|
Zašto nisam medo, debeloga krzna, tople špilje, medenih zaliha, koji spava i slatko sanja i baš ga briga za gluposti kojima ljudska jedinka razbija glavu u ovo sumorno vrijeme.
Za koga glasati, pitanje je sad.
Sigurno ne za supermena koji je iz fotelje spasio 150 branitelja... mislim, branitelji povraćaju na ovaj herojski pothvat.
Ali neću o politici, prljavo je, fuj, a uz to, ne možete pristojno otvoriti internet, a da predsjednički kandidat ne iskoći obećavajući bolje sutra i prekosutra i cijeli život bolje, samo ako se on dokopa fotelje i svih ostalih po(s)vlastica.
Pročitala sam, za sebe i vas, knjižicu naziva Noć mrtvih živaca mlađahnog autora Franje Janeša i pomislih, NAPOKON something completely different na hrvatskoj književnoj sceni, jer sudeći prema naslovu, očekuje me nešto duhovito i zabavno, i nadasve originalno.
Uvod me je oduševio, već sam smišljala hvalospjeve kojima ću knjigu obasipati, prvi odlomak također obećavajuć, golicao me je zaplet, moglo bi ovdje biti i horora, i humora, ako autor potencijalnom ubojici doda začin nespretnosti, a mlađahnoj žrtvi odvažnosti, mglo bi doći i do iznenadnih obrata (moja je greška što mi nekoliko rečenica razbukti maštu, pa me misli ponesu, ideje polete), ali ništa se od navedenog nije dogodilo. U stvari, desio se novi odlomak koji je ostavio ljude sa početka priče u svojevrsnoj pat poziciji, a na scenu je stupila mala narkomanka, mračni park, tipična murja u tipičnoj ulozi, penzioner samoubojica, nezaobilazni političar zlostavljač, ode sve u klasičan socrealizam, već viđeno, ili pročitano, svejedno.
Uglavnom, djelo nam nudi jendu crnu noć zagrebačkih parkova i mračnih sudbina pojedinaca. Ciničnu, ispravili bi me izdavači.
Očekivala sam nešto otkačeno, duhovito, vrckavo, šašavo, osvježavajuće. Ali nije. Mladi Franjo vješto se poigrava riječima i to je ujedno sve zabavno u knjizi.
Ako ste u dark moodu i želite ondje ostati, slobodno posegnite za knjigom. Ili ako želite upotpuniti danonoćno rominjanje kiše - idealno rješenje. Ali za guštanje toploga štiva uz ugodno pucketanje vatrice baš i nije.
A trebalo mi je nešto duhovito i optimistično što bi otjeralo ove crne oblake i sivilo siječanjskih dana.
Medo, medo, kada bih se mogla šćućuriti pored tebe i odspavati do proljeća...
|
