Odriješenje u smrti...
Željeli ste tragičan završetak, izvolite sad čitat . Znam...znam opet sam malko pretjerao s veličinom posta, al tu nema pomoći. kad počnem pisat ne mogu stat (čak sam i skraćivao)
Nemojte se ljutit ak vam ne odgovorim odmah na vaše komentare. Slijedećih dana nisam doma. Uživajte, pozdrav!
Ležao sam s licem u blatu, umoran… promrzao. Hladna kiša pljuštala je po meni, bilo mi je tako hladno. Pokušao sam ustati, nisam imao snage. Ruke su mi se izmakle i ja sam pljusnuo natrag u grimiznu lokvu blata i krvi. Snažna bol presijecala me u grudima gdje je svijetla oštrica bila zabodena. Nekoliko centimetara nalijevo i zasigurno više ne bih disao. Nisam znao što se dogodilo, sjećanje mi je bilo pomućeno. Ponovno sam pokušao ustati, ovaj put s malo više uspjeha i ostao sjediti u blatu. Tri muškarca, nepomično su ležala nešto dalje od mene. Dopuzavši do jednog ugledao sam veliku posjekotinu kako mu zjapi na vratu. Umalo mu je netko odsjekao glavu. Ostala dvojica također su bili mrtvi. Bio sam zbunjen, nisam znao gdje se nalazim…
Korak po korak, lagano sam krenuo ne znajući kuda idem. Sve mi se nekako činilo poznato, nisam znao zašto. Putem sam naišao na jednu staricu, vrisnula je i pobjegla ugledavši me. Nisam joj želio ništa nažao...
Hodajući naišao sam na visoke zidine. Grad… tiho sam šapnuo čvršće ogrnuvši svoj tamni kaput, kako nitko ne bi vidio krv kojom sam bio obliven. Osjećao sam se kao u polusnu, uhvaćen između iluzije i jave. Samo me tjelesna bol podsjećala na to da ovo nije san. Moje umorne noge dovele su me do jedne sive kuće. Crni mačak sjedio je na prozoru umilno me gledao svojim zelenim očima.
Izvukavši ključ iz džepa, otključao sam vrata i ušao unutra. Mjesto je izgledalo napušteno, kao da su stanari naglo otputovali. Sve je bilo razbacano. Lagano teturavši svalio sam se u naslonjač ugledavši na zidu iznad kamina, portret dvoje ljudi, muškarca i žene. Zadnjom snagom sam ustao i prišao bliže, zacijelo su bili ljubavni par. Izgledali su tako sretni i bezbrižni.
Dvije suze kliznule su mojim prljavim licem. Nisam znao zašto plačem, ali pogled na ovo dvoje u meni je nešto uznemirio. Kao u transu odvukao sam se do ogledala zureći u blijedu sliku što se pojavila pred mnom. Mladić sa portreta, samo nekoliko godina stariji gledao je u mene svojim tamnim očima. Počeo sam se tresti, naglo mi je pozlilo. Komadići sjećanja počeli su mi navirati u glavu. Starac s bičem u ruci kako stoji pred mnom vičući zapovijed… djevojka s plavim očima umire od moje ruke na svijetlu mjesečine… moja voljena Faith kako nježno pjevuši prolazeći svojim vještim prstima kroz moju kosu… smrt... svugdje samo smrt... tri muškarca kako padaju oboreni gušeći se u vlastitoj krvi…
Uz glasan udarac, pao sam na drveni pod. Plava porculanska vaza, koju sam zacijelo povukao za sobom, razletjela se uz glasan prasak na stotinu sitnih komadića. Bio sam slab, izgubio previše krvi… ipak, sjetio sam se. Sjećanje koje zacijelo do smrti neću moći izbrisati iz svoje glave.
Držao sam ju u naručju dok je posljednji dah prelazio preko njenih blijedih usana šapućući moje ime. Njene tamne oči izgubile su svoj sjaj, njeno lijepo lice bilo je obilježila je velika plava masnica. Pronašle su ju dvije žene, izranjavanu i na samrti. Vraćala se iz susjednog grada dok su ju napala tri muškarca. Ona trojica koja su sad ležala na cesti. Stražari sa gradskih zidina… krvnici. Nisam imao snage misliti na sve što su joj učinili. Bila je mrtva, jedina koju sam ikad volio, sada je ležala u svojoj hladnoj postelji na vječnost. Moja Faith, moja prekrasna voljena Faith umrla je od njihove ruke, a ja sam ju osvetio… Ipak, ništa nije moglo izbrisati bol koju sam osjećao dok sam ležao na hladnom podu u lokvi vlastite krvi prisjećajući se sretnih trenutaka koje smo proveli zajedno. Želio sam usnuti i nikad više ne otvoriti oči…
Glasan prasak prenuo me iz sna. Petorica stražara grubo su uletjela u moj dom…naš dom. Bio sam previše slab da bih ustao. Dvojica su me grubo podigla na noge i odvukla sa sobom. Žena na koju sam putem naišao zacijelo me prijavila.
Bacili su me u malu vlažnu tamnicu gdje sam trebao čekati svoju presudu. Znao sam već tada kako će glasiti. Moje rane strašno su me boljele. Nakon nekoliko sati samoće, dva su redovnika ušla u moju ćeliju, pobrinuvši se za moje rane prije nego što su me izveli pred suca. Pričali su nešto o vjeri, nisam ih slušao. Mislio sam samo na nju... njen nježan dodir, miris njene duge kose...
Sudac je bio star, sijed čovjek hladnih plavih oči bez milosti. Sat vremena trajala je cijela tragedija. Pitanja… toliko pitanja, a na nijedno nisam znao odgovora. Samo sam sjedio ruku sklopljenih na krilu čekajući svoju osudu. Sve sam izgubio, svoju ljubav i volju za životom, nisam vidio razloga da ih spriječim u njihovom naumu. Kada je sudac napokon izgovorio svoj monolog, osjećao sam olakšanje… nisam želio živjeti.
Natrag u svojoj ćeliji sjeo sam na hladan kamen sa svijećom, perom i listom papira odlučivši zapisati svoje posljednje misli, u tišini…
Zora je svanula, smrt je pokucala na vrata koja su se s treskom otvorila. Došao je moj čas, moj život će se ugasiti. Vješala su čekala, nisam se bojao. Sa smiješkom na licu koraknuo sam naprijed u svoju propast i odriješenje.
Čekaj me moja jedina, jer u smrti ćemo ponovno biti zajedno...
Tell me what you think (104) | Take my thoughts | @ | %
Posljednja želja... hrabrost i život
Još nisam doradio onu priču od prije... Ne mogu se odlučiti da li da završi tragično ili sretno , tako da vas molim za prijedlog.
Sigurno su neki od vas primijetili da se dizajn promijenio. Ja pametnjaković tek sam prije par dana, i to samo na upozorenje Gljive, skužio da mi je blog u fire foxu totalno sjeban Pet sati sam pokušavao popravit stari dizajn , i na kraju ipak napravio novi, sličan starom. Toga sam se odmah trebao sjetit. Nadam se da sad više s tim neće bit problema...
Pa evo novi post koji nema veze s onim prošlim. Tak da ne ispadne da sam lijen. Pozdrav svima
Hladan vjetar šumom zavija poput naricaljke, lupajući o zidine grada. Jarka svijetlost para nebom poput oštrice hladnokrvnog ubojice koji čeka svoju žrtvu u mračnim ulicama. Sjedim sam, promatrajući ovu igru svijetla i tame... Krupna kiša miješa se s mojim gorkim suzama, moje jecaje odnosi vjetar. Drhtim cijelim tijelom tiho proklinjući ime smrti pitajući se zašto?! Zašto…
Uzburkano more ljutito se pjeni, zove me u svoje mračne dubine. Ne znam što da učinim, nemam snage živjeti dalje… Tuga se zabila u moje srce poput strijele. Nema utjehe za moju bol, nema spasa za moju dušu… Nje više nema. Tamni anđeo odnio ju je sa sobom u vječno kraljevstvo smrti. Više nikad neću vidjeti njene svijetle oči, osjetiti njen nježni cjelov na svome obrazu… osjetiti njene nježne ruke. Više nikad neću čuti njen nježan glas kako pjevuši moje ime, doziva me brate…
Čvrsto stišćem krpenu lutku sa zlatnim uvojcima poput njenih. Sve što mi je od nje ostalo. Snažna bol razdire mi dušu. Sve sam izgubio, čemu se boriti dalje?! Ona je bila moje sunce, moje nebo, moje zvijezde… Ja sam ju trebao čuvati, biti joj otac i majka, umrijeti za nju… kako sam ju iznevjerio. Na koliko sam vrata samo pokucao, koliko se praznih obećanja naslušao… Sve je bilo uzalud. Ona je otišla, napustila svoje malo, umorno tijelo s mojim imenom na usnama… Je li me proklela?! Ili je samo tražila utjehu… nikad neću znati.
Kao manijak, šakama udaram o zidime. Taman grimiz je potekao ranama, ne osjećam bol. Moj vrisak gubi se u tutnjavi grmljavine. Nitko neće mariti ako se sada sve svrši. Nitko neće plakati nad mojim grobom kao ja nad njenim. To me tješi, nitko ne bi trebao osjećati moju bol...
Zov tame u mojoj glavi postaje sve glasniji. Kao u transu koračam prema rubu… Samo korak dijeli me od ponora... Moje ranjeno srce udara sve jače i jače. Zar se ja to bojim?! ne… Moja odluka je pala, moja životna spona sada će se prekinuti, moje muke ovdje će se svršiti. Čemu živjeti ako život nema smisla?!
Zadnji korak je učinjen. Kao srušeno stablo ja padam u tminu. Osjećam se kao da letim… sve oko mene postaje nevažno, tonem u duboku tišinu…
Hladan udarac mora vraća me u stvarnost dok moje tijelo nestaje u dubini. Moja pluća vape za zrakom dok se moja svijest gubi u tami. Hvata me strah, strah od smrti. Zar ja stvarno želim umrijeti?! Što ja to činim?! Ali saznanje dolazi kasno, meni više nema spasa. Zadnjim dahom ja zazivam njeno ime moleći za oprost i padajući u dubok hladan san.
Ležao sam na hladnom pijesku. Oluja je minula, sve je bilo tiho. Moja glava bila je polegnuta je na njeno krilo… Dvije male ručice posljednji put čvrsto su me zagrlile. Sestrice?! Bilo je sve što sam uspio reći prije nego je nestala poput sjene na prvim zrakama sunca. Pognute glave, umoran, krenuo sam kući dok je vjetar tiho šaptao moje ime. Ona je željela da živim dalje… nisam joj mogao uskratiti posljednju želju.
Danas znam, bilo je lako baciti se one večeri sa zidina. Što sam ja smatrao hrabrošću bio je samo čin mojeg očaja, čin ludila. Prava hrabrost ležala je u tome da unatoč svojoj boli nastavim živjeti dalje. Ovaj život koji sam smatrao bezvrijednim danas je napokon pronašao svoj smisao. Kada već nisam mogao živjeti za sebe odlučio sam to učiniti za druge, ali posebno za nju…
Tell me what you think (80) | Take my thoughts | @ | %
Nadam se da znaš, što ja činim iz ljubavi
Malo objašnjenje prije nego što počnete čitati, tako da ne bude zabune. Ovo vam je nastavak na zadnja tri posta. Sad je na Faith na redu da priča priču. Aleksey (inače glavni lik) se tek javlja na kraju. Uživajte!
Još je bilo mračno kada sam se probudila. Lijeno sam ustala i navukla svoju staru crnu haljinu. Nisam željela biti upadljiva, zato su hlače morale ostati doma. Danas sam trebala otići na selo, nije mi se išlo. Nije mi se napuštalo ulice grada. Prezirala sam te sitne duše koje su živjele u dolini. Gadili su mi se sa svojim dosadnim "idiličnim" životima u svom savršenom, slijepom malom svijetu kojeg su promatrali kroz ružičasta stakla… Ali morala sam ići, u gradu nisam mogla nabavit sve sastojke…
Stajala sam na vratima, promatrajući ga kako spava. Bila sam ljuta na njega, željela sam mu svašta reći, dobro se izderati na njega, nisam mogla… Bio je to prvi put da sam bila zaljubljena. Previše sam ga voljela, a i nije bio kriv za svoje ponašanje… Bio je strgan, gotovo uništen…
Mekani bijeli pokrivač lagano se nadizao kako je disao. Bio je iscrpljen, blijed. Tako mi je bilo teško ostaviti ga samog, ali morala sam otići. Istinski sam se nadala da neće danas pokušavati neke gluposti. Zadnji put kada nisam pazila, cijelu je noć, izgubljen lutao ulicama grada. Umalo mi je srce puklo od brige, ali nisam mu to smjela predbacivati. Imao je i dovoljno problema bez mog prigovaranja. Kako sam samo prezirala to čudovište koje mu je to učinilo, toliko ga uništilo. Da nije bio mrtav ja bih ga ubila... Stotinu smrti u mojim očima nisu bile dovoljna kazna.
Ipak, morala sam otići. Bilo je to samo za njegovo dobro. Ako je postojala mogućnost da mu pomognem, morala sam pokušati. Tiho poput sjene iskrala sam se iz sobe. Stare drvene stepenice tiho su škripale pod mojim čizmama dok sam koračala prema vratima. Još nikoga nije bilo na ulici. Grad je spavao. Hladan vjetar zapuhao je sa sjevera. Čvrsto sam se ogrnula svojim plaštom.
U staji, konji su tiho rzali. Moj Nigel odmah se probudio kad sam zakoračila unutra. Njegove lijepe, velike oči zainteresirano su me promatrale. Nisam ga jahala već nekoliko dana, sigurno je žudio za šetnjom. Zapalila sam uljanicu, kako bi mogla potražiti sve što mi je trebalo za put. Nigelova smeđa dlaka ljeskala se na slaboj svijetlosti, bio je svježe iščetkan. Konjušar se dobro brinuo za njega. Bilo mi je teško uzjahati, nisam navikla na haljine, ali Nigel je bio tako dobar da se spusti nešto niže kako bih mogla uzjahati.
Na svom dragom riđanu jurnula sam tihim ulicama grada. Topot njegovih kopita privukao je pažnju čovjeka što je gasio svjetiljke. Tiho je promrmljao nešto u bradu kada sam prolazila. Sigurno me prokleo zbog buke.
Kad sam napokon izašla iz grada, postala nervozna. Nešto nije bilo uredu. Aleksey. Odmah sam pomislila na njega. Brzo sam okrenula natrag. Nisam znala kuda jašem, samo me instinkt vodio. Znala sam da je moro biti tu negdje. Nakon nekoliko minuta ugledala sam ga na drugoj strani grada.. Laganim korakom, poput sjene koračao je prema šumi. Njegova duga tamna kosa vijorila je na hladnom vjetru. Bio je blijed, umoran. Izgledao je izgubljeno... kao da nije sav svoj. Stezalo me pri srcu gledati ga takvog. Sigurno je namjeravao učiniti nešto što će kasnije požaliti. U ovom stanju nikad nije napravio ništa pametno. Odlučila sam odgoditi svoj posjet selu i tiho ga pratiti. Sjahala sam s Nigela i krenula pješke. Moj pametni, lijepi Nigel odmah je shvatio i sam krenuo kući.
Dok sam se šuljala kroz grmlje još jednom sam tiho opsovala ovaj šovinistički svijet u kojem sam rođena. Moja duga crna haljina zapinjala je u trnju, stalno sam se spoticala... Kako sam samo poželjela svoje kožne hlače. Trnje velike kupine uhvatilo me poput gladnog grabežljivca. Nisam se mogla ispetljati bez da izbodem ruke. Trnje bi zasigurno s lakoćom prošlo kroz moje vunene rukavice. Željela sam se istrgnuti iz zamke, ali platno haljine bilo je previše čvrsto ispleteno. Što sam više trzala, to sam se samo još više zapetljavala u svoju klopku. Sitne kukice zabadale su se u crnu tkaninu poput lovki. Željela sam vrisnuti od jada. Podignuvši glavu shvatila sam da mi je moj dragi Aleksey nestao s vidika. Hvatala me panika. Bogovi su me zacijelo prokleli…
Nije mi preostalo ništa drugo nego da ostanem ležati. Morala sam se smiriti. Osjećala sam se tako nemoćna. Nešto u meni, napokon je puklo. Bilo mi je dosta svega... Bila sam na rubu suza…
Nisam znala koliko sam dugo ležala u blatu, odjednom se pojavio preda mnom. Otpetljao je moju prokletu haljinu i uzeo me u naručje. Ruke su mu bile su krvave, trnje je probilo njegovu kožu, nije mario. Bila sam zbunjena, nešto je na njemu bilo drugačije, mogla sam to osjetiti. Nešto se promijenilo... nisam bila sigurna što. Mogla sam se samo nadati da nije napravio nešto što će kasnije požaliti... Upitala sam ga gdje je bio, nije odgovorio, samo mi se nasmiješio. Ugh… od tog njegovog osmijeha uvijek se otopim. Odlučila sam šutjeti. Nadala sam se da će mi jednom sam reći…
Držeći ju u svojim rukama bio sam siguran da sam donio ispravnu odluku. Nakon dugo vremena ponovno sam bio potpun. Prihvativši mračnu stranu svoje duše, mnogo se toga u meni posložilo. Umjesto dvije osobe, napokon sam bio jedna. Osjećao sam se bolje. Sve mi je sada nekako bilo jasnije. Nisam se gubio, nisam bio zbunjen. Bez tog drugog ja, ja sam bio slab, izgubljen. Sada sam napokon mogao se posvetiti važnijim stvarima, svojoj ljubavi...
Bitku koju sam vodio u svojoj glavi, na kraju sam izgubio. Ali ono što je bilo važnije, zauzvrat sam napokon mogao živjeti. To drugo ja, bilo mi je potrebno, kao i ja njemu. Nismo mogli zasebno postojati. Mogao sam se samo nadati, da me moja odluka neće u potpunosti uništiti... da ono neće sa mnom ovladati.
Tell me what you think (71) | Take my thoughts | @ | %