petak, 30.04.2010. ♥

♥ NASILJE...

Već dosta dugo, nasilje u našem društvu postalo je "normalna" pojava.
Bez obzira na obrazovanje, profesiju i socijalne prilike, ima ga svugdje.
Godinama se pitam - što je to u ljudskoj svijesti da poseže za fizičkim načinom komunikacije. Sjećam se svoje majke, koja je uvijek govorila - da se na lijep način mnogo više postiže. U životu sam se držala te devize i mogu reći, da je to u većini slučajeva doista tako.
Pa stoga ne čudi, da me strašno izbace iz takta slučajevi maloljetničkog nasilja. Pogotovo kad vidim direktnu posljedicu. Prije nekoliko mjeseci, kad su trojica tinejdžera nekoliko sati mlatila dječaka, da je završio na traumi, dok mu je uz krevet sjedila očajna majka, nekoliko dana mi je ta slika bila pred očima. Uz veliku tugu, osjetila sam u sebi jedan novi, posve suprotan osjećaj - bijes i agresiju. Ne mogu si pomoći, ali mislim da je najbolji lijek - s nasilnicima učiniti isto, zub za zub. Pa neka mi zamjeri tko hoće. Da se pojavi nekoliko primjera "zub za zub", možda bi netko od potencijalnih nasilnika počeo razmišljati - da li će ga snaći isto.
Nasilje rađa nasilje i time se ništa ne rješava. Istina, ali - da li je izlaz samo u izmišljanju načina, mobilizaciji cijelog sustava da peruškom gladi nasilnike i sankcionira ih s maksimalnom dozom opreza, da im ne nanese traumu.

A što je s dječakom koji psihički traumatiziran leži s podljevima na licu, prebijenim rebrima, što je s njegovom majkom i njezinom traumom???
Uvijek kad se tako nešto dogodi, pokušavam zamisliti kako je takvom djetetu i njegovim roditeljima. Kako se osjećaju i tko se brine o tome?

U posljednje vrijeme i naš uglavnom miran gradić, dao je svoj doprinos.
Dječak, kojeg su više od godinu dana zlostavljali u juniorkinoj bivšoj školi, roditelji su uporno prijavljivali, nitko od odgovornih nije se potrgao da to i spriječi. Dvojica od grupe zlostavljača s juniorkom treniraju u klubu. I vjerujte na riječ, ta dvojica su imala dobru "poduku" u obitelji. Jedan od roditelja, moja generacija, sjećam se njegova nasilnog ponašanja, izbijanja zuba šakom tadašnjoj djevojci. Pa čemu se onda čuditi.
Sad roditelji tuže školu i traže odštetu. Držim im fige. Pa kad se mogu presuđivati ogromne svote za duševne boli, prepucavanja i klevetu, neka se konačno dogodi i presedan u slučaju nečinjenja.

Nedugo nam juniorka stigla s treninga, sva kisela i jadna. Klepila je sparing partnera nogom u glavu. Naravno, odmah su pala naša pitanja - kako se to desilo, a zatim je Pajo nazvao trenera. On nam je rekao da je mali, pola treninga pikao po mobitelu i kad ga je natjerao da konačno trenira, Zmaji je držao jastuk. Nije pazio, zvjerao okolo i dogodilo se.
Da stvar bude bolja (ili gora), isti klinac pripada grupi nasilnika u slučaju koji sam spomenula i sin je gore spomenute "moje generacije". No juniorki nije bilo ništa lakše zbog te činjenice. Dapače, dirnula me njezina zrelost i razmišljanje - nije meni žao njega, bezobrazan je i neodgojen, ali krivo mi je što se to meni dogodilo. Trebala sam paziti kad sam već vidjela da mu se ne trenira...
Bilo mi je drago zbog njezina stava, iako sam svjesna da s takvim stavom ponekad nije lagano živjeti u današnjim vremenima...

Pred dva tjedna, opet nešto slično. Dvije djevojke iz bivšeg razreda, zajedno u kompaniji s punoljetnom sestrom jedne od njih - natukle četvrtu, također iz bivšeg razreda. Razlog navodno banalan. Banalan ili ne, nema opravdanja da tri visoke, jake cure, nalemaju treću - izrazito sitne građe. Završila je u bolnici, s hematomima po cijelom tijelu od ritanja nogama. Srećom jedna od prisutnih, jedina koja je reagirala, pokušala ju je zaštititi od udaraca po glavi, tako da je prošla samo s blagim potresom mozga. Majka djevojke je sve prijavila policiji, zajedno s prijetnjama preko sms-a...
I opet juniorkino čuđenje - pa koga vraga su radili ostali dok su je ove mlatile? A bilo ih je barem dvadesetak.
Ove tri su već poznate po tome da sve rješavaju verbalnim i fizičkim nasiljem. Još jedna sličnost - raspušteni odgoj, previše novca, a kad su nastali problemi, roditelji su krenuli s fizičkim kažnjavanjem...
Na pamet mi je pala neka druga priča prije dvije, tri godine, kad su još sve zajedno išle u školu. Jedna od ovih triju nasilnica, dolazila je sva u modricama u školu. Radila je probleme, više nisu pomagali ni psiholozi, ni psihijatri, pa je otac počeo odgajati batinama...Sjećam se koliko sam razgovarala s juniorkom baš o toj djevojčici.
Pa kad je prije godinu dana jedva preživjela saobraćajku s pijanim društvom, a život joj visio o niti, a kasnije - da li će hodati ili ostati nepokretna. Iskreno sam žalila to dijete. Nije normalno da dotad dobro dijete, postane problem, preko noći.
A sad, ista ta osoba - nogama mlati kolegicu radi banalnosti.

Kad to sve prevrtim, dođe mi da vrištim od jada.
Vrlo je znakovito, da su sva ta djeca nasilnici - iz imućnih obitelji. Nemaju egzistencijalnih problema, dapače - dane i dane provode u zgrtanju. Djeca, kako su odrastala, sve više su trebala pažnje i razgovora, a imala su ga sve manje. Savjest radi zanemarivanja, prala se doslovce tisućama kuna, kad nisu dobile, uzimale su same. A onda su krenula kažnjavanja. Pa dječji inat, kao odgovor na zanemarivanje. Začarani krug, iz kojeg je teško, sad više i nemoguće izaći...
Da me se ne shvati krivo, nije kriv samo novac. Nego roditelji koji ne mogu shvatiti da je odgoj - konstanta. Mora se naći barem pola sata dnevno za djecu. I nema tih problema i borbe za egzistenciju, da se to ne može ispoštovati. Ako možemo sat vremena sjediti u kafiću, buljiti u TV, sjediti za kompjuterom, sjediti s prijateljima, e nitko mi ne može reći da ne možemo pronaći barem pola sata dnevno i manje, ali redovito. Pogotovo kad nas zatreba. Pa makar padali s nogu od umora, frustracije, briga i problema.

Za mene je najveće priznanje, kad se juniorka otvori (a najveću inspiraciju dobije kasno navečer), pa razgovaramo o svemu i svačemu.
I da ne mislite da je dižem u nebesa - ima ona svojih muha i bisera. Neke ponavlja i nakon što smo sve apsolvirali i razložili. I "sjajnih" trenutaka kad mi se diže kosa na glavi i dođe mi da uhvatim muhomlat...
Nikad mi nije bilo teško, koliko puta su nam padali kapci, a ona se razvezala. Pa smo se nas dvoje razvezali, a ona - zaspala.

To je ono što vrijedi, ne košta ništa, a vrijedi neprocjenjivo. Trenuci bliskosti, iskrenosti i povjerenja, koji se ničim ne mogu nadoknaditi. Traženje neke ravnoteže između prevelike slobode i discipline. Ništa od te dvije stvari ne smije prevagnuti.

Toliko za danas.
Želim vam sretan Praznik rada. Zabavite se i bjež'te u prirodu - naređujem

Budite mi dobro
wave & kiss





♥ 17:36 ♥ komentari (16) ♥ printNASILJE...

subota, 24.04.2010. ♥

♥ PROLJETNI...

Ne pamtim kad sam kraj travnja dočekala sa šest kila viška cry
No, jedno je sigurno - nije od zraka, uzrok je poznat njami

Iako nas vrijeme šamara iznenađenjima, ipak postaje sve toplije i sunčanije. Prozori su otvoreni po cijeli dan i noć, trava i drveće su zazelenjeli, u zraku se osjeća miris rascvalih voćaka thumbup

Host unlimited photos at slide.com for FREE!

Jučer nam se ulica pretvorila u pravu izložbu stare krame. Naime, danas se odvažao krupni otpad, pa su svi prionuli poslu. Tako se uz štreku našla galerija starog namještaja, madraca, kreveta, stolarije, auto guma, plastike... Ukratko - neupotrebljivih stvari.
Neupotrebljivih...ne znam baš. Dok si rek'o keks, provozalo se nekoliko kombija i kamiončića. Do jutra je otišla barem polovica krame thumbup

Dok sam u štosu, odmah sam olakšala ormare viška garderobe. Ostaje još samo da utvrdim, gdje nam je nestao Caritas sa posljednje adrese na kojoj je bio rolleyes

Ne znam kakva su vaša iskustva s telefonskim pozivima u stilu: izabrani ste putem slučajnog odabira, dobili ste poklon - taj i taj, besplatnu večeru za dva para, jeste li slobodni - tog i tog dana da podignete...

Tako je moj Pajo (na kog glasi telefon) dobio - privjesak sa kristalom, sredstvo za pranje, džeparac za putovanje na Azurnu obalu naughty, narukvicu, poklon masažu, provjeravanje sveopćeg stanja organizma lud...
Nema mi gore, nego kad telefon zazvoni kad imam mokre ruke, kad sjedim na WC-u, kad sam na kompu, kad jedem i slično. A onda počne tirada blabla...
Reagiram različito, ovisno o trenutnom raspoloženju. Uglavnom prekidam odmah na startu. Neki dan sam odložila slušalicu, pustila žensku da odvergla svoje, kad me napokon upitala da pošalje pozivnicu, rekoh da nisam zainteresirana, na što je nestala sva njena blagoglagoljivost zaliven
Pitam se samo - tko daje ljudima pravo da nazivaju brojeve iz imenika i ometaju nam privatnost. Kako je to u posljednje vrijeme učestalo do desetak puta tjedno, odlučila sam da ubuduće jednostavno - spustim slušalicu yes

Prošli tjedan navratismo do Stubaka, preko Zeline i Marije Bistrice. Od onih zavoja i puteva, okrenuo mi se želudac. Jedino što je vrijedilo u cijeloj priči, su Zagorski bregi i namakanje u termalnoj vodi, divota jedna...

Prošli vikend, naša Zuzi je donijela na svijet - pet mačića. Svih fela - sivi, crni, dva bijela i žuti... Treća sreća - svi su dobro, stalno vise na cikama, a Zuzinja se namješta i ima onaj očajnički pogled zabrinute mame kojoj je svega dosta...

Host unlimited photos at slide.com for FREE!

Host unlimited photos at slide.com for FREE!

Toliko od mene za ovaj put, budite mi dobro

wave & kiss



♥ 20:04 ♥ komentari (14) ♥ printPROLJETNI...

petak, 16.04.2010. ♥

♥ JOŠ UVIJEK SE NADAMO...

Gledajući "Krojača iz Paname", naletjeh na ovu predivnu glazbu.
Stihove je napisao Victor Heredia, u originalu su na španjolskom. Učinili su mi se prigodni današnjem trenutku...

I STILL SING

Still singing, still ask,
still dream, still waiting,
despite the blows
that dealt in our lives
the ingenuity of hatred
banished into oblivion
our loved ones.
Still singing, still ask,
still dream, still hope;
tell us where
the flowers are hidden
that perfumed the streets
pursuing a target
Where, where have they gone?
Still singing, still ask,
still dream, still hope;
give us hope
knowing that it is possible
the garden lights
with laughter and song
of those we love so much.
Still singing, still ask,
still dream, still hope;
for a different day
without constraints or fasting
without fear and without tears
because they return to nest
our loved ones.
Still singing, still ask,
I still dream, still waiting ...



♥ 11:38 ♥ komentari (13) ♥ printJOŠ UVIJEK SE NADAMO...

nedjelja, 11.04.2010. ♥

♥ PROMIŠLJANJE S POVODOM

Priznali mi to ili ne, život nam uglavnom prolazi u svakodnevnoj rutini. Većina nas, koji i nismo toliko (pra)stari, sjećamo se da je nekad život bio mnogo opušteniji, ljudi su više i bolje komunicirali međusobno, bilo je manje agresije i više smijeha...

Iako smo pritisnuti svime što se događa u svijetu i društvu, globalno i lokalno - postoje dani kad se dublje zamislimo nad nekim bitnim stvarima, kojima ne zamaramo mozak svakodnevno. A možda bi i trebali, jer se poslije takvih razmišljanja, osjećamo boljim ljudima, ponekad smo vedriji ili pak suprotno - osjećamo da je ovaj svijet na najboljem putu da krene dovraga...

Ne znam kako s vama, ali mene na takva razmišljanja, osim iznenadnih sudbina ljudi koji me okružuju, inspiriraju umjetničke tvorevine, istinite ili fiktivne. Poput filmova i knjiga. No, to i nije čudno, predpostavka je njihova stvaranja da nas navedu na razmišljanje.

Oni koji me duže čitaju, znaju da osim glazbe - posebno volim filmsku umjetnost. U boksu lijevo, pobrojala sam filmove koji su me nagnali na dublje razmišljanje. Remek djela skromnije produkcije, no mnogo bolja od onih koja masovno pune kino dvorane i utrže hrpetinu novca...
Naravno da ih ima još, ali ove nekako držim u posebnom pretincu, imam ih gotovo sve nadohvat ruke. To su filmovi koji u meni bude povremenu potrebu da ih ponovno pogledam. A ponekad srećom, isto izabiru i ovi koji slažu program...

O filmu "Instinkt", pisala sam već jednom, ali on jednostavno pripada toj famoznoj inspiraciji za dublje razmišljanje. Osim teme, zaslužna je vrhunska gluma Anthony Hopkinsa, koji utisak stvara ne samo tekstom, nego i mimikom lica i pogledom. Kako drugačije objasniti glumčko oživotvorenje dva dijametralno suprotna lika - dr.Lectera, psihijatra, ubojice i dr. Powella antropologa i humaniste. Razlika je vidljiva u izrazu lica i pogledu. Kod Hanibala je pogled inteligentan, rentgenski ispitujući i - hladan. Kod Powella je pak topao, razočaran, tužan i - ljudski...

No, nije to ono što sam željela reći, ali jednostavno nisam mogla odoljeti a da još jednom ne izrazim divljenje starom majstoru zanata.

Htjela sam reći da nakon svakog filma iz svog boksa lijevo, ili gotovo svakog od njih - osjećam da je sve ono što čini svakodnevicu, sve ono što čitamo u novinama, slušamo u vijestima, svi oni tračevi, razni ničim zaslužni gotovci, modni mačci, tričarije, žuti tisak, realityji, iznošenje prljavog veša i kopanje po crijevima radi medijske eksponiranosti, pet minuta slave ili punjenja bankovnog računa - sve postaje BEZNAČAJNA sitnica prema onome što uistinu ljudima treba, ali im najviše nedostaje.
A nedostaje im zbog toga što niti ne traže, a ponekad nisu svjesni, taman da im padne u krilo. Ili jednostavno ne osjećaju potrebu za time.

Kako kaže Hopkins kroza dr. Powella - ljudi su odavno izgubili svoju slobodu, ideale, stvarne potrebe, postali su poput životinja u kavezima, zarobljeni materijalizmom i svim mogućim načinima da osiguraju isto. Pa ne prežu od ulagivanja, licemjerja, gaženja preko leševa, podrivanja i podmetanja klipova.
U današnje doba, ljudima da i otvoriš imaginarna vrata kaveza, ne bi niti znali, a niti željeli pobjeći...

Mnogo puta smo čuli da "i bogati plaču", da im velika količina novca koji posjeduju, donosi samo nevolje. Prosjećnom smrtniku to možda izgleda smiješno i dođe mu da odvali bogatog "jadnika", dok sam kemija kako izgurati tekući mjesec. Ali, kad malo bolje razmislim, vjerujem da im nije lako.
Koliko god priznajem da materijalno omogućuje slobodu u izvjesnom smislu, toliko znam da previše materijalnog znači i doživotni kavez, u kojem nikad zadovoljni samo žele još, još i još...

Čitam neki dan - glumac Nicholas Cage je bankotirao. Odlaze mu na bubanj vile, dva dvorca u Europi je morao prodati, ode k vragu i ergela oldtajmera. Pa nedugo naletim na nekom stranom programu - Paris Hilton kako vodi snimateljsku ekipu kroza svoj garderobni ormar, u čiju kvadraturu bi mogao smjestiti poveću obitelj, a garderobom i obućom snabdjeti stotinjak žena...
Nakon takvih priča, nekako više cijenim način života starog lukavog "škrca" Al Pacina, koji je posve zadovoljan svojim životom u srcu Manhattana, bez prigodnog luksuza i slobodno bez tjelohranitelja šeće gradom. Zapravo se čudim što je ostao svoj, u sveopćem ludilu većine svojih kolega.

Nikad nisam, a mislim da nikad ni neću razumijeti - zašto ljudi imaju potrebu za gomilanjem. Jedno je imati dovoljno za normalan, bezbrižan život s različitim individualnim potrebama, koje su od osobe do osobe različite. A drugo je gomilati stvari koje ne koristiš, automobile koje ne voziš, vile u kojima ne stanuješ, odjeću koju ne oblačiš, jahte na kojima krstariš tjedan dana, a ponekad ni toliko... Oduvijek sam se divila ljudima koji su pronašli sklad između materijalnog i duhovnog, zadržali ljudskost i socijalnu osjetljivost.

Što je uzrok ljudskoj pohlepi?
U objašnjenju doktora Powella, da je sklad u prirodi vladao kad su ljudi sijali onoliko koliko mogu pojesti, lovili onoliko koliko im treba da prežive. A vrag je odnio šalu onog trena, kad su neki drugi došli na ideju da otimaju ono što drugi posiju, pa kasnije natjerali da siju za njega. Pa ljudi odlučili zaigrati Boga, zamislili se boljima, pametnijima, sposobnijima, umiješali se u prirodne zakone, počeli određivati što svijetu treba i što je to dobro za većinu. Velika je istina da novac nosi moć, a moć je ubojito oružje u rukama onih koji je zloupotrebljavaju. Tehnologija je postala, uz nužnu korist - oružje kojim ćemo sami sebe uništiti.
A obični smrtnik se ukalupio, dozvolio da se njime upravlja, prihvatio nametnute vrijednosti, prihvatio načine kako ih doseći, odrekao se svojih snova i dobrovoljno ili ne - pristao živjeti u kavezu iz kojeg niti želi, a niti zna - pobjeći. Pa makar mu i vrata bila širom otvorena...

Zato ponekad volim pogledati nešto iz svog boksa lijevo, svaka ta priča govori o važnim životnim stvarima, podsjeća nas što nam uistinu treba, za što se vrijedno boriti i trošiti energiju. I da ponekad treba zastati i pronaći ljepotu u ljudima oko nas, ljudima koje volimo, u stvarima pored kojih prolazimo.
Održati u sebi barem djelić osjećaja slobode, koji zaslužujemo. Zadržati trenutak koji neumitno prolazi. Uživati u sitnim radostima, koje ništa ne koštaju, ali vrijede mnogo. Ili kako to u reklami kažu - neprocjenjivo.

Eto, Fanika je danas imala svojih dubokoumnih pet minuta...



Budite mi dobro
wave & kiss

UPDATE

Ovo sam jednostavno morala napisati - upravo gledam film "Psi lutalice"...
Kabul - dvoje djece, čiju majku su strpali u zatvor zbog preljuba. Dok se bore da prežive dan na ulici - spašavaju psića od zlostavljanja druge djece, hrane ga, iako ni sami nemaju da se prehrane... u moru gladi, prljavštine i jada - toliko suosjećanja kod djece koja oko sebe ne vide ni trunku humanosti...

Ovo nije film za razmišljanje, ovo je - za plakanje da se do neba čuje...

http://mojtv.hr/film/6500/psi-lutalice.aspx

♥ 15:42 ♥ komentari (15) ♥ printPROMIŠLJANJE S POVODOM

četvrtak, 08.04.2010. ♥

♥ SMIJEH JE LIJEK...

Sama pozitiva na teveju smijeh

Osvanuo famozni registar branitelja, policija prekapa "izuzete" kante, pravi csi na domaći način nono
Svinjar odvezao k susjedu koji planira posaditi ekološke oraje - hrpu krepanih svinja, jer spalionica je 200 km daleko, a susjed mu je bliže bang
Zaštićena svjedokinja u slučaju Pukanićeva ubojstva sve je zorno vidjela s dioptrijom -5 eek
Na derbiju u Splitu se bacale banane, Maminjo se žali da je doživio pogrde navijača...da je bio itko drugi, ali Maminjo - sama finoća, bečka škola naughty
Jaca nam večerala s Obamom, ne zna kud bi s onolikom torbetinom, pa ju odlaže pod noge, samo sam čekala da padne preko nje. Sudeći prema dimenziji torbe, stilista joj je - modni mačak cry
Radnici u 3 maju predlažu da slijedećih pet godina sami vode škver. Ajmo nazat - na dobro, staro radničko samoupravljanje, dok se još ima čime (samo)upravljati yes

Mogla bih nabrajati još, ali neću. Već dugo pratim vijesti bez nekog naročitog interesa, onako usput. Zato uglavnom gledam satelitske programe. Prije tjedan dana, na kablovsku nam stavili, uz POP tv - još i A kanal. Nekad smo u selu malom, pratili uglavnom ta dva programa, zbog najboljeg signala. Uz njih smo svi troje naučili Slovenski u potpunosti. Juniorka je s pet godina svoje znanje koristila u toplicama, igrajući se s malom Slovenkom. Sad je ustanovila da je dosta zaboravila, a i mi skupa s njom.
U tjedan dana praćenja, odgledali smo nekoliko dobrih filmova, što je već samo po sebi dovoljno, uz reprizu Al Bundyja, Života na sjeveru i Mr. Beana...
I neću tu nikakve političke konotacije, zadrti Slovenci su jedno, a njihovi programi - drugo belj
Osim toga, svakodnevno prikazuju skrivenu kameru...

Pa ako moram birati između crnjaka koji spomenuh na početku i smijeha na tuđi račun, onda nije teško izabrati. Sama se volim smijati i ne prođe dan da se barem nekoliko puta ne smijem, ali onako - bogovski...

Jučer se dakle nasmijasmo posebnoj kategoriji snimljenog materijala - smijehu malih kikića. Uglavnom mislimo da se mala djeca smiju slično. Ali brus, ima tu svega - od cvrkutavog i gugutavog smijeha, do grozomorno ozbiljnog. Prosto da ne povjeruješ da se radi o maloj djeci...
Lutajući pronašla sam nekoliko filmića koji će potvrditi moja zapažanja i različite osjećaje - od raznježenosti do nevjerice...
Pa eto, pogledajte...









Jedno je sigurno - djeca se smiju od srca, ali najbolji dio su roditelji. Mislim da bi trebalo uvesti kategoriju roditelja koji pokušavaju navesti svoje kikiće na smijeh. Tu bi se imalo što vidjeti. I čemu nasmijati...

Budite mi dobro
kiss & kiss

♥ 20:04 ♥ komentari (10) ♥ printSMIJEH JE LIJEK...

subota, 03.04.2010. ♥

♥ SVATKO VRTI SVOJ FILM...


Skoro me strefilo kad sam čula prognozu eek
Kiša, hladno ispod nule, Sodoma i Gomora...
A ja spremila čizme i kapute, hmm... i debele veste bang Čak i japanke izvukla na svjetlo dana. No, bumo pričekali do japanki, čini se cry

Inače, pripreme za blagdane obavila sam brzopotezno. Skuvala lonac sarme. Šunkicu nisam, jer se onda povlači po frižideru danima i na kraju kuham lončinu graha da je iskoristim, pa taj grah (a nisam baš luda za njime) kusamo nekoliko dana. Umjesto toga kupila sam narezanog svega po malo, od pršuta do vratine njami
Neizostavne vanil kiflice pekla sam u četvrtak, da stignu otpustiti do sutra. I naravno, postavila zmiju da sjedi na njima naughty
Onda smo Zmaja i ja brzinski usisale i pobrisale prašinu...

Danas smo svi nekako u slow motion izdanju. Odgledali Paji i ja kvalifikacije za formulu 1, a onda kao da je nečastivi ušao u moju bolju polovicu. I to baš na vjerski blagdan. Uzvrtio se previše, pa sam ga stjerala da ode s kompom odigrati šah yes
Dotle sam napravila biskvit s višnjama iz kompota i puding za vanil kremu. Za ručak sam podgrijala sarmu...
Onda je Pajo napravio povukao pravi potez. Misleći da je na šporetu pire krumpir, zagrabio je dobranu hrpu pudinga na tanjur, kao dodatak sarmi bang
Sreća da sam skužila prije nego je pomiješao sa sarmom...

Onda je odfalatio komad biskvita, a da gore nisam stigla staviti kremu (koju sam prije toga jedva spasila od sudara sa sarmom) blabla
Kolač je trebao odstajati do sutra, ali ovi moji, kao da nisu jeli kolače sto godina. Stavili tepsiju na stol, pride tome zdjelu tučenog vrhnja i - poste njami
Izgleda da je Pajo počeo ulaziti u godine kad ljudi podjetinje. Nemreš više uzeti ništa u usta, a da ne pita - šta to jedeš? A to što jedem, zna stajati po dva dana u frižideru, a da toga nije svjestan. Još samo da počne sakrivati bronhije pod jastuk k'o Nosko, pa će doživljaj biti potpun eek

No, ne ljutim se ja, ipak se na kraju sve svede na ovo...




S druge pak strane, juniorka vrti svoj film. Maloprije se sprema za subotnji izlazak. Izvukla iz ormara sve živo. Za novu košulju nema hlače, uz stare hlače nema cipele, uz konačno sklepanu kombinaciju - nema jaknu nut
Konačno je otišla obučena kao svaki dan - za školu thumbup - amen...

Da, zaboravih - Zuzinja je ponovno noseća, trbuh do poda, ali još naganja susjedove mačketine po dvorištu. Jučer mi je uskočila kroz otvoreni prozor. Nanjušila ribu u pećnici. Kroz prozor unutra zna, ali ne zna iznutra van, pa mijauče pred vratima yes
Nije meni lako nono


Na kraju, želim vam svima blagoslovljen Uskrs, provedite ga sa svojim voljenima i nemojte pretjerivati u njami & party...

wave & kiss



♥ 18:04 ♥ komentari (8) ♥ printSVATKO VRTI SVOJ FILM...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se