ŽIVOTINJE I NJIHOV ŽIVOT

https://blog.dnevnik.hr/fanofbellasara

utorak, 19.08.2008.

KONJI I KONJIČKI I SPORT
1. Smotra pastuha-sajam tišine
Na2. Hrvatskoj smotri pastuha ,održanoj u Zagrebu 24. veljače 1969 ,vrvjelo je od hormona.Najzanimljiviji pastusi pokazivali su svoju ljepotu ,ali i karakter.Pred ulazom u dvoranu vidjelo se kako poni na stražnjim nogama prijeti napadom barem dvadeset puta većemu pastuhu.
2.S dvostrukom je lonžom konj opušteniji
Dvostruka je lonža pomoćno sredstvo koje će i jahaćima i konjima olakšati svladavanje poteškoća koje se pojavljuju tijekom treninga.

U usporedbi s jednostavnim lonžiranjem,dvostrukom lonžom na konja može djelovati bolje i uspješnije.Dvostruka lonža bolje djeluje na opuštenost,ritam,naslon,ispravljenost,impuls i prikupljenost konja.

3.Puno je mladih jahača i mladih konja

Turnir u organizaciji KK Karoca održan 7.travnja 2000.godine na zagrebačkom hipodromu najavio je početak nove skakačke sezone.

Zbog rekonstrukcije dvaju pješčanih manježa turnir je održan na izvrsnoj podlozi travnatog terena i,nažalost,i malo manje izvrsnom zagrijavalištu
Bilo je 5 utakmica s visinom prepona od 80 do 130 cm.

4.Dresura je potvrda sklada i suradnje vozača i konja
U posljednjih nekoliko godina dresurni sport strelovito napreduje.Međutim,taj razvoj i napore ljudi izravno uključenih u sportske manifestacije ne prati odgovarajući interes i pažnja javnosti,djelomice i zbog nedovoljnog poznavanja toga,u svijetu sve popularnijega dresurnog sporta .







5.Matična knjiga lipicanaca zemaljskog uzgoja

Uvjet za punopravno primanje HSUL-a u članstvo u lipizzan international federation kao krovnu međunarodnu organizaciju lipicanske pasmine jest matična knjiga zemaljskog uzgoja.




6.Njemački atletičar za jahanje
Holstein je veoma prilagodljiv konj,dobrih živaca i inteligencije.Najčešće je alati,dorati,sivi ili crni.Već su u srednjem vijeku uzgojeni odlični konji Holsteinske pasmine,i na područjima bogatima pašnjacima i na sušnim i manje izdašnim područjima.




7.Put do cilja
Sposobnost bijega je ono što je konje održalo u životu.
Strah od predatora, duboko ukorijenjen u njihove gene,nebrojeno ga je puta spašavao od sigurne smrti.Kad osjeti opasnost,konj visoko diše glavu,reže zrak ušima koje okreće na sve strane,širi nozdrve i sprema se pobjeći koliko ga noge nose.




8.Pravilnim pokretima do Grand Prixsa

Natjecanja u dresurnom jahanju podijeljena su na razine.
Najopćenitija je podjela na internacionalne i nacionalne. Testovi se jašu u dresurnom manježu od 800 m. ili 1200 m. Internacionalni se testovi jašu u velikome manježu,˙a nacionalni mogu i u malom i u velikom. Oko manježa postavljena su slova na točno određenim mjestima.Slova trebaju biti jasno označena, crna na svijetloj podlozi ili bijela na tamnoj podlozi .

















9.Važan i pravilan položaj jahača
Tijekom travnja održana su još dva seminara u organizaciji saveza za konjički sport Hrvatske za olimpijske i Fei discipline koja su bila posvećena dresurnom jahanju i vožnji zaprega.







10.Na granici stvarnoga svijeta i snova
Bartabas je spoj konjara iz Versaillesa , šamana iz Sibira, moliera na konju, majstora arene, umjetničkoga direktora te vlasnika konja i konjskih staja, koji živi na granici stvarnoga svijeta i snova u kojima predvodi svoju miroljubivu vojsku s kojom oživljava vlastite snove .














11.Limited Edition bez ograničenja


Kraj proljeća uvijek je u znaku tradicionalnoga Lipanjskog turnira u Zagrebu.Prošle su godine gosti postigli zapažene rezultate,ali ovaj su put jahaći is Slovenije morali čestitati hrvatskim kolegama.





12.Trijumf Sare Blaževske


Na terenima Konjičkog kluba Griva 6.svibnja održano je 1.kolo Prvenstva Hrvatske u preponskom jahanju.U prvoj utakmici za mlade konje i mlade jahače,u kojoj je visina prepona bila 90 cm.,startalo je sedam natjecatelja.



13.Galopski spektakl u Zagrebu


Galopske utrke su zasigurno najfascinantniji vid konjičkog sporta i nazivaju se, ne uzalud, "konjička formula 1". Naime u njima se konj giba svojim najprirodnijim načinom kretanja kad želi ili mora trčati brzo ili najbrže, ato je - galop.
Galopske utrke su svakako najraširenije utrke u svijetu i ima ih od Engleske, odakle su potekle, pa preko Europe i Amerike sve do Hong Konga i Australije.
U tim utrkama nastupaju grla punokrvnog engleskog uzgoja sa svojim jahačima koji su lagani i zovu se džokej. Grla tog uzgoja su vrlo skupa i nagrade u takvim utrkama su znatno više od onih u kasačkim. Samo za informaciju - godišnjaci, dakle konji stari godinu dana, na aukcijama dostižu cijene od čak 6,5 milijuna.








Derby je ne samo utrka godine u svakoj "galopskoj" naciji svijeta već i utrka pomno odabranih grla kroz izlučne utrke kako bi te godine trčala tu najprestižniju utrku.
Naime, tu utrku trče svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, punokrvna engleska trogodišnja grla na stazi dužine 2400m i mogu je trčati, jasno, samo jednom u životu. Derby se stoga i zove životna utrka jednog trkaćeg grla. Već od oždrebljenja svaki vlasnik radi na tome da mu trkaće grlo starta u Derbiju; dakle, daje ga u trening, uplaćuje godišnje doprinose za Derby, trči s njim mnoge utrke i nada se ili sanja da će, kada dođe vrijeme za Derby, a to je uglavnom mjesec lipanj, njegovo grlo nastupiti među odabranima, pobijediti i time ući u legendu.
Utrka Derby svoj naziv nosi još iz daleke godine 1780. kada je prvi put trčana i to u Epsomu u Engleskoj. Utrku je utemeljio grof od Derbija (Earl of Derby), po kojem se ona od tada tako i zove u cijelom svijetu. U Engleskoj je to "The Epsom Derby", grofovija Surrey, u SAD-u pak "The Kentucky Derby" koji se trči na trkalištu Churchill Downs u Louisvillu, savezna država Kentucky, još od godine 1875. To je pak u ostalim zemljama svijeta klasični Derby sa prefiksom zemlje u kojoj se trči. Postoje tri osnovne vrste hodova kod konja: korak, kas, galop /postoje razlike i neslaganja po pitanju osnovnih tipova hoda, neki tvrde da postoje 4 osnovna tipa; jedni kao četvrti ubrajaju kentera drugi ubrajaju skok kao četvrti osnovni hod/. Pored osnovnih, urođenih hodova, postoje i "vještački" tj. istrenirani hodovi /to su toelt i pas/. O njima ćemo opširnije govoriti u ovom tekstu… … Korak je najsporiji konjski hod - neki ga nazivaju majkom svih tipova hoda. Korak je četverotaktni hod kod kojeg se noge dijagonalno smjenjuju i jasno se čuje udarac svake noge o tlo [po redoslijedu - lijeva prednja, desna zadnja, desna prednja, lijeva zadnja] Po brzini razlikujemo skraćeni, srednji i brzi hod. Poželjno je da zadnja noga pri koraku padne za oko dvije dužine kopita ispred prednje /to se uočava kod srednjeg i izduženog hoda/.









Stara izreka kaže: Onaj konj koji dobro korača, dobro i galopira. Možda za jahače početnike korak djeluje pomalo dosadno i monotono, ali ova vrsta hoda mnogo otkriva o konju, konj koji ima dobre pokrete u koraku, koji djeluje istrajno i uporno, taj je sasvim sigurno “jak” i u brzim hodovima. Korak treba da je pravilan i ritmičan - nepravilan korak je velika mana i može ukazati na nepravilnosti u kao i na slabo izvedenu obuku u slučaju ne jahanog konja. Kas je brži, dvotaktni hod kod kojeg se noge kreću u paru - dijagonalno /lijeva prednja sa desnom zadnjom i desna prednja sa lijevom zadnjom/ Periodi kada se noge oslanjaju o tlo su kratki, a između njih postoji takozvana lebdeća faza, kada su sve četiri noge u pastuhu. U zavisnosti od brzine, tu također razlikujemo tri tipa - skraćeni [prikupljeni] srednji i brzi kas. Što se tiče trkačkih konja, u najbržem kasu se kreću konji kasačke rase. Treba spomenuti da, iako je kas prirodna vrsta koraka, kod kasačkih grla ona prelazi u neprirodnu - pošto konji u divljini nikada ne razvijaju velike brzine u kasu, već skaču u galop [što je u kasačkim trkama zabranjeno i povlači za sobom diskvalifikaciju]




Kenter je hod konja u toku kojeg se čuju tri takta [trotaktni]. Noge se kreću u sljedećem redoslijedu - [kenter, kao i galop, počinje uvijek zadnjom nogom - recimo lijevom, zatim sledi druga zadnja u našem slučaju desna istovremeno sa desnom prednjom, i na kraju sledi lijeva prednja. Što se tiče galopa, on je najbrži konjski hod - četverotaktni. Redoslijed koraka je isti kao kod kentera samo što se u galopu zbog dužeg iskoraka srednji takt razdvaja u dva [prvo zemlju dodirne zadnja a potom prednja noga - a ne istovremeno, kao u kenteru]. U oba slučaja [kenter i galop], postoji faza lebdjenja, kada ni jedna noga ne dodiruje tlo. Korak konja se u velikome ispružuje , i time postaje brži ali uvijek zadržava odgovarajući ritam. Pošto se raskorak produžava, visina leđa se spušta i konj time djeluje mnogo manji, niži. U punom galopu konji dostižu velike brzine, oko 70km/h. Ovo je jedna vrlo brza vrsta hoda u kojoj se čuju četiri takta. Konj u ovom hodu djeluje kao da užurbano korača. Noge se kreću u sljedećem redoslijedu - lijeva zadnja, lijeva prednja, desna zadnja, desna prednja.


Ova vrsta hoda je najpoznatija kod rase Islandski pony - kod njih se javlja kao urođena osobina i uočljiva je već u veoma ranom dobu, kod ždrebadi. Islandski konji su u stanju da postignu veoma veliku brzinu ovim hodom, čak i na neravnim terenima. Toelt je jedna veoma udobna vrsta hoda za jahače!

PAS
Pas je dvotaktna vrsta hoda, koja na prvi pogled liči, podsjeća na kas, međutim postoji velika razlika između ova dva tipa hoda. Pas nije urođena vrsta hoda, konj kada trči, naizmjenično gazi paralelnim nogama [lijevom prednjom-lijevom zadnjom pa desnom prednjom-desnom zadnjom] tako se dobivaju dva takta. I kod ovog hoda postoji faza lebdjenja. U Americi su veoma rasprostranjeni arapski konji za koje organiziraju posebne trke, a njihov hod se potpomaže specijalnom opremom. Konji u pasu razvijaju brzinu veliku skoro kao galoperi. Pošto paralelno razmjenjuje noge, nema rizika od sustizanja, a time je i opasnost od povreda manja. U Južnoj Americi su rasprostranjene rase konja koji se kreću u pasu inače veoma udobnom za jahača. Interesantno je zapaziti ovu vrstu hoda kod kamila kojima je ovo urođena osobina.













14.Konj ima 204 kosti





KOSTI GLAVE
Kosti glave čine lubanju.Dijele se u dvije skupine

KOSTI LUBANJE

KOSTI LICA

Kosti lubanje zaštićuju mozak.To su zatiljna,klinasta i sitasta kost{neparne kosti},te tjemena,međutjemena,sljepoočna i čeona kost{parne kosti}.

Kosti lica oblikuju usnu i nosnu šupljinu,što je početak probavnog i dišnog sustava,a ujedno su podloga za prihvaćanje mišića.Sastoje se uglavnom od parnih kostiju,poput čeljusne {uz vilicu je najveća kost glave,a sudjeluje u oblikovanju nosne i usne šupljine},nosne,suzne,jagodične,sjekutićne,nepčane i krilaste kosti.Sastoje se i od nekoliko neparnih kostiju,kao što su jezična kost,donja čeljust i ralo.



KOSTI TRUPA
Kosti trupa su

KRALJEŽNICA

PRSNI KOŠ

ZDJELICA


KRALJEŽNICA
Na kosturu konja{gore}vidimo da se uzduž čitavoga kostura s njegove gornje strane provlači kralježnica.Ona je središnja osovina kostura i stalak za njegove dijelove.Građena je od kralježaka čiji su pojedini dijelovi,zbog svoje specifične uloge,specifično građeni.Prema položaju,kralješci se dijele u 5 skupina.1. Vratni kralješci.2.Prsni kralješci.3.Slabinski kralješci.4.Križni kralješci.5.Repni kralješci

PRSNI KOŠ
Prsni koš zatvara prsnu šupljinu u kojoj su smješteni srce i pluća.Dio šupljine prsnoga koša podijeljen je na prsnu šupljinu koja se nalazi ispred ošita i na trbušnu šupljinu koja je iza ošita.


ZDJELICA
Zdjelica je posredna kost između kralježnice i stražnjih nogu i u mladih je konja hrskavična .Ona se sastoji od dvije simetrične zdjelične kosti čija je osnovna srasla u zdjeličnom šavu. Svaka zdjelična kost građena Svaka zdjelična kost građena je od tri je od tri kosti-crijevne,koja je najduža kost,stidne ili preponske i sjedne kosti.Donja strana crijevne kosti,zajedno sa stidnom i sjednom kosti,formira zglobnu čašicu u koju ulazi bedrena kost,stvarajući snažan zdjelično-bedreni zglob.S donje strane trbušne šupljine nalazi se zdjelična šupljina koja je omeđena kukovima,križnom kosti i s prvih nekoliko rebnih kralježnjaka ,a njeno dno čine lijeve i desne stidne i sjedne kosti.U zdjeličnoj su šupljini smješteni završni organi probavnoga,mokraćnoga i spolnog sustava.



15.Mely osvaja prvi klasik
Bogat program natjecanja na zagrebačkom hipodromu 2. lipnja ispunilo je i šest galopskih utrka na kojima su sudjelovali i konji iz Sinja.


16.BalthazarLux specijalist za Hrvatsku
Kasački program u sklopu velike lipanjske konjičke manifestacije u Zagrebu ponudio je četiri utrke. Sličan problem je i mao i u Osijeku prije dva tjedna-relativno skroman upis,zbog sve zgusnutijega trkaćeg kalendara u Hrvatskoj.

17. Dvopreg iz Hrvatske treći u Austriji
Dvopreg Nikole Vidačića.prvaka Hrvatske 2006.godine,postigao je prvi zapaženiji uspjeh na međunarodnoj sceni,osvojivši treće mjesto na utakmici u vožnji preciznosti kroz čunjeve na međunarodnom CAI-B turniru u austrijskome Zistersdorfu.





18. Zaigrani prijatelj cijele obitelji
Haflinger je pasmina raširena diljem svijeta.Poznat je kao svestran,radišan,prijateljski raspoložen konj koji lako postaje član obitelji.




19.Pozor,polustoj
Polustoj ili poluparadu koristimo kada želimo privući pozornost konja i zatražiti od njega da se izbalansira .Polustoj nije zapovijed za promjenu koraka ili smjera i konj ne smije usporiti,ubrzati ili prijeći u drugi tempo,nego mora nastaviti isto kretanje.


20.Lonža za povjerenje,sedlo uz strpljene
Kada dovedemo konja u novu okolinu treba ga pustiti nekoliko dana ili tjedana da se s njom upozna ,te da se upozna s čovjekom koji će mu biti novi prijatelj i pokloni mu svoje povjerenje.Za to vrijeme treba konja prikovati na svakodnevno čišćenje i njegu,što treba raditi postepeno i bez naglih pokreta.





21.Sedlo mora biti udobno i sigurno
Mnogo je vrsta sedala,a svaka je posebno dizajnirana i prilagođena namjeni.U pravilu,sedla se dijele na dvije osnovne vrste engleska i western sedla,no postoji još nekoliko vrsta,među kojima su odnedavno popularna treeless sedla.




22.Konji
Konje, obzirom na tjelesnu gradu i temperament, dijelimo na hladnokrvne i toplokrvne. Toplokrvni konji su teški između 300 i 650 kg, sitne su grade i ističu se svojom živahnošću, brzinom i stalnom željom za kretanjem pa se zbog toga koriste za sport i rekreaciju. Hladnokrvni konji su teški i do 1 tone, veliki su i masivni, a po temperamentu vrlo mirni. U prošlosti su se koristili umjesto strojeva, a danas se koriste uglavnom kao konji za meso. Postoji nekoliko stotina pasmina konja, a najpoznatiji i najzastupljeniji su:
• Lipicanski konj
• Arapski konj
• Engleski punokrvnjak
• Halfinger
• Holsteinski konj




23.Lipicanski konj
Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Madžarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.
Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.
U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh - začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa.
Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom linijom. Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leda su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.
Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi.
U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.
Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj - pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
U Republici Hrvatskoj uzgoj je organiziran putem jedne ergele i više udruga: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojska udruga Babina Greda, Udruga ratara i stočara Sikirevci, Konjogojska udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar.

24.Arapski konj
Romantični ARAPSKI KONJ smatra se najljepšim u konjskom svijetu. Malog je rasta i posjeduje nevjerojatnu brzinu koja se razvijala kroz povijest trčanja po pustinjskom pijesku. To je i razlog što Arapski konj, osim svojim egzotičnim izgledom, očarava na trkaćim natjecanjima svojom brzinom.
25.Ostali konji
ENGLESKI PUNOKRVNJAK je došao na svijet križanjem arapskog pastuha i engleske kobile pa je tako od svog tate naslijedio brzinu kretanja. Stoga ova vrsta konja postiže zavidne rezultate u trkama, preponskom pa i u dresurnom jahanju.


HAFLINGER ima titulu najsimpatičnijeg i najegzotičnijeg konja. To je konj alpske rase, nižeg rasta, malog nabitog tijela, smeđe dlake i puno svjetlije neukroćene grive i repa. Koristi se uglavnom za vuču saonica ali i za rekreativno jahanje te ponekad za cirkuske točke voltaziranja.

HOLSTEINSKI KONJ je pasmina koja u Hrvatskoj postoji od 1981. godine. Njihov uzgoj započeo je u Križevcima a traje i danas. Zbog svoje grade i ostalih kvaliteta ovaj konj uspješan je i u preponskom i u dresurnom jahanju te u military-u.


26.Povijest konja
Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.
Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.
Vanjski izgled
Vanjski izgled konja se razlikuje građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h. Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne razlikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak podčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični predstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
Veličina, starost, razmnožavanje


Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu uˇ"ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine. Očekivani životni vijek konja uvelike zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.
Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.

Ponašanje
Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redoslijed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.


Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njihovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.
U pravilu, kobile ostaju u krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bijegom.
U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

Domesticiranje i
Porijeklo
Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvrđeno da su neke izumrle vrste
bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.
Povijest domaćih konja


Konji na radu u šumi Transilvanije
Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.
Stari Orijent
Rana carstva Asiraca i Hetita kao i Hurita u državi Metani stvarana su korištenjem konja u ratovanju. Oko 1700 godina p.n.e. u Egipat upadaju Hiksi, nomadski narod nejasnog porijekla. Egipćani do tada nisu poznavali konje i bili su u borbi do te mjere podređeni, da su Hiksi uspjeli osvojiti veliki dio Starog Egipta.
Stepe
Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika-konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem stoljeću pr.Kr. Kasnije grčki povjesničar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.
Srednja Europa
Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba. No, vrijeme od kad je konj domesticiran u Europi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti domesticiranih konja.

Antika
U Homerovim epovima konji prije svega vuku bojna kola, kao što je bilo uobičajeno u egipatskom Novom carstvu i kod Asiraca i Hetita. Kod sahrane Patrokla (Ilijada 23, 163) žrtvovani su konji. U grčkoj antici konj je bio simbolički povezan sa smrću. Kad se junaka prikazivalo kako kroz prozor gleda konje, pretkazivala se junakova smrt.
U vrijeme oko 1000 godina p.n.e. prestaju se koristiti bojna kola. Konjanici na sve krupnije uzgajanim konjima pokazali su se, uz sve bolju vještinu jahanja, kao brži i okretniji, pa time i efikasniji od bojnih kola.
Drugog dana održavanja antičkih Olimpijskih igara tradicionalno su bila natjecanja u jahanju i utrci kolima.
Grčki povjesničar Ksenofon napisao je u 4. stoljeću p.n.e. djelo Peri hippikes ("O umijeću jahanja") gdje je iznio znanja o konjima jahanju. Većina savjeta sadržanih u tom djelu vrijede još i danas.
Potkovu su poznavali još Rimljani. U Europu je stigla u 5. stoljeću p.n.e. za vrijeme seobe naroda. Točno porijeklo ovog izuma je nepoznato. Međutim, Rimljani nisu uspjeli razviti konjima primjerenu ormu. Primjeren način za prijevoz tereta konjskom zapregom razvijen je tek puno kasnije.
Srednji vijek


Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene orme. Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena orma je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod zraka, pa ih se moglo koristiti samo za vuču lakih kola. Razvoj adekvatne orme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga. Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu. Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima. S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
Novi svijet
Na američkom kontinentu nije bilo domesticiranih konja. U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg domesticiranja. Tek Europljani dovode u Ameriku domaće konje. Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje. Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala loviš

Općenito
Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (vidi grivu). Boja krzna većine vrsta s gornje strane je siva ili smeđa, a s donje bjelkasto-siva. Kod više vrsta se mogu pojaviti pruge na ramenima i nogama, a sve tri vrste zebri poznate su upravo po svom upadljivom crno-bijelo prugastom krznu.
Udovi
Obilježavajuća osobina konja je redukcija broja prstiju. Tako sve danas živuće vrste imaju samo jedan koji koriste (Monodactylie). To je treći prst, dok su se ostali povukli i na skeletu postoje još samo kao rudimenti. Kopita kao cipele "obuvaju" zadnji zglob trećeg prsta.


Glava i zubi konja
Glava konja je snažna, upadljivo izdužena a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko straga i nalazi se iza zubiju. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovici čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak u pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopće nemaju, ili je vrlo malen. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovici čeljusti konji imaju najčešće tri pretkutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvijek je prvi) i tri kutnjaka. Pretkutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.
Unutrašnja građa
Kao kod svih neparnoprstaša, fermentacija hrane kod konja odvija se tek u crijevima, što znači da se i najveći dio probave odvija u crijevima. Želudac im je, za razliku od preživača, uvijek jednostavno građen sa samo jednom komorom. Fermentacija se odvija u vrlo velikom slijepom crijevu (zapremina slijepog crijeva može biti do 23,77 gal) i u do 4 metra dugom pravom debelom crijevu (Colon). Ukupno, probavni sustav konja može biti dug do 26 metara.

Rasprostranjenost i životni prostor
Divlji oblici danas još živućih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10.000 godina. Naslućuj se razni razlozi, lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili mješavina svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10.000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do u 20. stoljeće održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, trpani, izumrli su u 19. stoljeću.
Kao suprotnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SAD-u i drugim zemljama.
Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski trpan bio pretežno stanovnik šuma.
Način života
Socijalno ponašanje
Iako se konje može sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Kod nekih vrsta, kao na primjer kod grevijevih zebri i afričkih divljih magaraca, mužjaci zaposjedaju "svoj" teritorij za parenje koji može biti i veći od 10 km˛, što je najveći poznati teritorij kod svih biljoždera. Iako se neke životinje okupljaju u skupine, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda s utvrđenom hijerarhijom. Sporazumijevaju se s drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uške, čeljust i rep, ali i glasanjem.
Hrana
konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge dijelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.

Neprijatelji i ponašanje prema njima
Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvijeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bijegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvijek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. No, stjerani u kut, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne ozljede.
Razmnožavanje
Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana, najduže kod grevijevih zebri, najkraće kod domaćih konja. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče. Ono je relativno teško (dosiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Spolna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok pod ljudskom skrbi mogu doživjeti gotovo 50 godina.
Sistematika
Najbliži srodnici konja su tapiri i nosorozi, i zajedno čine red neparnoprstaša (Perissodactyla). Tapiti i nosorozi su međusobno bliži srodnici. Iz tog razloga se porodica konja ponekad, zajedno s izumrlim precima svrstava u zaseban podred Hippomorpha.
Živuće vrste


Južne stepske zebre prepoznatljive po "zasječenim" prugama
Broj vrsta konja je još uvijek sporan. Najčešće se razvrstavaju u sedam ili osam vrsta:
• Divlji konj (Equus ferus) je u prirodi izumro u 1960im, kad je izumro pševalskijev konj (Equus ferus przewalski). Koristeći primjerke ove vrste koje su živjele u zoološkim vrtovima, u međuvremenu su u tijeku puštanja na slobodu ovih konja u Mongoliji, Kini i drugim zemljama. Procjenjuje se, da danas slobodno živi oko 2.000 jedinki. Divlji konj je izvorni oblik domaćih konja.
• Afrički divlji magarac (Equus asinus), nazvan još i divlji magarac ili pravi magarac, i prirodi je visoko ugrožen. Još vrlo malo životinja živi u Eritreji, Etiopiji i Somaliji. Afrički magarac je izvorni oblik domaćeg magarca.
• Azijski magarac (Equus hemionus), često nazivan i polumagarcem ili konjskim magarcem, rasprostranjen je s više podvrsta od Irana do Indije i Mongolije. Neki zoolozi smatraju ove podvrste samostalnim vrstama, pa bi se prema tome, ovisno o gledištu, moglo naći jedna, dvije, tri ili čak do šest vrsta azijskih magaraca. Za razliku od afričkih, azijski magarac nikada nije domesticiran.
• Kiang (Equus kiang) je ranije smatran podvrstom azijskog magarca, ali on je krupniji i sličniji konju od njega. Vrsta živi na tibetanskoj visoravni i područjima uz nju.
• Grevijeva zebra (Equus grevyi) je prepoznatljiva po svojim vrlo uskim prugama. Još samo nekoliko tisuća jedinki živi u Keniji, Somaliji i Etiopiji, i smatra ju se ugroženom.
• Brdska zebra (Equus zebra) živi u dvije podvrste u Namibiji i Južnoj Africi. Ovo je najmanja vrsta zebri.
• Stepska zebra (Equus guagga) živi južno od Sudana do Južne Afrike. Vrsta je prepoznatljiva po tome što joj je i trbuh prugast, a između pruga ima svjetlije, "zasjenjene" pruge. Kuaga, zebra izumrla krajem 19. stoljeća, imala je pruge samo na glavi i vratu. Danas se smatra da je bila podvrsta stepske zebre, no ponekad ju se navodi kao samostalnu vrstu.
Točni srodnički odnosi među pojedinim vrstama ove porodice ni danas nisu razjašnjeni bez ostatka. Sve tri vrste zebri vjerojatno imaju zajedničku liniju predaka, kao i "magarac" (afrički, azijski i kiang). Divlji konj je vjerojatno u najudaljenijem srodstvu od ovih vrsta i vjerojatno se još vrlo rano odvojio od linije zajedničkih predaka "zebra-magarac".
Poznati su i razni hibridi između pojedinih vrsta.

Konji i ljudi


U ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4000 godina p.n.e. a konj nešto kasnije.
Čovjek ih je raširio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvijek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.
27.Potrebe konja
Potrebe konja, uz uobičajene potrebe kao primjerice hrana ili voda, mogu se sažeti u ovim potrebama:
1 potreba za prostorom
2 potreba za svjetlom i zrakom
3 potreba za društvom - mentalitet krda
4 navike uzimanja hrane i vode
5 navike spavanja
6 Potreba za prostorom.
Njemački autori poput Zeeba (Priroda konja - divlji konji u Dulmenu), Schafer (Govor konja), Stern (Opažanja o konjima) proučavali su život konja u divljini uz precizna mjerenja konjskih navika. Sažetak njihovih opažanja je da konjima treba neprekinuto kretanje u trajanju od 8 - 14 sati tokom 24 sati, za koje vrijeme oni prijeđu u prosjeku 8,4 km. Svako odstupanje od osnovnih konjskih potreba za kretanjem na dulje vrijeme donosi sa sobom trajna oštećenja konjske psihe i organizma. Bolesti organizma su oštećenje pluća, kopita, zglobova, manjak eritrocita, losa probava, kolike, oštećenje tetiva kod povećanih napora. Psihički defekti (trajnog tipa) su gutanje zraka, njihanje glavom, agresivnost, pružanje otpora na razne načine i sl.Opće raširena tlapnja je da svakodnevnim redovitim jahanjem ljudi mogu zadovoljiti potrebe konja za kretanjem, koji se ostatak dana nalazi u boxu. Rodewald je 1989 objavio rezultate svojih istraživanja po kojima vlasnici privatnih konja dnevno u prosjeku prijeđu 4,9 km u vremenu od 41 minute, i to uglavnom brzim tempom. To niti po distanci, niti po vremenu a niti po načinu kretanja (kas, galop) ne zadovoljava osnovne konjske potrebe. Po zimi, cijela se situacija zbog hladnog i vlažnog vremena samo još vise pogoršava, na opskrbu konjskog fizičkog i psihičkog zdravlja. Moj prijatelj je kupio arapskog pastuha koji je do svoje 6 godine uglavnom stajao u boxu. Počeo se je baviti utrkama, i nakon nekoliko dobivenih utrka konju su "prasnule" tetive. Manjak kretanja kod konja se ničim ne da nadoknaditi.Potreba za zrakom i svjetlom. Konji su životinje prostranih stepa, u svojoj evoluciji nikada nisu obitavali u spiljama ili rupama. Cak ni u ledeno doba konji nisu ulazili u spilje (one koji jesu, već su davno pojedeni od vukova i medvjeda koji su prirodni stanovnici spilja). Moderan način držanja konja u boxovima, bez pripadajućeg ispusta, tretira konje kao neku vrstu divovskih zečeve koji bi kao trebali biti sretni dok čekaju 23 sata dnevno bez sunčevog svjetla, u prašini i amonijaku, da bi se mogli kretati pod sedlom ili u napravi za šetanje konja 1 sat. Kod galopa svaki skok je popraćen jednim udisajem, od 10 do 16 udisaja svake minute, volumen udahnutog zraka povećava se 30 puta u odnosu na mirovanje (kod pasa 20 puta , a kod ljudi 15 puta). Konji u prirodi cesto biraju mjesta izložena vjetra. Box sa svojim zatvorenim stranicama i ustajalim zrakom za zdravlje konja je kontraindiciran.Mentalitet krda, kod konja je vrlo jako izražen. On je jaci i od potrebe za hranom i od seksualnih potreba. To je, u stvari i razumljivo. Krdo sa vise pripadnika lakše determinira opasnosti od raznih grabežljivaca, 8 glava vidi bolje nego jedna. Oni konji koji su u prošlosti davali prednost, recimo hranjenju, i osamljeni pasli travu daleko od sigurnosti već su davno pojedeni. Njihovih gena vise nema. Konj koji boravi sam ne može se opustiti, stalno je napet i cesto recimo prekida hranjenje da bi sekirao svoju okolinu. Navodno je na zapadu zakonom zabranjeno držanje samo jednog konja, obavezno je uz njega držati makar kozu. Da bi se konji dobro osjećali dok se drže u boxovima propisani minimum je da se konji međusobno vide, čuju i njuše.Navika uzimanja hrane. Za konjsku sreću i zdravlje potrebno je osigurati konzumiranje hrane uz neprekidno kretanje, selekciju hrane, dugotrajnu preokupiranost traženjem i konzumiranjem hrane, kontinuirano uzimanje malih porcija, sa razmakom između obroka ne većim od 4 sata, mogućnost uzimanja većih količina vode prije i poslije hranjenja. Postoje stanice za hranjenje u Njemačkoj, koje putem odašiljača na konjskoj ogrlici, svakom konju (zajedničko držanje konja u modernim "lauf" štalama) prilikom jednog prolaska kroz stanicu "odobre" manje količine zobi (od 20 grama na vise). Kada konj pojede svoju dnevnu količinu (us put prevali 15 km puta), kompjutor mu vise ne izdaje zob do sljedećeg dana.Navike spavanja i odmaranja. Predatori se prvo naždru a onda se zavuku u neku rupu i tamo dugo spavaju (podsjeća li vas to na nešto ... ? ...predatori jedni... )Konji se ponašaju upravo obratno. Nadu neki vjetrom brijani vrhunac i tamo se odmaraju u kratkim pauzama. Prednosti su, lako opaze neprijatelja, manje je insekata i manja je vlaga nego u hladnim kotlinama. Konji u prirodi biraju uvijek ista mjesta za odmor. Ako ih se na nekom takvom mjestu ometa-potjera , vise se na njega ne vraćaju. Domaći konji nemaju tu mogućnost izbora. Zbog toga ih se ne smije uznemiravati na mjestima gdje spavaju. Radnje kao žigosanje i potkivanje, glasna vika i rock muzika i slično se moraju izvoditi van mjesta na kojima se konji obično odmaraju. Usput, konji, a naročito arapi navodno vole Mozarta i uz njega se lako opuštaju.
28. Lipicanski konj

Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.
Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.
U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh - začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i mađarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 Živućih rodova kobila: Travnata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.
Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom upro? Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leda su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju ?. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.
Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.
U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.
Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj - pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
U Republici Hrvatskoj uzgoj je organiziran putem jedne ergele i više udruga: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojska udruga Babina Greda, Udruga ratara i stočara Sikirevci, Konjogojska udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar.


29.Arapski konj
PORIJEKLO:
Arapski konj potječe iz Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka, pogotovo iz Egipta.
Punokrvni araberi su konji koji pokazuju jasne značajke pasmine i potomci su konja uvezenih iz prije navedenih područja.

VISINA:
144-152 cm

BOJA:
Arapski konji su najčešće kestenjasti, riđi, sivi i rjeđe vrani (crni).
Često imaju bijele oznake na nogama i glavi.

KARAKTER:
To su iznimno inteligentni konji nevjerojatne izdržljivosti.
Također su poznati po vatrenoj ćudi.

IZGLED:
Glava je posebna značajka ove pasmine: široko čelo, malena elegantna njuška i konkavan profil.
malene, šiljaste uši gotovo se dodiruju, a oči su neobično velike i izražajne.

Dojam izražajnosti pojačavaju velike, senzitivne nozdrve. Izvijen vrat i relativno široka prsa tipični su za pasminu. Međutim noge mogu bit slaba točka pasmine. Arapski konji drže svoje repove u neobično veliku luku.

NAMJENA:
Arapski se konji ponajprije smatraju atraktivnim i kvalitetnim jahaćim konjima, ali u nekim se zemljama koriste i za posebne utrke arabera. Pasmina se također koristi za poboljšanje ili oplemenjivanje drugih pasmina i pružila je temelj za engleske punokrvnjake.

KRETANJE:
Ti su konji poznati po gracioznom, lebdećem kretanju, što je osobito vidljivo pri galopu. U kasu dolazi do izražaja rad koljena, a hod nije najbolja osobina te pasmine. Pokreti su skladni i gipki, ali ne osobito izdašni.

(ma bez obzira na ovaj tekst meni su araberi najsavršeniji konji) :) (ma da volim sve konje, al oni mi baš nekako odgovaraju .. njihov karakter, njihovi pokreti ma sve...)

POSEBNA NAPOMENE:
Ima pokazatelja da ova pasmina postoji više od 5000 godina. mnoge današnje toplokrvne pasmine rođaci su arapskih konja - često preko eng. punokrvnjaka. U današnje vrijeme arapske konje uzgajaju diljem svijeta.

Arapski je konj već stoljećima poznat po svojim velikim rezervama snage i sposobnosti podnošenja teških uvjetima njihovim pustinjskim domovima. Arapska legenda kaže da je Alah stvorio arapskog konja daškom južnog vjetra. Muhamed je nomadskim plemenima rekao neka pasmine ne miješaju krvlju drugih pasmina.
grčka legenda tvrdi pak da je Posejdon trozupcem stvorio konja od morskih valova.
No doista je istina da su ljudi još od drevnih vremena arapske konje smatrali posebnima.
Premda je araber mišićav konj, uglavnom nije teži od 500 kg.

30. Konj (Equus caballus)
Kopitari (Peristodactyla) uvijek imaju neparan broj prstiju. Težina im leži na srednjem prstu. Najviši stepen razvoja dostigli su u porodici konja(Equidae). Od pet prstiju koliko ih je nekad imao konj sada ima samo jedan i to srednji, koji se razvio u masivno tupo kopito. Ono je prilagođeno trčanju. Snažno je čvrsto a ipak lagano. Mogu se podijeliti na konje zebre i magarce.
Konj
Konj (Equus caballus) pripada velikim kratkodlakim sisarima . Brzo trče i galopiraju. Imaju odličan njuh, dobar vid i oštar sluh što znači da je uvijek na oprezu i spreman za bijeg od opasnosti. Konji, magarci i zebre životinje su koje pasu, a hrane se samo travom koju odgrizuju oštrim prednjim zubima. Evo nekoliko osobina po kojima su konji specifični:
• Konj ima 44 zuba
• Seksualno postaju sposobni nakon dvije godine života, a kobila nosi 11 mjeseci, te gotovo uvijek oždrijebi samo jedno ždrijebe
• Konji su vrlo svjesni svoje ljepote, a najviše se diče svojom grivom i repom
• Spavaju stojeći
• Vole slatkiše (šećer) i voće (jabuke), povrće (mrkva)
Razmnožavanje
Konj koji se koristi za parenje naziva se rasplodni pastuh. Kobile postaju spolno zrele između navršenih 15 mjeseci i dvije godine starosti i ostaju plodne u toku cijelog života. Uglavnom oždrijebe jedno mladunče, ali ni bliznad nisu rijetka. Ždrijebe sisa do navršenih šest mjeseci života. Prosječni životni vijek konja iznosi 20 do 30 godina. Pripadnici porodice konja mogu se međusobno razmnožavati: tako je npr. mula mladunče magarca i kobile. Mazga je rezultat parenja magarice i pastuha. Mule i mazge ne mogu imati vlastito potomstvo, a zbog velike snage i izdržljivosti koriste se za rad od najstarijih vremena. Sporije su od konja, ali stabilnije na nogama.
Izgled
Konji imaju različitu boju kože i dlake. Najuobičajene su crna, riđa, kestenjasta, crvenkasto- smeđa, bež i bijela. S bojom su povezani i nazivi: vranac, bijelac, šarac, riđan, sivac...... Takozvani smeđi konji ustvari su gotovo crni sa svjetlijim područjem oko njuške, očiju i na nogama. Riđa uključuje nekoliko nijansi smeđe, što znači i crvenu, žutosmeđu i crvenkastožutu. Takvi konji imaju crnu grivu i repove, i uglavnom crne gležnjeve. Jednake boje su i kestenjasti, ali bez crnih oznaka. Svijetlile kestenjasti konji su crvenkastosmeđi. Mnogi su konji bež ili brončane boje ili pokazuju postepeni prijelaz tih dviju boja, s grivom i repovima srebrne boje ili boje lana. Bijela boja konja mješavina je sive i potpuno bijele boje, dok se sivi konji rađaju kao smeđi, ali s vremenom dobivaju bijelu dlaku.

Fizičke karakteristike
Konji su po prirodi brzi trkači, koji se u krdima okupljaju na otvorenim prostorima. Imaju velik kapacitet pluća i duge noge. Osnovni kostur sisara prilagođen je trku, koji neprekidno stoje na vrhovima prstiju. Kad je konj u galopu ima trenutaka kada mu ni jedna od četiri noge ne dodiruje tlo. Biljojedi su. Svaki bi konj trebao dnevno pojesti 1 kg suhe trave na 45 kg tjelesne težine. Zbog velike količine biljne hrane u ishrani imaju veoma dugo crijevo.
Porijeklo
Pretpostavlja se da prvi predak današnjeg konja vuče korijene između 55 i 38 milijuna godina prije naše ere od Eohipusa (Hyracotherium), malog (veličine lisice) sisara koji se hranio lišćem. Na prednjim nogama imao je četiri prsta. Evoluirao je u sljedećih milion godina iz kojeg se razvilo više pratipova ove životinje, da bi se negdje prije oko 5 miliona godina razvio Pliohippus predak modernog Equusa, kakav je današnji domaći konj. Ova vrsta krupnijeg sisara raširila se po skoro svim kontinentima, razvijajući se u brojnim autohtonim vrstama istog zajedničkog prapretka.
Današnji konj pripada grupi perissodactyla, zajedno sa nosorogom i tapirom, pripada kopitarima . odlikuje ih jedan nožni prst . Završetak evolucije finalizirao ga je u predivnu životinju. Darovao mu je snagu i pamet, dualitet osobina kojima se malo pripadnika flore može pohvaliti. Konj kakvog danas poznajemo potomak je evropskog divljeg konja tapira
Zebra
Brdska zebra (Equus zebra) živi u surovim predjelima Južne Afrike. 1913 god brojila je svega 27 jedinki. Dramatičnom opadanju broja jedinki pridonijelo je pretvaranje njihovog prirodnog staništa u poljoprivredno zemljište. Da bi se spasila ova vrsta osnovan je park u Kejp Provinsu, gdje danas živi oko 150 jedinki. Najveća je gvejvijeva zebra čija je visina plećke 150 cm, a težina 300 – 400 kg. Ova vrsta vezana je za određenu teritoriju. Sa mladuncima ženke stvaraju krda nezavisno od mužjaka koji ponekad žive usamljeno.






Magarac

Afrički magarac (Equus asinus) obuhvata tri podvrste
• Numibijski magarac
• Sjevernoafrički magarac
• Somalijski magarac
Ovo su polupustinjske životinje, srednje veličine i težine oko 300 kg . boja im je žučkastosiva, a u našem podneblju uglavnom siva. Duž leđa imaju pruge , somalijski ima pruge i na nogama.



31.Odlučnost Kraljiću donijela medalju
Prošle godine Zoran Jovanović zbog troskoka nije stigao do postolja za najbolje, ali popularni Kraljić ne nosi uzalud taj nadimak.Uporan i proračunat, Jovanović nije mogao izgubiti prvenstvo.

32.Dvoprezi krenuli u Slavonskom Brodu
Uza sve kvalitetniji program, organizatori Poljoprivrednoga sajma u Slavonskom Brodu dopunili su i sportskom manifestacijom.U nedjelju,3.lipnja,2007, vozili su najbolji vozači dvoprega –prvo kolo Croatia Cupa.


33.Atraktivna vožnja kroza zapreke
Natjecanje zaprega traje tri dana i sastoji se od utakmice dresure prvi dan, drugi dan slijedi najzanimljivija utakmica u maratonu koja privlači najveći broj gledatelja i treći je dan utakmica u preciznoj vožnji ili vožnja kroz čunjeve, koja odlučuje o konačnom pobjedniku na turniru.


34.Veterina
Fizikalna terapija, odnosno fizikalna medicina, jedna je od najstarijih grana medicine jer upotrebljava prirodne izvore energije u terapiji, koje je poznavao i koristio i primitivni čovjek za poboljšanje zdravlja




Postoje dokazi da su u Kini 3000 godina prije Krista koristili masažu kao sredstvo za poboljšanje zdravlja, a poznati su prizori iz rimskih toplica sinonim za užitak. Budući da su uz čovjeka oduvijek i životinje, ljudi su i na njima primijenjivali svoja iskustva i učinkovite metode terapije. I uzgajivači konja u svakodnevnom radu koriste pojedine metode: hlađenje nogu vodom nakon rada, upotreba stajskih zavoja (bandaža) - to su primjeri upotrebe hladnoće i topline, najjednostavnijih oblika fizikalne terapije. Razvoj tehnologije i medicine i metode je fizikalne terapije unaprijedio izumima poput električne struje, ultrazvuka, lasera.

Kako djeluje fizikalna terapija

Raznim metodama koje se koriste u fizikalnoj terapiji djeluje se prije svega na neuromuskularni sustav životinje te na tetive i ligamente. Učinci su oslobađanje od boli zbog popuštanja grča (spazma) mišića, bolja provodljivost živaca, poboljšanje cirkulacije, a time i bolja opskrbljenost hranjivim tvarima i kisikom, te brže oslobađanje tkiva od otpadnih produkata. Također se poboljšava elastičnost tkiva, što znatno povećava pokretljivost. Osim toga, u tijelu se događa i niz kemijskih reakcija, kao što je oslobađanje endorfina i opijata koji djeluju kao prirodni analgetici, što konju daje osjećaj ugode, pa uživa tijekom tretmana, a nakon njega je opušten, miran.

Kako prepoznati problem

Gotovo se svaki jahač ponekad susreo s takvim problemima, ali ih nije prepoznao i nije se imao kome obratiti za pomoć. Problem uočavamo već u staji i prilikom pripreme za rad: svaka nelagoda i otpor pri čišćenju, sedlanju, opremanju, podizanju nogu upućuju na to da nešto s konjem nije u redu. Znakovi su i otežano okretanje u boksu, ukočenost prilikom izlaska iz staje i na početku rada, a tijekom rada ukočeni, sapeti pokreti, odbijanje ili otežano kretanje na jednu stranu, pogrešni ili ukriženi galop te podizanje glave i ritanje, pa sve do jasno vidljivog šepanja – to su najčešće indikacije da se potraži pomoć.
No, ne treba čekati da se pojavi problem. Može se djelovati preventivno.

Terapija i kao preventiva

Probleme možemo spriječiti pravilnim zagrijavanjem, hlađenjem, održavanjem mišića i ligamenata u dobrom stanju. Dakle, tretmani su potrebni na početku rada nakon dulje stanke, poslije napornih treninga, između utakmica, nakon dugotrajnih transporta. Posebice je važna fizikalna terapija nakon oporavka od ozljede ili operacije.
Svaki tretman počinje pažljivim pregledom konja i procjenom njegova zdravstvena stanja. Promatra se životinja u mirovanju, pri kretanju na različitim podlogama i tempu, a zatim se, kada konj stoji, stručnim opipom (palpacijom) pregleda cijelo tijelo. Također se procjenjuju pokretljivost pojedinih dijelova tijela i refleksi. Nakon toga se daje procjena stanja i predlaže vrsta i trajanje tretmana. Tretman se sastoji od masaže, istezanja (manipulacije i mobilizacije), neuromuskularne stimulacije, elektroterapije, magnetoterapije te terapije ultrazvukom. Dakako, svaki je tretman individualiziran i prilagođen svakom konju posebno.

Suradnja jahača i trenera

Pregled i tretman obavljaju se u opuštenoj atmosferi i bez žurbe, pa uobičajeno traju jedan do dva sata. Ovisno o stanju konja, za oporavak i rješavanje problema obično su dovoljna tri do četiri tretmana koji se primjenjuju u razmacima od sedam do deset dana. Sve ovisi o stanju konja i potrebama jahača. No, za uspješan je tretman potrebna suradnja terapeuta i jahača i trenera. Često se tijekom pregleda konja ustanovi problem koji je izravno povezan s opremom ili načinom rada i jahanja. Na primjer, bolna leđa često su posljedica neodgovarajućega sedla ili nemirnih ruku jahača ili nepravilne upotrebe dodatne opreme za jahanje. Dakako, terapija ne može pomoći ako se ne ukloni uzrok ozljede. Stoga, osim tretmana, ovisno o problemu, ponekad treba i mijenjati način treninga. Čudesno je kako se s malim pomacima može doći do velikog poboljšanja zdravlja konja.

35.Tečaj-preponski jahači na tečaju Lipici



Slovenski jahači Tomaž Laufer i Aleš Pevec treći su put zaredom organizirali tečaj preskakanja prepona te su, zahvaljujući Renatu Levaniću, u goste pozvali i dva poznata strana trenera, Gerfrieda Pucka i Willija Melligera. Kad su jahači vidjeli kako su postavljene prepone u parkuru, odmah im je bilo jasno da to neće biti mačji kašalj.
- Konje je potrebno naučiti da ne gledaju prepone, već da se usredotoče samo na skok

– poručuje Melliger, a o jahačima veli:

- Ne poznajem ih dovoljno dugo, no usuđujem se reći da neki na tečaju jašu zaista odlično i ako će jednako dobro nastupiti i u Pragu, onda imaju šanse za medalju...


36.ALMIRA OSMANOVIĆ-JAVNA JE VEZA IZMEĐU KONJA I BALERINA

U početku mi je zaista bilo teško. Iako sam navikla disciplinirati svoje tijelo, moja je muskulatura bila podređena baletnim pokretima, pa mi je stav nogu na konju doslovce bio bolan. Stopala su se prirodno okretala prema van, što mi je bilo teško kontrolirati. Odjednom sam morala gurati petu istodobno prema dolje i unutra, a cijeli sam život trenirala upravo suprotno - otkriva početničke muke. U to joj se vrijeme pružila prilika kupiti 15-godišnjega holstaina, što je oduševilo njenu kćer. - Capitol je jedan fini gospon u godinama, idealan za Saru i mene jer možemo puno naučiti od njega. Ona je s njim svaki dan, dok je meni teško zadovoljiti dnevni ritam treninga, s obzirom na to da već šestu godinu zaredom živim na relaciji Split – Zagreb....

37.Smotra pastuha-četveronožni ljubavnici 23 pasmine
Na zagrebačkom je hipodromu 23. veljače održana peta smotra rasplodnih pastuha. Najbrojniji su bili tradicionalni arapi, hrvatski hladnokrvnjaci i lipicanci, a slijedili su ih engleski punokrvnjaci. Bili su tu i poljski hladnokrvnjaci, hrvatski posavci, frizijci, haflingeri, araberi, trakeneri, holštajni i punokrvni arapi. Vidjeli smo i po jedan primjerak peršerona, nizozemskog hladnokrvnjaka i toplokrvnjaka, angloarapa, belgijskog toplokrvnjaka, cvajbrukera, oldenburga, quarter horsea, paint horsea te slovenskog i američkog kasača. Nagrada publike ubuduće će sigurno biti sastavni dio izložbe smotri rasplodnih pastuha svih pasmina, kao što je, primjerice, autohtonih pasmina u Sunji... Na zagrebačkom je hipodromu 23. veljače održana peta smotra rasplodnih pastuha. Najbrojniji su bili tradicionalni arapi, hrvatski hladnokrvnjaci i lipicanci, a slijedili su ih engleski punokrvnjaci.


38.Psihologija-zubi i kopita opasno su oružje
Konj nije agresivna životinja, a međusobne sukobe rješava prijetnjama i rijetko se upušta u ozbiljnu borbu, osim ako nije izazvan. Ipak, agresija kao pokušaj uspostavljanja dominacije u krdu prirodno je ponašanje konja. To podrazumijeva razne načine ponašanja - od priljubljivanja ušiju uz glavu do žestokih napada u kojima se konji koriste zubima i kopitima. Osim agresije koja je način socijalnog ponašanja konja, javljaju se seksualna agresija pastuha, majčinska agresija kobila i agresija konja prema čovjeku. Agresiju pastuha i kobila najčešće uzrokuje čovjek lošim smještajem životinje i lošim postupcima prema njoj...

39.Savjeti-je li je konj u dobroj kondiciji
Stručnjaci definiraju kondiciju kao morfološku i funkcionalnu reakciju organizma na utjecaje iz okoline. Kondicija ovisi o vrsti prehrane, načinu na koji je konj smješten te načinu i intenzitetu treninga. Za određivanje stupnja kondicije konja primijenit ćemo sustav ocjenjivanja kondicije, tzv. BCS (Body Condition Scoring) koji već godinama uspješno primjenjuju stručnjaci diljem svijeta. Ocjena će nam dobro doći za ispravljanje nepravilnosti u prehrani konja, kao i načinu njegova smještaja...


40.Veterina-terapija toplinom i hladnoćom

Terapija toplinom (termoterapija) i terapija hladnoćom (krioterapija) već se stoljećima upotrebljavaju u medicini i veterini, zahvaljujući jednostavnoj primjeni i dobrim učincima. Svim je konjarima dobro poznato hlađenje nogu konja vodom nakon rada i omatanje toplim zavojima (bandažama) u staji. No, kada treba primijeniti toplo, a kada hladno? Nakon pada, uganuća i sličnih ozljeda što prije oboljelo mjesto treba polijevati hladnom vodom ili staviti led, ali zagrijane mišiće i leđa konja nakon rada ne smijemo hladiti vodom, čak ni ljeti. Dobro je ugrijati konja infracrvenom grijalicom prije rada, a još bolje nakon rada...



41.Savjeti-psihička priprema preponskih jahača
Koliko je važna fizička priprema jahača u raznim oblicima kondicijskih treninga, učenju pravilnog nailaska na preponu, skoka i doskoka, važna je i psihička priprema koja jahaču omogućuje uspješno svladavanje parkura. Preponsko jahanje, osim hrabrosti i talenta, zahtijeva i praksu jer se tako stječe rutina. Na početku učenja preponskog jahanja najbolje je jahaču dati obučenog i iskusnog konja koji će kompenzirati jahačeve pogreške i pomoći mu u podizanju samopouzdanja na utakmicama. Na isti način na koji konja učimo kako da nailazi na preponu, sam odmjerava galopske skokove i bira mjesto s kojeg će odskočiti, postupamo i u treningu jahača...


42.Praksa-promjena galopa u preponskom jahanju
Mogućnost promjene galopa u preponskom je jahanju izuzetno važna jer se tako bez gubitka ritma nastavlja jahanje pri promjeni smjera..


43.Žig-informacija i reklama



Danas se žigosanje konja provodi iz nekoliko razloga, a osim identifikacije grla, žig odaje i njegovu pripadnost pasmini ili uzgojnom tipu te uzgojnu (ne)valjanost. Kod nekih pasmina pruža i informaciju o statusu u reprodukciji, odnosno podatak upotrebljava li se grlo za rasplod ili ne. Važna je i potreba održavanja tradicije žigosanja, što je odavno u službi predstavljanja branda! Naime, kvalitetno grlo s pripadajućim žigom hodajuća je reklama, što utječe i na njegovu cijenu.
Žigosanje može obaviti samo stručna osoba koju je odredilo državno tijelo, u našem slučaju Hrvatski stočarski centar koji, između ostalog, propisuje i koji su žigovi valjani s obzirom na to da su ostali načini označavanja svojevrsno kazneno djelo...



44.Produlji galop-skrati galop

Kako bismo dobro i uspješno svladavali zadane udaljenosti između prepona na treningu, ali i u parkuru na natjecanju, moramo znati kako prilagoditi tempo nailaska na preponu i duljinu galopskoga skoka situaciji u kojoj se u tom trenutku nalazimo. Način je prilagodbe za svakoga konja drugačiji jer svaki konj galopira drugačije, ovisno o građi tijela i temperamentu. Galopski skok konja moramo prilagoditi zadanoj udaljenosti u svakom trenutku.
Kako bismo mogli produljiti ili skratiti galop tijekom preskakanja prepona, moramo prvo svladati osnove dresurnog jahanja: prijelaze iz radnog u srednji i produljeni galop i obratno, da bi konj na naše signale mogao ispravno reagirati. Na svakom je treningu potrebno već prilikom zagrijavanja vježbati promjene...


45.Zagrijavanje konja prije treninga

Zagrijavanje psihički i fizički priprema konja za trening. Tijekom zagrijavanja dolazi do niza fizioloških prilagodbi u dišnom, metaboličkom, koštano-mišićnom, živčanom i cirkulacijskom sustavu konja, a mnoge ovise o povišenju tjelesne temperature...

46.Posavski konj-posavac
Prapostojbina europskog konja je Sjeverna Amerika iz čijih je prostranstava došao divlji konj preko Aljaske u Aziju i potom na Europski kontinent.
Analizom krvi od naših posavskih konja u Americi je dokazano da je hrvatski posavac najbliži i genotipski najsličniji konju u Poljskoj. Klimatske, pedološke, prehrambene i druge prilike uz jaki početni genetski faktor bili su odlučujući čimbenici u stvaranju i formiranju pasmina i njihovih pasminskih karakteristika. Tako su se, s obzirom na tjelesne mjere, težinu i temperament formirale dvije grupe konja: hladnokrvni i toplokrvni. Konji sa sjevera i zapada su hladnokrvni i težeg su okvira, a hladnijeg temperamenta. Konji sa istoka i juga su toplokrvni, lakšeg okvira, a hladnijeg temperamenta.
Prvoj grupi pripadaju pasmine belgijanaca, kao što su flamanci, ardenci, brabanti, peršeroni, te pasmina oldenburg, noričan, šajer i drugi. U drugu grupu idu lipicanac, nonius, arap, engleski punokrvnjak, polukrvnjak, razni preponaši i kasači, te bosansko-brdski konj.
Između tih pasmina ima križanaca s više ili manje zastupljene krvi jedne ili druge grupe. Naš posavski konj je rezultat takva križanja. Samoselekcijom od strane konjogojaca kroz niz godina dobio je današnje osnovne tjelesne dimenzije i oblik unatoč djelovanju drugih pasmina u njegovu razvitku. Sigurno da je i ljudski faktor bio prisutan u formiranju pasmina, odnosno tipova konja. Čovjek je želio dobiti selekcijom one osobine i svojstva konja koje najbolje i najviše odgovaraju njegovoj svrsi i namjeni za bilo koji rad, za sport, prijevoz, tovar i sl., već prema tome zašto ga je želio čovjek koristiti. Na našim prostorima vodili su se ratovi, sukobljavao se istok sa zapadom, u rimsko doba, u vrijeme Franaka i Ljudevita Posavskog za turskih provala i u vrijeme Austrougarske. Sve je to pogodovalo međusobnom križanju različitih pasmina konja jer su ratovi bez njih bili nezamislivi. I način držanja, prehrana ispašom na Lonjskom, Odranskom i Mokrom polju bili su znakoviti čimbenici pri formiranju posavskog konja i njegovih osobina. Danas se može ustvrditi da na prostorima Posavine i dijelom Posavske Moslavine uzgojen posavski konj na toplokrvnoj domaćoj podlozi lipicanca i arapa te drugih pasmina koje su obitavale na ovim prostorima kroz stoljeća.
S ponosom se može reći da je posavski konj priznat kao svjetska autohtona pasmina pod imenom hrvatski posavac, tako da je Hrvatska s njime zastupljena u europskom i svjetskom konjogojstvu što ima veliko značenje za Hrvatsku.
Na području Sisačko-moslavačke županije zastupljen je hladnokrvnjak na sjevernom dijelu županije kao kvalitetan konj većih tjelesnih težina i dimenzija. Uzgajači tih konja naročito iz Moslavine udruženi su u udrugu u cilju povećanja broja i njegove kvalitete. U formiranju hrvatskog posavca nije bilo ranije nekog sustava i jedinstvene konjogojske politike, za što je bilo objektivnih i subjektivnih razloga. Kad se konj koristio za prijevoz, vuču i rad i rad u poljodjelstvu trebao je biti lakši i pokretljiviji pa se gajio sa više toplokrvnosti. Uvođenjem mehanizacije naročito u poljodjelstvu, izmijenilo se i stanje u konjogojstvu što se odrazilo u više bitnih promjena: u padu broja konja, promjeni eksterijera i tjelesnih mjera s povećanjem težine.
Konj je bivao sve manje na cijeni jer je izgubio bivšu namjenu zbog koje je i bio uzgajan. To ocrtavaju i brojke. Na području Posavine bilo je 1970. godine 12.664 konj. Danas unatoč velikom brojčanom smanjenju na Sisačko-moslavačkoj županiji odnosno Posavini ima 3000 grla.
Budući da je konj izgubio vrijednost kao radna snaga, konjogojci žele uzgojiti tipove posavskog konja težeg formata radi mogućnosti njegove prodaje za meso. Naročito zapadno tržište traži konjsko meso i vrlo je zainteresirano za hrvatskog posavca zbog njegovog uzgoja na prirodnim pašnjacima posavskih polja. No, to povećanje težine i tjelesnih mjera mora imati granice, što znači da se ne smije odstupiti od standarda i pravilnika koji propisuju pasminske oznake hrvatskog posavca, jer bi time izgubio i pravo na pasminsko priznanje. Ali, i pašnjak ograničava težinu posavskog konja. Preteški tipovi ne bi mogli naći dovoljno hrane na pašnjaku kao najjeftinijem načinu držanja i prehrane. Preteški tipovi teško bi se kretali po močvarnom i blatnom pašnjaku.
Ne smije se izgubiti iz vida ni stečena prednost hrvatskog posavca te njegova prilagođenost na klimatske, zemljišne i hidrološke prilike, što je još jedan od razloga da se ne ide u selekciji na prevelike težine posavskog konja. Ne smije se zanemariti i saznanje da teži hladnokrvnjaci lakše i prije obole, naročito od mjesečne sljepoće, jer su manje otporni na vremenske nepogode. Stoga hrvatski posavac i dalje treba biti konj kombiniranih svojstava: da je sposoban za rad, prijevoz, vuču, tovar, šport ili uzgoj za meso.
Leđa su mu malo uleknuta, široka, sapi su zaobljene, rascijepljene, kratke i široke. Kopita su vrlo lijepog oblika nešto plića i odlično su formirana zbog kretanja na pašnjaku. Hrvatski posavac je skroman, vjeran, poslušan i dobroćudan konj. Uporan je u radu, vrlo izdržljiv u vožnji s dugim korakom, a dobro podnosi velike vrućine i zimu.
Još godine 1944. akademik profesor Ogrizek predvidio je i ustvrdio slijedeće: "Vruća je i opravdana želja posavskih konjogojaca da bi dobili poluteškog, ranozrelog jakog konja dobrih hodova s dovoljno temperamenta i čednog s obzirom na hranu. Toplokrvnjak im je preslab, kasno dozrijeva, a teži tip belgijanca preglomazan, odviše proždrljiv, a koji na oskudnoj i poplavama izloženoj paši slabo uspijeva. Uzgojiti srednje teški tip koji bi u sebi spojio tvrdoću, izdržljivost, temperament i čednost u prehrani domaćeg toplokrvnjaka s jakošću hladnokrvnjaka, to je ideal svakog seljaka koji živi u gospodarskim prilikama naše Posavine."
Profesor dr. ing. Koster u "Veterinarskom glasniku" br 3/4 1944. god. također je napisao: "Posavskog konja ne bi trebalo sada više kratko nazivati hladnokrvnim križancem kao da je rezultat prve ili druge generacije već je vrijeme da posavski konj stupi u red nove pasmine nakon rizičnog, ali sretnog križanja u prošlosti."


47.Američki Quarter konj

Zanimljivosti
140,1 -160 cm visok Obojan čistom kestenjastom* koja prevladava Vrlo jak i prilagodljiv Pitom, pametan sa dobrim smislom za humor Dobar za različite aktivnosti uključujući natjecanje, izdržljivost, preskakanje, utrke i rad.
Razlikovne značajke
Uzgajani su tri različita tipa: Trkači Quarter konj, Paradni Quarter konj, ....Neki povjesničari vjeruju kako je to najstarija pasmina u Sjedinjenim Američkim Državama.Quarter konj zaslužio je svoje ime zbog sposobnosti sprintanja pri kojem razvija veliku brzinu** na udaljenosti od četvrt milje.To je najveći registar pasmina sa 3,2 milijuna registriranih diljem svijeta.Quarter je jedan od najbržih konjskih pasmina na cijelom svijetu.
Podrijetlo
Prvi uzgoj u Virginiji iz 1700-te križanjem domaćeg ponija sa engleskim kolonijalnim trkaćim konjima.* Kestenasta: crvenkasto- smeđa boja kožnog pokrova. Također se zove i "dorat." Kada se odnosi na konje, kestenasto može biti i hrskavo zadebljanje s unutarnje strane noge iznad koljena ili skočnog zgloba.** 90 kilometara na sat!

48.Appaloosa

Zanimljivosti
Appaloose su prikazane na drevnim špiljskim crtežima prije oko 20,000 godina u Francuskoj. Također su viđeni u Staroj Perziji, Grčkoj i na umjetninama dinastije Tang (Kineska dinastija). Pleme Nez Perce u sjevernopacifičkom dijelu Sjeverne Amerike, koja je razvila pasminu, zovu ga Palouse po rijeci koja je tekla kroz Nez Perce zemlju. Najvjerojatnije su uvezeni u Sjevernu Ameriku za vrijeme španjolskog istraživanja, ili od ruskih trgovaca krznom nešto kasnije. Appaloose su nerijetko korištene u Westernima kao jahaći konji kauboja i indijanaca.
Razlikovne značajke
Prepoznatljiv po točkastom tijelu i šarenim uzorcima* oko očiju.Također imaju oči različitih boja: smeđe, plave** ili boje lješnjaka.
Podrijetlo
Postoji zabilješka da su živjeli u Francuskoj prije 20,000 godina.

Leopard: šarena koža Appapaloose također je poznata pod nazivom "leopard" zbog svoje sličnosti s tom mačkom iz džungle.** Plavo oko: Također nazvano i "stakleno" oko, "mjesečevo" oko ili " noćno " oko.

49. VETERINA KRPELJI PRENOSE BABEZIOZU ILI PIROPLAZMOZU
Zaraženi krpelj uništava bubrege

Bolest se očituje vrućicom, malaksalošću, smanjenim apetitom, depresijom, žuticom, tamnim urinom zbog krvnog pigmenta u mokraći, blijedim sluznicama, ubrzanim pulsom i disanjem

Rizik je od infekcije veći što je boravak krpelja na tijelu dulji

GORAN CSIK, dr. vet. met.


Već i djeca iz vrtića znaju da su prvi vjesnici proljeća jaglaci, tratinčice, šumarice, ljubičice. No, vjesnik je proljeća i maleni kukac koji je po svojoj naravi opaki parazit - krpelj. Parazitiranje se zasniva na pretpostavci da je domaćin, tj. životinja kojom se parazit hrani, živ, i cilj parazita nije usmrtiti svog domaćina, nego ga što dulje iskorištavati. Krpelj koji posiše neznatne količine krvi neće ugroziti život domaćina, no on u sebi nosi još jednu malu životinjicu, jednostanični organizam koji je mnogo opasniji nego on sam. Krpelj, dakle, nije samo krvni parazit nego je i prenositelj opasnih bolesti. Bolesti ljudi koje se javljaju u našoj regiji, a prenose ih krpelji su: krpeljni meningoencefalitis, lajmska borelioza i erlihioza. Kod konja se virusni meningoencefalitis ne prenosi krpeljima, borelioza i erlihioza se u našim krajevima još nisu pronašle kod konja, pa najopasnija bolest koju krpelj prenosi konjima je babezioza ili piroplazmoza.

Babesia equi i Babesia caballi

Babezioza je najčešće akutna (može biti i kronična) hemolitička bolest konja uzrokovana intraeritrocitalnim (živi u eritrocitima) protozoalnim parazitima, vrstama Babesia equi i Babesia caballi. Ova je bol est u našem klimatskom pojasu sezonskog karaktera, budući da je vezana uz postojanje i biološku rasprostranjenost krpelja. Krpelji se inficiraju sišući krv zaraženog konja i u njihovim crijevima i drugim unutrašnjim organima razvijaju se babezije. Razvojni stadiji babezija dolaze u jajnike ženki krpelja te se putem jajašaca dalje prenose na potomstvo - ličinke, koje će se dalje razviti u odraslog krpelja zaraženog babezijama. Takav mladi krpelj za svoj razvoj traži sljedeću žrtvu, toplokrvni organizam i ako dospije na konja, u njega otpušta babezije i na taj način prenosi bolest.
Babesia equi je mali parazit dugačak samo osam mikrometara, okruglaste, kruškolike forme. Na krvnom razmazu oboljeloga konja u eritrocitu se može primijetiti kako tvori tzv. Malteški križ (četiri parazita zbližena svojim šiljatim krajevima). Prije je ovaj parazit bio klasificiran u porodicu Theileria, pa se bolest zvala tajlerioza. Babesia equi je patogenija vrsta od Babesie caballi, pa može invadirati i do 20 posto eritrocita u konja. Babesia caballi su veći paraziti i nalazimo ih najviše dva u eritrocitu, te uzrokuju manje opasnu bolest, budući da uglavnom zaraze samo jedan posto populacije eritrocita. Krpelji koji prenose konjsku babeziozu spadaju u porodicu Dermacentor, Hyalomma i Rhipicephalus. Moguća je intrauterina infekcija (posebice Babesiom equi) te prijenos infekcije putem zaraženih igala, instrumenata i transfuzijom krvi. Konjska babezioza je stalno prisutna u tropskim i suptropskim krajevima, a sve se više zbog klimatskih promjena (globalno zatopljenje) širi u hladnije klimatske pojaseve.

Znakovi bolesti

Babezije se u novom domaćinu razmnožavaju u eritrocitima (crvenim krvnim stanicama) te ih uništavaju. Iz eritrocita se oslobađa hemoglobin, koji se sav ne može metabolizirati u jetri, te kad prođe bubrežni prag (koncentracija koju bubreg može zadržati u krvi) izlučuje se u mokraću. Takva mokraća je tamnija, a može biti i boje crvenog vina (ovisno o koncentraciji hemoglobina u njoj). Komplikacije nastaju ako organizam počinje stvarati antitijela protiv vlastitih eritrocita (koje je babezija izmijenila, parazitirajući u njima), te ih na taj način uništavati. Tada govorimo o autoimunoj hemaglutinaciji, koja može izazvati još jaču anemiju i aktiviranje kompleksa diseminirane intravaskularne koagulacije (tzv. DIC) koje je vrlo teško liječiti i najčešće završava zatajivanjem bubrega i smrću.
Inkubacija može trajati pet do 21 dan. Perakutni oblik je najopasniji, budući da konj može uginuti u roku 24 do 48 sati nakon prvih znakova bolesti. A ti znakovi su isti kao kod akutnog oblika, samo puno žešći. Akutni oblik bolesti se očituje vrućicom, malaksalošću, smanjenim apetitom, depresijom, ikterusom (žuticom), hemoglobinurijom (taman urin zbog krvnog pigmenta u mokraći), blijedim sluznicama, tahikardijom i tahipnejom (ubrzani puls i disanje). Neki od dodatnih kliničkih znakova koji se mogu javiti kod ove bolesti, no nisu uvijek prisutni su: pojačano znojenje, kolike, suzenje očiju, nekordinacija pokreta, srčani šumovi te potkožni edemi oko glave i vjeđa.
Subakutni oblik prate slabiji klinički znakovi, najčešće povremene vrućice, gubitak apetita, mršavljenje sa različitim stupnjevima žutice i hemoglobinurija.
Kronični oblik se očituje različitim kliničkim znakovima koji uključuju povremeni gubitak apetita, mršavljenje, slabost i blagu anemiju. Kronični oblik može trajati mjesecima, a konji ostanu nosioci bolesti i do četiri godine, a prema nekim istraživanjima i doživotno, ako se ne provede potpuna terapija.
Babesia caballi češće uzrokuje blaže subakutne i kronične slučajeve, dok kod perakutnih slučajeva koji najčešće završavaju smrtno gotovo uvijek nalazimo Babesiu equi.

Dijagnostika i liječenje

Sekundarne komplikacije su: akutno zatajivanje bubrega, kolike, enteritis, laminitis, pneumonija, neplodnost i pobačaj. Kod sumnje na ovu bolest treba uzeti u obzir i infekcioznu anemiju kopitara (IAK-a), erlihiozu te razne bolesti jetre. Bolest dijagnosticiramo pomoću kliničkih znakova koje uočavamo u sezoni krpelja. Krvna slika nam može pokazivati blagu do izrazitu anemiju (manjak eritrocita) te trompocitopeniju (smanjeni broj trombocita), biokemijske vrijednosti krvnog seruma ukazuju na povišene jetrene enzime i bilirubin. Potpuni dokaz ove bolesti je nalaz babezija u krvnom razmazu, odnosno u eritrocitu, no takav nalaz je jedino moguć u akutnoj fazi bolesti, no niti tada ga nije jednostavno pronaći. Bolest se može dokazati i pomoću seroloških testova i dokaza DNA parazita (PCR) kao najtočnije i najpouzdanije metode. U svakom slučaju trebalo bi razlučiti koji je od dvaju uzročnika uzrokovao bolest, budući da je Babesia equi otpornija na liječenje te je treba dulje liječiti većom količinom lijekova.
Liječenje se provodi pomoću soli Imidocarb dipropionata (Imizol). Davanje ovog preparata često izaziva nuspojave (kolike i proljevaste stolice), no ti znakovi brzo nestanu. Za potpuno izlječenje od Babesie equi aplikaciju lijeka treba ponoviti više puta. Za liječenje zaraze Babesiom caballi može se koristiti i diminazen aceturat (Berenil).

Stroga zaštita u SAD-u

Veterinarska uprava SAD-a uložila je mnogo novca kako bi otklonila sve potencijalne izvore zaraze (konje kliconoše) iz SAD-a, pa su danas zemlja u kojoj nema babezioze. Mjere zaštite od uvoza mogućih konja kliconoša veoma su stroge, te se posebna briga vodi kod organiziranja natjecanja na kojima sudjeluju konji iz zemalja u kojima je zabilježena babezioza. Tako su za vrijeme OI-a u Atlanti za moguće kliconoše (konje koji su imali sumnjivi titar antitijela protiv babezioze) vrijedile posebne mjere sigurnosti. Naime, ti konji su bili smješteni u posebnoj staji, morali su se kretati isključivo po tvrdom terenu i zagrijavalištu (pijesak) te su imali neprekidnu zaštitu koja ih je pratila, kako ne bi slučajno skrenuli na travu. Sve se to poduzimalo zato da ti konji ne bi zarazili američke krpelje, a oni dalje prenosili bolest na konje u SAD-u.



Kako izvaditi krpelja iz kože
Uklanjanje krpelja je najvažnija preventivna mjera ako se krpelj već učvrstio u koži. Treba ga ukloniti što prije - rizik je od infekcije veći što je boravak krpelja na tijelu dulji. Nakon što dospije na domaćina, krpelj otprilike šest sati traži mjesto za hranjenje, neko vrijeme buši kroz kožu, te je potrebno da siše krv najmanje deset sati da bi zarazio životinju. Dakle, ima vremena za djelovanje prije nego što krpelj prenese zarazu. Krpelja treba izvaditi cijelog, zajedno s rilcem (hipostomom) kojim se drži u koži, što nije uvijek lako jer rilce ima po sebi nekoliko nizova sitnih zubića usmjerenih u suprotnom pravcu od uboda.

Postupak:



Nemojte na krpelja niti okolnu kožu nanositi nikakva sredstva (premazivanje uljem, petrolejem, lakom za nokte i sl. uzrokuje grčenje krpelja te pojačano izlučivanje sline, što može uvjetovati i ubacivanje veće količine babezija i bakterija u organizam konja, ako je krpelj inficiran).

• uhvatite krpelja pincetom dezinficiranom alkoholom ili opaljenom plamenom, neposredno uz kožu (na mjestu gdje usni aparat krpelja ulazi u kožu); • budite smireni i ne žurite; • laganim povlačenjem u raznim smjerovima polako izvucite krpelja iz kože; • ne povlačite naglo, ne stiskajte niti ne gnječite krpelja; • nakon uklanjanja krpelja mjesto uboda (i ruke!) dobro operite vodom i sapunom, te dezinficirajte; • ako u koži ostane rilce, koje se prepoznaje kao sitna tamna točkica, treba ga ukloniti sterilnom iglom, no ako to ne uspije, nije potrebna kirurška intervencija jer se ništa neće dogoditi (rilce će se resorbirati ili će ga koža odbaciti).



Krpeljima treba krv

Krpelji su člankonošci paučnjaci iz reda grinja. Dijele se na dvije velike porodice Ixodidae (šikarni ili tvrdi krpelji) i Argasidae (stajski ili meki krpelji). Za svoj razvoj i razmnožavanje trebaju obrok krvi, zbog čega povremeno žive kao nametnici na toplokrvnim kralješnjacima (pticama i sisavcima) kojima sišu krv. Krpelji su rasprostranjeni široko u prirodi, a najčešće ih nalazimo u prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog raslinja, po šikarama i visokotravnatim staništima. Prilikom uboda preko sline mogu prenositi različite zarazne bolesti.
Krpelj u svom razvoju prolazi kroz tri faze: larva, nimfa i odrasli oblik. Obrok krvi nužan im je u svakoj od razvojnih faza, te u tijeku svog života sišu krv tri puta na tri različita domaćina. Ženka se češće može sresti kao napasnik jer samo ako se nasiše krvi može snesti jajašca. Veličina krpelja razlikuje se ovisno o razvojnom obliku: kao larva, otprilike jedan milimetar, dok je odrasla ženka velika 4-5 mm. Nasisana krvi velika je kao zrno graška. Živi godinu dana, no može doživjeti i pet godina.
Za aktivnost krpelja vrlo je važna temperatura i vlažnost zbog čega imaju svoju sezonsku aktivnost - najbrojniji i najaktivniji su u proljeće i početkom ljeta. Mogu se susresti i ujesen, ali znatno rjeđe. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na šumskim životinjama, a zarazu mogu svojim ubodom prenijeti i na čovjeka ako se on nađe u njihovom prirodnom okolišu. Uzročnici bolesti prenose se sa zaraženog krpelja i na nove generacije, pa su stoga krpelji i rezervoari uzročnika.

U našim krajevima se najčešće susreću tzv. šumski (šikarni) krpelji vrste Ixodes ricinus. Najaktivniji su u proljeće i rano ljeto (svibanj – lipanj), u najjačem ljetu se povlače i gotovo ih nema, te se ujesen u manjem broju opet pojavljuju. U hladno godišnje doba (studeni - ožujak ) krpelji se ne susreću, osim ako je zima topla i bez snijega.


50.Clydesdale

Zanimljivosti
Uzgoj možemo povezati uz dva izvorna plemića: Lorda Darneya i princa od Welsa.Premda su zamijenjeni strojevima, još uvijek ih možemo vidjeti na natjecanjima u poljoprivredi.Clysdalei često sudjeluju u izabranim konjskim predstavama na kojima im ocjenjuju izvedbu i izgled povodca**.
Također su upotrijebljeni u oglašavanju za neke tvrtke kao što su Anheuser- Busch, Wilson Packing i Hawthorn Melody Dairy.
Razlikovne značajke
Oko 170 cm ili više .Težina oko jedne tone .Variraju u bojama od crvenkasto-smeđe, riđe i crne Većina ima bijele noge, a neki i bijelu mrlju na stomaku Inteligentni su i blage naravi.
Podrijetlo
Uzgojen križanjem tradicionalnog Flamanskog* pastuha i Škotskog teretnog konja sredinom 19.stoljeća. * Flandrija: Područje koje danas obuhvaća sjevernu polovicu Belgije.** In Halter: Vrsta egzibicije u kojoj je težište na prikladnostima kao što su uzgojno podrijetlo, timarenje i drugi standardi kojima se približava idealu pasmine,više nego jahanjem, utrkivanjem ili preskakanjem.

51.Finski konj

Zanimljivosti
Finski konj uzgajan je kao čista pasmina od 1907.To je jedini izvorno uzgojen konj u Finskoj.Iz razloga što zadovoljava sve potrebe konja od utrkivanja preko rada u poljoprivredi do jahanja nazvan je još i "Finski Univerzalac."Finski konji korišteni su i za utrke u oklopima †.Rijetko ih se može pronaći izvan Finske.
Razlikovne značajke
Uspravan 150- 170 cm visok Prevladava kestenasta boja sa mrljama na licu i nogama
Ostale boje su crvenkasto-smeđa* ili siva Miran i dobroćudne naravi. Podrijetlo
Njegova poznata povijest broji 1000 godina, ipak neki kažu da se uzgoj datira natrag u brončano doba - prije 4000 godina.* Crvenkasto-smeđa: Crvenkasto-smeđa koža, sa crnom grivom, repom i prednjim nogama.
** Čista pasmina: Selektivni uzgoj između konja iste pasmine koji su zabilježeni u glavnom registru. Registar finskih konja držao je Suomen Hippos, Finski Kasač i Udruga za uzgoj. Utrke s oklopom: Vrsta konjske utrke koja zahtjeva poseban način hoda, kas ili trčanje, obično vukući dvije dvokolice nazvane "mrgudi."


52.Frizijski konj

Zanimljivosti
Frizijci su nekoć tijekom Srednjeg vijeka bili ratni konji zbog toga što su mogli nositi viteza sa cijelim oklopom.Prije prvog svjetskog rata ostala su samo tri na svijetu. Spasili su ih od izumiranja uzgajivači u Freziji.- Zbog svog temperamenta, ali i ljepote, Frizijski konji danas se koriste u dreserskim * egzibicijama.Frizijac se može vidjeti u filmovima poput Lady Hawke, Zoro osvetnik, Eragon, Aleksandar i 300.
Razlikovne značajke
Tijelo je uvijek crno .Duga, gusta griva i rep.Duge svilenkaste dlake na nogama zovu se "perje"Visok je 150-170 cm Dražestan i hitar Blagog temperamenta
Podrijetlo
Uzgojen u Freziji, nizozemskoj provinciji, prije više od 200 godina.*Dresura: Umijeće jahanja je korištenjem nježnih pokreta rukama i nogama kako bi se izvelo konja kroz niz složenih manevara.

- 22:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.