ZABORAVLJENI...

Branitelji su odavno postali marginalna populacija u našoj državi. Tu mislim na one istinske branitelje. Ne one, koji su na popisu samo - da bi ostvarili prava za koja im treba braniteljski status.

Ponekad se čini da bi bilo najbolje da ih nema, postali su ludi PTSP-ovci, zanovijetala koja bježe u osamu, maltretiraju svoje obitelji, raznose se bombama i sve im smeta...
Neki se sa svojim traumama iz rata nose bolje, neki lošije, ovisno o temperamentu, osobnosti, optimizmu ili njegovu pomanjkanju, ovisno o okolini u kojoj žive...
Baš ta okolina najvažnija je za njihovu osobnu rehabilitaciju - obitelj, djeca, roditelji i najuži krug ljudi s kojima komuniciraju.

Država je za svoje heroje učinila - to što je učinila. Zajedno s onim što je propustila učiniti. Potrpala ih u prerane mirovine, umjesto da ih "optereti" poslom da zaborave na svoje ratne traume. Napravila razlike među njima, neki su dobili priznanje i materijalno su sređeni, neki žive na rubu egzistencije.

Poznajem mnoge branitelje, od muža i pokojnog brata, do kruga prijatelja, poznanika, ljudi iz bliže okoline, virtualnih prijatelja...
Jedno je sigurno - ne traže oni mnogo, traže samo da ih se shvati, da se ne zaboravi da su svoje najbolje godine ostavili negdje daleko od vlastita doma. Negdje odakle su mnogi vojno sposobni dignuli sidra i krenuli na sigurno - gdje su ostvarili mnogo bolju egzistenciju od tih istih branitelja koji su im obranili domove. Naravno, brojni su ostali i dali obol obrani svojih gradova, gradića, sela i zaselaka...
Većini nije do činova, ordenja ni materijalne koristi.
Mnogi od njih kažu da je sve bilo uzalud. Da se vrijeme može vratiti - ne bi tako emotivno pohrlili u obranu domovine. Neki pak kažu da bi to učinili ponovno...

Ali jedno im je zajedničko - ovako nisu zamišljali državu za koju su krenuli devedesetih.
Oni će imati čistu savjest, za razliku od onih drugih koji su rat iskoristili za osobno sređivanje egzistencije, osiguravanje materijalne sigurnosti...
Čista savjest je navodno odavno bačena u zapećak i postala je više mana nego vrlina. No, kad-tad dođu vremena kad nečista dođe na naplatu.

Danas sam odgledala i odslušala Stankovićeva gosta, branitelja koji je otišao u rat s nepunih osamnaest - Igora Hamera. Spas od ratnih sjećanja, prerane mirovine i PTSP-a, pronašao je u pisanju i radu u kazalištu...

U istoj emisiji ponovno poslušala Sanju Knežević i njezino pismo preminulom ocu - "Kada umreš više nisi branitelj"...

Ako vas zanima, nisam ni ja tako zamišljala svoju domovinu. Baš kao i velika većina vas. Optimistična po prirodi, što me mnogo puta spasilo u teškim životnim okolnostima. No, ima trenutaka kad moj optimizam na trenutak poklekne pred svime što se događa i na što ne mogu zažmiriti. I potražiti utjehu u toplini svoje dekice.

Ne znam zašto, ali uvijek kad se govori o braniteljima i kad razmišljam o njima, sjetim se nezaboravnog govora Franka Sladea u "Mirisu žene". Možda na prvi pogled nije vezano uz temu. Ali, samo na prvi pogled...



Budite mi dobro
&