnny i azra
provjera znanja o Azri
peticija "10000 potpisa za Johnnyja"-obavezno svi potpišite ;)

moj blog, na kojem su ostali blogovi koje volim čitat

BLOGOVI POSVEĆENI ISKLJUČIVO AZRI:

valdy-moja prijateljica s foruma... predobra cura, samo kaj bi mogla napisat i koji post...;)
stratocaster-isto s foruma...mudar čovjek, super postovi.
johnny3-još jedan od azromanijaka... voli Ines. :)
PsyBurn-po svemu sudeći, luđak ;) dobri postovi
bobi-isto s foruma. kolko nas ima. :D on mi je poslo "Smijuriju u mjerama" ;)
josip broz-hm...žestoko





AZRA

Svakog dana šetala se
Sultanova kćerka divna,
U suton kraj sedrvana,
Gdje žubore bijele vode.

Svakog dana rob je mladi
Stajao kraj sedrvana,
Gdje žubore bijele vode;
Svakog dana bivo bljedji.

Jedne večeri mu mlada
Sultanija naglo priđe:
"Tvoje ime hoću znati,
I otkud si, kojeg roda."

"Muhamed je moje ime,
Moj zavičaj žarki Jemen.
Od roda sam onih Azra
Koji umiru kad ljube."


Heinrich Heine



od 25.12. tj. Božića 2005. bilo vas je:
CounterData.com

pay per click advertising sydney
pay per click advertising sydney Counter


pjesme
68

doktore sto se to dogadja sa mnom
osjecam se cudno
imam 37 godina i vrijednu diplomu
uznemiruju me nocne polucije
boli me glava
profesor sam na sredjnoj skoli
tamo predajem neka lijeva prava
onanija mi je redovna
mjesecna plata mizerna

sto da radim bez akcije po citav dan

dok sam bio student ruzio sam cesto
citao praxis polemizirao vjesto
anarhizam mi je bio u krvi
svi na barikade
sanjao sam kako vodim proletere mlade
a danas doktore pomozi mi
tesko mi je vjeruj mi

sto da radim bez akcije po citav dan

moje drustvo za sankom ordinira od 19 do 22
ono niti eksa niti galami
zuri u prazno i truli
sljakeri spavaju po tramvajima
djeca se ljube na ulicama
noci su frajerske i uvijek na smetnji
noci su samo na smetnji
ja sada idem iz ovi stopa da se bacim ravno u savu

sezdeset
osam sezdeset
vratit ce se opet
osam sezdeset

IGGY POP

dobio sam majcu
u tri boje bojenu
stigla mi je iz amerike
iz njujorske drzave
a na njoj pise
jao sto volim iggy pop
na njoj pise
iggy pop
ja imadem tetkicu
stare loze kmeticu
ona zivi u bruklinu
tamo igra kosarku
i ona kaze
jao sto volim iggy pop
ona kaze
iggy pop
da ja imam djevojcicu
dao bih joj majicu
dao bih joj pusicu
ali ja nemam djevojcicu
a da je imam
mislila bi sto i ja
rekla bi mi iggy pop

SUZY F. (KAD VIDIM BEC)

kada vidim bec
pada mi na pamet suzy f.
mislila je da sam lijep
zeljela me no kraj sebe

suzy f.
danas sam tu a sutra daleko
suzy f.
nije mi se dopao tvoj grad


FA FA FA

ti i ja lutamo kroz noc
potmulo je stenjao moj grad
ispred nas put bez povratka
daleko se cula muzika

fa fa la si mi ti
fa la ti

ulica hladno bescutna
nezgodno se voljeti na njoj
dat' cu ti sve sto zazelis
potaknimo ponos zajedno

fa fa la si mi ti
fa la ti

dodirni me samo jednom draga
popusi mi ponos draga

LIJEPE ZENE PROLAZE KROZ GRAD

lijepe zene prolaze kroz grad
ja na uglu stojim sasvim sam
prolaze one i gledaju mene
vec dugo ja ne vidjeh hrpu tako lijepe zene
nema sumnje lijepe su ko san

dignem glavu a tamo maja prist
ona bi stela da joj grizem list
ona bi stela da zasljivi mene
malo morgen pokraj hrpe tako lijepe zene
nema sumnje lijepe su ko san

duda duda zakaj me ne zoves
duda duda si zabila moj broj

duda duda vrag ti mater zemi
ak me zoves bil bum tvoj
o da samo tvoj

RAVNO DO DNA

stopedeset ruza i djelic tvog sna
marsiralo je sinoc bez prestanka
dao sam svoj najbolji grad
padali su uz put
oznojeni sampioni ugasenih pogleda

dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokazi sta znas
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna

lose prikrivena zelja daleki cilj
rutinsko svodjenje racuna za majmunska lica
provincijski bal s pjesmom na kraju
rasturala se noc
zaspao sam nad otvorenom knjigom
okovana svijest u zlatnom izdanju

dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokazi sta znas
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna

a kada zazelis da se vratis
pogledaj
omamljiva samoca tvoga sna
na prozoru
u ogledalu
pred vratima

vidio sam bijes tvojih momaka
demonska igra odbacenih ljudi
tko je zauzeo mjesto u raju
postenje ili vlast
tko je hvalio carevo ruho
patuljci sa naslovnih strana


TKO TO TAMO PJEVA

kamo dalje
rodjace
iz pijeska vire krunisane glave
sto to rade
prde u prasinu
cini mi se
rodjace
da je standard pokvario ljude
jedu govna i sanjare
bit ce bolje
rodjace
skini medalje i napuni sale
ulici trofeja ponestaje snage
ostavljene djevojke
narkomani i bludnice
uzdaju se u tebe
blindirani brodovi
vozili me na cetiri strane
zbilja sam bio dosljedan
i velikodusan
rodjace
raspolagati tudjom mukom
nije mala zajebancija

UZAS JE MOJA FURKA

smrdljivi grad zatvara podrume
smrdljivi grad zatvara ulice
smrdljivi grad je zadovoljan sobom
strukture ga dobro guraju

kosijaneri trule u patikama
muda im zaprasuju cestu
guzice spustaju nisko do poda
kako se oni samo dobro furaju

smrdljivi grad otvara jeftine bircuze
za sljakere sto locu ko pesi
studenti bez diplome
zene bez ljepote
nezenje bez stana
putnici bez para
jeftina muzika teska cuga
lutrija je njihova furka
jeftina mjuza teska cuga
uzas je moja furka


DZONI, BUDI DOBAR

ovo je dan kad sam bezuspjesno slagao sve
bircuze uz niz
hodao ulicama znam dobro taj film
plazio sam na nogama i to do kasno u noc
videh se na drugoj strani hej dzoni boj

zaboravih vam reci da zovu me dzoni
pravo mi budi za to
oni sto me vole zovu me tako
kad sam kao mali dosao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak

hej dzoni
budi dobar dzoni be good

ovo je dan kad sam ocajnicki trazio svog
partnera za fuk
lutao ulicama vrtio se u krug
pjevao sam svoje pjesme i to do kasno u noc
vidjeh se na drugoj strani hej dzoni boj

zaboravih vam reci da zovu me dzoni
pravo mi budi za to
oni sto me vole zovu me tako
kad sam kao mali dosao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak

hej dzoni
budi dobar dzoni be good


Uradi nešto

uradi nešto za svoju savjest
ne misli da si sam
kreni oštro uzmi stvar u ruke
zaboravi na strah
toliko žena koje traže tvoju pomoć
toliko žena koje sanjare
toliko žena koje uzdišu tiho
ludnica je oko nas

uradi nešto za svoju nervozu
smiri drhtanje
budi kao valentino
ne kolebaj se
nema vremena za bolju budućnost
nema vremena da predahneš
nema vremena da živiš još jednom
nitko više nije mlad

ma hajde mrdni već jednom
ma hajde pokreni se
ma hajde učini nešto
ma hajde ...

uradi nešto to je tvoja dužnost
mnogo toga znaš
nisi glupan takvih isuviše ima
ne očajavaj
pljuni na svoju facu i postani čovjek
nek' se čuje i tvoja riječ
pljuni na svoju facu pljuni u oči
ne zabušavaj

ma hajde mrdni već jednom
ma hajde pokreni se
ma hajde učini nešto
ma hajde ...

uradi nešto to je tvoja dužnost
mnogo toga znaš
čuvaj muda zauvijek i svuda
drmaj žestoko
zatvori prolaz za trule moraliste
zatvori prolaz za rogonje
zatvori prolaz za staljiniste
zatvori prolaz za sve

ma hajde mrdni već jednom
ma hajde pokreni se
ma hajde učini nešto
ma hajde...



Tople usne žene

noći su ovdje čudne dileme
ulična svjetla naglo blijede
a u mraku sobe
miris kose njene
lebdi svuda oko mene

noći su ovdje ravnodušne sjene
kada spavam zaklanjam lice
i uvijek sanjam
tople usne žene
kako me ljube

noći su ovdje nepoznate priče
gasim cigaru i dižem se tiho
i nikom ne dam
da mi u snove uđe
uživam dugo
gledam je kradom

noći su ovdje ravnodušne sjene
kada spavam zaklanjam lice
i uvijek sanjam
tople usne žene
kako me ljube



Reket Roll iz šume Striborove

hej djevojčice koje ti je ime
dođi ako stigneš večeras u blato
moje društvo tamo maligane slaže
tuče glupe spike al' glavno da ne laže

reket roll iz šume striborove
iz magle smoga
šume striborove
ruži do boga
šume striborove
ljudi su samci
šume striborove
defloranti samoupravci

hej djevojčice ne ljuti se na me
da sam zbilja frajer rekao bih ti baby
medicina ekonomija su mamci
bez diplome nema perspektive za te

reket roll iz šume striborove
iz magle smoga
šume striborove
ruži do boga
šume striborove
ljudi su samci
šume striborove
defloranti samoupravci

hej djevojčice kakva divna slika
grad iskidan na tisuće djelića
koji kruže ruže tulumare
traže smisao
slijede svoj trag

reket roll iz šume striborove
iz magle smoga
šume striborove
ruži do boga
šume striborove
ljudi su samci
šume striborove
defloranti samoupravci


Vrijeme odluke


svjetla u dnu sobe
plavičasti trag
da li me prepoznaješ
o čemu razmišljaš
dim iz cigarete
nosi moje sne
gledam tvoje oči
hladne daleke

hajde dijete otvorimo ples
zamisli da svira najdraži bend
večeras igram samo za tebe
svejedno kako to je nebitna stvar
ne želim pričom da te zamaram
ljubimo se posljednji put

ja ti nudim sreću
kao iluzionist
tamnu stranu grada
govor ulice
ljudi na peronu
sajam taštine
ostaješ u krevetu
bojiš se gomile

hajde dijete otvorimo ples
zamisli da svira najdraži bend
večeras igram samo za tebe
svejedno kako to je nebitna stvar
ne želim pričom da te zamaram
ljubimo se posljednji put

lice moje predodžbe
rubna fikcija
sjena u ogledalu
krug se zatvara
htjela bi da te nema
ali to ne ide
htjela bi da spavaš
vrijeme je odluke

hajde dijete otvorimo ples
zamisli da svira najdraži bend
večeras igram samo za tebe
svejedno kako to je nebitna stvar
ne želim pričom da te zamaram
ljubimo se posljednji put

Svjetska lada

na mali kavkaz pala sjeta
neki dan sam čisto uz put
zavirio kroz dim cigareta
i vidjeh dobro svi su tu
hajde da prošećem svoju facu
rekoh svima glasno u brk
pa cipelom vrha tupa
zakačim prvog do sebe

o čemu da pričam braćo čudna
ništa nije kao prije
u kratkom bljesku oka njena
iskri nešto poveće

u mome gradu mnogo toga
što ne volim ni u snu
prišla mi je stara dama
poljubila me za rakiju
pojma nemam što donosi sutra
dekintiran sam totalno
tišina se spušta na grad
melje me tiho uporno

svoje slatke godine
lada gura svima pod nos
željela bi da se otkači
da joj netko skine junf
fura imidž bolje od kritičara
zalepugin joj je stari frend
kao sutra ide kod maserke
i nema frke evo nas na tv

puši puši svjetska lado
mi smo tvoj omiljeni bend
puši puši svjetska lado
ja ti nisam neki perspektivni frend
puši puši svjetska lado
javit ćemo ti se iz amerike
puši puši svjetska lado
noćas plove brodovi


Flash

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash

kako da se kontroliram

gledao sam opet film o beznađu
ili je to možda bila kronika nepoznatog
jer tako se zvao čovjek
ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima