Pjesme pisane srcem

Dok u samoći razmišljam o tome zašto ljudi često žele biti ono što nisu i zašto često žele imati nešto što nije njihovo, gledam nebo na kojem nema nijednog oblaka, nijednog aviona, nijedne ptice. Ni daška vjetra nema. Tik iznad mene proletje jedna lastavica. Toplo proljetno veče se polako spušta na grad...
Pitam se gdje je odgovor na to pitanje. Možda upravo u ljepoti daljine, u ljepoti nečeg nedotaknutog, nečeg nedostižnog, nečeg nedokučivog. Pitam se, dok razmišljam ovako udaljena od ljudi, nije li upravo ta fatalna privlačnost daljine uzrok naših jadnih želja. Čim se približimo cilju, ljepota počne blijediti.
Noć je pala na grad. Bijeli oblaci su se pojavili na nebu. Nema mjeseca, nema ptica, nema aviona... ni daška vjetra. Mir...