PROMIŠLJANJE S POVODOM

Priznali mi to ili ne, život nam uglavnom prolazi u svakodnevnoj rutini. Većina nas, koji i nismo toliko (pra)stari, sjećamo se da je nekad život bio mnogo opušteniji, ljudi su više i bolje komunicirali međusobno, bilo je manje agresije i više smijeha...

Iako smo pritisnuti svime što se događa u svijetu i društvu, globalno i lokalno - postoje dani kad se dublje zamislimo nad nekim bitnim stvarima, kojima ne zamaramo mozak svakodnevno. A možda bi i trebali, jer se poslije takvih razmišljanja, osjećamo boljim ljudima, ponekad smo vedriji ili pak suprotno - osjećamo da je ovaj svijet na najboljem putu da krene dovraga...

Ne znam kako s vama, ali mene na takva razmišljanja, osim iznenadnih sudbina ljudi koji me okružuju, inspiriraju umjetničke tvorevine, istinite ili fiktivne. Poput filmova i knjiga. No, to i nije čudno, predpostavka je njihova stvaranja da nas navedu na razmišljanje.

Oni koji me duže čitaju, znaju da osim glazbe - posebno volim filmsku umjetnost. U boksu lijevo, pobrojala sam filmove koji su me nagnali na dublje razmišljanje. Remek djela skromnije produkcije, no mnogo bolja od onih koja masovno pune kino dvorane i utrže hrpetinu novca...
Naravno da ih ima još, ali ove nekako držim u posebnom pretincu, imam ih gotovo sve nadohvat ruke. To su filmovi koji u meni bude povremenu potrebu da ih ponovno pogledam. A ponekad srećom, isto izabiru i ovi koji slažu program...

O filmu "Instinkt", pisala sam već jednom, ali on jednostavno pripada toj famoznoj inspiraciji za dublje razmišljanje. Osim teme, zaslužna je vrhunska gluma Anthony Hopkinsa, koji utisak stvara ne samo tekstom, nego i mimikom lica i pogledom. Kako drugačije objasniti glumčko oživotvorenje dva dijametralno suprotna lika - dr.Lectera, psihijatra, ubojice i dr. Powella antropologa i humaniste. Razlika je vidljiva u izrazu lica i pogledu. Kod Hanibala je pogled inteligentan, rentgenski ispitujući i - hladan. Kod Powella je pak topao, razočaran, tužan i - ljudski...

No, nije to ono što sam željela reći, ali jednostavno nisam mogla odoljeti a da još jednom ne izrazim divljenje starom majstoru zanata.

Htjela sam reći da nakon svakog filma iz svog boksa lijevo, ili gotovo svakog od njih - osjećam da je sve ono što čini svakodnevicu, sve ono što čitamo u novinama, slušamo u vijestima, svi oni tračevi, razni ničim zaslužni gotovci, modni mačci, tričarije, žuti tisak, realityji, iznošenje prljavog veša i kopanje po crijevima radi medijske eksponiranosti, pet minuta slave ili punjenja bankovnog računa - sve postaje BEZNAČAJNA sitnica prema onome što uistinu ljudima treba, ali im najviše nedostaje.
A nedostaje im zbog toga što niti ne traže, a ponekad nisu svjesni, taman da im padne u krilo. Ili jednostavno ne osjećaju potrebu za time.

Kako kaže Hopkins kroza dr. Powella - ljudi su odavno izgubili svoju slobodu, ideale, stvarne potrebe, postali su poput životinja u kavezima, zarobljeni materijalizmom i svim mogućim načinima da osiguraju isto. Pa ne prežu od ulagivanja, licemjerja, gaženja preko leševa, podrivanja i podmetanja klipova.
U današnje doba, ljudima da i otvoriš imaginarna vrata kaveza, ne bi niti znali, a niti željeli pobjeći...

Mnogo puta smo čuli da "i bogati plaču", da im velika količina novca koji posjeduju, donosi samo nevolje. Prosjećnom smrtniku to možda izgleda smiješno i dođe mu da odvali bogatog "jadnika", dok sam kemija kako izgurati tekući mjesec. Ali, kad malo bolje razmislim, vjerujem da im nije lako.
Koliko god priznajem da materijalno omogućuje slobodu u izvjesnom smislu, toliko znam da previše materijalnog znači i doživotni kavez, u kojem nikad zadovoljni samo žele još, još i još...

Čitam neki dan - glumac Nicholas Cage je bankotirao. Odlaze mu na bubanj vile, dva dvorca u Europi je morao prodati, ode k vragu i ergela oldtajmera. Pa nedugo naletim na nekom stranom programu - Paris Hilton kako vodi snimateljsku ekipu kroza svoj garderobni ormar, u čiju kvadraturu bi mogao smjestiti poveću obitelj, a garderobom i obućom snabdjeti stotinjak žena...
Nakon takvih priča, nekako više cijenim način života starog lukavog "škrca" Al Pacina, koji je posve zadovoljan svojim životom u srcu Manhattana, bez prigodnog luksuza i slobodno bez tjelohranitelja šeće gradom. Zapravo se čudim što je ostao svoj, u sveopćem ludilu većine svojih kolega.

Nikad nisam, a mislim da nikad ni neću razumijeti - zašto ljudi imaju potrebu za gomilanjem. Jedno je imati dovoljno za normalan, bezbrižan život s različitim individualnim potrebama, koje su od osobe do osobe različite. A drugo je gomilati stvari koje ne koristiš, automobile koje ne voziš, vile u kojima ne stanuješ, odjeću koju ne oblačiš, jahte na kojima krstariš tjedan dana, a ponekad ni toliko... Oduvijek sam se divila ljudima koji su pronašli sklad između materijalnog i duhovnog, zadržali ljudskost i socijalnu osjetljivost.

Što je uzrok ljudskoj pohlepi?
U objašnjenju doktora Powella, da je sklad u prirodi vladao kad su ljudi sijali onoliko koliko mogu pojesti, lovili onoliko koliko im treba da prežive. A vrag je odnio šalu onog trena, kad su neki drugi došli na ideju da otimaju ono što drugi posiju, pa kasnije natjerali da siju za njega. Pa ljudi odlučili zaigrati Boga, zamislili se boljima, pametnijima, sposobnijima, umiješali se u prirodne zakone, počeli određivati što svijetu treba i što je to dobro za većinu. Velika je istina da novac nosi moć, a moć je ubojito oružje u rukama onih koji je zloupotrebljavaju. Tehnologija je postala, uz nužnu korist - oružje kojim ćemo sami sebe uništiti.
A obični smrtnik se ukalupio, dozvolio da se njime upravlja, prihvatio nametnute vrijednosti, prihvatio načine kako ih doseći, odrekao se svojih snova i dobrovoljno ili ne - pristao živjeti u kavezu iz kojeg niti želi, a niti zna - pobjeći. Pa makar mu i vrata bila širom otvorena...

Zato ponekad volim pogledati nešto iz svog boksa lijevo, svaka ta priča govori o važnim životnim stvarima, podsjeća nas što nam uistinu treba, za što se vrijedno boriti i trošiti energiju. I da ponekad treba zastati i pronaći ljepotu u ljudima oko nas, ljudima koje volimo, u stvarima pored kojih prolazimo.
Održati u sebi barem djelić osjećaja slobode, koji zaslužujemo. Zadržati trenutak koji neumitno prolazi. Uživati u sitnim radostima, koje ništa ne koštaju, ali vrijede mnogo. Ili kako to u reklami kažu - neprocjenjivo.

Eto, Fanika je danas imala svojih dubokoumnih pet minuta...



Budite mi dobro
&

UPDATE

Ovo sam jednostavno morala napisati - upravo gledam film "Psi lutalice"...
Kabul - dvoje djece, čiju majku su strpali u zatvor zbog preljuba. Dok se bore da prežive dan na ulici - spašavaju psića od zlostavljanja druge djece, hrane ga, iako ni sami nemaju da se prehrane... u moru gladi, prljavštine i jada - toliko suosjećanja kod djece koja oko sebe ne vide ni trunku humanosti...

Ovo nije film za razmišljanje, ovo je - za plakanje da se do neba čuje...

http://mojtv.hr/film/6500/psi-lutalice.aspx