srijeda, 27.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Uvijek idealiziramo stvari koje nam se čine nedostižnima.

Jebiga.
Tako to ide.
Pa i kod mene.
"Kad bih samo mogla *tuumetnemonoštoželimutomtrenutku* sve bi bilo super i divno i krasno i za pet."
Yeah, right. Samo se vrtim u krug.
Dosta mi je više razmišljanja u stilu "Što bi bilo da sam...?".
Jebo to.
Nema smisla.
Najlakše je sjediti u sobi i prožvakavati i probavljati raznorazne situacije i njihove moguće ishode over&over&over again.
Umjesto zapravo napraviti nešto, učiniti nešto, pokušati promijeniti nešto, ANYTHING.


Fascinira me ljudska glupost.
Najviše-moja glupost.

Ajd, barem sam iskrena :D
Imam naviku zbrajati svoje pogreške i pomnožiti ih sa 12345678987654321.
Pa onda ubijati samu sebe u pojam rezultatom koji je najčešće pretjeran.
Često reagiram prenaglo, na svoju štetu, ne tuđu.
Jebiga.
Ja moram glavom kroz zid i ja moram učiti na svojim greškama.
Drugačije ne znam.
That's just me.

Uglavnom.
Što sam ja htjela ono reći?
Da.
Uvijek idealiziramo stvari koje su nam nedostižne. Ili se barem čine takvima.
Poanta je da nam se najčešće sve ono što je bitno nalazi direkt pred nosom, ali to vrlo često ne shvatimo na vrijeme. Prečesto najviše pažnje obraćamo na sitnice koje uopće nisu važne ako pogledamo the bigger picture. Ali većina ljudi nema hrabrosti to realno i racionalno pogledati. Lagano je tražiti mane u drugima i umanjivati njihove vrline. Lagano je činiti druge inferiornima kako bi malo nahranili svoj ego. Ništa nije crno-bijelo. Ima i sivih područja.
Lagano je. Da...

Jebo to sve.

Zbrkanost ovog posta pripisujem temperaturi. Zanemarite :D

| 03:54 | Komentari (5) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>