subota, 29.11.2008.

How I wish to go down with the sun. Sleeping... Weeping... With you

Što reći.... Ponekad je život tako okrutan.
Neznam više što da mislim. Ponekad sam tako zbunjena. Pitam se dali mogu ikomu vjerovati. Dali me svi iskorištavaju. Neke pjesme.... Kako me odvedu daleko. Od svega. Od ovog života.
Ne ovo nije o njemu. Ovo je o meni. Mom životu. Mojim osjećajima prema drugim stvarima. Ponekad mi misli odletu daleko. Neznam kome vjerovati. Uvijek zamišljam neke stvari kojih nema. Da je svijet drukčiji. Da sam ja drukčija osoba. To bih nekad stvarno voljela. Kao da živim u nekim snovima. Željela bih jedno. Dobijem drugo.
Gubim vjeru....



Hoću li se ikad oporaviti. Od ovih misli. Više nisam djete. Zašto još tako razmišljam. Sve mi je u životu dobro. Ali ima nešto. Nešto u meni. Što ni sama još potpuno ne razumijem. Plačem zbog svake sitinice. Valjda neću kada to shvatim.
Voljela bih da mi misli budu u ovom svijetu. Iako je lijepo i tamo. Gdje je sve kao u filmu. Kao u snu.
Tko bi me shvatio.



18:44 | Komentari (13) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.11.2008.

All of my memories keep you near....In silent moments imagine you be here.



U traženju nečega. Čega nema. Dolaze samo sjećanja. Na nešto što hoću. A neznam put do toga. Pitam se dali sam našla snagu. Ili još živim u iluziji. Hoću li ikad naći put do onog što sam htjela. Možda previše toga imam u mislima. Zbog previše toga plačem. Poslije kao da nije ništa bilo. Glumim. A nitko ne shvaća....
Vidim kada govoru da sam se povukla. Ne izlazim. Iz tame. A nitko me ne pita. Zašto... Zašto se tako osjećam. Trebam li pomoć..........
Ponekad je krvava duša. Koja nema izlaza. Zato sjedim. Razmišljam. Iako bolu rijeći. Koje su rećene. Držim u sebi to. Ne vidim razlog da ikom kažem. Bojim se. Možda smo svi dio neke priče. Dio bajke. Ali sumnjam.....
Dani prolazu. Glumiti ću da sam opet ona stara. Neka mislu. Tako nitko neće vidjeti tugu. Skrivenu u oćima. Nitko se neće sjećati....
Neka svi mislu da sam ona stara nasmijana cura. Da je sve u redu. Da ništa ne mislim. Da ne mogu biti sretnija. Neka i on to misli. Zašto da ikoga zamaram. Kad me nitko neće sluša. Nitko neće da čuje što ja zapravo hoću reći. Ja se jesam promjenila. I ova moja bolesna ljubomora. Uvijek dođe u krivom trenu. Uvijek mi skoro sve pokvari. Sve za čime sam sanjala. Ovo pisanje pomaže.




It's always the same, they fear no way out
I cannot break it
I can take it no more

It's burning me up inside
Lost all my tears, can't cry
No reason, no meaning
Just hatred
No matter how hard I try
You fear the beast inside
It's growing, it's waiting
Just to hurt you

Can't you see their eyes, what lies inside
They've given up, they no longer shine
Too soon they close with one last cry
Before they turn to light





12:23 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.