nedjelja, 31.08.2008.

evo našla sam videe bella sara. ovo prvo je morska nimfa


MusicSRC.com - Music Videos

- 19:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #


MusicSRC.com - Music Videos

- 19:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

HIGHT SCHOOL MUSICAL 2


MusicSRC.com - Music Videos



MusicSRC.com - Music Videos




MusicSRC.com - Music Videos



MusicSRC.com - Music Videos


Glitter Photos
[Glitterfy.com - *Glitter Photos*]



Glitterfy.com - Glitter Graphics





Glitterfy.com - Glitter Graphics

- 18:54 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

DA NE BUDE SVE RIHANNA


MusicSRC.com - Music Videos

- 18:52 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

RIHANNA


MusicSRC.com - Music Videos

- 18:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

RIHANNA TAKE A BOW


MusicSRC.com - Music Videos

- 18:49 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

RIHANNA SOS


MusicSRC.com - Music Videos

- 18:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

EVO RIHANNINA NOVA PJESMA{MOŽDA I NIJE NOVA}


MusicSRC.com - Music Videos

- 18:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.08.2008.

PRIJATELJSTVO

PRIJATELJSTVO

Prijatelj zna slušati
Kada te nitko ne čuje.
Kad se s tobom ne slaže,
Prijatelj ne povlađuje.

Prijatelj govori jasno,britko
Ne žesti se i ljuti.
Prijatelj znade zažmiriti.
Ponekad tek šuti.

Koji prihvaća te s tvojim manama.
Čija riječ ne boli.
Koji ti vjeruje,kiji je strpljiv,
Koji ti daje,koji te moli.

Prijateljstvo ne trpi naviku,
Pretvaranje,modu.
Prijatelji su uvijek s nama,
Oni nikada ne odu.

Kad si žedna zemlja,
Prijatelj je poput vode.
Prijateljstva nema
Bez potpune slobode.

- 22:15 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

POZDRAV

HAJ NEZNAM BAŠ ŠTO DA NAPIŠEM PA VAM SAMO ŠALJEM POZDRAV

- 22:12 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

MALO O BELLA SARI

Bella Sara je veseo maštoviti svijet konja, u kojem je svaka djevojčica posebna i lijepa na svoj način. Karte sa konjima mogu se sakupljati, izmijenjivati sa prijateljima i upotrebljavati za igranje zabavnih igara sa kartama. Svaki konj ima pozitivnu poruku, koju moraš otkriti. Svaka karta ima također aktivacijski kod, kojega možeš unijeti na ovoj Internet stranici, kako bi postavio svoje konje u štalu na Internetu.

Kada je tvoj konj na Internetu, biti će zauvijek tvoj prijatelj! Za konja se možeš brinuti tako, da ga hraniš, dresiraš i četkaš te jačaš njegovu energiju. Što je svijet Bella Sara? To je čarobno mjesto, kojega možeš istraživati sa svojim najdražim konjima. U njemu su dvorci i šume, plaže i trkališta – sve što si konj i djevojčica mogu poželjeti.

Bella Sara je sigurno, sretno i ljupko mjesto za ljubitelje konja, starosti 5 godina i više.

Svijet Bella Sara je jedinstven, zabavan i siguran prostor za djecu.Djeca koriste karte za mijenjanje, da stvore svoju zbirku konja na internetu .

Ja imam dosta bella sara kartica ,pa ću vam napisati njihova imena.{stavila bih ja i slike samo ne znam kako se to
radi}{malo sam dosadna što stalno govorim kako ne znam staviti slike ali ćim doznam,obećajem stavit ću ih.}


ORAO,YOUNG,RUŽA,SARAH,SHENG,MACON,ARTEMIS,SIVA,SVJETLO SREĆE,TAO,WALTER,PRIJATELJI,NINJA,MISTY,MING,LJEPOTA,BOSI,NANNA,SANTOS,MISLA,NIKITA,CHARLIE,MANDALAY,
LEONARD,MORSKA NIMFA,MJESEC,TIFFI,ROZA DAMA,PLAMEN,JANATHAN,PEGAZ,JOJO,CANTARO,HALLOWEEN,FILIPPA,ZVIJEZDA,LUCAS,GROM,KRALJ I CHUNG.

Moj najdraži konj je Chung.

- 21:53 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

JOŠ MALO RIHANNE.



Glitterfy.com - Glitter Graphics



Glitterfy.com - Glitter Graphics


- 12:18 -

Komentari (0) - Isprintaj - #


Glitterfy.com - Glitter Graphics

- 12:18 -

Komentari (0) - Isprintaj - #


Glitterfy.com - Glitter Graphics

- 12:17 -

Komentari (0) - Isprintaj - #


Glitterfy.com - Glitter Graphics





Glitterfy.com - Glitter Graphics




Glitterfy.com - Glitter Graphics




Glitterfy.com - Glitter Graphics





Glitterfy.com - Glitter Graphics

- 12:16 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

RIHANNA.MOJA NAJ PJEVAČICA


MusicSRC.com - Music Videos



MusicSRC.com - Music Videos



MusicSRC.com - Music Videos




MusicSRC.com - Music Videos

- 11:58 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.08.2008.

pozdrav

mahevo mene.htjela sam staviti i malo slika,ali nemam pojma kako se to radi.Pa eto malo sam se javila i to je to.I još jedan podatak.Ova dva posta prije sam radila dvije godine.Pa POZDRAVwave

- 22:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

KONJI I KONJIČKI I SPORT
1. Smotra pastuha-sajam tišine
Na2. Hrvatskoj smotri pastuha ,održanoj u Zagrebu 24. veljače 1969 ,vrvjelo je od hormona.Najzanimljiviji pastusi pokazivali su svoju ljepotu ,ali i karakter.Pred ulazom u dvoranu vidjelo se kako poni na stražnjim nogama prijeti napadom barem dvadeset puta većemu pastuhu.
2.S dvostrukom je lonžom konj opušteniji
Dvostruka je lonža pomoćno sredstvo koje će i jahaćima i konjima olakšati svladavanje poteškoća koje se pojavljuju tijekom treninga.

U usporedbi s jednostavnim lonžiranjem,dvostrukom lonžom na konja može djelovati bolje i uspješnije.Dvostruka lonža bolje djeluje na opuštenost,ritam,naslon,ispravljenost,impuls i prikupljenost konja.

3.Puno je mladih jahača i mladih konja

Turnir u organizaciji KK Karoca održan 7.travnja 2000.godine na zagrebačkom hipodromu najavio je početak nove skakačke sezone.

Zbog rekonstrukcije dvaju pješčanih manježa turnir je održan na izvrsnoj podlozi travnatog terena i,nažalost,i malo manje izvrsnom zagrijavalištu
Bilo je 5 utakmica s visinom prepona od 80 do 130 cm.

4.Dresura je potvrda sklada i suradnje vozača i konja
U posljednjih nekoliko godina dresurni sport strelovito napreduje.Međutim,taj razvoj i napore ljudi izravno uključenih u sportske manifestacije ne prati odgovarajući interes i pažnja javnosti,djelomice i zbog nedovoljnog poznavanja toga,u svijetu sve popularnijega dresurnog sporta .







5.Matična knjiga lipicanaca zemaljskog uzgoja

Uvjet za punopravno primanje HSUL-a u članstvo u lipizzan international federation kao krovnu međunarodnu organizaciju lipicanske pasmine jest matična knjiga zemaljskog uzgoja.




6.Njemački atletičar za jahanje
Holstein je veoma prilagodljiv konj,dobrih živaca i inteligencije.Najčešće je alati,dorati,sivi ili crni.Već su u srednjem vijeku uzgojeni odlični konji Holsteinske pasmine,i na područjima bogatima pašnjacima i na sušnim i manje izdašnim područjima.




7.Put do cilja
Sposobnost bijega je ono što je konje održalo u životu.
Strah od predatora, duboko ukorijenjen u njihove gene,nebrojeno ga je puta spašavao od sigurne smrti.Kad osjeti opasnost,konj visoko diše glavu,reže zrak ušima koje okreće na sve strane,širi nozdrve i sprema se pobjeći koliko ga noge nose.




8.Pravilnim pokretima do Grand Prixsa

Natjecanja u dresurnom jahanju podijeljena su na razine.
Najopćenitija je podjela na internacionalne i nacionalne. Testovi se jašu u dresurnom manježu od 800 m. ili 1200 m. Internacionalni se testovi jašu u velikome manježu,˙a nacionalni mogu i u malom i u velikom. Oko manježa postavljena su slova na točno određenim mjestima.Slova trebaju biti jasno označena, crna na svijetloj podlozi ili bijela na tamnoj podlozi .

















9.Važan i pravilan položaj jahača
Tijekom travnja održana su još dva seminara u organizaciji saveza za konjički sport Hrvatske za olimpijske i Fei discipline koja su bila posvećena dresurnom jahanju i vožnji zaprega.







10.Na granici stvarnoga svijeta i snova
Bartabas je spoj konjara iz Versaillesa , šamana iz Sibira, moliera na konju, majstora arene, umjetničkoga direktora te vlasnika konja i konjskih staja, koji živi na granici stvarnoga svijeta i snova u kojima predvodi svoju miroljubivu vojsku s kojom oživljava vlastite snove .














11.Limited Edition bez ograničenja


Kraj proljeća uvijek je u znaku tradicionalnoga Lipanjskog turnira u Zagrebu.Prošle su godine gosti postigli zapažene rezultate,ali ovaj su put jahaći is Slovenije morali čestitati hrvatskim kolegama.





12.Trijumf Sare Blaževske


Na terenima Konjičkog kluba Griva 6.svibnja održano je 1.kolo Prvenstva Hrvatske u preponskom jahanju.U prvoj utakmici za mlade konje i mlade jahače,u kojoj je visina prepona bila 90 cm.,startalo je sedam natjecatelja.



13.Galopski spektakl u Zagrebu


Galopske utrke su zasigurno najfascinantniji vid konjičkog sporta i nazivaju se, ne uzalud, "konjička formula 1". Naime u njima se konj giba svojim najprirodnijim načinom kretanja kad želi ili mora trčati brzo ili najbrže, ato je - galop.
Galopske utrke su svakako najraširenije utrke u svijetu i ima ih od Engleske, odakle su potekle, pa preko Europe i Amerike sve do Hong Konga i Australije.
U tim utrkama nastupaju grla punokrvnog engleskog uzgoja sa svojim jahačima koji su lagani i zovu se džokej. Grla tog uzgoja su vrlo skupa i nagrade u takvim utrkama su znatno više od onih u kasačkim. Samo za informaciju - godišnjaci, dakle konji stari godinu dana, na aukcijama dostižu cijene od čak 6,5 milijuna.








Derby je ne samo utrka godine u svakoj "galopskoj" naciji svijeta već i utrka pomno odabranih grla kroz izlučne utrke kako bi te godine trčala tu najprestižniju utrku.
Naime, tu utrku trče svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, punokrvna engleska trogodišnja grla na stazi dužine 2400m i mogu je trčati, jasno, samo jednom u životu. Derby se stoga i zove životna utrka jednog trkaćeg grla. Već od oždrebljenja svaki vlasnik radi na tome da mu trkaće grlo starta u Derbiju; dakle, daje ga u trening, uplaćuje godišnje doprinose za Derby, trči s njim mnoge utrke i nada se ili sanja da će, kada dođe vrijeme za Derby, a to je uglavnom mjesec lipanj, njegovo grlo nastupiti među odabranima, pobijediti i time ući u legendu.
Utrka Derby svoj naziv nosi još iz daleke godine 1780. kada je prvi put trčana i to u Epsomu u Engleskoj. Utrku je utemeljio grof od Derbija (Earl of Derby), po kojem se ona od tada tako i zove u cijelom svijetu. U Engleskoj je to "The Epsom Derby", grofovija Surrey, u SAD-u pak "The Kentucky Derby" koji se trči na trkalištu Churchill Downs u Louisvillu, savezna država Kentucky, još od godine 1875. To je pak u ostalim zemljama svijeta klasični Derby sa prefiksom zemlje u kojoj se trči. Postoje tri osnovne vrste hodova kod konja: korak, kas, galop /postoje razlike i neslaganja po pitanju osnovnih tipova hoda, neki tvrde da postoje 4 osnovna tipa; jedni kao četvrti ubrajaju kentera drugi ubrajaju skok kao četvrti osnovni hod/. Pored osnovnih, urođenih hodova, postoje i "vještački" tj. istrenirani hodovi /to su toelt i pas/. O njima ćemo opširnije govoriti u ovom tekstu… … Korak je najsporiji konjski hod - neki ga nazivaju majkom svih tipova hoda. Korak je četverotaktni hod kod kojeg se noge dijagonalno smjenjuju i jasno se čuje udarac svake noge o tlo [po redoslijedu - lijeva prednja, desna zadnja, desna prednja, lijeva zadnja] Po brzini razlikujemo skraćeni, srednji i brzi hod. Poželjno je da zadnja noga pri koraku padne za oko dvije dužine kopita ispred prednje /to se uočava kod srednjeg i izduženog hoda/.









Stara izreka kaže: Onaj konj koji dobro korača, dobro i galopira. Možda za jahače početnike korak djeluje pomalo dosadno i monotono, ali ova vrsta hoda mnogo otkriva o konju, konj koji ima dobre pokrete u koraku, koji djeluje istrajno i uporno, taj je sasvim sigurno “jak” i u brzim hodovima. Korak treba da je pravilan i ritmičan - nepravilan korak je velika mana i može ukazati na nepravilnosti u kao i na slabo izvedenu obuku u slučaju ne jahanog konja. Kas je brži, dvotaktni hod kod kojeg se noge kreću u paru - dijagonalno /lijeva prednja sa desnom zadnjom i desna prednja sa lijevom zadnjom/ Periodi kada se noge oslanjaju o tlo su kratki, a između njih postoji takozvana lebdeća faza, kada su sve četiri noge u pastuhu. U zavisnosti od brzine, tu također razlikujemo tri tipa - skraćeni [prikupljeni] srednji i brzi kas. Što se tiče trkačkih konja, u najbržem kasu se kreću konji kasačke rase. Treba spomenuti da, iako je kas prirodna vrsta koraka, kod kasačkih grla ona prelazi u neprirodnu - pošto konji u divljini nikada ne razvijaju velike brzine u kasu, već skaču u galop [što je u kasačkim trkama zabranjeno i povlači za sobom diskvalifikaciju]




Kenter je hod konja u toku kojeg se čuju tri takta [trotaktni]. Noge se kreću u sljedećem redoslijedu - [kenter, kao i galop, počinje uvijek zadnjom nogom - recimo lijevom, zatim sledi druga zadnja u našem slučaju desna istovremeno sa desnom prednjom, i na kraju sledi lijeva prednja. Što se tiče galopa, on je najbrži konjski hod - četverotaktni. Redoslijed koraka je isti kao kod kentera samo što se u galopu zbog dužeg iskoraka srednji takt razdvaja u dva [prvo zemlju dodirne zadnja a potom prednja noga - a ne istovremeno, kao u kenteru]. U oba slučaja [kenter i galop], postoji faza lebdjenja, kada ni jedna noga ne dodiruje tlo. Korak konja se u velikome ispružuje , i time postaje brži ali uvijek zadržava odgovarajući ritam. Pošto se raskorak produžava, visina leđa se spušta i konj time djeluje mnogo manji, niži. U punom galopu konji dostižu velike brzine, oko 70km/h. Ovo je jedna vrlo brza vrsta hoda u kojoj se čuju četiri takta. Konj u ovom hodu djeluje kao da užurbano korača. Noge se kreću u sljedećem redoslijedu - lijeva zadnja, lijeva prednja, desna zadnja, desna prednja.


Ova vrsta hoda je najpoznatija kod rase Islandski pony - kod njih se javlja kao urođena osobina i uočljiva je već u veoma ranom dobu, kod ždrebadi. Islandski konji su u stanju da postignu veoma veliku brzinu ovim hodom, čak i na neravnim terenima. Toelt je jedna veoma udobna vrsta hoda za jahače!

PAS
Pas je dvotaktna vrsta hoda, koja na prvi pogled liči, podsjeća na kas, međutim postoji velika razlika između ova dva tipa hoda. Pas nije urođena vrsta hoda, konj kada trči, naizmjenično gazi paralelnim nogama [lijevom prednjom-lijevom zadnjom pa desnom prednjom-desnom zadnjom] tako se dobivaju dva takta. I kod ovog hoda postoji faza lebdjenja. U Americi su veoma rasprostranjeni arapski konji za koje organiziraju posebne trke, a njihov hod se potpomaže specijalnom opremom. Konji u pasu razvijaju brzinu veliku skoro kao galoperi. Pošto paralelno razmjenjuje noge, nema rizika od sustizanja, a time je i opasnost od povreda manja. U Južnoj Americi su rasprostranjene rase konja koji se kreću u pasu inače veoma udobnom za jahača. Interesantno je zapaziti ovu vrstu hoda kod kamila kojima je ovo urođena osobina.













14.Konj ima 204 kosti





KOSTI GLAVE
Kosti glave čine lubanju.Dijele se u dvije skupine

KOSTI LUBANJE

KOSTI LICA

Kosti lubanje zaštićuju mozak.To su zatiljna,klinasta i sitasta kost{neparne kosti},te tjemena,međutjemena,sljepoočna i čeona kost{parne kosti}.

Kosti lica oblikuju usnu i nosnu šupljinu,što je početak probavnog i dišnog sustava,a ujedno su podloga za prihvaćanje mišića.Sastoje se uglavnom od parnih kostiju,poput čeljusne {uz vilicu je najveća kost glave,a sudjeluje u oblikovanju nosne i usne šupljine},nosne,suzne,jagodične,sjekutićne,nepčane i krilaste kosti.Sastoje se i od nekoliko neparnih kostiju,kao što su jezična kost,donja čeljust i ralo.



KOSTI TRUPA
Kosti trupa su

KRALJEŽNICA

PRSNI KOŠ

ZDJELICA


KRALJEŽNICA
Na kosturu konja{gore}vidimo da se uzduž čitavoga kostura s njegove gornje strane provlači kralježnica.Ona je središnja osovina kostura i stalak za njegove dijelove.Građena je od kralježaka čiji su pojedini dijelovi,zbog svoje specifične uloge,specifično građeni.Prema položaju,kralješci se dijele u 5 skupina.1. Vratni kralješci.2.Prsni kralješci.3.Slabinski kralješci.4.Križni kralješci.5.Repni kralješci

PRSNI KOŠ
Prsni koš zatvara prsnu šupljinu u kojoj su smješteni srce i pluća.Dio šupljine prsnoga koša podijeljen je na prsnu šupljinu koja se nalazi ispred ošita i na trbušnu šupljinu koja je iza ošita.


ZDJELICA
Zdjelica je posredna kost između kralježnice i stražnjih nogu i u mladih je konja hrskavična .Ona se sastoji od dvije simetrične zdjelične kosti čija je osnovna srasla u zdjeličnom šavu. Svaka zdjelična kost građena Svaka zdjelična kost građena je od tri je od tri kosti-crijevne,koja je najduža kost,stidne ili preponske i sjedne kosti.Donja strana crijevne kosti,zajedno sa stidnom i sjednom kosti,formira zglobnu čašicu u koju ulazi bedrena kost,stvarajući snažan zdjelično-bedreni zglob.S donje strane trbušne šupljine nalazi se zdjelična šupljina koja je omeđena kukovima,križnom kosti i s prvih nekoliko rebnih kralježnjaka ,a njeno dno čine lijeve i desne stidne i sjedne kosti.U zdjeličnoj su šupljini smješteni završni organi probavnoga,mokraćnoga i spolnog sustava.



15.Mely osvaja prvi klasik
Bogat program natjecanja na zagrebačkom hipodromu 2. lipnja ispunilo je i šest galopskih utrka na kojima su sudjelovali i konji iz Sinja.


16.BalthazarLux specijalist za Hrvatsku
Kasački program u sklopu velike lipanjske konjičke manifestacije u Zagrebu ponudio je četiri utrke. Sličan problem je i mao i u Osijeku prije dva tjedna-relativno skroman upis,zbog sve zgusnutijega trkaćeg kalendara u Hrvatskoj.

17. Dvopreg iz Hrvatske treći u Austriji
Dvopreg Nikole Vidačića.prvaka Hrvatske 2006.godine,postigao je prvi zapaženiji uspjeh na međunarodnoj sceni,osvojivši treće mjesto na utakmici u vožnji preciznosti kroz čunjeve na međunarodnom CAI-B turniru u austrijskome Zistersdorfu.





18. Zaigrani prijatelj cijele obitelji
Haflinger je pasmina raširena diljem svijeta.Poznat je kao svestran,radišan,prijateljski raspoložen konj koji lako postaje član obitelji.




19.Pozor,polustoj
Polustoj ili poluparadu koristimo kada želimo privući pozornost konja i zatražiti od njega da se izbalansira .Polustoj nije zapovijed za promjenu koraka ili smjera i konj ne smije usporiti,ubrzati ili prijeći u drugi tempo,nego mora nastaviti isto kretanje.


20.Lonža za povjerenje,sedlo uz strpljene
Kada dovedemo konja u novu okolinu treba ga pustiti nekoliko dana ili tjedana da se s njom upozna ,te da se upozna s čovjekom koji će mu biti novi prijatelj i pokloni mu svoje povjerenje.Za to vrijeme treba konja prikovati na svakodnevno čišćenje i njegu,što treba raditi postepeno i bez naglih pokreta.





21.Sedlo mora biti udobno i sigurno
Mnogo je vrsta sedala,a svaka je posebno dizajnirana i prilagođena namjeni.U pravilu,sedla se dijele na dvije osnovne vrste engleska i western sedla,no postoji još nekoliko vrsta,među kojima su odnedavno popularna treeless sedla.




22.Konji
Konje, obzirom na tjelesnu gradu i temperament, dijelimo na hladnokrvne i toplokrvne. Toplokrvni konji su teški između 300 i 650 kg, sitne su grade i ističu se svojom živahnošću, brzinom i stalnom željom za kretanjem pa se zbog toga koriste za sport i rekreaciju. Hladnokrvni konji su teški i do 1 tone, veliki su i masivni, a po temperamentu vrlo mirni. U prošlosti su se koristili umjesto strojeva, a danas se koriste uglavnom kao konji za meso. Postoji nekoliko stotina pasmina konja, a najpoznatiji i najzastupljeniji su:
• Lipicanski konj
• Arapski konj
• Engleski punokrvnjak
• Halfinger
• Holsteinski konj




23.Lipicanski konj
Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Madžarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.
Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.
U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh - začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa.
Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom linijom. Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leda su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.
Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi.
U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.
Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj - pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
U Republici Hrvatskoj uzgoj je organiziran putem jedne ergele i više udruga: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojska udruga Babina Greda, Udruga ratara i stočara Sikirevci, Konjogojska udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar.

24.Arapski konj
Romantični ARAPSKI KONJ smatra se najljepšim u konjskom svijetu. Malog je rasta i posjeduje nevjerojatnu brzinu koja se razvijala kroz povijest trčanja po pustinjskom pijesku. To je i razlog što Arapski konj, osim svojim egzotičnim izgledom, očarava na trkaćim natjecanjima svojom brzinom.
25.Ostali konji
ENGLESKI PUNOKRVNJAK je došao na svijet križanjem arapskog pastuha i engleske kobile pa je tako od svog tate naslijedio brzinu kretanja. Stoga ova vrsta konja postiže zavidne rezultate u trkama, preponskom pa i u dresurnom jahanju.


HAFLINGER ima titulu najsimpatičnijeg i najegzotičnijeg konja. To je konj alpske rase, nižeg rasta, malog nabitog tijela, smeđe dlake i puno svjetlije neukroćene grive i repa. Koristi se uglavnom za vuču saonica ali i za rekreativno jahanje te ponekad za cirkuske točke voltaziranja.

HOLSTEINSKI KONJ je pasmina koja u Hrvatskoj postoji od 1981. godine. Njihov uzgoj započeo je u Križevcima a traje i danas. Zbog svoje grade i ostalih kvaliteta ovaj konj uspješan je i u preponskom i u dresurnom jahanju te u military-u.


26.Povijest konja
Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.
Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.
Vanjski izgled
Vanjski izgled konja se razlikuje građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h. Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne razlikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak podčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični predstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
Veličina, starost, razmnožavanje


Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu uˇ"ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine. Očekivani životni vijek konja uvelike zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.
Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.

Ponašanje
Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redoslijed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.


Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njihovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.
U pravilu, kobile ostaju u krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bijegom.
U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

Domesticiranje i
Porijeklo
Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvrđeno da su neke izumrle vrste
bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.
Povijest domaćih konja


Konji na radu u šumi Transilvanije
Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.
Stari Orijent
Rana carstva Asiraca i Hetita kao i Hurita u državi Metani stvarana su korištenjem konja u ratovanju. Oko 1700 godina p.n.e. u Egipat upadaju Hiksi, nomadski narod nejasnog porijekla. Egipćani do tada nisu poznavali konje i bili su u borbi do te mjere podređeni, da su Hiksi uspjeli osvojiti veliki dio Starog Egipta.
Stepe
Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika-konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem stoljeću pr.Kr. Kasnije grčki povjesničar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.
Srednja Europa
Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba. No, vrijeme od kad je konj domesticiran u Europi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti domesticiranih konja.

Antika
U Homerovim epovima konji prije svega vuku bojna kola, kao što je bilo uobičajeno u egipatskom Novom carstvu i kod Asiraca i Hetita. Kod sahrane Patrokla (Ilijada 23, 163) žrtvovani su konji. U grčkoj antici konj je bio simbolički povezan sa smrću. Kad se junaka prikazivalo kako kroz prozor gleda konje, pretkazivala se junakova smrt.
U vrijeme oko 1000 godina p.n.e. prestaju se koristiti bojna kola. Konjanici na sve krupnije uzgajanim konjima pokazali su se, uz sve bolju vještinu jahanja, kao brži i okretniji, pa time i efikasniji od bojnih kola.
Drugog dana održavanja antičkih Olimpijskih igara tradicionalno su bila natjecanja u jahanju i utrci kolima.
Grčki povjesničar Ksenofon napisao je u 4. stoljeću p.n.e. djelo Peri hippikes ("O umijeću jahanja") gdje je iznio znanja o konjima jahanju. Većina savjeta sadržanih u tom djelu vrijede još i danas.
Potkovu su poznavali još Rimljani. U Europu je stigla u 5. stoljeću p.n.e. za vrijeme seobe naroda. Točno porijeklo ovog izuma je nepoznato. Međutim, Rimljani nisu uspjeli razviti konjima primjerenu ormu. Primjeren način za prijevoz tereta konjskom zapregom razvijen je tek puno kasnije.
Srednji vijek


Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene orme. Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena orma je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod zraka, pa ih se moglo koristiti samo za vuču lakih kola. Razvoj adekvatne orme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga. Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu. Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima. S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
Novi svijet
Na američkom kontinentu nije bilo domesticiranih konja. U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg domesticiranja. Tek Europljani dovode u Ameriku domaće konje. Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje. Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala loviš

Općenito
Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (vidi grivu). Boja krzna većine vrsta s gornje strane je siva ili smeđa, a s donje bjelkasto-siva. Kod više vrsta se mogu pojaviti pruge na ramenima i nogama, a sve tri vrste zebri poznate su upravo po svom upadljivom crno-bijelo prugastom krznu.
Udovi
Obilježavajuća osobina konja je redukcija broja prstiju. Tako sve danas živuće vrste imaju samo jedan koji koriste (Monodactylie). To je treći prst, dok su se ostali povukli i na skeletu postoje još samo kao rudimenti. Kopita kao cipele "obuvaju" zadnji zglob trećeg prsta.


Glava i zubi konja
Glava konja je snažna, upadljivo izdužena a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko straga i nalazi se iza zubiju. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovici čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak u pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopće nemaju, ili je vrlo malen. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovici čeljusti konji imaju najčešće tri pretkutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvijek je prvi) i tri kutnjaka. Pretkutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.
Unutrašnja građa
Kao kod svih neparnoprstaša, fermentacija hrane kod konja odvija se tek u crijevima, što znači da se i najveći dio probave odvija u crijevima. Želudac im je, za razliku od preživača, uvijek jednostavno građen sa samo jednom komorom. Fermentacija se odvija u vrlo velikom slijepom crijevu (zapremina slijepog crijeva može biti do 23,77 gal) i u do 4 metra dugom pravom debelom crijevu (Colon). Ukupno, probavni sustav konja može biti dug do 26 metara.

Rasprostranjenost i životni prostor
Divlji oblici danas još živućih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10.000 godina. Naslućuj se razni razlozi, lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili mješavina svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10.000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do u 20. stoljeće održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, trpani, izumrli su u 19. stoljeću.
Kao suprotnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SAD-u i drugim zemljama.
Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski trpan bio pretežno stanovnik šuma.
Način života
Socijalno ponašanje
Iako se konje može sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Kod nekih vrsta, kao na primjer kod grevijevih zebri i afričkih divljih magaraca, mužjaci zaposjedaju "svoj" teritorij za parenje koji može biti i veći od 10 km˛, što je najveći poznati teritorij kod svih biljoždera. Iako se neke životinje okupljaju u skupine, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda s utvrđenom hijerarhijom. Sporazumijevaju se s drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uške, čeljust i rep, ali i glasanjem.
Hrana
konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge dijelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.

Neprijatelji i ponašanje prema njima
Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvijeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bijegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvijek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. No, stjerani u kut, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne ozljede.
Razmnožavanje
Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana, najduže kod grevijevih zebri, najkraće kod domaćih konja. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče. Ono je relativno teško (dosiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Spolna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok pod ljudskom skrbi mogu doživjeti gotovo 50 godina.
Sistematika
Najbliži srodnici konja su tapiri i nosorozi, i zajedno čine red neparnoprstaša (Perissodactyla). Tapiti i nosorozi su međusobno bliži srodnici. Iz tog razloga se porodica konja ponekad, zajedno s izumrlim precima svrstava u zaseban podred Hippomorpha.
Živuće vrste


Južne stepske zebre prepoznatljive po "zasječenim" prugama
Broj vrsta konja je još uvijek sporan. Najčešće se razvrstavaju u sedam ili osam vrsta:
• Divlji konj (Equus ferus) je u prirodi izumro u 1960im, kad je izumro pševalskijev konj (Equus ferus przewalski). Koristeći primjerke ove vrste koje su živjele u zoološkim vrtovima, u međuvremenu su u tijeku puštanja na slobodu ovih konja u Mongoliji, Kini i drugim zemljama. Procjenjuje se, da danas slobodno živi oko 2.000 jedinki. Divlji konj je izvorni oblik domaćih konja.
• Afrički divlji magarac (Equus asinus), nazvan još i divlji magarac ili pravi magarac, i prirodi je visoko ugrožen. Još vrlo malo životinja živi u Eritreji, Etiopiji i Somaliji. Afrički magarac je izvorni oblik domaćeg magarca.
• Azijski magarac (Equus hemionus), često nazivan i polumagarcem ili konjskim magarcem, rasprostranjen je s više podvrsta od Irana do Indije i Mongolije. Neki zoolozi smatraju ove podvrste samostalnim vrstama, pa bi se prema tome, ovisno o gledištu, moglo naći jedna, dvije, tri ili čak do šest vrsta azijskih magaraca. Za razliku od afričkih, azijski magarac nikada nije domesticiran.
• Kiang (Equus kiang) je ranije smatran podvrstom azijskog magarca, ali on je krupniji i sličniji konju od njega. Vrsta živi na tibetanskoj visoravni i područjima uz nju.
• Grevijeva zebra (Equus grevyi) je prepoznatljiva po svojim vrlo uskim prugama. Još samo nekoliko tisuća jedinki živi u Keniji, Somaliji i Etiopiji, i smatra ju se ugroženom.
• Brdska zebra (Equus zebra) živi u dvije podvrste u Namibiji i Južnoj Africi. Ovo je najmanja vrsta zebri.
• Stepska zebra (Equus guagga) živi južno od Sudana do Južne Afrike. Vrsta je prepoznatljiva po tome što joj je i trbuh prugast, a između pruga ima svjetlije, "zasjenjene" pruge. Kuaga, zebra izumrla krajem 19. stoljeća, imala je pruge samo na glavi i vratu. Danas se smatra da je bila podvrsta stepske zebre, no ponekad ju se navodi kao samostalnu vrstu.
Točni srodnički odnosi među pojedinim vrstama ove porodice ni danas nisu razjašnjeni bez ostatka. Sve tri vrste zebri vjerojatno imaju zajedničku liniju predaka, kao i "magarac" (afrički, azijski i kiang). Divlji konj je vjerojatno u najudaljenijem srodstvu od ovih vrsta i vjerojatno se još vrlo rano odvojio od linije zajedničkih predaka "zebra-magarac".
Poznati su i razni hibridi između pojedinih vrsta.

Konji i ljudi


U ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4000 godina p.n.e. a konj nešto kasnije.
Čovjek ih je raširio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvijek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.
27.Potrebe konja
Potrebe konja, uz uobičajene potrebe kao primjerice hrana ili voda, mogu se sažeti u ovim potrebama:
1 potreba za prostorom
2 potreba za svjetlom i zrakom
3 potreba za društvom - mentalitet krda
4 navike uzimanja hrane i vode
5 navike spavanja
6 Potreba za prostorom.
Njemački autori poput Zeeba (Priroda konja - divlji konji u Dulmenu), Schafer (Govor konja), Stern (Opažanja o konjima) proučavali su život konja u divljini uz precizna mjerenja konjskih navika. Sažetak njihovih opažanja je da konjima treba neprekinuto kretanje u trajanju od 8 - 14 sati tokom 24 sati, za koje vrijeme oni prijeđu u prosjeku 8,4 km. Svako odstupanje od osnovnih konjskih potreba za kretanjem na dulje vrijeme donosi sa sobom trajna oštećenja konjske psihe i organizma. Bolesti organizma su oštećenje pluća, kopita, zglobova, manjak eritrocita, losa probava, kolike, oštećenje tetiva kod povećanih napora. Psihički defekti (trajnog tipa) su gutanje zraka, njihanje glavom, agresivnost, pružanje otpora na razne načine i sl.Opće raširena tlapnja je da svakodnevnim redovitim jahanjem ljudi mogu zadovoljiti potrebe konja za kretanjem, koji se ostatak dana nalazi u boxu. Rodewald je 1989 objavio rezultate svojih istraživanja po kojima vlasnici privatnih konja dnevno u prosjeku prijeđu 4,9 km u vremenu od 41 minute, i to uglavnom brzim tempom. To niti po distanci, niti po vremenu a niti po načinu kretanja (kas, galop) ne zadovoljava osnovne konjske potrebe. Po zimi, cijela se situacija zbog hladnog i vlažnog vremena samo još vise pogoršava, na opskrbu konjskog fizičkog i psihičkog zdravlja. Moj prijatelj je kupio arapskog pastuha koji je do svoje 6 godine uglavnom stajao u boxu. Počeo se je baviti utrkama, i nakon nekoliko dobivenih utrka konju su "prasnule" tetive. Manjak kretanja kod konja se ničim ne da nadoknaditi.Potreba za zrakom i svjetlom. Konji su životinje prostranih stepa, u svojoj evoluciji nikada nisu obitavali u spiljama ili rupama. Cak ni u ledeno doba konji nisu ulazili u spilje (one koji jesu, već su davno pojedeni od vukova i medvjeda koji su prirodni stanovnici spilja). Moderan način držanja konja u boxovima, bez pripadajućeg ispusta, tretira konje kao neku vrstu divovskih zečeve koji bi kao trebali biti sretni dok čekaju 23 sata dnevno bez sunčevog svjetla, u prašini i amonijaku, da bi se mogli kretati pod sedlom ili u napravi za šetanje konja 1 sat. Kod galopa svaki skok je popraćen jednim udisajem, od 10 do 16 udisaja svake minute, volumen udahnutog zraka povećava se 30 puta u odnosu na mirovanje (kod pasa 20 puta , a kod ljudi 15 puta). Konji u prirodi cesto biraju mjesta izložena vjetra. Box sa svojim zatvorenim stranicama i ustajalim zrakom za zdravlje konja je kontraindiciran.Mentalitet krda, kod konja je vrlo jako izražen. On je jaci i od potrebe za hranom i od seksualnih potreba. To je, u stvari i razumljivo. Krdo sa vise pripadnika lakše determinira opasnosti od raznih grabežljivaca, 8 glava vidi bolje nego jedna. Oni konji koji su u prošlosti davali prednost, recimo hranjenju, i osamljeni pasli travu daleko od sigurnosti već su davno pojedeni. Njihovih gena vise nema. Konj koji boravi sam ne može se opustiti, stalno je napet i cesto recimo prekida hranjenje da bi sekirao svoju okolinu. Navodno je na zapadu zakonom zabranjeno držanje samo jednog konja, obavezno je uz njega držati makar kozu. Da bi se konji dobro osjećali dok se drže u boxovima propisani minimum je da se konji međusobno vide, čuju i njuše.Navika uzimanja hrane. Za konjsku sreću i zdravlje potrebno je osigurati konzumiranje hrane uz neprekidno kretanje, selekciju hrane, dugotrajnu preokupiranost traženjem i konzumiranjem hrane, kontinuirano uzimanje malih porcija, sa razmakom između obroka ne većim od 4 sata, mogućnost uzimanja većih količina vode prije i poslije hranjenja. Postoje stanice za hranjenje u Njemačkoj, koje putem odašiljača na konjskoj ogrlici, svakom konju (zajedničko držanje konja u modernim "lauf" štalama) prilikom jednog prolaska kroz stanicu "odobre" manje količine zobi (od 20 grama na vise). Kada konj pojede svoju dnevnu količinu (us put prevali 15 km puta), kompjutor mu vise ne izdaje zob do sljedećeg dana.Navike spavanja i odmaranja. Predatori se prvo naždru a onda se zavuku u neku rupu i tamo dugo spavaju (podsjeća li vas to na nešto ... ? ...predatori jedni... )Konji se ponašaju upravo obratno. Nadu neki vjetrom brijani vrhunac i tamo se odmaraju u kratkim pauzama. Prednosti su, lako opaze neprijatelja, manje je insekata i manja je vlaga nego u hladnim kotlinama. Konji u prirodi biraju uvijek ista mjesta za odmor. Ako ih se na nekom takvom mjestu ometa-potjera , vise se na njega ne vraćaju. Domaći konji nemaju tu mogućnost izbora. Zbog toga ih se ne smije uznemiravati na mjestima gdje spavaju. Radnje kao žigosanje i potkivanje, glasna vika i rock muzika i slično se moraju izvoditi van mjesta na kojima se konji obično odmaraju. Usput, konji, a naročito arapi navodno vole Mozarta i uz njega se lako opuštaju.
28. Lipicanski konj

Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.
Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.
U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh - začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i mađarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 Živućih rodova kobila: Travnata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.
Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom upro? Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leda su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju ?. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.
Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.
U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.
Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj - pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
U Republici Hrvatskoj uzgoj je organiziran putem jedne ergele i više udruga: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojska udruga Babina Greda, Udruga ratara i stočara Sikirevci, Konjogojska udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar.


29.Arapski konj
PORIJEKLO:
Arapski konj potječe iz Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka, pogotovo iz Egipta.
Punokrvni araberi su konji koji pokazuju jasne značajke pasmine i potomci su konja uvezenih iz prije navedenih područja.

VISINA:
144-152 cm

BOJA:
Arapski konji su najčešće kestenjasti, riđi, sivi i rjeđe vrani (crni).
Često imaju bijele oznake na nogama i glavi.

KARAKTER:
To su iznimno inteligentni konji nevjerojatne izdržljivosti.
Također su poznati po vatrenoj ćudi.

IZGLED:
Glava je posebna značajka ove pasmine: široko čelo, malena elegantna njuška i konkavan profil.
malene, šiljaste uši gotovo se dodiruju, a oči su neobično velike i izražajne.

Dojam izražajnosti pojačavaju velike, senzitivne nozdrve. Izvijen vrat i relativno široka prsa tipični su za pasminu. Međutim noge mogu bit slaba točka pasmine. Arapski konji drže svoje repove u neobično veliku luku.

NAMJENA:
Arapski se konji ponajprije smatraju atraktivnim i kvalitetnim jahaćim konjima, ali u nekim se zemljama koriste i za posebne utrke arabera. Pasmina se također koristi za poboljšanje ili oplemenjivanje drugih pasmina i pružila je temelj za engleske punokrvnjake.

KRETANJE:
Ti su konji poznati po gracioznom, lebdećem kretanju, što je osobito vidljivo pri galopu. U kasu dolazi do izražaja rad koljena, a hod nije najbolja osobina te pasmine. Pokreti su skladni i gipki, ali ne osobito izdašni.

(ma bez obzira na ovaj tekst meni su araberi najsavršeniji konji) :) (ma da volim sve konje, al oni mi baš nekako odgovaraju .. njihov karakter, njihovi pokreti ma sve...)

POSEBNA NAPOMENE:
Ima pokazatelja da ova pasmina postoji više od 5000 godina. mnoge današnje toplokrvne pasmine rođaci su arapskih konja - često preko eng. punokrvnjaka. U današnje vrijeme arapske konje uzgajaju diljem svijeta.

Arapski je konj već stoljećima poznat po svojim velikim rezervama snage i sposobnosti podnošenja teških uvjetima njihovim pustinjskim domovima. Arapska legenda kaže da je Alah stvorio arapskog konja daškom južnog vjetra. Muhamed je nomadskim plemenima rekao neka pasmine ne miješaju krvlju drugih pasmina.
grčka legenda tvrdi pak da je Posejdon trozupcem stvorio konja od morskih valova.
No doista je istina da su ljudi još od drevnih vremena arapske konje smatrali posebnima.
Premda je araber mišićav konj, uglavnom nije teži od 500 kg.

30. Konj (Equus caballus)
Kopitari (Peristodactyla) uvijek imaju neparan broj prstiju. Težina im leži na srednjem prstu. Najviši stepen razvoja dostigli su u porodici konja(Equidae). Od pet prstiju koliko ih je nekad imao konj sada ima samo jedan i to srednji, koji se razvio u masivno tupo kopito. Ono je prilagođeno trčanju. Snažno je čvrsto a ipak lagano. Mogu se podijeliti na konje zebre i magarce.
Konj
Konj (Equus caballus) pripada velikim kratkodlakim sisarima . Brzo trče i galopiraju. Imaju odličan njuh, dobar vid i oštar sluh što znači da je uvijek na oprezu i spreman za bijeg od opasnosti. Konji, magarci i zebre životinje su koje pasu, a hrane se samo travom koju odgrizuju oštrim prednjim zubima. Evo nekoliko osobina po kojima su konji specifični:
• Konj ima 44 zuba
• Seksualno postaju sposobni nakon dvije godine života, a kobila nosi 11 mjeseci, te gotovo uvijek oždrijebi samo jedno ždrijebe
• Konji su vrlo svjesni svoje ljepote, a najviše se diče svojom grivom i repom
• Spavaju stojeći
• Vole slatkiše (šećer) i voće (jabuke), povrće (mrkva)
Razmnožavanje
Konj koji se koristi za parenje naziva se rasplodni pastuh. Kobile postaju spolno zrele između navršenih 15 mjeseci i dvije godine starosti i ostaju plodne u toku cijelog života. Uglavnom oždrijebe jedno mladunče, ali ni bliznad nisu rijetka. Ždrijebe sisa do navršenih šest mjeseci života. Prosječni životni vijek konja iznosi 20 do 30 godina. Pripadnici porodice konja mogu se međusobno razmnožavati: tako je npr. mula mladunče magarca i kobile. Mazga je rezultat parenja magarice i pastuha. Mule i mazge ne mogu imati vlastito potomstvo, a zbog velike snage i izdržljivosti koriste se za rad od najstarijih vremena. Sporije su od konja, ali stabilnije na nogama.
Izgled
Konji imaju različitu boju kože i dlake. Najuobičajene su crna, riđa, kestenjasta, crvenkasto- smeđa, bež i bijela. S bojom su povezani i nazivi: vranac, bijelac, šarac, riđan, sivac...... Takozvani smeđi konji ustvari su gotovo crni sa svjetlijim područjem oko njuške, očiju i na nogama. Riđa uključuje nekoliko nijansi smeđe, što znači i crvenu, žutosmeđu i crvenkastožutu. Takvi konji imaju crnu grivu i repove, i uglavnom crne gležnjeve. Jednake boje su i kestenjasti, ali bez crnih oznaka. Svijetlile kestenjasti konji su crvenkastosmeđi. Mnogi su konji bež ili brončane boje ili pokazuju postepeni prijelaz tih dviju boja, s grivom i repovima srebrne boje ili boje lana. Bijela boja konja mješavina je sive i potpuno bijele boje, dok se sivi konji rađaju kao smeđi, ali s vremenom dobivaju bijelu dlaku.

Fizičke karakteristike
Konji su po prirodi brzi trkači, koji se u krdima okupljaju na otvorenim prostorima. Imaju velik kapacitet pluća i duge noge. Osnovni kostur sisara prilagođen je trku, koji neprekidno stoje na vrhovima prstiju. Kad je konj u galopu ima trenutaka kada mu ni jedna od četiri noge ne dodiruje tlo. Biljojedi su. Svaki bi konj trebao dnevno pojesti 1 kg suhe trave na 45 kg tjelesne težine. Zbog velike količine biljne hrane u ishrani imaju veoma dugo crijevo.
Porijeklo
Pretpostavlja se da prvi predak današnjeg konja vuče korijene između 55 i 38 milijuna godina prije naše ere od Eohipusa (Hyracotherium), malog (veličine lisice) sisara koji se hranio lišćem. Na prednjim nogama imao je četiri prsta. Evoluirao je u sljedećih milion godina iz kojeg se razvilo više pratipova ove životinje, da bi se negdje prije oko 5 miliona godina razvio Pliohippus predak modernog Equusa, kakav je današnji domaći konj. Ova vrsta krupnijeg sisara raširila se po skoro svim kontinentima, razvijajući se u brojnim autohtonim vrstama istog zajedničkog prapretka.
Današnji konj pripada grupi perissodactyla, zajedno sa nosorogom i tapirom, pripada kopitarima . odlikuje ih jedan nožni prst . Završetak evolucije finalizirao ga je u predivnu životinju. Darovao mu je snagu i pamet, dualitet osobina kojima se malo pripadnika flore može pohvaliti. Konj kakvog danas poznajemo potomak je evropskog divljeg konja tapira
Zebra
Brdska zebra (Equus zebra) živi u surovim predjelima Južne Afrike. 1913 god brojila je svega 27 jedinki. Dramatičnom opadanju broja jedinki pridonijelo je pretvaranje njihovog prirodnog staništa u poljoprivredno zemljište. Da bi se spasila ova vrsta osnovan je park u Kejp Provinsu, gdje danas živi oko 150 jedinki. Najveća je gvejvijeva zebra čija je visina plećke 150 cm, a težina 300 – 400 kg. Ova vrsta vezana je za određenu teritoriju. Sa mladuncima ženke stvaraju krda nezavisno od mužjaka koji ponekad žive usamljeno.






Magarac

Afrički magarac (Equus asinus) obuhvata tri podvrste
• Numibijski magarac
• Sjevernoafrički magarac
• Somalijski magarac
Ovo su polupustinjske životinje, srednje veličine i težine oko 300 kg . boja im je žučkastosiva, a u našem podneblju uglavnom siva. Duž leđa imaju pruge , somalijski ima pruge i na nogama.



31.Odlučnost Kraljiću donijela medalju
Prošle godine Zoran Jovanović zbog troskoka nije stigao do postolja za najbolje, ali popularni Kraljić ne nosi uzalud taj nadimak.Uporan i proračunat, Jovanović nije mogao izgubiti prvenstvo.

32.Dvoprezi krenuli u Slavonskom Brodu
Uza sve kvalitetniji program, organizatori Poljoprivrednoga sajma u Slavonskom Brodu dopunili su i sportskom manifestacijom.U nedjelju,3.lipnja,2007, vozili su najbolji vozači dvoprega –prvo kolo Croatia Cupa.


33.Atraktivna vožnja kroza zapreke
Natjecanje zaprega traje tri dana i sastoji se od utakmice dresure prvi dan, drugi dan slijedi najzanimljivija utakmica u maratonu koja privlači najveći broj gledatelja i treći je dan utakmica u preciznoj vožnji ili vožnja kroz čunjeve, koja odlučuje o konačnom pobjedniku na turniru.


34.Veterina
Fizikalna terapija, odnosno fizikalna medicina, jedna je od najstarijih grana medicine jer upotrebljava prirodne izvore energije u terapiji, koje je poznavao i koristio i primitivni čovjek za poboljšanje zdravlja




Postoje dokazi da su u Kini 3000 godina prije Krista koristili masažu kao sredstvo za poboljšanje zdravlja, a poznati su prizori iz rimskih toplica sinonim za užitak. Budući da su uz čovjeka oduvijek i životinje, ljudi su i na njima primijenjivali svoja iskustva i učinkovite metode terapije. I uzgajivači konja u svakodnevnom radu koriste pojedine metode: hlađenje nogu vodom nakon rada, upotreba stajskih zavoja (bandaža) - to su primjeri upotrebe hladnoće i topline, najjednostavnijih oblika fizikalne terapije. Razvoj tehnologije i medicine i metode je fizikalne terapije unaprijedio izumima poput električne struje, ultrazvuka, lasera.

Kako djeluje fizikalna terapija

Raznim metodama koje se koriste u fizikalnoj terapiji djeluje se prije svega na neuromuskularni sustav životinje te na tetive i ligamente. Učinci su oslobađanje od boli zbog popuštanja grča (spazma) mišića, bolja provodljivost živaca, poboljšanje cirkulacije, a time i bolja opskrbljenost hranjivim tvarima i kisikom, te brže oslobađanje tkiva od otpadnih produkata. Također se poboljšava elastičnost tkiva, što znatno povećava pokretljivost. Osim toga, u tijelu se događa i niz kemijskih reakcija, kao što je oslobađanje endorfina i opijata koji djeluju kao prirodni analgetici, što konju daje osjećaj ugode, pa uživa tijekom tretmana, a nakon njega je opušten, miran.

Kako prepoznati problem

Gotovo se svaki jahač ponekad susreo s takvim problemima, ali ih nije prepoznao i nije se imao kome obratiti za pomoć. Problem uočavamo već u staji i prilikom pripreme za rad: svaka nelagoda i otpor pri čišćenju, sedlanju, opremanju, podizanju nogu upućuju na to da nešto s konjem nije u redu. Znakovi su i otežano okretanje u boksu, ukočenost prilikom izlaska iz staje i na početku rada, a tijekom rada ukočeni, sapeti pokreti, odbijanje ili otežano kretanje na jednu stranu, pogrešni ili ukriženi galop te podizanje glave i ritanje, pa sve do jasno vidljivog šepanja – to su najčešće indikacije da se potraži pomoć.
No, ne treba čekati da se pojavi problem. Može se djelovati preventivno.

Terapija i kao preventiva

Probleme možemo spriječiti pravilnim zagrijavanjem, hlađenjem, održavanjem mišića i ligamenata u dobrom stanju. Dakle, tretmani su potrebni na početku rada nakon dulje stanke, poslije napornih treninga, između utakmica, nakon dugotrajnih transporta. Posebice je važna fizikalna terapija nakon oporavka od ozljede ili operacije.
Svaki tretman počinje pažljivim pregledom konja i procjenom njegova zdravstvena stanja. Promatra se životinja u mirovanju, pri kretanju na različitim podlogama i tempu, a zatim se, kada konj stoji, stručnim opipom (palpacijom) pregleda cijelo tijelo. Također se procjenjuju pokretljivost pojedinih dijelova tijela i refleksi. Nakon toga se daje procjena stanja i predlaže vrsta i trajanje tretmana. Tretman se sastoji od masaže, istezanja (manipulacije i mobilizacije), neuromuskularne stimulacije, elektroterapije, magnetoterapije te terapije ultrazvukom. Dakako, svaki je tretman individualiziran i prilagođen svakom konju posebno.

Suradnja jahača i trenera

Pregled i tretman obavljaju se u opuštenoj atmosferi i bez žurbe, pa uobičajeno traju jedan do dva sata. Ovisno o stanju konja, za oporavak i rješavanje problema obično su dovoljna tri do četiri tretmana koji se primjenjuju u razmacima od sedam do deset dana. Sve ovisi o stanju konja i potrebama jahača. No, za uspješan je tretman potrebna suradnja terapeuta i jahača i trenera. Često se tijekom pregleda konja ustanovi problem koji je izravno povezan s opremom ili načinom rada i jahanja. Na primjer, bolna leđa često su posljedica neodgovarajućega sedla ili nemirnih ruku jahača ili nepravilne upotrebe dodatne opreme za jahanje. Dakako, terapija ne može pomoći ako se ne ukloni uzrok ozljede. Stoga, osim tretmana, ovisno o problemu, ponekad treba i mijenjati način treninga. Čudesno je kako se s malim pomacima može doći do velikog poboljšanja zdravlja konja.

35.Tečaj-preponski jahači na tečaju Lipici



Slovenski jahači Tomaž Laufer i Aleš Pevec treći su put zaredom organizirali tečaj preskakanja prepona te su, zahvaljujući Renatu Levaniću, u goste pozvali i dva poznata strana trenera, Gerfrieda Pucka i Willija Melligera. Kad su jahači vidjeli kako su postavljene prepone u parkuru, odmah im je bilo jasno da to neće biti mačji kašalj.
- Konje je potrebno naučiti da ne gledaju prepone, već da se usredotoče samo na skok

– poručuje Melliger, a o jahačima veli:

- Ne poznajem ih dovoljno dugo, no usuđujem se reći da neki na tečaju jašu zaista odlično i ako će jednako dobro nastupiti i u Pragu, onda imaju šanse za medalju...


36.ALMIRA OSMANOVIĆ-JAVNA JE VEZA IZMEĐU KONJA I BALERINA

U početku mi je zaista bilo teško. Iako sam navikla disciplinirati svoje tijelo, moja je muskulatura bila podređena baletnim pokretima, pa mi je stav nogu na konju doslovce bio bolan. Stopala su se prirodno okretala prema van, što mi je bilo teško kontrolirati. Odjednom sam morala gurati petu istodobno prema dolje i unutra, a cijeli sam život trenirala upravo suprotno - otkriva početničke muke. U to joj se vrijeme pružila prilika kupiti 15-godišnjega holstaina, što je oduševilo njenu kćer. - Capitol je jedan fini gospon u godinama, idealan za Saru i mene jer možemo puno naučiti od njega. Ona je s njim svaki dan, dok je meni teško zadovoljiti dnevni ritam treninga, s obzirom na to da već šestu godinu zaredom živim na relaciji Split – Zagreb....

37.Smotra pastuha-četveronožni ljubavnici 23 pasmine
Na zagrebačkom je hipodromu 23. veljače održana peta smotra rasplodnih pastuha. Najbrojniji su bili tradicionalni arapi, hrvatski hladnokrvnjaci i lipicanci, a slijedili su ih engleski punokrvnjaci. Bili su tu i poljski hladnokrvnjaci, hrvatski posavci, frizijci, haflingeri, araberi, trakeneri, holštajni i punokrvni arapi. Vidjeli smo i po jedan primjerak peršerona, nizozemskog hladnokrvnjaka i toplokrvnjaka, angloarapa, belgijskog toplokrvnjaka, cvajbrukera, oldenburga, quarter horsea, paint horsea te slovenskog i američkog kasača. Nagrada publike ubuduće će sigurno biti sastavni dio izložbe smotri rasplodnih pastuha svih pasmina, kao što je, primjerice, autohtonih pasmina u Sunji... Na zagrebačkom je hipodromu 23. veljače održana peta smotra rasplodnih pastuha. Najbrojniji su bili tradicionalni arapi, hrvatski hladnokrvnjaci i lipicanci, a slijedili su ih engleski punokrvnjaci.


38.Psihologija-zubi i kopita opasno su oružje
Konj nije agresivna životinja, a međusobne sukobe rješava prijetnjama i rijetko se upušta u ozbiljnu borbu, osim ako nije izazvan. Ipak, agresija kao pokušaj uspostavljanja dominacije u krdu prirodno je ponašanje konja. To podrazumijeva razne načine ponašanja - od priljubljivanja ušiju uz glavu do žestokih napada u kojima se konji koriste zubima i kopitima. Osim agresije koja je način socijalnog ponašanja konja, javljaju se seksualna agresija pastuha, majčinska agresija kobila i agresija konja prema čovjeku. Agresiju pastuha i kobila najčešće uzrokuje čovjek lošim smještajem životinje i lošim postupcima prema njoj...

39.Savjeti-je li je konj u dobroj kondiciji
Stručnjaci definiraju kondiciju kao morfološku i funkcionalnu reakciju organizma na utjecaje iz okoline. Kondicija ovisi o vrsti prehrane, načinu na koji je konj smješten te načinu i intenzitetu treninga. Za određivanje stupnja kondicije konja primijenit ćemo sustav ocjenjivanja kondicije, tzv. BCS (Body Condition Scoring) koji već godinama uspješno primjenjuju stručnjaci diljem svijeta. Ocjena će nam dobro doći za ispravljanje nepravilnosti u prehrani konja, kao i načinu njegova smještaja...


40.Veterina-terapija toplinom i hladnoćom

Terapija toplinom (termoterapija) i terapija hladnoćom (krioterapija) već se stoljećima upotrebljavaju u medicini i veterini, zahvaljujući jednostavnoj primjeni i dobrim učincima. Svim je konjarima dobro poznato hlađenje nogu konja vodom nakon rada i omatanje toplim zavojima (bandažama) u staji. No, kada treba primijeniti toplo, a kada hladno? Nakon pada, uganuća i sličnih ozljeda što prije oboljelo mjesto treba polijevati hladnom vodom ili staviti led, ali zagrijane mišiće i leđa konja nakon rada ne smijemo hladiti vodom, čak ni ljeti. Dobro je ugrijati konja infracrvenom grijalicom prije rada, a još bolje nakon rada...



41.Savjeti-psihička priprema preponskih jahača
Koliko je važna fizička priprema jahača u raznim oblicima kondicijskih treninga, učenju pravilnog nailaska na preponu, skoka i doskoka, važna je i psihička priprema koja jahaču omogućuje uspješno svladavanje parkura. Preponsko jahanje, osim hrabrosti i talenta, zahtijeva i praksu jer se tako stječe rutina. Na početku učenja preponskog jahanja najbolje je jahaču dati obučenog i iskusnog konja koji će kompenzirati jahačeve pogreške i pomoći mu u podizanju samopouzdanja na utakmicama. Na isti način na koji konja učimo kako da nailazi na preponu, sam odmjerava galopske skokove i bira mjesto s kojeg će odskočiti, postupamo i u treningu jahača...


42.Praksa-promjena galopa u preponskom jahanju
Mogućnost promjene galopa u preponskom je jahanju izuzetno važna jer se tako bez gubitka ritma nastavlja jahanje pri promjeni smjera..


43.Žig-informacija i reklama



Danas se žigosanje konja provodi iz nekoliko razloga, a osim identifikacije grla, žig odaje i njegovu pripadnost pasmini ili uzgojnom tipu te uzgojnu (ne)valjanost. Kod nekih pasmina pruža i informaciju o statusu u reprodukciji, odnosno podatak upotrebljava li se grlo za rasplod ili ne. Važna je i potreba održavanja tradicije žigosanja, što je odavno u službi predstavljanja branda! Naime, kvalitetno grlo s pripadajućim žigom hodajuća je reklama, što utječe i na njegovu cijenu.
Žigosanje može obaviti samo stručna osoba koju je odredilo državno tijelo, u našem slučaju Hrvatski stočarski centar koji, između ostalog, propisuje i koji su žigovi valjani s obzirom na to da su ostali načini označavanja svojevrsno kazneno djelo...



44.Produlji galop-skrati galop

Kako bismo dobro i uspješno svladavali zadane udaljenosti između prepona na treningu, ali i u parkuru na natjecanju, moramo znati kako prilagoditi tempo nailaska na preponu i duljinu galopskoga skoka situaciji u kojoj se u tom trenutku nalazimo. Način je prilagodbe za svakoga konja drugačiji jer svaki konj galopira drugačije, ovisno o građi tijela i temperamentu. Galopski skok konja moramo prilagoditi zadanoj udaljenosti u svakom trenutku.
Kako bismo mogli produljiti ili skratiti galop tijekom preskakanja prepona, moramo prvo svladati osnove dresurnog jahanja: prijelaze iz radnog u srednji i produljeni galop i obratno, da bi konj na naše signale mogao ispravno reagirati. Na svakom je treningu potrebno već prilikom zagrijavanja vježbati promjene...


45.Zagrijavanje konja prije treninga

Zagrijavanje psihički i fizički priprema konja za trening. Tijekom zagrijavanja dolazi do niza fizioloških prilagodbi u dišnom, metaboličkom, koštano-mišićnom, živčanom i cirkulacijskom sustavu konja, a mnoge ovise o povišenju tjelesne temperature...

46.Posavski konj-posavac
Prapostojbina europskog konja je Sjeverna Amerika iz čijih je prostranstava došao divlji konj preko Aljaske u Aziju i potom na Europski kontinent.
Analizom krvi od naših posavskih konja u Americi je dokazano da je hrvatski posavac najbliži i genotipski najsličniji konju u Poljskoj. Klimatske, pedološke, prehrambene i druge prilike uz jaki početni genetski faktor bili su odlučujući čimbenici u stvaranju i formiranju pasmina i njihovih pasminskih karakteristika. Tako su se, s obzirom na tjelesne mjere, težinu i temperament formirale dvije grupe konja: hladnokrvni i toplokrvni. Konji sa sjevera i zapada su hladnokrvni i težeg su okvira, a hladnijeg temperamenta. Konji sa istoka i juga su toplokrvni, lakšeg okvira, a hladnijeg temperamenta.
Prvoj grupi pripadaju pasmine belgijanaca, kao što su flamanci, ardenci, brabanti, peršeroni, te pasmina oldenburg, noričan, šajer i drugi. U drugu grupu idu lipicanac, nonius, arap, engleski punokrvnjak, polukrvnjak, razni preponaši i kasači, te bosansko-brdski konj.
Između tih pasmina ima križanaca s više ili manje zastupljene krvi jedne ili druge grupe. Naš posavski konj je rezultat takva križanja. Samoselekcijom od strane konjogojaca kroz niz godina dobio je današnje osnovne tjelesne dimenzije i oblik unatoč djelovanju drugih pasmina u njegovu razvitku. Sigurno da je i ljudski faktor bio prisutan u formiranju pasmina, odnosno tipova konja. Čovjek je želio dobiti selekcijom one osobine i svojstva konja koje najbolje i najviše odgovaraju njegovoj svrsi i namjeni za bilo koji rad, za sport, prijevoz, tovar i sl., već prema tome zašto ga je želio čovjek koristiti. Na našim prostorima vodili su se ratovi, sukobljavao se istok sa zapadom, u rimsko doba, u vrijeme Franaka i Ljudevita Posavskog za turskih provala i u vrijeme Austrougarske. Sve je to pogodovalo međusobnom križanju različitih pasmina konja jer su ratovi bez njih bili nezamislivi. I način držanja, prehrana ispašom na Lonjskom, Odranskom i Mokrom polju bili su znakoviti čimbenici pri formiranju posavskog konja i njegovih osobina. Danas se može ustvrditi da na prostorima Posavine i dijelom Posavske Moslavine uzgojen posavski konj na toplokrvnoj domaćoj podlozi lipicanca i arapa te drugih pasmina koje su obitavale na ovim prostorima kroz stoljeća.
S ponosom se može reći da je posavski konj priznat kao svjetska autohtona pasmina pod imenom hrvatski posavac, tako da je Hrvatska s njime zastupljena u europskom i svjetskom konjogojstvu što ima veliko značenje za Hrvatsku.
Na području Sisačko-moslavačke županije zastupljen je hladnokrvnjak na sjevernom dijelu županije kao kvalitetan konj većih tjelesnih težina i dimenzija. Uzgajači tih konja naročito iz Moslavine udruženi su u udrugu u cilju povećanja broja i njegove kvalitete. U formiranju hrvatskog posavca nije bilo ranije nekog sustava i jedinstvene konjogojske politike, za što je bilo objektivnih i subjektivnih razloga. Kad se konj koristio za prijevoz, vuču i rad i rad u poljodjelstvu trebao je biti lakši i pokretljiviji pa se gajio sa više toplokrvnosti. Uvođenjem mehanizacije naročito u poljodjelstvu, izmijenilo se i stanje u konjogojstvu što se odrazilo u više bitnih promjena: u padu broja konja, promjeni eksterijera i tjelesnih mjera s povećanjem težine.
Konj je bivao sve manje na cijeni jer je izgubio bivšu namjenu zbog koje je i bio uzgajan. To ocrtavaju i brojke. Na području Posavine bilo je 1970. godine 12.664 konj. Danas unatoč velikom brojčanom smanjenju na Sisačko-moslavačkoj županiji odnosno Posavini ima 3000 grla.
Budući da je konj izgubio vrijednost kao radna snaga, konjogojci žele uzgojiti tipove posavskog konja težeg formata radi mogućnosti njegove prodaje za meso. Naročito zapadno tržište traži konjsko meso i vrlo je zainteresirano za hrvatskog posavca zbog njegovog uzgoja na prirodnim pašnjacima posavskih polja. No, to povećanje težine i tjelesnih mjera mora imati granice, što znači da se ne smije odstupiti od standarda i pravilnika koji propisuju pasminske oznake hrvatskog posavca, jer bi time izgubio i pravo na pasminsko priznanje. Ali, i pašnjak ograničava težinu posavskog konja. Preteški tipovi ne bi mogli naći dovoljno hrane na pašnjaku kao najjeftinijem načinu držanja i prehrane. Preteški tipovi teško bi se kretali po močvarnom i blatnom pašnjaku.
Ne smije se izgubiti iz vida ni stečena prednost hrvatskog posavca te njegova prilagođenost na klimatske, zemljišne i hidrološke prilike, što je još jedan od razloga da se ne ide u selekciji na prevelike težine posavskog konja. Ne smije se zanemariti i saznanje da teži hladnokrvnjaci lakše i prije obole, naročito od mjesečne sljepoće, jer su manje otporni na vremenske nepogode. Stoga hrvatski posavac i dalje treba biti konj kombiniranih svojstava: da je sposoban za rad, prijevoz, vuču, tovar, šport ili uzgoj za meso.
Leđa su mu malo uleknuta, široka, sapi su zaobljene, rascijepljene, kratke i široke. Kopita su vrlo lijepog oblika nešto plića i odlično su formirana zbog kretanja na pašnjaku. Hrvatski posavac je skroman, vjeran, poslušan i dobroćudan konj. Uporan je u radu, vrlo izdržljiv u vožnji s dugim korakom, a dobro podnosi velike vrućine i zimu.
Još godine 1944. akademik profesor Ogrizek predvidio je i ustvrdio slijedeće: "Vruća je i opravdana želja posavskih konjogojaca da bi dobili poluteškog, ranozrelog jakog konja dobrih hodova s dovoljno temperamenta i čednog s obzirom na hranu. Toplokrvnjak im je preslab, kasno dozrijeva, a teži tip belgijanca preglomazan, odviše proždrljiv, a koji na oskudnoj i poplavama izloženoj paši slabo uspijeva. Uzgojiti srednje teški tip koji bi u sebi spojio tvrdoću, izdržljivost, temperament i čednost u prehrani domaćeg toplokrvnjaka s jakošću hladnokrvnjaka, to je ideal svakog seljaka koji živi u gospodarskim prilikama naše Posavine."
Profesor dr. ing. Koster u "Veterinarskom glasniku" br 3/4 1944. god. također je napisao: "Posavskog konja ne bi trebalo sada više kratko nazivati hladnokrvnim križancem kao da je rezultat prve ili druge generacije već je vrijeme da posavski konj stupi u red nove pasmine nakon rizičnog, ali sretnog križanja u prošlosti."


47.Američki Quarter konj

Zanimljivosti
140,1 -160 cm visok Obojan čistom kestenjastom* koja prevladava Vrlo jak i prilagodljiv Pitom, pametan sa dobrim smislom za humor Dobar za različite aktivnosti uključujući natjecanje, izdržljivost, preskakanje, utrke i rad.
Razlikovne značajke
Uzgajani su tri različita tipa: Trkači Quarter konj, Paradni Quarter konj, ....Neki povjesničari vjeruju kako je to najstarija pasmina u Sjedinjenim Američkim Državama.Quarter konj zaslužio je svoje ime zbog sposobnosti sprintanja pri kojem razvija veliku brzinu** na udaljenosti od četvrt milje.To je najveći registar pasmina sa 3,2 milijuna registriranih diljem svijeta.Quarter je jedan od najbržih konjskih pasmina na cijelom svijetu.
Podrijetlo
Prvi uzgoj u Virginiji iz 1700-te križanjem domaćeg ponija sa engleskim kolonijalnim trkaćim konjima.* Kestenasta: crvenkasto- smeđa boja kožnog pokrova. Također se zove i "dorat." Kada se odnosi na konje, kestenasto može biti i hrskavo zadebljanje s unutarnje strane noge iznad koljena ili skočnog zgloba.** 90 kilometara na sat!

48.Appaloosa

Zanimljivosti
Appaloose su prikazane na drevnim špiljskim crtežima prije oko 20,000 godina u Francuskoj. Također su viđeni u Staroj Perziji, Grčkoj i na umjetninama dinastije Tang (Kineska dinastija). Pleme Nez Perce u sjevernopacifičkom dijelu Sjeverne Amerike, koja je razvila pasminu, zovu ga Palouse po rijeci koja je tekla kroz Nez Perce zemlju. Najvjerojatnije su uvezeni u Sjevernu Ameriku za vrijeme španjolskog istraživanja, ili od ruskih trgovaca krznom nešto kasnije. Appaloose su nerijetko korištene u Westernima kao jahaći konji kauboja i indijanaca.
Razlikovne značajke
Prepoznatljiv po točkastom tijelu i šarenim uzorcima* oko očiju.Također imaju oči različitih boja: smeđe, plave** ili boje lješnjaka.
Podrijetlo
Postoji zabilješka da su živjeli u Francuskoj prije 20,000 godina.

Leopard: šarena koža Appapaloose također je poznata pod nazivom "leopard" zbog svoje sličnosti s tom mačkom iz džungle.** Plavo oko: Također nazvano i "stakleno" oko, "mjesečevo" oko ili " noćno " oko.

49. VETERINA KRPELJI PRENOSE BABEZIOZU ILI PIROPLAZMOZU
Zaraženi krpelj uništava bubrege

Bolest se očituje vrućicom, malaksalošću, smanjenim apetitom, depresijom, žuticom, tamnim urinom zbog krvnog pigmenta u mokraći, blijedim sluznicama, ubrzanim pulsom i disanjem

Rizik je od infekcije veći što je boravak krpelja na tijelu dulji

GORAN CSIK, dr. vet. met.


Već i djeca iz vrtića znaju da su prvi vjesnici proljeća jaglaci, tratinčice, šumarice, ljubičice. No, vjesnik je proljeća i maleni kukac koji je po svojoj naravi opaki parazit - krpelj. Parazitiranje se zasniva na pretpostavci da je domaćin, tj. životinja kojom se parazit hrani, živ, i cilj parazita nije usmrtiti svog domaćina, nego ga što dulje iskorištavati. Krpelj koji posiše neznatne količine krvi neće ugroziti život domaćina, no on u sebi nosi još jednu malu životinjicu, jednostanični organizam koji je mnogo opasniji nego on sam. Krpelj, dakle, nije samo krvni parazit nego je i prenositelj opasnih bolesti. Bolesti ljudi koje se javljaju u našoj regiji, a prenose ih krpelji su: krpeljni meningoencefalitis, lajmska borelioza i erlihioza. Kod konja se virusni meningoencefalitis ne prenosi krpeljima, borelioza i erlihioza se u našim krajevima još nisu pronašle kod konja, pa najopasnija bolest koju krpelj prenosi konjima je babezioza ili piroplazmoza.

Babesia equi i Babesia caballi

Babezioza je najčešće akutna (može biti i kronična) hemolitička bolest konja uzrokovana intraeritrocitalnim (živi u eritrocitima) protozoalnim parazitima, vrstama Babesia equi i Babesia caballi. Ova je bol est u našem klimatskom pojasu sezonskog karaktera, budući da je vezana uz postojanje i biološku rasprostranjenost krpelja. Krpelji se inficiraju sišući krv zaraženog konja i u njihovim crijevima i drugim unutrašnjim organima razvijaju se babezije. Razvojni stadiji babezija dolaze u jajnike ženki krpelja te se putem jajašaca dalje prenose na potomstvo - ličinke, koje će se dalje razviti u odraslog krpelja zaraženog babezijama. Takav mladi krpelj za svoj razvoj traži sljedeću žrtvu, toplokrvni organizam i ako dospije na konja, u njega otpušta babezije i na taj način prenosi bolest.
Babesia equi je mali parazit dugačak samo osam mikrometara, okruglaste, kruškolike forme. Na krvnom razmazu oboljeloga konja u eritrocitu se može primijetiti kako tvori tzv. Malteški križ (četiri parazita zbližena svojim šiljatim krajevima). Prije je ovaj parazit bio klasificiran u porodicu Theileria, pa se bolest zvala tajlerioza. Babesia equi je patogenija vrsta od Babesie caballi, pa može invadirati i do 20 posto eritrocita u konja. Babesia caballi su veći paraziti i nalazimo ih najviše dva u eritrocitu, te uzrokuju manje opasnu bolest, budući da uglavnom zaraze samo jedan posto populacije eritrocita. Krpelji koji prenose konjsku babeziozu spadaju u porodicu Dermacentor, Hyalomma i Rhipicephalus. Moguća je intrauterina infekcija (posebice Babesiom equi) te prijenos infekcije putem zaraženih igala, instrumenata i transfuzijom krvi. Konjska babezioza je stalno prisutna u tropskim i suptropskim krajevima, a sve se više zbog klimatskih promjena (globalno zatopljenje) širi u hladnije klimatske pojaseve.

Znakovi bolesti

Babezije se u novom domaćinu razmnožavaju u eritrocitima (crvenim krvnim stanicama) te ih uništavaju. Iz eritrocita se oslobađa hemoglobin, koji se sav ne može metabolizirati u jetri, te kad prođe bubrežni prag (koncentracija koju bubreg može zadržati u krvi) izlučuje se u mokraću. Takva mokraća je tamnija, a može biti i boje crvenog vina (ovisno o koncentraciji hemoglobina u njoj). Komplikacije nastaju ako organizam počinje stvarati antitijela protiv vlastitih eritrocita (koje je babezija izmijenila, parazitirajući u njima), te ih na taj način uništavati. Tada govorimo o autoimunoj hemaglutinaciji, koja može izazvati još jaču anemiju i aktiviranje kompleksa diseminirane intravaskularne koagulacije (tzv. DIC) koje je vrlo teško liječiti i najčešće završava zatajivanjem bubrega i smrću.
Inkubacija može trajati pet do 21 dan. Perakutni oblik je najopasniji, budući da konj može uginuti u roku 24 do 48 sati nakon prvih znakova bolesti. A ti znakovi su isti kao kod akutnog oblika, samo puno žešći. Akutni oblik bolesti se očituje vrućicom, malaksalošću, smanjenim apetitom, depresijom, ikterusom (žuticom), hemoglobinurijom (taman urin zbog krvnog pigmenta u mokraći), blijedim sluznicama, tahikardijom i tahipnejom (ubrzani puls i disanje). Neki od dodatnih kliničkih znakova koji se mogu javiti kod ove bolesti, no nisu uvijek prisutni su: pojačano znojenje, kolike, suzenje očiju, nekordinacija pokreta, srčani šumovi te potkožni edemi oko glave i vjeđa.
Subakutni oblik prate slabiji klinički znakovi, najčešće povremene vrućice, gubitak apetita, mršavljenje sa različitim stupnjevima žutice i hemoglobinurija.
Kronični oblik se očituje različitim kliničkim znakovima koji uključuju povremeni gubitak apetita, mršavljenje, slabost i blagu anemiju. Kronični oblik može trajati mjesecima, a konji ostanu nosioci bolesti i do četiri godine, a prema nekim istraživanjima i doživotno, ako se ne provede potpuna terapija.
Babesia caballi češće uzrokuje blaže subakutne i kronične slučajeve, dok kod perakutnih slučajeva koji najčešće završavaju smrtno gotovo uvijek nalazimo Babesiu equi.

Dijagnostika i liječenje

Sekundarne komplikacije su: akutno zatajivanje bubrega, kolike, enteritis, laminitis, pneumonija, neplodnost i pobačaj. Kod sumnje na ovu bolest treba uzeti u obzir i infekcioznu anemiju kopitara (IAK-a), erlihiozu te razne bolesti jetre. Bolest dijagnosticiramo pomoću kliničkih znakova koje uočavamo u sezoni krpelja. Krvna slika nam može pokazivati blagu do izrazitu anemiju (manjak eritrocita) te trompocitopeniju (smanjeni broj trombocita), biokemijske vrijednosti krvnog seruma ukazuju na povišene jetrene enzime i bilirubin. Potpuni dokaz ove bolesti je nalaz babezija u krvnom razmazu, odnosno u eritrocitu, no takav nalaz je jedino moguć u akutnoj fazi bolesti, no niti tada ga nije jednostavno pronaći. Bolest se može dokazati i pomoću seroloških testova i dokaza DNA parazita (PCR) kao najtočnije i najpouzdanije metode. U svakom slučaju trebalo bi razlučiti koji je od dvaju uzročnika uzrokovao bolest, budući da je Babesia equi otpornija na liječenje te je treba dulje liječiti većom količinom lijekova.
Liječenje se provodi pomoću soli Imidocarb dipropionata (Imizol). Davanje ovog preparata često izaziva nuspojave (kolike i proljevaste stolice), no ti znakovi brzo nestanu. Za potpuno izlječenje od Babesie equi aplikaciju lijeka treba ponoviti više puta. Za liječenje zaraze Babesiom caballi može se koristiti i diminazen aceturat (Berenil).

Stroga zaštita u SAD-u

Veterinarska uprava SAD-a uložila je mnogo novca kako bi otklonila sve potencijalne izvore zaraze (konje kliconoše) iz SAD-a, pa su danas zemlja u kojoj nema babezioze. Mjere zaštite od uvoza mogućih konja kliconoša veoma su stroge, te se posebna briga vodi kod organiziranja natjecanja na kojima sudjeluju konji iz zemalja u kojima je zabilježena babezioza. Tako su za vrijeme OI-a u Atlanti za moguće kliconoše (konje koji su imali sumnjivi titar antitijela protiv babezioze) vrijedile posebne mjere sigurnosti. Naime, ti konji su bili smješteni u posebnoj staji, morali su se kretati isključivo po tvrdom terenu i zagrijavalištu (pijesak) te su imali neprekidnu zaštitu koja ih je pratila, kako ne bi slučajno skrenuli na travu. Sve se to poduzimalo zato da ti konji ne bi zarazili američke krpelje, a oni dalje prenosili bolest na konje u SAD-u.



Kako izvaditi krpelja iz kože
Uklanjanje krpelja je najvažnija preventivna mjera ako se krpelj već učvrstio u koži. Treba ga ukloniti što prije - rizik je od infekcije veći što je boravak krpelja na tijelu dulji. Nakon što dospije na domaćina, krpelj otprilike šest sati traži mjesto za hranjenje, neko vrijeme buši kroz kožu, te je potrebno da siše krv najmanje deset sati da bi zarazio životinju. Dakle, ima vremena za djelovanje prije nego što krpelj prenese zarazu. Krpelja treba izvaditi cijelog, zajedno s rilcem (hipostomom) kojim se drži u koži, što nije uvijek lako jer rilce ima po sebi nekoliko nizova sitnih zubića usmjerenih u suprotnom pravcu od uboda.

Postupak:



Nemojte na krpelja niti okolnu kožu nanositi nikakva sredstva (premazivanje uljem, petrolejem, lakom za nokte i sl. uzrokuje grčenje krpelja te pojačano izlučivanje sline, što može uvjetovati i ubacivanje veće količine babezija i bakterija u organizam konja, ako je krpelj inficiran).

• uhvatite krpelja pincetom dezinficiranom alkoholom ili opaljenom plamenom, neposredno uz kožu (na mjestu gdje usni aparat krpelja ulazi u kožu); • budite smireni i ne žurite; • laganim povlačenjem u raznim smjerovima polako izvucite krpelja iz kože; • ne povlačite naglo, ne stiskajte niti ne gnječite krpelja; • nakon uklanjanja krpelja mjesto uboda (i ruke!) dobro operite vodom i sapunom, te dezinficirajte; • ako u koži ostane rilce, koje se prepoznaje kao sitna tamna točkica, treba ga ukloniti sterilnom iglom, no ako to ne uspije, nije potrebna kirurška intervencija jer se ništa neće dogoditi (rilce će se resorbirati ili će ga koža odbaciti).



Krpeljima treba krv

Krpelji su člankonošci paučnjaci iz reda grinja. Dijele se na dvije velike porodice Ixodidae (šikarni ili tvrdi krpelji) i Argasidae (stajski ili meki krpelji). Za svoj razvoj i razmnožavanje trebaju obrok krvi, zbog čega povremeno žive kao nametnici na toplokrvnim kralješnjacima (pticama i sisavcima) kojima sišu krv. Krpelji su rasprostranjeni široko u prirodi, a najčešće ih nalazimo u prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog raslinja, po šikarama i visokotravnatim staništima. Prilikom uboda preko sline mogu prenositi različite zarazne bolesti.
Krpelj u svom razvoju prolazi kroz tri faze: larva, nimfa i odrasli oblik. Obrok krvi nužan im je u svakoj od razvojnih faza, te u tijeku svog života sišu krv tri puta na tri različita domaćina. Ženka se češće može sresti kao napasnik jer samo ako se nasiše krvi može snesti jajašca. Veličina krpelja razlikuje se ovisno o razvojnom obliku: kao larva, otprilike jedan milimetar, dok je odrasla ženka velika 4-5 mm. Nasisana krvi velika je kao zrno graška. Živi godinu dana, no može doživjeti i pet godina.
Za aktivnost krpelja vrlo je važna temperatura i vlažnost zbog čega imaju svoju sezonsku aktivnost - najbrojniji i najaktivniji su u proljeće i početkom ljeta. Mogu se susresti i ujesen, ali znatno rjeđe. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na šumskim životinjama, a zarazu mogu svojim ubodom prenijeti i na čovjeka ako se on nađe u njihovom prirodnom okolišu. Uzročnici bolesti prenose se sa zaraženog krpelja i na nove generacije, pa su stoga krpelji i rezervoari uzročnika.

U našim krajevima se najčešće susreću tzv. šumski (šikarni) krpelji vrste Ixodes ricinus. Najaktivniji su u proljeće i rano ljeto (svibanj – lipanj), u najjačem ljetu se povlače i gotovo ih nema, te se ujesen u manjem broju opet pojavljuju. U hladno godišnje doba (studeni - ožujak ) krpelji se ne susreću, osim ako je zima topla i bez snijega.


50.Clydesdale

Zanimljivosti
Uzgoj možemo povezati uz dva izvorna plemića: Lorda Darneya i princa od Welsa.Premda su zamijenjeni strojevima, još uvijek ih možemo vidjeti na natjecanjima u poljoprivredi.Clysdalei često sudjeluju u izabranim konjskim predstavama na kojima im ocjenjuju izvedbu i izgled povodca**.
Također su upotrijebljeni u oglašavanju za neke tvrtke kao što su Anheuser- Busch, Wilson Packing i Hawthorn Melody Dairy.
Razlikovne značajke
Oko 170 cm ili više .Težina oko jedne tone .Variraju u bojama od crvenkasto-smeđe, riđe i crne Većina ima bijele noge, a neki i bijelu mrlju na stomaku Inteligentni su i blage naravi.
Podrijetlo
Uzgojen križanjem tradicionalnog Flamanskog* pastuha i Škotskog teretnog konja sredinom 19.stoljeća. * Flandrija: Područje koje danas obuhvaća sjevernu polovicu Belgije.** In Halter: Vrsta egzibicije u kojoj je težište na prikladnostima kao što su uzgojno podrijetlo, timarenje i drugi standardi kojima se približava idealu pasmine,više nego jahanjem, utrkivanjem ili preskakanjem.

51.Finski konj

Zanimljivosti
Finski konj uzgajan je kao čista pasmina od 1907.To je jedini izvorno uzgojen konj u Finskoj.Iz razloga što zadovoljava sve potrebe konja od utrkivanja preko rada u poljoprivredi do jahanja nazvan je još i "Finski Univerzalac."Finski konji korišteni su i za utrke u oklopima †.Rijetko ih se može pronaći izvan Finske.
Razlikovne značajke
Uspravan 150- 170 cm visok Prevladava kestenasta boja sa mrljama na licu i nogama
Ostale boje su crvenkasto-smeđa* ili siva Miran i dobroćudne naravi. Podrijetlo
Njegova poznata povijest broji 1000 godina, ipak neki kažu da se uzgoj datira natrag u brončano doba - prije 4000 godina.* Crvenkasto-smeđa: Crvenkasto-smeđa koža, sa crnom grivom, repom i prednjim nogama.
** Čista pasmina: Selektivni uzgoj između konja iste pasmine koji su zabilježeni u glavnom registru. Registar finskih konja držao je Suomen Hippos, Finski Kasač i Udruga za uzgoj. Utrke s oklopom: Vrsta konjske utrke koja zahtjeva poseban način hoda, kas ili trčanje, obično vukući dvije dvokolice nazvane "mrgudi."


52.Frizijski konj

Zanimljivosti
Frizijci su nekoć tijekom Srednjeg vijeka bili ratni konji zbog toga što su mogli nositi viteza sa cijelim oklopom.Prije prvog svjetskog rata ostala su samo tri na svijetu. Spasili su ih od izumiranja uzgajivači u Freziji.- Zbog svog temperamenta, ali i ljepote, Frizijski konji danas se koriste u dreserskim * egzibicijama.Frizijac se može vidjeti u filmovima poput Lady Hawke, Zoro osvetnik, Eragon, Aleksandar i 300.
Razlikovne značajke
Tijelo je uvijek crno .Duga, gusta griva i rep.Duge svilenkaste dlake na nogama zovu se "perje"Visok je 150-170 cm Dražestan i hitar Blagog temperamenta
Podrijetlo
Uzgojen u Freziji, nizozemskoj provinciji, prije više od 200 godina.*Dresura: Umijeće jahanja je korištenjem nježnih pokreta rukama i nogama kako bi se izvelo konja kroz niz složenih manevara.

- 22:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ŽIVOTINJE
Životinje i njihova prava
Imaju li životinje svoja prava?
Mnogim se životinjama i danas uskraćuju njihova prava. U malobrojnim slučajevima, samo neke vrste (kao što su to, primjerice, mačke i psi) uživaju zakonsku zaštitu. Ovo dokazuje samo jedan vid diskriminacije koja se tiče prava životinja. Ljudi rade velike razlike između različitih vrsta, cijene samo one životinje koji im u bilo kojem pogledu odgovaraju ili od kojih imaju neke koristi. Mačke su mazne, psi su odani, dupini su prijateljski nastrojeni. Takvo je shvaćanje životinja vrlo degradirajući budući da se one uvažavaju samo kad su u nekoj funkciji, bilo da se koriste u terapeutske, društvene ili uslužne svrhe. Prava vrijednost životinja se neprestano ignorira. Upravo zato, kad ljudi smatraju da im neka životinja ne može ponuditi navedeno, iskorištavaju je kao hranu.
Borba za prava životinja je tek u svojim počecima. Ona će polučiti uspjeh jedino onda kada ljudi shvate pravu vrijednost životinja. Ta vrijednost ne ovisi isključivo o svojoj iskoristivosti i ljudskoj percepciji. Čovjek bi trebao uvažiti sva živa bića pa čak i ona koja se na prvi pogled ne čine toliko zabavna, privlačna ili odana. Naposljetku, sve se svodi na činjenicu da se moramo suočiti sa svojim strahovima, a najjači od tih strahova jest tijek našeg razvoja nakon što životinjama uvažimo njihova prava.
Pridavanje određenih prava životinjama znači korištenje humane kreativne moći za traženje alternative eksploataciji životinja. Ovakav će stav dovesti do etičke revolucije, koja će biti mnogo uviđavnija i utemeljenja od ikoje industrijske ili političke revolucije u našoj povijesti.
Potpuno oslobođenje životinja dovodi do potpunog oslobođenja

Životinje su jedno od carstava u domeni eukariota. Životinjsko carstvo se dijeli na različite podskupine, pa unutar toga dalje u porodice i dalje. Prirodna znanost koja se bavi životinjama naziva se zoologija.
Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima a za disanje trebaju kisik. Većina životinja je pokretna i ima osjetila.
Prirodoznanstveno gledano, i čovjeka treba smatrati životinjom. Biologija ponašanja je pokazala, da životinje na višem stupnju razvoja koriste komplicirane uzorke ponašanja i određene znakove koje nazivamo i govor životinja (glasanjem, mimikom, i sl.). Pored čovjeka, i neke životinje pokazuju, bar u naznakama, sposobnost apstraktnog mišljenja. Međutim, osim čovjeka nije poznata ni jedna životinjska vrsta koja bi mogla stvoriti "visoko razvijenu" kulturu. Razlikovanje koje u većini jezika postoji između čovjeka i životinje, znanstveno gledano, nije održiva. O odnosu čovjeka prema drugim životinjama ("Odnos čovjek-životinja") pogledaj Filozofsku antropologiju.
Životinje se najčešće poistovjećuju sa višestaničnim organizmima. Tradicionalno, u životinje se ubraja i cijela jedna grupa jednostaničnih organizama, protozoa. To se međutim više ne može biološki opravdati. Najbliži srodnici pravih višestaničnih organizama su Choanoflagellata, i u sistematici ih se ubraja u životinje. Zanimljivo je, da su evolucijski sestrinska grupa životinjama gljive koje su se tradicionalno smatrale biljkama.
Kućne životinje
Kućne životinje, životinje koje žive s nama, koje su uz nas, koje s nama dijele naš životni prostor, hranu, našu sreću i našu tugu.
To su životinje koje smo u jednom trenutku, promišljeno ili potaknuti impulsom, uzeli k sebi odabravši ih za naše prijatelje, suputnike, pratitelje, članove obitelji. To su životinje koje nam uljepšavaju dane unoseći u njih opuštenost, radost i veselje nesebičnom odanošću, privrženošću, vjernošću, nepatvorenom i nehinjenom ljubavlju. No, one nisu tu kako bi nam služile, bile ukras ili igračka. One postoje zbog svojeg vlastitog razloga, a mi imamo odgovornost da se o njima skrbimo uvažavajući njihove potrebe. Selidba, godišnji odmor, dolazak novog člana obitelji ili bilo koji drugi razlog nisu isprika za zanemarivanje, zlostavljanje, napuštanje ili ubijanje!
Nemojte nikada kupovati životinje, jer su uz trgovinu životinjama povezani ogromna patnja i umiranje. Nemojte nikada darivati ili udomljavati životinju kako biste udovoljili djeci i ako svi članovi obitelji nisu suglasni i spremni brinuti se o životinji dugi niz godina. Ako zaista želite pomoći, udomite neku od brojnih napuštenih i neželjenih životinja iz našeg Oglasnika.


Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.
Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.
Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.
Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izblijede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.

Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.

Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.
Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.
Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.


Većina kitova su izraženo druželjubive životinje s visoko razvijenim društvenim međuodnosima. Samo nekoliko vrsta žive u parovima ili kao samci.
Grupe kitova, koje se često zovu "škole", sastoje se najčešće od 10 do 50 životinja. U određenim okolnostima (u slučaju masovne pojave hrane ili u razdoblju parenja) grupe mogu brojati i daleko više od 1.000 jedinki. Pri tome je moguće i druženje s drugim vrstama kitova.
Pojedine "škole" imaju čvrsto utvrđenu hijerarhiju, pri čemu se mjesto u hijerarhiji utvrđuje ugrizima, guranjem ili sudaranjem. Ponašanje unutar grupe postaje agresivno samo u krajnje stresnim situacijama kao što su nedostatak hrane ili u zatočeništvu. U normalnim okolnostima kontakti se uspostavljaju vrlo miroljubivo i ljubazno. Veliku ulogu pri tome igra kontaktno plivanje, uzajamno glađenje perajama i dodirivanje nosova odnosno vrhova gubice. Isto tako, poznata su i razigrana ponašanja, iskakanje iz vode, izvođenje salta i udaranje perajama po površini vode. Takvom su ponašanju sklone i odrasle životinje.

Za sporazumijevanje kitovi ispuštaju glasove slične pjevanju koji se šire stotinama kilometara daleko. Novija istraživanja su pokazala, da svaka grupa kitova razvija svoju tipičnu "pjesmu". Ponekad se neki kit može prepoznati po svojoj specifičnoj nezamjenjivoj pjesmi. Kako grupe ili pojedini kit iz sezone u sezonu mijenja samo jedan manji dio svoje pjesme, neki stručnjaci smatraju da je moguće po sličnosti pjesme razaznati međusobnu srodnost pojedinih grupa kitova.
I love u grupi, a često se pri tome udružuju i s drugim vrstama. Tako mnoge vrste dupina poduzimaju lovačke pohode na velika jata ribe zajedno s velikim tunama. Čitave "škole" orki (Orcinus orca) zajedno love druge, čak i veće kitove. Grbavi kitovi zaokruže jato manjih riba ili oblak krila pa ispuštanjem mjehurića naprave "zavjesu" oko njih što izbezumljenu lovinu navede da se zbije u svojevrsnu kuglu u koju se oni onda stušte otvorenih usta i tako ih love.
Razmnožavanje
Kod većine vrsta kitova je utvrđeno da im je vrijeme razmnožavanja povezano uz godišnja doba, a sazrijevanje jajašaca se vremenski podudara s razdobljem intenzivne aktivnosti testisa mužjaka. To razdoblje se kod velikog broja vrsta podudara s njihovim sezonskim selidbama. Većina kitova zubana ne zasniva za vrijeme parenja trajne veze, a kod velikog broja vrsta ženke se u jednoj sezoni pare s više mužjaka. Za razliku od njih, kitovi usani su uglavnom monogamni tijekom jedne sezone parenja, ali niti oni ne zasnivaju trajne veze.
Ženke nose mladunce od devet do šesnaest mjeseci, a trajanje skotnosti ne ovisi o veličini vrste. Pliskavice koje su velike do 2,5 metara nose jednako dugo kao i plavi kitovi, najveće životinje na svijetu, oko jedanaest mjeseci. Kitovi u pravilu donose na svijet jedno mladunče, a ako se rode blizanci, jedan mladunac uglavnom ugine, jer majka nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Porođaj uglavnom počinje s izlaskom repa. Na taj se način opasnost od utapanja novorođenčeta svodi na minimum. Nakon rođenja se mladunca brzo gura na površinu radi prvog udisaja zraka. Snimljene su scene prave pomoći "babica", drugih ženki koje se okupe oko ženke koja rađa i koje uzrujano plivaju oko rodilje i one gurkanjem dovode mladunca do prvog udisaja na površinu. Taj proces je dokumentiran kod nekih vrsta dupina, pa se vjeruje da je slično i kod drugih vrsta kitova. Dojenje se razlikuje od dojenja sisavaca. Majka doslovno štrca mlijeko u usta mladunca jer kitovi nemaju usnice pa nisu u stanju sisati.

Razdoblje dojenja je uglavnom dugo, i kod velikog broja vrsta je duže od godine dana, pa je povezanost majke s potomkom izrazito velika. Kod svih vrsta kitova se o podizanju mladunaca brine samo majka. Spolnu zrelost kitovi u pravilu dosežu relativno kasno, tek u dobi od sedam do deset godina. Takva strategija razmnožavanja rezultira s malo potomaka, ali se nadoknađuje velikim postotkom preživljavanja mladunaca.
Obični jelen

?
Obični jelen


Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Razred: Mammalia

Red: Artiodactyla

Porodica: Cervidae

Rod: Cervus

Vrsta: C. elaphus

Dvojno ime

Cervus elaphus
Linnaeus, 1758.


Područje rasprostranjenosti običnih jelena


Sinonimi

Cervus elaphus
Jelen obični (crveni jelen, lat. Cervus elaphus) je šumska životinja.
Rasprostranjenost
Rasprostranjen je u Europi najčešće u šumskim kompleksima većih vodotoka - Dunava, Save, Drave te brdskim i planinskim šumama Mađarske, Rumunjske, Češke, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj, europskom dijelu Rusije, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlo su brojni u Hrvatskoj na području Baranje i Slavonije te Gorskog kotara, na Balkanu u Vojvodini te u Sloveniji uz poplavne nizine triju velikih rijeka do granice šuma u Slovenskim Alpama.
Opis izgleda
Ima skladan oblik tijela, u grebenu viši nego u križima, visoke snažne noge dokazuju, da je građen za dugo i ustrajno trčanje. Oblik i veličina rogova ukazuju na prilagodbu za kretanje na otvorenim prostorima, pa time i neprikladnošću za kretanje u sredini obrasloj gustom vegetacijom. Duljina tijela jelena iznosi 225-275 cm, visina u grebenu 120-150 cm. Rep je dugačak 20-25 cm. Tjelesna težina kreće se u rasponu od 125 do 300 kg, a kod košute od 70 do 130 kg. Snažna građa mišića i tetiva omogućava mu brzi bijeg te skok i do 12 m u duljinu i 3.5 m u visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom. Zubna formula je I 0/4, CI/0, P3/3, M 3/3 dakle ukupno ima 34 zuba a od toga 22 mliječna. Zamjena mliječnih zubi završava se između 30. i 34. mjeseca. Od proljeća do jeseni boja dlake jelena je rđavo crvena, a na trbuhu bjelkasta. Zimska dlaka je dulja, gušća, tamnosmeđe do smeđe-sive boje. Stražnjica je bjelkasta do žutocrvena i obrubljena tamnosmeđom duljom dlakom. Mužjak na vratu ima dulju dlaku tj. grivu koju nema ženka. Jelen ima rogove, a košuta samo u iznimnim slučajevima. Oba spola imaju suzište, duboku udubinu ispod oka. Na korijenu repa u mužjaka nalazi se mirisna žlijezda. Ženka takvu žlijezdu ima na čelu a kod oba spola mirisno mjesto se nalazi na vanjskoj strani skočnog zgloba. Rog ima istu funkciju i značaj kao i rog srnjaka. Jelenji rog sastoji se od istih dijelova kao i srnjakov samo ima više parožaka. Ruža na rogu se naziva vijenac, a osim toga se na jelenjem rogu razvija kruna a iznad nadočnjaka umetak koji se naziva ledenjak. Sva osjetila su u ove životinje odlično razvijena i premda ima astigmatično građeno oko puno bolje razlikuje predmete u okolini od srne.


Ponašanje
Po ponašanju jelen je životinja sumraka, ali je aktivan i u vrijeme sunčeve svjetlosti. Na njegovu aktivnost djeluju duljina trajanja osvjetljenja i intenzitet sunčeve svjetlosti. Ako je svjetlost kraća i slabija aktivniji je po danu, a za jakog sunca je aktivan u noćnim satima. U ponašanju je uočljiv jaki socijalni nagon, tako da košute gotovo cijelu godinu žive u krdima dok je jelen distanciraniji. Stariji jeleni su osim socijalnom udaljeni i grupnom razdaljinom, tako da postoji dva tipa krda, čvrsto krdo košuta sa teladi i jednogodišnjim i dvogodišnjim jelenima i slabo povezana krda u kojima se nalaze jeleni različitih starosti. Jako stari mužjaci žive samotničkim životom. Odnos prema staništu je takav da se može prilagoditi i relativno malenom prostoru iako je migracija osnovna karakteristika jelena. Ovim životinjama je duboko usađen nagon za sezonsko seljenje, ljeti u više, a zimi u niže predjele. Danas se međutim više ne sele kao nekada kad su im glavni selidbeni putovi bili duž tokova velikih rijeka. Jeleni se također sele i zbog parenja, godišnjeg doba i slično. Mužjaci se glasaju rikom a u opasnosti bauču dubljim tonom. Za vrijeme parenja ženke se oglašavaju sa "ah" i "ang" a ranjene životinje ispuštaju kratki glas sličan rikanju. Tijekom 24 sata u 5-7 navrata traži hranu i za to mu je potrebno vrijeme od 7-10 sati. U prehrani jelena razlikujemo ove kategorije hrane: mekanu, žilavu, tvrdu te balastne tvari. Osim vode za piće potrebna im je i voda za kaljužanje te sol.
Razmnožavanje
Parenje se u nizini odvija u 8. i 9. mjesecu a u planinama u 9. i 10. mjesecu. Tek se u sezoni parenja mužjaci približavaju ženkama te dolaze na "rikališta" na kojima se međusobno bore za pravo na parenje. Tijekom borbi mogu izgubiti čak do 30 kg. S obzirom na to da žive u poligamiji parenje predstavlja napor koji uz prethodne borbe i neuzimanje hrane može dovesti do takve iscrpljenosti da mužjak može uginuti preko zime. U prirodi je omjer spolova 1:1. Trudnoća košute traje 33-34 tjedna, a pred porod se izdvaja iz krda te se teli u 5. ili 6. mjesecu i obično oteli jedno ili rjeđe dva mladunca. Događa se da jedno ugine kao zametak ili nešto kasnije. Tek rođeno tele teško je 7 do 12 kg. Košuta ima 4 sise, i kada tele toliko ojača da može slijediti majku, košuta se vraća u krdo. Tele postaje samostalno sa 9 do 11 mjeseci a spolna zrelost nastupa najranije sa 16 mjeseci. Od prirodnih neprijatelja jelenu prijete vuk i medvjed a nejakoj teladi ris. Životni vijek jelena je 15 do 20 godina a iznimno 25, rast mužjaka se završava sa 8 do 9 godina, a košute sa 3 do 4 godine.
Rajske ptice
u vrijeme parenja, lako je razumjeti zašto su ove ptice dobile svoje ime rajskih ptica. Pri tome, posebno mužjaci padaju u oči svojim ekstremno šarenim perjem i njegovim širenjem u vrijeme udvaranja. Vjerojatno nema boje koja se ne pojavljuje kod bar neke vrste ovih ptica .
?
Rajske ptice

Paradisaea minor

Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Razred: Aves

Red: Passeriformes

Porodica: Paradisaeidae

rodovi

• Astrapia
• Cicinnurus
• Epimachus
• Lophorina
• Lycocorax
• Manucodia
• Paradigalla
• Paradisaea
• Parotia
• Pteridophora
• Ptiloris
• Seleucidis
• Semioptera


Rajske ptice (ili Rajčice, lat. Paradisaeidae) su porodica ptica koja se svrstava u red vrapčarki (Passeriformes), podred ptica pjevica (Paseres).
One žive u tropskim kišnim šumama Australije, na nekim otocima Moluka i, prije svega, na Novoj Gvineji. Zahvaljujući tome, Novu Gvineju se često naziva još i "Otok rajskih ptica". I na grbu Papue Nove Gvineje je rajska ptica.
Kad se vidi prekrasno perje ovih ptica, a uz to još i njihovo ponašanje Novoj Gvineji žive 43 poznate vrste, uz određenu vjerojatnost da, zbog teškog pristupa dolinama u brdima i planinama ovog otoka, još postoji poneka vrsta koja je znanosti nepoznata). Pri tome, ženke su zbog spolnog dimorfizma često manje upadljive od mužjaka, ali ne uvijek. Ima i vrsta kod kojih nema spolnog dimorfizma.
Koliko su ove ptice od vrste do vrste različite izgledom, isto tako im je vrlo različito i ponašanje u vrijeme parenja. Neke vrste organiziraju prava takmičenja mužjaka za naklonost ženki. Više mužjaka se okupi na određenom mjestu na koje izlaze teritorije više ženki, i dozivaju ih glasnim pozivima, a kad neka ženka dođe, šire perje i zabacuju ga iznad glave. Ženka odabire jednog od mužjaka, pari se s njim, i zatim napušta "arenu" i sama se dalje brine o podmlatku. Na taj način dominantni mužjak se može pariti s nizom ženki, dok drugi mužjaci ne dobivaju šansu za parenje.
Neke druge vrste odabiru za udvaranje vodoravnu granu drveta. Na njoj plešu perjem podignutim u vis kao okovratnik oko glave. No, oni to čine pojedinačno, i to na području na kojem živi ženka. Ako ženka odluči pariti se s njim, on nakon toga traži područje na kojem živi druga ženka, i sve se ponavlja.
Ovi oblici parenja su razni vidovi poligamije, kad se uspješan mužjak pari istovremeno, odnosno, u istoj sezoni parenja, s više ženki.
Međutim, niti to nije pravilo za sve vrste. Postoje i takve, koje njeguju monogamne odnose. To znači, da mužjak ostaje uz ženku i nakon parenja, te pomaže u podizanju mladunaca.
Postavlja se neizostavno pitanje zašto se pojedine vrste tako različito ponašaju. Smatra se, da je odgovor vjerojatno u različitosti prehrambenih potreba među vrstama. Neke vrste se hrane samo s određenom vrstom voća kojeg nema previše, pa je potrebno dvoje roditelja da nađu i donesu hranu. Druge vrste su se kukcima specijalizirale za hranjivije plodove (Muškatni oraščić), a uz to se hrane i koje nije teško pronaći, pa majka može podići podmladak sama.
Rodovi i neke vrste
Podporodica Cnemophilinae
• Loboparadisea
o L. sericea
• Cnemophilus
o C. macgregorii
o C. loriae
Podporodica Paradisaeinae
• Macgregoria
o M. pulchra
• Lycocorax
o L. pyrrhopterus
• Manucodia - 5 vrsta, na primjer:
o M. keraudrenii
• Ptiloris - 4 vrste
• Semioptera
o S. wallacii
• Seleucidis
o S. melanoleuca
• Paradigalla
o P. carunculata
o P. brevicauda
• Epimachus - 4 vrste, na primjer:
o E.speciosus - rajska ptica srpokrilka
• Astrapia - 5 vrsta, na primjer:
o A. nigra - rajska ptica svrakuša
• Lophorina
o L. superba - rajska ptica ogrličarka
• Parotia - 5 vrsta, na primjer:
o P. berlepschi
o P. sefilata - zrakasta rajska ptica
• Pteridophora
o P. alberti
• Cicinnurus
o C. magnificus
o C. respublica - Wilsonova rajska ptica
o C. regius - kraljevska rajska ptica
• Paradisaea - 7 vrsta, na primjer:
o P. apoda smeđa rajska ptica
o P. minor
o P. raggiana - Raggijeva rajska ptica
• Melampitta
o M. lugubris
o M. gigantea

Divlje životinje


Naziv divlje životinje koristi se u pravilu za životinja koje žive u svom prirodnom staništu, podalje od čovjeka. To ih razlikuje od pripitomljenih, tako zvanih domesticiranih životinja. U ovu skupinu spada i divljač, životinje koje čovjek lovi, a što je uređeno Zakonom o lovu. U svakodnevnom govoru, pojedine vrste divljih životinja nazivaju se prema srodnim vrstama koje su domesticirane. Tako se sive guske ( anser) nazivaju "divljim guskama", a Anas platyrynchos se naziva "divljom patkom", iako to nije jedina vrsta koju bi se moglo ubrojati u ovu skupinu. Danas bi se divljim konjima mogli nazvati još samo Pševalskijevi konji, no naziv se u širem smislu koristi i za mustange, iako su ustvari potomci domesticiranih konja koji su se kasnije odvojili od čovjeka i vratili se životu u prirodi.

Životni prostor
Gotovo svuda na svijetu postoje divlje životinje, no najmanje divljih životinja još živi u divljini koju nije čovjek na neki način preoblikovao. Svaka životinjska vrsta ima određene potrebe u odnosu na okoliš (hrana, mogućnost razmnožavanja, skrivanje od neprijatelja i slično), koje su u dovoljnoj mjeri zadovoljene i u područjima koje je čovjek prilagodio svojim potrebama. Neke su životinje čak razvile naviku korištenja prednosti blizine čovjeka (bijela roda, neke vrste miševa).
S druge strane, ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gradnja naselja) razorile su, ili u najmanju ruku osjetno smanjile površine na kojima inače žive divlje životinje. Broj divljih životinja koje zbog svojih posebnih potreba ne mogu promijeniti stanište i dalje će se smanjivati.
Odnos čovjek - divlje životinje
Samim svojim prisustvom divlje životinje obogaćuju čovjekov okoliš (na primjer, ptice pjevice svojom pjesmom).
Usprkos tome, odnos čovjeka prema divljim životinjama često je problematičan:
• Neke divlje životinje uzrokuju štete, najčešće vezane za pridobivanje i skladištenje hrane (štakori, miševi, crvena lisica, jastreb, razni kukci). Zbog toga, mnoge od njih čovjek ne samo da ne podnosi u svojoj blizini, nego ih i ubija.
• Veliki grabežljivci često su opasnost za ljude i njihove domaće životinje.
• Neke životinje prenose bolesti (trakavica, bjesnoća, malarija).
• Poljoprivredno i šumarsko korištenje površina obilježavaju danas monokulture koje svojom "očišćenošću" od drugih eventualno konkurentskih ili štetnih kultura, pruža potrebne komponente za život samo izrazito malom broju vrsta. Za mnoge životinjske vrste potrebna je raznovrsno strukturirana pokrajina.
• U suvremenoj poljoprivredi koriste se kemijska pomoćna sredstva (gnojiva, pesticidi, herbicidi) koji se kroz prehrambeni lanac nakupljaju u divljim životinjama sa štetnim posljedicama. Na to se nadovezuje različit otrovni industrijski otpad i otpad iz postrojenja za uništavanje smeća i pročišćavanje otpadnih voda.
• Životni prostor mnogih divljih životinja ljudi u slobodno vrijeme koriste za razne aktivnosti. Životinje osjetljive na ometanje povlače se s tih područja.
• Mnoge životinje stradavaju na cestama i dalekovodima koji se protežu kroz njihov životni prostor.
• Kultivirani prostori mijenjaju se toliko brzo, da se divlje životinje ne uspijevaju tome prilagoditi.
• Divlje životinje tradicionalno su ljudima izvor hrane i sirovina (lov, ribolov).
• Čovjek u cirkusima iskorištava divlje životinje za vlastitu zabavu.
• Zoološki vrtovi su s jedne strane zatvori za životinje, ali s druge pomažu nekim krajnje ugroženim vrstama da opstanu.
Upravljanje divljim životinjama
Pod pojmom upravljanja divljim životinjama podrazumijevaju se mjere pomoću kojih se rješavaju konflikti povezani s divljim životinjama. Ljudi koji se time bave trude se prije svega ponovo naseliti neke vrste na područja s kojih su nestale (smeđi medvjed, vuk, ris, dabar). Upoznavanjem i obrazovanjem lokalnog stanovništva podiže se njihova granica prihvaćanja ovih životinja, ali i oblikovanje politike prema divljim životinjama. Kad dođe do šteta koje one uzrokuju, u određenim okolnostima se stanovništvu daje naknada. Znanstveno se prati kretanje unutar određene populacije, a okoliš se po mogućnosti prilagođava specifičnim potrebama određene vrste. Kao krajnja mjera koristi se preseljavanje životinja.
Zaštita divljih životinja
Brojnost mnogih životinja se smanjuje. U područjima koje nastanjuju ljudi, mnoge su vrste već izumrle ili su iz njih nestale. Kako je područja koje ljudi ne oblikuju prema svojim potrebama sve manje, a i dalje će se smanjivati, životinje koje izbjegavaju ljude su u principu ugrožene.
1961. je osnovan World Wildlife Fund (WWF, World Wide Fund dor Nature), što je bila prva organizacija koja je upozorila na ugroženost divljih životinja. Osnivanje posebnih zaštićenih područja počinje bez zakonske podloge, no kasnije se u nizu država regulira Zakonima o zaštiti prirode, što onda opet omogućuje stvaranje područja na kojima se divlje životinje aktivno štite u cijelom nizu država, a omogućuje i ponovno naseljavanje već nestalih životinjskih vrsta u njihova prirodna staništa.

Životinje

?
Životinje


Sistematika

Domena: Eukaryota

Carstvo: Animalia
Linné, 1758.




Životinje su jedno od carstava u domeni eukariota. Životinjsko carstvo se dijeli na različite podskupine, pa unutar toga dalje u porodice i dalje. Prirodna znanost koja se bavi životinjama naziva se zoologija.
Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom, nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima, a za disanje trebaju kisik. Većina životinja je pokretna i ima osjetila.
Prirodoznanstveno gledano, i čovjeka treba smatrati životinjom. Biologija ponašanja je pokazala, da životinje na višem stupnju razvoja koriste komplicirane uzorke ponašanja i određene znakove koje nazivamo i govor životinja (glasanjem, mimikom, i sl.). Pored čovjeka, i neke životinje pokazuju, bar u naznakama, sposobnost apstraktnog mišljenja. Međutim, osim čovjeka nije poznata ni jedna životinjska vrsta koja bi mogla stvoriti "visoko razvijenu" kulturu. Razlikovanje koje u većini jezika postoji između čovjeka i životinje, znanstveno gledano, nije održiva. O odnosu čovjeka prema drugim životinjama ("Odnos čovjek-životinja") pogledaj Filozofsku antropologiju.
Životinje se najčešće poistovjećuju sa višestaničnim organizmima. Tradicionalno, u životinje se ubraja i cijela jedna grupa jednostaničnih organizama, protozoa. To se međutim više ne može biološki opravdati. Najbliži srodnici pravih višestaničnih organizama su Choanoflagellata, i u sistematici ih se ubraja u životinje. Zanimljivo je, da su evolucijski sestrinska grupa životinjama gljive koje su se tradicionalno smatrale biljkama.
Ponekad se, u svakodnevnom govoru, koristi izraz životinja samo za sisavce, isključujući ptice, ribe, kukce i druge. Znanstveni termin pokriva sve te skupine organizama, i mnoge druge.

Mnogi psi imaju odgovoran i važan posao kao vodiči slijepih, slabovidnih i gluhih osoba, pomagači osoba s posebnim potrebama, spasioci, tragači i čuvari. Sigurnost, a često i život ljudi ovisi upravo o psima. Društvo psa osim što donosi radost milijunima ljudi diljem svijeta, ima i terapijske učinke. Mnogi psi stoga rade kao terapijske životinje koje pomažu oboljelima i traumatiziranima da što brže ozdrave.
Pseći njuh milijun puta je razvijeniji od ljudskog. Na primjer jazavčar ima oko 125 milijuna receptora mirisa, a njemački ovčar čak 225 milijuna, dok ljudi imaju jedva 5 milijuna receptora mirisa. Psi imaju i mirisne žlijezde na svom nepcu koje također primaju i prenose mirise.
Veliki dio psećeg mozga posvećen je tumačenju mirisa i upravo ta sposobnost pomaže psima u spašavanju ljudskih života. Već dugo vremena psi imaju važnu ulogu u vojsci, policiji i vatrogastvu, te službama za potragu i spašavanje. Pseće osjetilo njuha toliko je osjetljivo da pas može prepoznati miris otisaka nogu, čak i ako su nekoliko tjedana stari i preko njih se gazilo. Pomoću svog savršenog njuha psi pronalaze zločince u bijegu, izgubljenu djecu i pomažu u spašavanju unesrećenih. PSI S POSLOM


Bez obzira na to što je čovjek razvio naprednu tehnologiju psi su još uvijek na prvom mjestu kad se radi o traženju unesrećenih osoba u ruševinama, lavinama i na otvorenim prostorima. Razlog tome su pseći njuh, sluh i dobar "periferni vid". Pseći sluh nadmašuje ljudske sposobnosti pa tako šum koji čovjek čuje s udaljenosti od četiri metra pas čuje s udaljenosti od 25 metara. Ispravnim školovanjem, koristeći psu urođene nagone (kao što je nagon lova), psa se može dovesti u visoki stupanj motiviranosti za traženje unesrećenih osoba. Za traženje nestalih osoba moguće je odškolovati bilo kojeg psa. Pas je zbog svojih sposobnosti idealan i nezamjenjiv u svim akcijama spašavanja, po bilo kojem terenu i u bilo kojim uvjetima. (www.kossp.hr)
Odnedavno su neki psi obučeni u otkrivanju raka kože kod ljudi i prepoznaju bolest čak i prije nego je liječnici dijagnosticiraju. Pseći nosevi mogu također prepoznati i ljudske osjećaje kao što su strah ili tjeskoba.



TERAPIJSKI PSI - Kako pas može pomoći u ozdravljenju čovjeka ?
Posebno trenirani psi s iskaznicama u mnogim zemljama imaju dozvolu pristupa bolnicama, staračkim domovima, sanatorijima. U zapadnim zemljama svijeta uobičajena je praksa da psi posjećuju djecu u bolnicama. Posjet psa oboljeloj osobi pomaže da se osoba ne osjeća osamljeno i tužno, a razigrana i nježna narav psa dobrodošla je promjena u sterilnoj bolničkoj rutini ispunjenoj bolima i često nepokretnošću, a često i podsjetnik na neko staro prijateljstvo izvan bolničkog kreveta. Pacijenti postaju mnogo boljeg raspoloženja za vrijeme i nakon posjeta psa. Djeca, ali i odrasli često razgovaraju s psom, dijele s njim svoje misli, osjećaje i sjećanja. Redoviti posjeti takve vrste pružaju pacijentima nadu. Glađenje pseće (ili mačje) dlake snižava krvni tlak, a za neke pacijente predstavlja i vježbu za oboljele ili ukočene ruke i mišiće. Posjet psa potiče ljude na međusoban razgovor i druženje.
Psu nije važno koliko ste stari, jeste li zdravi ili bolesni, pokretni ili nepokretni. Psi prihvaćaju ljude onakvima kakvi jesu. Psi ne prave razlike, ne prosuđuju, ne kritiziraju, ne uvjetuju druženje s njima. Od pasa se mnogo može naučiti o humanosti iako psi ne znaju što je to. Druženje s čovjekom je u njegovoj prirodi.



PSI VODIČI slijepih i slabovidnih osoba


Labradori i retriveri su psi koji se najčešće koriste za školovanje za pse vodiče slijepih i slabovidnih osoba. Školovanje traje oko dvije godine i stoji 50.000 kuna. U te dvije godine pse se uči da vode slijepe osobe kroz promet, da im pomažu u svakodnevnom kretanju i da im život učine samostalnijim. Više o tim psima možeš saznati na
NE ZABORAVI ! Pas vodič smije sa slijepom osobom ući u svako prijevozno sredstvo, dućane, bolnice, knjižnice. U tramvajima i autobusima mjesto iza vozača rezervirano je za psa vodiča i slijepu osobu. Ne diraj psa vodiča jer on radi važan posao.


Psi pomagači gluhih osoba

U svijetu se psi treniraju i za pomagače gluhim osobama tako što svojim savršenim sluhom reagiraju na zvukove poput kucanja na vrata ili zvona, telefona, dimnog alarma, sata, dozivanja, automobilske trube, timera pećnice i svih drugih zvukova od kojih neki znače opasnost i mogu biti po život opasni za osobu koja ih ne čuje na vrijeme. Ako je pas dodijeljen osobi koja koristi znakovni jezik, pas će reagirati na komande koje gluha osoba izda rukama jednako kao i na glas. Psa se može prema potrebi istrenirati i da reagira na plač malog djeteta kako bi upozorio gluhe roditelje da nešto nije u redu ili da beba treba pažnju.
Oko 75% pasa koji se u svijetu treniraju za pomagače gluhim osobama spašeno je iz skloništa (azila) za životinje. Tako su ta inače neželjena i napuštena stvorenja dobila novi dom i novu priliku te pokazala da nisu suvišna i nepotrebna.



REHABILITACIJSKI PSI TERAPIJSKI PSI
Psi pomažu i osobama s posebnim potrebama, nepokretnim i polupokretnim osobama u invalidskim kolicima. Školovanje rehabilitacijskog psa traje 5 do 6 mjeseci, a započinje po završetku socijalizacije u obitelji. Trening se temelji na vježbama poslušnosti, što korisniku omogućuje dobru komunikaciju sa psom. Osnovu programa predstavlja aport (podizanje i donošenje predmeta u ruke), pomoć pri transferu osobe iz kreveta u invalidska kolica, otvaranje i zatvaranje vrata, povlačenje invalidskih kolica na pločnik, do mogućnosti da pas upali ili ugasi svjetlo i otiđe u obližnju prodavaonicu po osnovne namirnice. Pas djeluje vrlo opuštajuće na svaku osobu pa zato kućni ljubimci u obiteljima imaju posebno mjesto. Terapijski pas blagotvorno djeluje na razvoj pojedinca:
FIZIČKI - smanjuje ukočenost mišića, poboljšava i razvija makro i mikro motoriku, smanjuje krvni tlak, poboljšava ravnotežu kod stajanja i hodanja,
SOCIJALNI - motivira razvoj komunikacijskih vještina, potiče govor te smanjuje socijalnu izolaciju;
EMOCIONALNI/PSIHOLOŠKI - potiče pozitivno raspoloženje, izaziva osjećaj sigurnosti, smanjuje nervozu;
KOGNITIVNO/MENTALNI - motivira za učenje i podučavanje, povećava vokabular, pomaže razvoju kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, poboljšava znanja o konceptima i smanjuje dosadu,
PONAŠANJE - potiče pozitivne oblike ponašanja (smijeh i igru), smanjuje nasilno i agresivno ponašanje, pojačava empatiju i brigu o drugome. (www.psivodici.hr)


SLUŽBENI PSI

U službene pse ubrajamo pse koji se koriste u policiji ili vatrogasnim službama, kao psi tragači, čuvari ili psi spasioci. Zbog izvanrednog psećeg njuha pas pomaže čovjeku u potrazi za skrivenom drogom u prtljazi na aerodromima, na graničnim prijelazima, u automobilima i drugim prijevoznim sredstvima, pomaže u traženju podmetnutih bombi ili oružja. Poznati su i psi tragači koji traže izgubljene osobe ili osobe u bijegu. Prilikom zemljotresa pseći njuh i sluh otkriva unesrećene pod ruševinama. Psi se treniraju i za spasioce utopljenika i tragače unesrećenih pod lavinama.


KONJI
Konji pomažu čovjeku na različite načine. Zbog svoje snage dugo vremena bili su korišteni za radove u poljoprivredi. Danas konj pomaže osobama s invaliditetom kroz program koji se zove TERAPIJSKO JAHANJE. Ova vrst terapije pruža jedini mogući nadomjestak hodanju osobama koje ne mogu same hodati. Trodimenzionalno kretanje konja u prostoru proizvodi kombinaciju osjeta i podražaja koji mogu utjecati u pozitivnom smislu na različite zdravstvene smetnje. To se kretanje ne može reproducirati klasičnim načinom vježbanja i razgibavanja, a ne mogu ga vjerno simulirati ni uređaji, koji se obično odnose samo na određene skupine mišića i ne mogu simulirati kretanje tijela na prirodan, simetričan i postepen način. Ljepota i plemenitost konja, njegova toplina i ritam pokreta predstavljaju kombinaciju s jedinstvenim terapijskim učinkom.
Osjećaji zadovoljstva i kontrole koji proizlaze iz jahanja i upravljanja životinjom koja je teška oko petstotinjak kilograma je snažan lijek koji jača samopouzdanje. Dodir sa životinjom koja nema predrasuda rađa poseban odnos povjerenja, opuštenosti i ljubavi između konja i jahača.
Najčešći korisnici terapije jahanjem su djeca i adolescenti s fizičkim oštećenjima od cerebralne paralize, multiple skleroze, mišićne distrofije, paraplegije, traumatskog oštećenja centralnog živčanog sustava, djeca s mentalnom retardacijom, upadljivog ponašanja, slabih rezultata u učenju, sa smetnjama u percepciji i problemima u emocionalnom i socijalnom području.
U Hrvatskoj ima nekoliko udruga koje se bave terapijskim jahanjem. Saznaj nešto više o njima preko Interneta (pogledaj stranicu s linkovima). Mnoge od njih možeš posjetiti i uvjeriti se na svoje oči kako konj nije samo prelijepa, već izuzetno plemenita životinja koja mnogim ljudima i djeci pruža mogućnost kretanja, druženja, aktivnosti na zraku i u prirodi, doživljaj sreće i zadovoljstva.


DELFINI - Osim simbola radosti, delfini se smatraju utjelovljenjem suosjećanja. Poznati su po tome kako pomažu brodolomcima i brodovima u prelasku preko opasnih i stjenovitih područja, štite i upozoravaju plivače na morske pse, pomažu i igraju se s ljudima.
Nakon što su ljudi primijetili da druženje i sama blizina delfina imaju na njih izrazito pozitivno, pa čak i ljekovito djelovanje, u svijetu, naročito u SAD-u otvorene su brojne klinike koje su u liječenju djece i odraslih oboljelih od smrtonosnih bolesti primjenjivale terapijsko plivanje s delfinima. Često je bila dovoljna sama prisutnost delfina da u ljudima potakne djelovanje samoizlječenja. Uspjesi takvih terapija bili su očigledni. Kroz druženje s delfinima bolesnici se lakše nose i suočavaju s bolestima. Znanstvenici koji su radili na takvim i sličnim projektima, složili su se da su delfini nježni i osjetljivi suputnici, sposobni u ljudima zapaziti i najmanju promjenu osjećaja, pa se u skladu s time ponašaju tako da nikog ne povrijede, dapače svojim postupcima ohrabruju, potiču pozitivne osjećaje, smirenost i prijateljstvo. Osim toga delfini su, uz kitove, i nažalost premali broj ljudi, jedina vrsta na planeti koja pokazuje brigu za druga živa bića i spremna je pomoći pripadnicima drugih vrsta u opasnosti, a da za uzvrat nema nikakvu korist.


MAJMUNI KAPUCINERI

I majmuni pomažu ljudima. Iako smo navikli da ih gledamo u zoološkim vrtovima kako izvode akrobacije i "majmunarije", vrsta majmuna - kapuciner - radi vrlo važan posao - pomaže nepokretnim ljudima. Osim što ih uveseljava i pravi im društvo, majmun kapuciner istreniran je da pali i gasi svjetlo i televizor, otvara vrata, namješta naočale, vraća nepokretne noge na kolica, dodaje slamku, novine ili predmete izvan dohvata, čak mijenja i CD-e u playerima. Školovanje majmuna da bi znao sve to raditi traje oko dvije godine.


PRISCILLA - svinja koja je spasila život 11-godišnjaku
Carol Burke iz Texasa povela je svog jedanaestogodišnjeg sina Antonyija na plivanje na obližnje jezero. Antony je otplivao u nešto dublju vodu i uhvatila ga je panika. Na sreću, u blizini se našla Priscilla, dvomjesečna svinja, kućna ljubimica, koja je i sama obožavala kupanje u jezeru. Priscilla je primijetila Antonyevu paniku i pojurila u vodu brzo plivajući prema dječaku. Antony je u posljednji trenutak uhvatio uzicu oko Priscillinog vrata. Budući da je bio četiri puta teži od Priscille nekoliko puta ju je povukao ispod površine vode, no Priscilla se hrabro borila i na kraju ga odvukla na sigurnost obale, spasivši mu život. Kao i sve svinje, Priscilla je dobro zapamtila spašavanje i godinama nakon ovog spašavanja uznemirila se svaki put kada je vidjela malu djecu kako se igraju u plićaku. Houston je u njenu čast proglasio dan "Priscilla the Pig Day", a ušla je i u dvoranu slavnih kućnih ljubimaca "Pet Hall of Fame".




U svijetu postoje programi u kojima psi pomažu djeci koja imaju problema s čitanjem. Djeca uče čitati u društvu psa. Psi su strpljivi slušaoci koji ne kritiziraju i pred kojima se djeca osjećaju opušteno. Rado im čitaju na glas i tako vježbaju. Društvo psa opušta dijete koje ima problema s čitanjem i koje se zbog toga srami čitati pred svojim vršnjacima ili pred odraslima. Pas ne komentira djetetove pogreške, ne osuđuje ga i ne kritizira čime raste djetetovo samopouzdanje. Voditelji programa su prisutni i koriste prisutnost psa kako bi na indirektan način pomogli djetetu da ispravi greške. Djeca takav način učenja doživljavaju više kao igru, nisu pod pritiskom i brže svladavaju probleme u čitanju.


Doniranje krvi spašava život onima kojima je transfuzija neophodna. Znate li da postoje i životinje davaoci krvi? Nemo je mačak i jedan od veterana koji je dvadeset i dva puta dao krv i na taj način spasio živote drugih mačaka. Njegovo davanje krvi nije bilo dobrovoljno jer kao mačak nije mogao dati pristanak, no budući da darivanje krvi nije naškodilo njegovom zdravlju, a spasilo je živote drugih mačaka, učinio je veliko djelo. Danas je u "mirovini" i živi sretno sa svojim skrbnicima. Obožava se voziti na čamcu.


Mačke imaju nevjerojatnu sposobnost da mogu predosjetiti potres. Prije početka potresa, mačke panično jure po stanu nastojeći izaći iz zatvorenog prostora, a ženke brzo iznose mačiće na sigurno. Znanstvenici još nisu otkrili kako mačke predosjećaju dolazak potresa, ali većina smatra da je to zbog kombinacije tri mačje sposobnosti: osjetljivosti na najslabije podrhtavanja tla koje ne mogu otkriti ni najbolji instrumenti, promjena u elektrostatičkoj aktivnosti u zraku i promjena geomagnetskog polja u zemljinoj kori. Mace slično reagiraju i uoči vulkanskih erupcija ili jakih oluja.



Psi imaju toliko istančan osjet mirisa da mogu u ljudskom dahu nanjušiti rak u ranom stadiju, pokazalo je američko istraživanje u kojemu su znanstvenici uvježbali pet pasa da reagiraju kad osjete da je dah oboljelih od raka "drukčiji". Psima su dali da onjuše uzorke izdisaja 55 osoba s rakom pluća, 31 osobe s rakom dojke i 83 zdrave osobe, a dlakavi su "istraživači" u oko 90 posto slučajeva nanjušili rak! Stanice raka otpuštaju drukčije molekule nego zdrave stanice, a psi to vjerojatno mogu prepoznati, objašnjavaju znanstvenici koji namjeravaju konstruirati električni uređaj za otkrivanje raka na dah koji bi zamijenio pse.


Ovčarski psi su skupina radnih pasa koje je čovjek od davnina koristio na svom imanju kao pomagače oko ovaca, krava, peradi i drugih domaćih životinja. Ovčarski psi se djele na skupinu pasa koji su uzgajani da bi čuvali i branili stoku od vukova i medvjeda i skupinu pasa koji čovjeku pomažu u upravljanju stadom. Ovčarski nagon izražava se na dva načina. Graničarski koli i australski kelpi u upravljanju stadom koriste se tehnikom šuljanja i "hipnotiziranja" ovaca pogledom. Na taj način upravljaju kretanjem ovaca jer ih pseće prikradanje podsjeća na prikradanje grabežljivca. Ostale ovčarske pasmine spadaju u drugu skupinu koja se za pokretanje stada koristi trkom i lavežom.



Sedam i pol godina stari policijski pas Rex postao je slavan preko noći nakon što je na graničnom prijelazu Macelj 2002. nanjušio i otkrio 12.843 tablete ecstasyja, što je najveća zaplijenjena količina te droge u Hrvatskoj. Ecstasy je nanjušio i otkrio u spremniku za gorivo Forda Mondeo nizozemskih registarskih oznaka. Pas je sudjelovao u više akcija, uglavnom na području Zagorja, otkrio je i 16,5 kg marihuane, a 2001. zaplijenio je i veću količinu amfetamina. (Press-clipping 1) (Press-clipping 2)



Domaće životinje


Domaćima nazivamo one životinje koje čovjek pripitomljava i uzgaja radi koristi i razonode, a koje i same imaju koristi od takve trajne zajednice sa čovjekom jer su zaštićene u borbi za opstanak. Da bi se neka životinj smatrala domaćom, potrebno je ispuniti tri uvjeta. Prvi je uvjet da životinja posjeduje osobine koje su čovjeku korisne, drugi da je privržena i poslušna čovjeku i treći da se jedinke redovito razmnožavaju pod čovjekovim nadzorom. Brižljivim uzgajanjem čovjek je dobio velik broj raznolikih odlika, rasa ili pasmina. Grana poljoprivrede koja se bavi uzgajanjem domaćih životinja zove se stočarstvo.
Razvile su se i posebne znanosti o domaćim životinjama, poput kinologije o psima i hipologije o konjima.
Više o odomaćivanju životinja pogledajte u članku domesticiranje.
Industrijska proizvodnja


Meso
Stanovništvo svijeta troši sve više bjelančevina, a one najvrjednije životinjskog su podrijetla (meso, mlijeko, jaja). Stoga se stočarstvo sve više razvija u oblik industrijske proizvodnje na specijaliziranim stočarskim farmama, s kojima surađuju brojni znanstveni instituti i eksperimentalne stanice. U uzgoju domaćih životinja sve se više primjenjuju i mehanizacija i automatizacija, a također i tekovine suvremene biologije, osobito znanosti o nasljeđivanju. Mnoge tvornice proizvode hranu za uzgajane životinje i prerađuju stočarske proizvode.
Posbno izobraženi inženjeri i tehničari brinu se za unaprijeđivanje stočarstva, a veterinari suzbijaju bolesti među domaćim životinjama.
Bolesti domaćih životinja
Kao i sva živa bića, i domaće životinje obolijevaju od stanovitih bolesti. Posebno su opasne one koje se mogu prenijeti na čovjeka.
Takva je bolest bedrenica, kojom se čovjek može zaraziti dok raščlinja oboljelu životinju ili obrađuje njezinu kožu, ili pak ako jede zaraženo meso. Slinavka i šap, bolest papkara, može, kao i bedrenica, za čovjeka biti smrtonosna. Bjesnoća je najčešće bolest pasa prenosiva ugrizom. Ako se ne liječi, gotovo je uvijek smrtonosna. Radi suzbijanja opasnosti svi se psi moraju zaštitno cijepiti, a psi skitnice utamaniti. I tuberkuloza se prenosi s domaćih životinja na čovjeka, npr. zaraženim mlijekom oboljele krave. Od bolesnih kopitara može na čovjeka preći vrlo opasna sakagija. Domaće ptice, odnosno golubovi i papige, prenose virusnu bolest ornitozu, a papige još i srodnu psitakozu.
Popis domaćih životinja






• pas
• mačka
• konj
• magarac
• govedo
• bivol
• zebu
• jak
• gajal
• banteng
• deva
• ljama
• alpaka
• ovca
• koza
• sob
• svinja
• kunić
• zamorče
• kokoš
• guska
• patka
• puran
• biserka
• golub
• fazan
• noj
• paun
• kanarinac
• prugasta papiga
• pčela
• dudov svilac
Pripitomljive
• srna
• jelen
• vjeverica
• čvorak
• gavran
• azijski slon
Ptice

?
Ptice


Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Potkoljeno: Vertebrata

Razred: Aves
Carl Linné, 1758.


Redovi

Niže u tekstu


Ptice (razred Aves) su razred dvonožnih, toplokrvnih kralježnjaka koji polažu jaja. Ptice su tijekom jure evoluirale od dinosaura podreda Theropoda, a najranija poznata ptica iz kasne jure je Archaeopteryx. Veličinom variraju od sitnih kolibrija do krupnih nojeva. Postoji između 9 i 10 tisuća poznatih vrsta ptica i najraznovrsniji su razred među kopnenim kralježnjacima (Terapoda).
Današnje ptice odlikuju perje, kljun bez zuba, polaganje jaja sa čvrstom ljuskom, visoka stopa metabolizma, srce s dvije klijetke i dvije pretklijetke, te lagan ali jak kostur. Mnoge ptice imaju prednje udove razvijene kao krila kojima mogu letjeti, iako su nojevke i nekoliko drugih, poglavito endemskih otočnih vrsta, izgubile tu sposobnost.
Mnoge ptičje vrste svake godine kreću na selidbe u udaljene krajeve, a još više ih poduzima migracije koje su kraće i manje regularne. Ptice su društvene životinje i komuniciraju vizualnim signalima, glasovnim pozivima i pjevanjem, sudjeluju u društvenom ponašanju što uključuje zajednički lov, pomoć pri odgajanju podmlatka i ponašanje karakteristično za jato. Neke vrste ptica su isključivo monogamne, druge prvenstveno monogamne uz povremeno parenje s drugim jedinkama. Druge vrste su poligamne ili poliandrične. Jaja obično polažu u gnijezdima gdje se ona inkubiraju, i većina ptica produljeno vrijeme provodi u podizanju mladih nakon izlijeganja.
Ljudi iskorištavaju ptice kao važan izvor hrane kroz lov i peradarstvo. Neke vrste, poglavito pjevice i papige omiljene su kao kućni ljubimci. Ptice su istaknuto zastupljene u svim pogledima ljudske kulture, od religije, poezije do popularne glazbe. Oko 120 do 130 ptičjih vrsta izumrlo je kao rezultat ljudskog djelovanja od 1600. godine, a prije toga još i više. Danas mnogim vrstama ptica prijeti izumiranje zbog djelovanja ljudi i vrše se napori kako bi se zaštitile.
Evolucija i sistematika


Prvu klasifikaciju ptica napravili su Francis Willughby i John Ray u svojoj knjizi iz 1676. naslova Ornithologiae.[1] Taj rad je, iako manje preoblikovan, bio osnova za današnji klasifikacijski sustav kojega je prvi osmislio Carl Linné 1758.
Ptice su u Linnéovoj sistematici kategorizirane kao razred Aves. Kladistika njihov razred uvrštava u takson dinosaura Theropoda. Prema trenutnom konsenzusu, Aves i sestrinska skupina red Crocodilia zajedno čine zaostale članove taksona gmazova Archosauria. U kladistici se uobičajeno definiraju kao svi potomci najkasnijeg zajedničkog pretka današnjih ptica, Archaeopteryx litographica. Archaeopteryx iz kimeridžaa kasne jure (prije oko 155 do 150 milijuna godina) po ovoj definiciji je najranija poznata ptica. Drugi ih definiraju tako da uključuju samo današnje ptičje skupine ne uzimajući u obzir fosilne ostatke,[2] dijelom kako bi se izbjegle nesigurnosti oko smještanja Archaeopteryxa u odnosu na životinje za koje se pretpostavlja da su dinosauri taksona Theropoda. [7]
Današnje ptice dijele se na dva nadreda: Paleognathae (većinom ptice koje ne lete, kao npr. nojevi), i izrazito raznolike Neognathae, skupina u kojoj se nalaze sve ostale ptice. Ovisno o taksonomskom gledištu, primjeri navedenog broja vrsta variraju između 8,8 tisuća do 10,2 tisuća poznatih živućih ptičjih vrsta na svijetu.
Uporaba pojma
Ovaj članak koristi pojam "ptica" za naznačavanje životinja članova razreda Aves, uključujući i Archaeopteryxa, ali se prvenstveno bavi živućim pticama koje su sve Neornithes i tako neupitno dio razreda Aves. U popularnoj znanosti pojam "ptica" često se koristi neformalno, označavajući bilo kojeg teropoda s perjem i krilima, tako da se u tisku životinjske vrste kao što su Microraptor i Rahonavis ponekad mogu nazivati pticama iako ih većina znanstvenika, utemeljeno na trenutnim dokazima, ne bi smatrala dijelom razreda Aves.
Dinosauri i podrijetlo ptica


Postoji značajna količina dokaza da su se ptice razvile iz dinosaura teropoda, što uključuje skupinu Maniraptora, što između ostalih uključuje porodice Dromaeosauridae i Oviraptoridae.[3] Kako se otkriva još neptičjih teropoda koji su s njima blisko povezani, prethodno jasna razlika između ptica i neptica sve je teže odrediva. Nedavna otkrića u Liaoningu, sjeveroistočnoj pokrajini NR Kine, koja pokazuje da su mnogi manji dinosauri teropodi imali perje, tome doprinosi.[4] Fosil prvotne ptice Archaeopteryx iz jure, pronađen u kasnom 19. stoljeću, poznat je kao jedna od pronađenih nedostajućih karika koja podržava teoriju evolucije, iako ga se ne smatra izravnim pretkom današnjih ptica. Druga rana vrsta ptice je Confuciusornis koja je živjela u ranom razdoblju krede. Obje vjerojatno po starosti pretječe Protoavis texensis, iako isprekidanost njenog fosila ostavlja znatne sumnje u to je li u pitanju ptičji predak. Druge ptice mezozoika uključuju skupine Enantiornithes, Yanornis, Ichthyornis, Gansus, te Hesperornithiformes, skupinu neletećih vodenih ptica koje nalikuju gnjurcima i plijenorima.
Moguće je da su dromeosauridi Cryptovolans i Microraptor bili sposobni letjeti na sličan ili bolji način od Archaeopteryxa. Cryptovolans je u svojoj građi imao greben, kost koja služi kao uporište za mišiće krila. Po tom kriteriju, Cryptovolans je prije "ptica" nego Archaeopteryx kojemu neki od ovih obilježja današnjih ptica nedostaju. Zbog toga neki paleontolozi navode na to da su zapravo dromeosauri prvotne ptice i da veći dio članova te porodice sekundarno nije sposoban letjeti, tj. da su se dromeosauri razvili iz ptica a ne obrnuto. Dokazi za ovu tezu trenutno nisu dovoljno uvjerljivi jer odnos između najnaprednijih dinosaura maniraptora i najprimitivnijih pravih ptica još nije shvaćen.
Iako dinosauri nadreda Ornithischia (zdjelicom nalik na današnje ptice) imaju istu strukturu kukova kao ptice, one su zapravo nastale od dinosaura nadreda Saurischia (zdjelice nalik gušterima) i tako neovisno naslijedile anatomiju kukova. U stvari je ptičja struktura zglobova po treći put razvijena među posebnom skupinom teropoda Therizinosauridae. Alternativna teorija o dinosaurskom podrijetlu ptica koju promiče nekoliko znanstvenika (najznačajniji su Larry Martin i Alan Feduccia), tvrdi kako su ptice (uključujući i dinosaure skupine maniraptora evoluirale od ranih arhosaura kao što je Longisquama.[5] Tu teoriju osporava većina drugih znanstvenika u paleontologiji, kao i stručnjaci za razvoj i evoluciju perja.[6]
Zemljopisno širenje današnjih ptica
Današnje ptice klasificiraju se u skupinu Neornithes, za koje je poznato da su evoluirale krajem krede. Dalje se dijele na Paleognathae i Neognathae. Skupina Paleognathae uključuje tinamuovke Srednje i Južne Amerike kao i nojevke. Nojevke su krupne ptice koje ne lete i uključuju nojeve, kazuare, kivije i emue (iako neki znanstvenici sumnjaju da nojevke predstavljaju umjetnu grupaciju ptica koje su neovisno izgubile sposobnost letenja kroz niz nepovezanih evolucijskih tijekova). Prvo odstupanje od ostatka skupine Neognathes predstavlja nadred Galloanseri u kojemu su redovi patkarica (Anseriformes; patke, guske i labudovi) i kokoški (Galliformes; fazani, tetrijebi i srodnici). Evolucijsko razdvajanje od ostatka skupine Neognathes dogodilo se prije nestanka dinosaura, ali postoje različita mišljenja o tome je li se širenje preostalih vrsta skupine Neognathes dogodilo prije ili poslije toga.[7] Ovo neslaganje dijelom je prouzročeno odstupanjem između različitih dokaza, pri čemu molekularno određivanje starosti sugerira širenje u doba krede, dok fosilni ostaci podržavaju širenje u tercijaru. Pokušaji usklađivanja ovih dvaju dokaza pokazali su se kontroverznima.[7][8]
Klasifikacija ptica vrlo je prijeporna tema. Djelo Phylogeny and Classification of Birds (Filogeneza i klasifikacija ptica) iz 1990. Sibleyja i Ahlquista među najvažnijima je u tom području iako se o njemu često raspravlja i neprestano se preispituje. Znatna prevaga kada su u pitanju dokazi sugerira kako današnje ptice čine precizne taksone. No znanstvenici se ne slažu o odnosima između njihovih redova; dokazi iz anatomije današnjih ptica, fosila i DNK pomogli su u rješavanju problema ali do čvrstog konsenzusa još nije došlo. Noviji molekularni i fosilni dokazi pružaju sve jasniju predodžbu evolucije redova današnjih ptica.
Redovi ptica
Ovo je popis taksonomskih redova u podrazredu Neornithes, tj. današnjih ptica.
PODRAZRED NEORNITHES
Paleognathae:
• Nojevke (Struthioniformes) - nojevi, emui, kiviji i srodnici
• Tinamuovke (Tinamiformes)
Neognathae:
• Patkarice (Anseriformes)
• Kokoške (Galliformes) - perad
• Plijenori (Gaviiformes)
• Gnjurci (Podicipediformes)
• Bubnjavke (Procellariiformes) - albatrosi i srodnici
• Pingvinke (Sphenisciformes)
• Pelikanke (Pelecaniformes)
• Rodarice (Ciconiiformes)
• Plamenci (Phoenicopteriformes)
• Sokolovke (Falconiformes) - sokolovi, orlovi, jastrebovi i srodnici
• Ždralovke (Gruiformes)
• Močvarice (Charadriiformes) - galebovi, kokoškice i srodnici
• Lještarke (Pteroclidiformes)
• Golupčarke (Columbiformes) - golubovi i grlice
• Papige (Psittaciformes)
• Kukavice (Cuculiformes)
• Sovovke (Strigiformes)
• Širokljunke (Caprimulgiformes)
• Srpokrilke (Apodiformes)
• Modrivrane (Coraciiformes)
• Djetlovke (Piciformes)
• Trogoni (Trogoniformes)
• Mišjakinje (Coliiformes)
• Vrapčarke (Passeriformes)
Popis taksonomskih redova u razredu Aves prema tradicionalnoj klasifikaciji (tzv. Clementsov poredak; posve različiti tip podjele na temelju molekularnih istraživanja, "Sibleyjev poredak", je još u fazi potvrde od strane znanstvene zajednice). Taj poredak znatno je utjecao na promišljanje u sistematici u kojima je skupina kokoški zaprimila sve čvršće dokaze o svom ptičjem podrijetlu molekularnim, fosilnim i anatomskim dokazima[7]. S povećanjem kvalitete dokaza do 2006. godine, postalo je moguće provjeriti veće prijedloge u sistematici Sibley-Ahlquista, s povoljnim rezultatima, pogotovo u skupinama Charadriiformes, Gruiformes or Caprimulgiformes.
Raznolik broj izumrlih ptičjih taksona postojao je u eri mezozoika bez danas postojećih potomaka. To uključuje skupine Confuciusornis, zubate morske ptice kao što su Hesperornithes i Ichthyornithes, kao i raznolik podrazred Enantiornithes ("suprotne ptice").
Raširenost


Ptice se razmnožavaju na svih sedam kontinenata a najviša bioraznolikost im je u tropskim područjima; tome su razlog veća specijacija u tropskim regijama ili veća stopa odumiranja u područjima više zemljopisne širine.[9] Ptice su sposobne živjeti i hraniti se u većini kopnenih staništa, na jugu dosežući 440 kilometara u unutrašnjost Antarktike, gdje se nalaze kolonije snježne burnice (Pagodroma nivea).[10] Nekoliko porodica ptica prilagodile su se životu na oceanu i u njemu: neke morske vrste ptica dolaze na obalu samo radi razmnožavanja[11], a zabilježeno je da su neke pingvinke ronile u dubine i do 300 metara.[12] Mnoge vrste ustanovile su kolonije za razmnožavanje u područjima u koja su ih doveli ljudi, ponekad namjerno, kao što je kineski fazan (P. c. torquatus) koji je po svijetu umjetno raširen kao lovna ptica.[13] Druge su ljudi proširili nenamjerno kao npr. kaluđerice (Myiopsitta monachus), papige koje su bijegom iz zatočeništva ustanovile kolonije oko većih sjevernoameričkih gradova.[14]
Slična pojava zabilježena je i u odnosno oko velikih europskih gradova.
Anatomija


Vanjska anatomija tipične ptice: 1. kljun, 2 .glava, 3. dužica, 4. zjenica, 5. ogrtač, 6. malo krilno pokrovno perje, 7. rame, 8. veliko krilno pokrovno perje, 9. letna krila II. reda, 10. stražnjica, 11. letna krila I. reda, 12. anus, 13. bedro, 14. zglob goljenice i gležnja, 15. gležanj, 16. stopala, 17. goljenična kost, 18. trbuh, 19. bokovi, 20. prsa, 21. grlo, 22. krijesta


Anatomija ptičjeg krila: 1. Letno perje I. reda, 2. primarno pokrovno perje, 3. pakrilce, 4. letno perje II. reda, 5. sekundarno pokrovno perje, 6. srednje pokrovno perje, 7. malo pokrovno perje, 8. tercijarno perje, 9. rame


Kostur ptice: 1. lubanja, 2. vratni kralješci, 3. ključna vilica, 4. greben prsne kosti, 5. rebro, 6. visoki greben, 7. koljeno, 8. pisnica, 9. I. prst, 10. goljenična kost, 11. goljenična kost, 12. lisna kost, 13. preponska kost, 14. sjedna kost, 15. kuk, 16. koštani štit bedra, 17. trtična kost, 18. repni dio kralježnice, 19. lopatica, 20. prsni dio kralježnice, 21. ramena kost, 22. lakatna kost, 23. palčana kost, 24. peščaj (metakarpus), 25. III. prst, 26. II. prst, 27. I. prst (palac)
U usporedbi s drugim kralježnjacima, ptice imaju oblik tijela koji pokazuje mnoge neobične prilagodbe, većinom za olakšavanje letenja.
Kostur se sastoji od kostiju koje su vrlo lagane. One imaju velike šupljine ispunjene zrakom koje su povezane s dišnim sustavom.[15] Kosti lubanje su sjedinjene i nemaju šavove. Očne šupljine su velike i odvojene od koštanog septuma. Kralježnica je podijeljena na vratni, prsni, slabinski i repni dio gdje su vratni pršljeni vrlo varijabilni i posebno elastični, dok je pokretljivost ograničena među stražnjim prsnim kralješcima, a niže od toga nikakva.[16] Posljednih nekoliko pršljena spojeno je sa zdjelicom i u bedrenom predjelu tvore čvrst koštani štit (synsacrum). Rebra su spljoštena, a greben je osim kod ptica koje ne lete, prilagođen za letne mišiće koji su na njega pričvršćeni. Prednji udovi preoblikovani su u krila.[17] Za razliku od sisavaca, ptice ne uriniraju. Njihovi bubrezi pročišćavaju krvotok od dušičnih otpadnih tvari, ali ih ne izbacuju iz tijela kao ureu rastopljenu u urinu, nego kao mokraćnu kiselinu.[18] One također luče kreatin, prije nego kreatinin kao sisavci. Mokraćna kiselina teško je topljiva u vodi tako da iz tijela izlazi kao bijela kaša. Ta tvar, kao i sadržaj crijeva, izlazi iz ptičje kloake.[19] Kloaka je višenamjenski otvor: kroz njega ptice izbacuju otpadne tvari, pare se njihovim spajanjem, te kroz njega nesu jaja. Uz to, mnoge ptičje vrste preživaju neprobavljenu hranu koju tako izbace.
Ptičji dišni sustav jedan je od najkompleksnijih u svim životinjskim skupinama. Kada ptica udahne, 75% svježeg zraka prolazi kroz pluća i teče izravno u stražnju zračnu vrećicu koja se proteže od pluća i povezuje zračne komore u kostima i puni ih zrakom. Kada ptica izdahne, uporabljeni zrak teče izvan pluća i zrak pohranjen u stražnjoj zračnoj vrećici istovremeno u njih ulazi. Tako ptičja pluća imaju stalnu opskrbu svježim zrakom i tijekom udisanja i izdisanja.[20]
Ptice proizvode zvuk uspomoć siringe, mišićnog organa koji se sastoji od komore s nekoliko membrana nalik bubnjićima koji se nalazi na nižem kraju dušnika, gdje se račva. Ptičje srce ima dvije klijetke i dvije pretklijetke, iz njega u desnom luku izlazi aorta koja iz srca stanicama doprema oksigeniziranu krv (kod sisavaca je u pitanju lijevi luk). Vena postcava zaprima krv iz udova preko bubrežnog prijenosnog sustava. Crvene krvne stanice, za razliku od onih u sisavaca, u sebi imaju staničnu jezgru.[21]
Probavni sustav ptica je jedinstven, s organima kao što je volja za spremanje progutane hrane i mišićnim želucem koji zbog nedostatka zuba često sadrži progutane kamenčiće, koji služe za mljevenje hrane. Većinom je visoko prilagođen brzom probavljanju i olakšanom letu. Neke ptice selice imaju i sposobnost smanjivanja dijelova crijeva prije selidbe.[22]
Živčani sustav je velik s obzirom na veličinu ptice. Najrazvijeniji dio mozga je onaj koji kontrolira radnje vezane uz let, dok mali mozak koordinira pokrete, a veliki mozak ponašanje, navigaciju, parenje i izgradnju gnijezda. Oči ptica razvijene su za polijetanje, uočavanje, lov i prehranu. Ptice s očima na bočnim stranama glave imaju širok vidokrug, dok ptice s oba oka naprijed kao npr. sove posjeduju stereoskopski vid pa mogu procijeniti udaljenost.[23] Većina ptica ima slab osjet mirisa, uz važne iznimke kao što su kiviji, [24] strvinari i bubnjavke.[25] Vid ptica je obično iznimno visoko razvijen. Vodene ptice imaju posebne fleksibilne leće koje im omogućavaju prilagodbu vizualnim prilikama u vodi i zraku. Neke vrste imaju i dvostruku foveu (točka najoštrijeg vida). Ptičja mrežnica ima cirkulaciju u obliku lepeze koja se zove pecten. Ptičje uho nema vanjsku ušnu školjku, ali je pokriveno perjem. U unutrašnjem uhu nalazi se puž, ali on nije spiralnog oblika kao u sisavaca.
Neke ptice koriste kemijske tvari kao obranu od predatora. Tako određene vrste iz reda bubnjavki na agresore izbacuju neugodno želučano ulje, [26] a neke vrste iz roda Pitohui sa Nove Gvineje preko kože i perja izlučuju snažan neurotoksin.[27]
Perje


Najuočljivija karakteristika koja ptice ističe među ostalim živim bićima je pokrivenost perjem. Perje je epidermalni izrast pričvršćen za kožu koji ima nekoliko funkcija: pomaže u održavanju tjelesne topline štiteći pticu od hladnog vremena i vode, neophodno je za letenje, a također služi za davanje signala, kamuflažu i pokazivanje. Postoji nekoliko tipova perja od kojih svaki ima posebnu zadaću. Perje zahtijeva održavanje i ptice ga svojim kljunovima svakodnevno čiste i uređuju, uklanjajući strana tjelešca i nanoseći sloj voštane izlučevine iz specijalizirane žlijezde koji pomaže u održanju savitljivosti, a također ima i ulogu zaštite protiv mikroba, čime se zaustavljaju bakterije koje uzrokuju raspadanje perja.[28] Taj proces može biti potpomognut i trljanjem perja tijelima insekata koji luče mravlju kiselinu, što je vrlo čest način kojim ptice uklanjaju parazite iz perja.[29] Perje se redovito mitari.
Let
Let je značajka većine ptica i po njemu se, osim od netopira i izumrlih dinosaura, razlikuju od svih ostalih kralježnjaka. Kao glavni način kretanja, let pticama koristi za parenje, prehranu, te izbjegavanje i bijeg od grabežljivaca. Ptice imaju razne prilagodbe za letenje, uključujući lagan kostur, dva velika mišića za let, prsni mišić (pectoralis, koji čini oko 15% ukupne tjelesne mase) zajedno sa susjednim mišićem supercoracoideus, te modificirani udovi (krila s aeroprofilom).[30] Oblik krila i veličina ptice prvenstveno određuju tip letenja za koji je ptičja vrsta sposobna. Mnoge ptice kombiniraju mahanje krilima i jedrenje koja zahtijeva manji utrošak energije. Oko 40 postojećih vrsta ptica nema sposobnost letenja, kao i mnoge izumrle ptice. Nedostatak sposobnosti leta obično nastaje na izoliranim otocima.[31]Razlog tome je prednost neletenja, jer je tako smanjena opasnost da pticu u letu vjetrovi odnesu na otvoreno more. Pingvini, iako ne lete, koriste slično mišićje i pokrete kako bi "letjeli" kroz vodu, kao i vrste porodica njorki (Alcidae), vodeni kosovi (Cinclidae), i zovoji (Procellariidae).[32]
Ponašanje
Većina ptica aktivno je danju, a odmara se noću, no neke kao što su vrste sova i legnjeva (Caprimulgidae) su noćne ptice, ili pak najaktivnije u vrijeme sumraka. Vrste podreda pravih ptica močvarica (Charadrii) hrane se kada je povoljna plima, bilo noću ili danju.
Prehrana i način prehrane


Antarktički pomornik (Stercorarius maccormicki) vješt je u otimanju jaja, ribe, strvina od drugih ptica i ostalih životinja.
Ptice se hrane raznolikim stvarima, od biljnog nektara, voća[33]biljaka, [34] sjemenja,[35] strvine, [36] i raznih vrsta malih životinja, uključujući i druge ptice.[37] itd. Budući da nemaju zuba, njihov probavni sustav je posebno prilagođen za obradu neusitnjene hrane koju obično gutaju u komadu.[30]
Razne strategije hranidbe koriste sve ptice. Sakupljanje insekata, beskralježnjaka, voća i sjemenja zajednička je svim ptičjim vrstama. Naglo slijetanje sa grana drveća i hvatanje kukaca način je prehrane mnogim pjevicama. Biljnim nektarom hrane se kolibriji (porodica Trochilidae),[38] loriji (podporodica Loriinae), medosasi (porodica Nectariniidae),[39] medojedi (porodica Meliphagidae) i neke druge pjevice imaju prilagođene dugačke četkaste jezike, i u mnogim slučajevima kljunove koji pristaju u suprilagođeno cvijeće.[40]
Lov zračnim poniranjem karakterističan je za sokole i jastrebe, a sličnu strategiju u vodi imaju plijenori, patke potporodice Aythyinae, te pingvini. Ronjenjem love blune, vodomari i čigre. Tri vrste iz roda Pachyptila, plamenci i neke patke kljunovima filtriraju vodu i blato, tako nalazeći hranu.[41] [42] Guske i patke plivalice prvenstveno se hrane ispašom. Neke vrste su i kleptoparaziti, te kradu hranu od ostalih životinja, kao npr. fregate, galebovi,[43] i pomornici [44]. Kleptoparazitizam ne igra bitnu ulogu u ishrani ijedne ptičje vrste, nego je dodatak lovu. Istraživanje o prehrani vrste Fregata minor koja krade od vrste bluna Sula dactylatra pokazalo je da na taj način mogu najviše pribaviti 40% hrane koja im je potrebna, te da u prosjeku uspijevaju pribaviti samo 5%.[45] Na kraju, neke ptice hrane se strvinom, kao npr. galebovi i strvinari, a neke su spretne u mnogo načina pribavljanja hrane i nazivaju se ptice generalisti,[46] dok su druge specijalisti, baveći se uglavnom samo jednim načinom prehrane.
Selidba


Putovanje obilježenog jata crne muljače (Limosa lapponica) praćeno iz satelita od Novog Zelanda na sjever. Ova vrsta među svim poznatim vrši najduža putovanja bez stajanja, čak do 10,200 km
Mnoge ptičje vrste migriraju kako bi iskoristile globalne promjene vremena u raznim godišnjim dobima, radi najbolje moguće opskrbe hranom i života u staništu najprikladnijem za razmnožavanje. Ove selidbe razlikuju se između različitih skupina. Mnoge kopnene ptice, šljuke i patke jednom godišnje polaze na duga putovanja, na što ih obično pokreću promjene u duljini dana kao i vremenske prilike. Karakteristično je za vrste koje toplije godišnje doba provode u područjima umjerene ili polarne klime, kao i hladnije doba izvan sezone parenja u tropskim područjima. Prije selidbe, ptice vidno povećavaju rezerve masti u tijelu, te smanjuju veličinu nekih svojih organa.[47][22] Selidba je energetski iznimno zahtjevna, pogotovo jer ptice moraju prijeći pustinje i oceane bez odmora, vode i hrane.
Kopnene ptice obično imaju doseg od oko 2500 km, a šljuke do 4000 km,[30] iako su crne muljače sposobne preletjeti i do 10,200 km.[48] Morske ptice također idu na duge selidbe, najduže od kojih su one zovoja vrste Puffinus griseus, koji se gnijezde na Novom Zelandu i Čileu, a ljeto na sjevernoj polutci provode hraneći se na sjevernom Pacifiku kod Japana, Aljaske i Kalifornije, što njihov obilazak čini 64,000 km dugim.[49] Druge morske ptice razilaze se nakon parenja i putuju na udaljena mjesta, ali bez čvrsto određene relacije. Albatrosi koji se gnijezde na Južnom oceanu često idu na obilazak polarnog područja tijekom sezone parenja.[50]
Ptice također pokazuju i druge tipove selidbe. Neke vrste polaze na kraća putovanja samo koliko je potrebno za izbjegavanje lošeg vremena ili radi hrane. To uključuje iruptivne vrste (ptice koje su nekih godina uobičajene, a drugih sasvim odsutne). Ovaj tip migracije najčešće se veže uz dostupnost hrane na određenom području.[51] Polarne sove i kugara (Bombycilla garrulus) poduzimaju takve migracije. Visinska selidba je također oblik kraće migracije. Djelomična migracija može biti i najvažniji način selidbenog ponašanja u ptica. Tako je u Australiji otkriveno kako djelomično seli 44% ptica nepjevica i 32% pjevica.[52] Pri visinskoj selidbi ptice prelaze sa viših nadmorskih visina na niže, ili obratno, kada vremenski uvjeti prestanu biti optimalni. Najčešće ju pokreću temperaturne promjene i nakon smanjenja dostupne količine hrane na staništu. [53] Neke vrste mogu biti nomadske, bez stalnog teritorija, i kretati se ovisno o vremenskim prilikama i dostupnosti hrane. Vrste porodice papiga su velikom većinom niti selice, niti stanarice, nego su ili disperzivne, iruptivne, nomadske ili pak sele kratko i neregularno.[54]
Sposobnost ptica da se vrate na točna mjesta nakon prelaženja ogromnih udaljenosti poznato je već neko vrijeme. U pokusu provedenom 1950-ih, mali zovoj (Puffinus puffinus) pušten iz Bostona u Massachussetsu (SAD) vratio se u svoju koloniju u Skomeru u Walesu unutar 13 dana, prelazeći pritom udaljenost od 5,150 km.[55] Ptice za navigaciju koriste raznovrsne metode. Vrste koje sele danju za orijentaciju koriste sunce, a noću zvijezde. Ptice koje koriste sunce tijekom dana prilagođuju njegovo pomicanje na horizontu uspomoć svog biološkog sata.[30] Orijentacija zvjezdanim kompasom ovisi o položaju nekoliko zviježđa koje okružuje Sjevernjaču. [56] Nekim vrstama također pomaže sposobnost osjećanja Zemljinog geomagnetskog polja kroz posebno prilagođene osjetljive fotoreceptore.[57]
Komunikacija


Ptice komuniciraju prvenstveno vizualnim i zvučnim signalima. Oni mogu biti svojstveni jednoj vrsti, ali i funkcionirati između različitih vrsta. Vizualna komunikacija ima mnogo funkcija i manifestira se perjem i ponašanjem. Perjem ptice ocjenjuju i nameću društvenu dominaciju, [58] pokazuju spolnu zrelost, kao i prijeteći izgled koji oponaša grabežljivca. Njime neke vrste uspješno tjeraju predatore kao što su jastrebovi i zaštićuju podmladak.[59]
Razlike u perju također omogućuju identifikaciju jedinki, pogotovo između različitih vrsta. Vizualna komunikacija uključuje i ritualizirano ponašanje radi pokazivanja agresije ili potčinjenosti, kao i stvaranja odnosa između budućih roditelja. Ovo ponašanje razvija se iz čišćenja i uređivanja perja, kljucanja i slično. Najsloženiji način pokazivanja ptice čine za vrijeme snubljenja, kao npr. plesovi albatrosa, gdje uspješno stvaranje doživotne veze zahtijeva izvođenje jedinstvenog plesa, [60] kao i kod rajskih ptica gdje uspjeh mužjaka u parenju ovisi o kvaliteti prikaza i perja.[61] Mužjaci pokazuju fizičku izdržljivost svojom građom; ženke vrsta iz porodice vrabaca biraju partnere koji imaju bolju sposobnost izgrađivanja gnijezda,[62] dok sjeničarke privlače partnere izgradnjom sjenica koje kite svjetlucavim predmetima.[63]
Uz vizualnu komunikaciju, ptice su poznate po slušnim sposobnostima. Zov, a u nekih vrsta i pjevanje, glavni su način na koji ptice komuniciraju zvukom; iako neke koriste i mehaničke zvukove kao što su puhanje zraka kroz perje (kao što čine ptice roda Coenocorypha s Novog Zelanda),[64], teritorijalno bubnjanje djetlića. Ptičji zov i pjesme mogu biti vrlo kompleksni; zvukove proizvodi siringa čije obje strane rade neovisno, što može proizvesti dvije pjesme odjednom.
Ptičji zov ima razne namjene od kojih nekoliko njih može biti povezano u jednu pjesmu. Ptice pjevaju kako bi se pokazale kad traže partnera, bilo radi privlačenja ili identifikacije potencijalnih partnera, te u kombinaciji s vizualnom komunikacijom za stvaranje partnerske veze. Koriste se za prisvajanje i održavanje teritorija. Pozivi su također korisni za identifikaciju određenih jedinki, što pomaže roditeljima da nađu svoje potomstvo u natrpanim kolonijama, kao i u ponovnom nalaženju partnera na početku sezone parenja. Pozivima se ptice međusobno upozoravaju na opasnost od grabežljivaca - ovakvi pozivi mogu sadržavati i detaljne i specifične informacije o prirodi opasnosti.[65]
Razmnožavanje
Društveni sustavi



Ogromna većina (95%) ptičjih vrsta su monogamne; iako poliginija (2%) i poliandrija (manje od 1%), poliginandrija (gdje se mužjaci pare s nekoliko ženki, i ženke s nekoliko mužjaka) i promiskuitetni sustavi također pojavljuju.[30] Neke vrste mogu pripadati jednom od ovih sustava samo ovisno o okolnostima. Monogamne vrste stvaraju partnerske veze za sezone parenja; u nekim slučajevima ta veza može potrajati godinama ili čak doživotno.
Prednost monogamije u ptica je briga dvaju roditelja nad potomstvom. U većini životinjskih skupina, muška roditeljska skrb je rijetka, ali u ptica je sasvim uobičajena, i činjenica je da je puno obimnija nego u drugih razreda. Kod ptica, skrb mužjaka može biti važna ili neophodna fizičku kondiciju ženke; kod nekih vrsta ženke ne mogu uspješno podići leglo bez pomoći mužjaka.[66] Poligamni sustavi razmnožavanja nastaju kada su ženke sposobne izvesti legla bez pomoći mužjaka.[30] Katkad postoji raspodjela poslova u monogamnih vrsta, gdje su uloge ležanja na jajima, i obrana gnijezda i teritorija mogu biti zajedničke ili ih se samo prihvaća jedan spol.
Dok je društvena monogamija uobičajena u ptica, nevjernost u obliku izvanparnih odnosa je također učestala.[67] Oni mogu imati oblik prisiljenog odnosa (ili silovanja), kod pataka i ostalih patkarica[68] ili što je puno češće, između dominantnih mužjaka i ženki s manje dominantnim partnerima. Pretpostavlja se da ženke imaju korist primanjem boljih gena kao i osiguranje u slučaju neplodnosti partnera.[69] Mužjaci vrsta koje se pare izvan partnerskog odnosa u paru bavit će se čuvanjem partnera kako bi potvrdili vlastito roditeljstvo potomstva koje će podizati.[70]
Parenje obično uključuje neki oblik udvaranja, koje najčešće obavlja mužjak.[71] Većina je prilično jednostavna i obično uključuje pjevanje. Neki prikazi mogu biti vrlo razrađeni i koristiti metode kao što su udaranje krilima, ples, zračni letovi kao i društveno nadmetanje u svojevrsnim arenama gdje se jedinke po dominantnosti, za partnere nadmeću s ostalima. Ženke se najčešće bave odabirom partnera,[72] iako kod poliandričnih šljuka mužjaci biraju jarko obojene ženke.[73] Snubljenje uređivanjem perja, kljucanjem i hranjenjem obično se izvode između partnera najčešće nakon što su ustanovili svoj odnos i parili se.[74]
Teritorij, gniježđenje i inkubacija
Mnoge ptice za sezone parenja aktivno brane teritorij od ostalih jedinki iste vrste. Veći teritoriji brane se kako bi se očuvali izvori hrane za ptiće. Vrste koje nisu u stanju braniti teritorij na kojemu se hrane, kao npr. morske ptice i čiope, umjesto toga pare se u kolonijama; pretpostavlja se da to čine radi obrane od grabežljivaca. Ptice koje se pare i potomstvo dižu u kolonijama obranit će svoje gnjezdište, a nadmetanje za mjesto postavljanja gnijezda unutar i izvan vrste može biti vrlo žestoko.[75]


Sve ptice liježu amniotska jaja[76] s tvrdim ljuskama načinjenim najviše od kalcij karbonata. Boju jaja određuje nekoliko čimbenika: jaja vrsta koje se gnijezde u rupama ili ih pokrivaju zemljom najčešće su blijeda ili bijela, dok su jaja vrsta koje ih ostavljaju na otvorenom, kao vrste iz reda Charadriiformes, bojom prilagođena okolišu radi kamuflaže. No ta pravila ne vrijede za sve ptice: jaja legnjeva leže na tlu, a kamuflažu im pruža pričje perje. Vrste koje su česte žrtve parazitizma u leglu imaju jaja drugačijih boja kako bi imale veći izgled u uočavanju kukavičjeg jaja, dok jaja ženke kukavica trebaju bojom biti slične jajima domaćina kojemu ga podmeću.[77]
Jaja se obično liježu u gnijezdo koje može biti vrlo složeno izgrađena, kao npr. ona koja prave pletilje i ptice roda Psarocolius, ili vrlo primitivne kao gnijezda albatrosa koja nisu ništa drugo nego ogrebotina na tlu. Neke vrste ne prave gnijezda. Npr. vrsta Uria aalge polažu jaja na golom kamenu, a carski pingvin jaje drži između tijela i nogu. To je pogotovo često kod vrsta čiji ptići su potrkušci. No većina ptičjih vrsta gradi složena gnijezda koje mogu biti u obliku šalica, kupola, tanjura, brežuljaka ili nasipa.[78] Većina gnijezda sagrađena su u skrovitim mjestima i skrivena radi smanjenja opasnosti od grabežljivaca. Otvorena gnijezda obično grade veće ptice koje su ih sposobne braniti ili ptice koje se gnijezde u kolonijama. Gnijezda su većinom građena od biljnih tvari. Neke vrste biraju specifičnu građu kao što je stolisnik jer on sadrži kemijske tvari koje smanjuju učestalost parazita kao što su grinje, što pospješuje preživljavanje ptića.[79] Gnijezda su obično obrubljena perjem radi boljeg održavanja topline.
Inkubacija, tj. ležanje na jajima, kojom se regulira temperatura optimalna za razvoj ptića obično počinje čim se izleže posljednje jaje. Dužnosti ležanja na jajima partneri u monogamnih vrsta često dijele. U poligamnih vrsta o tome se brine jedan roditelj. To može biti vrlo zahtjevan proces. Npr. odrasli albatros tijekom inkibacije jaja izgubi oko 83 g tjelesne mase dnevno.[80] Kod vrsta porodice kokošina (Megapodiidae), jaja toplinu primaju od sunca, trunućeg bilja ili vulkanskih izvora.[81] Razdoblje inkubacije traje od oko 10 dana (u vrsta kao što su djetlići, kukavice i vrapčarke) do preko 80 dana (albatrosi i kiviji).
Roditeljska skrb i podizanje mladunčadi


Ptići nakon rođenja mogu biti bespomoćni ili već neovisni, ili u bilo kojoj fazi između te dvije krajnosti. Ptići koji se liježu nerazvijeni zovu se čučavci i najčešće se liježu maleni, goli i slijepi. Ptići koji su po rođenju pokretni i s već izraslim perjem nazivaju se potrkušcima. Čučavcima je potrebno održavanje tjelesne temperature i o njima se roditelji trebaju brinuti duže nego o potrkušcima.
Duljina i narav roditeljske skrbi razlikuje se između različitih redova i vrsta. U jednoj krajnosti, roditeljska skrb prestaje odmah po izlijeganju iz jaja (kao kod kokošina), i ptići su odmah sposobni brinuti se o sebi.[82] U drugoj krajnosti, mnoge morske ptice produljeno brinu o mladima. Kod vrste Fregata minor ptićima je potrebno do 6 mjeseci dok ne nauče letjeti, a roditelji ih hrane i do 14 mjeseci nakon toga.[83]U nekih vrsta, skrb o potomstvu dijeli se između oba partnera, dok to u drugih radi samo jedan spol. Kod nekih vrsta, druge jedinke iste vrste će pomagati paru s potomstvom u njihovoj skrbi. Ovi pomagači su obično bliski srodnici kao npr. ptići istog para iz prethodnih sezona parenja.[84] Zajednička skrb prema mladuncima je pogotovo uobičajena kod vrana, ali je zamijećena i kod drugih vrsta kao što su crvenkaska lunja, Acanthisitta chloris, te Gymnorhina tibicen.
Točka u kojoj ptići opernate iznimno se razlikuje kod vrsta. Ptići vrste Synthliboramphus antiquus napuštaju gnijezdo noć nakon izlijeganja, prateći zov roditelja prema moru gdje se odgajaju dalje od kopnenih grabežljivaca.[85] Druge vrste, pogotovo patke, udaljuju svoje ptiće dalje od gnijezda u vrlo ranoj dobi. U većini vrsta ptići napuštaju gnijezdo ubrzo nakon što nauče letjeti, ili malo ranije. Nakon toga, skrb o njima se razlikuje. Ptići albatrosa gnijezdo napuštaju sami i ne primaju nikakvu daljnju skrb, dok druge vrste svoj podmladak dodatno prehranjuju i nakon dozrijevanja.[86] Ptići također mogu pratiti svoje roditelje za vrijeme prve selidbe.[87]

Parazitiranje legla


Iako i neki kukci i ribe parazitiraju legla, najveći broj takvih parazita su ptice. To su ptice koje polažu jaja u gnijezdima drugih ptica. Ta jaja vrste domaćini često prihvaćaju i o njima se brinu, često i na račun vlastitog legla. Postoje dvije vrste parazita legla: prisiljeni paraziti koji nisu sposobni podizati vlastito potomstvo moraju polagati jaja u gnijezdima drugih vrsta i neprisiljeni paraziti, koji su sposobni podizati vlastito potomstvo, ali jaja polažu u gnijezdima drugih jedinki iste vrste kako bi povećali rezultat razmnožavanja. Najpoznatiji prisiljeni parazit legla je kukavica, iako od stotinjak vrsta kukavica, samo su četiri prisiljeni paraziti legla.[88] Neki paraziti su prilagođeni tako da se njihova jaja izliježu prije jaja svojih domaćina koje ptić-parazit izgurne iz gnijezda, čime se osigurava da njima pripadne sva hrana donešena u gnijezdo.
Odnos s ljudima

I
Ptice su vrlo vidljive i uobičajene životinje i ljudi s njima imaju dug odnos. U nekim slučajevima, taj odnos je mutualističan (uzajamno koristan), kao u primjeru suradničkog odnosa između pticea porodice medovođa (Indicatoridae) koje ljudima urođeničkih plemena pomažu u nalaženju meda, ili komensalističan (jedna strana ima korist, a druga niti korist, niti štetu), kao u slučaju brojnih vrsta koje imaju neizravnu korist od ljudskih djelatnosti. Na primjer, obični golub ili golub pećinar vrlo je raširen u urbanim područjima širom svijeta. No ljudski utjecaj može biti i škodljiv do te mjere da određenim ptičjim vrstama prijeti izumiranje zbog ljudskih aktivnosti.
Ptice također imaju mnogo važnih utjecaja na ljude. Često su one prijenosnici bolesti kao što su psitakoza, salmoneloza, kampilobakterioza, mikobakterioza (ptičja tuberkuloza), ptičja gripa, gvardijaza, i kriptosporidioza. U poljoprivredi i industriji također mogu biti bitan štetnik,[89] kao i iznimno važan izvor hrane i zarade.
Iskorištavanje
Ptice su ljudima važan izvor hrane. Vrsta koja se najčešće uzgaja u proizvodnji mesa je domaća kokoš, te njena jaja, iako su guske, fazani, purice i patke vrlo često uzgajaju u istu svrhu. Takve ptice koje se uzgajaju kao hrana zovu se skupnim imenom perad. Lov je također važna metoda pribavljanja hrane, što je u prošlosti dovelo i do izumiranja nekoliko ptičjih vrsta. No suvremeni lov daje potrebnu pozornost u izlovu životinjskih vrsta radi sprječavanja opasnog smanjivanja njihove brojnosti.
Osim mesa i jaja, ljudi ptice iskorištavaju za ostale predmete kao što su perje za posteljinu i ukrašavanje, fosfor i dušik koji se koriste u izradi umjetnih gnojiva i baruta proizvodi se i od guana - tvari kojom ptice u Južnoj Americi grade gnijezda.


.
I druge ptice ljudi već dugo koriste za ispunjavanje nekih zadataka. Sokoli se još koriste u lovu, dok kormorane koriste ribari. Pilići i golubovi omiljeni su u pokusima i često se koriste u istraživanjima u biologiji i komparativnoj psihologiji. Ptice su među najproučavanijim skupinama svih životinjskih grupa. Znanost koja se bavi proučavanjem ptica zove se ornitologija. Stotine akademskih časopisa i tisuće znanstvenika posvećeno je istraživanju ptica, dok se amaterski promatrači ptica broje u milijunima.


Šarene, pogotovo tropske ptice (papige, mine) uzgajaju se u zatočeništvu i drže kao kućni ljubimci, iako je ova praksa dovela do krijumčarenja nekih ugroženih vrsta. Međunarodni sporazum CITES, prihvaćen 1963. bitno je smanjio krijumčarenje ptica koje štiti.
Mnogi kućevlasnici u svojim domovima podižu ptičje kućice ili hranilišta kako bi u svoja dvorišta privukli ptice različitih vrsta. To je postalo višemilijunska industrija, npr. procjenjuje se da 75% kućanstava u Velikoj Britaniji tijekom zime pticama pruža hranu.[90]


Važnost u religiji, folkloru i kulturi
Ptice su česta pojava u religijama, vjerovanjima i popularnoj kulturi u kojoj ispunjavaju nekoliko uloga. U vjerovanjima služe kao glasnici, svećenici ili vođe pod određenim božanstvima, kao npr. u kultu Uskršnjih otoka gdje Tangata manu (ljudi-ptice) imaju ulogu poglavica,[91] pomagači, kao u slučaju dva gavrana Hugina i Munina koji šapuću vijesti u uši nordijskog boga Odina.[92]
Ptice također služe i kao religijski simboli, golubica kao Jonin simbol u Bibliji sa svim svojim pripisanim značenjima: plahost, pasivnost, žalovanje i ljepota.[93] Ptice same mogu biti deificirane, kao npr. paun kojeg su indijski Dravidi smatrali samom Majkom Zemljom.[94] Ptice se ponekad percipiraju i kao čudovišta, kao što je divovska ptica iz perzijskih legendi, rok, kao i legende o Poukaiju, divovskoj ptici grabljivici koja je sposobna oteti ljude, a utemeljena je na izumrloj vrsti, Haastovom orlu.[95] U nekim dijelovima svijeta na ptice se gleda sa sumnjičavošću i nepovjerenjem. Tako se u dijelovima Afrike za sove smatra da donose nesreću, vještice i smrt.[96]
Ptice su zastupljene u kulturi i umjetnosti od pretpovijesnih vremena. Zajedno s ostalim životinjama prikazane su u ranim spiljskim slikama.[97] Kasnije su ptice iskorištavane za religijsku umjetnost i simbole. Među najveličanstvenijima je danas izgubljeno paunovo prijestolje mogula i perzijskih careva Indije. S porastom interesa znanosti, mnoge slike ptica naručivane su za knjige o zoologiji, a među najpoznatijim umjetnicima u tom području bio je John James Audubon, čije su slike sjevernoameričkih ptica imale velik komercijalan uspjeh u Europi, i po kojemu je kasnije nazvano američko Nacionalno Audubonovo društvo.[98]
Ptice su također važne u poeziji: Homer je u Odiseju uključio slavuje, a pjesnici od tada često spominju tu vrstu.[99] Odnos između albatrosa i mornara središnja je tema Pjesme staroga mornara Samuela Taylora Coleridgea, koja je imala tolik utjecaj da je proizvela metaforu teškog bremena. [100]
Percepcija pojedinih ptica razlikuje se od kulture do kulture. U nekim dijelovima Afrike, smatra se da sove donose nesreću, u velikom dijelu Europe smatraju se mudrim pticama; u drevnom Egiptu ptičju vrstu pupavca (Upupa epops) smatralo se svetom pticom, u Perziji simbolom kreposti, u većini Europe lopovima, a u Skandinaviji vjesnicima rata.[101]
Zaštita



Ljudi imaju snažan utjecaj na život mnogih ptičjih vrsta. Ljudske aktivnosti u nekim su slučajevima nekim vrstama omogućili naglo proširenje područja njihovih prirodnih staništa, u drugima su se ona smanjila, a nega su dovela i do izumiranja vrsta. Preko stotinu vrsta ptica izumrlo je u povijesti, a najdramatičnije izumiranje dogodilo se na Tihom oceanu za vrijeme ljudske kolonizacije, kada je nestalo između 750 i 1800 vrsta.[102] Prema Institutu Worldwatch, mnoge ptičje populacije trenutno se smanjuju u cijelom svijetu, s oko 1200 vrsta kojima prijeti izumiranje u idućih sto godina.[103] Najspominjaniji uzrok izumiranja je nestajanje staništa. [104] Druge prijetnje su pretjeran izlov, nesretni slučajevi udara u letjelice, zapinjanje za duge ribarske sajle, zagađenje staništa, nadmetanje i opasnost od grabežljivaca koji su umjetno uvedeni sa udaljenih područja,[105] naftne mrlje, pesticidi i promjena klime. Vlade država zajedno s brojnim udrugama za zaštitu rade na zaštiti ptica, bilo kroz zakone kojima ih se štiti, čuvanjem samih staništa ili njihova rekonstrukcija, kao i mjesta za držanje ptica u zatočeništvu dok nisu spremne za puštanje u divljinu. Također je moguće procijeniti ptičje stanište obilježavanjem i elektroničkim praćenjem.
Galerija zanimljivih slika

Ptice imaju najrazvijeniji vid. Oko sokola simbol je oštrog vida.
U raširenim krilima ovog afričkog jastreba jasno se razabiru vrste krilnog perja
Sokol Hor, sin Ozirisov i Izidin, važno je božanstvo drevnog Egipta
Roda je omiljena među ljudima i često se smatra da donosi sreću onome na čijoj kući napravi gnijezdo. Popularno je objašnjenje ljudskog razmnožavanja.

Lastavica, čest primjer za poučavanje o ptičjim migracijama
Pingvini su vrlo vješti plivači
Bijeli golub simbol je mira
Dodo je omiljeni primjer izumrlih vrsta uopće.
Sisavci
?
Sisavci


Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Potkoljeno: Vertebrata

Razred: Mammalia
Carl Linné, 1758.


Podrazredi

Multituberculata (izumrli)
Palaeoryctoides (izumrli)
Triconodonta (izumrli)
Eutheria (izumrli preci) / Placentalia
Marsupialia
Monotremata


Sisavci (Mammalia) su jedan od razreda unutar velike skupine životinja s kralježnicom, a u tradicionalnoj sistematici su razvrstani u razred. U najuočljivije osobine sisavaca spadaju krzno i hranjenje podmlatka mlijekom - sisanje. Na svijetu danas postoji 5.500 različitih recentnih vrsta, koje se po nekim podjelama svrstavaju u 3 podrazreda: prasisavci (Protheria), tobolčari (Metatheria) i viši sisavci ili placentalne životinje (Eutheria) u koju, zoološki promatrano, spada i čovjek.
Građa tijela
Sisavci spadaju u kopnene kralježnjake (Tetrapoda) unutar taksona kralježnjaka (Vertebrata) i time su im zajedničke osobine koje ovdje nisu pojedinačno navedene.
Osnovne osobine
Dlake
Krzno od dlaka je jedno od najznačajnijih obilježja sisavaca. Iako neke vrste uopće nemaju dlake (primjerice kitovi), i one su se razvile od predaka koji su imali krzno, a imaju ga još uvijek u fazi embrionalnog razvoja. Većina sisavaca imaju za vrijeme čitavog života gotovo cijelo tijelo prekriveno dlakama. Dlake su građene od keratina. Krzno kod životinja ima više funkcija:
• Krzno služi kao dobar regulator topline, izolira hladnoću, a ponekad štiti i od vrućine. To izoliranje je važan preduvjet održavanja stalne tjelesne temperature (homoiotermija).
• Boje i šare krzna služe za optičku zaštitu, vizuelno stapanje s okolišom (maskiranje) kako plijenu tako i lovcu (primjer polarni zec, polarna lisica). Upadljiva šara na krznu može služiti i kao znak upozorenja neprijateljima ( kao na primjer tvorovi)
• Dlake mogu služiti i kao sredstvo sporazumijevanja, na primjer, nakostriješena dlaka na vratu i leđima vuka znači agresivnost, ili uspravljeni rep bjelorepog jelena kao znak povlačenja, bijega.
• Dlake igraju važnu ulogu i za osjetilo opipa. Ta je uloga posebno izražena kod brkova (Vibrissae), koji se pokreću posebnim mišićima i opremljeni su osjetljivim živčanim stanicama.
• Kod čitavog niza sisavaca, kao na primjer ježeva , bodljikavih praščića i ježaka dio dlaka se razvio u bodlje koje služe kao dodatna obrana od neprijatelja.
• Krzno može označavati i razliku između spolova (griva kod lavova)
Zubi


U pravilu, odlika sisavaca je heterodontno zubalo koje karakteriziraju četiri različita tipa zubi. Sprijeda su sjekutići, do njih se nalaze očnjaci, a zatim slijede dva različita tipa kutnjaka (pretkutnjaci i kutnjaci). Takvo heterodontno zubalo je jedna od važnijih razlika u odnosu na, recimo, reptile, koji imaju homodontno zubalo, što znači da im svi zubi imaju jednaki oblik. Poznavanje tih razlika važno je kod određivanja porijekla fosila. Većina sisavaca mijenja zube. Prvo narastu mliječni zubi, koje kasnije zamijene trajni. Ta pojava zove se Diphyodontia.
Neke vrste sisavaca imaju zube bez korijena, koji rastu neprekidno tijekom čitavog života a "troše" se neprekidnim korištenjem. To su, recimo, prednji zubi glodavaca, kao i kljove kod slonova , morževa i narvala (kojeg zovu još i jednorogi kljovan) i drugih.
• Jednootvorni ili, kako su ih ranije zvali prasisavci, kao odrasli nemaju zube, ali kod valjenja iz jaja imaju jednu izraslinu uz pomoć koje otvaraju ljusku da bi izašli iz jaja, slično pticama. U toj skupini su danas živuće vrste još samo tri (neki smatraju četiri) živuće vrste, a najpoznatiji među njima je čudnovati kljunaš.
• Zubalo tobolčara se u nekim aspektima razlikuje od onog kod viših sisavaca. Tako svi osim zdepaša (ili vombata, ime pod kojim je kod nas poznatiji) imaju različit broj sjekutića u gornjoj i donjoj čeljusti. Te životinje imaju najčešće 40 do 50 zuba, bitno više nego što ih imaju viši sisavci.
• Rani viši sisavci imali su ukupno 44 zuba. Tako organizirane zube možemo još i danas naći kod nekih vrsta, primjerice kod divljih svinja. Međutim, kod većine vrsta je specijalizirana prehrana dovela do smanjenja broja zubi. Neke vrste su potpuno izgubile zube, kao mravojedi ili, primjerice, ljuskavci koji uopće više nemaju zube. Ali postoje i slučajevi obrnutog razvoja, kad se samo u nekoliko slučajeva dogodilo, da je broj zubi tijekom evolucije povećao: to je divovski ljenjivac koji je izumro oko 1550. a imao je oko 100 zuba u čeljusti u obliku cijevi što je apsolutno najveći broj zuba kod kopnenih sisavaca. Sasvim posebnan slučaj predstavljaju kitovi zubani čiji zubi su ponovo poprimili oznake jednakog oblika svih zuba (odnosno homodontnog zubala), a čiji broj kod nekih vrsta dupini može biti i do 260.
Slušne kosti i čeljusni zglob


Jedno od obilježja svojstvenih samo sisavcima su tri slušne kosti: čekić (Malleus), nakovanj (Incus) i stremen (Stapes) . One se nalaze u srednjem uhu. Prihvaćaju vibracije s bubnjića i prenose ih u ovalni prozor unutrašnjeg uha.
Stremen se nalazi već na početku evolucije kopnenih kralježnjaka. To je kod vodozemaca, gmazova i ptica jedina slušna kost i naziva se Columella. On je kod riba još kao tzv. Hyomandibulare sastavni dio donje čeljusti.
Donja čeljust (Mandibula) se kod sisavaca sastoji od samo jedne kosti (Dentale). Kod predaka sisavaca, a kod gmazova još i danas, sastoji se od više kostiju. Čekić i nakovanj su nastali od dvije kosti koje gmazovi još i danas imaju u svojoj donjoj čeljusti. Kod drugih kralježnjaka te dvije kosti predstavljaju još "primarni" čeljusni zglob koji se kod sisavaca tijekom fetalnog razvoja zamjenjuje jednim na drugom mjestu nastalim "sekundarnim" čeljusnim zglobom.
Druge osobitosti
Ekskluzivna osobina sisavaca je dojenje mladunaca majčinim mlijekom. Pobliže o tome u odjeljku o razmnožavanju.
• Sisavci su jedina grupa životinja koja ima dijafragmu, plosnati mišić koji razdvaja prsnu od trbušne šupljine.
• Kod sisavaca se razvilo sekundarno nepce, koje im omogućava disanje dok jedu.
• Mozak je dobro razvijen, a dvije polovice velikog mozga su povezane.
• Građa lubanje je ranije imala "prozor", bila je otvorena preko očiju, a u međuvremenu je taj prostor zatvoren. Danas se može razaznati na mjestu gdje postoje sljepoočnice.
• Eritrociti nemaju staničnu jezgru.
• Sisavci, kao i ptice, imaju zatvoreni, "dvostruki" krvotok. Srce je podijeljeno na dvije klijetke i dvije pretklijetke, a lijeva i desna strana srca su razdvojene.
Različitosti u građi tijela


Tijekom svog razvoja, sisavci su naselili gotovo sva životna područja na Zemlji i pri tome razvili vrlo različite oblike. Čitav niz vrsta prilagodio se životu u vodi kako građom tijela tako i organa tom okolišu. Najbolje prilagođeni životu u vodi su kitovi. Njihova građa tijela više nalikuje ribljoj nego ostalim sisavcima. Prednji udovi su se oblikovali kao peraje, stražnji udovi su se izgubili, a rep se preoblikovao u repnu peraju. Druge vrste, kao perajari, (ili poznatije kao foke, tuljani) i morske krave (poznatije kao sirene) nisu se tako potpuno prilagodile kao kitovi.
Netopiri, ili šišmiši, su, osim ptice, jedini kralježnjaci koji su sposobni aktivno letjeti. Oni imaju jako izdužene kosti prstiju između kojih su razapete letne kožice. Tako je čitav niz sisavaca, neovisno jedni od drugih, razvio letne kožice, u ovom slučaju bi se moglo reći - letne membrane. Tu spadaju veliki klizači, leteće vjeverice kao i bodljorepe vjeverice iz reda glodavaca, ali i kod nekih vrsta tobolčara su se također razvile letne kožice.
Različiti sisavci su se prilagodili i životu pod zemljom. Imaju valjkasta tijela kratkih udova, koji često imaju produžetke poput alata za kopanje. Mnoge vrste su se, opet, prilagodile u potpunosti životu na drveću pa su im šape razvile palac postavljen suprotno od ostalih prstiju kako bi im omogućio čvršće i sigurnije prihvaćanje grana (nasuprotnost) i rep kojim se također pridržavaju. Stanovnici travnjaka i drugih otvorenih površina su smanjili broj prstiju i razvili koštana kopita, dok su drugima znatno jače razvijeni stražnji udovi i kreću se skačući. Mnoge vrste, ponajčešće malene, koje se neprekidno skrivaju, razvile su zbijeno tijelo kratkih nogu, među njima puno glodavaca i kukcojeda.
I u odnosu na veličinu tijela postoje ogromne razlike: najmanjim sisavcima smatraju se svinjoliki šišmiš i etrurski mali miš, koji su svaki teški samo 2 grama, dok je plavi kit vjerojatno najveća, ne samo danas nego ikada živuća životinja na Zemlji. Oni mogu težiti do 150 tona, što je 75 milijuna puta više od najmanjih sisavaca.
Rasprostranjenost
Sisavci su rasprostranjeni na cijelom svijetu. Ima ih na svim kontinentima , u svim oceanima i na većini otoka. Prasisavci su ograničeni samo na Australiju i Novu Gvineju, a tobolčari žive na dijelu otoka Oceanije kao i u Sjevernoj- , Srednjoj- i Južnoj Americi. Jedino u Australiji je, do dolaska prvih ljudi, bilo vrlo malo viših sisavaca: to su bile samo neke vrste šišmiša i miševi. Na udaljenim otocima je bilo vrlo malo sisavaca, tako da su na puno otoka (među njima Novi Zeland) šišmiši bili jedini viši sisavci.
Sisavci su naselili gotovo sva područja Zemlje. Nalazi ih se kako u pustinjama i kišnim šumama, tako i u visokom gorju i polarnim područjima. U rijetka područja gdje sisavci ne žive spadaju˙(bar prema današnjim spoznajama) velike morske dubine i unutrašnjost Antarktika .
Način života
Koliko su sisavci različiti građom tijela i okolišom u kojem žive, toliko su im različiti i načini života. Postoje životinje koje su aktivne po danu, one koje su aktivne u sumrak i zoru, zatim noćne životinje, ali postoje i takve koje su aktivne i danju i noću. U odnosu na svoje društveno ponašanje postoje također značajne razlike. Pored vrsta koje su izraženi samotnjaci, ima i takvih koje žive u grupama koje se mogu brojati i do tisuću jedinki. Neke su vrste razvile vrlo kompleksne oblike ponašanja i njeguju stroge hijerarhijske odnose između sebe a sporazumijevaju se glasanjem i govorom tijela. Iako iznimka, ipak postoje i sisavci koji za lov ili u obrani koriste otrov.
Osjetila


Osjetilo njuha igra važnu ulogu u životu sisavaca, između ostalog služi za potragu za hranom ali i kod razmnožavanja. Feromoni igraju vrlo važnu ulogu u signaliziranju spremnosti za parenje, što je kod izraženih samotnjaka možda najvažnije. I kod obilježavanja teritorija je njuh također vrlo značajan. Velik broj vrsta obilježava "svoj" teritorij urinom, izmetom ili posebnim žlijezdama.
Općenito, sisavci imaju dobro razvijen sluh. Poseban oblik je korištenje ultrazvuka. Registriranjem povratka odaslanog zvuka, određuju svoj položaj u prostoru ali i položaj plijena u odnosu na sebe. Dvije su vrste posebno dobro razvile korištenje ultrazvuka, kitovi zubani i šišmiši, ali i neke druge vrste ga upotrebljavaju, samo ne tako izraženo.
Osjetilo opipa je također jedan način doživljavanja svoje okoline. U tu svrhu su mnoge vrste razvile posebne vrste dlaka osjetljive na dodir (Vibrissae) koje se mogu i pokretati posebnim mišićima (kod nekih vrsta se zovu brkovi - primjerice kod svih mačaka - a kod drugih čekinje - kod perajara kao kod tuljana). I koža sama po sebi može biti osjetilo opipa, kao na primjer vršci prstiju kod primata ili područje nosa ili surle kod nekih drugih vrsta. Općenito se smatra da najbolje razvijeno osjetilo opipa imaju krtice. U tom kontekstu se često spominju kljunovi jednootvornih kralježnjaka, koje još zovu i prasisavcima. Oni imaju u kljunovima receptore kojima primaju električne signale koji nastaju uslijed mišićne aktivnosti plijena. Osjetilo opipa je važno i u socijalnim kontaktima, mnoge životinje njeguju uzajamno "trijebljenje nametnika" iz krzna.
Prehrana


Jedna od zajedničkih osobina svih sisavaca je da im je potrebna veća količina energije nego drugim životinjama usporedive veličine. To proizlazi iz činjenice da su sisavci toplokrvne životinje i moraju održavati stalnu temperaturu tijela, za razliku od, recimo, kornjača koje koriste sunčevu toplinu da postignu temperaturu tijela potrebnu za uobičajene aktivnosti. Iz toga slijedi činjenica da moraju relativno puno jesti, tako da neke vrste pojedu dnevno hrane u težini vlastitog tijela. Sisavci se hrane svim vrstama hrane: postoje biljožderi (Herbivora) , mesožderi (Carnivora) ali i izraziti svežderi (Omnivora) . Građa zubi kao i probavnog sustava koje su pojedine vrste razvile, odraz su njihove prehrane. Mesožderi imaju kratka crijeva kako bi izbjegli otrove koji se stvaraju truljenjem hrane koju uzimaju. Biljožderi su razvili niz strategija da svoju hranu, koja je općenito teško probavljiva, iskoriste na najbolji mogući način. Tu spadaju, između ostalog, duža crijeva, želudac s više komora (primjerice kod preživača ili klokana) ili ponovno probavljanje određene vrste izmeta kod glodavaca i zečeva. Vrste životinja koje se hrane isključivo lišćem (Folivora), kao što su na primjer koale ili ljenjivci, koriste svoju slabo hranjivu hranu na najbolji mogući način tako, da imaju izrazito dugačka razdoblja tjelesnog mirovanja.
Razmnožavanje
Parenje
Većina sisavaca su ili poligini (jedan se mužjak pari s više ženki) ili promiskuitetni (i mužjaci i ženke se pare s više patrnera). S obzirom da je skotnost i dojenje za ženke i vremenski i energetski vrlo intenzivno, mužjaci mogu imati više mladunaca nego ženke. Iz toga se kod mnogo vrsta razvilo poligino ponašanje. Relativno malo mužjaka se pari s više ženki, a mnogo mužjaka se uopće ne pari. Posljedica toga su česte i žestoke borbe rivalizirajućih mužjaka za pravo na parenje, a u nekim slučajevima je mogućnost izbora prepuštena ženkama. Iz toga proizlaze kod mnogih sisavaca kompleksni oblici ponašanja ili anatomska obilježja vezana za razmnožavanje. Mnoge vrste karakterizira spolni dimorfizam (mužjaci su često značajno veći i teži od ženki), i kao posljedica selekcijskog pritiska na mužjake kako bi poboljšali svoje izglede za parenje.
Prema nekim procjenama samo oko tri posto svih sisavaca živi u monogamnim odnosima u kojim se u čitavom razdoblju parenja mužjak pari samo s jednom ženkom. U tim slučajevima mužjak uglavnom barem djelomično sudjeluje u uzgoju mladunaca. Takav oblik ponašanja obično ovisi o uvjetima u okolišu: ako su resursi skromni, mužjak se pari samo s jednom ženkom i pomaže joj u podizanju mladunaca, a kad je količina hrane obilna, ženka može i sama podići mladunce, pa se mužjak pari s više partnerica.


Poliandrija (parenje jedne ženke s više mužjaka) se samo rijetko sreće u svijetu sisavaca, primjerice kod nekih vrsta iz porodice majmuna pandžaša . Kod tih životinja se o podmlatku uglavnom brine samo mužjak, a mladunčad donosi majci samo na dojenje.
U ovom kontekstu treba spomenuti još jedan, za sisavce vrlo neobičan oblik socijalnog života. Prisutan je kod nekih vrsta pjeskaša, jedne porodice glodavaca koji žive u Africi , kao što su gola i siva krtica . One žive eusocijalno orgaiziramin životom, inače poznatim uglavnom samo kod nekih porodica insekata. U koloniji je samo jedna ženka, "kraljica", plodna i pari se s više mužjaka iz kolonije, dok su ostale životinje neplodne i kao radnici obavljaju sve aktivnosti koje su potrebne za preživljavanje zajednice.
Prasisavci
Oznaka prasisavaca je jedan tjelesni otvor koji istovremeno služi i za izbacivanje izmeta i kao organ za razmnožavanje koji se naziva kloaka. Mužjakov penis služi isključivo za provođenje sjemena i na vrhu je rascijepljen. Od svih drugih sisavaca se razlikuju time da ne rađaju žive mlade nego legu jaja. Ona su mala (u promjeru imaju 10 do 15 milimetara) i svojom kožastom ljuskom i velikim žumanjkom više nalikuju jajima gmazova nego ptičjim. Ženka leži na jednom do troje jaja točno 10 dana. Novoizleženi prasisavci su goli i maleni, i u takvom su stadiju razvijenosti koje podsjeća na embrio da su uporedivi novorođenim tobolčarima.
Tobolčari
Građom svojih organa za razmnožavanje tobolčari se bitno razlikuju od viših sisavaca. Kod njih su ti organi dvostruki. Ženke imaju dva uterusa i dvije vagine, a mužjaci imaju rascijepljeni, dvostruki penis i skrotum. Ženke vrlo kratko (12 do 43 dana) nose mladunče. Većina vrsta ne razvija posteljicu, ali kod nekih tobolčara postoji primitivna maternica (na primjer kod koale). Mladunčad dolazi na svijet kroz porođajni kanal koji kod mnogih vrsta postoji samo za tu svrhu, a rađaju se u puno nerazvijenijem obliku nego mladunčad viših sisavaca. Porođajna težina im je manje od 1% težine majke i organi su im prisutni tek u samom začetku. Dobro su im razvijeni samo prednji udovi jer podmladak mora vlastitim snagama prepuzati put od izlaza iz porođajnog kanala do majčinih dojki, a majka im uopće ne može pri tome pomoći.
Viši sisavci
Viši sisavci ili životinje sa placentom obuhvaćaju daleko najveći broj vrsta. Ključna osobina viših sisavaca je vanjski sloj stanica oko oplođenog jajašca. Taj sloj predstavlja imunološku barijeru i omogućuje dugotrajan rast ploda u majčinom tijelu. Tobolčari nemaju taj sloj stanica ( Trophoblast ) pa trudnoća mora završiti prije nego što obrambeni imunološki sistem majke postane dovoljno djelotvoran da prekine trudnoću i izbaci plod "smatrajući" ga nepoženjnim stranim tijelom.
Trajanje trudnoće (kod mnogih životinja koristi se izraz "skotnost"), kao i broj mladunčadi, ovise o načinu života pojedine vrste. Čučavci (na primjer zvijeri i glodavci) imaju kraće razdoblje skotnosti i veći broj mladunaca, dok potrkušci (primjerice parnoprstaši i kitovi) dugo nose mladunčad i imaju manji broj mladunaca. Tako na primjer skotnost kod nekih vrsta hrčaka traje samo 16 dana, dok kod slonova može trajati do 25 mjeseci.
Sisanje
Osobina koja je čitavoj skupini dala ime sisavci je da majka hrani novorođeno mlado mlijekom , hranjivom tekućinom koju luče mliječne žljezde. Ona se sastoji od izvana vidljivo ograđenog područja žljezde koje svako uglavnom završava bradavicom. Iznimka su prasisavci gdje mladunče liže mlijeko direktno iz mliječne žljezde s majčinog krzna. Broj kompleksa mliječnih žljezda se razlikuje prema vrstama i direktno ovisi o prosječnom broju mladunaca. Tako ljudi ili konji imaju dva takva kompleksa, a, recimo, domaća svinja ih ima dvanaest. Hranjenje mlijekom traje tako dugo, dok mladunac može početi jesti tvrdu hranu.
Posljedice sisanja su vrlo velike i za mladunče i za majku. Novorođenčad bez puno truda dobija masnu i vrlo hranjivu hranu koja osigurava brzi rast, ali su potpuno ovisni o prisutnosti majke. Da se životinje ponašaju kao dojilje, što znači da neka ženka dozvoljava sisanje tuđoj mladunčadi, poznato je samo kod vrlo malog broja vrsta (to rade, recimo, lavice). U većini slučajeva je uz sisanje povezana i vrlo intenzivna njega mladunaca i brižan odnos prema njima. Za ženke sisanje znači da u podizanje mladunaca mora uložiti mnogo energije i vremena.
Dužina života
Kao što su različiti oblikom i načinom života, isto tako i žive različito dugo. U pravilu, manje vrste žive kraće od velikih, ali šišmiši čine iznimku od tog pravila. Veći sisavci mogu doživjeti starost od više desetljeća. Kopnene vrste ne dosežu starost čovjeka koji živi sve duže zahvaljujući novijoj medicini. Jedini sisavac sa životnim vijekom koji je dug približno koliko i čovjekov je slon, koji može doživjeti i do 80 godina. Jedino neke vrste kitova mogu živjeti značajno duže - najstariji poznati sisavac bio je jedan grenlandski kit koji je uginuo u starosti od 211 godina.
Ljudi i sisavci
Iako i čovjek po zoološkom vidu pripada sisavcima, po nekim drugim kriterijama ne pripada. Umjesto toga, tematizira se ponašanje čovjeka prema sisavcima i obrnuto. Bez sumnje su sisavci znatno oblikovali povijest i samog čovjeka. Već godinama su ljudi jeli njihovo meso i koristili njihovu dlaku i kosti, koje su prerađivali i koristili ili prodavali. Imali su i značajnu ulogu kao pomoćnici za prevoženje i jahanje; do danas se koristi njihovo mlijeko kao piće, ali se koriste i u laboratorijima i u znanstvenim pokusima. Obratno, i ljudi imaju važnu ulogu u životu sisavaca. Neke vrste sisavca ljudi su prenijeli na druge kontinente i razmnožavali su se na drugim mjestima; no, ljudi su i smanjili broj nekih životinja, tako da sad imamo neke vrlo rijetke vrste sisavaca (pande, na primjer). Mnoge vrste sisavca su direktno ili indirektno nestali zbog djelovanja ljudi.
Korisni sisavci



Neke vrste sisavca ljudi drže zbog njihovih korisnih osobina. Zbog toga se domesticiraju (pripitomljavaju), i postaju korisne. Dalje se love i divlje životinje, koje nemaju posebne koristi.
Razlozi korisnosti sisavca
• Jedan od najvažnijih razloga za pripitomljavanje i lov sisavca jeste njihovo meso, koje sadrži dosta bjelančevina i masti. U zapadnom svijetu je često meso od goveda i svinja. U manjim mjerama se jede i meso od domaćih ovaca, koza, konja, pa i nekih kukcojeda. U Južnoj Americi se meso pasanaca smatra delikatesom, ješci se rado jedu na Novoj Gvineji. Općenito, u svakom podneblju i kulturi ljudi su razvili različite prehrambene navike ovisno o vrstama sisavaca koje žive u njihovoj blizini.
• Ljudi koriste i dlaku i kožu nekih sisavaca. Ovčja dlaka koristi se za pravljenje vune. Od dlake glodavca i kuna se pravi krzno, a koža goveda se koristi za izradu odjeće i obuće. Krzno je simbol za luksuz, no ipak svi ljubitelji životinja apeliraju da se odbaci nošenje krzna.
• Uz krzno i meso sisavca, ljudi koriste i druge dijelove njihovog organizma. Na primjer, kljove od slona se koriste za dekoraciju, kao i za pravljenje bilijarskih kugli. Mnoge afričke kulture smatraju da rog od nosoroga donosi sreću, ali i kao sredstvo za poboljšanje potencije. Tp je ove životinje dovelo na rub istrijebljenja.
• Ono što je isto važno za korištenje sisavca, jeste mlijeko pojedinih životinja. Mlijeko pripitomljenih krava se najviše pravi i prodaje: 85% domaćeg mlijeka jeste od goveda. U nekim dijelovima svijeta se i pije mlijeko od ovaca, koza, konja, pripitomljenih magarca, volova i jelena.
Gmazovi
?
Gmazovi


Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Potkoljeno: Vertebrata

Razred: Sauropsida/Reptilia
Goodrich, 1916.


Redovi

podrazred Anapsida
• Procolophonida †
• Testudines
podrazred Diapsida
• nadred Ichthyopterygia †
• nadred Sauropterygia †
• nadred Lepidosauria
o Rhynchocephalia
o Squamata
o Crocodilia
o Pterosauria †
• nadred Dinosauria
o Ornithischia †
o Saurischia


Gmazovi (Reptilia) ili reptili (od lat. reptilis - onaj koji gmiže) su jedan razred kralježnjaka. Kao filogenetički takson ili kao zatvorena razvojna grupa, trebali bi sadržavati i ptice. Ovdje se obrađuje svrstavanje u gmazove prema klasičnoj podjeli koja ne odgovara prirodnom grupiranju, jer oni nisu svi potomci zadnjih zajedničkih predaka.
To su hladnokrvne životinje, imaju rep, kožu s rožnatim ljuskama i uglavnom s četiri noge i pet prstiju. Iznimka su zmije kod kojih su se noge povukle. Svi gmazovi dišu plućima. Srce gmazova sastoji se od jedne klijetke i 2 pretklijetke, no kod krokodila srce ima 2 klijetke i 2 pretklijetke. Krvotok im je zatvoren. Legu jaja ili rađaju žive mlade (ovoviviparnost kao npr. planinska gušterica), a razvijaju se direktno, što znači bez larve kao razvojnog međuoblika. To su ektotermne i poikilotermne životinje, koje temperaturu tijela koliko je to moguće, određuju svojim ponašanjem.
Znanost koja se bavi gmazovima naziva se herpetologija. Znanje o njihovoj njezi i uzgoju u terarijima naziva se vivaristika.
Razvojna povijest
Gmazovi su se pojavili sredinom karbona, a razvili su se iz vodozemaca. Razlikovali su se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. To se pokazalo iznimnom prednošću jer su tadašnja mora bila puna opasnih grabežljivaca. Ostali kopneni kralježnjaci se prema tom obilježju nazivaju amniotima. Za razliku od vodozemaca, amnioti više nisu vezani u razmnožavanju za vodu, a i općenito su bolje prilagođeni životu u suhom okolišu.
Amnioti se razdvajaju na dvije grane koje se razlikuju prema broju bočnih otvora na lubanji u predjelu sljepoočnice (temporalni otvor). Amnioti s jednim bočnim otvorom nazivaju se sinapsida (jedan otvor), a s dva diapsida. Praamnioti nisu imali nijedan otvor, pa ih se naziva anapsida. Od diapsida potječu dinosauri kao i danas izumrli pterosauri. Prema najnovijim spoznajama, kao jedini i danas živući pretstavnici dinosaura smatraju se ptice.
Do danas nije nedvosmisleno utvrđeno mjesto koje u sistematici pripada kornjačama. Njihova lubanja nema bočnih otvora, pa se zbog toga ova grupa svrstava u anapside. Neki paleontolozi smatraju, da su se kornjače razvile od diapsida koje su naknadno reducirale ove otvore. Prema položaju njihove vratne arterije i postojanju aorte, danas ih se svrstava u gmazove kao sestrinska grupa. No do sad nađeni fosili ne omogućuju definitivno objašnjenje.
Sistematika
Verzija 1 (klasična verzija): obuhvaća i kornjače kao podrazred (Anapsida) U ovom obliku gmazovi su potpuno umjetna skupina, jer su isključeni kako sinapside (sa sisavcima) tako i ptice:
• "Gmazovi" ("Reptilia")
o Anapsida
§ Kornjače (Testudinata ili Chelonia)
o Romeriida
§ Diapsida
§ Gušteri (Sauria)
§ Lepidosauromorpha
§ Ljuskaši (Squamata)
§ Rhynchocephalia


Filogenetski prikaz Sauropsida (verzija 1)
§ 2 porodice premosnika (Sphenodontidae)
§ Arhosauromorfa (Archosauromorpha]]
§ † Ihtiosauri (Ichthyosauria)
§ † Pleziosauri (Plesiosauria)
§ Archosauria
§ Krokodili (Crocodylomorpha)
§ Aligatori (Alligatoridae)
§ Pravi krokodili (Crocodylidae)
§ Gavijali (Gavialidae)
§ † Pterosauri (Pterosauria)
§ † Dinosauri (Dinosauria)
Verzija 2: Kornjače kao sestrinska grupa Arhosaura, "gmazovi" i ptice kao Sauropsida
U verziji 1 gmazovi još uvijek ne predstavljaju potpunu prirodnu grupu jer ne uključuje ptice. Alternativna verzija 2, Sauropsida, koja uključuje i ptice kao dio dinosaura je pravi takson:
• Sauropsida
o Lepidosauromorpha
§ Ljuskaši (Squamata)
§ Sphenodontida ili Rhynchocephalia s premosnicima (Sphenodontidae)
o Archosauromorpha
§ † Ichthyosauria
§ † Plesiosauria
§ Kornjače (Chelonia)
§ Archosauria
§ Krokodili (Crocodylomorpha)
§ Aligatori (Alligatoridae)
§ Pravi krokodili (Crocodylidae)
§ Gavijali (Gavialidae)
§ † Pterosauria
§ † Dinosauri (Dinosauria)
§ † Ornithischia
§ Saurischia s pticama (Aves)
Skupine gmazova koje danas žive:
• U pragmazove spadaju premosnici, koje se smatra živim fosilima.
• Krokodili žive u toplim krajevima, pretežno u slatkoj, ali neke vrste i u slanoj vodi. Sve vrstesu grabežljivci, opasni i za ljude. Imaju vrlo tvrd tjelesni oklop.
• Kornjače imaju oklop građen od sraslih kostiju i rožnatog pokrova. Nemaju zube.
• Ljuskaši nemaju koštani oklop. Njihove ljuske su rožnata koža. Kako se ne prilagođava rastu organizma, moraju se tijekom života više puta "presvlačiti.
Kukci
?
Kukci
Raspon fosila: Karbon - Nedavno



Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Arthropoda

Potkoljeno: Hexapoda

Razred: Insecta
Linnaeus, 1758.


Koljena i redovi
Vidi sistematiku u tekstu




Shema anatomije kukaca
A – Glava (Caput)
B – Prsište (Toraks)
C – Zadak (Abdomen)


1. Ticalo
2. Ocellus (prednji)
3. Ocellus (gornji)
4. Kompleksno oko
5. Mozak
6. Prothorax
7. Leđna (dorsalna) arterija
8. trahea
9. Mesothorax
10. Metathorax
11. Prvi par krila
12. Drugi par krila
13. Srednje crijevo, želudac
14. Srce
15. Ovarij, jajnici
16. Stražnje crijevo, rektum
17. Anus
18. Vagina
19. Trbušni (abdomenalni) živčani sistem s ganglijama
20. Malpighian žlijezda
21. Jastuk
22. kandže
23. Tarsus
24. Tibia
25. Femur
26. Trochanter
27. Prednje crijevo
28. Thoraxganglion
29. Coxa
30. Žlijezda slinavka
31. Subesophageal ganglion
32. Usni aparat
Kukci (Insecta) su vrstama najbrojniji razred velike grupe člankonožaca (Arthropoda). Većina ih živi na kopnu, a dobro naseljavaju i kopnene vode, dok ih svega par vrsta živi u moru. Opisano ih je, iz svih krajeva svijeta, više od 1.000.000 vrsta, prema nekima i 1.200.000 vrsta, s daleko većim brojem opisanih podvrsta. Istraživanja probnih površina u tropskim kišnim šumama navode na moguću brojku od očekivanih 5 - 30 milijuna vrsta kukaca. Ova vrstama najbrojnija grupa životinja uopće, istovremeno je i najslabije istražena. Hrvatski standardni naziv kukac zabilježen je u 17. stoljeću u Belostenjčevom kajkavskom rječniku, a bio je u uporabi i stručni naziv zareznik. To je prevedenica znanstvenog naziva insekt (lat.insectare - us, "zarezati, zarezan", "urezati, urezan"), što se odnosi na izraženo odvojene dijelove tijela. Slično je i značenje grčkog naziva entomon - os. Gotovo svako pravilo kod kukaca ima svoje izuzetke, pa se brojne tvrdnje odnose na većinu predstavnika ovoga razreda.
Znanost koja se bavi kukcima je entomologija, a stručnjaci za kukce su entomolozi. Entomologija je opsežna po području djelovanja, te se dijeli na opću entomologiju i primjenjene entomologije. Popularna je diljem svijeta, te se njome osim znanstvenika bave i brojni amateri, te brojne znanstvene i stručne udruge.
Morfologija
Vanjski izgled (morfologija) kukaca, kako je ovdje opisan, odnosi se na odrasle (spolno zrele) jedinke, a ne na ličinke. Veličina kukaca jako varira, i kreće se kod većine vrsta od jednog do dvadeset milimetara. Ali postoje i vrste veličine od 0,2 milimetra ali i takve, čije jedinke su duge 16 a široke 6 cm (Titanus giganteus) ili čak do 33 cm dugih jedinki jedne vrste nakaznika (Phasmatodea). Prema načinu života, tijelo kukaca može biti izduženo, spljošteno ili manje-više kuglasto.
Svim kukcima zajedničko je da im je tijelo izgrađeno od čvrstog hitina, koji može biti krut (čvrsti dijelovi), ili elastičan (povezivanje čvrstih dijelova). Tijelo im je jasno podijeljeno na 3 osnovna dijela: glavu (Caput), prsište (Thorax) i zadak (Abdomen). Najlakše ih je razlikovati od srodnih bića (paučnjaci, stonoge, rakovi) po broju nogu. Na oklopu razlikujemo leđnu stranu (dorzalnu), trbušnu stranu (ventralnu), te bočne strane (pleuralne). Svaki dio hitinskog vanjskog oklopa sastoji se od pojedinačnih sraslih segmenata: leđnih pločica (tergiti), trbušnih pločica (sterniti) i bočnih pločica (pleuriti).Otvori kroz koje kukci dišu (stigme) otvaraju se bočno, te u tijelu prelaze u gusti kapilarni splet dišnih cjevčica traheja pomoću kojih kukci dišu, a čiji broj može jako varirati od vrste do vrste.
Glava kukca: oči, ticala, usni aparat
Glava kukca nastala je spajanjem 6 embrionalnih kolutića, što se odražava na vanjske i unutrašnje strukture. Na gornjoj strani glave se nalazi jedan par ticala s osjetilima za njuh), a sa svake strane glave je po jedno složeno oko. Složeno oko se može sastojati i od tisuću manjih okašaca. Mnoge vrste (cvrčci, ose, pčele, mravi) imaju i dodatne jednostavne oči na tjemenu, a služe im za lakše snalaženje u mraku. Mnoge špiljske vrste nemaju oči. Na donjoj strani hitinske čahure glave se nalaze po tri para usnih organa: gornja usna (odozgo zatvara usta), gornja i donja čeljust i donja usna, sa pipalima. Ti usni organi su prilagođeni (vrsta hrane, način prehrane) za grizenje (hrušt), bodenje (komarci), lizanje (pčele) i sisanje (leptiri). Način prehrane u uskoj je vezi s načinom kretanja, pa je neki lovac mesožder npr. trčak hitar, biljožder npr. gusjenica se često dobro penje, a neki razlagač npr. balegar dobro kopa. Tu su i razne kombinacije s letenjem i bez letenja, specijalizacije građe čeljusti lovca za veći i manji plijen, ili građe rilca biljoždera (npr. duljina rilca leptira ili bumbara) za posebne biljke i druge prilike.
Prsište
U prsištu su smješteni prednji dio probavnog, živčanog i dišnog sustava, te su njime povezani glava i zadak. Glavna funkcija prsišta je pokretačka (lokomotorna). Prsište je dio na kojemu su smještene noge, te krila - ako ih dotična vrsta ima. Krila su znak da je neki člankonožac kukac, jer osim kukaca, nema drugih krilatih člankonožaca. U prsištu su smješteni i snažni i izdržljivi mišići prsišta, koji omogućuju brzo pokretanje nogu i krila. Prsa se, prema redonom broju nogu, brojeći od glave, dijele na tri dijela: prototoraks, mezotoraks i metatoraks, tj. prednje, srednje i stražnje prsište. Na svakom dijelu nalaze se pločice odgovarajućeg imena, te ostali detalji (dlačice, rupice, šavovi).
Razmnožavanje i razvoj
Ukratko: jaje - ličinka - (kukuljica) - odrasli kukac
Odrasli spolno zreli kukac ima dovršen razvoj, pa ga se naziva i savršenim kukcom. Takav oblik nastaje dugotrajnim rastom, sazrijevanjem i tjelesnim preoblikovanjem niza mlađih razvojnih oblika, pa život kukca svakako traje dulje od nekoliko dana, ili tjedana. Najprije razvoj započinje oplodnjom u jaju, u kojem se razvija zametak (embrij). To je tzv. zametni (embrionalni) razvoj. Stariji zametak sazrijeva i postaje ličinka, koja je spremna za život izvan jaja. Nastankom ličinke slijedi ličinački razvoj. Nakon probijanja i izlaska iz jaja, ličinke se moraju hraniti i rasti. Zato su živahne i najčešće pokretljive, da mogu dohvatiti hranu. Prilikom rasta, moraju odbacivati dijelove tijela koji ne rastu, tj. presvlače se, kao što ljudi presvlače svoju tijesnu odjeću. Presvlačenje se događa kod ličinaka svih vrsta kukaca, jer tako kukci rastu dok su još ličinke. Odrasli kukci više ne rastu, niti se presvlače. Osim što rastu dok su mladi, događa im se tada i promjena oblika tj. preobrazba (metamorfoza).
Ima više tipova razvoja kukaca, a najlakše je razlikovati dva osnovna tipa preobrazbe:
1. nepotpuna preobrazba
Ličinke onih vrsta kojima mladi već nakon izlaska iz jaja nalikuju odraslima (skakavci, bogomoljke, žohari, stjenice, uholaže itd.) prolaze nepotpunu preobrazbu, jer se ne moraju potpuno promijeniti da bi izgledali kao odrasli. Nakon svakog presvlačenja ličinke im postaju sve veće i sve sličnije odraslima, te u zadnjem presvlačenju zadobiju i krila i spolne organe i to je onda znak da su sasvim odrasli.
2. potpuna preobrazba
Kod drugog tipa razvoja, ličinke, iako se presvlače i rastu, nikada nisu nimalo slične odraslima, nego stalno imaju crvolik izgled. Takva je većina kukaca (ose, pčele, mravi, muhe, leptiri, kornjaši, itd.). Narod ove ličinke naziva crvima, te ih brka s posebnom skupinom životinja crvi, koja cijeli život zadržava crvoliki izgled. Leptirove ličinke, iako su crvolike, imaju poseban naziv - to su gusjenice. Da bi mladi crvoliki kukci postali odrasli leptiri, kornjaši itd., moraju se potpuno i naglo promijeniti. Za to im je potrebna još jedna faza razvoja. Zato zadnjim presvlačenjem ličinke, umjesto još veće crvolike ličinke, ispod stare kože izviruje novi i sasvim drukčiji oblik - tzv. kukuljica. To je razvojna faza kukuljice, koja se nastavlja na raniju fazu ličinačkog razvoja, a kukci s nepotpunom preobrazbom nemaju ovu fazu kukuljenja. Nakon života provedenog u obliku kukuljice (prividno je izvana nepomična i ne hrani se), u unutrašnjosti životinje događaju se burne preinake organa u organe odrasloga [kukac|kukca]]. Kad je kukuljica sazrela, puca njena vanjska površina, a iz unutrašnjosti izlazi savršeni kukac. Krila mu olakšavaju kretanje, radi pronalaska novih prostora i partnera za produljenje vrste. Počinje životna faza odraslog kukca.
Kao što ljudi prolaze razvoj od spajanja jajašca i spermija, preko embrionalnog i fetalnog razvoja, te razvoja djeteta u spolno zrelo biće, tako i kukci imaju svoj razvoj. Pri tome treba imati na umu da je već gusjenica ista ona životinja, kao i leptir, samo što je to mladi leptir. I kukuljica nastala od te gusjenice, koja negdje nepomično visi, također je zapravo mladi leptir.
Sistematika

Insecta
• podrazred Archaeognatha
• podrazred beskrilni kukci (Zygentoma)
• podrazred krilati kukci (Pterygota)
o infrarazred vodencvjetovi (Ephemeroptera)
o infrarazred vretenca, vilini konjici (Odonata)
o infrarazred novokrilaši (Neoptera)
§ red Plecoptera
§ red Embioptera
§ red Notoptera
§ red Dermaptera
§ red bogomoljke (Mantodae)
§ red žoharaši (Blattodea)
§ red termiti (Isoptera)
§ red nakaznici Phasmatodea
§ red Mantophasmatodea
§ red Ensifera
§ red Caelifera
§ red Zoraptera
§ red grizlice (Psocoptera)
§ red životinjske uši (Phthiraptera)
§ red Thysanoptera
§ red polukrilaši (Hemiptera)
§ podred jednakokrilci, cvrčci (Homoptera)
§ podred stjenice (Heteroptera)
§ podred Coleorrhyncha
§ red Megaloptera
§ red Raphidioptera
§ red Planipennia
§ red kornjaši, ili tvrdokrilci (Coleoptera)
§ red Strepsiptera
§ red opnokrilci (Hymenoptera)
§ red Trichoptera
§ red leptiri (Lepidoptera)
§ red Mecoptera
§ red buhe (Siphonaptera)
§ red dvokrilci (Diptera)
Ribe



Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom periodu devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na hrskavičnjače (Chondrichthyes), u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i raže, i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji ko 25,000 vrsta riba.
Dijele se i na morske i slatkovodne.
Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.
Oblik i funkcije tijela
Oblik


Lampanyctodes hectoris
(1) - operculum (škržni zaklopac), (2) i (5) - bočna pruga, (3) - prva leđna peraja, (4) - druga leđna peraja, (6) - repna peraja, (7) - analna peraja, (8) - photophores, (9) - trbušna peraja, (10) - prsna peraja
Oblik tijela riba je, prema načinu života, manje ili više izdužen. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.
Građa kostiju
Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom.
Beskralješnjaci
Beskralješnjacima (Invertebrata ili Avertebrata) su sve životinje koje nemaju kralješnicu. U tu neformalnu skupinu živih bića spada većina svih danas poznatih životinjskih vrsta.
Beskralješnjaci ne tvore jedinstvenu i prirodno srodnu skupinu. Pored niza životinja iz skupine bez horde, ovdje se svrstavaju i dva potkoljena svitkovaca, plaštenjaci (Urochordata) i bezlubanjci (Acrania).
Sistematika beskralješnjaka [uredi]
U mnogostanične beskralješnjake ubrajamo slijedeće taksone:

Životinjsko carstvo (Animalia)
• Podcarstvo Mnogostaničari (Metazoa)
o Odjeljak Parazoa
§ Koljeno spužve (Porifera)
§ Koljeno Placozoa
o Odjeljak Eumetazoa
§ Pododjeljak mješinci (Coelenterata)
§ Koljeno žarnjaci (Cnidaria)
§ Koljeno Ctenophora
§ Pododjeljak bilateralne životinje, (Bilateria)
§ Grupa koljena Protostomia
§ Natkoljeno Chaetognatha
§ Natkoljeno Platyzoa
§ Koljeno plošnjaci (Plathelminthes)
§ Koljeno Gastrotricha
§ Koljeno Gnathostomulida
§ Koljeno Micrognathozoa
§ Koljeno Kolnjaci (Rotifera, Rotatoria)
§ Koljeno Cycliophora
§ Koljeno Acanthocephala
§ Natkoljeno Ecdysozoa
§ Koljeno Priapulida
§ Koljeno Loricifera
§ Koljeno Kinorhyncha
§ Koljeno oblići (Nematoda)
§ Koljeno Nematomorpha
§ Koljeno Dugoživci (Tardigrada)
§ Koljeno Crvonošci (Onychophora)
§ Koljeno člankonošci (Arthropoda)
§ Potkoljeno Rakovi (Crustacea)
§ Cephalocarida
§ Remipedia
§ Branchiopoda
§ viši rakovi (Malacostraca)
§ Maxillopoda
§ Pentastomida
§ Potkoljeno Kliještari (Chelicerata)
§ Krakači (Pycnogonida)
§ Paučnjaci (Arachnida)
§ Praklještari (Merostomata)
§ Potkoljeno Tracheata
§ Nadrazred Stonoge (Myriapoda)
§ Chilopoda
§ Symphyla
§ Diplopoda
§ Pauropoda
§ Nadrazred Heksapodi (Hexapoda)
§ kukci (Insecta)
§ Dvorepci (Diplura)
§ Bezrepci (Protura)
§ Skokuni (Collembola)
§ Natkoljeno Lophotrochozoa
§ Koljeno Kolutićavci (Annelida)
§ Clitellata
§ Polychaeta
§ Koljeno Mekušci (Mollusca)
§ Potkoljeno Aculifera
§ Polyplacophora
§ Aplacophora
§ Potkoljeno Conchifera
§ Monoplacophora
§ Puževi (Gastropoda)
§ Scaphopoda
§ Školjke (Bivalvia)
§ Glavonošci (Cephalopoda)
§ Koljeno Vrpčari (Nemertea)
§ Koljeno Potkovnjaci (Phoronida)
§ Koljeno Entoprocta
§ Koljeno Mahovnjaci (Bryozoa)
§ Koljeno Štrcaljci (Sipuncula)
§ Koljeno Zvjezdani (Echiura)
§ Koljeno Progonophora
§ Koljeno Ramenonošci (Brachiopoda)
§ Natkoljeno Deuterostomia
§ Koljeno Žiroglavci (Hemichordata)
§ Koljeno bodljikaši (Echinodermata)
§ Potkoljeno Pelmathozoa
§ Potkoljeno Eleutherozoa
§ Koljeno Svitkovci (Chordata)
§ Potkoljeno Plaštenjaci (Urochordata/Tunicata)
§ Potkoljeno Bezlubanjci (Cephalochordata, Acrania)

Školjkaši
?
Školjkaši


Sistematika

Carstvo: Animalia

Koljeno: Mollusca

Razred: Bivalvia
Linnaeus, 1758




Svi školjkaši su vodeni organizmi. Jedna od poznatih je bezupka koja živi na dnu bara, rijeka, potoka i jezera. Tijelo bezupke smješteno je između dvije ljušture koje otvara i zatvara pomoću mišića zatvarača. Na ljušture je priljepljen plašt. Ljušture bezupke spojene su s leđne strane čvrstim bjelančevinastim nitima. Ako razmaknemo ljušture i plašt vidjet ćemo stopalo kojeg mišići uvlače i izvlače. Većina školjkaša je razdvojenog spola i oplodnja je vanjska.
Mekušci
?
Mekušci


Sistematika

Carstvo: Animalia

Natkoljeno: Lophotrochozoa

Koljeno: Mollusca
Linné, 1758.


Razredi

Caudofoveata
Aplacophora
Polyplacophora
Monoplacophora
Bivalvia
Scaphopoda
Gastropoda
Cephalopoda
† Rostroconchia


Mekušci (Mollusca) su koljeno s velikim brojem vrsta i oblika iz skupine beskralješnjaka koje se dijeli na devet razreda, od kojih je osam recentnih i jedan izumrli razred.
Na temelju suvremenih istraživanja DNK, danas se mekušci i neke druge skupine životinja svrstavaju u natkoljeno Lophotrochozoa. Danas na zemlji živi oko 50.000 vrsta mekušaca, a u fosilnom obliku poznati su još iz razdoblja pretkambrija.
Znanost koja se bavi mekušcima zove se malakologija (ili malakozoologija).
Osim polarnih regija i planina, mekušci nastanjuju sva područja na zemlji. No, većina živi u morima, gotovo sve grupe žive maritimno. Neke vrste školjkaša mogu se naći i u slatkoj vodi, a manjim dijelom čak i u vlažnoj zemlji (Pisidium spec.). No najveća skupina mekušaca, puževi, naseljuju sva ostala područja.
Školjkaši su isključivo vodeni mekušci. Obuhvaćaju oko 15 000 vrsta, od kojih znatno veći broj živi u moru. Tjelo je oklopljeno sa dvije ljušture (desna i lijeva). Školjkaši nemaju glavu. Slabo su pokretljive. Mogu biti od nekoliko mm do 1m. Najpoznatije slatkovodne su barska i riječna od morskih: kamenice, dagnje, biserne školjke itd. Značajne su grupe mekušaca te se koriste u ljudskoj ishrani.
Puževi ima ih oko 85 000 vrsta imaju čvrstu vapnenačku ljušturu. Svi kopneni puževi su hermafroditi. Neke slatkovodne vrste rađaju žive mlade. Koriste se u ljudskoj ishrani. Puževi golaći nanose štetu poljuprivredi, a dvobočna simetrija je znatno izmjenjena. Samooplodnja je prisutna samo kod nekih puževa golaća.
Glavonošci isključivo morski mekušci, tijelo dvobčno simetrično, razlikuju se glava i trup a stopalo je reducirano. Glava je jasno odvojena od trupa. Naprijed se nalaze usta. Prema broju pipaka podjeljeni su na osmokrake (sa 8 jednakih pipaka) i desetokrake (sa 8 jednakih i 2 velika kraka). Veoma su pokretljive životonje. U morima živi oko 700 vrsta a najpoznatije su sipe, hobotnice, lignje od kojih neke narastu i do 20m ukupne dužine. Glavonošci imaju istaknut ekonomski značaj.
Hitoni su mala grupa morskih mekušaca koji se oblikuju nekim od najprimitivnijih osobina mekušaca. Uglavnom su rasprostranjeni u toplim morima. Među njima je najpoznatiji obični hiton. Nemaju ekonomskog, ni bilo kog drugog značaja.
Građa mekušaca
S iznimkom jednoljušturaša (Monoplacophora) i u naznakama mnogoljušturaša (Polyplacophora), tijela mekušaca su nesegmentirana, građena bilateralno simetrično (kod npr. puževa simetrija može biti sekundarno poremećena) i bez ikakvog unutarnjeg potpornja. Obavijeno je mekim kožnatim plaštom koji kod većine vrsta izlučuje tvrdu vanjsku ljušturu koja štiti i podržava tijelo. Kod puževa ljuštura ("kućica") je neparna, a kod školjaka gotovo uvijek parna. Ljušture su građene od kalcijevog karbonata i proteina i čine svojevrsni vanjski skelet. Kod nekih skupina ljuštura zakržlja ili čak potpuno nestane, kao kod puževa golaća.
Tijelo im se sastoji od četiri dijela: glave, probavila, plašta i stopala. Na glavi mekušci imaju usta, oči i ticala. U probavnoj vrećici imaju crijeva, jetru, bubrege i spolne organe. Plašt koji djelomično ili potpuno obavija tijelo i stvara plaštenu šupljinu u kojoj se nalaze dišni organi, škrge kod vodenih a pluća kod suhozemnih mekušaca. S donje strane tijelo se proširuje u neparnu mišićnu tvorevinu, stopalo. Srce je na leđnoj strani i ima jednu klijetku, i jednu ili dvije pretklijetke, a u ustima imaju čeljusti ili nazubljenu pločicu.
Živčani sustav je različit, no svi imaju 3 para ganglijskih čvorova sa živčanim tracima koji su povezani s osjetilnim organima.
Plašt je vrlo važan organ mekušaca jer izlučuje materije od kojih se izgrađuju ljušture koje štite njihovo tjelo. Između plašta i tjelesnog zida nalaze se organi za disanje. Crijevo je sastavljeno od 3 djela od kojih se ističe dobro razvijeni želdac. Spolni organi su dobro razvijeni i imaju vrlo složenu gađu. Od unutarnjih organa najrazvijenija je jetra. U ustima kod najvećeg broja nalazi se poseban organ za drobljenje hrane. U koži ovih životinja nalazi se veliki broj žlijezda koje luče sluz, zbog čega im je tijelo uvijek vlažno i sluzavo. Kod nekih prestavnika dvobočna simetrija je poremećena, ima ih oko 100 000 vrsta. Osnovna karakteristika je što im je tijelo mekano, dvobočno simetrično.
Razmnožavanje i razvoj mekušaca
Većina školjki, svi glavonošci i mnogi puževi su odvojenih spolova. Dvospolci su puno rjeđi nego što se to ranije pretpostavljalo. Oplodnja se najčešće odvija izvantjelesno, u vodi u koju se ispuštaju jajašca i spermiji, ali je kod viših mekušaca pravilo oplodnja unutar tijela. Razvoj se najčešće odvija kroz stadij larve. Iznimka su glavonošci, kod kojih se na jajetu diskoidnim brazdanjem gradi embrij. Neki mekušci se brinu za leglo, a neke vrste iz razreda Monoplacophora zadržavaju embrije do valjenja u plaštenoj šupljini.
Sistematika
Filogeneza pojedinih razreda je još uvijek sporna. Trenutno postoji više filogenetskih stabala, a svako od njih se dokazuje ponekim novim nalazom.
Bodljikaši
?
Bodljikaši
Raspon fosila: kasni Ediakaran - nedavno



Sistematika

Carstvo: Animalia

Podcarstvo: Eumetazoa

Natkoljeno: Deuterostomia

Koljeno: Echinodermata
Klein, 1734


Razredi


o ?Helicoplacoidea †
o ?Arkarua †
o ?Homalozoa †
• Eleutherozoa
o Asteroidea
o Concentricycloidea
o Echinoidea
o Holothuroidea
o Ophiuroidea
• Pelmatozoa
o Crinoidea
o Edrioasteroidea†
o Blastoidea †
o Cystoidea †
o Eocrinoidea †
† = izumrli


Bodljikaši žive isključivo u moru. Trpovi su gotovo nepokretni, dok se zvijezdače i ježinci sporo kreću. Svi bodljikaši su zrakasto simetrične životinje no njihova ličinka ima dvobočnu simetriju. Zrakasta simetrija prilagodba je na sjedilački način života. Pojednostavljena građa tijela je rezultat njihovog prilagođavanja na gotovo nepokretan ili slabo pokretan život na dnu mora.







- 22:28 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

EVO MALO O MENI

Ja sam Sara Granić.Živim u Vodicama kraj Šibenika.Imam 11 godina .Volim životinje,a najdraža životinja mi je konj.U svom blogu ću pisati o konjima i životinjama.Imam tri sestre.Zovu se Tamara,Debora i Laura.Imam kućnog ljubimca Bucu.Buco je mačak koji se jako voli izležavati ,jesti i maziti se,naravno.U svom prošlom blogu sam pisala gluposti i uništila ga pustim glupostima.ludU ovom blogu ću se truditi da to ne učinim.POZDRAV.wavemah

SSmart
AAmbivalent
RRadical
AAdventurous

Name / Username:


Name Acronym Generator
From Go-Quiz.com



Ž
IIdeal
VVisionary
OOdd
TTempting
IIndustrious
NNutty
JJudicial
EExhausting

Name / Username:


Name Acronym Generator
From Go-Quiz.com


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se